FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U SPLITU

ODSJEK ZA SOCIOLOGIJU

TEMELJNI SOCIOLOŠKI POJMOVI

SEMINARSKI RAD

OSNOVNI SOCIOLOŠKI POJMOVI

Mentorica: Student:

Izv.prof. dr. sc. Renata Relja Petra Ćurlin

Split, listopad, 2015.

SADRŽAJ SEMINARA:

1. Uvod

2. Osnovni sociološki pojmovi

2.1. Pojam sociologije i značenje društvene radnje

2.2. Tipovi društvene radnje

2.3. Pojam društvenog odnosa

2.4. Načini orijentiranja društvene radnje

2.5. Pojam legitimnog poretka

2.6. Tipovi legitimnog poretka

2.7. Osnove legitimnosti jednog poretka

2.8. Pojam borbe

2.9. Zajednica i društvo

2.10. Otvoreni i zatvoreni odnosi

2.11. Zastupanje i odgovornost

2.12. Pojam grupe

2.13. Poredak u grupi

2.14. Upravni i regulativni poredak

2.15. Tipovi grupe

2.16. Moć i vlast

2.17. Političke i hijerokratske grupe

3.Zaključak

4.Literatura
1. UVOD

Tema seminarskog rada su osnovni sociološki pojmovi temeljeni prema knjizi Mihaila Đurić
„Sociologija Maxa Webera“. U ovom seminaru ćemo se upoznati sa osnovnim pojmovima
koji su nam nužni za upoznavanjem sociologije kao znanosti. Objasnit ćemo pojmove
društvene radnje i društvenih odnosa, pojam legitimnog poretka i kakvi su sve tipovi
legitimnog poretka, što su to borba, zajednica i društvo, kakvi su to zatvoreni i otvoreni
odnosi, što je to grupa i kakav je to poredak u grupi te što su to moć i vlast.
2. OSNOVNI SOCIOLOŠKI POJMOVI

2.1 Pojam sociologije i značenje društvene radnje

Pojam sociologije označava jednu nauku koja želi razumjeti ljudsko ponašanje i
protumači ljudsko djelovanje te na taj način objasni njegov tok i njegove posljedice. Pod
radnjom treba razumjeti ljudsko ponašanje, ali samo ukoliko onaj koji djeluje ili oni koji
djeluju vezaju za njega neko subjektivno značenje. Društvena radnja takva i treba biti jer na
osnovu značenja koje mu pojedinac ili pojedinci pridaju uzima u obzir ponašanje drugih i koje
su u svom toku orijentirane prema njemu.

Društvena radnja može biti orijentirana prema prošlom,sadašnjem ili u budućnosti

očekivanom ponašanju drugih. Ovi „drugi“ mogu biti pojedinci koje poznaje onaj koji djeluje
ili neodređeno mnoštvo sasvim nepoznatih. To je najbolje vidljivo na primjeru novca koji
služi kao sredstvo razmjene jer onaj koji ga prihvaća očekuje da će veliki broj nepoznatih
osoba biti spreman da ga prihvati prilikom buduće razmjene.

Vanjske radnje nisu društvene ako se orijentiraju samo prema očekivanom ponašanju
mrtvih predmeta. Subjektivno doživljavanje je društvena radnja samo ako se orijentira prema
ponašanju drugih. Formalno, ova djelatnost je društvena samo ako treći poštuje stvarnu moć
raspolaganja privrednim dobrima koju netko posjeduje. U materijalnom pogledu ona je
društvena samo ako onaj koji djeluje uzima u obzir buduće želje trećih osoba i način svoje
štednje ili potrošnje orjentira prema tim željama.

Društvena radnja nije identična s radnjom više osoba istih po vrsti niti sa svakom
radnjom koje je pod utjecajem ponašanja drugih ljudi. Npr. ako ljeti na plaži svi izvade
sunčane kreme i mažu se sa njom, to ne znači da pojedinci utječu jedni na druge, nego je
mazanje kremom orijentiranje prema potrebi da se svi zaštite od negativnog utjecaja sunca na
koži.

