Emina Džafić

Fakultet političkih nauka

Univerzitet u Sarajevu

Tradicija i kultura u neverbalnim komunikacijama

Sažetak

Čovjek je socijalno biće, biće komunikacije. Međuljudska komunikacija nikad nije samo
prenos informacija, već i emocija, stavova, misli, uvjerenja, želja, namjera. Neverbalni
znakovi mogu biti vrlo korisni i mogu nam dati mnogo informacija o drugim ljudima, ali samo
u situacijama koje su nam poznate, ako nam je uloga drugih osoba jasna, ako znamo njezine
opće ciljeve i poznajemo norme društva u kojem se nalazimo. No, ako se nalazimo u
nepoznatoj situaciji, primjerice u stranoj zemlji, često se osjećamo potpuno izgubljenima i
neverbalni znakovi nam ne pomažu puno. To je zbog toga što ti znakovi u drugoj zemlji mogu
imati posve drugačije značenje od onog u zemlji iz koje dolazimo.

Ključne riječi: tradicija, kulturološke razlike, neverbalna komunikacija

Uvod

Tekst nudi prikaz kako tradicija i kulturološke razlike utiču na predstavu pred
drugima, kako tradicija i kulturološke razlike utiču na prosuđivanje, određivanje ko smo,
kakvi smo, šta želimo, šta nam je najvažnije, tj. da li tradicija i kultura odašilju informacije o
[Date]

nama. Fjodor Dostojevski je to najbolje obrazložio u svom romanu Braća Karamazov

1
nazivajući „karamazovštinom“ što znači moralna raspuštenost i neodgovornost jer su
karamazovi negativni model ruske tradicije, kmetstvo, razvrat i njihovo „prokletstvo“ ne
može da se zaustavi jer oni to „nose u krvi“. Njihova tradicija ih očituje, njihova kultura ih
stvara, i ma što god da oni bili, oni su ipak Karamazovi. Razlog što uzimam za primjer knjigu
Braća Karamazovi je taj što čovjek možda ne nosi nikakvo prokletstvo u sebi, kako je to
naznačio Dostojevski, ali svakako da nosi svoju kulturu, tradiciju, i ponaša se u skladu sa
društveno nametnutim normama. Svaki je čovjek jedinka po sebi, ali kada bi neko proučavao
cijelo stanovništvo npr. Bosne i Hercegovine, shvatio bi da mi svi imamo slične ili iste
probleme, imamo zajedničke ciljeve, iste su nam etičke i moralne granice, svako je svakome
sličan. Uzet ću za primjer i knjigu od japanskog znanstvenika Masaru Emoto The hidden
messages in water kroz koju je on slikama od kristala predočio razlike kako voda, tj. kristali
vode mijenjaju oblik na različite riječi i rekao je da voda čuva našu unutarnju vezu s
domovinom cijeli život i na mnogo razina djeluje na nas.

Tokom mog istraživanja postalo je jasno da se kvaliteta vode poboljšava ili smanjuje s obzirom na
informaciju koju je dobila. To me navelo na pomisao da i na nas kao ljudska bića također utječu
informacije koje primamo, jer do 70% tijela odrasle osobe čini voda.( Emoto:2001:56)

Ono što je bitno za ovaj rad je činjenica da nas 70 % čini voda, a naučno je dokazano da ista
čuva unutarnju vezu s domovinom cijeli život, što je još jedan dokaz o ponašanju osobe u
skladu s njegovom tradicijom i da to nije samo psihološki, već i fizički. Najbolje objašnjenje
je da smo ono odakle dolazimo.

Kulturološke razlike u neverbalnoj komunikaciji

Kultura je cjelokupno društveno naslijeđe neke grupe ljudi, to jest naučeni obrasci
mišljenja, osjećanja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva, kao i izrazi tih obrazaca u
materijalnim objektima. Neverbalna komunikacija odnosi se na komunikaciju koja se
ostvaruje bez verbalnih elemenata između dva ili više sudionika. Neverbalna komunikacija
podrazumijeva izraz lica, ton glasa, pogled, položaj i pokrete tijela, geste itd., a koristi se za
izražavanje emocija, pokazivanje stavova, poticanje ili mijenjanje verbalne komunikacije.
Ralph Valdo Emerson, poznati američki esejist, je rekao: „Ono što činiš govori tako glasno
da ne čujem ono što kažeš“.
[Date]

