EPISTEMOLOGIJA skripta

EPISTEMOLOGIJA I

Članak o skepticizmu
Argument, skeptička konkluzija, lokalni i globalni, mozgovi u bačvama, načelo zatvaranja,
argumenti iz zablude, načela poopćivosti, argument iz iskustva, David Hume, realizam i
antirealizam, zaključak.
Epistemologija
Naziv, definicija, glavni predmeti, problemi kojima se bavi, drgo ime, temelj znanosti,
interdiscipliniranost
Znanje
Vezana definicija, 3 vrste znanja, tradicionalna deinicija – objašnjenje, izvori znanja, apriori i
aposteriori, 3 pristupa znanju, dva aspekta utemeljenja znanja.
Percepcija
Vezana definicija, oćcadefinicija, 5 vanjskih osjetila, unutarnja percepcija, predmeti 2, pojam
emergencije, Gestald psihologija – zakoni obrade, zakoni perceptivne organizacije,
perceptivne iluzije, percepcija dubine, dualnost percepcije, introspekcija šire i uže, privatnost
mentalnih stanja, karakteristike introsekcije.
Razum
Vezana definicija, predmeti, faktori istinitosti, samoočite istine, nužne i kontigentne istine,
Hume i Kant
Vjerovanje
Vs. Znanje, uvjet za istinitost, definicija, razlika vjere i vjerovanja, dvojba i sumnja, mišljenje
i znanje
Realizam
Definicija, 2 vrste realizma u pamćenju,pitanje, 2 apsolutna pojma, realizam vs antirealizam,
3 vrste stvarnosti, solipsističko shvaćanje.
Korespodencijska teorija istinitosti
Drugo ime, osnovna ideja, nositelj i činitelj istinitosti, dvije teorije korespodencije, problem
korespodencije (što znači da neko vjerovanje korespondira stvarnosti?), verifikacijska teorija
stinitosti, implikacija, problem neovisnog pristupa, Kant i Brentano.
Skepticizam
Što je bio, skeptik, 1 podjela skepticizma, 2 podjela skepticizma, skeptičke alternative
Internalizam i eksternalizam
Getterov problem –eksternalist vs. Internalisti, podjela internalističke teorije na 2 i
eksternalističke – opravdanje
Koherencijska teorija istinitosti
Objašnjenje, odnos s atomizmom i holizmom, aristotelizam, Platon, Newton, tijela padaju vs.
Atomizam.
Jamesova instrumentalistička teorija istinitosti
Kako se dolazi do istinitosti, pragmatično načelo
Naturalizirana epistemologija – Quine
Cilj, kako ju je Quine zamislio

ČLANAK O SKEPTICIZMU
Skepticizam uvijek ovisi o nekom argumentu. Što je argument bolji, to je jači skepticizam. S
obzirom da ovisi o argumentu , mora se moći izraziti kao konkluzija. Skeptička konkluzija
jest da je znanje nemoguće. Nitko zaista ne zna jer nitko ne može znati. Skeptički argumenti :
 lokalni – čak i ako je znanje moguće negdje drugdje iz posebnih razloga nije dostupno
u ovom ili onom odabranom području. Omiljena su područja : etika, religija i
budućnost. Npr ne možemo znati da Bog postoji, da ću sutra doručkovati jaja.
Problemi: često je problem zadržati lokalni skepticizam lokalnim. Globalni – općenito
uvjerljiviji i učinkovitiji.
MOZGOVI U BAČVAMA
Mozak potopljen u bačvi tekućine u laboratoriju i priključen je na računalo koje ga hrani
iskustvom. Ako jesam taj mozak to mi moje iskustvo ne bi reklo jer je moje iskustvo
istovjetno iskustvu nečega što nije mozak u bačvi. S obzirom da imam samo svoje vlastito
iskustvo na koje se mogu pozvat, a to je iskustvo u objema situacijama – koja je situacija
zbiljska ništa mi ne može otkriti. Argument se oslanja na načelo zatvaranja: ako znam da
sjedim čitajući, znam da nisam mozak u bačvi, te stoga (modusom tallensom) budući da ne
znam da nisam mozak u bačvi ne znam da sjedim čitajući. Argument moć je ograničena na
sudove (čija bi istinitost značila da nisam mozak u bačvi) , koji je jak u smislu da napada
pojam opravdanog vjerovanja u područjima u kojima napada pojam znanja. Vjerovanje da
nisam mozak u bačvi se ne može opravdati.
