Professional Documents
Culture Documents
SOCIJALNE RADNIKE
INTERNA SKRIPTA – ZBIRKA PREDAVANJA
Travanj, 2008.
1
UVOD
Postoji snažna, univerzalna i trajna potreba i/ili želja među ljudskim bićima da
stupaju u interakciju jedni s drugima i međusobno komuniciraju (Hargie i Dickson,
2004.). Više je razloga tome.
1. Evolucijski razlog - naši preci koji su živjeli u grupama imali su više šansi za
opstanak nego oni koji su živjeli sami, te su vještine koje su potrebne za
razvijanje i održavanje socijalnih veza predstavljale centralnu ulogu u ljudskoj
evoluciji (Hargie i Dickson, 2004.).
2. Ljudi uživaju u interakciji i sam čin uključivanja u izravnu međuljudsku
komunikaciju pridonosi pozitivnim promjenama u emotivnom životu (Gable i
Shean, 2000.). Naravno da odnosi i komunikacija s drugima mogu biti i izvor
poteškoća i osobnih problema, no čak i tada osobe traže i doživljavaju
određeni dobitak iz socijalne interakcije. Suprotno tome, nesposobnost
uključivanja u smisleni odnos s drugima ili izbjegavanje od strane drugih,
rezultira, između ostalog, usamljenošću i nezadovoljstvom (Hargie i Dickson,
2004.).
3. Sljedeći je razlog u svezi sa samom biti komunikacije, a to je oblikovanje i
iskazivanje svog identiteta. Naime, oblikovanje sebe kao jedinstvene individue
ne događa se kroz jedan ili više nezavisnih događaja, već se pojavljuje i
ostvaruje upravo kroz socijalnu interakciju, a osobe postaju onakve kakve jesu
kao ishod razmjena s drugima (Coover i Murphy, 2000.).
4. Također, razlog je i edukativni - kako je komunikacija preduvjet za učenje, bez
razvijene sposobnosti za različite načine širenja znanja (prvenstveno govorne i
pisane), kako unutar tako i između generacija, naša ljudska civilizacija
jednostavno ne bi postojala.
5. I na kraju, oni koji su vještiji u komunikaciji, općenito su zadovoljniji svojim
životom i bliskim osobnim odnosima te doživljavaju veći smisao u svom životu.
1
Hybels i Weaver, 1998.; prema Hargie i Dickson, 2004.
2
Pokazalo se da se bolje suočavaju sa stresom i prilagođavaju velikim životnim
promjenama te rjeđe boluju od depresije (Miczo i sur; 2001.).
3
perspektive. Koncept metakomunikacije pomaže nam razumjeti i analizirati načine
kako komuniciramo i mijenjati svoje odgovore u komunikacijskom procesu.
Koprowska (2006) predlaže razlikovanje: a) vještina prvog reda – onih koje su
potrebne u samoj izravnoj komunikaciji s korisnicima socijalnog rada, kolegama i
drugima te b) vještina drugog reda – one koje koristimo u planiranju svoje
komunikacijske strategije, razmišljanja o onome što radimo, opažanju interakcija,
planiranju i izvedbi povratne informacije te modificiranju primjene komunikacijskih
vještina ubuduće. Pojmovi vještine prvog i drugog reda nisu vrijednosni, mogu se
zvati i vještine i meta-vještine (vještine razmišljanja o vještinama). Upravo su vještine
drugog reda ključne za profesionalne aktivnosti jer se koriste u reflektiranju tijekom
akcije što je značajno za praksu socijalnog rada.
Razmislite:
• Što ste o komunikaciji naučili u svojoj obitelji?
• Kakve su vaše osobne komunikacijske sposobnosti? Napravite tzv. SWOT2
analizu svojih komunikacijskih sposobnosti - navedite prednosti i nedostatke svojih
komunikacijskih sposobnosti (u čemu ste dobri, u čemu ste lošiji), zatim mogućnosti
unapređenja vaših komunikacijskih sposobnosti te što vam otežava kvalitetno
komuniciranje i razvoj komunikacijskih sposobnosti?
2
Od prvih slova engleskih riječi Strenght, Weaknesses, Oporttunities, Threats.
4
UČENJE O KOMUNIKACIJI U SOCIJALNOM RADU
Trevithick (2006.) navodi kako postoji čak 50 općih vještina socijalnog rada
koje uključuju komunikaciju u nekom obliku (najčešće interpersonalnu), te osoba bez
dobro razvijenih komunikacijskih vještina ne može biti kompetentan socijalni radnik.
5
Općenito, kompetentnost u bilo kojem području se određuje kao sposobnost
odabira prikladnih aktivnosti i njihova vješta primjena. Osnovni pokazatelj
kompetentnosti jest vještina. Biti kompetentan u komunikaciji znači imati dobro
razvijen niz komunikacijskih vještina. Kompetentnost se može odrediti i kao produkt
znanja, vještina i vrijednosti. Kompetentnost u sebi sadrži i evaluacijski element
kvalitete upotrebe, pri čemu su osnovni kriteriji:
a) prikladnost, kao stupanj u kojem je neko ponašanje prihvatljivo i
opravdano, tj. vještine se koriste u pravom trenutku te
b) uspješnost ili djelotvornost, kao stupanj u kojem je željeni rezultat
postignut tj. vještine se koriste sa određenom svrhom koja se postiže
njihovom dobrom primjenom (Spitzber, 2003; prema Hargie, 2006.a).
Wilson i Sabee (2003; prema Hargie, 2006.a) smatraju da su tri kvalitete
ključne za kompetentnost: znanje, motivacija i vještina odnosno izvedba. Znanje se
odnosi na informacije koje su potrebne da bi osoba komunicirala na kompetentan
način, npr. znanje od tome što reći o određenoj situaciji, koja su moguća rješenja
nekog problema, itd. Motivacija se odnosi na želju osobe da se ponaša na način koji
će se smatrati kompetentnim i - vještina, kao sposobnost pojedinca da se ponaša na
način kojim se promovira percepcija kompetentnosti. Tako npr. profesor treba imati
određena znanja, treba biti motiviran da ih prenese studentima i treba imati razvijene
vještine prenošenja znanja, posebno govorničke vještine. Naravno, socijalni radnik
treba imati znanja o uslugama koje su korisniku dostupne, biti motiviran da ga o
njima informira te imati vještine komunikacije da mu informacije prikladno prenese
tako da motivira korisnika na akciju.
Profesionalna kompetentnost uključuje djelotvornu primjenu tri niza vještina:
a) kognitivne vještine – stručno znanje koje obilježava profesiju i razlikuje je od
drugih,
b) praktične vještine – specijalizirane praktične i izvedbene tehnike ključne za
profesiju,
c) komunikacijske vještine – s kojima stručnjaci imaju sposobnost efektivne
interakcije s korisnicima i drugim stručnjacima.
Zanimljivo je da je obrazovanje u različitim profesionalnim područjima, pa i u
pomažućim zanimanjima, tradicionalno bilo usmjereno na prva dva skupa vještina (i
pripadajućih teoretskih koncepata i praktičnih perspektiva), što je u svezi s ranijim
6
uvjerenjem da je komunikacija, iako odavno prepoznata kao esencijalna za uspjeh
mnogih profesija, sama po sebi urođena i nepromjenjiva. U socijalnom radu su
komunikacijske vještine ujedno i praktične vještine na kojima počivaju i kroz koje se
primjenjuju kognitivne vještine, jer su različiti oblici komunikacije u temelju svake
intervencije neovisno o teoretskom i praktičnom pristupu.
Robbins i Hunsaker (1996; prema Hargie i Dickson, 2004., str. 5). navode
kako «da bi se postalo kompetentnim u bilo kojoj vještini potrebno je da osoba tu
vještinu razumije konceptualno i ponašajno, da ju ima priliku vježbati, dobiti povratnu
informaciju o tome koliko ju dobro koristi odnosno primjenjuje; koristiti ju dovoljno
često da postane integrirana unutar njegovog ili njezinog repertoara ponašanja.»
