SKRIPTA : FILOZOFIJA

William K. Frankena

1. Moral i filozofija morala

Etičko mišljenje ima nekoliko odrednica ( koje je postavio Sokrat), a to su : 1. Ne smijemo dopustiti da
na našu odluku djeluju emocije, nego moramo ispitati predmet i drţati se najboljeg rasuĎivanja; 2. Ne moţemo
se pozivati na općenito mišljenje ljudi; misliti moramo sami za sebe; 3. Nikad ne bismo trebali učiniti ono što
je moralno pogrešno.
Sokrat daje trostruki argument da bi dokazao kako bijegom ne bi trebao prekršiti zakone ( ako se sjećate
priče),a to je: 1. Nikada ne bismo trebali nekoga oštetiti ; 2. Ako neko ostane ţivjeti u drţavi u trenutku kada iz
nje moţe pobjeći, on prećutno prihvaća poštivanje njezinih zakona; 3. Čovjekovo društvo ili drţava zapravo je
njegov roditelj ili učitelj, a čovjek bi trebao slušati roditelje i učitelja.
Moralna pravila koja se prihvaćaju kao valjana su : 1. Nikada nikome ne treba nanijeti štetu; 2. Treba drţati
svoa obećanja; 3. Treba slušati i poštovati roditelje i učitelje.
Većina se moralnih problema pojavljuje u situacijama u kojima postoji ‘’sukob duţnosti’’. Problem se rješava
ne samo pozivanjem na pravila nego i činom odlučivanja koje pravilo, i pred kojim drugima, ima prvenstvo. To
je tipičan uzorak rasuĎivanja u etici.
Etika je grana filozofije; to je filozofija morala ili filozofsko razmišljanje o moralu, moralnim
problemima i moralnim sudovima. Filozofija morala javlja se kada prijeĎemo stupanj na kojem se ravnamo
prema tradicionalnim pravilima pa čak i stupanj na kojem smo ta pravila toliko ugradili u sebe da moţemo reći
da se ravanmo iznutra, do stupnja na kojemo sebi mislimo kritički i općenito i kada kao moralni djelatnici
postiţemo neku vrstu autonomije.
1.Postoji deskriptivno, empirijsko povijesno ili znanstveno istraţivanje…
2. Postoji normativno razmišljanje kakvo vodi onaj tko se pita šta je ispravno, dobro ili obvezno. To moţe
poprimiti oblik utvrĎivanja normativnog suda te pruţanja razloga za taj sud ili spremnosti da ih se pruţi.
3.Postoji analitičko, kritičko ili metaetičko razmišljanje. To je vrsta razmišljanja za koju bismo pretpostavili da
bi je Sokrat dosegao kad bi u opravdavanju svojih normativnih sudova bio izazvan do krajnosti. Ono pokušava
dati odgovore na logička, epistemološka ili semantička pitanja.

Moral u naznačenom smislu u odreĎenom je pogledu društveni pothvat, a ne tek otkriće ili izum za
pojedinčevo vlastito ravnanje. Moral je društven i po svom porijeklu, sankcijama i funkcijama. On je instrument
društva kao cjeline, namijenjen za ravnanje pojedincima i manjim grupama.
Moral moramo razlikovati od razboritosti. Moguće je id a razboritost i moral nameću odreĎene jednake oblike
ponašanja kao, na primjer, poštenje. TakoĎer je moguće da je razboritost moralna vrlina : za moralnu tačku
gledišta nije karakteristično što je ispravno ili čestito odreĎivati isključivo u smislu onoga što pojedinac ţeli ili
što je je u njegovu interesu. Kao društveni sistem regulacije moral je, s jedne strane, kao zakon a, s druge,
konvencija ili etika. Konvencija počiva na razmatranjima izgleda, ukusa u prikladnosti. Moral ima više
individualistički ili protestantski aspect. Moral je društvena institucija ţivota, institucija koja u svojim
članovima promiče racionalno samoravnanje ili samoodreĎenje.
Filozofi morala razlikuju stupnjeve morala; razlikovali su a) predracionalni, običajni, ili grupni moral; b)
osobni, racionalni ili misaoni moral.
Moral počinje kao skup kulturalno definiranih ciljeva i pravila koja upravljaju načinima postizanja tih ciljeva,
koja su u odnosu na pojedinca manje ili više vanjska i njemu nametnuta ili su mu pak usaĎena u obliku navika.
Proces internalizacije ( ciljevi i pravila koja pojedinac uzima kao svoje vlastite i po njima ravna svoje
ponašanje) moţe biti potpuno iracionalan, no za moral je tipično da svoja nametanja prati. Racionalnijim
moralnim sklopom postiţemo istraţeni ţivot i neku vrstu autonomije, postajemo samostalni moralni djelatnici..
Institucija morala sadrţi mnogo čimbenika : 1. OdreĎene oblike sudova u kojima se za pojedinačne predmete
kaţe da imaju ili nemaju odreĎenu moralnu kvalitetu, obvezu ili odgovornost; 2. Implikaciju da je primjereno i
moguće izraziti u općenitijim sudovima ; 3. Neka pravila, načela, ideale i vrline koje je moguće izraziti u
općenitijim sudovima; 4. OdreĎene karakteristične, prirodne ili stečene oblike osjećanja; 5. OdreĎene sankcije
ili dodatne izvore motivacije koje takoĎer često izraţavamo u verbalnim sudovima; 6. Gledište koje se zauzima
u svemu tom prosuĎivanju, razlaganju i osjećanju, a koje na neki način različito od onoga što nalazimo u
razboritosti, u umjetnosti is l.
U nekima od naših moralnih sudova kazujemo da je odreĎena radnja, ili vrsta radnje, moralno ispravna,
pogrešna, obvezna, da je duţnost.. U drugima govorimo o osobama, motivima, namjerama te za njih kaţemo da
su moralno dobre, loše, kreposne, odgovorne.. Prvi se nazivaju sudovima moralne obveze a drugi sudovi
moralne vrijednosti.

