Načini spoznaje

Epistemologija ili gnoseologija je filozofska disciplina koja proučava načela spoznaje i istine.
Inače, riječ epistemologija dolazi od grčkih riječi episteme (znanje) i logia (znanstvo), što
znači da ta riječ prevedena na hrvatski znači spoznajna teorija ili teorija spoznaje. Još od
antike mnogi su se filozofi bavili epistemološkim problemima, a neki od njih su Aristotel,
Platon, razni skeptici… Međutim, za početak epistemologije kao znanstvene discipline
zaslužan je John Locke i njegovo djelo Ogled o ljudskom razumu, pa se stoga upravo on
smatra ocem te discipline.
Da bismo bolje razumjeli ovu filozofsku disciplinu, potrebno je objasniti što je spoznaja.
Spoznaja je opća sposobnost učenja na temelju kojeg se stvara opravdano vjerovanje koje
omogućuje snalaženje u danom okruženju. Možemo reći da je spoznaja jedno od osnovnih
svojstava čovjeka kao čovjeka te nam pomaže da utvrdimo ono objektivno, što vrijedi za sve
ljude i da to razlikujemo od subjektivnog, odnosno pojedinačnog doživljavanja. Prema
Immanuelu Kantu svaka je spoznaja sinteza subjekta i objekta. Subjekt je spoznajni nositelj ili
onaj tko spoznaje, dok je objekt naše spoznaje ono što subjekt spoznaje. Kant je također
predložio razliku između analitičkih i sintetičkih prapozicija. Naime, analitičke propozicije su
istinite ili nisu istinite samo zbog svog značenja, dok istinitost sintetičkih propozicija, ako ih
ima, proizlazi iz toga kako se njihovo značenje odnosi na svijet. Jedna od filozofskih disciplina
koje se bavi spoznajom jest skepticizam. Skepticizam je dio gnoseologije, a prema tom
učenju ne postoji mogućnost objektivne spoznaje svijeta oko nas, odnosno u sve se treba
posumnjati. Skepticizam svoje korijene vuče još od antike, od djela Seksta Empirika i Pirona.
Oni ne niječu mogućnost znanja, ali se suzdržavaju od iznošenja mišljenja i zauzimanja
stajališta. Naime, oni smatraju da svaka osoba istu stvar može doživjeti na različite načine.
Na primjer, jednoj osobi neko jelo može biti preslano, dok drugoj osobi to isto jelo nije
dovoljno slano. Novovjekovni filozof koji se bavio ovom vrstom gnoseologije je Rene
Descartes, a on polazi od sumnje u sve u što je do tog trenutka vjerovao. On se vraća na sam
početak, sve preispituje, kako bi spoznao neupitnu i apsolutnu istinu. Postoji puno teorija
istine, a najraširenija je teorija adekvacije, prema kojoj istinita tvrdnja odgovara stanju u
svijetu. Ona podudara naše mišljenje s onim što je stvarno. Međutim, problem te teorije je
što trebamo znati činjenično stanje te nam govori što je istina, ali ne govori kako da je
utvrdimo.
Empirizam je filozofski pravac koji smatra da spoznaja počinje iskustvom. Prema
zastupnicima ovog filozofskog pravca bilo koja vrsta osjetnog znanja primarni je izvor našeg
znanja o svijetu, dok je razum sekundaran. Empiristi, prije svega kritiziraju racionalističku
tvrdnju o uređenim idejama i racionalno utemeljenoj spoznaji. Najveći kritičar urođenih ideja
je upravo John Locke koji propituje podrijetlo, sigurnost i doseg ljudskog znanja, te isto tako i
temelje vjerovanja, mišljenja i pristajanja. Upravo je Locke začetnik empirizma. On smatra da
naša spoznaja ima granice, odnosno da neke stvari ne možemo spoznati, a o nekima
možemo iznositi tvrdnje samo na osnovi stupnja vjerovanja. Racionalizam je filozofski pravac
koji smatra da je sva spoznaja, pa i ona iskustvena, prvenstveno određena umom. Spoznaje
iz čistoga mišljenja, uma, neovisne su o osjetilnom iskustvu, koje je u takvim spoznajama
samo poticatelj, što dovodi do punog izražaja. Temelji su racionalizma vidljivi u filozofiji
Pitagore, Heraklita, Sokrata, a osnivačem novovjekovnoga racionalizma smatra se Rene
Descartes njegovim tzv. prirođenim idejama. Descartes ulogu dodjeljuje razumu uz uvjet da
istinito može biti samo ono što je jasno (clare et distincte), a djelatnost razuma jedino je
jamstvo istine, što se dalje analizira, sintetizira i provjerava.