Učenje komunikacijskih vještina zahtjeva samopromatranje (introspekciju),
sudjelovanje, aktivno eksperimentiranje i integraciju teorije i prakse (Richards, Ruch i
Trevithick, 2006.). Nadalje, ono počiva na sljedećim pretpostavkama:
a) spremnost na učenje različitih komunikacijskih vještina,
b) razumijevanje različitih komunikacijskih situacija i primjena (vježbanje) tih vještina
c) proces podučavanja komunikacijskih vještina jednako je značajan i vremenski
zahtjevan kao i sadržaj učenja.
Zimmerman (2000; prema Hargie i Dickson, 2004.) je identificirao četiri ključne
razine učenja vještina:
a) Opažanje – osoba promatra drugu osobu kako izvodi neku vještinu i obraća
pozornost na različite dimenzije koje prate izvođenje vještine kao što su:
motivacijska orijentacija, vrijednosti i standardi izvođenja među različitim
izvođačima, promjena repertoara ovisno o tome pred kime odnosno u interakciji s
kime se provodi vještina, itd.
b) Oponašanje – pojedinac je sposoban ponoviti ponašanje otprilike slično onome
što je opažao, može se prepoznati namjera i izvedba određene vještine (npr.
parafraziranje izrečenog3).
c) Samokontrola – na ovom stupnju osoba počinje uvježbavati vještinu, odnosno
razvijati ju sve dok nije potpuno razvijena sa svim svojim dijelovima (npr.
upućivanje Ja-poruka4).
3
O čemu više na str. 56.
4
O čemu više na str. 59. i 60.
7
d) Samoregulacija - osoba uči gdje, kada i kako prikladno koristiti vještinu u različitim
osobnim i kontekstualnim uvjetima (dakako i profesionalnim), kako bi se postigao
maksimum u interakciji (npr. kada reflektirati osjećaje u aktivnom slušanju5).
5
O čemu više na str. 56.
8
Razmislite:
• U čemu ste vrlo kompetentni? Kako ste to postali?
• U čemu niste postali kompetentni a željeli ste? Što je nedostajalo da postanete
kompetentni? Znanje, motivacija, vještina ili nešto drugo?
• Ispunite predložak o svom komunikacijskom stilu (prilog 1.). Što biste željeli
promijeniti, unaprijediti?
9
ODREĐENJA OSNOVNIH POJMOVA
Definicije komunikacije
Najstariji postojeći esej o tome kako uspješno govoriti u javnosti, napisan oko
3000. godine prije nove ere, sastojao se od savjeta Kagemniju - najstarijem sinu
Faraona Hunija. Najstariju pak knjigu komunikacijskih pravila (eng. «Precepts»)
napisao je Ptah – Hotep u Egiptu oko 2675. godine prije nove ere, u kojoj raspravlja
o tome što čini uspješnu komunikaciju. Iako se ukupno može govoriti o bar 5000
godina zanimanja i promišljanja područja ljudske komunikacije i iako je komunikacija
izuzetno značajna u životima ljudi, radi se o pojmu za koji je teško dati precizno
određenje.
U domaćoj literaturi postoji niz definicija komunikacije (npr. Ajduković i Hudina,
1996; Brajša, 1996; Novosel, 1991.). Ovdje će biti prikazano još nekoliko njih
značajnih za suvremeno razumijevanje pojma interpersonalne komunikacije u
kontekstu profesionalnih vještina.
Riječ komunikacija dolazi od latinske riječi communicare, glagola koji znači
«učiniti poznatim» odnosno «podijeliti (s drugim, drugome)» te će «ono što ja znam
saznati i drugi». Definicija Kadushina i Kadushina (1997.) naglašava da je
komunikacija - dijeljenje misli, osjećaja, stavova i ideja kroz razmjenu verbalnih i
neverbalnih simbola. Slična je i definicija interpersonalne komunikacije koju daju
Brooks i Heath: «proces u kojem se informacije, značenja i osjećaji dijele među
osobama izmjenom verbalnih i neverbalnih poruka» (1993.: 7; prema Hargie i
Dickson, 2004.). Upravo se dijeljenje i davanje naglašava i u mnogim drugim
definicijama komunikacije, pri čemu su ključna dva pojma; jedno je intersubjektivnost
odnosno namjera da razumijemo druge i da nas drugi razumiju čime dijelimo sebe s
drugima, a drugo je utjecaj – odnosno davanje važnosti i značenja poruci i koliko ona
može utjecati na mijenjanje misli, osjećaja i ponašanja drugih (prema Hargie i
Dickson, 2004.). Radi se o dvjema važnim značajkama svake komunikacije.
No, iako je komuniciranje svakodnevna pojava, o njoj postoji niz predrasuda
koje mogu ometati usvajanje spoznaja o komunikaciji (Novosel, 1991.; Ajduković i
Hudina, 1996.):
• Svi znaju dobro komunicirati. Iako je komuniciranje sveprisutno među ljudima,
ipak se ljudi razlikuju prema uspješnosti komuniciranja, posebno slušanja i
10
govorenja, i vještine komuniciranja se mogu i trebaju sustavno usvajati i
unapređivati.
• Komunicira se riječima. «Glasni» tj. verbalni odnosno govorni dio komunikacije
je većini ljudi sinonim za komuniciranje, no prema nekim autorima, najveći dio
komunikacije se odnosi na neverbalnu komunikaciju, gdje se poruke šalju
pokretima, pogledima, mimikom lica, itd.
• Svemoć nasuprot nemoći komunikacije. Niti se sve može riješiti i popraviti
dobrom komunikacijom, niti se njome ne može ništa promijeniti – ovo su dva
isključiva mišljenja o vrijednosti komunikacije. S obzirom na složenost
komunikacije, njezina uspješnost je određena brojnim činiteljima u određenoj
situaciji.
• Komunikaciju je moguće izbjeći. Mnogi se nadaju i vjeruju kako mogu izbjeći
komunikaciju ako izbjegnu govorenje ili npr. odu izvan prostorije u kojoj se zbiva
neka komunikacija odnosno interakcija. No, kako je cjelokupno ponašanje osobe
ujedno i komunikacijska poruka, tako je i svako od navedenih ponašanja, pa tako i
napuštanje razgovora, komunikacijska poruka6.
• Komunikacija je svjesna i namjerna te ju je moguće kontrolirati. Vrlo često
neverbalno ponašanje, a ponekad i verbalno, nije pod kontrolom komunikatora,
već mu «pobjegne». Komuniciranje nije pod kontrolom i stoga što ga neovisno o
našim namjerama, određuje i ono značenje koje primatelj poruke pridaje našim
verbalnim i neverbalnim znakovima, neovisno o tome koliko smo ih bili svjesni.
• Više komuniciranja vodi boljim odnosima i boljem rješavanju problema.
Nažalost, ne. Ponekad više komunikacije, ako je neprikladna, vodi u
produbljivanje problema. Prekid i smanjivanje komunikacije može biti također
djelotvorno u cilju smanjivanja nekih tenzija i otvaranja prostora za razmišljanje o
problemu.
6
U skladu s prvim Watzlawickovim zakonom komunikacije «Nemoguće je ne komunicirati u situaciji kada se
dvoje ljudi može vidjeti.», koji je opisan na str. 20.
11
• Radi se o komunikaciji «licem u lice» (bez posrednika)
• Događa se u dijadama (među parovima) ili u malim grupama
• Kroz oblik i sadržaj komunikacije prenose se ujedno i osobne kvalitete
komunikatora, kao i njihove socijalne uloge i odnosi.
7
O čemu više na strani 15.
12
sudionici imaju jedno na drugo, značenje i razumijevanje postaje sve sličnije (iako
nikada posve isto). Stoga je npr. kod jako dobrih prijatelja dovoljna i jedna riječ kako
bi se razumjela poruka. U profesionalnom smislu pridavanje uzajamnog značenja je
iznimno važno za napredak i proces planiranih promjena jer nepostojanje
uzajamnosti i međusobne transakcije zapravo utječe na nemogućnost cjelovite i
svrsishodne intervencije socijalnog rada (Urbanc, 2006.).
13
d) kako druga osoba vidi sebe
e) kako druga osoba vidi «prvu» osobu
f) kako druga osoba vjeruje da ju vidi «prva» osoba.
