Beck, R.C. (2003).

MOTIVACIJA: TEORIJA I NAELA.

Jastrebarsko: Naklada Slap

1. poglavlje: PRIRODA MOTIVACIJSKE TEORIJE

UVOD Motivacija jedno od objanjenja varijabilnosti ponaanja; motivacijski pojmovi objanjavaju injenicu da u gotovo jednakim vanjskim uvjetima postoje velike varijacije u ljudskom ponaanju. Openita def. motivacije = teorijski pojam koji objanjava zato ljudi/ivotinje izabiru odreeni nain ponaanja u odreenim okolnostima Temeljna motivacijska pretpostavka (pretpostavka psiholokog hedonizma): organizmi se pribliavaju cilju ili se bave nekim aktivnostima za koje oekuju poeljne ishode, a izbjegavaju aktivnosti za koje oekuju da e dovesti do neugodnih ili averzivnih ishoda. Prigovor hedonistikom pristupu poeljnost i odbojnost nisu korisni znanstveni pojmovi, jer doivljaj ugodnog i neugodnog ovisi o subjektivnom iskustvu. Taj argument je netoan, jer se ti pojmovi mogu objektivno odrediti i povezati s ponaanjem.

ZNANSTVENA TEORIJA Priroda znanstvene teorije Znanstvena je teorija poput zemljopisne karte. Teoriju ili model moemo zamisliti kao mapu nekog dijela svijeta koji nas zanima. Teorija je predodba stvarnih, objektivno utvrenih objekata i mjesta. Pomou skupa pravila opisuje odnos izmeu pojedinih elemenata organizira i objanjava odreeni dio svijeta. Mogu se napraviti razliite karte istog podruja, ovisno o razliitim aspektima tog podruja (npr. autokarte, geodetske karte, temperaturne karte itd.). One se meusobno razlikuju jer organizirano prikazuju razliite stvari, na razliite naine i u razliite svrhe. Slino tome, postoje mnoge teorije motivacije, od kojih nijedna ne objanjava sve, ali je svaka korisna za objanjenje nekih stvari. Nijedna karta, ak i vrlo precizna, nije potpuna i posve tona slika svijeta. Mjerenje. Razliit nain mjerenja iste stvari moe dati razliite rezultate ovisno o upotrebljenoj metodi moemo imati razliite karte istog podruja. Objektivnost opaanja. Najjednostavnije, objektivno znai da se nekoliko osoba u visokoj mjeri slae u opaanju istog dogaaja. Sva su opaanja potencijalno podlona nekoj pogreci pa su objektivno i subjektivno relativni pojmovi. Kriteriji za odreivanje kvalitete teorije Kvaliteta teorije moe se utvrditi pomou 4 kriterija: 1. provjerljivost 2. plodonosnost 3. jednostavnost 4. sveobuhvatnost 1. PROVJERLJIVOST. Dobra teorija je ona kojoj se moe dokazati da je pogrena (prema Popper, 1959). Dakle, teorija koja se ne moe opovrgnuti nije dobra teorija, jer se ne moe provjeriti. Dobra teorija doputa specifina predvianja koja mogu biti riskantna, tako da je mogue dobiti i drukiji ishod od oekivanog i time dokazati netonost (lanost) teorije. 2. PLODONOSNOST. Plodonosna teorija potie na istraivanje kako bi se dolo do novih spoznaja. Npr. Hullova teorija ponaanja potaknula je velik broj istraivanja, koja su uglavnom pokazala da je teorija u mnogim dijelovima pogrena. No to je bila dobra teorija jer se mogla opovrgnuti. Znak dobre teorije je zastarijevanje kao posljedica

plodonosnosti i provjerljivosti. 3. JEDNOSTAVNOST. Ako za neku pojavu postoje dva objanjenja, poeljnije je ono jednostavnije. To naelo tedljivosti naziva se Occamovom otricom. Jednostavnost se odnosi na broj pojmova u teoriji (poeljan je to manji broj pojmova). Jedan oblik tog naela naziva se i Loyd Morganov zakon (za objanjenje jednostavnog ivotinjskog ponaanja ne smiju se koristiti sloenije misaone aktivnosti ako se ono moe objasniti na jednostavniji nain). 4. SVEOBUHVATNOST. to je teorija bolja, njome je mogue objasniti vei broj pojava. Npr. teorija oekivane vrijednosti uspjeno se primjenjuje u razliitim podrujima (traenje hrane kod ivotinja, ekonomske odluke, izbor partnera, zadovoljstvo poslom) te je jedna od najtrajnijih i najobuhvatnijih teorija u psihologiji. Objanjenje Teoriju razvijamo kako bismo objasnili prola opaanja i predvidjeli budua. Jedna vrsta znanstvenog objanjenja je prepoznavanje specifine pojave kao primjera za ope naelo ili zakon (to je tzv. objanjenje nieg reda, dok bi objanjenje vieg reda trebalo objasniti uzroke pojave i sl.). Turner (1967) predlae razlikovanje objanjenja koja zadovoljavaju u logikom smislu i onih koja su psiholoki zadovoljavajua (zvue uhu ugodno, poznato, privlano no nisu nuno tona). Uzrok je verbalna tvrdnja o tome to se opaa kao jedinstven skup uvjeta koji prethode opaenoj pojavi. PRETPOSTAVKA O DETERMINIZMU Problem slobode Potpuna sloboda izbora znai da moemo uiniti bilo to bilo kada, zbog ega nije mogue predvianje ponaanja. No iz iskustva znamo da se ponaanje moe prilino dobro predviati. Pretpostavka o mogunosti predvianja ljudskog ponaanja to znai da ponaanje ima odreene uzroke, a samim time ovjek nije slobodan u izboru svojih postupaka. Bez prihvaanja pretpostavke o determinizmu nema ni znanosti o ponaanju. Determinizam Najjednostavnije, determinizam znai da ako se pojavi uzrok A, tada e slijediti posljedica B. posljedica = f (uzroka) ..matematiki jezik reakcija = f (podraaja, organizma) ili ponaanje = f (okoline, osobe) ..psiholoka terminologija Na ponaanje utjeu razliiti uvjeti i vrlo je teko odrediti koji e od njih prevagnuti u odreenom trenutku, to oteava naa predvianja. Takoer, neke od varijabli su unutranji uvjeti (varijable osobe ili organizma), koji nisu pristupani izravnom opaanju vanjskih promatraa. Sloboda se stoga esto svodi na nepredvidljivost. Postoji nekoliko shvaanja o determinizmu: 1. TVRDI DETERMINIZAM. Kad bismo znali dosta toga, imali mnogo podataka, moda bismo mogli predvidjeti sva ponaanja osobe s matematikom preciznou. Ova hipoteza je neprovjerljiva jer nikad nemamo sve potrebne podatke. To je samo ideal. 2. MEKANI DETERMINIZAM. Neka su ponaanja determinirana, a neka nisu. To je moda najgori pristup, jer ne daje pravila prema kojima moemo znati je li neko predvianje tono ili netono (ne znamo je li neko ponaanje jednostavno slobodno ili moda jo ne poznajemo sve varijable koje ga odreuju). 3. PROBABILISTIKI DETERMINIZAM. Ako moemo predviati s razmjerno visokom razinom vjerojatnosti da e se ljudi u odreenim uvjetima ponaati na odreeni nain, vjerujemo da nam je predvianje prilino uspjeno (tako inae rade osiguravajue kompanije). Pritom pomae i inferencijalna statistika. Ovakav pristup ne znai poricanje determinizma, ve je realistino priznanje pogreivosti znanosti i znanstvenika.

ZAGONETKA ODNOSA IZMEU UMA I TIJELA Razlikovanje tijela i uma nalazimo jo kod Platona (400 g.pr.Kr.), zatim u kranstvu od sv. Augustina (oko 300.g), zatim kod Descartesa (17.st.). tijelo fizikalno, materijalno, ogranieno u vremenu, prostoru i veliini, moe se objektivno opaati um - subjektivan, izravno poznat samo osobi koja ga posjeduje, neogranien u fizikalnom smislu, moda vjean O odnosu izmeu uma i tijela postoje dvije vrste suprotstavljenih shvaanja: 1) dualizmi (um i tijelo su kvalitativno razliiti) 2) monizmi (um i tijelo su kvalitativno isti) Dualizmi 1. INTERAKCIONISTIKI (KARTEZIJANSKI) DUALIZAM. Razvio ga je Descartes. Um i tijelo su kvalitativno razliite kategorije, nematerijalno i materijalno. Ono to ini tijelo ovisi o umu. Izmeu tijela i uma postoji uzroan odnos. Do interakcije te dvije supstance dolazi u epifizi. Svjetlosna energija dolazi do oka i aktivira duhove (spiritis), a oni se odraavaju u mozgu preko epifize kao glavnog zrcala. Ovisno o tome gdje se duhovi reflektiraju, dolazi do tjelesnih pokreta. Te duhove danas bismo nazvali ivanim impulsima. Izraz refleks potjee od Descartesove refleksije duhova. ivotinjsko ponaanje je potpuno refleksno, dok je ljudsko uzrokovano i voljom. Problemi s ovom teorijom: epifiza nema funkciju koju joj je namijenio Descartes; kako toliko razliiti um i tijelo mogu biti u interakciji; kako nematerijalni um moe izazvati ponaanje; kako um moe pokrenuti tijelo ako nema nikakve energije? 2. PARALELNI DUALIZAM. Predloio ga Leibnitz. Ne ulazi u nejasno podruje kako um moe imati uzronu ulogu u ponaanju. Pretpostavimo da dva atomska sata namjestimo na isto vrijeme jedan pored drugog i pustimo ih da vode svoje odvojene ivote. Kad god pogledamo na prvi sat, moi emo rei to nam pokazuje drugi. Kao to prvi sat ne djeluje na drugi iako pokazuju isto vrijeme, tako ni um ne utjee na tijelo da se ponaa na odreeni nain iako se ta zbivanja uvelike podudaraju. Priznaje dvojako postojanje misaonog i tjelesnog ivota te korelaciju izmeu iskustva i ponaanja, no ne pokuava odgovoriti na pitanje kako oni mogu utjecati jedno na drugo. Metode za prouavanje misaonih aktivnosti razlikuju se od metoda za ispitivanje tjelesnog ponaanja (metodoloki dualizam). Monizmi Postoji samo jedna tvar koja nadilazi um i tijelo. Problem interakcije uope ne postoji, jer ne postoje dvije razliite supstance koje bi bile u dodiru. 1. MENTALISTIKI (IDEALISTIKI) MONIZAM. Potjee od Berkeleya. Ne moramo pretpostavljati postojanje vanjskog svijeta ako je sve znanje o njemu proizalo iz naeg iskustva. Ako svijet znamo samo na temelju naih iskustava, moda je iskustvo jedino to doista postoji. Hume predlae jo iskljuivije shvaanje solipsizam. Postoji samo jedan um, a ostali umovi su samo iskustvo tog jednog uma, kao to su i vidljivi predmeti iskustvo istog uma. Nema fizikalnih predmeta, nema tijela, nema drugih umova. Um ne bira svoja iskustva, ona se naprosto dogaaju. Problem uma i tijela uope ne postoji, jer postoji samo um. 2. MATERIJALISTIKI MONIZAM. Jedina stvarnost je ona materijalna. Um je jedan oblik funkcioniranja mozga. Tijelo (osobito ivani sustav) tako je izgraeno da je svijest jedna od njegovih funkcija. Ta funkcija ne uzrokuje pojavu ponaanja, no ponaanja su uzrokovana djelovanjem ivanog sustava. Teorija neuralnog identiteta oblik materijalistikog monizma. Materijalni ivani sustav se moe shvatiti na dva naina, kao dvije strane istog novia. Fiziologov opis

mozga i osobno izvjee o vlastitom iskustvu su simboliki opisi iste stvari, samo iz razliite perspektive i razliitim jezicima. Ponekad se naziva i teorija dvostrukih aspekata, jer je rije o dva naina gledanja na mozak. Za svaki svjesni misaoni in postoji odgovarajua modana aktivnost, no ne vrijedi obratno (znai, nismo svjesni svega to se zbiva u naem ivanom sustavu).

ZNANSTVENI JEZIK SEMIOTIKA = sustav za razumijevanje znanstvenog jezika (Morris, 1938); ukljuuje 3 podsustava: 1) SINTAKSA odnos izmeu pojedinih znakova u jeziku 2) SEMANTIKA odnos znakova prema vanjskim objektima 3) PRAGMATIKA odnos znakova prema njihovim korisnicima znakovi lingvistike konvencije, rijei ili brojevi Sintaksa - pravila upotrebe znakova Sintaksa se bavi utvrivanjem i upotrebom pravila pomou kojih moemo povezati znakove (simbole i rijei). Svaki jezik ima takva formalna pravila (ukljuujui matematiku i logiku). Koristei ta formalna pravila moemo pomicati (manipulirati) znakove u razliitim kombinacijama, ak i onda kad se ne odnose na neto u stvarnom svijetu. Semantika Semantika se odnosi na pravila pomou kojih simbole pripisujemo objektima ili dogaajima.To su pravila za definiranje pojmova. Najjednostavnija definicija je tzv. pokazna definicija (Ovo to ti pokazujem je pas). Osoba koja ita definiciju mora poznavati znaenje ukljuenih pojmova na temelju prethodnog opaanja, kako bi shvatila znaenje definicije.

OPERACIONALNE DEFINICIJE Operacionalizirati definirati pojmove u terminima mjerenja. Operacionalna definicija odreuje pojmove u odnosu na postupke (operacije) pomou kojih se ti pojmovi mogu mjeriti. Npr. agresija se moe definirati kao broj dogaaja u kojima je opaeno da jedno dijete gura drugu djecu na igralitu. Cirkularne definicije Cirkularna definicija zapravo uope nije definicija, jer se neto odreuje samim sobom, tj. jednostavno se imenuje neka zamjetljiva pojava ili opaeno ponaanje. Opasne su jer djeluju varljivo, kao da neto govore, a zapravo ne objanjavaju nita. Npr. ovce se skupljaju u stado. Zato? Zato to imaju instinkt stada. A kako znamo da ga imaju? Zato to se dre na okupu! Ova definicija je cirkularna jer ukljuuje imenovanje (instinkt stada) opaenog ponaanja (okupljanje ovaca). Ili npr. dva takora tre kroz prolaz na kraju kojeg se nalazi voda. Jedan tri brzo, a drugi polako. Objanjenje razlike u brzini tranja: jedan tri brzo jer je edan, dok drugi to nije. No nemamo nikakav dokaz da je e uzrok brzine tranja dokaz je da tre brzo ili polako! To je jednostavno imenovanje (u ovom sluaju ei) neke zamjetljive pojave. Intervenirajue varijable Da bi se izbjegle zamke cirkularnih definicija, pojmove treba odrediti kao intervenirajue varijable. Intervenirajua varijabla se odreuje pomou: 1. ANTECEDENTA (prethodni uvjet) i 2. KONZEKVENTA (posljedini uvjet). Npr. znamo da je takor koji brzo tri jedan dan bio bez vode, dok je spori takor pio vodu neposredno prije pokusa. Ako se sada pitamo zato jedan tri bre od drugog, odgovor e glasiti: zato to je edan. Znamo da je u pitanju upravo e, jer je taj takor bio bez vode cijeli dan (a ne zato to tri bre). Dakle, pojam ei definiran je pomou prethodnih (antecedentnih) i posljedinih (konzekventnih) uvjeta koji se mogu opaati. Antecedent je operacionaliziran kao broj sati bez vode, a konzekvent kao brzina tranja. antecedenti 24-satna deprivacija vode intervenirajua varijabla e konzekventi brzo tranje

dostupnost vode

bez ei

sporo tranje

Dvije discipline znanstvene psihologije: 1. eksperimentalna (manipulira se varijablama kako bi se prouavao njihov uinak na ponaanje) 2. psihometrijska (koreliraju se mjerenja razliitih varijabli) Intervenirajue varijable se mogu definirati eksperimentalno i psihometrijski. 1. Eksperimentalni pristup: antecedenti nezavisne varijable kojima se manipulira; podraaji konzekventi zavisne varijable koje se mjere; reakcije Npr. elimo ispitati uinak straha na brzinu reakcije na signal. antecedenti (podraaj) prijetnja el. okom bez prijetnje el. okom intervenirajua varijabla strah nema straha konzekventi (reakcija) brza reakcija na znak sporija reakcija na znak