2. Egoističke i deontološke teorije

Sa područja normativne etike razlikujemo teoriju duţnosti, teoriju moralne vrijednosti, teoriju
izvanmoralne vrijednosti. Krajnji cilj normativne teorije duţnosti jest upravljati nas u donošenju odluka i
sudova o radnjama u odreĎenim situacijama. S obzirom na to da moralna filozofija počinje onda kada ljudi
ustanove da njihov kodeks prevladavajućih moralnih pravila više nezadovoljava, filozofi morala su uvijek bili
kritični u vezi shvaćanja da kao standard moramo uzeti pravila kulture u kojoj ţivimo. Jedan je prigovor da
stvarna pravila jednog društva nikad nisu naročito precizna, da uvijek dopuštaju iznimke, ted a jedno pavilo
moţe doći u sukob s drugim. Drugi je prigovor da su prevladavajuća pravila općenito doslovna, negativna i
konzervativna,a nisu afirmativna, konstruktivna, kreativna, niti prilagodljiva novim situacijama. Moralna
pravila se razlikuju od kulture do kulture.
Postoje deontološke i teleološke teorije. Teleološka teorija kaţe da je osnovni ili krajnji kriterij ili
standard da je nešto moralno, ispravno, pogrešno, obvezujuće itd izvanmoralna vrijednost koja je stvorena.
Prema tome, djelo je ispravno ako i samo ako je bilo namjeravano da proizvede barem toliko veliku prevagu
dobra nad zlom koliko i bilo koja raspoloţiva alternative; djelo je pogrešno ako i samo ako to ne čini. Djelo bi
trebalo počiniti ako i samo ako ono ili pravilo pod koje pripada proizvodi, vjerovatno će i proizvesti ili je
namjeravano da proizvede veću prevagu dobra nad zlom nego bilo koja druga raspoloţiva alternativa.
Teorija moralne obveze i moralne vrijednosti u odreĎenom smislu čine ovisnom o teoriji izvanmoralne
vrijednosti. Teolog moţe zauzeti bilo koje stajalište o tome što je dobro u izvanmoralnom smislu.
Teolozi su često bili hedonisti, poistovjećujući dobro s uţitkom, a zlo s boli. TakoĎer oni mogu biti i
nehedonisti, poistovjećujući dobro s moći, znanjem, samoostvarenjem, savršenstvom itd.
Deontološke teorije niječu ono što teološke potvrĎuju. One tvrde da, u najmanju ruku, osim dobra ili zla
sadrţanog u njezinim posljedicama, postoje i drugi motive koji enku radnju ili pravilo mogu učiniti
ispravnom ili obveznom- pored stvorene vrijednosti to su odreĎene značajke djela samog, na primjer,
činjenica da ono znači drţanje obećanja, da je ispravno ili dag a nagraĎuje Bog ili drţava. Deontolozi
ustrajavaju na tome da postoje i druge osnovne ili prvobitne značajke koje čine ispravno djelovanje.
Teleolozi se razilaze u pogledu pitanja za čije je dobro ono što bi se trebalo promicati. Etički egoizam
drţi da čovjek uvijek mora činiti ono što će promicati njegovo najveće dobro. To stajalište su prihvaćali Epikur,
Hobbes i Nietzsche. Etički univerzalizam ( utilitarizam) zauzima stva da je krajnji cilj najveće opće dobro- da
djelo ili pravilo djelovanja jest ispravno ako i samo ako sluţi ili vjerovatno sluţi u stvaranju barem jednako
velike prevage dobra nad zlom u svemiru kao cjelini koliko i bilo koja alternative, da su pogrešni ako to ne čine,
a obvezni ako sluţe ili vjerovatno sluţe stvaranju nejveće moguće prevage dobra nad zlom u svemiru.
Utilitaristi su: Jeremy Bentham i John Stuart Mill koji su bili hedonisti. Neki utilitaristi nisu hedonisti ( G.E.
Moore, Hasting Rashdall) pa su dobili naziv ‘’ideal’’ utilitaristi.
Teorije deontologizma postupaka tvrde da su osnovni sudovi obveze svi odreda pojednačni, poput ‘’U
ovoj bih situaciji morao postupiti tako i tako..’’, a das u općeniti sudovi poput ‘’Moramo uviejk odrţati svoja
obećanja’’ neupotrebljivi, beskorisni i da ih je moguće izvesti iz pojedinačnih sudova. Ekstremni
deontolozipostupaka tvrde da u svakoj konkretnoj situaciji moramo sagledavati ili na neki način odvojeno
odlučiti što je ispravno ili što smo duţni činiti ( E.F. Carritt, H.A. Prichard, Aristotel, Butler. Gledište
egzistencijalista danas je više sa naglaskom na ‘’odluci’’ nego na ‘’intuiciji’’, te uz priznavanje teškoća i briga.
Deontolozi pravila smatraju da se standard ispravnog i pogrešnog sastoji od jednog ili više pravila.
Oni tvrde das u ta pravila temeljna id a nisu indukcijom izvedena iz posebnih slučajeva. Tvrde das u sudovi o
tome što u konkretnim slučajevima činiti moraju uvijek biti odreĎeni u svjetlu pravila ( kao što je bio slučaj
Sokrata). Deontolozi postupaka su : Samuel Clarke, Richard Price, Thomas Reid, W.D. Ross, Immanuel Kant.
sokratov postupak je postupka deontologa pravila, jer se on jednostavno poziva na odreĎena pravila. Etički
egoizam jest etička teorija, ona niej uzrok djelovanja ili karakterne značajke, i kompatibilan je sa skromnim
povlačenjem ega i nesebičnošću u praksi. On moţe mislit da su skromnost i obzirnost prema drugima, kao i
poštenje, ‘’najbolji stvar’’ po kojem se moţe ravnati; on moţe biti sasvim ‘’prosvijetljeni’’ egoist. Postavke
etičkog egoista su : 1. Da je jedna i jedina temeljna duţnost pojedinca da za sebe promiče prevagu dobra nad
zlom; 2. Da se pojedinac, čak i pri stvaranju moralnih sudova u drugom i trećem licu, mora ravnati po onom što
je u njegovu vlastitu korist; 3. Da se pojedinac pri stvaranju takvih sudova mora ravnati po tome što je u korist
osobe kojoj, ili o kojoj govori.
Etički egoist mogu imati bilo koju vrstu teorije o tome što je dobro, što je loše ili u čemu se sastoji
dobrobit pojedinca. Oni su često bili hedonisti, poput Epikura, identificirajući dobro ili dobrobit sa srećom, a
sreću sa uţitkom. TakoĎer, mogu poistovjetiti dobro ili dobrobit sa znanjem, snagom ili onim što je Platon
nazvao miješanim ţivotom uţitka, znanja idr dobrih stvari. Etički egoist drţi kako bi svako trebao djelovati i
suditi po sandardu svoje vlastite dugoročne koristi u smislu dobra i zla. Etički egoizam kao cijelu priču o
moralnom ţivotu zagovara prudencijalizam. Razborito gledište nije i moralno gledište. Moralno gledište je
nepristrano. Glavni argument korišten kao osnova etičkog egoizma bio je psihološki argument, argument na
osnovi ljudske prirode ( koji nije uvjerljiv i ne treba ga prihvatati). Dva pravca argumentacije protiv teorija
deontologizma postupaka : 1. Bez pravila praktično en moţemo; 2. Pravila su potrebna u procesu moralne
edukacije.
Deontolozi pravila obično drţe da se standard sastoji od odreĎenog broja prilično specifičnih pravila,
poput onih o govorenju istine ili poštivanaj sporazuma, od kojih svako govori da uviejk u svakoj situaciji
odreĎene vrste, treba djelovati an odreĎeni način. Najčešći prigovor je da ne moţe biti oblikovano niej pravilo a
a ne postoji iznimka, ted a ne moţe biti oblikovana nijedna grupa pravila koja ne bi dopuštala sukobljavanja
pravila. Na taj prigovor se moţe odgovoriti da se iznimka u odnosu an pravilo moţe dogoditi onda kad ono
pravo prvenstva ustupa drugom pravilu te da predloţena pravila mogu biti poredena po hijerarhiji, tako da s
enikad ne sukobljavau, niti se raspravlja o pravu prvenstva.
Sir David Ross ( deontolog pravila) razlikuje stvarnu duţnost od prima facie duţnosti, ono što je stvarno
ispravno i ono što je prima facie ispravno. Ono što je stvarno ispravno ili obvezno jest ono što bismo u
odreĎenoj situaciji učiniti. Ne postoje, niti mogu postojati, priznaje Ross, ikakva pravila koja nemaju iznimaka.
Iznimke postoje u odnosu na svako pravilo stvarne duţnosti; takoĎe, postoje beziznimna pravila prima facie
duţnosti. Prema mišljenju Rossa, prima facie duţnosti su vjernost, zadovoljština, zahvalnost, pravednost itd.
Drug bi deontolozi pravila rekli da njihova temeljna pravila nisu bjelodana, nego su asbitratno odreĎena,
boţanski objavljena…
Sidgwick iRashdall nadopunjuju dva teleološka aksioma- načelo razboritosti ili racionalnog egoizma i načelom
dobrotvornosti ili korisnosti.
Monoteističke vrste deontologije pravila pruţio je Immanuel Kant. ‘’Postupaj samo po onoj maksimi za
koju istodobno moţeš htjeti da bude opći zakon’’. Neka je radnja moralna ispravna i/ili obvezujuća ako i samo
ako čovjek moţe dosljedno htjeti da prema maksimi ili pravilu o kojem je riječ djeluje svako tko se naĎe u
sličnim okolnostima.On ne tvrdi da čovjek mora odrţati svoja obećanja zato što bi rezultati njihova općeg
krešenja, kad je to nekome prikladno ili korisno, bili tako loši da se en bi mogli tolerirati. Kant tvrdi da čovjek
ne moţe čak ni htjeti djelovati prema toj maksimi, zato što bi time doveo do kontradikcije volje ; htio bi oboje –
da je moguće davati obećanja kojima će se i vjerovati, kaoi da svako ima slobodu kršiti obećanja ako mu to
odgovara.