2. 2 Tipovi društvene radnje

Društvene radnje možemo svrstati u četiri grupe. Prva je ciljano-racionalna radnja

koja djeluje u skladu sa izvjesnim očekivanjima u pogledu ponašanja predmeta vanjskog
svijeta i drugih ljudi, koristeći ova očekivanja kao sredstva za postizanje vlastitih ciljeva
kojima racionalno teži. Zatim imamo vrjednosno- racionalnu radnju koje znači djelovanje na
osnovu svjesne vjere u apsolutnu vrijednost jednog oblika ponašanja. Ono može biti etičko,
estetsko itd. Treća grupa je afektivna radnja što znači da netko afektivno i često emocionalno
djeluje. Posljednja grupa je tradicionalna radnja kada netko djeluje naviknut dugim
ponavljanjem.

Strogo tradicionalno ponašanje je specifično zbog toga što takva vrsta ponašanja često
tupo reagira na naviknute nadražaje u pravcu koji je ponavljanjem usvojen. Najveći dio
svakodnevnog ponašanja na koje su ljudi navikli se približava ovom tipu.

Afektivno ponašanje nalazi se na granici, a često i iza granice onoga što se svjesno
orijentira prema nekom značenju. Ono se npr. može sastojati u nekontroliranoj reakciji na
neki izuzetan nadražaj. Kada se afektivno ponašanje javlja u obliku svjesnog oslobođenja to
nazivamo slučajem sublimacije. To najčešće dovodi do praga racionalizacije u vrjednosnoj-
racionalnoj ili ciljano-racionalnoj aktivnosti.

Na vrjednosno racionalnu aktivnost utječe onaj koji, bez obzira na posljedice koje se
mogu predvidjeti, djeluje u službi svog uvjerenja o tome što je dužnost, dostojanstvo, ljepota,
božanski nalog ili nešto drugo, bez obzira u čemu se ona sastoji. Ona uvijek djeluje u skladu
sa izvjesnim zapovijedima ili zahtjevima.

Na ciljanu-racionalnu aktivnost djeluje onaj koji orijentira svoju aktivnost prema

nekom cilju, sredstvima i popratnim posljedicama. Ona nema nikakve aktivnosti sa
afektivnom aktivnošću pošto nije emocionalna te nema veze sa tradicionalnom aktivnošću jer
ne slijedi nikakvu vrstu tradicije.

2. 3 Pojam društvenog odnosa

„Društveni odnos znači ponašanje većeg broja pojedinaca ukoliko je u svom

smislenom sadržaju ponašanje svih uzajamno podešeno i na taj način orijentirano.“ (Đurić:
1987, str.250)

Društveni odnosi su istinski predmet sociologije kao nauke. U njima se skriva suština
čovjeka i društva kao više dimenzije prirodne i povijesne stvarnosti. Društveni odnos je bitno
svojstvo i određenje čovjeka jer jedino se čovjek kao živo biće odnosi prema sebi, prema
drugom čovjeku i okolini uopće. Sadržaj odnosa može biti različit, to može biti prijateljstvo,
ljubavni odnos, poštovanje, ekonomska, erotska ili neka druga vrsta utakmice, članstvo u
nekoj zajednici...Pojam društvenog odnosa nam ne definira da li u tom odnosu vlada
solidarnost ili nešto suprotno.
 Društveni odnos može biti kratkotrajan ili dugotrajan. Kod društvenog odnosa treba
stalno imati na umu da njegovo postojanje ne znači ništa više nego postojanje manjeg ili
većeg stupnja vjerojatnosti da će nastupiti jedno u smislenom pogledu odgovarajuće
aktivnosti.