2. Psihometrijski pristup: antecedenti neke reakcijske mjere ili rezultati na testu; s njima se ne manipulira, ve su izmjereni i ne podlijeu eksperimentalnoj kontroli konzekventi drugi skup reakcija Npr. elimo ispitati utjecaj anksioznosti na uinak, ali ne moemo manipulirati razinu anksioznosti u eksperimentalnoj skupini. Primijenit emo skalu za ispitivanje anksioznosti i te rezultate korelirati s testom postignua. Kad bismo dobili znaajnu korelaciju, mogli bismo je pripisati razlikama u anksioznosti, no morali bismo imati manje povjerenja u nau interpretaciju jer ovdje nije rije o eksperimentalnom pristupu (uvijek je mogue da neki trei faktor objasni ovu korelaciju). antecedenti (reakcija1) bodovi na skali anksioznosti intervenirajua varijabla razina anksioznosti konzekventi (reakcija2) bodovi na testu postignua

Inaica psihometrijskog pristupa izaberu se i usporeuju ispitanici koji su visoki i niski na odreenoj varijabli. Ta metoda ostavlja dojam eksperimentalnog postupka, no to je jo uvijek korelacijski pristup te vrijede ista ogranienja pri interpretaciji. Npr. ispitamo vei broj ispitanika skalom anksioznosti, odaberemo one koji postiu po 25% najviih i najniih rezultata te ih usporedimo na eksperimentalnom zadatku postignua (mjerimo konzekvent). antecedenti (rezultati na testu) visoki rezultat na skali anks. niski rezultat na skali anks. intervenirajua varijabla visoka anksioznost niska anksioznost konzekventi (rezultati na zadatku) izvedba zadatka izvedba zadatka

Stvaranje teorije Formalna struktura teorije: razina teorijskih pojmova definicija razina opaanja (A x B) + C = D (d) mjera

(a) kontrola

(b) kontrola

(c) kontrola

Teorijski koncepti (A, B i C) definirani su na temelju opaanja odnosno specifinim kontrolnim postupcima (operacijama) a, b i c. To su intervenirajue varijable. Teorija opisuje u kakvom su odnosu ti koncepti. Predvianja o realnom svijetu izvode se na temelju sintakse teorije, koja je odreena logikom i promatranjem. Pojam D je odreen sintaksom teorije D=(AxB)+C. D je izmjereno s obzirom na odgovarajuu reakciju. Ako poznajemo vrijednosti A, B, C (nezavisne varijable u eksperimentalnoj situaciji), tada moemo predvidjeti vrijednost D (zavisna varijabla). Ako se bilo koja dva elementa (A, B ili C) dre konstantnima, tada e D odraavati promjenu u varijabli koja nije konstantna. Npr. ako su A i B konstantni, a C se mijenja, tada e D odraavati promjenu u C, tj. govori nam kako C djeluje na zavisnu varijablu. Ako predvianje nije tono, promijenit emo sintaksu teorije, dodati nove pojmove ili eliminirati stare. Ako je predvianje uvijek netono, odbacit emo teoriju. Primjer: Hullova teorija

razina teorijskih pojmova definicija razina opaanja

x broj pokuaja uenja

D sati lienosti

E brzina tranja

H (habit) uenje; navika D (drive) motivacija; nagon E izvedba; ekscitatorni potencijal, mogunost izvedbe

H se operacionalizira kao broj pokuaja uenja (to vie pokuaja, jaa navika), D kao broj sati deprivacije hrane (vie sati lienosti, vei nagon). H i D odreeni su kao intervenirajue varijable, a E je odreen sintaksom teorije (E=HxD). Snaga E se mjeri nekom prikladnom reakcijom, npr. brzinom tranja. Mogue je izvesti vie specifinih predvianja o eksperimentalnim ishodima. Npr. ako je H=0 (odreeni odgovor nije nauen) ili D=0 (nema nagona), tada je E=0 (nema ni izvedbe). Za tono predvianje treba imati tone numerike vrijednosti pojmova, no u psiholokim istraivanjima ih rijetko imamo pa esto baratamo nejednakostima. Npr. moemo rei da 24 sata deprivacije dovodi do veeg nagona nego 2 sata lienosti te da bi izvedba trebala biti bolja kod due deprivacije.

DEFINICIJA MOTIVACIJE Pristupi motivaciji Definiranje motivacije je komplicirano zato to postoje razliiti pristupi motivaciji. Dva kljuna pristupa su: 1. REGULATORNI PRISTUP. Naglaava fizioloke reakcije na ometajue unutranje podraaje kao to su glad ili bol te naine na koje tijelo pokuava vratiti unutranju ravnoteu (homeostaza). Povezan je s biolokom tradicijom (Darwinova teorija evolucije, eksperimentalna medicina). Na prijelazu 19./20.st. razvija se funkcionalistika kola (James, Dewey) kako mentalna aktivnost pomae organizmu u prilagodbi? U isto vrijeme postaje popularno istraivanje refleksa (Pavlov, Sherrington) razumijevanje refleksa pridonosi razumijevanju sloenih socijalnih ponaanja. Krajnje stajalite je biheviorizam (Watson) porie ulogu mentalnih dogaaja u ponaanju. U poetku i funkcionalisti i bihevioristi dre vanjske podraaje uzrocima ponaanja nema posebnih motivacijskih koncepata. Neki podraaji su ipak nazvani motivirajuim podraajima. Woodworth (1918) uvodi pojam nagona organizam je kao automobil; ima pogonski (daje snagu i energiju za pokretanje inae nepokretnog tijela) i upravljaki mehanizam (u upravljanju pomau okolinski podraaji). unutranja potreba nagon aktivnost cilj zadovoljenje

2. SVRHOVITI PRISTUP. Naglaava cilju usmjerenu prirodu ponaanja. Taj je pristup vie kognitivan i manje se bavi fiziolokom regulacijom unutranjih procesa. Ishodite ovog pristupa je u klasinim filozofskim shvaanjima o ciljevima i ponaanjima (ponekad prikazani kao izbor izmeu dobra i zla). Prema svrhovitom pristupu, nastojimo ostvariti one ciljeve koji za nas imaju najveu vrijednost, najbolji mogui ishod. Pojam unutranje potrebe i nagona je nepotreban. Motivacijski pojmovi kao intervenirajue varijable Kriterij za nazivanje intervenirajue varijable motivacijskom: Ako je razlika u razini intervenirajue varijable X povazana s razlikom u preferenciji, ustrajnosti ili snazi ponaanja, onda je intervenirajua varijabla motivacijska. Ovisno o prirodi razlike, varijabla se moe opisati kao poeljna ili odbojna. Poeljnost i odbojnost kao intervenirajue varijable Dvije glavne vrste motivacijskih varijabli:

1. poeljnost 2. odbojnost (averzija) Mnoge specifine motivacijske intervenirajue varijable ulaze u te dvije nadreene kategorije, iako mogu biti vrlo razliite prirode. Npr. poeljno potreba za postignuem, nagrade, ljubav, kognitivna dosljednost, oputenost; odbojno strah od neuspjeha, kazne, kognitivna nedosljednost, strah, stres Temeljne pretpostavke motivacijske teorije: a) HEDONISTIKI KONTINUUM. Svi dogaaji mogu se poredati uzdu kontinuuma koji se kree od vrlo odbojnog do vrlo poeljnog. On se moe razlikovati za pojedine organizme ili za isti organizam u razliitim vremenskim tokama. U odreenom je trenutku fiksan. b) HEDONISTIKI AKSIOM. Organizmi usmjeruju svoje ponaanje kako bi umanjili odbojne i uveali poeljne ishode. -5 vrlo odbojan -4 -3 -2 -1 0 +1 +2 +3 +4 poeljan +5 vrlo

neutralan (afektivna nula)

Objekti ili dogaaji smjetaju se uzdu hedonistikog kontinuuma, od vrlo odbojnog do vrlo poeljnog (prikazano arbitrarnim brojevima od 5 do +5). Prema hedonistikom aksiomu, organizmi uvijek izabiru u korist smjera strelice odnosno to pozitivniju poziciju. Koncepti poeljnosti i odbojnosti ovise o ideji neutralnosti ili afektivne nule. Ako se bihevioralni ishod A preferira u odnosu na neutralni, onda je A poeljno. Ako se preferira neutralni ishod u odnosu na A, onda je A odbojno. Dakle, kada se neto preferira, to ne znai da mora biti i poeljno. Npr. test preferencije: -5 -4 vrlo odbojan F -3 E -2 D -1 0 +1 neutralan (afektivna nula) C +2 B +3 +4 poeljan A +5 vrlo

Sama preferencija ne govori je li neto poeljno ili odbojno. To se moe odrediti samo u odnosu na neutralnu toku. Poeljni objekt je preferiran u odnosu na neutralni, ali je averzivni objekt manje preferiran od neutralnog. D je preferiran u odnosu na E, ali je i dalje averzivan. Kljuno pitanje za definiranje poeljnosti i odbojnosti: neutralna toka? Klasini problem izbora takora koji u labirintu okree lijevo ili desno. Dva mogua ishoda: ishod 1 skree lijevo ishod 2 skree desno. Opaamo da takor skree desno. Mogua objanjenja: 2 je manje odbojno od 1, 1 je odbojno a 2 je poeljno, 1 je manje poeljno od 2 Za jednu od mogunosti se moemo odluiti tek kad naemo neutralnu toku. Neutralnost. Na poetku eksperimenta odredimo je li takor neodluan prema ishodima 1 i 2. To utvrujemo tako da ga nekoliko puta stavimo u prazan labirint i pratimo njegovo kretanje. Bez obzira kakav izbor napravi, ishod je neutralan jer su ciljne posude prazne. Nakon to se pokae da je ravnoduan prema ishodima izmeu dva izbora (1=2=neutralno) moemo definirati to je poeljno a to odbojno. Poeljnost. Ishod je poeljan ako se preferira u odnosu na neutralan ishod ili neki ve poznati poeljan ishod. Ako bez promjene lijeve strane (1) stavimo hranu u desni krak (2) i takor pone ee skretati udesno, zakljuujemo da je hrana poeljna. Hrana (2) je poeljnija u odnosu na neutralni ishod (1). Odbojnost. Ishod je odbojan ako se u odnosu na njega preferira neutralan ili manje odbojan ishod. Ako ne mijenjamo desnu stranu (prazna posuda) i pritom na lijevoj zadajemo elektrini ok, takor poinje skretati udesno, zakljuujemo da je 1 odbojno jer se preferira neutralni ishod (2). Preferencija ili sklonost prema neemu smatra se temeljnim motivacijskim pokazateljem, no u odreenim uvjetima neke druge mjere (npr. brzina kretanja, snaga, ustrajnost) esto su u korelaciji s preferencijom i mogu biti bolje mjere motivacije.

2. poglavlje: EMOCIONALNI TEMELJI MOTIVACIJE

UVOD I POVIJESNA POZADINA Filozofska pozadina Sokrat (4.st.pr.Kr.). Ljudi ine ono to misle da je ispravno initi. Racionalna analiza situacije automatski dovodi do ispravnog postupanja. Strasti poput ljubavi i mrnje samo zamagljuju razum. Epikur, Aristotel. Razum nije dovoljan za objanjenje ponaanja. Ponaamo se na odreeni nain kako bismo poveali ugodu i smanjili neugodu, a razum nam pomae da utvrdimo to emo si od toga osigurati svojim postupcima. Taj hedonistiki, emocionalni pristup protegnuo se preko Hobbesa i Baina (17. i 19.st.) sve do suvremene psihologije. Wundt i Titchener Rani psiholozi su smatrali da su emocije sadraji uma poput percepcija i misli. Prouavale su se introspekcijom gledajui u vlastiti um i izvjeujui o zamijeenom. Temeljna emocionalna obiljeja su opisivana kao osjeaji ugode i neugode. Wundt. Trodimenzionalna teorija emocija; sva emocionalna iskustva su kombinacija osjeaja ugodno-neugodno, napeto-oputeno i uzbueno-potiteno. Titchener. Dimenzija ugodno-neugodno je dovoljna za opisivanje totaliteta emocionalnog iskustva. Afekti (emocije) imaju nekih slinosti s osjetima (intenzitet, kvaliteta, trajanje), no nejasniji P.T. Young. Titchenerov uenik, uvodi pojam emocija u suvremenu ameriku motivacijsku teoriju.

su i mutniji.

James i Lange James (1884). Emocije su percepcija tjelesnih promjena koje su nastale kao reakcija na neki vanjski dogaaj. Odgovor na neku situaciju javlja se prije emocionalnog doivljaja. Npr. slijed dogaaja nije ovakav: vidimo medvjeda, uplaimo se i bjeimo, ve ovakav: vidimo medvjeda, ponemo bjeati i tek se onda uplaimo. Naglasak je na naoj reakciji pri pojavi medvjeda, koja moe biti fizioloka pobuenost koju tumaimo kao strah. Ova teorija naglaava ulogu AS u upravljanju visceralnim aktivnostima, tj. ulogu simpatikusa i tjelesnih odgovora kojima on upravlja (kucanje srca, krvni pritisak, znojenje, gastrointestinalne reakcije). Lange (1885). Predlae slinu teoriju usmjerenu prema promjenama u krvoilnom sustavu. Otada je teorija poznata kao James Langeova teorija. Vanost ove teorije: - ideja o povezanosti emocija s odreenim tjelesnim funkcijama zapravo znai da se emocije mogu ispitivati medicinsko-kirurkim metodama - razliita emocionalna iskustva imaju razliitu fizioloku osnovicu, inae bi razlikovanje emocija bilo nemogue; odnos izmeu fiziolokih reakcija i emocija je 1:1 (teorija identiteta emocija)

Cannon i Bard Cannon (1927). Prigovor Jamesovoj teoriji: 1. odvajanje perifernog od sredinjeg ivanog sustava ne mijenja emocionalno ponaanje 2. u razliitim emocionalnim stanjima (ak i u neemocionalnim, npr. nasilniko ponaanje) dogaaju se iste tjelesne promjene

3. unutranji organi su relativno neosjetljivi sustavi 4. promjene u unutranjim organima su prespore da bi mogle izazvati emocionalne promjene 5. umjetno izazivanje visceralnih promjena uobiajenih za jake emocije ne dovodi do tih emocionalnih reakcija Cannon predlae teoriju sredinjeg ivanog sustava. ivani impulsi iz osjetilnih organa se ire do talamusa (nema jasnog razlikovanja izmeu talamusa i hipotalamusa). Tu se u usponu prema korteksu doivljavaju kao emocije. Neposredno nakon toga izazivaju unutranje tjelesne promjene na putu prema AS i unutranjim organima. Dakle, modana aktivnost dovoljna je za stvaranje emocionalnog doivljaja. To je suprotno Jamesu, koji smatra da impulsi najprije podrauju unutranje organe i da tek povratne informacije koje od unutranjih organa dolaze do korteksa doivljavamo kao emocije. Bard. Potkrepljuje Cannonovu teoriju eksperimentalnim nalazima. Kritike Cannonovog shvaanja: - u nekim pokusima, koji se dre kljunima, nije jasno jesu li sve veze izmeu unutranjih organa i korteksa bile blokirane - pokusi obavljani na ivotinjama, to je bilo upitno zbog Jamesove tvrdnje da je emocionalni doivljaj povezan s povratnim informacijama iz unutranjih organa, ali da na taj nain ne mora nuno doi i do emocionalnog reagiranja Elizabeth Duffy Duffy (1934). Emocije su povezane s mobiliziranjem tjelesne energije za izvanredne napore (mobilizacija energije jest emocija). To je shvaanje blisko Cannonovoj teoriji emocija u izvanrednom stanju (emergency theory of emotion) emocije pripremaju tijelo na borbu ili bijeg. Duffy smatra da se ponaanje moe opisati s obzirom na smjer (pribliavanje, izbjegavanje) i jainu (brzo, polako). Ne barata pojmovima poeljnost, odbojnost, ugoda, neugoda. Papezov krug i Kluver Bucyjev sindrom Papez (1937). Skup putova smjeten duboko u sreditu mozga tvori ivani sklop koje odreuje emocionalno doivljavanje i ponaanje. Papezov krug (limbiki sustav) ide od hipokampusa preko forniksa do stranjeg talamusa, zatim do cingularnog korteksa, amigdale i natrag do hipokampusa. Taj emocionalni krug kod gmazova ini najvei dio mozga (reptilian brain). Kluver i Bucy (1937). Opisali su uinke eksperimentalnog odstranjivanja temporalnih renjeva rezus majmuna. Osobito nakon odstranjenja hipokampusa i amigdale uoili su sljedea udna ponaanja (Kluver Bucyjev sindrom): 1. nemogunost vizualnog pamenja, iako primarni vidni sustav nije bio oteen 2. poviena oralnost 3. jaka sklonost nediskriminativnom i prisilnom reagiranju na vidne podraaje 4. gubitak ili smanjenje reakcija karakteristinih za strah ili srdbu 5. veliko poveanje spolne aktivnosti LeDoux (1993) otkriva da su ovi uinci zapravo bili izazvani oteenjem amigdale SUVREMENI PRISTUPI PROUAVANJU EMOCIJA Struktura afekata AFEKTI = doivljaji ili iskustva koja imaju kvalitetu ugode ili neugode Postoje 3 vida afektivnih doivljaja: 1. TEMPERAMENT. Vrlo stabilna sklonost odreenim vrstama afektivnog doivljavanja. Ta je sklonost dugotrajna i ini se da ima genetsku osnovicu. Najznaajnija genetski utemeljena osobina je ona koju opisuje dimenzija introverzija/ekstraverzija. Linost i temperament nisu potpuni sinonimi, iako je temperament izrazito trajan. 2. RASPOLOENJA. Slaba, ali sveproimajua afektivna stanja, bez usmjerenja prema specifinom objektu, razmjerno trajna. Ta stanja slabog intenziteta iz pozadine daju ton naim mislima i ponaanjima. Raspoloenja se esto istrauju s obzirom na to jesu li pozitivna ili negativna, vedra ili sjetna itd.