Ljudi zapravo stvaraju i sebe i druge kroz odnos koji imaju, odnos koji žele
imati i odnos koji vjeruju da imaju. Uvijek treba imati na umu sve postojeće
perspektive i uzimati u obzir i druge načine doživljavanja iste interakcije.
14
Akcija i interakcija uvijek su aktualni načini kodiranja i dekodiranja poruka i u
uskoj su vezi s osobnim izborom sredstava i kanala komunikacije. Tako su npr.
gledanje televizijske emisije i kasnije pisanje demantija zapravo zasebne
komunikacijske akcije, dok je npr. telefoniranje ili slanje SMS poruka interakcijsko.
8
U skladu s drugim Watzlawickovim zakonom komunikacije: «Svaka komunikacija se sastoji od dva
aspekta: sadržaja i odnosa sugovornika.», koji je opisan na str. 20.
15
dio poruke). Neposrednost se dakle odnosi na brzinu kojom je povratna informacija
primljena jer omogućava da se recipročno, na licu mjesta, utječe na ponašanje i
značenja svih uključenih u interakciju.
16
(koja može skrenuti pogled, promijeniti ton ili temu razgovora, zijevnuti…), a mogu
dakako dolaziti i iz okoline, npr. raspoloživo vrijeme, prisutnost drugih ljudi i sl.
Komunikacija stalno utječe na odnos koji “nosi”, a koji povratno utječe na
sadržaj. Stoga odnos nikada nije isti, a komunikacijom se uvijek modeliraju i mijenjaju
odnosi čiji je dio. Komunikacija je stoga važna za sve međuljudske odnose i njezino
pogoršavanje odnosno unapređivanje ima značajne posljedice na obiteljski sustav i
kvalitetu života ljudi.
17
• Komunikacijske su vještine nadređeni pojam interpersonalnoj komunikaciji.
Uključuju sve načine prijenosa poruka između komunikatora, npr. i pisanu
komunikaciju, komunikaciju putem masovnih medija, ali i vještinu
interpersonalne komunikacije.
• Interpersonalne vještine se odnose na onaj dio komunikacije koji se koristi
u neposrednoj interakciji s drugom osobom ili nekolicinom ljudi (u obitelji, s
prijateljima, s korisnicima, u grupi, u redu pred šalterom banke, itd.)
18
Promatranje interpersonalne komunikacije kao vještine suvremeni je način
doživljavanja i tumačenja ovog međuljudskog fenomena. Do takvog je shvaćanja
interpersonalne komunikacije došlo slijedom usporedbe motoričkih i socijalnih
vještina9. Osnovne sličnosti između motoričkih (npr. dizajniranje odjeće) i socijalnih
vještina (npr. razgovor) su:
• oboje su cilju usmjerene i namjerne,
• podrazumijevaju visoku razinu kognitivne kontrole,
• uključuju ponašanja koja su sinkronizirana i specifična u određenoj situaciji,
• naučena su i unapređuju se kroz praksu i povratnu informaciju (Hargie, 2006.a).
19
neki pojedinac ima više ili manje razvijene (dakle ne urođene). Kasnija određenja
uključuju i interaktivnu, situacijsku, emotivnu i percepcijsku komponentu (Hargie,
2006.a).
Iako danas postoji slaganje o osnovnim elementima interpersonalne
komunikacije, i dalje ne postoji slaganje o točnoj prirodi, no to na neki način i nije niti
moguće jer su interpersonalni procesi složeni, stalno mijenjajući i pod izravnim
utjecajem velikog broja međusobno povezanih čimbenika, uvijek specifičnih osoba i
situacija. Također, postoji niz različitih vrsta vještina, od kojih neke uključuju vrlo
jednostavne aktivnosti koje se mogu bez teškoća izvršiti, npr. pozdravljanje, dok
druge sadrže niz dodatnih elemenata i teže ih je usavršiti (npr. pregovaranje,
savjetovanje). S obzirom na razlike u tome što čini neku vještinu te dinamičnu prirodu
svih vještina, svaki je pokušaj definiranja zapravo pojednostavljivanje nečega što je
zamršeno, raznoliko i s mnogo različitih pojavnih oblika.
20
događa kada su ljudi zajedno. Svaka socijalna situacija sadrži komunikaciju i
zahtjeva postojanje komunikacijskih vještina. Čak i kada netko pokušava izbjeći
komunikaciju, on prenosi tu komunikacijsku poruku na razne načine – šutnjom,
okretanjem leđa ili rečenicom Ne želim razgovarati.
21
komunikacija načelno poželjnija, komplementarna je također nužna u mnogim
životnim situacijama (npr. roditelj-dijete, učitelj-učenik, itd.).
Razmislite:
• Imate li neke predrasude o komunikaciji?
• Da li vam se dogodio tzv. sudar perspektiva, nesporazum uslijed «razgovora»
između različitih perspektiva?
• Možete li se sjetiti primjera za svaki od Watzlawickovih zakona komunikacije?
22
SOCIJALNA PERCEPCIJA
23
pažnju na čitanje knjige pa ne obraćamo pažnju na okolne zvukove). Dakle,
ukoliko nešto iz okoline nema veze s onim što želimo percepcija prestaje ili
smo je jedva svjesni.
3. „Miješanje“ – podražaje koje smo izdvojili kao zanimljive imenujemo odnosno
pridajemo značenje onome što smo izdvojili. Značenje pridodajemo u skladu s
našim prethodnim znanjem, iskustvom, uvjerenjima. (Npr. ako čujemo poznati
glas dok čitamo, povezujemo ga s osobom za koju mislimo da joj glas pripada)
4. Organiziranje – zamijećene podražaje pokušavamo strukturirati u onaj oblik
koji nam omogućuje baratanje podražajima i informacijama. Uključuje nekoliko
elemenata:
a) grupiramo stvari za koje mislimo da su zajedničke;
b) grupiramo stvari koje su smještene blizu ili su slične vrste;
c) pokušavamo organizirati jedinstvenu cjelinu;
d) ako je nužno mi dodajemo ograde kako bi dobili konkretnu formu;
e) upotrijebiti ćemo kontekst da pokušamo definirati formu;
f) upotrijebiti ćemo formu, kategorije, strukture, ono što znamo ili ono što
je u skladu s našim prethodnim iskustvom.
(Npr. osim što čujemo glas vidimo i tijelo s leđa, glavu, visinu, odjeću, itd.).
5. Interpretiranje – pokušavamo interpretirati, dati smisao percipiranom.
Pokušavamo odgovoriti na pitanje: što to predstavlja? (Npr. na temelju glasa
mislili smo da je osoba koju poznajemo ali prema tijelu koje vidimo, obliku
glave, izrazu lica, načinu hoda i stilu odijevanja zaključujemo da se ne radi o
toj osobi na koju smo mislili).
24
• kada na osnovu jedne osobine koju netko pokazuje zaključujemo o
postojanju drugih njegovih/njezinih osobina (netko veseo je i
dobroćudan);
• kada na osnovu nečije osobine zaključujemo o ponašanju (netko je lijen,
dakle sporo radi);
• kada na osnovu jednog ponašanja zaključujemo o postojanju druge vrste
ponašanja (tko laže taj i krade);
• kada na osnovi nečijeg ponašanja zaključujemo o postojanju određenih
osobina (tko malo govori je sramežljiv);
• kada na osnovu fizičkog izgleda osobe zaključujemo o postojanju
određenih osobina (tko ima tanka usta je zločest).
d) greške pri zaključivanju o uzrocima ponašanja drugih ljudi – uzroke ponašanja
povezujemo ili sa samom osobom (unutarnji uzorci) ili sa vanjskim okolnostima
(vanjski uzroci). Kada govorimo o uzrocima vlastitog ponašanja imamo tendenciju
pravdati se odnosno pripisivati uzroke vanjskim okolnostima (npr. zakasnili smo
jer je promet bio gust) više nego što to činimo kada tražimo uzroke ponašanja
drugih osoba (netko je zakasnio jer nije krenuo na vrijeme).
e) greške povezane s osobnom procjenom procjenjivača – odnose se na naša
općenita mišljenja i uvjerenja o svijetu i ljudima, npr. neki smatraju da su ljudi
većinom dobri, a drugi da su većinom loši.