ARGUMENT IZ ZABLUDE
Činio sam pogreške! Ako tada nisam znao da su pogreške, kako sada mogu reći da znam?
Argument se oslanja na epistemološku verziju načela poopčinosti (tj neki čin je moralno
dobar i kada se pojavi novi i relevantno sličan čin – ovoga osoba mora nazvati dobrim ili
povući prosudbu da je onaj prvi bio dobar). Tj da u pomanjkanju dostupne razlike moramo
ponovno iznjeti istu prosudbu npr dobrota je takvo svojstvo i zato ovo načelo ima svoju snagu
u etici. Ako sam nešto krivo tvrdio onda nikada ne mogu tvrditi da znam to nešto ako ne
pokažem relevantnu razliku između ta dva slučaja.
ARGUMENT IZ ISKUSTVA
Pretpostavimo da nam iskustvo jest vodič do dijelova svijeta koje ne opažamo, a u povoljnim
slučajevima nam daje znanje npr mogu znati što je u ladici moga stola.
David Hume—„Je li to stvarno tako?“ Ne možemo znati je li moj dnevnik u ladici osim ako
se sa svojim relevantnim iskustvom sjećam da sam ga tu ostavila prije 5 min i sa sjećanjem da
od tada ladica nije taknuta. Nemam nikakav razlog vjerovati da je moje iskustvo poudan
vodić. Hume—„Naše opće vjerovanje da je iskustvo pouzdan vodič ne može se opravdati“.
(slabost je u pokušaju upotrebe argumenata iz iskustva za opravdanje svih argumenata iz
iskustva). Realizam i skepticizam misle o svijetu kao o onome kojem mi u najboljem slučaju
imamo provizano shvaćanje. Antirealizam pruža perspektivu iz koje nema mogućnosti
globalnom skepticizmu što se tiče razumijevanja niti u pogledu opravdanog vjerovanja.
Zaključak – predlagalo se da bi epistemologija preživi li gubitak pojma znanja sa pojmom
opravdanog vjerovanja (no isti bi bili skeptički argumenti).
GRADIVO
EPISTEMOLOGIJA dolazi od grčkih riječi znanost i govor. Ona je filozofska disciplina
koja proučava opće kriterije znanstvene spoznaje. Glavni predmeti kojma se bavi su znanje i
opravdanje. Skupine problema koje proučava su analiza, izvori i doseg. Još se zove i
gnoseologija, teorija spoznaje ili spoznajna teorija, te filozofija spoznaje. Ukoliko promatram
samostalnost epistemologije onda je potrebno reći da kod filozofske discipline temeljna je
metafizika ili epistemologija ili nema temeljne, a kod znanstvene discipline se epistemologija
gleda kao dio psihologije. Stoga se može zaključiti da je epistemologija temelj svih znanosti.
Interdiscipliniranost se očituje u odnosu epistemologije i drugih filozofskih i znanstvenih
disciplina. Newton uvodi epistemološki karakter pravila u fizici, te izjavljuje „hypotheses
non fingo“ hipoteze ne izmišljam, što je njegov antirealistički moment. Epistemologija uzima
od psihologije da je za kongitivnu psihologiju bitna percepcija, pamćenje, pojmovi
introspekcije. Također važna joj je empirijska građa npr Galilejeva otkrića teleskopom.
ZNANJE je uz opravdanje glavni predmet kojim se epistemologija bavi. Postoje 3 vrste
znanja : propozicijsko (znam da + propozicija tj. sud), poznavanje koje ne treba biti u obliku
suda, i know how koji također ne mora biti u obliku suda, a primjer su plivati, svirati, pjevati i
ostale vještine tj umijeća.

Tradicionalna definicija znanja je da je ono opravdano istinito

vjerovanje.