3. EMOCIJE. Razmjerno kratka i snana afektivna stanja koja su usmjerena prema odreenom objektu prema kojem postoji tendencija za djelovanjem. Emocije kao intervenirajua varijabla O emocijama moemo teorijski razmiljati kao o intervenirajuim varijablama. Npr. prema Jamesu, ovjeku koji ugleda medvjeda (antecedent) srce poinje bre kucati i on se daje u bijeg (konzekvent). Iz tog ponaanja zakljuujemo da se ovjek uplaio medvjeda (emocija). Mjerenje emocija Suvremena istraivanja emocija kombiniraju istraivanja verbalnog ponaanja, neverbalnog ponaanja i fiziologije. 1. VERBALNO PONAANJE. Moemo zabiljeiti ono to nam ljudi kau o svojim emocijama. Kao sredstva kvantificiranja emocionalnog iskustva koriste se psiholoki testovi i skale samoprocjene. Verbalno ponaanje podlono je mnogim pristranostima (davanje socijalno poeljnih odgovora, rijei ne mogu uvijek tono prenijeti emocije itd.) i mora se paljivo ispitivati. 2. NEVERBALNO PONAANJE. To je svako ono ponaanje, osim govora, koje se moe vidjeti golim okom (specifini izraaji lica, tjelesni pokreti itd.). U tumaenju neverbalnog ponaanja takoer moramo biti vrlo oprezni. 3. FIZIOLOGIJA. Veina tjelesnih reakcija povezanih s emocijama ne moe se izravno opaati, no mnoge postaju vidljive pomou elektronikih pojaala. Najei fizioloki pokazatelji emocija: srani otkucaji, krvni tlak, promjene u volumenu krvi, EDR, brzina disanja, znojenje, miina napetost, tjelesna temperatura. Ove mjere takoer je potrebno oprezno tumaiti, jer ti pokazatelji nisu svojstveni samo emocijama.

BIOLOGIJA EMOCIJA Podjela ivanog sustava SREDINJI PERIFERNI SOMATSKI mozak i lena modina ivci do miia udova i iz senzornih organa AUTONOMNI limbiki sustav, hipotalamus i modano deblo simpatikus, parasimpatikus

Somatski ivani sustav. Upravlja interakcijama s okolinom: senzornim ulazom i miinim pokretima. Autonomni ivani sustav. Osobito vaan za emocije. Regulira unutranje tjelesne aktivnosti koje su kljune za odravanje i opskrbu organizma, kao i tjelesni kemizam. Dijeli se na: 1. parasimpatikus regulira aktivnosti probavnog trakta 2. simpatikus upravlja reakcijama u sluaju opasnosti, kao to je priprema tijela za napad ili bijeg; tijekom uzbuenja se adrenalin i srodni hormoni otputaju u krv sa zavretaka ivaca simpatikog sustava i dolazi do brzog i proirenog uzbuenja koje priprema organizam na reagiranje Parasimpatiki i simpatiki sustav djeluju na svaki unutranji organ i imaju meusobno suprotan uinak. Dok je jedan pobuen, drugi je potisnut, i obratno. Hemisferne razlike u emocijama Desna hemisfera je uspjenija od lijeve u prepoznavanju i izraavanju emocija. Ako se aljivi vidni podraaj prikae samo desnoj hemisferi, ispitanik se moe nasmijati, ali nee moi rei to mu je smijeno. Emocionalna kvaliteta podraaja prepoznaje se desnom polutkom, ali se ne moe izraziti rijeima ako lijeva nije dobila istu informaciju. Povreda desne hemisfere oteuje sposobnost prepoznavanja emocija kod drugih ljudi.

Mogue je da obje hemisfere doprinose emocijama, ali na razliite naine. ini se da je lijeva hemisfera dominantna kod pozitivnih, a desna kod negativnih emocija. Oteenje ili djelovanje sedativa na lijevu hemisferu povezano je sa zabrinutou, pesimizmom i plaem. Oteenje ili slabljenje aktivnosti desne hemisfere povezano je s euforijom i smijehom. Istraivanja pokazuju da se pozitivni afekti i motivacija za pribliavanje obino javljaju zajedno (u pokusima se mogu pobrkati). Zanimljivo je da su samoiskazane mjere o ljutnji, koja se obino smatra negativnim afektom, korelirane s aktivnou lijeve hemisfere. Karakteristika ljutnje je da je povezana s pribliavanjem, ali ne iz istih razloga zbog kojih se pribliavamo npr. hrani ili voljenoj osobi.

TEORIJE EMOCIJA Tri velike skupine teorija: I. teorije diskretnih emocija II. dimenzionalne teorije III. kognitivne teorije I. Teorije diskretnih emocija diskretno odijeljeno, zasebno Postoji manji broj srnih ili bazinih emocija, a brojne rijei kojima opisujemo emocije odnose se zapravo na te srne emocije i njihove kombinacije. Srne emocije su specifine, bioloki odreene emocionalne reakcije, ije je izraavanje i prepoznavanje u osnovi zajedniko svim ljudima. To je Darwinovo evolucijsko shvaanje emocija koje se suprotstavlja prethodno prihvaenim shvaanjima kulturalnih antropologa o kulturalno specifinim emocijama. Evolucijsko shvaanje kae da su pojedine emocije i njihovo izraavanje zadrane tijekom ivotinjskog razvoja zbog njihove adaptativne vrijednosti. Broj srnih emocija se kree od 7 10, ovisno o pojedinoj teoriji. IZARD TOMKINS 1. interes-uzbuenje interes 2. radost radost 3. iznenaenje zapanjenost 4. tjeskoba nesretnost 5. srdba ----6. gaenje ----7. ruganje ----8. strah-uas strah 9. sram-stidljivost ----10. krivnja ----11. ----smijeh 12. --------EKMAN ----srea iznenaenje alost ljutnja gaenje prezir strah ----------------PLUTCHIK oekivanje radost iznenaenje alost ljutnja gaenje ----strah ------------prihvaanje

Tomkins. Tvrdi da genetski programirane emocionalne reakcije slue za pojaavanje biolokih potreba. Potrebe ne aktiviraju ponaanje izravno ako nisu pojaane emocijama (npr. ovjek moe osjetiti glad, ali to prepoznavanje je samo znak za izazivanje emocije, a emocije su te koje energiziraju ponaanje usmjereno prema hrani). Taj nalaz jasno upuuje na vezu izmeu emocija i motivacije. Ekman i Izard. Tomkinsovi uenici, slau se s nekim njegovim postavkama. Plutchik. U veoj mjeri zastupa evolucionistike stavove. Postoji 8 oblika adaptativnih ponaanja kljunih za preivljavanje koji su zajedniki svim organizmima. U viih sisavaca javljaju se i emocije koje odgovaraju tim vrstama ponaanja. Specifini termini za te aktivnosti su funkcionalni i ne moraju se odnositi na neku odreenu vrstu pokreta (npr. u aktivnost samozatite ili zatite ukljuen je velik broj razliitih ponaanja). Razliita ponaanja mogu imati istu funkciju ili jedno ponaanje moe imati vie funkcija (npr. tranje moe imati funkciju pribliavanja ili udaljavanja, ovisno o okolnostima). Plutchik opisuje svako adaptativno ponaanje u terminima 4 razliita jezika kojima se psiholozi slue: 1. subjektivni jezik jezik ljudske introspekcije (npr. Ljuta sam.)

2. bihevioralni jezik ponaanja koja moemo opaati kod ljudi ili ivotinja i na temelju kojih moemo zakljuivati o odreenim emocijama 3. funkcionalni jezik odnosi se na funkcije odravanja ivota na kojima se temelji teorija (npr. razmnoavanje, zatita) 4. jezik crta linosti koristi se za opisivanje pojedinih osobina linosti (npr. plaljiv je) Dokazi o diskretnosti emocija: FACIJALNA EKSPRESIJA. Ve je Darwin opazio da mnoge vrste na slian nain pokazuju emocije. Kod ljudi su oitovanja emocija blijedi odraz onoga to se dogaa kod ivotinja, ali je veza jasna. U novije vrijeme prouavanjem izraza lica bave se Ekman i sur. Istraivanja u vrlo razliitim kulturama pokazuju da postoje univerzalni izrazi lica za sreu, alost, ljutnju, gaenje, iznenaenje, strah i prezir. Ljudi koji nikad nisu vidjeli bijelce niti gledali fotografije ili televiziju mogu tono prepoznati izraze lica kao indikatore odreene emocije (Ekman i Friesen, 1971). Gluha i slijepa djeca pokazuju uobiajene izraze lica vezane uz pojedine emocije (Ekman i Oster, 1979). Postoji pretpostavka da su emocionalni izraaji univerzalni jer imaju bioloku komunikacijsku vrijednost kod male djece, koja potie odrasle da se brinu o njima. ANATOMIJA IZRAZA LICA. Izrazi lica ovise o stezanju miia lica. Mogue je tono odrediti sudjelovanje pojedinih miia tijekom oblikovanja pojedinog izraaja, to nam omoguuje da razlikujemo spontane i glumljene emocije.Ekman i Friesen (1978) razvili su katalog izraaja lica Sustav kodiranja izraaja lica (Facial Action Coding System ili FACS). HIPOTEZA O FACIJALNOJ POVRATNOJ INFORMACIJI. Prema Jamesovoj teoriji emocionalni doivljaj je percepcija vlastitih reakcija prema okolini. Provjerio je osjeaju li glumci doista emocije dok licem izvode odreenu mimiku, no nije dobio jednoznaan odgovor. Tomkins i Izard (1971) tvrde da je facijalna muskulatura dovoljno sloena da moe dati povratne informacije koje e proizvesti doivljaj razliitih emocija. Umjetna manipulacija izrazima lica prouavala se na 2 naina: izravnim manipulacijama izrazima lica ili uputama ispitanicima kako da pokau ili sakriju odreenu emociju. Nalazi nisu jednoznani. Naime, umjetno manipulirana izraajna promjena moe dovesti do emocionalnih promjena, ali taj uinak je ipak vrlo slab i ne razlikuje se bitno od onog koji se i inae smisleno nalazi meu varijablama u podruju istraivanja linosti (facijalne povratne informacije objanjavaju samo oko 12% varijance u izvjeima o emocionalnoj promjeni, to je ekvivalent korelaciji r=0.35). Carroll i Russell (1997) potiu pitanje o tome da specifini izrazi lica automatski znae odreene emocije. Od ispitanika su traili da prepoznaju glumljene emocije ne vodei rauna o posebnim miiima. Ispitanici su se u procjeni slagali u velikoj mjeri, ali nije postojalo slaganje s prepoznatom emocijom i oblikom miia kako to predvia FACS (osim za sluaj izraavanja sree). Carroll i Russell (1996) takoer su oivjeli ideju da se emocionalni izrazi lica prosuuju u kontekstu u kojem se pojavljuju, prije negoli na temelju znakova koji se izraavaju licem. Jedini jasno prepoznatljivi znakovi su oni koji upuuju na ugodu ili neugodu. FACIJALNA EKSPRESIJA I SOCIJALNA KOMUNIKACIJA. Postoje odreene varijacije u izrazima lica, a smatra se da se to dogaa zbog kulturalne primjene pravila pokazivanja. Ona nas upuuju na to kako trebamo pokazivati odreene emocije te na taj nain dolazi do interferencije s temeljnim emocionalnim izrazima. Npr. ako dobijem na lutriji, bit u radostan i nastojat u to rei i drugima . No ako me obraduje tua nesrea, vjerojatno je neu otvoreno pokazivati. Prigovor konceptu o pravilima pokazivanja emocija - pokuaj spaavanja torije diskretnih emocija. Ako netko pokae teorijski prikladno emocionalno ponaanje, to se smatra dokazom teorije, a ako se to ne dogodi, onda se u pomo poziva pravilo o pokazivanju emocija kojim se objanjava zato nije dolo do oekivanog odgovora. Teorija tako postaje neprovjerljiva. Spontane emocionalne reakcije jae su od umjetno izazvanih i s obzirom na izraz lica i s obzirom na iskazane osjeaje. ini se da se spontani i kontrolirani emocionalni odgovori javljaju u razliitim motorikim sustavima mozga. Spontani odgovori djeluju preko ekstrapiramidalnog motorikog sustava, a kontrolirani preko piramidalnog. Tako se osoba s oteenjem ekstrapiramidalnog sustava moe nekontrolirano smijati ili plakati, izraavajui emocije koje nisu prikladne situaciji. Osoba s oteenjem piramidalnog sustava ima tekoa u namjernom izraavanju emocija , ali pokazuje primjerene spontane reakcije. Taj dvojni sustav upravljanja moe posluiti za objanjenje emocionalnog probijanja. Kad pokuamo prikriti svoje prave emocije (piramidalna kontrola), one se mogu probiti preko izraza lica (ekstrapiramidalna kontrola) RAZVOJ IZRAZA LICA. Ve u prvim satima ivota bebe pokazuju znakove nezadovoljstva, gaenja i iznenaenja. U prva 2-3 tjedna ivota moe se pojaviti oponaanje izraza lica odraslih. U dobi od oko 3 mjeseca javlja se osmjehivanje, poinju se raspoznavati izrazi odraslih i odgovaranje na njih.