Značenje društvenih odnosa može se mijenjati. Na primjer brak koji se temeljio na

spajanju obiteljskih veza može prijeći u ljubavni odnos. Postoji samo dvojba hoće li se za
takav slučaj reći da je uspostavljen novi odnos ili on i dalje postoji, ali je dobio novo
značenje.

2. 4 Načini orijentiranja društvene radnje

Upotreba označava postojeću vjerojatnost jedne pravilnosti u orijentaciji društvene

radnji, ukoliko vjerojatnost njenog održavanja unutar jedne grupe ljudi određuje samo stvarno
postojeće upražnjavanje. Upotrebu možemo nazvati običajem ukoliko se stvarno vršenje
zasniva na ponavljanju.

2. 5 Pojam legitimnog poretka

Radnju, pogotovo društvenu radnju te društveni odnos, sudionici mogu orijentirati

prema predstavi o postojanju jednog legitimnog poretka. Važenje jednog poretka označava
nešto više nego sama pravilnost u toku društvene radnje koja je uslovljena običajem ili
korišćenjem zadane situacije u vlastitom interesu. Na primjer kada neki prodavač posjećuje
određene kupce u određene dane mjeseca, to nazivamo običajem koji je stečen dugim
ponavljanjem ili proizvodom neke vrste orjentacije prema vlastitom interesu. Ali kada se
jedan službenik u pošti pojavi svakodnevno u određeno vrijeme na poslu, to je uobičajno i to
ne zovemo običajem. Ova radnja je uslovljena važenjem jednog poretka, kojem se pojedinac
mora pokoriti da ne bi došlo do neželjenih posljedica, a dijelom što bi to bilo protiv
pojedinčevog shvaćanja dužnosti.

Smisleni sadržaj jednog društvenog odnosa nazvat ćemo poretkom samo ukoliko se
radnja orijentira prema određenim ciljevima. Ovaj poredak će važiti ako ta orijentacija prema
tim ciljevima , nastaje i zbog toga što one za radnju na bilo koji način važe kao nešto što
obvezujeili predstavlja uzor koji je vrijedno podržavati. Radnja pojedinca prema poretku se
orijentira iz različitih razloga, a jedan poredak kojeg se pojedinci pridržavaju iz ciljano
racionalnih pobuda je mnogo nepostojaniji od onih pobuda koje se temelje na tradiciji i
običajima.

2. 6 Tipovi legitimnog poretka

„Legitimnost jednog poretka može se osigurati i zaštiti na dva načina: 1) čistim

unutrašnjim pobudama, i to a) afektivno, to jest na osnovu emocionalne predanosti, b)
vrjednosno racionalno, tj. na osnovi vjere da poredak u pitanju, kao izraz najviših etičkih,
estetskih ili nekih drugih vrijednosti, apsolutno važi, c) religiozno, tj. na osnovi vjere da
spasenje ovisi o održavanju poretka; i 2) na osnovu očekivanja specifičkih vanjskih
posljedica, tj. korišćenjem izvjesnih pogodnosti koje situacija pruža u vlastitom interesu.“
(Đurić: 1987, str.260)

Poredak ćemo nazvati konvencijom, ukoliko se njegovo važenje izvana osigurava

vjerojatnošću će svako odstupanje u okviru jedne grupe ljudi naići na relativno opću osudu.
Jedan poredak ćemo nazvati pravom ukoliko se izvana osigurava vjerojatnost upotrebe fizičke
ili psihičke prinude u cilju da se iznudi održavanje ili kazni povreda, a što spada u nadležnost
jedne grupe ljudi koji su specijalno za to određeni.

Što se konvencije tiče, običaj je karakteristika koji je obavezan u okviru jedne grupe
ljudi. Nedostatak konvencije je grupa ljudi koja bi bila nadležna za primjenu sankcije i
posebna grupa ljudi koja bi se brinula za održavanje poretka (odvjetnici, suci..)