3. Utilitarizam i pravednost
Deontološke teorije ozbijno shvataju druge ljude a li ne shvaćaju dovoljno ozbiljno promicanje dobra.
Egoizam ozbiljno uzima promicanje dobra ali ne uzima dovoljno dobro druge ljude. Utilitarizam odjednom
popravlja objet e pogreške. Sastoji se u promicanju oćeg dobra. Jedini, konačni standard ispravnog, pogrešnog i
duţnosti je načelo korisnosti ili dobrobiti, koje sasvim strogo kaţe da moralni cilj kojem valja teţiti u svemu što
činimo jest najveća moguća prevaga dobra nad zlom (ili najmanja). To podrazumiejva da je moguće jedno u
odnosu na drugo mjeriti i vagati na neki kvantitativni ili barem matematički način. Jeremy Bentham je pokušao
razraditi hedonistički račun uţitka i boli, upotrebljavajući sedam dimenzija : trajanje, intenzitet, sigurnost,
bliskost, plodnost, čistoću i domet. John Stuart Mill je raţio da se u evaluaciju uţitka uvede i kvaliteta i
kvantiteta; meĎutim, ako se to učini, teško je vidjeti na koji način je moguće izraziti utilitaristički standard.
Postoje dvije vrste utilitarizma : utilitarizam postupaka i utilitarizam pravila. Utilitaristi postupaka smatraju d
ačovjek općenito, ili barem gdje je primjenjivo, mora reći što je ispravno ili obvezno pozivajući se izravno na
načelo korisnosti. Čovjek mora upitati ‘’Kakav će ičinak imati moje činjenje ovog djela u ovoj situaciji na opću
prevagu dobra nad zlom?’’, a ne: ‘’Kakav će učinak imati svačije činjenje ove vrste djela u ovoj vrsti situacije
na opću prevagu dobra nad zlom?’’ to stajalište su zastupali Bentham i Moore, moţda i Mill.
Utilitarizam pravila ima prilično drugačije gledište, koje se takoĎer pripisuje Millu. Poput
deontologizma pravila, naglašava središnji poloţaj pravila u moralu i tvrdi da općenito, ako ne i uvijek, moramo
govoriti što nam je činiti u odreĎenim situacijama pozivanjem na pravilo poput onog o govorenju istine.
Utilitarizam pravila dodaje da uvijek moramo odreĎivati svoja pravila pitajući koja će pravila promicati najveće
opće dobro za svakoga. Niej pitanje koja radnja ima najveću korisnost, nego koje pravilo ima. Pitanje koje
postavljaju je :’’Što bi se dogodilo ako bi svako u ovakvim slučajevima učinio ovo?’’
Načelo korisnosti još uviejk je krajnji standard, no an nj se moramo pozivati na razini pravila a ne na razini
pojedinačnih sudova. Postoje, ili bar mogu postojati slučajevi u kojima se moramo pridrţavati pravila kao što je
odrţavanje obećanja i zabrana laganja pa čak i kada to nije za najveće opće dobro u odreĎenoj situaciji o kojoj
je riječ. Utilitarizam pravila nas na kraju navodi da prihvatimo neku od deontoloških teorija. Prigovor se sastoji
u nastavljanju pravca argumentacije Butlera i Rossa protiv utilitarizma postupaka, usporeĎivanjem pravila
umjesto postupaka. Kriterij za odreĎivanje pravila moralnosti nije samo korisnost nego i pravednost. Prema
tome, ispravna je neka vrsta deontološke teorije, jer prema njoj je pravedno ono što je neovisno o načelu
korisnosti. Ako u nekim slučajevima pravednost moţe nadvladati korisnost, onda na pitanje o tome što je
pravedno nije moguće odgovoriti pozivanjem se na načelo korisnosti.
Postoje barem dva osnovna i neovisna načela morala, načelo dobrobiti ili korisnosti koji nam govori da
uvećamo ukupnu količinu dobra u svijetu (prevaga dobra nad zlom) i načelo pravednosti. To moţemo nazvati
mješovitom deontološkom teorijom. To znači da svoja dva načela mora smatrati za načela prima facie,a ne
stvarne duţnosti;, mora dopustiti prvenstvo načela pravednosti u odnosu na načelo korisnosti, barem u nekim
prilikama. Moral od nas moţe zahtijevati pravednost, drţaje obećanja itd, ali ne i dobrotvornost. Pravednost
podrazumijeva dobrotvornost i ona je prima facie ispravna (kad je moguća i kad je ne isključuju drugi razlozi).
Pod načelom dobrotvornosti i korisnosti misli se na načelo da treba učiniti ono djelo ili slijediit ono
pravilo koje će, ili će vjerovatno dovesti do najveće prevage dobra nad zlom u svemiru. Trebamo činiti dobro i
sprječavati ili izbjegavati činiti zlo. Imamo i prima facie obvezu da uvećamo prevagu dobra nad zlom ako i
samo ako imamo raniju prima facie obvezu da činimo dobro i sprječavamo zlo. Ovo prvo načelo se naziva
načelo dobrotvornosti. Sve naše duţnosti, pa čak i duţnost da budemo pravedni, pretpostavljaju načelo
dobrotvornosti, premda svi ne proizlaze iz njega. Prilikom odreĎivanaj naših stvarnih duţnosti postoje mnoga
pravila o tome što je prima facie ispravno, pogrešno ili obvezno, koja mogu biti izvedena i načela
dobrotvornosti. Sve naše prima facie obveze ne mogu btii izvedene iz načela dobrotvornosti, kao ni iz načela
korisnosti. Jer načelo dobrotvornosti ne govori nam na koji nači moramo rasporediti dobro i zlo; govori nam
samo da moramo proizvoditi jedno a sprječavati drugo.
Načelo pravednosti u normativnoj teoriji ima ključnu ulogu. Prwema toj teoriji, sve naše priima facie
duţnosti pretpostavljaju načelo dobrotvornosti, ali sve ne porizlaze amo iz njega, premda to kod nekih jeste
slučaj, uključujući i načelo korisnosti ili dobrobiti. Načelo dobrotvornosti je za sve prima facie duţnosti nuţan
uvjet, ali samo za neke od njih je i dovoljan. Distributivna pravednost je pravednost u rasporeĎivanju dobrai zla.
Retributivna pravednost pretstavflja kazne itd. Distributivna pravednost je stvar komparativnog postupanja
prema pojedincima. Sidgwick je predloţio formula prema kojoj je pravednost slično postupanje sa sličnima, a
nepravednost različito. Predloţeno je i nekoliko kriterija: 1. Da je pravednost u odnosu na ljude sukladna
njihovim zaslugama i odlikama ; 2. Da se prema ljudskim stvorenjima postupa jednako, us mislu jednake
razdiobe dobra i zla, izuzevši slučaj kazne; 3. Da se prema ljudima postupa u skladu sa njihovim potrebama ili
sposobnostima ili oboje. Prvo je klasični meritarni kritetrij pravednosti (kao kod Aristotela); taj je kriterij
prihvatio i Ross; kriterij zasluge ili odlike jest vrlina, a pravednost je rasporeĎivanje dobra (sreće) u skladu s
vrlinom. Drugo je izjednačiteljski kriterij koji je karakterističan za modern demokratsku teoriju. Treće takoĎer
pretstavlja modern gledište i moţe imati različite oblike; njegov danas najprominentniji oblik jest marksistička
izreka ‘’Svakome prema njegovoj sposobnosti, svakome prema njegovim potrebama’’. Jednakost postupanja
osnovni je standard distributivne pravednosti. Načelo pravednosti kao prima facie duţnost postavlja duţnost
jednakog postupanja prema ljudima. Postupati sa ljudima jednako ne znači postupati identično ; pravednost nije
jednolična. To znači relativno jednako doprinositi dobroti njihovihţivota ili nalagati relativnu ţrtvu. Kao što je
već rečeno, dva osnovna načela prima facie obeveze su načelo dobrotvornosti i načelo pravednosti (jednakosti).
Etika ljubavi drţi da postoji samo jedna temeljni etički imperative – ljubiti- id a sve ostale trebamo izvesti iz
njega. Čist agapizam trebamo smatrati trećom vrstom normativne teorije, pored deotoloških i teleoloških teorija.
Čisti agapizam postupaka drţat će da s ene trebamo pozivati na pravila. Zakon ljubavi je nazvano antinomizam
ili situacionalizam i akrakteristično je za neke religijske egzistencijaliste. Agapist pravila će tvrditi da moramo
odrediti što trebamo činiti odreĎujući koja pravila djelovanja u sebi utjelovljuju najviše ljubavi a onda slijediti ta
pravila u odreĎenim situacijama. Prava i duţnosti su općenito korelativni. Svuda gdje x ima pravo u odnosu na
y, yima duţnost prema x-u. Obratno nije uvijek istinito. Y bi trebao biti dobrotvoran pram x-u, no teško da bi x
to mogao zahtijevati kao svoje pravo. Kod najvećeg broja vrsta duţnosti i obveza, ako y ima duţnost prema x-u,
onda x ima pravo da y prema njemu postupa na odreĎeni način.