II. Dimenzionalne teorije emocija Dimenzionalni pristup poinje od rane Wundtove teorije. Gotovo sva kasnija istraivanja vezana uz izraavanje ili prepoznavanje emocija nalaze da je dimenzija ugodno-neugodno najvanija, a druga po vanosti je varijabla pobuenosti (arousal). Ovaj pristup opisuje emocije kao doivljaje smjetene uzdu odreenih afektivnih dimenzija, iji se poloaj moe geometrijski prikazati u dvodimenzionalnom prostoru. Npr. Russellov kruni model emocija (circumplex model) emocije su opisane s 28 rijei koje su smjetene uzdu dimenzija ugodno-neugodno i razina pobuenosti. DIMENZIJE AUTOR Wundt Titchener Schlosberg Osgood i sur. Davitz Russell i sur. 1. ugodno-neugodno ugodno-neugodno ugodno-neugodno evaluacija (dobro-loe) hedonistiki ton ugoda-neugoda 2. 3. napeto-oputeno ----napeto-oputeno aktivitet (brzo-sporo) aktivacija stupanj pobuenosti uzbuenje-potitenost ----prihvaanje-odbijanje potencijal (slabo-jako) kompetencija nadmonost-podlonost

Dimenzije emocija otkrivene su u istraivanjima slinosti i razlika u prepoznavanju razliitih izraza lica ili verbalnih izriaja. U tim istraivanjima polazi se od veeg broja rijei ili slika koje prikazuju emocije i meu njima se trai odreeni manji broj niti poveznica. Npr. ako se rije radost esto upotrebljava kao zamjena za rije euforija, onda u znaenju postoji preklapanje i ne radi se o potpuno razliitim emocijama. Nakon primjene odreenih statistikih analiza (faktorska analiza i sl.) dobiva se skup rijei koje variraju kvalitativno (loe prema dobrom, ugodno prema neugodnom, sretno prema tunom) te skup rijei koje variraju kvantitativno (razdraljivost, ljutnja i bijes su stupnjevi iste emocije). Ostaje otvoreno pitanje postoje li jo neke vane dimenzije osim ugode-neugode i razine pobuenosti. Razliiti istraivai navode razliite dimenzije na treoj poziciji. Jedna dimenzija je kontrola-nedostatak kontrole, koju pojedini autori nazivaju kompetencija, potencija, nadmonost-podlonost. Russell (1979) smatra da osjeaj kontrole nije odvojena dimenzija, ve da odreuje hoe li se neki dogaaj doivjeti kao ugodan ili neugodan. Bipolarno i unipolarno predoavanje afekata: BIPOLARNO PREDOAVANJE. Afekt se opisuje kao bipolarna dimenzija ugodno-neugodno, pri emu su ugodne i neugodne emocije meusobno zavisne. Model kae da se, ako se osjea loe, ne moe istodobno osjeati dobro, i obratno. NEOVISNE UNIPOLARNE DIMENZIJE. Pozitivni i negativni afekt opisuju se kao odvojene, neovisne dimenzije, pri emu afekt na jednoj dimenziji ima raspon od nule do vrlo pozitivnog, a na drugoj od nule do vrlo negativnog. Oba afekta mogu se istodobno ili u razliitim vremenima pobuditi na bilo kojoj razini intenziteta. Doivljena emocija je zbroj pozitivne i negativne afektivne pobuenosti. Prema bipolarnom modelu, ako osoba izvjeuje da se osjea jako dobro, istodobno mora izvijestiti da se ne osjea loe, i obratno. Takva izvjea bi trebala biti visoko negativno korelirana. No kada od ljudi traimo da procijene koliko se dobro ili loe osjeaju na dvjema odvojenim skalama, dobiva se korelacija blizu nule, to znai da bilo koji stupanj dobrog doivljaja moe biti praen bilo kojim stupnjem loeg doivljaja. Taj podatak govori u prilog postojanja dva odvojena sustava u pozadini pozitivnog i negativnog doivljavanja. Danas ima mnogo podataka koji sugeriraju postojanje dvaju temeljnih biolokih sustava koji odgovaraju pozitivnom i negativnom doivljaju: - postoje hemisferne razlike za pozitivne i negativne emocije - postoje razliiti subkortikalni sustavi u mozgu koji su povezani s pozitivnim (ventralni tegmentalni dopaminski sustav) i negativnim (amigdala, moda i neurotransmiter serotonin) emocijama Vanost dimenzionalne analize: - daje klju za rjeenje problema specifine bioloke osnove diskretnih emocija (ini se da njih ustvari nema, jer ono to nam izgleda kao diskretna emocija ustvari dijeli zajedniku fizioloku osnovu s drugim emocijama i vrlo ih je teko fizioloki razlikovati) - mnoge vrste istraivanja emocija temelje se na dimenzionalnom pristupu - ako ustvari postoji samo mali raspon fiziolokih razlika u odnosu na mnotvo emocija, kogniciji moemo pripisati veu ulogu u emocijama

III. Kognitivne teorije emocija Prema kognitivnom pristupu, emocije su velikim dijelom odreene time kako procjenjujemo ili evaluiramo situacije. Neki autori smatraju da razliite emocije djelomice definira spremnost na djelovanje. Npr. u mraku zaujemo neije korake. Moemo procijeniti da je situacija loa (ulja se provalnik), uplaiti se i biti spremni na bijeg ili moemo procijeniti da je situacija dobra (dolazi prijatelj), osjetiti sreu i biti spremni za pribliavanje. Objektivna situacija moe biti ista u oba sluaja, ali e nae reakcije biti posve razliite ovisno o interpretaciji. Jo uvijek je sporno pitanje je li kognitivna procjena nuna da bi se emocionalni doivljaj uope mogao pojaviti, i ako jest, jesu li takve procjene nuno svjesne. Zajonc i Murphy (1993) smatraju da kognitivna procjena nije nuan uvjet za sve emocionalne reakcije. To potvruju nizom dojmljivih eksperimenata. Npr. ispitanici izvjeuju da im se vie sviaju podraaji kojima su ve bili izloeni, premda nisu svjesni prethodne izloenosti (efekt pukog izlaganja). Teoretiari koji smatraju da je procjena nuna za emocije suoavaju se s nizom problema. Recimo, emocionalni uinci se javljaju i kod sluanja glazbe. Ne procjenjujemo zvunike kao dobronamjerne ili zlonamjerne dok nam zvukovi koje proizvode stvaraju emocionalni doivljaj. Neki teoretiari tvrde da su sve emocionalne reakcije na glazbu nauene, no to se ini nevjerojatnim jer nam ve pri prvom sluanju neke melodije zvue ugodno a neke neugodno. Nadalje, svianje ili nesvianje za odreene mirise, okuse i tjelesne osjete oigledno je nekognitivno odreeno. Lazarus (1984) smatra da je procjena nuna za emociju, ali da ne mora nuno biti i svjesna. ini se da se zapravo radi o tome kako definirati procjenu. Ako je procjena po definiciji svjesni proces, tada ne mora biti neophodna za pojavu emocije. Taj se proces moe odvijati na dva naina. Naime, senzorni podraaji dolaze do mozga, odnosno do talamusa, i slijede dva puta: - krai -dui 1) kratki put ide do amigdale u limbikom sustavu, gdje dolazi do emocionalne procjene odnosno emocionalnog reagiranja prije svjesnog prepoznavanja podraaja svjesna procjena nije nuna za emocionalnu reakciju Dakle, kod kraih vremena izloenosti podraajima dui put vjerojatno ne bi bio dovren pa se stoga moe javiti emocionalna reakcija bez svjesnosti o podraaju. 2) dui put ide do vizualnog korteksa i ostalih dijelova mozga , biva svjesno prepoznat prije nego to doe do amigdale, gdje se aktivira emocionalna reakcija svjesna procjena je nuna za emocionalni odgovor Najvanije kognitivne teorije emocija: ATRIBUCIJSKA TEORIJA I EMOCIJE. Atribucijska teorija se openito bavi pitanjem kako ljudi objanjavaju uzroke ponaanja. Vezano uz emocije, pretpostavlja da ljudi trae uzroke da bi objasnili kako se osjeaju i da bi protumaili svoje emocije s obzirom na situaciju u kojoj se nalaze. Npr. osjeam li da postajem uzbuen, to uzbuenje mogu protumaiti na razliite naine: ako mi se pribliava velik pas, protumait u ga kao strah; ako me je netko uvrijedio, kao ljutnju; ako mi se pribliava prijatelj, kao radost. Takva tumaenja su kljuna za emocionalno iskustvo. TEORIJA KOGNICIJE I POBUENOSTI (cognitive-arousal theory). Teorija Schachtera i Singera. Doivljena emocija je zajednika funkcija unutranje pobuenosti i prikladnih kognicija kojima se oznaava takva pobuenost. Oznaavanje je, u smislu davanja imena tom stanju pobuenosti, kognitivna aktivnost (ustvari atribucija). Razliita tumaenja iste pobuenosti mogu dovesti do razliitog emocionalnog doivljaja. Provjerili su tu hipotezu tako da su ispitanicima davali injekcije adrenalina (za stvaranje pobuenosti) i potom ih stavljali u razliite situacije s namjerom stvaranja razliitih kognitivnih tumaenja uzbuenja. Dobili su pozitivne rezultate, no postojali su neki metodoloki nedostaci. Sljedea istraivanja nisu potvrdila njihovu teoriju. TEORIJA PRIJENOSAUZBUENJA (excitation-transfer theory). Podrava prethodnu teoriju. Kada se javi uzbuenje, potrebno je neko vrijeme da takva pobuenost spontano nestane. Tijekom razdoblja dok tako nestaje, osoba moe pogreno identificirati izvor pobuenosti. Npr. ve postojei osjeaj ljutnje ili seksualnog uzbuenja moe se pojaati irelevantnom pobuenou izazvanom tjelovjebom. Razlike od teorije kognitivne pobuenosti: - pogrene atribucije se dogaaju sluajno, a ne kao posljedica traenja uzroka neobjanjene pobuenosti - pogrene atribucije su najvjerojatnije kad su ljudi manje svjesni svoje pobuenosti VALINSOVA ATRIBUCIJSKA TEORIJA. Valins je proirio Schachterov i Singerov pristup.

Pretpostavio je da je percepcija fizioloke pobuenosti dovoljan uvjet za doivljavanje emocija, bez obzira je li percepcija tona ili netona. Ako samo pomislimo da smo pobueni, moemo i tu prividnu pobuenost protumaiti kao emociju. Provjerio je svoju hipotezu tako da je mukim ispitanicima davao lane informacije o njihovu pulsu dok su gledali Playboyeve fotografije. Slike asocirane s promjenom pulsa procjenjivane su kao privlanije. Naalost, takvi se uinci mogu proizvesti i u uvjetima koji ne odgovaraju teoriji traenja atribucija. ODNOS IZMEU EMOCIJA I MOTIVACIJE Emocije i motivacija blisko su povezani, bez obzira na to kojem pristupu emocijama dajemo prednost. U odreenom trenutku jedan pristup moe imati prednost pred drugim, dok nam u drugoj prilici bolje moe posluiti drugi pristup. Neki motivacijski koncepti (npr. poeljnost, averzija) bave se samo pozitivnim i negativnim iskustvima i pribliavanjem ili izbjegavanjem, to je povezano s dimenzionalnim pristupom. Neki pojmovi se odnose na specifine emocije poput straha prije nego na neugodne situacije, to je povezano s diskretnim teorijama emocija. Neki drugi aspekti motivacije, kao to je nain na koji interpretiramo odreene dogaaje, znaajno ovise o kognitivnoj aktivnosti i tu je veza s kognitivnim pristupom. U podruju teorije postignua neki teoretiari naglaavaju kako naa tumaenja uzroka uspjeha i neuspjeha imaju glavnu ulogu u naoj kasnijoj motivaciji za postignue. 10. poglavlje: FRUSTRACIJA, ANKSIOZNOST I STRES

FRUSTRACIJA frustracija = averzivno stanje koje se javlja kada se ne stigne do nekog anticipiranog poeljnog Na takvu situaciju moemo gledati iz dva razliita kuta: 1) usmjerenost na emocije (usmjerenost na frustracijski aspekt nepostizanja cilja i na frustracije na nae misli i ponaanje) 2) usmjerenost na problem (usmjerenost na problemne aspekte pokuaja dostizanja blokiranog cilja i na nain na koji osoba pokuava rijeiti taj problem) cilja uinke

Definicija frustracije Teorijski, to je intervenirajua varijabla kojoj prethodi blokada cilja, a posljedica su joj kognitivne, bihevioralne i fizioloke promjene. Nema jedinstvenih frustracijskih reakcija. One ovise o tome to je ovjek ili ivotinja nauila initi u takvoj situaciji, kao i o motivaciji. Reakcija usmjerena na problem odnosno na frustraciju Vano je naglasiti da rjeavanje problema moe ali i ne mora biti okolnost u kojoj se javlja snana frustracija. Frustracija je emocionalno stanje koje se moe pojaviti kada je cilj blokiran. No neko ponaanje moe jednostavno biti aktivnost usmjerena na rjeavanje problema bez snanih emocionalnih reakcija. Npr. imam televizor na kojem slika povremeno postaje puna snijega, pri emu je privremeno rjeenje udaranje po aparatu kako bi se slika popravila. Da to moje ponaanje vidi neki stranac, mogao bi zakljuiti da zbog frustracije zato to ne vidim dobro program postajem sve bjesnija i u ljutnji udaram televizor. Moje tumaenje je drugaije, jer je to za mene uobiajena reakcija u toj situaciji, nisam frustrirana ve samo jeavam problem. Frustracija kao nagon Frustracija moe imati obiljeja i znaka i nagona. Kao znak, frustracija pomae u odabiru i usmjeravanju ponaanja. Kao nagon, frustracija energizira organizam. Bijeg iz frustrativne situacije ima potkrepljujua svojstva. U okviru Hullove teorije nagona, Amsel (1958) je razvio teoriju frustracije zbog uskraivanja nagrade (nenagraivanja). Pretpostavio je da takva frustracija ima svojstva averzivnog nagona. Ona energizira ponaanje, njezino pojavljivanje je kanjavajue, a prestanak potkrepljujui. Npr. takori frustrirani nenagraivanjem u ciljnoj kutiji (nakon to su bili nagraivani), osobito ako je nagrada bila dobra i velika, naue bre pobjei iz ciljne kutije nego nefrustrirani kontrolni takori ili oni uvjebani na primanje manjih nagrada. Frustracijska teorija ne podrazumijeva da su instrumentalne reakcije nune za pojavu frustracije. Jedini uvjet je taj da je oekivanje nagrade frustrirano.

Ako ivotinju stavimo u ureaj s dvije staze, pri emu je zavretak prve ujedno i poetak druge, a na zavretku svake staze se nalazi ciljna kutija s hranom, uskraivanje nagrade u prvoj kutiji bit e frustrirajue za ivotinju, dovest e do vie razine nagona te e ivotinja trati bre u drugoj stazi. Poveana brzina tranja do koje dolazi zbog uskraivanja nagrade naziva se frustracijski uinak. Amsel smatra da je tijekom vjebanja anticipatorni ciljni odgovor uvjetovan znakovima samog ureaja. to je anticipatorni odgovor jai, to je vea frustracija ako nagrada izostane. Frustracija je izvor nagona i zato ivotinje bre tre. Prema frustracijskoj teoriji, izostajanje velike nagrade izaziva veu frustraciju (vie je odbojno) nego izostajanje male nagrade. Stoga je gaenje reakcije kod vee nagrade bre. Slino se dogaa i kada se ivotinje prebacuju s vee na manju nagradu (Crespijev uinak). Naime, ivotinje kojima je uskraena vea nagrada tre sporije od onih koje su kontinuirano nagraivane malim nagradama. Crespijev depresivni uinak obino se tumai kao posljedica frustracije. Frustracijska teorija objanjava i veu ustrajnost reagiranja pri gaenju nekog ponaanja kod ivotinja koje su tijekom uenja bile samo djelomino potkrepljivane (povremeno, nepravilno potkrepljivanje). Kod ivotinja koje su bile nagraivane za svaki prelazak staze ili za svako pritiskanje poluge (100% potkrepljenje) gaenje je bilo bre nego kod ivotinja koje su bile povremeno nagraivane (uinak djelominog potkrepljenja na gaenje). Naime, frustracija se uvjetuje na reakcije i pomae odravanju ponaanja pri izostanku nagrade. ivotinja naui trati i biti potkrepljivana ak i onda kad se jave frustracijski znakovi (rf sf) u pokuajima bez nagraivanja. Takva interpretacija objanjava ustrajnost u ponaanju u mnogim situacijama u kojima se javlja emocionalna pobuenost. Uinak djelominog potkrepljenja takoer objanjava toleranciju na frustraciju. Ljudi koji su nauili ustrajati unato frustraciji upotrebljavaju frustraciju kao znak za to da nastave s djelovanjem. Ako nastave raditi, vjerojatnije je da e uspjeti. Umjesto neproduktivnih odgovora na frustraciju usmjeruju se prema produktivnom ponaanju. Rezultati u situacijama izbora ne uklapaju se tako dobro u frustracijski model. Npr. uvjebamo ivotinje u izbornom ureaju poput T labirinta, sa 100% nagradom na jednoj strani i 50% na drugoj strani. ivotinja ubrzo poinje sustavno birati stranu sa 100% nagraivanjem. Kod gaenja je ivotinja jo uvijek mnogo puta izabirala 100% stranu, to je upravo suprotno onome to predvia frustracijska teorija. 100% strana bi trebala postati odbojnija. Konflikt kao izvor frustracije konflikt = posebna vrsta frustracije koja ukljuuje izbor izmeu nesukladnih reakcija, tako da postizanje jednog cilja iskljuuje postizanje drugog (konkurentni ciljevi) Ustvari, sva ponaanja ukljuuju odreeni stupanj konflikta jer uvijek odabiremo izmeu nekoliko ciljeva. Konflikti su dugo bili smatrani temeljem neurotskog ponaanja. Najutjecajnija i najbolje razvijena eksperimentalna teorija konflikta je Millerova teorija konflikta. Miller i sur. (1959) pretpostavljaju: 1) to je organizam blie pozitivnom cilju, to se vie pojaava i sklonost (motivacija) za pribliavanje. Takva tendencija u ponaanju naziva se gradijent pribliavanja (cilja). 2) to je organizam blii averzivnom cilju, to je snanija motivacija za bijeg ili izbjegavanje cilja. To je nazvao gradijent izbjegavanja. 3) Gradijent izbjegavanja je strmiji od gradijenta pribliavanja (opada bre od gradijenta cilja to je organizam udaljeniji od cilja). 4) Razina oba gradijenta moe se poveati ili smanjiti prikladnom manipulacijom motivacije za izbjegavanje ili pribliavanje (npr. promjenama u stupnju gladi ili prestraenosti). 5) Sklonost pribliavanju ili izbjegavanju poveava se s brojem pokuaja. 6) Kada su dvije inkompatibilne reakcije u sukobu, u ponaanju se javlja ona reakcija iza koje stoji jaa motivacija. Miller tvrdi da je snaga pribliavanja ili izbjegavanja funkcija i uenja i motivacije. Imajui to na umu, Millerovi pojmovi vrlo su slini Hullovu ekscitatornom potencijalu. Brown (1948) je provjeravao prve 4 pretpostavke te ih je podrao. Neka druga istraivanja potvrdila su i ostale pretpostavke. Postoje 4 glavne vrste konflikta: 1. KONFLIKT DVOSTRUKOG PRIVLAENJA. Ukljuuje dvije diskretne pozitivne mogunosti, cilj A i cilj B. Dok se ivotinja kree prema A, sklonost pribliavanja A je sve jaa, a sklonost pribliavanja B opada. Tako se konflikt lako razrjeava.