Kada govorimo o pravu, najvažnija nam je grupa ljudi koja primjenjuje prisilu, iako se
za druge potrebe ovaj pojam određuje na drukčiji način.

2. 7 Osnove legitimnosti jednog poretka

Legitimnost jednog poretka može se podijeliti na : 1) na osnovu tradicije koja se

temelji na nečemu što je oduvijek postojalo, 2) na osnovu afektivne te naročito emocionalne
vjere što služi kao uzor vrijedan podržavanja, 3) na osnovu racionalne vjere koja uvažava
samo ono što vrijedi i 4) na osnovu poretka koji je uspostavljen na način koji se smatra da je
sukladan sa zakonom, te se on može može dogoditi u dva slučaja. U prvom slučaju, kada se
svi zainteresirani mogu složiti da se jedan poredak može uspostaviti i u drugom kada se
smatra da poredak nameća ta jedan vlast koja traži poslušnost i koja mora biti legitimna.
 1) Najizvorniji slučaj predstavlja priznanje legitimnosti određenom poretku na
osnovu vjere. Taj se poredak održava zbog straha od magije jer ona pruža
otpor protiv uobičajnog načina pojedinčevog djelovanja.
2) Proročanstvo ili nešto što se smatralo svetim bili su uzrok stvaranja novog
poretka. U tim slučajevima pokoravanje je uvijek ovisilo o od vjere u
legitimnost proroka.
3) Prirodno pravo predstavlja najbolji tip poretka. Ono leži na osnovi racionalne
vjere u njegovu legitimnost. Prirodno pravo treba razlikovati od otkrivenog i
konvencialnog te tradicionalnog prava.
4) Najčešća osnova legitimnosti jednog poretka je vjera u zakone. Tu se
priznaje samo ono što je zakonski propisano. Pri tom postoji razlika između
poretka koji je uspostavljen dogovorom te poretka koji je nametnut po
karakteru. Čim poredak nije uspostavljen jednoglasno znači da se oni koji
imaju drukčiju volji pokoravaju većini tj. da je poredak nametnut manjini.
Vladavina većine je gola iluzija jer se često događa da volja manjine dobije
formalnu većinu te se onda većina pokorava manjini.
5) Poredak je legitiman kada strah ili racionalne pobude nisu u pitanju, već je
riječ o postojanju shvaćanja zakona koja dovodi do spremnosti da se taj
poredak poštuje, bilo da ga je nametnula manjina ili većina.

2. 8 Pojam borbe

Borba je društveni odnos u kojem se djelovanje orijentira u namjeri da provede volju

onoga koji djeluje nasuprot otporu jednoga ili više njegovih partnera. Pod miroljubivim
sredstvom borbe ne ubrajamo upotrebu fizičkog nasilja. Pod miroljubivom borbom
(natjecanjem) podrazumijevamo nastojanje da se dobije kontrola nad pogodnostima za kojima
i drugi teže. Ako se natjecanje orijentira prema nekom poredku onda ga nazivamo reguliranim
natjecanjem. Životna borba između pojedinaca ili tipova ljudi za opstanak nazivamo
selekcijom. Društvena selekcija je borba oko izvjesnih pogodnosti važnih za one koji žive.
Borba za održavanje izvjesnih naslijeđenih svojstava je biološka selekcija. Što se borbe tiče
postoji bezbroj postepenih prijelaza najrazličitijih vrsta borbe, od krvave borbe do viteške
borbe, od slobodnog nametanja pojedinaca jednoj mladoj ženi do konkurentske borbe za
posao u uglednoj tvrtki pa sve do umjetničkih natjecanja koja su određena pravilima te do
izbornih borbi. Svaki oblik borbe ili utakmice u širim razmjerima dovodi do selekcije u kojoj
pobjeđuju oni kod kojih su zastupljene osobine važne za uspjeh. Odgovor na pitanje koje su to
osobine važne za uspjeh- sve to ovisi o karakteristikama borbe koja se odvija. Treba napraviti
razliku između borbe pojedinca za opstanak i borbe te selekcije društvenih odnosa. Selekcija
ili borba između njih znači da je tokom vremena određen tip radnje potisnut drugim, bilo da je
riječ o istim ili drugim ljudima.