4. Moralna vrijednost i odgovornost

Moralna vrijednost je dijelom pitanje meĎu predmetima koje nazivamo dobrima ili lošima. Ono što
moţe moralno biti dobro ili loše jesu osobe, grupe osoba, značajke karaktera, raspoloţenja, osjećaji, motive i
namjere- ukratko, osobe, grupe osoba i elementi osobnosti. Razlikujemo : 1. Načela ili vrste radnji koje su
ispravne ili obvezne (načela pravednosti ili korisnosti) ; 2. Moralne vrijednosti ili moralno dobre stvari, (vrline i
odreĎene motive) ; 3. Vrijednosti ili stvari koje su izvanmoralno dobre, bile one duhovne (znanje, druţenje sa
Bogom) ili materijalne (automobil, kuća..) neke stvari mogu ići pod više od navedenih zaglavlja; pravednost je
ujedno i načelo i kreposna naklonost a sloboda je i načelo i vrijednost. Moral s ebavio njegovanjem odreĎenih
dispozicija ili značajki, meĎu kojima su karakter i vrline kao što su poštenje, dobrota i savjesnost. Sve njih
moramo steći učenjem i praksom. One predstavljaju dispoziciju za odreĎene vrste posptupanja u odreĎenim
vrstama situacija a ne tek odreĎeni oblik razmišljanja ili osjećanja. Egoizam značajki odvratit će da bismo
trebali gajiti značajke koje najviše doprinose našoj vlastitoj dobrobiti. Utilitarizam značajki ustrajat će na tome
da bismo neku značajku trebali njegovati ako i samo ako njezino izraţavanje u našoj radnji doprinosi najvećem
općem dobru kao i bilo koja alternativna značajka. Deontologizam značajki će odgovarati deontologizmu
pravila. On će drţati da su odreĎene značajke moralno dobre i da treba njegovati jednostavno njih kao takve, a
ne zbog neke izvanmoralne vrijednosti koju moţda posjeduju ili promiču. Najadekvatnija je mješovita teorija
moralne vrijednosti koja zagovara njegovanje značajki najpotpunije izraţenih u dobrotvornoj i/ili pravednoj
radnji. Dobrotvornost i pravednost su dvije kardinalne moralne vrline. Te vrline su takve prirode da:1. Ne mogu
biti izvedene jedna iz druge i 2. Sve druge moralne vrline mogu biti izvedene iz njih ili biit prikazani kao neki
od njihovih oblika. Prema Platonu postoje 4 kardinalne vrline : mudrost, hrabrost, umjerenost i pravednost.
Preteţno vlada tradicionalno vjerovanje da kršćanstvo posjeduje 7 kardinalnih vrlina: 3 teološke ( vjeru, ufanje i
ljubav) i 4 ljudske (razboritost, hrabrost, umjerenost i pravednost) to ej bilo stajalište sv. Tome Akvinskog. Sv.
Augustin na posljednje četiri gleda kao na ljubav, a za njega su kardinalne samo prve tri. Mnogi moralisti kao i
Schopenhauer uzimali su dobrotvornost i pravednost kao kardinalne moralne vrline. Savjesnost je takva vrlina
koja nije ograničena na odreĎeni sektor moralnog ţivota (kao što je slučaj sa zavisnošću i poštenjem) već je to
vrlina koja pokriva cjelinu moralnog ţivota i pripada svim sektorima moralnog ţivota. Postoje još dvije vaţne
značajke: sklonost prema otkrivanju i poštivanju relevantnih činjenica te sklonost prema jasnom razmišljanju.
Nisu ograničene samo an moralni ţivot ali one su moralno poţeljne ili čak imperativne. Moralnost načela i
moralnost značajki karaktera su dva komplementarna aspekta istog morala. Tada će za svako načelo postojati
moralno dobra značajka koja se sastoji od dispozicije ili tendencije prema djelovanju u skladu s načelom, često
poznatim pod istim imenom, a za svaku moralno dobro značajku postojat će načelo koje definira vrstu radnje
kojom će ona biti izraţena. Moral mora priznati sve vrste isprika i olakotnih okolnosti. U tom smislu čovjek
mora ‘’biti’’ a ne treba ‘’činiti’’. ‘’biti’’ uključuje barem pokušaj ‘’činjenja’’. Moralni ideali su načini na koje
ćemo prije biti nego činiti.imati moralni ideal znači ţeljeti biti osoba neke odreĎene vrste, imati odreĎene
značajke karaktera, npr.moralnu hrabrost ili savršen integritet, a ne neke druge.
Arostotel je smatrao da je pojedinac za svoj čin odgovoran ako i samo ako 1. Je uzrok čina u njemu, unutarnji8
niej ga netko ili nešto iz vanjeske okoline prisililo) i 2. Ako nejgovo djelovanje nije rezultat nekog neznanjakoje
nije posljedica negovih ranijih izbora. Ta dva uvjeta su nuţni za odgovornost. Moore, Nowll-Smith id r.smatrali
su da čovjek nie za neku radnju odgovoran osim ako nije mogao postupiti drugačije, ako je sam odlučio
postupiti drukčije ili ako su nejgov karakter i ţelje bilirazličiti.
Čovjekov izbor mogu odreĎivati nejgova vlastita uvjerenja, karakter i ţelje a da ipak ostane slobodan i
odgovoran. Determinizam predstavlja gleište koje za svaki dogaĎaj, uključujući i čovjekove izbore i htijenja,
uzrokovan nekim dogaĎajem i dogaĎa se kao učinak ili rezultat tih drugih dogaĎaja. Nedeterminizam to niječe i
dodaje da se neki dogaĎaji, meĎu kojima sui čovjekovi izbori i htijenja, zbivaju bez ikakvih uzroka ili
objašnjenja. Deontolozi su ponekad bili deterministi ili su barem smatrali da je moralna odgovornost
konsistentna s determinizmom (Ross) . Oblik mješovite deontološke teorije su kojoj su temeljena načela
dobrotvornosti i jednakost u postupanju (distributivna pravednost) sankcije moraju biti opravdane svojim
reformatorskim, preventivnim ili ohrabrujućim učincima. Determinizam je kompatibilan sa moralnom
odgovornošću, što u novije vrijeme i misli većina filozofa morala engleskog govornog područja. Ako
prihvatimo takvo gledište na opravdanje uporabe pripisivanja odgovornosti i moralnih sankcija, neophodne su
dvije pretpostavke : 1. Moramo pretpostaviti da ljudi obično imaju slobodu čniti što su odabrali; 2. Moramo
pretpostaviti da odabiri i radnje ljudi obično imaju razloge i razloţno su predvidljivi, a nisu rezultat nekog
potpuno slučajnog odstupanja.
5. Intrinzična vrijednost i dobar ţivot
Izvanmoralne prosudbe ili vrijednosni sudovi mogu biti pojedinačni (to je dobar auto) ili općeniti
(znanje je dobro). Pojedinačan vrijednosni sud uvijek je implicitno općenit. Kad kaţemo da je x dobar, moramo
biti spemni reći da je bilo što poput x dobro, i to jednako dobro.
1. Moralne vrijednosti = stvari koje su dobre po moralnoj osnovi; 2. Izvanmoralne vrijednosti : a) uporabne
vrijednosti= stvari koje su dobre zbog svoje korisnosti u neku svrhu; b) izvanjske vrijednosti = stvari koje su
dobre jer su sredstvo za postizanje onog što je dobro; c) inherentne vrijednosti ?= stvari koje su dobre zato što je
iskustvo njihova promišljanja samo po sebi dobro I korisno; d) intrinzične vrijednosti = stvari koje su same po
sebi dobre zbog intrinzičnih svojstava; e) kontributivne vrijednosti = stvari koje su dobre jer doprinose dobrom
ţivotu po sebi; f) konačne vrijednosti= stvari koje su u cjelini dobre.