2. KONFLIKT DVOSTRUKOG IZBJEGAVANJA. Ukljuuje dva averzivna cilja. Dok se ivotinja odmie od jednog odbijajueg cilja, pribliava se drugom i tada je ponovno prisiljena vratiti se prvom i tako dalje. Ako mora ostati u toj situaciji, postupno e se zaustaviti na toki sjecita dva gradijenta, gdje je averzivna stimulacija najmanja. Npr. ako se ivotinji zadaje ok na svakom kraju staze, ona se skutri na sredini puta. 3. KONFLIKT ISTOVREMENOG PRIVLAENJA I IZBJEGAVANJA. Ukljuuje ciljeve i s privlanim i s odbojnim svojstvima. Npr. ivotinja tri prema cilju na kojem je posuda s hranom, no istodobno tamo joj se zadaje strujni udar kada dotakne hranu. Oklijeva na stazi jer je istodobno motivirana da se priblii i udalji od istog cilja. Podruje u kojem se zbiva oklijevanje naziva se podruje sukoba (toka najveeg konflikta), a ono je sjecite gradijenta pribliavanja i gradijenta izbjegavanja. Ovom vrstom konflikta bavila se veina istraivanja. 4. KONFLIKT VIESTRUKOG PRIVLAENJA I IZBJEGAVANJA. Ukljuuje dva cilja, od kojih svaki ima i pozitivna i negativna svojstva. Izbor jednog cilja ukljuuje gubitak drugoga i taj gubitak je negativna osobina izabranog cilja. Npr. moemo birati izmeu velikog, udobnog i skupog automobila ili manjeg, neudobnijeg ali jeftinijeg automobila. ANKSIOZNOST Anksioznost i strah Anksioznost je averzivno stanje poput straha koje se javlja onda kada se uzrok pojave tog stanja ne moe kontrolirati. Razlikovanje anksioznosti i straha esto nije posve oito. Freud je razlikovao objektivnu anksioznost (postoji specifian izvor straha) i neurotsku anksioznost (strah bez prepoznatog uzroka). Epstein (1967) predlae razlikovanje straha i anksioznosti na temelju percepcije kontrole, a ne na temelju prepoznavanja uzroka. Anksioznost je kvalitativno drugaiji doivljaj od straha i javlja se kada se osoba ne moe suoiti s prijetnjom, tj. osjea da ne moe nita poduzeti. Pritom osoba moe ali i ne mora prepoznati izvor prijetnje. Anksioznost kao stanje ili kao osobina linosti Anksioznost kao stanje odnosi se na tjeskobu koja se javlja u vrlo specifinim situacijama. Npr. inae bezbrian student postaje visokoanksiozan uoi ispita. Vjerojatnost pojave anksioznosti ovisi o osobi, situaciji i vrsti anksioznog odgovora. Endler i sur. konstruirali su S R upitnik anksioznosti (S R Inventory of Anxiousness), koji se sastoji od 11 razliitih situacija i 14 vrsta razliitih reakcija. Osoba mora procijeniti stupanj anksioznosti u pojedinoj situaciji kao i vrstu reakcije. Anksioznost kao osobina linosti je trajna sklonost da se bude anksiozan u razliitim situacijama. U teoriji linosti naziva se i neuroticizmom ili negativnom emocionalnou. Obino se razlikuje od anksioznosti kao stanja pomou Upitnika anksioznosti kao stanja ili osobine (State Trait Anxiety Inventory ili STAI, Spielberger i sur., 1970). Bioloki pristupi anksioznosti Bioloka teorija anksioznosti pretpostavlja da se razlike u izraenosti anksioznosti meu ljudima mogu objasniti fiziolokim razlikama, te da postoji genetska osnova za individualne razlike u anksioznosti. Vei broj genetikih studija, osobito na blizancima, pokazuje da je 30 50 % varijance u anksioznosti kao crti linosti genetske prirode. Openito se smatra da strah i anksioznost ukljuuju pobuenost simpatikog ivanog sustava i s njim povezanih hormona. Gray (1982) je izloio bioloku teoriju anksioznosti. Kada se trenutna ponaanja prekidaju znakovima za kaznu ili nenagraivanje ili zbog novih podraaja, tada dolazi do aktivnosti u bihevioralnom inhibicijskom sustavu (dio limbikog sustava; septalno hipokampusno podruje). Ta je aktivnost anksioznost koja dovodi do koenja trenutnog ponaanja, poveanja fizioloke pobuenosti i usmjeravanja panje na prijetee znakove. Veina dokaza u prilog Grayovoj teoriji dolazi iz istraivanja o anksioliticima, koji djeluju na sve tri vrste reakcija (bihevioralna inhibicija, poveana pobuenost, poveana panja). Gray u sviju teoriju uvodi i kognitivne initelje. Organizam (tonije, septum i hipokampus) stalno usporeuje planove za budunost, oekivane ishode sadanjeg ponaanja i pohranjene informacije o nainu na koji svijet funkcionira. Sve dok se oekivanja ispunjavaju nema anksioznosti, no im je planirano napredovanje onemogueno prijetnjom, frustracijom ili novim dogaajem, aktivira se BIS i javlja se anksioznost. Isto tako, opaena prijetnja ovisi o individualnoj procjeni znakova u okolini, koja moe biti pretjerana i tada se javljaju anksiozne neuroze.

Kognitivni pristupi anksioznosti Kognitivni pristup uzima u obzir initelje koje fizioloki pristup zanemaruje, npr. Okolinske faktore, promjene u linosti tijekom vremena, individualne razlike u kognitivnom funkcioniranju itd. Kognitivni pristup ukljuuje metodologiju koja je tako osmiljena da razlui uinke u situaciji ispod praga panje (nesvjesni proces) od uinaka panje (svjesni proces), kako bi se otkrila selektivna panja za neke dogaaje, selektivna memorija ili iskrivljavanje pamenja. Suvremene kognitivne teorije anksioznosti kao crte linosti naglaavaju vie aspekata kognicije, a ne samo procjenu prijetnje (npr. individualne razlike u kognitivnim shemama pomou kojih se tumai svijet; neki ljudi su skloniji okolinske podraaje procijeniti prijeteima). STRES Opi adaptacijski sindrom Selye (1956) uvodi pojam opeg adaptacijskog sindroma (General Adaptation Syndrome ili GAS), koji je fizioloka reakcija na mnoge vrste okolinskih stresora. Sastoji se od 3 faze: 1. ALARMNA REAKCIJA. Kada se organizam suoi sa stresorom (bolest, povreda...), tijelo pokazuje znakove alarma poput iznenadnog pada glukoze u krvi, nakon kojeg slijedi brza protureakcija, poveanje glukoze u krvi. Ostale tipine reakcije su povienje krvnog tlaka, ubrzanje pulsa, porast adrenalina u krvi. 2. FAZA OTPORA. Tijelo mobilizira svoje snage kako bi odralo normalno funkcioniranje tijekom stresa. Budui da tijelo sada radi vie i napornije, postaje osobito osjetljivo na djelovanje dodatnog stresa. Potraje li taj otpor due vrijeme, tijelo e se iscrpiti i prijei u treu fazu. 3. FAZA ISCRPLJENOSTI. Ponekad opasna po ivot. Dolazi do poveanja adrenalne lijezde, smanjenja titnjae i limfnih lijezda te se javljaju gastrointestinalni ulkusi, a uz ove ope simptome mogu se pojaviti i neki drugi specifini simptomi. Definicija stresa Postoje razliite definicije stresa, od kojih su neke prejednostavne, ukljuujui i Selyeovu. Podraajna definicija. Stres se definira s obzirom na specifine okolinske uvjete (podraaje), poput opasnosti ili glasne buke, koji dovode do pobuenosti. Ti uvjeti nisu podjednako stresni svim ljudima, tako da ova definicija ima ogranienu vrijednost. Reakcijska definicija. Selye (1956) je koristi govorei da je stres stanje koje se oituje u sklopu simptoma (reakcija) koje su svojstvene emocionalnoj reakciji bijegborba. Tekoa s ovom definicijom je ta to ne govori koja e situacija proizvesti stres, a postoji i potencijalni problem cirkularnosti (to je stresna situacija jer je osoba u stresu). Interakcijska definicija. Stres se definira s obzirom na podraaje i odgovore, kao interakcija organizam okolina. Pojavljuje se kada okolina postavlja pred organizam zahtjeve kojima on ne moe udovoljiti. Ta definicija objanjava individualne razlike u osjetljivosti na stres, odnosno u sebi ukljuuje definiciju frustracije, anksioznost/strah i simpatiko uzbuenje. Neravnotee je djelomino subjektivna, a ovisi o tome opaa li osoba da moe uspjeno reagirati na okolinu i je li to za nju vano. Izvori stresa Izvori stresa mogu biti: 1. TRAUMATSKI DOGAAJI. Primjeri traumatskih stresora su poar, ratno zatoenitvo, silovanje, prisustvovanje otmici s taocima itd. Ponekad se moe initi da se osoba dobro suoava s trenutnom situacijom, no ak tjednima ili mjesecima nakon dogaaja mogu se javiti odreene stresne reakcije (PTSP). 2. NEDAVNE IVOTNE PROMJENE. Holmes i Rahe (1967) su sastavili skalu za utvrivanje stupnja stresnosti mnogih ivotnih dogaaja. Smatraju da se uinci ivotnih promjena akumuliraju te da se kod nakupljenih 300 i vie bodova u jednoj godini poveava opasnost od obolijevanja. Postoji niz tekoa s ovom skalom (sve ivotne promjene ne znae isto razliitim ljudima, neke od promjena na skali su bolesti pa same po sebi vie doprinose stresu, skala nije potpuno pouzdana, neka istraivanja tvrde da pozitivni dogaaji nisu stresni...).

3. SVAKODNEVNE NEUGODE. Svakodnevni stresori mogu se akumulirati i proizvesti visoku razinu stresa. Izvori stresa u okolini 1. OKOLINSKO OPTEREENJE. Okolina s visokom razinom optereenja sloena je i promjenjiva, postavlja vee zahtjeve na osobu te su vei izgledi za stres. Izmeu ostalog, okolinskom optereenju doprinosi gomilanje ljudi i porast buke. 2. PRENAPUENOST. ivotinje i ljudi nastoje izmeu sebe i drugih ouvati osobni prostor, koji jedinku titi od pretjerane stimulacije i sredstvo je komunikacije. to se tie pretjerane stimulacije, zamijeeno je da rast populacije dovodi do veeg stresa zbog pretjeranih meuivotinjskih doticaja. Komunikacijska funkcija sastoji se u odailjanju poruke kako elimo upravljati svojim prostorom. ini se da se osobe s vanjskim lokusom kontrole osjeaju jae stijenjenima ljudima oko sebe, tj. jae reagiraju na prenapuenost. 3. BUKA. Jaka buka moe otetiti sluh, poveati opasnost od kardiovaskularnih bolesti i dovesti do uznemirujuih psiholokih simptoma (poveanje fizioloke pobuenosti, suavanje fokusa panje, smanjenje osjeaja mogunosti kontrole, potekoe pamenja...). Individualne razlike u osjetljivosti na stres Individualne razlike u osjetljivosti na stres ovise o genetskim initeljima i ranom iskustvu, kako prenatalnom tako i postnatalnom. Levine (1960) nalazi da je rana izloenost raznovrsnim podraajima vana za razvijanje otpornosti na stres. Provjeravao je psihoanalitiku pretpostavku da rana trauma moe dovesti do kasnijih emocionalnih poremeaja. Radio je sa takorima starima do 10 dana i naao da je mladunad za koju su se skrbile njihove majke u odrasloj dobi bila anksioznija od mladunadi traumatizirane okom ili glaenjem od strane eksperimentatora. Levine tvrdi da je traumatiziranje ili glaenje osiguralo ivotinjama dodatnu stimulaciju koja je pospjeila emocionalnu stabilnost. Denenberg (1963) nalazi da ivotinje istih gena mogu razviti razliit stupanj emocionalnosti zbog razliitih drutvenih interakcija. Kod enki takora je razvio razliit stupanj emocionalnosti u skladu s Levineovim postupkom, zatim je uzgojio potomke tih ivotinja drei ih uz emocionalne i neemocionalne majke. Emocionalne majke su raale i uzgajale izrazito emocionalnu mladunad, a neemocionalne majke izrazito neemocionalnu mladunad. Fetus emocionalne majke moe biti emocionalniji jer je postao osjetljiv na majine adrenalne hormone. Isto tako, potomci djeluju na majke. Potomci neemocionalne majke imali su umirujue djelovanje na emocionalne pomajke, potomci emocionalnih majki su uznemiravali mirne pomajke. Hunt (1984) je utvrdio da bebe u sirotitima imaju velik broj zdravstvenih tekoa koje se ne mogu pripisati looj zdravstvenoj skrbi. Ove tekoe (miazma) bile su rezultat pomanjkanja stimulacije odnosno djelovanja hladne i nepromjenjive okoline. Ne treba zanemariti ni emocionalno uvjetovanje. Mnoge unutranje stresne reakcije mogu se uvjetovati vanjskim podraajima. Tako se stresne reakcije mogu javiti u inae nestresnim situacijama, i to onda kad su prisutni uvjetovani podraaji. Stres i kontrola Gubitak kontrole u averzivnoj situaciji moe dovesti do takvih stresnih poremeaja kao to su gastrointestinalni ulkusi. Recimo, ako su dvije ivotinje spojene u ureaj i obje dobivaju isti ok, pri emu samo jedna moe kontrolirati koliinu zadanog oka, ivotinja koja nema mogunost kontrole dobiva ulkuse. Ljudi razvijaju razliite strategije za uspostavu percipirane kontrole nad situacijom i onda kada moda nemaju mogunost stvarne kontrole. Te nam tehnike pomau pri smanjenju stresnosti nekontrolabilnih averzivnih dogaaja. Rothbaum i sur. (1982) tvrde da ljudi najprije pokuavaju kontrolirati dogaaje (primarna kontrola), a ako u tome ne uspiju, pokuavaju se prilagoditi dogaajima (sekundarna kontrola). Sekundarna kontrola moe biti: 1) prediktivna kontrola (postie se ak i u situacijama neuspjeha, tj. neuspjeh postaje predvidljiv ishod prema kojem se znamo postaviti) 2) iluzorna kontrola (postie se u sluajnim situacijama, kada osoba pripisuje sluajne ishode vlastitim sposobnostima) 3) vikarijska kontrola (uspostavlja se identifikacijom s monim drugima, npr. i najnepodnoljivije situacije mogu izgledati bolje ako mislimo da je Bog na naoj strani) 4) interpretativna kontrola (postie se ako osoba moe nai smisao u situaciji koju ne