Opravdanje su razlozi koji se iznose u prilog svom vjerovanju; istinitost je uvjet da bi neko
vjerovanje bilo istinito i vjerovanje – postoje vjerovanja koja nisu znanje ( vjerovanje širi
pojam od znanja) ali je svako znanje vjerovanje (vjerovanje da nešto jest). Izvori znanja su
percepcija, razum, introspekcija, pamćenje i svjedočanstvo. Razlikujemo znanje apriori i
aposteriori. Razlika je da apriorno znanje ne trebamo pravdati iskustvom, a aposteriorno
trebamo. Apriori znanje je ono koje je u pogledu svoj opravdanja neovisno o iskustvu tj.
razum mi je iskustvo. Izvori znanja međusobno su povezani. Tako su povezani percepcije i
pojmovi (razum) kada čitanjem percepciramo slova koja smo naučili, pamćenje i percepcija tj.
pamćenje uvijek počinje nekim drugim oblikom znanja npr percepcijom. Neka znanja mogu
biti i rascjepkana, npr pamćenje. Tu postoji dvostruka disocijacija (postoje A i B sposobnosti,
ako se naiđe samo na A zaključuje se da može postojati bez B i obrnuto, a to znači da
pamćenje (skup spoznajnih procesa) nije jedinstvena sposobnost. Postoje dugoročno (nešto
prije 5 minuta ili 30 godina) i kratkoročno (broj telefona kojega se ne sjećamo jer nam ne
trewba više) pamćenje. Amnezija je najčešće oštećenje dugoročnog pamćenja ali ponekad je i
obrnuto. Postoje 3 pristupa znanju: definicionizam koji je tradicionalan pristup znanju i ime
nužne oznake OIV što je dostatan skup oznaka pomoću kojeg definiramo neki pojam ;
obiteljske sličnosti su suprotne definicionizmu i tu sve oznake nisu nužne (npr za igru je
karakteristična pobjeda i poraz ali nije nužna obzirom da se dijete može samo igrat).
Fuzziness je treći pristup znanju, a označava ga nejasnost i neodređenost pojmova npr je li šah
sport ili igra.
Kod pitanja utemeljenja znanja javljaju se dva aspekta: Konceptualni aspekt gdje se manje
definirani pojmovi definiraju jasnijima i idealna slika jesu svi pojmovi definirani onim posve
jasnim i razgovjetnim pojmovima. Drugi doktrinalni aspekt je onaj gdje su manje jasne
istine dokazane sigurnijima istinama, a ideali su sve istine da su dokazane samoočitim
istinama.
Percepcija je jedan od izvora znanja. Percepcija je iskustvo vanjskoj fizičkoj stvarnosti.
Percepciramo pomoću 5 vanjskih osjetila – vid, njuh, okus, sluh, opip. Percepcija se definira
kao oblik neposrednog znanja. Unutrašnju percepciju dijelimo na propriocepciju –
informacije o smjeru i položaju tijela dobivene preko živaca (u mraku znamo u kojem su nam
položaju noge), kinestezija ( sustav informacija o tonusu mišića npr jači ili slabiji pritisak
olovkom), Vestibularni osjet ( osjet ravnoteže vlastitog tijela) , organski osjeti ( mučnine,
boli, zubobolja...)
Introspekcija je također oblik neposrednog znanja ali o aktualnim vlastitim neutralnim
stanjima jer imamo uvid samo u vlastite neutralna stanja. Prednosti introspekcije su pojma,
sud i zaključak. Ono što smo prije osjećali nije introspekcija već sjećanje.
Kada govorimo o percepciji tu je pojam emergencije tj trenutak kada iz senzitivne građe
izraste objekt npr kada smo prepoznali da je čovjek na slici. Top – down obreda polazi od
generalne predodžbe tj od pojmova.