2
Cilj ovog rada je prikazati različitosti i sličnosti neverbalne komunikacije u različitim
kulturama svijeta. Neverbalna komunikacija kao kompleksan pojam sadrži mnoge elemente, a
uzmemo li u obzir kulturu, razlike u neverbalnoj komunikaciji će se zasigurno povećati.
Dodirivanje, rukovanje,smijeh i kontakt očima kao neverbalna komunikacija se različito
tumači u raznim kulturama. Dodirivanje u nekim arapskim zemljama je zabranjeno, muškarac
i žena uopće se ne smiju dodirivati u javnosti dok dodirivanje tuđe glave smatra se uvredom u
dijelovima Azije, stoga je neprimjereno čak i potapšati dijete po glavi. Slijedeće je rukovanje
što je zapadnoj kulturi čvrst stisak ruke znak jakog karaktera, od muškarca u arapskim
zemljama očekuje se da se rukuju nježno i mekano. Tipični je pozdrav muškaraca iz Latinske
Amerike čvrst i jak stisak koji je često popraćen zagrljajem. Recimo, osmjeh u Sjedinjenim
Američkim Državama je znak da je osoba ljubazna, prijateljski raspoložena i da joj možemo
vjerovati. Suprotno tome, u mnogim azijskim zemljama ljudi se smiješe kad im je neugodno,
kad se ispričavaju, kad su tužni, sretni, ljuti ili zbunjeni. Neverbalna komunikacija očima u
nekim kulturama znak je nepoštovanja, kao primjerice u Kini, dok se u drugim kulturama
smatra nepoštovanjem kada nema kontakta očima1, kao Grci koji stalno imaju kontakt očima.
Kaže jedna poslovica:

Kada životinja želi otkriti čovjekove namjere, uvijek ga gleda u oči.

Tradicija, kultura i ponašanje

Tradicija i kultura u velikoj mjeri determinišu kako pripadnici određenog društva

misle i osjećaju, ona upravlja njihovim djelatnostima i definiše njihov pogled na život.
Članovi društva obično svoju kulturu ili tradiciju smatraju neupitnom. Ona je u tolikoj mjeri
postala dio njih da često nisu ni svjesni njenog postojanja. Koliko smo blizu ljudima može
imati velikog efekta na interakciju, a to je u velikoj mjeri kulturno i tradicionalno uslovljeno.

Naprimjer, Kvintilijanovo djelo Institutio Oratoria (Govornikovo obrazovanje) važan je izvor

podataka o gestama što nam mnogo govori o rimskoj kulturi i njihovom neverbalnom
ponašanju. Kvintilijan je naglašavao važnost bavljenja sportovima koji pospješuju eleganciju
govornikovih pokreta2, i vidimo da je za Kvintilijana bila važna neverbalna komunikacija. Za
[Date]

1
Cultural Differences, westsidetoastmasters.com

2
V. Jelić, Sterija i Kvintilijan
3
rimljane općenito je njhova tradicija, kultura i država bila najvažnija.Imali su veliki broj
upustava kao svaka kultura, što je znatno uticalo i na njihovu neverbalnu komunikaciju kao
što je način oblačenja, njihova odjeća, toge i tunike, koje su se vezivale se oko vrata ili na
ramenu, a dodatno bi bivale učvršćene pojasom. Tunike su nosili svi, i muškarci i žene, samo
različitih dužina. Dok su žene obožavale svoje komplikovane frizure, muškarci su imali
jednostavnu kratku kosu i uredno su se brijali. Ćelavost u Rimljana je bila izvan njihove
tradicije, čak, smatrala se deformacijom.

Svaka kultura sadrži veliki broj uputstava koji upravljaju ponašanjem u posebnim situacijama.
Takva uputstva su poznata kao norme. Norma je specifičan vodič za djelovanje koji definiše
prihvatljivo i primjereno ponašanje u posebnim situacijama. Naprimjer, članovi društva imaju
zajedničke norme koje definišu prihvatljivu mušku i žensku odjeću i primjereno odijelo za
različite uzraste. Kada bi centrom Sarajeva sedamdesetogodišnja žena prošetala odjevena kao
tinejdžerka prekršila bi norme svog uzrasta, koja su determisana tradicijom i kulturom. Norme
se sprovode pozitivnim i negativnim sankcijama, tj. nagradama i kaznama. Sankcije mogu biti
neformalne, poput pogleda odobravanja ili neodobravanja, ili formalne poput nagrade ili
kazne koju izdaje neko službeno tijelo. Nastavljajući primjer u normiranju odjeće, neugodna
tišina, uzvik neodobravanja ili osuđujuće zurenje primorati će večinu članova društva koji su
prekršili norme odijevanja da se presvuku u konvencionalnije odijelo. Obično je pretnja
negativnim sankcijama dovoljna da bi se sprovelo “normalno” ponašanje. Obrnuto, pogled
divljenja, riječ pohvale ili ohrabrujući osmjeh nagrada su za uklapanje u društvene norme.
Zakoni, politika i propisi u mnogim državama svijeta u određenoj mjeri ženama ograničavaju
izbor odjeće i izgleda. U većini njih posljednjih godina zabranjuje se nošenje vjerske odjeće
na javnim mjestima, dok se u puno manjem broju zemalja, uglavnom muslimanskih, od žena
zahtijeva da nose određeni tip odjeće (hidžab, nikab, burka…) koja odražava njihovu vjersku
tradiciju. Irak, Libija, Saudijska Arabija i Sudan imaju zakone koji zahtijevaju da žene nose
vjersku odjeću. U Bosni i Hercegovini ženama muslimakama je preporučljivo da nose hidžab
radi muslimanske tradicije, ali nije zakonski determisano. 3
A koliko je čuvanje običaja
značajno za svaku zajednicu najbolje govori izreka:

3
Žustro se oko nošenja hidžaba raspravlja u Bosni i Hercegovini. Pravnice muslimanke ne žele prihvatiti
zabranu njegova nošenja. Debata se razvila nakon što je Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH (VSTV)
potvrdilo svoj zaključak da je 'potrebno rukovoditeljima pravosudnih institucija skrenuti pozornost na zabranu
nošenja vjerskih obilježja svim uposlenim u pravosudnim institucijama’. Zabrana se odnosi na sva vjerska
[Date]

obilježja, i kršćanski križ, ali je najviše nezadovoljstva izazvala među muslimanskim stanovništvom.
Muslimanke koje nose maramu izašle su na ulice kako bi prosvjedovale protiv takve zabrane pod motom
‘Hidžab – moje pravo, moj izbor’.
4
Bolje zemlju prodati, nego običaj izgubiti.

U Bosni i Hercegovini žive tri konsturktivna naroda koja imaju različitu kulturu i tradiciju. I u
kršćanskoj tradiciji je implicitno odijevanje u crkvi, kao i u mislimanskoj u džamiji, ali postoji
niz različitosti. Kršćanska tradicija je da odjeća bude uredna i u skladu s tijelom – ni prevelika
niti preuska.

„Već u Svetom Pismu vidimo, da kad osoba dolazi pred Boga, u njoj se rađa strahopoštovanje
i osjećaj nedostojnosti pred živim Bogom; ali Bog želi da mu mi prilazimo pa svakako to
trebamo činiti na što dostojniji način.“4

Tako isto muslimani u Bosni i Hercegovini imaju posebnu odjeću kada odlaze na
molitve.Njihova odjeća mora da bude šira, da ne pokazuje niti jedan dio tijela,osim ruku,
nogu ispod članaka i lica. Za razliku od kršćanki, muslimanke moraju pokriti glavu. To je
samo jedan niz različitosti i to je samo jedan pokazatelj posebnosti kultura, tri naroda koja
žive u zajedničkoj državi.

Zaljučak: Običaji su usko povezani s neverbalnom komunikacijom

Termin neverbalno obično se upotrebljava da bi se opisalo sve što se događa u ljudskoj

komunikaciji mimo izgovorenih ili napisanih riječi. Običaji kao što smo vidjeli u tekstu od
najranijih vremena ispunjavaju jednu od svojih najznačajnijih uloga, a to je čuvanje identiteta
naroda. Teško je odrediti kada je tačno neki običaj nastao, ali je to svakako bilo u najranijoj
prošlosti. Nastali su da bi zadovoljili najrazličitije ljudske potrebe, a kako su se te potrebe
razvijale i mijenjale, tako su se mijenjali i običaji. Običaji utiču na ponašanje jednog naroda,
na njihovo prestavljanje. U zaključku eseja možemo potvrditi usku povezanost kulture i
tradicije i neverbalne komunikacije što možemo vidjeti kroz tri konstruktivna naroda u Bosni i
Hercegovini koji zasebno imaju svoje kulturalno ponašanje. Čak i od starih rimljana možemo
vidjeti koliko se neverbalna komunikacija očitovala u njihovom ponašanju. Njihovi zakoni,
obredi, načini oblačenja bili su potpuno drugačiji od svake druge civilizacije, i po tome su se
izdvajali, kao i svaki drugi narodi koji imaju svoje specifičnosti i posebnosti.
[Date]

4
Govor Pape Pija XII. 17.07.1954. Navedeno u „Nečedna odjeća: Mišljenje Crkve“,
5
Literatura:

 Cultural Differences, westsidetoastmasters.com

 Morris, D.Peoplewatching , Guide to the body language
 Massaru Emoto , The hidden messagess from water
 Fjodor Dostojevski, Braća Karamazov
 M. Budimir, M. Flašar, Pregled rimske književnosti
 M. Tomorad,Povijest i kultura grčkog i rimskog svijeta
 Silvana Dragun, Rodna ideologija
 V. Jelić, Sterija i Kvintilijan
 Nečedna odjeća: Mišljenje Crkve

[Date]