moe kontrolirati) Uz osjeaj kontrole, a time i uz smanjenje stresa, vee se predvidljivost. Mnoga istraivanja pokazuju da ivotinje vie preferiraju najavljeni nego nenajavljeni ok, ak i ako je najavljeni ok snaniji. Dakle, informacije ak i o loim dogaajima su ipak informacije i stoga djeluju potkrepljujue. to se tie istraivanja na ljudima, informacija o nastupajuem stresnom dogaaju nee nuno ublaiti stres ako osoba obino koristi stil ublaavanja situacije (ne razmilja o njoj). Nauena bespomonost Ako neki organizam naui da je njegovo ponaanje neuinkovito, prestaje se truditi i ne ini nita te dolazi do pojave nauene bespomonosti. Taj neuspjeh u reagiranju javlja se onda kada organizam opaa da nema mogunost kontroliranja situacije. Seligman i sur. (1967) pokazuju da neizbjeivi ok ometa kasnije uenje bijega i izbjegavanja. Psi su bili zavezani u ureaju za zadavanje okova i bili su bespomono izloeni tim okovima. Nakon to su bili osloboeni, samo su sjedili i preputali su se situaciji, ne pokuavajui nauiti pobjei ili izbjei ok. Nasuprot tome, kod naivnih pasa koji nisu primali okove vrlo brzo dolazi do uenja reakcije bijega. Isto tako, ivotinje koje su mogle iskljuiti ok dok su bile vezane kasnije su mogle bez tekoa nauiti reakcije bijega i izbjegavanja. Hiroto (1974) je prouavao nauenu bespomonost kod ispitanika s visokim i niskim vanjskim lokusom kontrole. Ispitanicima koji su prethodno bili izloeni nekontrolabilnoj buci trebalo je vie vremena da naue izbjegavati buku i trebalo im je vie pokuaja prije nego to su po prvi puta povukli ruku za spreavanje buke. Osim toga, ispitanici s vanjskim lokusom kontrole imali su slabiji uinak od onih s unutranjim lokusom. Seligman (1975) smatra da nauena bespomonost moe biti uzrok depresije. Atribucijska teorija depresivnosti kae da se depresija kod ljudi javlja kada osoba smatra da se njezin neuspjeh moe pripisati uzrocima koji su unutranji (osobinama osobe), globalni (pojavljuju se u mnogim situacijama) i stabilni (djeluju stalno kroz vrijeme). Seligman i sur. (1979) su razvili Upitnik atribucijskih stilova (Attributional Style Questionnaire). Kao to su pretpostavili, ispitanici koji su na Beckovu upitniku depresije bili depresivniji, u veoj su mjeri loe ishode pripisivali unutranjim, stabilnim i globalnim initeljima nego manje depresivni ispitanici. Ovdje se ne tvrdi izriito da je depresivni atribucijski stil uzrok depresije, no on moe biti vie ukljuen u odravanje depresije nakon to je ona izazvana nekim drugim initeljem. Osobine linosti kao moderatori stresa Meu mnogim osobinama linosti za koje se dri da ublaavaju, odnosno moderiraju doivljaj stresa nalaze se tip A i tip B obrasci ponaanja, vrstina linosti i ekstraverzija. Tip A ponaanja. Friedman i Rosenman (1974) razlikuju tip A i tip B ponaanje. Osoba koja je tip A obino je ljutita ili neprijateljski nastrojena prema drugima i pretjerano tei k postignuu. Tip A naziva se i bolest urbe, jer te osobe nastoje napraviti to vie u to kraem vremenu, a na neuspjeh reagiraju agresivno. Tip B odnosi se na odsustvo svojstava tipa A. Ljudi tipa A imaju veu sklonost za razvoj sranih bolesti. Meutim, koronarna bolest je povezana samo s komponentom ljutnje/neprijateljstva u tipu A, ali ne i sa uurbanou i tenjom za postignuem. Kronino ljute ili neprijateljski nastrojene osobe mogu biti emocionalno pretjerano reaktivne na frustrirajue situacije, pa tako i podlonije kardiovaskularnim smetnjama. vrstina linosti. Kobasa (1979) je opisala taj tip linosti kao onaj koji ukljuuje posveenost ciljevima, gledanje na frustracije kao na izazov i visok osjeaj kontrole nad vlastitim ivotom. vrste osobe openito manje pobolijevaju. Postoje odreene tekoe s ovim konceptom (faktorske analize nisu rezultirale faktorima koje predlae Kobasa; postoji visoka negativna korelacija vrstine i neuroticizma, to znai da se moda naprosto radi o novom nainu odreivanja neuroticizma). Ekstraverzija. Ekstraverti su openito sretniji i optimistiniji od introverata i ini se da su manje skloni stresu.

SUOAVANJE Priroda suoavanja Suoavanje (coping) se odnosi na nain na koji mi, vie ili manje svjesno, pokuavamo upravljati stresom i anksioznou. Lazarus i Folkman (1984) razlikuju dvije vrste suoavanja:

1. SUOAVANJE USMJERENO NA PROBLEM. Nastojimo promijeniti stresnu situaciju djelujui na njezine uzroke. 2. SUOAVANJE USMJERENO NA EMOCIJE. Ne mijenjamo situaciju, ali nastojimo promijeniti vlastite emocionalne reakcije na stres. Tehnike ovladavanja stresom Tehnike ovladavanja stresom dijele se u tri kategorije: 1. PROMJENA OKOLINE I IVOTNOG STILA. Tu su ukljuene aktivnosti kao to su upravljanje vremenom, pravilna prehrana, vjebanje, odustajanje od alkohola i puenja itd. To su ponaanja koja nas tite od patogenih ponaanja (imunogena ponaanja). 2. PROMJENA OSOBINA LINOSTI I PERCEPCIJE. Ukljuuje aktivnosti poput treninga asertivnosti ili promjena u kognitivnim aktivnostima. Takoer je vana promjena percepcije, posebno kroz ponovnu procjenu stresne situacije. 3. PROMJENA BIOLOKIH REAKCIJA. Ukljuuje razliite vjebe, meditaciju, hipnozu, biofeedback itd. Naglasak je na izravnom mijenjanju fiziolokih reakcija na stres, bez nunog mijenjanja stresne situacije ili percepcije te situacije. Meditacija je nain smanjivanja fizioloke pobuenosti pomou oputanja odnosno relaksacije. Malo je podataka koji govore o tome da se meditacija znatnije razlikuje od ostalih naina oputanja. Bioloka povratna sprega ukljuuje elektroniko pojaavanje fiziolokih reakcija u svrhu uenja kontrole takvih reakcija. Biofeedback se najvie koristi u svrhu relaksacije pojedinih skeletnih miia, ije stezanje dovodi do razliitih poremeaja. Nije utvrena mogunost uinkovite kontrole krvnog pritiska ovom tehnikom.

11. poglavlje: AGRESIVNOST I ALTRUIZAM

AGRESIVNOST Multiprocesna stajalita o agresivnosti Biolozi openito govore o agonistikim ponaanjima (napad, borba, izbjegavanje, bijeg), a ne o agresiji. Moyer (1971) razlikuje 8 oblika agresije, to su specifina ponaanja koja imaju i razliitu fizioloku osnovicu: (1) grabeljivost, (2) agresija meu mujacima, (3) agresija pobuena strahom, (4) iritirana agresija, npr. ona pobuena bolom, (5) obrana teritorija, (6) majinska, (7) povezana sa spolom i (8) instrumentalna.

IVOTINJSKA AGRESIVNOST Uvjeti koji prethode pobuivanju agresije ivotinjsko ponaanje napada i borbe je potaknuto raznovrsnim averzivnim podraajima, ukljuujui i bol. Antecedenti ivotinjske agresije su: (a) zadavanje ili pojaavanje intenzivnih, tetnih ili bolnih podraaja, i (b) smanjivanje ili uskraivanje ugodnih, korisnih ili nagraujuih podraaja. Najire koriteni postupak za izazivanje bezuvjetnog napada jest zadavanje oka paru takora. okovi se zadaju pola sekunde u ponavljanim intervalima. Poetna reakcija je pokuaj bijega, no ivotinje ubrzo zapoinju borbu. Borba se pojaava proporcionalno uestalosti i jaini oka, a usto je vana i veliina prostora u kojem se ivotinje nalaze. Neki aspekti agresivnog ponaanja mogu se kondicionirati (uvjetovana refleksna borba). Ako pokuamo zaustaviti borbu potaknutu okom tako da je kaznimo, kazna naprosto pobuuje daljnju neuvjetovanu agresiju. Ako se takorima zadaje kontinuirani ok sve dotle dok se tuku, oni se tuku jo jae. Agresivne reakcije potaknute bolnim podraajem mogu se inhibirati kanjavanjem pod odreenim uvjetima, no ti uvjeti jo uvijek nisu sasvim jasno odreeni.

Blizina drugih ivotinja je jedan od najvanijih prethodnih initelja za agresiju. Prenapuenost dovodi do vie borbe, a blizina istospolnih pripadnika vrste, osobito u sluaju mujaka, je posebno vana. Borba se najee smanjuje uspostavom hijerarhije dominacije, obino s jednim mujakom na vrhu koji ima pravo prvi odabirati hranu i enke. Mjesta u hijerarhiji se katkad odreuju stvarnom borbom, a katkad ritualnom borbom (iskazivanje agresivnih znakova poput irenja perja, keenja zubi itd.). Stvarna se borba moe smanjiti i uspostavljanjem teritorija. Uzroke agresije moe se traiti i u podraajima koji slijede nakon nje, tj. agresivno se ponaanje moe pojaati ako je nagraeno. To ponaanje se naziva instrumentalna agresija. Inhibicija agresije ivotinje mogu uiniti mnogo toga kako bi izbjegle agresivne susrete, a neto od toga je pod socijalnom kontrolom. Primjerice, mogu zadrati udaljenost od protivnika, izbjegavati provokacije i ne uzvratiti borbu, usmjeriti napad na nekog treeg, brzo stvoriti bliskost (npr. uiniti svoj miris, izgled i zvuk to poznatijim onome s kim se mora ostati u bliskom kontaktu) i sl.

LJUDSKA AGRESIVNOST I NAMJERA Ljudska se agresija obino definira u terminima namjere da se nekome nanese tjelesna ili psiholoka povreda. Postoji problem odreivanja namjere (namjera nanoenja tete). Irwin (1971) o namjeri zakljuuje na temelju izbora jednog ina nad drugim, kada je oekivani ishod svakog ina poznat. Recimo, dijete ne oekuje da e pomaganje starici nanijeti tetu, tako da neki nesretan ishod u tom sluaju nije ni namjeran ni agresivan. No ovjek koji unajmljuje ubojicu oekuje da e taj in rezultirati povredom, te je unajmljivanje stoga agresivan in. Meutim, mnoga istraivanja agresije ne zadovoljavaju ove definicijske kriterije. Neki autori ak dovode u pitanje korisnost namjere kao istraivakog kriterija. Laboratorijski ispitanici openito namjeravaju udovoljiti eksperimentatorovim eljama, a ne nekome nakoditi.

TEORIJE LJUDSKE AGRESIVNOSTI TEORIJA NAGONA. Bavi se idejom da postoji neka vrsta agresivnog nagona. Objanjenje agresije koje nudi teorija nagona je frustracijsko-agresijska hipoteza, koja kae da frustracija pobuuje agresivno ponaanje (blokiranje cilja potie namjeru da se drugome nanese teta). Agresivno ponaanje moe biti usmjereno prema objektu koji nas sprjeava ili prema njegovu supstitutu (neusmjereno, premjeteno). Neusmjerena agresija moe ukljuiti promjenu objekta ili promjenu oblika agresije. Ta ponaanja smanjuju pobudu na agresiju. Smanjenje intenziteta te pobude naziva se katarza. Izravna agresivna ponaanja mogu biti inhibirana prijetnjom da e uslijediti kazna. Mnogi teoretiari vjeruju da frustracija dovodi do agresivnog ponaanja samo onda ako frustracija pobudi ljutnju ili hostilnost. Arbitrarne frustracije (nepravedna deprivacija od neke anticipirane gratifikacije) proizvode jau ljutnju od opravdanih ili onih koje se ne mogu kontrolirati. No i nekontrolabilne, nearbitrarne frustracije mogu dovesti do ljutnje. Tako Berkowitz (1988) nalazi da veina ispitanika pokazuje neprijateljske reakcije prema osobi koja ih frustrira ponavljanim nerazumijevanjem i postavljanjem pitanja. No ne pokazuju veliku ljutnju prema osobi za koju im je reeno da slabo uje, a ponaa se na isti nain. Meutim, kasnije se pokazuje da se osoba oteena sluha ispitanicima ne svia, kada su to mogli izraziti privatno. Dakle, neiskazivanje hostilnosti u ovoj situaciji vjerojatno je odraz socijalnih pravila o tome kada je prikladno naljutiti se. esto se kae da trebamo izbaciti svoju ljutnju, a ne je zadravati, jer je izraavanje ljutnje katarzino. Izraavanje ljutnje e bre smanjiti tu ljutnju. Drugo stajalite, meutim, smatra da izbacivanje ljutnje ini ljude jo ljuima. Istraivanja upuuju na to da su ljutnja i smanjivanje ljutnje nauene reakcije koje se mogu promijeniti vjebom. Postoji vie kritika hipoteze o frustracijskoj agresivnosti: (1) nije uvijek tona, jer agresija ima i druge uzroke a frustracija i druge efekte; (2) zahtijeva dva nevidljiva procesa, no bez nezavisnih opaljivih operacija za svaki od ta dva procesa (ako se javi agresivno ponaanje, moramo spekulirati da je postojala frustracija, no frustrirajua situacija moe jednostavno pobuditi averzivno stanje bez ikakvih bihevioralnih posljedica specifinih za samu frustraciju). TEORIJA SOCIJALNOG UENJA. Pridaje posebnu vanost modeliranju i imitaciji u razvoju

agresivnog ponaanja. Dijete vidi nekoga da se ponaa agresivno i oponaa to ponaanje. Bandura i sur. (1963) provode klasino istraivanje oponaanja agresije. Usporedili su agresivna ponaanja vrtike djece nakon to su djeca opaala agresivno ponaanje odrasle osobe uivo, na filmu i na filmu s likovima iz crtia. Pokazalo se da su grupe s agresivnim 78 modelom bile agresivnije od kontrolne grupe. Djeaci su bili agresivniji od djevojica. Djevojice koje su imale enske modele bile su agresivnije, kao i djeaci koji su imali muke modele. Svi modeli (uivo, filmski, pravi ili crtani) su bili podjednako uinkoviti modeli. Bandura i sur. (1963) takoer nalaze da su djeca koja su vidjela da je agresivni model bio nagraen kasnije bila agresivnija od kontrolnih ispitanika, a djeca koja su vidjela da je agresivni model bio kanjen bila su manje agresivna. Iako su djeca neagresivne modele oznaila kao dobre a agresivne kao loe, ipak su preferirala agresivni model kad je on bio uspjean (nagraen). Smatra se da je televizija osobito vaan izvor za modeliranje. Postoje izvjetaji o vrlo nasilnim primjerima imitacije, poput polijevanja nevine rtve benzinom i paljenja ibicom, nakon to je to ponaanje vieno na televiziji. SOCIJALNO-KOGNITIVNE TEORIJE. Naglaavaju individualne razlike u nainima na koje ljudi percipiraju i interpretiraju dogaaje iz okoline. Razliite teorije naglaavaju razliite aspekte tih individualnih razlika. Vana injenica na koju upuuju sve ove teorije jest da ljudi ne primjenjuju sasvim ista agresivna ponaanja kao ona koja su vidjeli kao modele. Neoasocijacionistika teorija. Berkowitz (1984) tvrdi da televizija ili drugi mediji mogu usaditi ideje u publiku koje se potom prenose u akciju zarazu nasiljem. On slijedi teoriju asocijativne mree, koja kae da je pamenje niz mrea sastavljenih od vorova (misli, osjeaji, akcije) koji su meusobno povezani asocijativnim putevima. Upameno se pobuuje kad neki podraaj aktivira odreeni vor i ta se aktivacija iri na druge vorove. Kada nasilni film sugerira agresivnu ideju, ona se iri s tog odreenog vora na ostale vorove. Asocijativna snaga e biti vea meu agresivnim vorovima, tako da e se druge agresivne misli, osjeaji ili akcije lake javiti. Atribucijska teorija. Odgovor na frustraciju djelomice ovisi o tome atribuira li frustrirana osoba namjeru kod onoga tko je frustraciju izazvao. Teorija scenarija. Eron i sur. (1984) su postavili hipotezu da je socijalno ponaanje u velikoj mjeri kontrolirano programima za ponaanje koji su naueni tijekom ranog razvoja. Ti se programi ili scenariji koriste u voenju ponaanja i rjeavanju socijalnih problema. Tako na temelju iskustva dijete moe razviti scenarij da kad god ne dobije ono to eli, ak i u bezazlenim situacijama, postane agresivno. Dijete je nauilo biti agresivno, neovisno o detaljima situacije. VARIJABLE KOJE UTJEU NA OVJEKOVU AGRESIVNOST Bioloki initelji Genetika. ivotinje mogu biti selektivno uzgojene za veu ili manju spremnost na borbu. Npr. neki su psi uzgojeni da budu uvari, spremni napasti, a drugi da budu blagi djeji ljubimci. Mehanizmi u mozgu. Za pobuivanje i moduliranje agresivnog ponaanja osobito su vani limbiki sustav i hipotalamus. Elektrino podraivanje specifinih podruja mozga moe potaknuti djelomina napadaka ponaanja ili cjeloviti napad. Hormoni i neurotransmiteri. Testosteron je pozitivno povezan s agresivnim ponaanjem. Naime, mujaci su kod mnogih vrsta agresivniji od enki, osobito tijekom razdoblja parenja, kada je testosteron na najvioj razini. Kod ljudi, testosteron je povezan s raznolikim natjecateljskim aktivnostima. Kod atletiara koji uzimaju hormone uoen je fenomen tzv. steroidnog bijesa, tj. poveanje agresivnog ponaanja. Nadalje, razina testosterona via je kod pobjednika nego kod gubitnika na natjecanjima, i kod ljudi i kod ivotinja. Niske razine serotonina povezane su s visokim razinama agresivnog ponaanja (antisocijalno ponaanje, suicid, impulzivno nasilje itd.) i kod ivotinja i kod ljudi. Okolinski initelji Impulzivna agresija se odnosi na agresivne akte koji prethodno nisu bili planirani. Berkowitz (1974) smatra da situacije iz okoline, ukljuujui i akcije drugih ljudi, izazivaju impulzivna napadaka ponaanja. Recimo, veina ubojstava nije unaprijed planirana, ve je spontana i uinjena u afektu. Prijetnja smrtne kazne ima malu vrijednost zastraivanja jer se u takvim trenucima posljedice ubojstva jednostavno ne anticipiraju. Raznoliki podraaji mogu facilitirati, ako ne i izravno izazvati, agresivna impulzivna ponaanja.