Načela i zakone obrade nalazimo u Gestalt psihologiji koja se razvila u 20 st. Neka od načela
obrade shvaćamo kao lik a nešto kao pozadinu. Zakoni perceptivne organizacije su princip
zatvaranja ( senz. građa je nepovezana a perceptivno vidimo psa) princip kontinuiteta (zmija u
vodi), princip blizine ( org. senz. sadržaja po blizini) i princip sličnosti ( org. senz. sadržaja po
sličnosti). Tu je common fate uzorak koji se u jednom trenutku izvrsno uklapa u sredinu,a
primjećujemo ga tek kada se počne kretati). Naša percepcija ovisi o sadržaju ali i o kontekstu
npr 13 kao broj i kao slovo, patka – zec ili Neckerova kocka. Postoje i perceptivne iluzije jer
je percepcija u nekoj mjeri imuna na naše znanje npr iluzije veličina. Nadalje, ponekad se
može raditi komunikaciji tj iskrivljenja slike stvarnosti pri obradi senzitivne građe jer je osjet
(vid) dvodimenzionalan a percepcija trodimenzionalna. Percepcija dubine nije urođena već se
razvija tijekom života. Naša percepcija je dualnog karaktera jer nam daje informacije o
vlastitom tijelu (introspekcija) i o drugim tijelima (ekstrocepcija), a to se zove perceptivna
dualnost. Već spomenutu introspekciju razlikujemo u širem smislu (marginalna svijest –
usredotočena sam na pisanje ali sam svjesna kako se osjecam) i u užem smislu (koja je prava
introspekcija, pažnja je u fokusu i promatramo mentalna stanja. Postavlja se pitanje jesu li
mentalna stanja privatna. Nisu u potpunosti izolirana izvanjskog svijeta dostupnoj svakome a
karakterne crte su samo privatne. Mentalna stanja su bitno povezana s nečim jasnim
(ponašanjem) jer su uvjetovana izvanjskom stvarnošću i definirana su njome.
Obzirom da je introspekcija spoznaja vlastitih mentalnih stanja njezine su karakteristike
nepogrešivost ( ne možemo griješiti je li nas boli), potpunost ( ni jedan dio duševnog života ne
izmiče) i superiornost ( nije nepogrešiva niti potpuna introspekcija, a time nije ni superiorna
perspekciji koja je isto pogrešiva i nepotpuna jer se veliki dio odvija s one strane – nesvjesne)
Razum je jedan od vrsta znanja. Predmeti razuma su pojam, sud i zaključak. Razum nam daje
sposobnost apriori te nam tada nije potrebno iskustvo. Tu su bitni fakstori istinitosti koji
dotični sud čini istinitim ili neistinitim. Oni mogu biti eksterni (nalaze se izvan suda u drugim
sudovima i njihovim relacijama) ili interni ( nalaze se u sudu u njegovim elementima i
njihovim relacijama). Postoje i samoočite istine a kod njih su svi faktori istinitosti interni a
one same očituju svoju istinitost. Istine koje nisu samoočite imaju barem jedan faktor
istinitosti koji je eksterni.
Hume, koji je bio empirist, tvrdio je da postoje znanje apriori ali da te istine govore samo o
odnosima među idejama i tu se javlja pitanje informativnosti jer nam te istine ne nude nikakve
informacije o stvarnosti.
Kant je rekao da normu daje naše znanje apriori ( trokut možemo jedino percipirati tako što
unutrašnji zbroj kutova mora iznositi 180 stupnjeva). Apriori nije bez ikakve informativnosti
jer subjekt shvaća što se očituje kao stvarnost a što ne.
Apriorno se spoznaju nužne istine (sudovi su u svim mogućim okolnostima istinite).
Aposteriorno se spoznaju kongitivne istine (one koje su u nekim okolnostima istinite, a u
drugim neistinite).

VJEROVANJE je širi pojam od znanja i postoje vjerovanja koja nisu znanja, ali je svako
znanje vjerovanje (vjerovanje da nešto jest). Uvjet da bi neko vjerovanje bilo istinito je
istinitost. Ako vjerovanje nije istinito onda smo u zabludi. Vjerovanje je pristanak uz određeni
sud /propoziciju. Razlikuje se vjerovanje (epistemologija) i vjera (religija). Kod dvojbe i
sumnje nema vjerovanja ni pristanka. Dvojba ne pristaje ni uz sud ni uz njegovu opreku.