25
(različit veselom ili sramežljivom djetetu, nasmiješenom strancu, šutljivoj baki, itd.).
Vrlo rasprostranjena vrsta označavanja jesu socijalni stereotipi – kada nakon što se
identificira pripadanje neke osobe određenoj socijalnoj grupi, karakteristike grupe se
daju osobi, neovisno o njezinom stvarnom ponašanju i individualnim obilježjima.
Upravo ignoriranje individualno-situacijskih obilježja čini socijalne stereotipe
pogrešnim, dok je kategoriziranje sastavni dio selektivne i subjektivne percepcije. U
svakom slučaju, čini se da u percepciji oboje – i intuicija i zaključivanje, imaju
određenu ulogu. Iako je urođena percepcija emocija, pa onda i ciljeva i motiva u
drugih ljudi, bila, a i danas je, ključna za preživljavanje pojedinca, ipak u složenom
društvu kakvo jest, ranije izvedeni zaključci i spoznaje omogućavaju upotrebu
životnog iskustva te prepoznavanje i interpretiranje različitih socijalnih poruka i
prikladno odgovaranje.
S obzirom da se svako ponašanje i komunikacija temelji na percepciji situacije
i drugih osoba, važno je analizirati vlastite obrasce i eventualne pogreške pri
procjenjivanju drugih ljudi (Petar, 2004.).
Razmislite:
• Kojem ste teorijskom konceptu o ishodištu percepcije skloniji i zašto?
• Navedite primjere koji opisuju karakteristike perceptivnih procesa?
• Razmislite koje pogreške pri procjenjivanju drugih najčešće primjećujete kod
sebe?
26
ELEMENTI KOMUNIKACIJSKOG PROCESA
27
c) tehnološko-mehanička sredstva (npr. televizija, radio, telefon, informacijska
tehnologija).
28
Komunikacijski šum se ne odnosi samo na čist zvuk koji se može pojaviti
tijekom komunikacijskog procesa, već na bilo koju smetnju koja utječe na uspjeh
komunikacije, mijenjajući poruku tako da značenje koje je osoba primila nije ono koje
je pošiljatelj namjeravao. Komunikacijski šumovi dakle mogu dolaziti iz bilo kojeg
elementa komunikacije (izvora, kanala, pošiljatelja ili konteksta) odnosno mogu biti
vanjski, u obliku napadnih zvukova, koji maskiraju što je rečeno ili mogu biti
unutrašnji, i proizlaziti iz jedinstvenog životnog iskustva sudionika komunikacije ali i
aktualnih potreba u tom trenutku.
Povratna informacija (eng. feedback) ključan je element komunikacije zato
što je pošiljatelj poruke upravo na temelju nje sposoban procijeniti koliko je poruka
uspješno primljena (i odaslana) i kakav je imala utjecaj na primatelja. Promatranje i
slušanje primateljeve reakcije omogućava da se daljnja komunikacija prilagodi i
regulira kako bi se postigao željeni efekt. Povratna informacija je iznimno značajna za
uspješne socijalne odnose i ima centralnu ulogu u uspješnoj interpersonalnoj
komunikaciji. Kada je oblikovana u okviru planirane intervencije, jedna je od
samostalnih, ključnih vještina socijalnog radnika i drugih pomažućih stručnjaka.
Kontekst je značajan element komunikacije stoga što se sva komunikacija
događa unutar nekog konteksta i pod utjecajem je tog istog okruženja (Rosengren,
2000.; prema Hargie i Dickson, 2004.). Zapravo se radi o više kontekstualnih
određenja i okvira, a najznačajniji su:
a) prostorni okvir (grad, selo, livada, lift, radno mjesto),
b) vremenski okvir («pogodnost» trenutka, dan u tjednu, sat, dan-noć,
godišnje doba) i
c) odnosni okvir (različiti spolovi, poznate ili nepoznate osobe, ljubavni
partner, obitelj, kolege).
Iako je jasno kako kontekst ima utjecaj na komunikaciju, valja naglasiti da
komunikatori također utječu na oblikovanje situacije i konteksta kroz komunikaciju.
Razmislite:
• Koji su mogući komunikacijski šumovi u svakom elementu komunikacijskog
procesa?
• Kako komunikatori utječu na oblikovanje konteksta?
29
SUVREMENI MODEL INTERPERSONALNE KOMUNIKACIJE KAO VJEŠTINE
Povratna
informacija
Percepcija Odgovor
Posredujući Posredujući
procesi procesi
Cilj Cilj
Odgovor Percepcija
Povratna
informacija
10
Kao npr. Argyle, 1972.; prema Hargie, 2006.a; Hargie i Marshall, 1986.; Hargie, 1997; Dickson i sur;
1997.; prema Hargie i Dickson, 2004.
30
Ukratko, svako stupanje u interakciju i komuniciranje dijelom je rezultat
određenih osobina i karakteristika koje svaku osobu čine jedinstvenom, a dijelom
obilježja zajedničke situacije u kojoj su se oboje zatekli. Jedna od temeljnih
karakteristika socijalnih interakcija je da su usmjerene nekom cilju (prema Hargie i
Dickson, 2004.). Ljudi si postavljaju i teže određenim ciljevima u situaciji unutar koje
se odvija interakcija. Ti ciljevi variraju od najjednostavnijih, npr. ugode i smanjivanja
dosade prilikom uključivanja u kratkotrajni razgovor u čekaonici kod liječnika, do
složenijih, kao npr. razjašnjavanja dubokih emotivnih odnosa u obitelji, pregovaranja
o financijskim pitanjima, provedbe određenih intervencija i postizanja profesionalnih
rezultata. Da bi se ostvarili postavljeni ciljevi, događa se niz posredujućih procesa,
u prvom redu kognitivnih i afektivnih, kako bi se promislilo o strategijama ostvarivanja
ciljeva, procijenile moguće posljedice tih strategija te donijela odluka o planu akcije i
komunikacije. Primjena plana se oblikuje i izvodi u obliku odgovora. Interaktivna
priroda procesa je takva da svaki komunikator, reagirajući na drugoga, daje
povratnu informaciju o značaju donošenja odluka o tome kako postići cilj zbog
kojeg se zbiva komunikacija. Povratna informacija se uzima u obzir samo ako ju je
primatelj i primio odnosno percipirao. Percepcija je iznimno važna za vještu
interpersonalnu interakciju, jer njezina intrinzično selektivna i subjektivna priroda
često rezultira u percepcijskoj netočnosti i pogreškama u komunikaciji (prema Hargie
i Dickson, 2004.).
Promišljajući o ovom modelu, uvijek valja imati na umu (Dickson, 1999.a;
prema Hargie i Dickson, 2004.) sljedeće:
a) uslijed dinamičnog karaktera komunikacije, oba su komunikatora istovremeno i
primatelji i pošiljatelji informacija te su (čak i kada mirno šute i gledaju se11)
konstantno aktivni i reagiraju jedan na drugoga i
b) potencijalne prepreke za uspješnu komunikaciju postoje odnosno mogu se
pojaviti na svim razinama procesa odnosno u različitim elementima modela
interpersonalne komunikacije.
Iako su isti elementi i procesi prisutni i prilikom interakcije više od dvoje ljudi,
interakcija postaje bitno složenija i puno ju je teže dijagramski prikazati. U nastavku
11
U skladu s prvim Watzlavickovim zakonom komunikacije: «Nemoguće je ne komunicirati u situaciji
kada se dvoje ljudi može vidjeti» (str. 19).
31
će biti opisani centralni procesi i elementi koji omogućavaju razumijevanje i
interpretiranje interpersonalne komunikacije kako u dijadnoj, tako i u interakciji unutar
male grupe.