Bolni podraaji. Do borbe e vjerojatnije doi ako bijeg iz averzivne situacije nije mogu, ako je prostor malen, a bolni podraaji uestali ili intenzivni. Prenapuenost. Blizina drugih ivotinja jedan je od glavnih antecedenata borbe. Rezultati istraivanja na ljudima nisu tako jednoznani i jasni. Naime, averzivne posljedice prenapuenosti mogu biti prevladane ili inhibirane socijalnom kontrolom. Mogue je da zbijenost dovodi do visoke razine pobuenosti, to je averzivno stanje, a mogue je i da se radi o ogranienoj osobnoj slobodi, to je takoer averzivno. Temperatura. Porast kriminala je vei tijekom dugog razdoblja vrueg vremena, no ta injenica ne znai nuno da visoke temperature uzrokuju zloine. Efekt oruja. Berkowitz i sur. (1967) proveli su eksperiment u kojem je postupak imao namjeru da ispitanike razljuti, zadavanjem velikog broja okova i davanjem znakova koji potiu agresiju (oruje). Za oba se faktora oekivalo da e ispitanike uiniti agresivnijima, tako da zadaju vie okova asistentu eksperimentatora. Ispitanici koji su dobili 7 okova zadavali su zauzvrat vie okova od ispitanika koji su dobili samo jedan ok, to podupire dio hipoteze o tome da je ljutnja pobuujua. Ispitanici koji su vidjeli oruje zadavali su vie okova od onih koji ga nisu vidjeli, to potvruje dio hipoteze o tome da su znakovi za agresiju pobuujui. Ovi autori takoer su manipulirali mnoge varijable koje pojaavaju agresivne reakcije prema objektu (zamiljenom drugom ispitaniku). Npr. kada je ispitanicima za objekt reeno da je boksa i kada im je prikazan boksaki film, objekt je dobio vie okova. Ispitanicima kojima je prikazivana uzbudljiva, ali neagresivna trka nisu zadavali vie okova objektu. Postoje dokazi i o tome da generalizirana pobuenost moe facilitirati agresivnu akciju, to je na tragu Zillmanove teorije prijenosa uzbuenja. Meutim, neka istraivanja nisu uspjela reproducirati efekt oruja, odnosno ni pucanje iz oruja ni prisutnost oruja nisu doveli do veeg zadavanja okova suradniku eksperimentatora. Stoga je predloeno da su ti efekti uzrokovani zahtjevima eksperimentalne situacije za agresivno ponaanje. U datoj situaciji ispitanik ini ono to misli da treba initi ponaa se agresivno. Socijalni initelji rtve mogu izazvati napad na sebe. Veinu ubojstava poine ljudi koji rtvu dobro poznaju, rtva je esto roak, a vjerojatno je da je ubojstvu prethodila svaa koja je eskalirala do ubojstva. U jednom je istraivanju naeno da je etvrtinu od 600 ubojstava barem djelomice izazvala rtva. Jedan od najuinkovitijih naina za izbjegavanje napada na sebe jest neizazivanje napada na sebe uzvraanjem nasilnog ponaanja. ak je i za rtve pljake manje vjerojatno da e biti ustrijeljene ako nemaju oruje kojim bi izazvale napad napadaa. Agresija i mo prisile. Tedeschi i sur. (1974) smatraju da je agresivno ponaanje oblik moi koji ljudi koriste da bi dobili ono to ele. Kada druge metode ne uspiju, ljudi prijete nasiljem i katkad konkretiziraju prijetnju. Temeljni problem je odrediti uvjete pod kojima drutvo kae da je ponaanje agresivno. Socijalno opravdana ponaanja se ne smatraju agresivnima. Kada znanstvenici oznaavaju odreeno ponaanje kao agresivno, oni zanemaruju negativnu recipronost (socijalna norma koja osobi daje pravo da osveti nainjenu tetu) i pravednost (socijalna norma koja kae da vrijedi oko za oko, ali ne i vie). Negativna recipronost i pravednost imaju znatnu socijalnu vanost, jer ako osoba moe promijeniti znaenje svojih akcija, to se moe ocijeniti neagresivnim. Npr. 1939. g. njemake postrojbe preodjevene u poljske vojnike napale su njemaku postaju na njemako-poljskoj granici. Hitler je tada opravdao napad na Poljsku kao uzvratnu mjeru. Veina nas pokuava uiniti da nae akcije izgledaju nunima ili obrambenima, kako bi bile oznaene kao neagresivne. Agresija zbog poslunosti. Milgram (1974) se pita koliko e daleko ii normalna osoba u slijeenju moralno vrlo upitnih naredbi. Osmislio je situaciju u kojoj su ispitanici trebali zadavati uenicima sve jae elektrine okove svaki put kada bi uenik pogrijeio u zapamivanju liste rijei. Ispitanici su pogledavali u eksperimentatora traei upute kada su postali nesigurni u to to rade, no reeno im je da nastave, pa ak i to da neodgovaranje tretiraju kao pogreku. U prvom eksperimentu niti jedan ispitanik nije stao ispod 300 volti, a 26 od 40 ispitanika ilo je do granice od 450 volti. U iduim eksperimentima Milgram je ponovio prethodne rezultate, no naao je i neke vane modificirajue varijable. Npr. to je bio blii kontakt izmeu ispitanika i uenika (potpuna izolacija jednog od drugog, sluanje uenikova glasa, boravak u istoj sobi, dodirivanje), to je bilo manje vjerojatno da e ispitanik zadati najjai ok.

Najozbiljnija kritika ovim eksperimentima jest mogunost tumaenja rezultata zahtjevima eksperimentalne situacije; ispitanici su mogli biti svjesni toga to se od njih oekuje. Gledanje televizije i agresivnost Proveden je velik broj istraivanja (i korelacijskih i eksperimentalnih) koja su pokuala ustvrditi da li gledanje nasilnog ponaanja na televiziji poveava nasilno ponaanje gledatelja, posebno djece. Uzevi u cjelini, istraivanja upuuju na to da postoji uzrono-posljedini odnos. U jednom od glavnih korelacijskih istraivanja uinaka TV nasilja (Eron i sur., 1972), odvijalo se desetogodinje praenje velikog broja djece. Na poetku su prikupljene procjene agresivnosti djece od strane njihovih vrnjaka, dok su od roditelja prikupljeni podaci o drugim varijablama potencijalno povezanima s agresivnim ponaanjem djece, kao npr. djeje preferencije TV programa. Tijekom praenja uzete su 3 mjere agresivnosti: procjene vrnjaka, samoiskaz ispitanika i test linosti. Drugi podaci, poput onih o omiljenim programima, takoer su prikupljeni samoiskazom. Postojala je niska ali znaajna korelacija izmeu TV preferencija i agresivnog ponaanja u 3. razredu. Agresivnost u 3. razredu nije predviala TV preferencije u 13. razredu, ali su TV preferencije u 3. razredu predviale nasilnost u 13. razredu. Iz toga se ini da su TV preferencije imale uzronu ulogu u nasilnosti u 13. razredu, ali ne i obratno. Meuti, podaci su oslabljeni injenicom da kod djevojica nisu naene te povezanosti. Freedman (1984) pregledom svega objavljenoga do tada, zakljuuje da postoji mala, ali dosljedno pozitivna korelacija (izmeu .10 i .20) izmeu gledanja televizijskog nasilja i agresivnosti. Postoje i istraivanja u prirodnim uvjetima, uz odreen stupanj eksperimentalne kontrole nad gledanjem televizije ili filmova, tako da se uinci vrste ili koliine gledanja na ponaanje mogu interpretirati uzrono. Najee su provoena u kolama s cjelodnevnim boravkom. Postoje brojni pregledi takvih istraivanja, no istraivai se esto ne slau. Freedman (1984) zakljuuje da je u najboljem sluaju naeno samo nekoliko umjerenih korelacija. Drugi autori smatraju da postoji konzistentniji odnos izmeu gledanja nasilnih emisija i agresivnog ponaanja nego to to izgleda u Freedmanovoj analizi. Kontrola agresije Dva glavna i meusobno suprotna pristupa kontroli agresije su: TEORIJA KATARZE. Vikarijska agresija e smanjiti javljanje stvarnog tetnog ponaanja. Lorenz (1966) smatra agresiju instinktivnom i predlae model rezervoara (hidrauliki model). Agresivna energija se nakuplja unutar pojedinca, poput vode u rezervoaru, sve dok se spontano ne pretoi u agresivno ponaanje, osim ako se ne isui na bezopasan nain (katarza). Lorenz takoer tvrdi da ivotinje imaju instinktivne inhibicije agresije, kako se vrste ne bi same istrijebile. Ljudi pak nemaju takve inhibicije pa Lorenz kae da treba ponuditi alternativne izlaze agresije, kako se ne bi nakupila prevelika koliina agresivne energije. Takve zamjenske aktivnosti, poput atletskih dogaaja, bile bi katartine, jer bi izvukle agresivnu energiju na bezopasan nain. ini se da nema istraivanja koja su pokazala negativnu korelaciju izmeu gledanja nasilnih emisija i agresivnog ponaanja, kao to bi pretpostavila hipoteza o katarzi. Postoje brojne kritike instinktivistikog modela. Naime, ne postoji poznati fizioloki mehanizam kojim bi bilo mogue nagomilavati instinktivnu energiju. Nadalje, ljutnja je pobuena vanjskim podraajima, a ne nekom energijom specifinom za agresiju. Unutranja pobuenost na kraju nestaje u nedostatku daljnje stimulacije, a ne akumulira se beskonano. Takoer ne postoji dokaz da ivotinje imaju nekakve inhibicijske mehanizme koje nemaju ljudi. TEORIJA SOCIJALNOG UENJA. Socijalno prihvaanje agresivnog ponaanja nagrauje takva ponaanja. Uspjena agresivna ponaanja (vikarijska ili ne) dovest e do daljnje agresije.

ALTRUIZAM altruizam (prosocijalno ponaanje) = ponaanja usmjerena na dobrobit drugih, bez oite uzvratne dobiti za nas same Ravnodunost promatraa Ravnodunost promatraa je propust ljudi da pomognu drugima u situacijama hitnosti i opasnosti. Npr. poznat je sluaj Kitty Genovese iz 1964. g. koja je pri povratku kui u newyorkom Queensu oko 3 sata ujutro bila napadnuta i ubadana noem vie od pola sata, cijelo vrijeme vritei, dok napokon nije ubijena. Ovu stranu scenu gledalo je 38 susjeda, koji nisu ak ni pozvali policiju. Vani initelji koji odreuju kada emo nekome pomoi su: osobine situacije, osobine pomagaa i osobine rtve.

, Osobine situacije Latane i Darley (1970) su tvrdili da prisutnost drugih promatraa smanjuje vjerojatnost da bilo tko pomogne. Predloili su 3 komplementarna tumaenja za takvo ponaanje: 1. INHIBICIJA ZBOG PUBLIKE. Ako su prisutni drugi, djelujemo sporije jer smo okupirani time kako e oni vrednovati nae ponaanje. 2. SOCIJALNI UTJECAJ. Promatramo druge da bismo vidjeli kako se oni ponaaju. Ako svi nastoje biti hladni i bezbrini, tada se cijela grupa moe dovesti u zabludu da ne postoji izvanredna situacija. 3. DIFUZIJA ODGOVORNOSTI. Kada je prisutno vie ljudi, manji je pritisak na bilo kojeg pojedinca da pomogne. Dakle, moe se dogoditi da ne djeluje nitko. Fenomen difuzije odgovornosti kasnije je istraivan pod imenom socijalno zabuavanje ili ljenarenje u grupi. Ljudi e se openito manje truditi ako posao dijele nego ako rade sami. Ljudi na neformalan nain vau relativne cijene i dobiti svoga ukljuivanja u bilo koju aktivnost.. Tako su potencijalne cijene pomaganja u nekoj situaciji gnjavaa, neugoda i mogua opasnost. Cijene nepomaganja mogu biti osjeaj krivnje i mogui prezir drugih. Dobit od pomaganja mogu biti osjeaj veeg samopotovanja, potovanje drugih i primanje zahvalnosti. Prosocijalno pomaganje moe potaknuti model. Npr. Bryan i Test (1967) su postavili dva onesposobljena automobila sa enama vozaicama uz vrlo prometnu cestu. U situaciji kada je postojala osoba koja je pomagala prvoj vozaici, relativno velik broj ljudi je stao da pomogne drugoj vozaici. Kad prvoj vozaici nije pruena pomo, drugoj je pomagalo znatno manje ljudi. Osobine rtve rtva koja djeluje otmjeno ima bolje izglede da e dobiti pomo nego ona koja ne izgleda tako, no takoer je vjerojatnije da e ljudi pomoi drugima koji su im slini. Npr. Enswiller i sur. (1971) provode istraivanje u kojem su osoba koja je izgledala poput hippija i osoba konzervativnijeg izgleda prikupljale novac od hippija i obinih ljudi na ulici. Obini ljudi su vie pomagali prikupljau koji je izgledao poput njih. Tzv. hipoteza pravednog svijeta kae da ljudi sami stvaraju svoje probleme i da dobivaju to zasluuju. Tako su neki ljudi neskloni pomoi drugima jer vjeruju, ispravno ili pogreno, da ljudi u nevolji dobivaju ono to zasluuju. Ulogu ima i norma recipronosti. Ako je osoba pomogla nekome u prolosti, ta e pomaua osoba vjerojatnije dobiti pomo u budunosti. Npr. Goranson i Berkowitz (1966) nalaze da su ispitanici bili skloniji pomoi voditelju laboratorija ako su vjerovali da je voditelj prethodno njima dobrovoljno pomogao, nego ako je on odbio pomoi ili mu je pomo bila nametnuta. Znaajke pomagaa Pomagae od nepomagaa razlikuje nekoliko osobina linosti. Osobe koje odgovornost vie pripisuju sebi nego drugima su sklonije pomoi u izvanrednim situacijama, kao i osobe koje se osjeaju kompetentnima. No mogue je i da e osobe niskog samopotovanja biti spremnije pomoi ako time mogu poveati svoje samopotovanje. Velik broj istraivanja pokazuje da su dobro raspoloeni ljudi skloniji pomoi nego oni loe raspoloeni. Npr. osoba u trgovakom centru je sklonija pomoi strancu pokupiti prosute stvari iz vreice nakon to je upravo primila mali dar. Prema teoriji odravanja raspoloenja, dobro raspoloeni e vjerojatnije pomoi drugima jer im to pomae odrati dobro raspoloenje u kojem se nalaze. No pokazalo se da su i loe raspoloeni spremni pomoi, iako neto rjee. To se moe objasniti u terminima obnavljanja raspoloenja pomaganje nekom izvlai osobu iz loeg u neutralnije ili bolje raspoloenje. Teorije prosocijalnog ponaanja FREUDOVA PSIHOANALITIKA TEORIJA. Ljudi internaliziraju socijalne vrijednosti, to utjee na pomaganje. Superego djeluje tako da nas kanjava osjeajem krivnje i tjeskobe ako uinimo neto za to smo kroz socijalizaciju nauili da je loe, a ako uinimo neto to je dobro, nagraeni smo time to se dobro osjeamo. TEORIJA POTKREPLJENJA. Ljudi su altruistini ako su u prolosti bili nagraivani za prosocijalno ponaanje. Anticipacija buduih nagrada i kazni za (ne)pomaganje je takoer vana.

KOHLBERGOVA TEORIJA MORALNOG PROSUIVANJA. ljudi prolaze razliite faze moralnog razvoja (prekonvencionalna, konvencionalna, postkonvencionalna). KOGNITIVNA ANALIZA LATANEA I DARLEYA (1970). Potencijalni pomaga mora proi kroz 5 koraka: percipirati i interpretirati situaciju kao onu u kojoj se zahtijeva pomo, odluiti je li njegova odgovornost da pomogne, odluiti to treba initi i tada to uiniti.