Negativna dvojba je kada nemamo razloga niti za jednu opciju npr je li broj zvijezda paran?, a
Pozitivna dvojba je kada su razlozi za jednu opciju ozbiljniji, ako su još nedostatni za
sigurnost. Sumnja jest kada su razlozi za jednu opciju ozbiljniji, ali jos nedostatni za
sigurnost.
Mišljenje i znanje pristaju uz nešto. Kod mišljenja nema sumnje, razlozi su očiti, pristaje se uz
tvrdnju, ali bez sigurnosti. Znanje je istinito i opravdano vjerovanje. Kod vjerovanja i znanja
Redford prvi dovodi u pitanje tezu da je vjerovanje nužna oznaka znanja.
Postoji individualna mreža vjerovanja gdje pojedino vjerovanje uključuje moja druga
vjerovanja (vjerovanje u iskrenost svjedoka, njegovu kompetenciju.) Također postoji mreža
(individualna) propozicijskih stavova, gdje vjerovanje nisu izolirana od drugih propozicijskih
stavova (motiva, želja) i gdje subjekt nije izoliran od svijeta. Izvan mreže propozicijskih
stavova vjerovanje bi bilo poput slike u zrcalu (iako u zrcalu vidimo stvarnu sliku izvanjske
stvarnosti ne bi rekli da je to znanje).
REALIZAM je učenje da predmeti opstoje neovisno o našem mišljanju. Kod pamćenja
postoje direktni realizam (sjećam se da sam ga vidio) i indirektni (reprezentaciolizam, nisam
ga vidio tu .. nego tu..). kod realizma i antirealizma se postavlja pitanje „što mogu znati“ tj
koje su granice mog znanja (a one ovise o mojim spoznajnim moćima). Suprostavljaju se
pojmovi evidencijski dostupno (ono što možemo znati sa svojom spoznajnom konstitucijom) i
evidencijski transcedentno (ne možemo znati, jer nadilazi našu spoznajnu konstituciju).
Realizam je stvarnost koja je neovisna o našoj spoznajnom konstituciji dok je antirealistička
stvarnost samo ono što nam se može očitovati kao stvarnost. Ta je stvarnost ovisna o subjektu
tj o našim spoznajnim moćima, ali ne završava sa subjektom, jer on zna i stvarnost izvan sebe
same.
Postoje 3 vrste stvarnosti: Izvanjska stvarnost koja nije privatna već intersubjektivna (pred
subjektivna), objektivna stvarnost koja je zakonita, sređena te fizička stvarnost (tu spadaju
zakonitosti koje mi nismo proizveli, a neki ih sadržaj ima u sebi).
Kada govorimo o antirealizmu, potrebno je spomenuti solipsističko shvaćanje stvarnosti: da
postojim ja sa svojim idejama i da sva stvarnost ako je spoznata mora odgovarati mojim
idejama; postoje i drugi sa svojim idejama, ali i Bog u čijem umu je percipirana materijalna
stvarnost. Tu je i fenomenalizam koji kaže da iz percepcije i introcepcije razumom
konstruiramo stvarnost koja se temelji na logičkim zakonima.
KORESPODENCIJSKA TEORIJA ISTINITOSTI se još zove teorija adekvacije. Osnovna
joj je ideja da vjerovanje može biti istinito (ako se podudara sa stvarnošću) i neistinito (ako
odudara od stvarnosti). Nositelj istinitosti je vjerovanje, propozicija (sud) i rečenica. Činitelj
istinitosti je objekt (stvar sa svojim svojstvima i relacijama) i činjenica.
Postoje dvije teorije korespodencije. Kod klasične teorije korespodencije se nailazi na
Prokrustov problem da je teorija preuska. Ova je teorija modificirana u činjeničnu teoriju
korespodencije početkom 20 st B. Russell navodi da je ova teorija štedljiva, jer nositelj
istinitosti su rečenice, atomske rečenice koje su bez logičkih znakova, kvantifikatora,
operatora te molekularne rečenice sa konjukcijama, disjunkcijama... Russell zaključuje da ne
postoje molekularne činjenice, te su činitelji istinitosti atomske rečenice i zato je ona štedljiva
teorija.