32
Utjecaj individualno-situacijskog konteksta je dvosmjeran: ne samo da
individualna i situacijska obilježja utječu na ponašanje osoba, već se oba mogu
promijeniti kao rezultat interakcije. Upravo interakcija s drugom osobom vodi u
promjene u nečijem znanju, vjerovanjima, stavovima i ponašanju (na čemu počiva i
svaka edukacijska aktivnost i pomažuća intervencija, pa i intervencije socijalnog
rada) i u nekoj mjeri može povratno mijenjati i socijalnu situaciju unutar koje se zbiva
komunikacija (te se odabirom prikladnog cilja i strategije može postići promjena
situacije). Zanimljivo je zaključio Argyle (1994.; prema Hargie, 2006.b): «Ukupni
rezultat je vrlo jasan: osoba i situacija su važni, ali je njihova interakcija (osoba x
situacija) značajnija nego i jedno od toga zasebno.»
Ciljeve unutar prikazanog modela valja shvatiti kao željene ishode kojima ljudi
teže odnosno mentalne reprezentacije budućih rezultata koje žele da se dogode.
Ciljevi su u uskoj vezi s motivima - zašto uopće osobe ulaze u neku interakciju, zašto
biraju ciljeve kojima teže te zašto se ponašaju u skladu s ciljevima koje su postavili?
Ciljevi oblikuju naše ponašanje no motivacija određuje stupanj posvećenosti da se
ostvari postavljeni cilj. Nisu svi ciljevi kojima netko teži ujedno i prevedeni u
ponašanje i akciju, a hoće li biti ili ne, ovisi dakle o motivaciji te o procjeni niza
vanjskih i unutarnjih čimbenika, kao npr. idu li okolnosti u prilog većoj vjerojatnosti
ostvarivanja cilja i procjeni samouspješnosti, koje pak utječu na zaključak osobe ima
li ona dovoljno sposobnosti i sredstava dostupnih za uspjeh (Bandura, 1997.; prema
Hargie i Dickson, 2004.).
Niz je različitih načina shvaćanja, razlikovanja i opisivanja ciljeva, kao npr.
• kratkotrajni ili dugotrajni ciljevi,
• ciljevi usmjereni prema zadacima i ciljevi usmjereni na odnos s drugom osobom,
• jasni ciljevi (svjesni, moguće ih je iskazati) spram nejasnih (nesvjesnih,
podsvjesnih),
• instrumentalni (koji služe za postizanje nekih daljnjih rezultata uz suradnju druge
osobe) i korisnički (koji sami po sebi zadovoljavaju potrebu osobe bez veće
aktivnosti drugoga).
Ciljevi mogu imati i različit stupanj konkretnosti odnosno apstrakcije. Nadalje, Maes i
Gebhardt navode kako ciljevi imaju uz sadržajnu dimenziju, koja se odnosi na to što
se namjerava postići i procesnu dimenziju, koja se odnosi na to kako se cilj
33
namjerava postići i koliko je osoba posvećena određenom cilju (2000.; prema Hargie
i Dickson, 2004.).
Za djelotvornu interpersonalnu komunikaciju posebno je značajna usklađenost
ciljeva odnosno u kakvom su međusobnom odnosu ciljevi komunikatora, te se smatra
kako oni mogu biti:
a) slični – pri čemu obje osobe teže istim ili sličnim ciljevima (ali u ostvarivanju istih
mogu se, i ne moraju, ispriječiti jedno drugome);
b) komplementarni – nadopunjavajući (kada svaka osoba želi i treba različito, i to
upravo ono što drugi nudi ili omogućava, npr. jednoj se osobi govori, drugoj se
sluša)
c) suprotni – ciljevi jedne osobe mogu biti u izravnoj suprotnosti s ciljevima druge
osobe (jedna osoba želi razgovarati o problemima u vezi, a druga ne želi uopće
razgovarati, već odmoriti se u tišini).
U najužoj vezi s ciljevima odnosno motivima zapravo su potrebe, te se motivi,
između ostalog, objašnjavaju i kao unutrašnji odgovor na potrebe. Jasno je da su
osobe uvijek motivirane svojim biološkim potrebama i potrebom za očuvanjem fizičke
sigurnosti, ali i nizom drugih psiholoških potreba koje mogu određivati ono što traže
od svoje okoline i od interakcije s drugim ljudima. Značaj potreba je i u tome što vješti
interpersonalni komunikatori prepoznaju, uzimaju u obzir i reagiraju na potrebe drugih
ljudi s kojima komuniciraju, uz to što prepoznaju i svoje vlastite potrebe.
U svakom slučaju, vješti profesionalci uzimaju zasebno vrijeme na početku
profesionalne komunikacije kako bi s korisnicima utvrdili ciljeve komunikacije (a
nadalje i intervencije) za što je preduvjet otkrivanje individualnih potreba u određenoj
situaciji. U kontekstu edukacijskih i drugih profesionalnih ciljeva, jedna od široko
prihvaćenih preporuka jest da ciljevi trebaju biti precizno artikulirani i to u procjenjivim
terminima, što znači da se nakon nekog vremena može na točno određen način
provjeriti je su li ili u kojoj mjeri ostvareni (Millar i sur., 1992; prema Hargie i Dickson,
2004.).
34
koju je primila tijekom interpersonalne komunikacije. Upravo na ovom mjestu u
predstavljenom modelu osoba donosi odluke o prikladnim aktivnostima za postizanje
cilja.
Osnovni koraci kognitivnih procesa koji vode u određenu akciju i čine
interpersonalnu komunikaciju mogućom su:
• organizacija informacija,
• procesiranje,
• evaluacija,
• donošenje odluka i
• odabir akcijskih strategija (Kreps, 1998.; prema Hargie i Dickson,
2004.).
Upravo se ti planovi aktivnosti smatraju esencijalnim doprinosom ovog dijela modela
samoj interakciji. U pravilu su misli svrhovite i cilju orijentirane, no neke kognitivne
aktivnosti mogu biti manje kontrolirane, automatske i nedobrovoljne po svojoj prirodi.
Socijalno vješta osoba ima veću kontrolu nad svojim kognitivnim procesima i koristi ih
za olakšavanje socijalne interakcije.
S druge strane, afektivni se procesi odnose na ulogu emocija koje se «unose»
i koje netko osjeća tijekom interakcije te značenje koje se pridaje događajima može
biti «obojano» onim kako se osoba osjeća u tom trenutku i/ili u posljednje vrijeme.
Posredujuća uloga emocija na ponašanje u svezi je i s reciprocitetom - naime osobe
uzajamno doživljavaju neke osjećaje (ugode, tuge, ljutnje) odnosno one koje
percipiraju da im komunikator šalje. Vješta je osoba podjednako uspješna u
osvješćivanju vlastitih emocija, kao i prepoznavanju i prikladnom reagiranju na
emocionalna stanja drugih (Burleson, 2003., prema Hargie, 2006.b). Upravo je
osjetljivost na emotivna stanja drugih ključni aspekt uspješne komunikacije kojom se
mogu očuvati i unaprijediti međuljudski odnosi (Clark, Fitness i Brissette, 2004.;
prema Hargie, 2006.b). Tri su komponente emocija značajne u kontekstu modela
interpersonalne komunikacije: a) direktno iskustvo odnosno osjećaj emocije (npr.
strah), b) fiziološki procesi koji prate emocije (npr. lupanje srca) i c) vidljiva ponašanja
i aktivnosti koja se koriste za iskazivanje osjećaja (npr. nervozni pokreti).
O odnosu između kognitivnih i afektivnih procesa postoje različita mišljenja.
Vrlo pojednostavljeno shvaćanje jest da se između njih radi o uzročnoj vezi, pri čemu
su emocije posljedica kognitivnih procesa, dok složenija objašnjenja upućuju na to da
35
emotivna stanja također mogu utjecati na kognitivne procese. Najvjerojatnije je
postojanje recipročnog odnosa u kojem kognitivni i afektivni procesu utječu jedni na
druge (Hargie, 2006.b).
Značajan rezultat posredujućih procesa je strategija ili plan akcije oblikovan u
smjeru postizanja cilja, no valja naglasiti da plan treba biti provizoran i otvoren za
reviziju. Upravo se onda kada je plan konačan a ponašanje rigidno i neosjetljivo na
promjene, događaju socijalno neuspješne interakcije.