Hedonist u pogledu dobra kaţe da je dobro uţitak. Ugodnost je kriterij intrinzične dobrote; to je ono što
stvari čini dobrima u smislu ciljeva. Intinzična dobrota nekog postupka ili doţivljaja razmjerna je količini uţitka
što ga sadrţi. Nehedonisti mogu smatrati da je uţitak nešto dobro ali moraju nijekati da je uţitak sve dobro;
smatraju da ugodnost nije jedina moguća ugodnost.
U raspravi izmeĎu hedonista I nehedonista postoje dva glavna pravca argumentacije: 1. Psihološki pravac
rasprave : hedonisti kvantittivni kao I kvalitativni obično tvrde da je uţitak dobro po sebi zbog toga što tome svi
mi barem u konačnici teţimo I to ţelimo. Mill dokazuje da je uţitak kao uţitak dobar cilj. Psihološki hedonizam
je teorija ljudske naravi. Ono što je poţeljno kao cilj I jedino ono što je poţeljno kao cilj, dobro je kao cilj.
Mnogi nehedonisti prihvaćaju da je ono što je poţeljno kao cilj, dobro je kao cilj. Glavno je da pregled mora
biti refleksivan I dag a moramo strogo ograničiti na pitanja o tome što je dobro po sebi ili dobro bez obzira na
svoje posljedice I moralne implikacije. Trojstvo istine, dobrote I ljepote predstavlja klasičan primjer. Nikolaj
Hartmann uključuje sve spomenute stvari. Moore naglašava odreĎene uţitke, ljepotu, estetske doţivljaje, znanje
I osobne privrţenosti. Rossova lista je gotovo ista ali ispušta ljepotu I uključuje morlne vrline I pravedan odnos
sreće u odnosu na zaslugu. On vrline stvalja ispred znanja a znanje ispred uţitka. Platon smatra da je dobar
ţivot mješovit ţivot. On je ovako poredao : 1. Mjera, umjerenost, uklapanje.. ; 2. Razmjera, ljepota I
savršenstvo; 3. Razum I mudrost; 4. Znanost, umjetnost I istinito mnijenje ; 5. Čisti ili bezbolni uţici duše same.
Uţitak sugerira kratkotrajno i površno uţivanje nego dulje trajanje i dublje zadovoljstvo kakvo u sebi sadrţi
sreća. Dobar ţivot je mješovit ţivot s doţivljajima i djelatnostima kao sastojci poredani u nekoj vrsti
redoslijeda ili uzorka. (Platon)