Kod teorije korespodencije postoji i problem kod samog problema korespodencije. Što znači
da neko vjerovanje korespondira stvarnosti? Ili da se korespodencija sastoji u sličnosti
(vjerovanje koje naliči stvarnosti), ali je ovaj odgovor prejak, jer zapravo nema takvih
vjerovanja. Ili vjerovanje značenjem korespondira stvarnosti, no onda se postavlja pitanje o
čemu se postoji sve više aktualnih teorija.
Verifikacijska (provjerena) teorija istinitosti kaže da se značenje sastoji u svemu onome što
rečenica, sud, vjerovanje... implicira. Ta se implikacija može provjeriti nekim iskustvom, a
rezultat provjere su verifikacija (potvrđena tvrdnja) i falsifikacija (opovrgnuta rečenica, sud,
vjerovanje..)
Još jedan problem kojim se korespodencijska teorija istinitosti bavi da ga rješi jest problem
neovisnog pristupa. Da bi utvdili da se vjerovanje podudara sa stvarnošću ili ne, utvrđujemo
to tako da pogledamo stvarnost i vjerovanje te usporedimo imamo li uvid u stvarnost i
vjerovanje. Do stvarnosti nemamo neovisan pristup. Kant i Brentano su prigovorili o ovome
problemu rekavši da cilj neke teorije istinitosti nije da ponudi kriterije kako je utvrditi već da
pronikne u samu bit pojma istinitosti.

SKEPTICIZAM je u antičkoj grčkoj označavao suprotnost dogmatizmu (prihvaćanje

mogućnosti neke sigurnosti). Skeptik nije osoba koja ne vjeruje u ništa, nego je pitanje može
li dovoljno dobro opravdati svoje vjerovanje – nije bitno osobno stajalište o vjerovanju već
argumenti. Uz antički skepticizam koji je bio akademijski razlikujemo kartezijanski
skepticizam koji se temelji na argumentu kojeg je Descartes, koji nije bio skeptik , razvio. Taj
argument sna temelji se na pretpostavci da su sva naša iskustva poput sna, a ne stvarnosti.
Druga podjela skepticizma je na globalni (sumnja u mogućnosti spoznaje svega; sumnjam i
dvojim da išta znam“) i lokalni skepticizam (mogućnost spoznaje pojedinih djelova
stvarnosti). Kod lokalnog se stvara problem indukcije tj ekstrapolacije – zaključivanje o
cjelini kada znamo samo jedan detalj.
Pod skeptičkim alternativama podrazumjeva se relevantne alternative i modus ponens
felibilizam. Strategije protiv skeptičkih alternativa su : načelo deduktivne zatvorenosti
(znam A implicira znam ne A) i institucije. Pod institucijama se smatra izvanjska stvarnost,
zloduh/mozak u posudi (ne znam je li postoji ili ne obzirom da nemam argumente) i načelo
deduktivne zatvorenosti (no problem ovog načela je da ga nije moguće uskladiti sa prve dvije
institucije). Upravo modus ponens falibilizam odbacuje prve dvije institucije i inzistira na
načela deduktivne zatvorenosti.
Po pitanju vjerovanja i prihvaćanja potrebno je reći da skeptik možda vjeruje u postojanje
izvanjske stvarnosti, ali ne nalazi mogućnost argumentiranog opravdanja za to.
INTERNALIZAM I EKSTERNALIZAM imaju Gettier (bajadere) jest što nije očito svako
znanje istinito vjerovanje tj za definiciju da je znanje opravdanje istinito vjerovanje potreban
je i 4 uvjet, jer postoje opravdana istinita vjerovanja koja nisu znanja nego su lucky guess i
opravdana su percepcijom.
Internacionalisti nalaze posljednje opravdanje istinitog vjerovanja unutar samog subjekta,
konačno u njegovoj svijesti dok eksternalisti drže da nije nužno pozivati se na unutarnje
osobine subjekta već da se opravdanje može postići izvanjskim sredstvima.
Internistička teorija dijeli se na fundacionalizam i koherentizam
FUNDACIONALIZAM I KOHERENTIZAM su klasični odgovori na skepticizam.