Ponekad se neke profesionalne interakcije s korisnicima provode na
ponavljajući, stereotipan način. No, vješta interpersonalna komunikacija i u
profesionalnoj situaciji treba biti prilagodljiva i refleksivno odgovarati na drugog
komunikatora. Naime, iako se stručnjaku zbog iskustva može činiti da je lako
predvidjeti probleme i rješenja za korisnika, ipak svaki korisnik na jedinstven način
doživljava svoju životnu situaciju te se samo njegovi specifični osobni potencijali koje
valja pronaći mogu pozitivno iskoristiti u procesu planiranja promjena.
12
U skladu s 5. Watzlawickovim zakonom komunikacije: «Komunikacija može teći na digitalnoj
(verbalnoj) i analognoj (neverbalnoj) razini» (na str. 23.)
36
• kinetičko – istraživanje pokreta tijela odnosno značenja koja se povezuju s
pokretima ruku, nogu, glasom, tjelesnom pozom, pogledom, izrazom lica,
itd.
13
U skladu s karakteristikama interpersonalne komunikacije, na str. 13.
37
c) poticanje od strane slušatelja kojim ohrabruje nastavak određenog oblika i
sadržaja poruka, kao oblik komentara.
Povratna se informacija može pružati i u obliku tzv. pratećeg neverbalnog
ponašanja kojim slušatelj pruža trajne, nenapadne informacije o onome što čuje i vidi,
u obliku vokalizacije (a-ha, da, uh), kimanja glavom, pokreta očima i izrazom lica.
Govornik promatra i doživljava prateće ponašanje kako bi procijenio je li poruka
shvaćena i prihvaćena i ima li željeni učinak, te se prilagođava na licu mjesta.
Naravno, istraživanja pokazuju da postoje značajne kulturalne razlike u vrsti i stupnju
pratećeg ponašanja i međusobne procjene komunikacijskih vještina su veće tamo
gdje komunikatori pokazuju sličnu razinu pratećih ponašanja i informacija (Kikuchi,
1994.; prema Hargie, 2006.b). Tako se na primjer smatra da, kako u Europi, tako i u
Hrvatskoj, južnjaci imaju razvijenija prateća neverbalna ponašanja (npr. gestikulacija,
mimika i sl.) i da su temperamentniji, dok su sjevernjaci više smireniji i «škrtiji» u
svojim pratećim ponašanjima.
Nakon što je primio neku povratnu informaciju pojedinac prilagođava svoje
daljnje akcije i mijenja kasnije odgovore sukladno tome. U ovdje prikazanom modelu
dva su izvora povratne informacije – jedan je osobni u kojem kroz svoje unutrašnje
receptore (mišićne, vizualne, slušne) osoba može doći do samouvida u ono što čini i
govori tijekom komunikacije s drugima (odnosno sama sebe doživljava), a drugi je
izvor druga osoba koja daje povratne informacije značajne za postizanje cilja.
38
zanimljivo i manje uočljivo ili ima manje elemenata koji su im osobno važni i manje ih
se tiču. Suprotno od čestog osobnog uvjerenja kako percipiramo i promatramo druge
ljude na točan, bez predrasuda i objektivan način, percepcija je u svojoj biti vrlo
osobna i subjektivna. Ono što netko percipira značajnije je povezano s onim što i
kakva ta osoba jest, nego s onim kakva je druga osoba koju percipira.
Posljedica visoke subjektivnosti i selekcije, kao i toga da percepcija ovisi i o
znanju, očekivanjima i značenju koje primatelj daje interakciji, često su percepcijske
netočnosti koje dovode do komunikacijskih pogrešaka (Hargie i Dickson, 2004.).
Valja naglasiti da vješta interpersonalna komunikacija zahtjeva i što točniju percepciju
samoga sebe i onoga kako nas drugi percipiraju (kakav dojam ostavljamo, kakvima
nas percipiraju sada u nekoj specifičnoj situaciji), što se naziva metapercepcija. Ljudi
se naravno razlikuju u tome kako «nadgledaju» svoje ponašanje i pod kojim uvjetima,
odnosno kako se samomotre (Hargie i Dickson, 2004.). Onda kada postoji trajna ili u
nekoj posebnoj situaciji, slaba svijest o tome kako se osoba sama ponaša, povećava
se vjerojatnost neuspješne interpersonalne komunikacije (Hargie i Dickson, 2004.).
Razmislite:
• Kako emocije utječu na percepciju i komunikaciju?
• Koje se komunikacijske prepreke mogu pojaviti na svakom elementu prema modelu
interpersonalne komunikacije kao vještine u svakodnevnom životu, a koje u praksi
socijalnog rada?
39
VERBALNA I NEVERBALNA KOMUNIKACIJA
Verbalna komunikacija
Vještina govorenja
40
će se dati precizno značenje svojim mislima i ispuniti cilj interpersonalne
komunikacije. Točnost podrazumijeva i govorenje provjerenih činjenica i iskazivanje
specifičnih, a ne općenitih poruka (koje obično uključuju pojmove kao npr. svi, nitko,
nikada, itd.)
Empatičnost je kvaliteta govornika kojom se pokazuje uživljavanje u osjećaje i
potrebe drugog komunikatora. Iako se radi o zasebnoj vještini interpersonalne
komunikacije, ona je zapravo potrebna u svakom uspješnom govorenju. Empatičnost
ne znači nužno slaganje s onim što je druga osoba ranije izrekla, već prepoznavanje
i razumijevanje pozicije slušatelja. Empatično govorenje unapređuje komunikaciju, pri
čemu su važni i izraz lica i ton glasa, kao npr. prilikom govorenja utješnih riječi djetetu
koje se udarilo u koljeno.
Iskrenost je kvaliteta govornika koja podrazumijeva da se osoba ponaša u
skladu sa samom sobom i «autentično» što je više moguće. No, jasno je da se
razgovor s prijateljima, poznanicima ili strancima razlikuje upravo prema stupnju
iskrenosti i otvorenosti. Također, u određenim je situacijama iskrenost nepotrebna i
neprilična što je određeno kontekstom u kojem se zbiva komunikacija. Tako je npr.
neprikladno nakon obrane diplomskog rada ukazivati studentu na pogreške.
Opuštenost kao kvaliteta govornika ovisi najčešće o ulozi i cilju interakcije s
drugom osobom, te npr. student nije jednako opušten kada razgovara s profesorom,
roditeljem ili prijateljicom. Ponekad se napetost iskazuje kroz rigidna, neprirodna
obilježja govora i pokreta – ukočenost, nesposobnost izgovaranja cijele rečenice,
premještanje s noge na nogu, itd. Naime, napetost u mišićima dovodi do teškoća u
izražavanju, a nastaje uslijed predugog i površnog udisanja, kada se ne ispušta
dovoljno sporo i do kraja zrak. Potrebno je više puta duboko i usporeno udahnuti i
izdahnuti kroz nos te se kao posljedica tjelesnog opuštanja opušta i um, pa tako i
govorna obilježja.
Kontakt očima se smatra ključnim čimbenikom odnosa tijekom komunikacije.
Odnosi se na smjer i duljinu pogleda koji nisu neverbalni znaci sami po sebi, već
pokazuju da osoba sluša, govori i opaža drugu osobu. Suprotno tome - ne gledanje u
oči ili učestale promjene u smjeru i duljini pogleda, često šalju poruke kao npr. ne
zanimaš me, ne sviđaš mi se, nisam siguran u sebe, ne znam što govorim, nemoj mi
vjerovati, itd.
Izgled je značajan stoga što kako netko izgleda utječe na to kako ga drugi
percipiraju i razumiju. Izgled odražava u prvom redu kako netko vidi sam sebe
41
odnosno kakvu «sliku o sebi» želi predstaviti. Dva su ključna područja u svezi izgleda
onoga koji govori: a) osobna čistoća i urednost te b) odjeća i izgled prikladan situaciji
(odnosno «ni previše ni premalo»). Poželjno je, unutar navedena dva područja,
zadržati svoj osobni stil. Uvid u izgled govornika ne može se u komunikaciji licem u
lice spriječiti kao ni donošenje mišljenja i zaključaka na temelju simboličke
metakomunikacije, koja podrazumijeva slanje i primanje poruka koje proizlaze iz
odjeće i općeg izgleda. Izuzetak od navedenog jest upotreba telefonske komunikacije
s kamerom, tzv. videofon.