2.9 Tipovi društvenog odnosa: zajednica i društvo

„Zajednica je društveni odnos u kojem se orijentacija društvene radnje , svejedno radi

li se o konkretnom slučaju, u prosjeku ili u čistom tipu, osniva na subjektivnom osjećanju
učesnika (koje može biti afektivno ili tradicionalno po karakteru) da pripadaju jedan drugom
kao dio iste cjeline.“ (Đurić:1987, str. 269)

„Društvo je takav društveni odnos u kojem se orijentacija društvene radnje osniva na

racionalno motiviranom kompromisu interesa ili njihovom povezivanju, svejedno da li je u
pitanju vrijednosna ili ciljana racionalnost.“ (Đurić: 1987, str. 269-270)

Zajednica može počivati na bilo kakvoj osnovi: nacionalna zajednica, intimni odnosi,
odnos poštovanja, a najpoznatiji primjer zajednice je svakako obitelj. U svakom društvenom
odnosu bez obzira što je racionalan po karakteru, mogu se javiti emocionalne vrijednosti.
Tome naginje svako društvo koje traje duže vrijeme i koje nije stvoreno samo radi postignuća
određenog cilja. To se događa zbog toga što se u takvim društvima uspostavljaju trajni odnosi
između istih osoba koji se unaprijed ne mogu ograničiti samo na stručne djelatnosti.

Zajednica najčešće predstavlja najradikalniju suprotnost borbi. No to ne znači da se i

u samoj zajednici ne odvija proces selekcije jer svaki poredak koji regulira društvenu
aktivnost dopušta selekciju u nadmetanju različitih ljudskih tipova oko životnih šansi.

Svako postojanje zajedničkih osobina, situacija ili ponašanja ne znači postojanje jedne
zajednice. Zajedničko biološko nasljeđe koje je najbitnija osobina rase ne znači da postoji
zajednica između pojedinaca koji imaju tu osobinu. Tek kad na osnovi zajedničkog
razmišljanja te uzajamnog orijentiranja ponašanja ka nekoj stvari dovodi do nastanka
zajednice kao društvenog odnosa između njih i svakog od njih prema okolnoj sredini, ali samo
ako ovaj odnos podrazumijeva osjećaj zajedničkog pripadništva. Iako zajednički jezik ne
podrazumijeva zajednicu , on samo po sebi olakšava uzajamno razumijevanje i uspostavljanje
odnosa između najrazličitijih vrsta. Prema tome zajednički jezik je samo sredstvo
sporazumijevanja, a ne smisleni sadržaj društvenih odnosa.

2. 10 Otvoreni i zatvoreni odnosi

Za društveni odnos možemo reći da je on otvoren, kada u skladu s poretkom koji za

njega vrijedi nitko tko to stvarno može i želi nije spriječen da uzme učešća u društvenoj radnji
koja se uzajamno orijentira prema njegovom značenju. Društveni odnos je zatvoren , kada je u
skladu sa njegovim značenjem ili poretkom koji za njega vrijedi udio pojedinaca isključen ili
ograničen za ispunjenje izvjesnih zahtjeva. Otvorenost i zatvorenost jednog odnosa može biti:
tradicionalno , afektivno, vrjednosno-racionalno ili ciljano-racionalno.