Fundacionalizam je pozicija u kojoj postoje temeljna i izvedena djelovanja te načela
iznenađenja. Descartes, tražeći ih, izjavljuje „Congito ergo sum“ tj Mislim, dakle jesam. Kod
internalističkog fundacionalizma su vjerovanja koja prozlaze iz iskustva, opravdana su
iskustvom i subjekt je svjestan opravdanosti vjerovanja. Eksternalistički fundacionalizam se
javlja 50/60 godina 20 st, a tu su perceptivna vjerovanja temeljna i nije bitno je li subjekt
svjestan opravdanosti vjerovanja. Kod koherentizma su sva vjerovanja opravdana drugim
vjerovanjima (nema temeljnih). Internalistički koherentizam pretpostavlja svijest subjekta,a
eksternalistčki koherentizam da smo opravdani još i nečim čega nismo svijesni. Po pitanju
opravdanja – fundacionalizam zastupa linearno opravdanje, koherentizam nelinearno.
Nelinearno se dijeli na lokalno (pitanje pojedinog opravdanja) i globalno (pitanje čime je
opravdana cjelina)

KOHERENCIJSKA TEORIJA ISTINITOSTI se može izložiti preko verifikacijske teorije

istinitosti tj zanima nas značenje nekog vjerovanja, a ono se sastoji u verifikaciji rečenice.
Ako rečenica empirijski implicira ona je verificirana. Kad više rečenica, značenje razlike su
empirijske rečenice se razlikuju po iskustvu koja će ih verificirati. Verifikacijskom teorijom
značenja se odbacuje atomizam, jer riječ sama po sebi, izolirana od cjeline nema potpuno
značenje ili ga uopće nema. Značenje se dobiva tek u široj cjelini, jer cjelina definira
značenje, a to je holizam. U holizmu riječ dobiva značenje u okviru cjeline. Rečenica „tijela
padaju“ u okviru aristotelizma taj pad tumači kao vrstu prirodnog kretanja. Aristotel dijeli
svemir na sublunarni dio (od zemlje do mjeseca) i supralunarni dio (od mjeseca do sunca i
nadalje..). Pad je prirodno kretanje (kada na tijelo ne djeluje nikakva sila) , a uz prirodno
postoji i prisilno, a oba dva su u sublunarnom području. Platon definira pad kao načelo
sklonosti pada prema sličnome (kša, voda, rijeka, vatra, planeti). U renesansi dominiraju
aristotelovski i platonistički stavovi. Kod Newtona se sva tijela u svemiru međusobno
privlače. Privlače se općom gravitacijom ovisno o masi. U kontekstu ove rečenice atomizmu
se prigovara što riječ tijelo nema značenje i ne možemo ju verificirati, jer nemamo čime.

JAMESOVA INSTRUMENTALISTIČKA TEORIJA ISTINITOSTI u njoj kaže da se do

istine dolazi tako što je subjekt aktivan, svojim motivima i ponašanjem involviran. Problem
kod pojma istinitosti jest što je s beskorisnim istinama? Npr istine iz davne prošlosti ne
objašnjavaju ništa, ne vode nas ni u kojem smislu. Njegovo pragmatično načelo glasi da se ne
razmatraju oprečna vjerovanja, jer koje god da je istinito- sve u svijetu ostaje isto – sve se u
svemiru događa na isti način. Iako su neki poput Newtona i Boškovića već prije njega koristili
ovo načelo, James ga je formulirao.
NATURALIZIRANA EPISTEMOLOGIJA – QUINE U prijelazu iz 19 st u 20st postojao
je cilj svesti matematiku na logiku tako što se jasnoća logike prenese na matematiku. U prvoj
polovici 20 st cilj je bio svesti matematiku na logiku i teoriju skupova. Pri oba procesa se
trebala napraviti redukcija tj eliminacija manje jasnih pojmova i manje očitih istina. Quine je
zamislio ovu naturaliziranu epistemologiju kao umjereni naturalizam, jer epistemologija ne
može ignorirati rezultate znanosti kao što su socijologija i psihologija. No, njegov program
racionalne rekonstrukcije nije uspio tj to da opravdanje znanosti obavi prijevodom na jezik
osjeta, logike i teorije skupova nije uspio.