14. poglavlje: INTERPERSONALNA PRIVLANOST

Interpersonalna privlanost se moe podijeliti na druenje, svianje i ljubav. Oni se mogu preklapati, no imaju razliita obiljeja. AFILIJACIJA ILI DRUENJE Mjere potrebe za druenjem Individualne razlike u potrebi za druenjem mjere se jednakim pristupom kao i potreba za postignuem ili moi. Ispitanici priaju priu o odgovarajuim slikama, koja se zatim boduje pod vidom afilijacijskih tema. Shipley i Veroff (1952) su definirali potrebu za druenjem u terminima potrebe za sigurnou. Jo uvijek nije rijeeno pitanje dviju razliitih vrsta afilijacije, tj. pitanje postoje li moda dvije razliite vrste potreba za druenjem, oekivanje druenja i strah od odbacivanja (odgovaralo bi oekivanju uspjeha i strahu od neuspjeha kod motivacije za postignue). Ovu ideju sugerirali su nalazi nekih istraivanja. Postupci bodovanja na TAT-u ne razlikuju dobro ove 2 vrste afilijacije. Brojna istraivanja pokazuju da u usporedbi s ispitanicima s niskom potrebom za druenje, ispitanici s visokom potrebom za druenje: 1) tonije prepoznaju lica meu drugim, kratko prikazanim podraajima 2) tonije opisuju druge ljude onako kako se oni sami opisuju, to upuuje na veu socijalnu osjetljivost 3) dobivaju bolje ocjene iz predmeta koje predaju nastavnici procijenjeni kao topli i obzirni 4) dobivaju bolje ocjene u suradniki strukturiranim grupama nego u natjecateljski strukturiranim grupama ini se da postoji zakrivljeni odnos izmeu potrebe za druenjem i menaderske uspjenosti, pri emu su najuspjeniji menaderi s umjerenim razinama potrebe za druenjem. Odrednice druenja Razlozi za druenje mogu biti sljedei: 1. BIOLOKI INITELJI. Produljena socijalna izolacija najee dovodi do usamljenosti i depresije. Te posljedice esto izgledaju neizbjene pa se ini da su u odreenom stupnju genetski odreene. Bowlby (1969) je sugerirao da su takva ponaanja privrenosti bioloki zasnovana. Meutim, nalaz da stupanj djetetove privrenosti nije dobar prediktor stupnja privrenosti tog istog djeteta samo nekoliko mjeseci kasnije upuuje na postojanje snane komponente uenja. McClelland i sur. (1987) su dobili eksperimentalne rezultate koji upuuju na ulogu hormonalne pobuenosti u afilijaciji. Nakon gledanja filmova s afilijativnim temama, ispitanici s visokom potrebom za druenje pokazali su vie razine oslobaanja dopamina od ispitanika s niskom potrebom za druenje. Moe se pretpostaviti da su ljudi samo jo jedan oblik poticaja koji pobuuje dopaminsko/endorfinski sustav. 2. POTREBA ZA PRIPADANJEM. Baumeister i Leary (1995) tvrde da je potreba za pripadanjem temeljna ljudska motivacija da stvori i odri neku minimalnu koliinu relativno trajnih i ugodnih interpersonalnih odnosa. Evolucijski, takav motiv je koristan i za preivljavanje i za razmnoavanje. Ako postoji temeljna bioloka potreba za

pripadanjem, tada bi se grupe trebale lako formirati, to potvruju mnoga istraivanja paradigme minimalne grupe. 3. STRAH I ANKSIOZNOST. Kada smo uplaeni, esto elimo biti s nekim tko moe umiriti nae osjeaje. Schachter (1959) je istraivao strah i afilijaciju plaei ispitanike jakim ili slabim elektrookom i dajui im izbor da ekaju na svoju kaznu sami ili s nekim drugim. Ispitanici u grupi s jakim okom bili su skloniji ekati s nekim drugim. Prema Hullovoj teoriji takoer je predvieno da prisutnost drugih treba umanjiti nagon (anksioznost) i time pospjeiti izvoenje sloenog zadatka, a oslabiti izvoenje jednostavnog zadataka. 4. DRUGI LJUDI KAO RESURSI. Drugi ljudi nam mogu biti od odreene koristi: a) pomo esto trebamo pomo drugih ljudi da bismo postigli svoje ciljeve b) stimulacija zanimljivi ljudi privlae vie prijatelja ili sljedbenika od drugih ljudi; no ini se da i ovdje postoji optimalna razina stimulacije jer odreena osoba moe biti prestimulirajua za jednu odobu, predosadna za drugu a za neku treu ba prava c) informacije drugi ljudi nam daju nove informacije ili smanjuju nesigurnost; informacije mogu biti vane ili trivijalne, no one su potkrepljujue i traimo ih d) samovrednovanje u nedostatku objektivnih standarda, esto se usporeujemo s drugim ljudima (socijalna komparacija) e) sloboda od unutarnjeg ogranienja grupe esto ograniavaju svoje lanove da ine odreene stvari, no katkad imaju upravo suprotan uinak, potkrepljujui neinhibirano ponaanje; ako pojedinac katkad trai slobodu od (samo)nametnutih ogranienja, moe odabrati druiti se s drugima gdje ogranienja mogu biti odbaena; deindividuacija moe pruiti zadovoljstvo, ali nakon nekog vremena reindividuacija postaje poeljna

PRIVLANOST I NJEZINE DETERMINANTE Odrednice privlanosti ukljuuju tjelesnu privlanost, blizinu, poznatost, slinost i recipronost. Tjelesna privlanost Tjelesna privlanost je od velike vanosti. Privlani ljudi su openito dopadljiviji i s njima se bolje postupa. Postoji stereotip privlanosti, implicitna teorija linosti koja pretpostavlja da privlani ljudi uz privlanu vanjtinu imaju i druge vrline, pa stoga dobivaju i povlaten tretman. Privlani ljudi zapravo jesu samouvjereniji i boljeg su mentalnog zdravlja. Moda je to zato to su drugi prema njima bolje postupali pa su imali priliku biti potkrijepljeni za svoje socijalne vjetine. Druenje s privlanim osobama moe poboljati sliku o sebi te dovesti do toga da se dobro osjeamo. Postoje brojne teorije o tome to neku osobu ini privlanijom od neke druge. Prema naelu podudarnosti (Berscheid i Walster, 1969), ljudima su privlani drugi koji su jednako tjelesno privlani kao i oni sami. Postoje dokazi o tome da takvi parovi ostaju dulje zajedno. White (1980) je u svoje istraivanje ukljuio parove u razliitim odnosima (povremeni, ozbiljan, ive zajedno, zarueni/vjenani). Postojala je vea slinost u privlanosti kod zaruenih/vjenanih parova nego kod parova koji su izlazili povremeno. Prema nekim pristupima evolucijske psihologije (Singh, 1993), enska je privlanost povezana sa znakovima reproduktivnog potencijala, ukljuujui oblik tijela i ope znakove zdravlja. Dokazi za to nisu jaki. Prema hipotezi prosjenosti lica (Langlois i sur., 1990), najprivlanije lice je kompozit svih lica koje je osoba vidjela. ini se da osoba gledajui razliita lica razvija mentalnu predodbu prosjeka lica i to postaje standard privlanosti. To je prosjeno lice puno poznatije, premda bi bilo teko nai neko lice koje bi u potpunosti odgovaralo tom standardu. Postoje snani dokazi za ovu hipotezu. Buss(1988) je sugerirao da postoje razliite bioloki odreene taktike privlaenja partnera, poput (1) vjetine lociranja partnera, tj. odlaska na mjesto gdje ga se moe nai, (2) pokazivanja znakova privlanosti, npr. signaliziranje zanimanja, (3) pribavljanja sredstava poeljnih suprotnom spolu i (4) mijenjanja oblika ili izgleda tijela kako bi se uinilo privlanijim, npr. dijeta, kozmetika, operacija i sl. Za ove hipoteze postoji odreena podrka. Npr. mukarci se vie od ena hvale i istiu svoje materijalne resurse, a ene ee od mukaraca mijenjaju izgled i nose nakit.

Blizina, poznatost, slinost i recipronost Blizina. Znaajan broj istraivanja pokazao je da je vjerojatnije da e nas privui osobe koje su nam geografski blie. Npr. Newcomb (1961) nalazi da je vjerojatnije da e studenti u domovima koji su po abecednom redu smjeteni zajedno postati prijatelji, nego oni koji ive udaljeno u istom domu. Poznatost. Kad ljudi ive ili rade jedni blizu drugih, mogu se bolje upoznati. Recimo, ve kod efekta jednostavne izloenosti, osobe, objekti pa ak i rijei stranog jezika nam se to vie sviaju to smo im vie bili izloeni. Slinost. Prema hipotezi komplementarnosti potreba (Winch, 1958), ljudi suprotnih interesa, osobina itd. bi se trebali privlaiti jer tako meusobno nadoknauju nedostatke. Ova hipoteza ima malu podrku. Npr. Palmer i sur. (1970) nalaze da i dominantne i nedominantne osobe preferiraju dominantne pojedince kao prijatelje, a introveri i ekstraverti preferiraju ekstraverte. ini se vjerojatnijim da e zajedno biti ljudi koji su slini. Meutim, ljudi mogu biti slini na mnogo naina (slinost stavova, linosti, tjelesnih osobina itd.). Recipronost. Skloniji smo da nam se sviaju drugi ako mislimo da se mi sviamo njima. Trgovci koriste to naelo u kontaktima lice u lice, odmah vas pitajui za ime i pokazujui za vas veliko zanimanje. Dittes (1959) nalazi da se grupa vie sviala ispitanicima niskog samopotovanja, ako su vjerovali da se oni sviaju grupi, dok su ispitanici visokog samopotovanja bili pod manjim utjecajem toga to misle da grupa misli o njima. TEORIJE SVIANJA I LJUBAVI Sternberg (1987) teorije svianja i ljubavi dijeli na sljedei nain: 1) svianje i ljubav variraju samo kvantitativno 2) svianje i ljubav su kvalitativno razliite 3) svianje i ljubav dijele neka zajednika obiljeja 4) svianje je podvrsta ljubavi, ima neka obiljeja ljubavi, ali ne sva Kvantitativne razlike u razini privlanosti kod svianja i ljubavi TEORIJA POTKREPLJENJA. Ako se nagrade dobivaju dok je netko drugi prisutan, ta osoba postaje sekundarni potkrepljiva. Npr. u jednom istraivanju djeci su se vie poeli sviati njihovi prijatelji u razredu ako ih je nastavnik sustavno potkrepljivao za razliite aktivnosti. Suprotno se takoer dogaa: glasnik koji donese lou vijest rijetko je popularan. Clore i Byrne (1974) smatraju da nagraujue iskustvo dovodi do pozitivne emocionalne reakcije koja postaje pridruena onome tko je u to vrijeme prisutan. TEORIJA SOCIJALNE RAZMJENE. Koristi terminologiju posuenu iz ekonomije. Bavi se meusobno nagraujuim ponaanjima izmeu ljudi (Rubin, 1973). Druenje s drugom osobom ukljuuje dobiti i cijene. Pozitivna se privlanost javlja kad su oekivane dobiti (nagrade) vee od cijena (kazne). Izbjegavanje se javlja kad cijene nadilaze dobit. Npr. mukarac i ena mogu imati drutveno poeljne osobine koje koje mogu ponuditi jedno drugom. TEORIJA PRAVEDNOSTI. Inaica teorije socijalne razmjene. Osoba u nekom odnosu usporeuje svoj osobni omjer cijena i dobiti s neim to joj je referenini okvir. Ako je osobni omjer cijena i dobiti jednak refereninom, tada osoba percipira da postoji pravednost. Ako percipira da u odnos ulae vie od refereninog okvira, a dobiva manje , postoji napetost i osoba e pokuati uspostaviti pravednost. Kada pojedinac misli da iz odnosa dobiva vie nego to je pravedno, pravednost moe uspostaviti veim ulaganjem u odnos ili time da druga osoba ulae manje. TEORIJA ULAGANJA. Rusbult (1983) kae da e odanost nekom odnosu biti to snanija to vie resursa (vrijeme, novac, emocionalna ukljuenost...) ljudi investiraju u taj odnos, zatim ako su dobiti vee od cijena i ako ne postoji bolja alternativa (dobivanje istih nagrada uz manje cijene u drugom odnosu). Tako ako su dobiti, cijene i alternative jednake, odanost odnosu bit e vea ako je vei ulog. TEORIJA KOGNITIVNE KONZISTENCIJE. To kako postupamo prema nekoj osobi treba utjecati na to da li nam se ta osoba svia. Npr. ako prema nedunoj osobi postupamo na okrutan nain bez razloga, taj postupak proizvodi odreenu disonancu izmeu naeg ponaanja i naeg pojma o sebi kao o ljubaznoj osobi. Tako, paradoksalno, moemo razviti negativan stav prema osobi kojoj smo uinili naao, jer ta promjena u stavu umanjuje disonancu proizvedenu injenicom da smo mi uinili osobi naao. Davis i Jones (1960) nali su eksperimentalnu podrku ovoj teoriji. Svianje i ljubav kao kvalitativno razliiti KLINIKE TEORIJE. Ni u jednoj klinikoj teoriji ljubav se na promatra samo kao snaan oblik

svianja. Freud (1938) je smatrao da je ljubav sublimirani oblik seksualnosti, tj. ljubav se javlja jer je seksualnost potisnuta. TEORIJA KOGNITIVNE POBUENOSTI. Schachter i Singer (1962) tvrde da je emocionalno uzbuenje difuzno sve dok ga osoba koja ga doivljava ne oznai ili ne imenuje. Npr. White i sur. (1981) nalaze da je privlana osoba procijenjena jo privlanijom nakon 2 minute tranja nego nakon 15 sekundi tranja. Ako se uzbuenje (nastalo iz bilo kojeg razloga) javi u prisutnosti druge osobe, osoba to uzbuenje moe krivo interpretirati i oznaiti ga kao ljubav. Ovaj fenomen moe takoer objasniti privlanost teko osvojive osobe, pri emu frustracija moe biti krivo oznaena kao ljubav. Svianje i ljubav kao preklapajua podruja RUBINOVA TEORIJA SVIANJA I LJUBAVI (1970). Treba razlikovati svianje koje je zasnovano na naklonosti i potovanju od ljubavi koja je zasnovana na privrenosti, brizi i intimnosti. Konstruirao je Skalu ljubavi te Skalu svianja, ija je valjanost vrlo dobra. STERNBERGOVA I GRAJEKOVA TEORIJA PREKRIVAJUIH VEZA (1984). Koristili su sloene statistike postupke da bi istraili mjere svianja i ljubavi prema ljubavnicima, roditeljima, brai/sestrama najbliima po dobi te najboljim prijateljima istog spola. ini se da se ljubav sastoji od tri glavne komponente (intimnost, strast, odluka/odanost). Intimnost je ukljuena u sve istraivane vrste odnosa, no strast i odanost variraju.

Svianje kao podvrsta ljubavi TEORIJA KLASTERA. Davis (1985) kae da se svianje sastoji od: uivanja, uzajamnog pomaganja, spontanosti, prihvaanja, povjerenja, razumijevanja i povjerljivosti. Ljubav sastoji od svih tih elemenata uz dodatak strasti, seksualne elje, jedinstvenosti i brige. TRIANGULARNA TEORIJA SVIANJA I LJUBAVI. Sternberg (1986) kae da je ljubav zasnovana na tri dimenzije (intimnost, strast, odluka/odanost). Relativna koliina svake od njih definira 8 razliitih tipova ljubavi.

Stilovi ljubavi Hendrick i Hendrick (1986) su razlikovali est tipova ili stilova ljubavi, te su razvili korespondirajue skale za svaki tip. 1) eros erotina ljubav sa snanom tjelesnom naklonou i vezivanjem za partnera 2) ludus ljubav je igra koja se igra s mnogo partnera; manipulativna; nema dubokih osjeaja 3) storge spoj ljubavi i prijateljstva, vie je nalik prijateljskoj ljubavi 4) pragma racionalan i pragmatian stil; ljubav se planira; trae se dobiti i gubitci 5) mania postoji nesigurnost u sebe i partnera; vea zabrinutost za gubitak partnera nego za pozitivne aspekte 6) agape nesebina, dajua vrsta ljubavi Istraivanja upuuju na to da su mukarci vie nego ene ludini, a ene su neto vie storgine, pragmatine i manine. Na erosu i agapeu su podjednaki. Pojedinci s visokim rezultatom na erosu imaju vie samopotovanje, a osobe s visokim rezultatom na maniji nie samopotovanje.