6. Značenje i opravdanje
Metaetika se u cijelosti sastoji od filozofske analize; zanima je razjašnjavanje i razumijevanje a ne
praktično voĎenje pa čak ni vrlo općenite vrste; postavlja sljedeća pitanja: 1. Što je značenje ili definicija etičkih
izraza ili pojmova?; 2. Kako razlikovati moralne uporabe takvih izraza od izvanmoralnih?; 3. Što je analiza ili
značenje povezanih izraza ili pojmova?; 4. Je li etičke i vrijednosne sudove moguće dokazati, opravdati ili ih
pokazati kao valjane?
Standardni problemi metaetike su 1. i 4. , ali je 4. primaran.
Postoji različite teorije značenja etičkih i vrijednosnih izraza i sudova,ali čini se da potpadaju pod tri
opća tipa: definističke teorije, intuicionizam ili ne-naturalizam i ne – kognitivne ili ne-deskriptivne teorije.
Jedan od načina postavljanja pitanja 4. jest upitati je li naše temeljne moralne i vrijednosne sudove moguće
opravdati na bilo koji objektivan način sličan onima na koje moćemo opravdati anše činjenične sudove.
Definističko stajaište smatra da se '' trebalo bi'' moglo definirati kao ''jest'', a vrijednost u smislu činjenice. Npr.
ako ''trebali bismo učiniti..'', znači '' Društvo nam nalaţe učiniti..''
Etički izrazi mogu biti definirani u smislu izvanetičkih, a etičke rečenice mogu biti provedene u
izvanetičke rečenice činjenične vrste. Prerušene tvrdnje o nekoj empirijskoj činjenici nazivaju se etičkim
naturalistima, a oni koji shvaćaju kao prerušene tvrdnje o metafizičkim ili teološkim činjenicama nazivaju se
metafizičkim moralistima. Argument tipa otvorenog pitanja nije dovoljan za osporaanje svih definističkih
teorija.
Intuicionizam je gledište da su naša osnovna načela i vrijednosni sudovi intuicijski ili sami po sebi evidentni i
da ih prema tome niej potrebno opravdati nikakvom vrstom argumentacije, logičke ili psihološke, budući da su
samoopravdavajući. To su zastupali Butler, Sidgwick, Moore, Rasdall, Prichard, Ross, Carritt, Hartmann,
Ewing.
Definističke teorije podrazumijevaju da etički izrazi označavaju svojstva stvari, kao biti poţeljan ili
voditi do skladne sreće te da se etički i vrijednosni sudovi jednostavno iskazi koji ta svojstva pripisuju
stvarima. Intuicionisti se s time slaţu ali niječu mogućnost da se svojstva na koja se odnose riječi dobro i trebalo
bi definiraju u izvanetičkom pogledu. Intuicionizam postavlja teška pitanja ontološke ili epistemološke vrste.
Intuicionist mora vjerovati u jednostavna svojstva, svojstva koja su čudne neprirode ili normativne vrste,
apriorne ili neempirijske pojmove, intuiciju, same po sebi evidente.
Nekognitivne ili nedeskriptivističke teorije drţi da takvi sudovi nisu tvrdnje ili iskazi koji radnjama,
osobama ili stvarima pripisuju svojstva; po njemu takvi sidovi imaju vrlo različitu ''logiku'', značenja ili
primjenu. Najekstremnija meĎu njima jesu gledišta koja niječu da je etičke i vrijednosne sudove, barem one
najosnovnije, moguće valjano opravdati, bilo racionalno, bilo objektivno. Mnogi egzistencijalisti osnovne etičke
i vrijednosne sudove, pojedinačne ili općenite, smatraju arbitarnim obvezama ili odlukama za koje nije moguće
pruţiti nikakvo opravdanje. Oblik emotivne teorije Stevensona tvrdi da etički i vrijednosni sudovi izraţavaju
govornikov stav i da kod slušatelja pobuĎuju ili nastoje pobuditi slične stavove. U novije vrijeme postoje manje
ekstremni sudovi. Oni odbijaju etičke i vrijednosne sudove shvaćati kao puke izraze ili evokacije osjećanja ili
stavova, kao puke zapovijedne ili arbitrarne odluke ili obveze. Oni ih prije smatraju prosudbama, preporukama,
propisima..
Argumenti otvorenog pitanja protiv definista i sličan argument protiv intuicionista ne govore samo da
nešto posjeduje ili ne posjeduje odreĎeno svojstvo. Oni vrednuju, poučavaju, preporučuju, tvrde i impliciraju da
je ono što čine racionalno opravdano ili da se moţe opravdati. Protiv svakog gledišta zahtjev za objektivnim i
racionalnim opravdanjem i valjanosti, u smislu da u odnosu na sve suparničke moţe podnijeti nepristrano i
znalačko ispitivanje, jednostavno pogrešan i da ga se moramo odreći. To je zahtje ralativista. Postoje tri oblika
relativizma. Prvi je ono što moţemo nazvati deskriptivnim relativizmom. One ne govori samo da su etički i
vrijednosni sudovi različitih ljudi i društva različiti. Deskriptivni relativizam govori da se temeljna etička
uvjerenja i vrijednosni sudovi različitih ljudi i društava pa čak i konflikti. Drugi je metaetički ralativizam; ono
drţi da u slučaju temeljnih etičkih i vrijednosnih sudova, enma objektivog valjanog racionalnog načina
opravdanja jednih naspram drugim; dva konflikta temeljna suda mogu biti jednako valjani. Ovaj oblik
relativizma nudi normativno načelo : što je ispravno ili dobro za jednog pojedinca ili jedno društvo niej
ispravno ni dobro za nekog drugog pojedinca ili enko drugo društvo. Takvo moralno načelo narušava zahtjeve
konsistentnosti i univerzalizacije. Teorije opravdanja: moćemo s eograničiti na opravdanje sudova (pojedinačne
i opće) i sudova o izvanmoralnoj intrinzičnoj vriejdnosti (pojedinačne i opće). Bili pojedinačni ili opći moćemo
pokušati zauzeti vrednujuće gledište kako bismo vidjeli koji smo sud bili anvedeni doniejti. Zauzeti
izvanmorano vrednujuće gledište znači biti slobodan, bistra uma, nepristran, voljan univerzalizirati. Zašto biti
moralan? Uporabom raznih poznatih argumenata moguće je pokazati da je vrlo vjerovatno kako će moralni
način ţivljenja biti u nejgovu korist, ali pošteno je priznati da će od onog tko krene moralnim putem moţda biti
zatraţene ţrtve, i prema tome, moţda neće u izvanmoralnom smislu imati tako dobar ţivot kakav bi ianče imao.