2. 11 Zastupanje i odgovornost

U skladu sa važećim poretkom, zastupanje može biti:

1) samovlasno prisvojeno u bilo kojem obliku ili stupnju,

2) trajno ili privremeno dodjeljeno na osnovu izvjesnih kriterija

3) trajno ili privremeno na osnovi određene odluke učesnika ili trećih osoba

Pripisaivanje odgovornosti može značiti i aktivnu i pasivnu solidarnost, što znači da su svi
učesnici odgovorni za aktivnost jednog kao i on sam, a skupa s njim svi mogu uživati u koristi
koju je njegova aktivnost proizvela. Odgovornost može biti religiozno orijentirana,
orijentirana prema ljudima, a može biti i pravna. Promatrajući zatvoreni odnos, možemo
zaključiti da na osnovi pravnog ili konvencionalnog odnosa ti pripadnici zatvorenog odnosa
imaju pravo uživati u pogodnostima koje im je omogućio njihov zastupnik. Solidarnost je
također vidljiva u tradicionalnim zajednicama zasnovanima na rođenju ili životnim navikama,
u zatvorenim odnosima koji vlastitom silom obezvrjeđuju monopolski položaj u pogledu
izvjesnih pogodnosti, u udruženjima za stjecanje dobiti u kojima poslove vode sami sudionici
te pod izvjesnim okolnostima u radničkim udruženjima.

2. 12 Pojam grupe

„Grupa je jedan društveni odnos koji je zatvoren ili koji pomoću pravila ograničava
prihvat novih članova.“ (Đurić: 1987, str. 279.)
U grupi određeni ljudi npr. vođa grupe ili upravni aparat imaju za zadatak da očuvaju
poredak grupe svojim ponašanjem. Oni također imaju pravo i zastupati grupu, a izvršna vlast
se nalazi u rukama vođe grupe te onih koji rade u upravnom aparatu. Ova vlast se može
prisvojiti ili se može odrediti pomoću pravila koja vrijede za grupu, ali se može i ustupiti
osobama koja su izabrana posebnim postupkom na temelju važećih propisa. U grupnu
aktivnost spada legitimna radnja upravnog aparata koja na osnovu izvršne ili zastupničke
vlasti teži održavanju važnosti poretka grupe. Za pojam grupe dovoljno je samo da postoji
vođa grupe. To može biti npr. glava obitelji, predsjednik države, poslovođa, poglavar Crkve
itd. Zadatak vođe grupe je da usmjeri svoju aktivnost na održavanje grupnog poretka. Važno
je također napomenuti da svaka zatvorena zajednica ili društvo nije grupa, jer je grupa ta koja
aktivnošću nameće novi poredak, te je ne orijentira samo prema tom poretku. Pored aktivnosti
upravnog aparata i aktivnosti kojim upravni aparat rukovodi, može se javiti i posebna
aktivnost sudionika koje naginje osiguranju važnosti grupnog poretka. Također je bitno da
važeći poredak sadrži neke norme prema kojima se članovi grupe orijentiraju. Grupnom
aktivnošću treba nazvati aktivnost upravnog aparata i aktivnost kojim taj aparat planski
rukovodi, akoje se orijentira prema grupi.

Grupa može biti:

Autonomna- poredak uspostavljaju sami članovi grupe prema svojoj volji

Heteronomna- grupni poredak je nametnut izvana

Autokefalna- vođa grupe i upravni aparat su postavljeni na osnovi poretka same grupe

Heterokefalna- svi su organi, bez obzira na ostale okolnosti, postavljeni izvana

2. 13 Poredak u grupi

Poredak jednog društva, zakonski uspostavljen može nastati slobodnim dogovorom ili
nametanjem i pokoravanjem. Izvršna vlast jedne grupe može polagati pravo na legitimnu moć
da nametne novi poredak. Poredak jedne grupe može biti nametnut članovima ili onima koji
nisu članovi pod određenim okolnostima.