Tjelesno je držanje važno stoga što kao dio neverbalnih poruka prenosi
odnos i stav prema izgovorenom sadržaju i slušatelju. Tako npr. naslanjanje na zid ili
polu ležeći položaj u fotelji može slati poruku slušatelju da je osoba iznimno opuštena
ili da je umorna ili da joj je dosadno ili da joj nije stalo do toga što govori odnosno do
slušatelja, itd. Kako netko sjedi odnosno stoji, važno je i zbog kvalitete glasa. Npr.
prilikom spuštanja glave, opuštaju se i ramena i osoba se nagne prema naprijed te
glas nije moguće prikladno iskoristiti jer je otežano potpuno udisanje zraka koji je
nužan za pravilan govor. Kada ne ulazi niti izlazi dovoljno zraka, govorni organi ne
rade slobodno te osobe mumljaju i loše izgovaraju riječi. Također, značajan je i
psihološki aspekt tjelesnog držanja i upotrebe glasa, a koji upućuje na to koliki značaj
osoba pridaje sebi, slušatelju ili sadržaju komunikacije.
Vokalne kvalitete govora često se smatraju urođenima i zadanima, no to je
samo djelomično točno, te se i one u cilju kvalitetnije komunikacije, mogu i trebaju,
unapređivati. Vokalne kvalitete značajne su i radi uvjerljivosti govornika, što je
također bitno u radu socijalnih radnika s korisnicima. Radi se o mehanici govora,
brzini, upotrebi pauza te tona glasa i govorenja (Stanton, 2004.).
• Mehanika govora je važna stoga što govorenje uključuje niz mehaničkih
vještina i tjelesnih organa: dijafragmu, pluća i prsne mišiće, glasnice, usta,
usnice i jezik. Glasnice se protežu kroz unutrašnjost grla. Kako zrak iz pluća
prolazi prema gore pokraj glasnica, njihovim se vibriranjem (ali i pod utjecajem
pozicije čeljusti, unutrašnjosti usta, jezika, zuba i usnica) stvara zvuk odnosno
riječi. Kako bi zvukovi bili jasni, grleni mišići trebaju biti opušteni, usnice
pokretljive a čeljust ne smije biti stisnuta. O mehanici govora ovise visina
glasa, glasnoća, dikcija i glasovna napetost.
- Osobe koje imaju jako visok glas, zvuče piskutavo, a osobe s dubokim
glasom grleno (koji dolazi iz dubine grla). Kada su glasnice stisnute, zvuk
42
je viši jer zrak koji prolazi pokraj njih izaziva visoke vibracije. Kada su ljudi
uplašeni ili napeti tada su im glasnice napete i glas zvuči visoko.
- Glasnoću je lakše kontrolirati nego visinu, ali treba vježbati prikladnu
glasnoću, pri čemu je također važno pravilno disanje. Osobe koje mogu
govoriti jasno bez napetosti ili vikanja ili gubljenja daha, impresioniraju
slušatelje već samom kvalitetom svoga glasa što pojačava dojam slušatelja
da govornik «zna što govori» i da ga je vrijedno slušati. Prikladna glasnoća
ovisi o situacijskim elementima, kao npr. gdje se zbiva komunikacija (u
maloj ili velikoj prostoriji, na otvorenom prostoru, itd.), kolikom se broju ljudi
govori te pozadinskoj buci, npr. klimatskog uređaja ili prometa.
- Dikcija se odnosi na način izgovaranja riječi. Stečena je i dijelom je pod
utjecajem naglaska. Izgovor ovisi o artikulaciji suglasnika i samoglasnika.
Ponekad se dikciju pogrešno izjednačava s naglaskom. Kakav god bio
nečiji naglasak, riječi treba pravilno izgovarati. Svaki regionalni naglasak
treba biti prihvaćen i u javnom govoru uz prikladnu dikciju. Ako osoba krivo
izgovara riječi, ubrzano ili skraćeno, tada je dikcija pogrešna neovisno o
naglasku. No, u hrvatskim je uvjetima značajno i pitanje narječja odnosno
dijalekta koji se odnosi na izbor riječi koje su drugačije od standardnih.
Posebnost je hrvatskog jezika postojanje više istoznačnih riječi te niz
tuđica u govoru koje su nakon duge upotrebe postale uobičajeni dio
narječja te sastavni dio jezičnog identiteta neke regije. Općenito, uz
pravilnu je dikciju svaki naglasak prihvatljiv, dok je dijalektalni govor
prihvatljiv ukoliko ga slušatelj razumije odnosno također govori.
- Glasovna napetost je pojam koji se koristi uz nejasan i nerazumljiv govor
koji može biti uzrokovan stisnutom čeljusti ili stisnutim usnicama, jer oboje
trebaju biti opušteni i otvarati se i zatvarati slobodno. Kroz poluotvorena se
usta zbog nedovoljnog i nepravilnog udisanja i izdisanja zraka, ne može
izraziti pravilna poruka i rezultat je glas i govor kojem nedostaje živost i koji
zvuči monotono. Osobe koje imaju snažniji regionalni naglasak ne trebaju
ga pokušavati promijeniti, već otvarati usta i koristiti usnice dovoljno
fleksibilno da se riječi izgovaraju pravilno. Dobar govornik pomiče usnice u
svim smjerovima, dok mali broj pokreta usnicama ujedno znači da je neke
samoglasnike i suglasnike teško razlikovati što rezultira komunikacijskim
pogreškama. Smatra se da se čak i dobri slušatelji oslanjaju, više nego što
43
misle, na čitanje s usana i ako se usnice govornika ne pomiču dovoljno,
riječi je teško, a ponekad i nemoguće razlikovati.
• Brzina kojom osoba govori također utječe na poruku koju netko šalje, jer ubrzan
govor simbolički šalje poruke o hitnosti slušatelju, što je naravno samo iznimno
opravdano. Često ubrzani govor rezultira time da slušatelj prestane slušati, jer
zahtjeva više koncentracije nego prikladna brzina govora ili se pak čini da osoba i
sama želi što prije završiti komunikaciju. U javnom se govoru, kao i u
profesionalnoj interpersonalnoj komunikaciji, preporučuje sporiji govor nego u
svakodnevnim interakcijama. Iako je brzina govora dijelom i urođena
karakteristika vezana uz komunikacijski stil, dobar govornik će kontrolirati i
mijenjati brzinu govora ovisno o značaju onoga što govori te će manje važne riječi
i fraze govoriti brže, a značajnije sporije. Ako osobe pak govore vrlo sporo, s
dugačkim pauzama između riječi, slušatelji uskoro prestanu slušati. No, i pauze
su, ako su pravilno iskorištene, vrlo uspješan način za naglašavanje poruke.
Kratke pauze treba napraviti na odgovarajućim mjestima kako bi se slušatelju
dala mogućnost da razumije ono što je rečeno ili prije ili poslije neke riječi kako bi
se naglasila sama riječ ili dio poruke i govorenja.
• Ton u smislu glasovnih modulacija (podizanja i spuštanja glasa), također utječe
na to kako je poruka primljena. Varijacije u tonu glasa su često povezane s
visinom i brzinom u naglašavanju onoga što se govori. No, ton u prvom redu
prenosi stav i emocije govornika te je iz tona vidljivo je li osoba npr. uplašena ili se
dosađuje. Također, iste riječi mogu imati vrlo različito značenje ovisno o tonu
kojim su izrečene. Ako se zbog nepažnje upotrijebi «pogrešan» ton, primatelj
dobiva drugačiju poruku od one koju je pošiljatelj namjeravao poslati. S druge
strane, čak i kada osoba ne želi da slušatelj u cjelini sazna neko mišljenje, često
ga ton ipak prenosi i «odaje». U nekim situacijama, osobe namjerno uz neki
sadržaj poruke, koriste drugačiji ton glasa od očekivanog, jer ne žele izravno
iskazati svoju poruku, već samo naznačiti svoj odnos.