Piter Singer

1. Jednakost i njenje implikacije

Dţon Rouls tvrdio je da se jednakost moţe zasnovati na prirodnoj karakteristici ljudskih bića, pod
uslovom da se opredjelimo za ono što on zove ''djelokrug svojstva''. Slično tome, smatra Rouls, i svojstvo
''moralne ličnosti'' je svojstvo koje svi ljudivirtualno posjeduju, i svi ljudi koji ga posjeduju imaju ga u
podjednakoj mjeri. Pod moralnom ličnošću smatra osobu suprotnu amoralnoj koa ima osjećaj pravde. Moralna
osoba znači biti vrsta ličnosti koja je u stanju da reaguje na moralna pitanja, sa izgledom da će ih ozbiljno uzeti
u obzir. Moralna ličnost je temelj ljudske jednakosti. Posjedovanje moralne ličnosti ne daj zadovoljavajući
osnovu za princip da su svi ljudi jednaki. Vaţna je činjenica da se ljudi razlikuju kao pojedinci a ne kao
pripadnici rasa ili polova. Logički valjan razlog na osnovu koga bi nas pretpostavka o razlikama u sposobnosti
izmeĎu dva čovjeka navela da njihove interese uvaţavamo više ili amnje. Jednakost predstavlja osnovni etički
princip, a ne iskaz o nekoj činejnici. Suština principa jednakog uvaţavanja interesa jeste u tome što mi u našim
moralnim razmatranjima dajemo jednaku teţinu intresima svih onih na koje se odnose posljedice naših radnji.
Ono na šta se ovaj princip zapravo svodi jeste: interes je interes, bez obrzira čiji moţe biti. Prncip jednakog
uvaţavanja interesa nedvosmisleno pokazuje zašto su rĎave najočiglednije forme rasizma, kao što je nacizam.
Nacizam je poštovao samo dobrobit pripadnika arijevske rase, dok ga patnje Jevreja, Roma i Slovena nisu
interesovale. Princip jednakog uvaţavanja interea dovoljno jak da odbaci jedno društvo koje počiva na razlici u
inteligenciji, podjednako kao i na ogoljenim oblicima rasizma i seksizma. Ona takoĎer uključuje diskriminaciju
na osnovu smanjene sposobnosti, bilo intelektualne ili etičke. Jednako uvaţavanje interesa predstavlja
minimalni princip jednakosti u smislu da on ne nalaţe jednaki tretman.
JEDNAKOST I GENETSKA RAZNOVRSNOST
Artur Dţensen je objavio da prosječno uzeto- Amerikanci afričkog porijekla pokazuju slabije rezultate
na standardnom testu inteligencije. Dţensen je optuţen da širi rasističku propagandu i usporeĎivan je sa
Hitlerom. Ajzenk je ukazao kako su neki Amerikanci japanskog ili kineskog porijekla bolej prošli na testovima
apstraktnog mišljenja od Amerikanaca evropskog porijekla. Suprostavljanje genetskom objašnjenju očigledno je
u vezi sa intenzitetom osjećanja koje su izazvali sociobiološki pristupi proučavanju ljudskog ponašanja.
RASNE RAZLIKE I RASNA JEDNAKOST
Ljudi različitog rasnog porijekla dobijaju različite rezultate u prosječnim rezultatima IQ testova. Da li
oni odraţavaju uroĎene razlike meĎu razičitim grupama ljudskih bića, ili su one rezultat različitih društvenih i
obrazovnih institucija u kojima se ove grupe nalaze je glavna diskusija koja se vodi na ovu temu. Koje su
implikacije genetski zasnovanih razlika u IQ izmeĎu rasa? Prvo, genetska hipoteza ne implicira da treba manje
da se trudimo da prevladamo druge razlike nejednakosti meĎu ljudima. Drugo, činejnica da prosječni IQ jedne
rasne grupe moţe da bude za nekoliko poena viši od neke druge rasne grupe ne daje osnova za tvrĎenje da svi
članovi više IQ grupe imaju očito viši IQ uodnosu na sve članove niţe IQ grupe. Treći razlog koji govori da
genetska hipoteza ne daje podršku rasizmu je princip jednakosti nie utemelejn na bilo kojoj starnoj jednakosti
koji pripada svim ljudima. Princip jednakosti moţe braniti samo sa stanovišta jenakog uvaţavanja interesa.
SEKSUALNE RAZLIKE I SEKSUALNA JEDNAKOST =
Rasprave koje se odnose na psihološke razlike izmeĎu muškaraca i ţena.
po nekim evidencijama ţene imaju veću govornu sposobnost od muškaraca. Ovo se odnosi na to da bolje shvate
sloţene testove i da su elokventnije. Muškarci su bolji u matematici i bolej prolaze na testovima koji uključuju
vizuelno-prostornu sposobnost. Polovi se takoĎer vidno razlikuju i po jednoj glavnoj neintelektualnoj
karakteristici- agresiji. Ovo su glavne psihološke razlike koje se učestano ponavljaju u mnogim studijama o
ţenama i muškarcima. Porijeklo ovih razlika moţe biti uticaj sredine i bološkog, vaspitanja i prirode. Po
alternativnom stanovištu i društveno uslovljavanje ima odreĎenu ulogu u odreĎivanju psih razlika izmeĎu
polova, ali je imaju i biloški aktori. U psihologiji polnih razlika Elenor Emons Mekobi i Kerol Nagi Dţeklin
dokazuju kako veća muška agresivnost ima biološku komponentu. Kakve god bile psihološke razlike izmeĎu
polova, treba imati na umu da društveno uslovljavanje moţe da pojača ili ublaţi ove razlike. Šta god da uzemeo
za porijeklo psiholoških razlika izmeĎu polova, one mogu da psotoje smao ako se krećemo u granicam prosjeka
i imamo u vidu da su neke ţene agresivnije od muškaraca kao i da imaju bolju vizualno-prostornu sposobnost
od nekih muškaraca. Manje agresivni ljudi imaju isti interes kao i više agresivni ljudi da izbjegavaju bol, da
razviju svoje sposobnosti, d aimaju odgovarajuću hranu i smejštaj...
OD JEDNAKIH ŠANSI DO JEDNAKOG UVAŢAVANJA
Jednakost šansi ne predstavlja privlačan ideal. Ona nagraĎuje srtniek, koji su nasedili one sposobnosti
koje im dozvoljavaju da selde zanimljiva i unosna zanimanja. Ona kaţnjava nesretnike, čiji im geni puno
oteţaaju da psotignu sličan uspjeh.
AFIRMATIVNA AKCIJA
Rasna i seksualna nejednakost mogu da imaju veći učinak raslojavanja nego druge forme nejednakosti.
Više doprinose osjećanju beznadeţnosti meĎu članovima inferiorne grupe. Kako se unutar jednog
neravnopravnog društva moţe postići rasna i seksualna jednakost? Jedan od načina da se ove teškoće prevladaju
jeste da se ide dalje od jednakosti šansi te da se da preferencijalni tretman pripadnicima obespravljenih grupa.
Ovo je afirmativna akcija (obrnuta diskriminaciaj) . najčešće se koristi u obrazovanju i pri zapošljavanju.
Neproporcionalno mala grupa ljekara iz jedne posebne etničke grupe nije po sebi dokaz diskriminacije prema
članovima te grupe. Jedina odbranjiva osnova za zahtjev da svi ljudi budu jednaki predstavlja princip jednakog
uvaţavanja interesa. Globalni cilj da se ostvari društvena jednakost čini da je iz više razloga poţeljna veća
zastupljenost manjina u zanimanjima kao što su pravo i medicina. Alen Bake je dobio spor zahvaljujući tome
što po američkom kodeksu graĎanskih prava iz 1964.godine niejdna osoba ne moţe biti, na osnovu boje, rase ili
nacionalnog poriejkla, izuzeta iz bilo koje aktivnosti koja dobija federalnu financijsku podršku. Afirmativna
akcija, bilo preko kvota ili na neki drugi način, nije, nie suprotna bilo kojem valjanom principu jednakosti i ne
krši prava onih koji su isključeni.

2. Jednakost za ţivotinje
Princip jednakog uvaţavanja interesa predstavlja fundamentalni princip jednakosti na kojem počiva
jednakost svih ljudskih bića. Zašto bi uopšte neko gubio vrijeme baveći se ravnopravnošću ţivotinja kada ima
toliko ljudi kojima se osporava istinska jednakost? Ovo stanovište odraţava široko prihvaćenu predrasudu da se
interes ţivotinja ne shvati ozbiljno. Lahko nam je da kritikujemo predrasude naših djedova od kojih su se naši
očevi oslobodili. Teţe je da se distanciramo od vlastitih ubjeĎenja, te da budemo u stanju da nepristrasno
pronalazimo predrasude meĎu vlastitim vjerovanjima i vrijednostima koje prihvatamo. Argument u prilog
proširenja principa jednakosti mimo naše sopstvene vrste je jednostava da se svodi na jasno razumijevanje
prirode principa jednakog uvaţavanja interesa. Sposobnost da se doţivi patnja ili radost jeste preduslov
postojanja bilo kakvog interesa, preduslov koji se mora zadovoljiti prije nego što uopšte počenmo da govorimo
o interesu na smislen način. Miš imainteres da ne bude mučen, jer će zbog toga da pati. Bol i patnja su rĎavi i
njih treba spriječiti ili umanjiti, nezavisno od rase, pola ili vrste bića koej pati. Koliko je sam bol teţak zavisi od
toga koliko je jak i koliko dugo traje, no svaki bol koji je istog intenziteta i trajanja je podjednako rĎav, bilo da
ga doţivljava ţivotinja ili čovjek.