Za poredak možemo reći da je nametnut kad nije stvorenim slobodnim osobnim

dogovorom svih sudionika. U tom slučaju nam je jasno da se manjina pokorava većini. Iz tog
razloga legitimnost većine dugo vremena nije bila priznata.
 Sa sociološkog stajališta bitno nam je pitanje kada, zbog čega i u kojoj mjeri članovi
grupe slušaju zapovijedi svojeg vođe. Što se tiče samog vođe grupe tu se postavlja pitanje pod
kojim okolnostima mu stoji na raspolaganju upravni aparat i grupna aktivnost kad on izdaje
zapovijedi i nameće nova pravila.

2. 14 Upravni i regulativni poredak

Upravni poredak je poredak koji regulira grupnu aktivnost, a regulativni poredak je

poredak koji regulira druge oblike društvene aktivnosti i jamči pojedincima uživanje onih
pogodnosti koje im tim reguliranjem otvara

2. 15 Tipovi grupe

Imamo nekoliko tipova grupe. To su:

Organizacija- trajna aktivnost koja se rukovodi određenim ciljem, a organizirana grupa je

društvo s upravnim aparatom koji trajno upravlja rukovodeći se s nekim određenim ciljem.

Udruženje- grupa stvorena slobodnim dogovorom čiji poredak važi samo za one koji su
osobno uzeli udio u njegovom uspostavljanju.

Ustanova- grupa čiji poredak regulira određenu sferu djelatnosti i koja relativno uspješno
nameće ovaj poredak svima koji zadovoljavaju određene kriterije.

Što se organizacije tiče tu spada obavljanje političkih, crkvenih ili trgovačkih poslova uz uvjet
da je zadovoljen kriterij trajne orijentacije prema cilju. S druge strane, udruženja i ustanove su
grupe sa planskim uspostavljenim poretcima. Sve grupe sa racionalnim uspostavljenim
poretkom treba nazvati ustanovom ili udruženjem. Kada kažemo da su ustanove u
specifičnom smislu nametnuti poretci, mislimo na to da je ustanova prije svega država sa svim
svojim grupama u kojem je njen poredak racionalno uspostavljen i u čijoj je ustanovi taj isti
poredak važeći za sve one koji zadovoljavaju određene kriterije.

2. 16 Moć i vlast

„Moć je svaki stupanj vjerojatnosti da se nametne svoja volja u jednom društvenom

odnosu usprkos otporu, bez obzira na čemu počiva ova vjerojatnost.“ (Đurić: 1987, str.285)
Ukratko, moć je sposobnost pojedinca da ili grupe da ostvaruju svoje interese i zahtjeve uz
mogućnost da se netko tome protivi. To ponekad znači primjenu sile. Često pojedinac
raspolaže svojom individualnom moći, a da nije svoje moći ni svjestan.

„Vlast označava vjerojatnost da će određene osobe poslušati zapovijed određenog sadržaja.“

(Đurić:1987, str.285)

Vlast i moć su povezani pojmovi jer je vlast oblik institucionalne moći. Zasnovana je na
normativnim pretpostavkama, koji imaju iza sebe autoritet koji proizlazi iz volje građana ili
društvenih organizacija.

2. 17 Političke i hijerokratske grupe

Politička grupa postoji onda ukoliko njen opstanak i važenje njenog poretka u okviru
određenog zemljopisnog područja osigurava upravni aparat upotrebom ili prijetnjom fizičke
sile

Hijerokratska grupa postoji ukoliko se radi o osiguravanju njenog poretka upotrebom

psihičke prinude tj. davanjem ili uskraćivanjem sredstva spasenja
3. ZAKLJUČAK

Objašnjavajući Webera, autor nam je na pregled dao nekoliko osnovnih socioloških pojmova.
Uz njihovu pomoć lakše prolazimo kroz nauku koju nam kao takvu predstavlja sociologija.
Ovi pojmovi su nam ključno znanje i baza sociologije te nam služe kao točka polazišta u
objašnjavanju sociologije i procesa koju spadaju pod ovu znanost.
4. LITERATURA

Đurić, M.(1987) Sociologija Maxa Webera, Zagreb: Naprijed