SPECIZAM U PRAKSI
Ţivotinje u ishrani :
Relativno neznatan ljudski nteres treba da bude da protiv-teţi spram ţivota i dobrobiti ţivotinja o kojima
se radi. Princip jednakog uvaţavanja interesa ne dopušta da glavni interes budu ţrtvovani manje vaţnim
interesima. Argument protiv upotrebe ţivotinja u ishrani je bez premca u slučaju kada se ţivotinje uzgajaju u
tako bednim uslovima samo radi toga da bi njhovo meso bilo dostupno ljudima na najjeftiniji mogući način. To
ne znači da ne treba da jedemo piletinu, svinjetinu, teletinu sve donde dok znamo da je meso proizvedeno na
industrijski način. Ovi nas argumenti en vode do vegeterijanske ishrane, pošto neke ţivotinje (ovce, stoka) još
uvijek slobodno pasu po otvorenim prostorima. Ţivoti ţivotinja kojima jse ostavljena sloboda kretanja su bez
sumnje bolji od onih koji se uzgajaju u fabrikama za proizvodnju mesa.
Eksperimenti nad ţivotinjama :
 Ljudi koji obavljaju eksperimente na ćivotinjama često anstoje da ove opravdaju pozivajući se na to na
nas eksperimenti vode otkrićima koja se tiču ljudi. Ljudi misle kako svi eksperimenti sluţe vitalnim
medicinskim ciljevima. Farmaceutske kompanije testiraju nove šampone i kozmetiku nemjenjene trţištu tako
što ubrizgaju koncentrovane rastvore u oči zečeva što se inaće zove Drajzov test. Aditivi u ishrani, vještačke
boje i konzervansi testiraju se procedurom poznatom kao LD 50- test koji treba da ustanovi ''smrtonosnu dozu'',
odnosno nivo potrošnje po kome je 50% dovoljno da ubije ţivotinju.
Neki prigovori:
1973 nije postojao pokret za oslobaĎanje ţivotinja i pokret prava ţivotinja. Švedska je 1988 doniejla zakon po
kome će za desetak godina biti eliminisani svi sistemi fabričkih farmi koji ţivotinje drţe zatvoene za dug period
i koji im onemogućava da se prirodno ponašaju.
Kako znamo da ţivotinje osjete bol?
ţivotinje koje trpe bol ponašaju se na vrlo sličan način ljudima, anjihvo ponašanje predstavlja dovoljnu osnovu
za vjerovanje da osjećaju bol.
Razlike meĎu ljudima i ţivotinjama:
Čitava zapadna civilizacija je uzimala zdravo za gotovo da postoji ogromni ponor izmeĎu ljudi i ţivotinja. Ova
je pretpostavka bila iz temelja uzdrmana Darwinovim otkrićem našeg ţivotinjskog porijekla. Smatralo se da
smo ljudi koriste oruĎe, govorilo se čak i ako druge ţivotinje znaju da koriste oruĎe, samo su ljudi ţivotinje
koje su u stanju napraviti ih. Upotreba jezika predstavljala je još jednu graničnu liniju- u meĎuvremenu su
čimpanze, orangutani i gorile naučene ameslanu- znakovnom jeziku gluhih, apostoje dokazi da kitovi i delfini
posjeduju vlastiti sloţen jezik. Neki filozofi su smatrali da postoji dublja razlika. Pozivali su se na to da
ţivotinje ne mogu da misle ili rasuĎuju, te da shodno tome nemaju predstavu o sebi. Zahtjev da se sa
samosvjesnim bićima postupa sa većim uvaţavanjem u skladu je sa principom jednakog uvaţavanja interesa
ukoliko se svodi na stav da ono što se dešava samosvjesnim bićima moţe biti suprotno njihovim interesima.
Prvo shvatanje, čak i mentalno hendikepirani ljudi sa ozbiljnim oštećenjem koji ne psojeduju sposobnosti koje
izdvajaju normalne ljude od drugih ţivotinja treba da se tretiraju kao da imaju ove sposobnosti, budući da
pripadaju takvoj vrsti. Drugo shvatanje zastupa tezu da iako mentalno hendikepiarni ljudi sa ozbiljnim
oštećenjem mogu da posjeduju više sposobnosti od drugih ţivotinja, onisu ipak ljudska bića i da sa njima kao
takvima imamo posebne odnode koje nemamo sa drugim ţivotinjama. Treće stanovište uvodi široko korišćen
argument ''klizave nizbrdice''. Smisao ovog argumenta je taj da ako jednom krenemo nekim pravcem naći ćemo
se na klizavoj kosini pa ćemo i mimo svoje volje nastaviti da se klizamo. Nijedna etička granica koja se
proizvoljno moţe povući nije sigurna.

- U osnovnu tročlanu podjelu etike ne spada:Konvencionalna etika

-Kantov kategorički imperativ glasi:Djeluj tako da da maksima tvoja volje moţe postati općim zakonom
-Kako nazivamo John Stuart Millovu teoriju:Utilitaristička etika
-Utilitarizam postupka procjenjuje:Individualne postupke s obzirom na maksimalizaciju sreće
-Prema Singeru specizam jeste:Privilegovani moralni status članova ljudske vrste
-Normativna etika se sastoji od:Teorija izvanmoralne vrijednosti
-Imati moralni ideal znači:Ţeljeti biti osoba odreĎene vrste
-Princip duboke ekologije podrazumijeva:Jednako uvaţavanje interesa svih ţivih i neţivih bića
-Načelo pravednosti znači:Jednakost
-Etnicki principi su: Vrline-Šta izaziva moralno ogorčenje:Povreda ljudskog dostojanstva
-Navedite osnovnu tročlanu podjelu u etici:vrijednosno-nominativna, metaetika i primjenjena
-Kantovu moralnu teoriju nazivamo:Deontološka etika
-Utilitarizam postupka procjenjuje:Individualne postupke s obzirom na maksimalizaciju sreće
-Princip jednakosti kod Singera odnosi se na:Uvaţavnje interesa svih
-Imati moralni ideal znači:Ţeljeti biti osoba neke odreĎene vrste
-Izvanmoralne dobre stvari su:Materijalne stvari
-Utilitarizam je etička teorija koja propituje ispravnost postupanja s obzirom na:Sreću svih onih koje postupanje
pogaĎa
-Etička teorija se odnosi na:Odnos prema prirodi
-Kantov princip „poštuj drugo ne samo kao sredstvo, već i kao cilj“ znači:Poštuj dostojanstvo drugog
- U osnovnu tročlanu podjelu etike ne spada:Konvencionalna etika
-Kantov kategorički imperativ glasi:Djeluj tako da da maksima tvoja volje moţe postati općim zakonom
-Kako nazivamo John Stuart Millovu teoriju:Utilitaristička etika
-Utilitarizam postupka procjenjuje:Individualne postupke s obzirom na maksimalizaciju sreće
-Prema Singeru specizam jeste:Privilegovani moralni status članova ljudske vrste
-Normativna etika se sastoji od:Teorija izvanmoralne vrijednosti
-Imati moralni ideal znači:Ţeljeti biti osoba odreĎene vrste
-Princip duboke ekologije podrazumijeva:Jednako uvaţavanje interesa svih ţivih i neţivih bića
-Načelo pravednosti znači:Jednakost
-Etnicki principi su: Vrline

-Šta izaziva moralno ogorčenje:Povreda ljudskog dostojanstva

-Navedite osnovnu tročlanu podjelu u etici:vrijednosno-nominativna, metaetika i primjenjena
-Kantovu moralnu teoriju nazivamo:Deontološka etika
-Utilitarizam postupka procjenjuje:Individualne postupke s obzirom na maksimalizaciju sreće
-Princip jednakosti kod Singera odnosi se na:Uvaţavnje interesa svih
-Imati moralni ideal znači:Ţeljeti biti osoba neke odreĎene vrste
-Izvanmoralne dobre stvari su:Materijalne stvari
-Utilitarizam je etička teorija koja propituje ispravnost postupanja s obzirom na:Sreću svih onih koje postupanje
pogaĎa
-Etička teorija se odnosi na:Odnos prema prirodi
-Kantov princip „Poštuj drugo ne samo kao sredstvo, već i kao cilj“ znači:Poštuj dostojanstvo drugog