44
a) Živost – daje slušatelju dojam da je govornik potpuno svjestan, uključen i
zainteresiran za ono što se događa i o čemu govori. Slušatelju se time čini
vrjednije slušati.
b) Ugodnost – odnosi se kako na ljubaznost i pristojnost, tako i na davanje
prijateljskog tona glasu.
c) Razgovijetnost - jasno govorenje kako bi slušatelj mogao čuti i razumjeti riječi bez
muke, a uključuje izgovor, pravilno disanje, slobodno pokretanje usana, jezika i
čeljusti te izravan govor slušatelju.
d) Izražajnost – u govorenje valja unijeti osjećaje u svezi sadržaja ali i empatiju
prema slušateljima (izbjegavati dugačke monologe koji isključuju slušatelje), za
što je potreban dobar položaj tijela, zainteresiranost za sadržaj i interes za
slušatelja.
Vještina slušanja
45
ono samo preduvjet, odnosno prva faza slušanja kao komunikacijske i socijalne
vještine.
Potrebno je dakle razumjeti i razlikovati čujenje i slušanje (Pearson i Spitzberg,
1987.). Kao što je već naznačeno, čujenje i slušanje predstavljaju dvije različite faze.
Čujenje je prva faza koja se odnosi na jednostavan fizički čin primanja zvukova, dok
je slušanje druga faza koja se odnosi na pridavanje značenja zvučnim simbolima koji
su primljeni. Zvučni val proizvodi vibracije između uha i izvora zvuka koje se
mehaničkim vezama prenose do završetka živaca. Elektrokemijski impuls se
proizvodi i šalje u specifično područje mozga gdje se dekodira u „zvuk“. Ukoliko
osoba ne pati od fizičkog oštećenja slušnog organa ili nekog oblika cerebralne
disfunkcije, čujenje zvukova određenog intenziteta ne može se izbjeći i ono je
nedobrovoljno (npr. čujemo prolazak automobila ili padanje kiše). Slušanje je
selektivna dobrovoljna aktivnost koja uz primanje, uključuje i interpretiranje slušnih
podražaja. Pasivno je slušanje korak dalje od čujenja, kad potencijalni primatelj ima
vrlo malo motivacije za pozorno slušanje, već sluša usputno, npr. iz zabave,
zadovoljstva, pristojnosti.
Četiri su osnovne komponente slušanja: pozornost, čujenje, razumijevanje i
zadržavanje odnosno pamćenje (Pearson i Spitzberg, 1987.). Za pozornost je
potrebna motivacija (koja je u uskoj vezi s ciljevima i potrebama osobe te
percepcijom). Osoba koja sluša treba se fokusirati na poruku koju prima, što ovisi o
želji da sazna informacije koje poruka sadrži. Čujenje je fizički prijem zvučnih dijelova
poruke, kojima valja dati značenje i pravilno ih razumjeti. Zadržavanje se odnosi na
pohranjivanje poruke odnosno njenog značenja u pamćenju.
46
aktivnog slušanja drugih može izazvati ozbiljne komunikacijske probleme. Neki ljudi
slabo slušaju, a svi u nekim situacijama postajemo loši slušači. Jedan od razloga
tome jest što prosječna osoba govori nekoliko puta manje riječi u minuti nego je
moguće čuti (Bradley, 1981; prema Novosel, 1991.). Drugi razlog se može pronaći u
procjeni dobiti od slušanja – ako netko misli da ne može čuti ništa za njega
zanimljivo, ne ulaže napor u koncentrirano slušanje. Također, razlozi mogu biti i u
vanjskim i unutrašnjim ometačima slušanja (buka izvana, osobne brige i problemi,
itd.).
Sedam vrsta neslušanja koja ometaju ili blokiraju komunikacijski proces su:
(prema Novosel, 1991.):
• Pseudoslušanje – osoba se ponaša kao da sluša ali ipak ne sluša. Očituje se u
situacijama u kojima nismo „prisutni duhom“, ali jesmo tijelom (klimamo glavom,
gledamo u govornika, čak i postavimo potpitanje). Neslušanje ovog tipa dolazi do
izražaja kada trebamo nešto konkretno reći o temi, na primjer savjet jer nam
ključni dijelovi razgovora na ovaj način promiču.
• Jednoslojno slušanje ili „nesenzitivno slušanje“– osoba prima samo jedan dio
poruke (npr. verbalni), dok drugi dio (npr. neverbalni) potpuno zanemari. Na
primjer, netko govori da sve najbolje misli o homoseksualcima ali neverbalno
pokazuje drugačije mišljenje (odmiče se od sugovornika koji je homoseksualac).
Jednoslojni slušač će uvažiti samo na primjer verbalni dio poruke i time potpuno
krivo protumačiti govornikovo mišljenje jer je za potpuno razumijevanje potrebno
uvažiti oba dijela poruke, verbalni i neverbalni.
• Selektivno slušanje – slušanje samo onoga što nas kao slušača zanima.
Moguće je da dio koji smo preskočili čuti (jer nam je nevažan) kasnije za krajnji
dogovor može biti jako važan. Slušamo ono što nam je važno. Na primjer, ukoliko
netko govori o ispitu kojeg student upravo sprema, i o tome kakav je profesor,
zainteresiran će slušati i zapamtiti sve izrečeno. Međutim kad osoba počne pričati
o svom načinu učenja, student prestaje slušati jer ga to ne zanima s obzirom da
ima već razrađen svoj način.
• Selektivno odbacivanje ili „inzularno slušanje“– slično je kao kod selektivnog
slušanja, no osoba se usredotoči samo na ono što ne želi čuti. Kada se tema koju
osoba ne želi čuti pojavi u razgovoru, slušatelj je potisne i odbaci. Takvi slušači
brzo počnu nervirati svoje sugovornike. Ne čujemo ono što ne želimo čuti. Na
primjer, ponekad osobe ne žele čuti da su tvrdoglave, preosjetljive, neuredne…
47
Kada sugovornik uputi takvu poruku između ostalog sadržaja poruke, slušatelj
prijeđe preko dijela koji ga smeta (npr. tvrdoglava si) i čuje samo ostatak onoga
što sugovornik ima za reći. Ukoliko tada uzvraća poruku ona će se odnositi samo
na dio koji je osoba čula.
• Otimanje riječi – slušanje je usmjereno na čekanje prilike da se ubaci vlastiti
problem ili iskustvo (da se skrene fokus na sebe). Takav slušač zapravo želi više
govoriti i slušanje je isključivo u funkciji „čekanja prilike“ da ubaci svoje misli,
iskustvo i ideje. Nije mu važno što sugovornik ima za reći i zbog toga ga ljudi
dožive kao nametljivca. Radi se o ljudima koji nakon što sugovornik izloži svoj
problem obično kažu „I ja isto. Kad sam jučer išao u kino dogodilo mi se…“
• Obrambeno slušanje ili defanzivno slušanje – javlja se kod osoba koje se u
razgovoru osjećaju ugroženo. Izjave sugovornika (čak i one najnedužnije) osoba
doživi (interpretira) kao napad na koji obrambeno reagira. Na taj način
onemogućava se normalan tijek razgovora. Na primjer, kada razgovaraju roditelji i
adolescent o nogometnim utakmicama općenito. Međutim dijete je veliki ljubitelj
utakmica, a roditelji se protive njegovim odlascima na stadion. Čim roditelji
spomenu da na utakmicama ima nasilja i puno pijanih mladića dijete će se početi
braniti kako ne pije alkohol.
• Slušanje u zasjedi – osoba sluša s ciljem da napadne sugovornika. Na primjer u
svađi partnera, ukoliko muž samo čeka da mu žena prigovori za nered u sobi. Kad
ona to spomene on je počne napadati kako uvijek za to prigovara, kako je
opsjednuta čistoćom jer nema pametnijeg posla i sl.
Neverbalna komunikacija
48
osjećaj). Verbalna je komunikacija uglavnom usmjerena na davanje informacija, a
neverbalnom se uglavnom prenose osjećaji ili stavovi.
49
odgovarati na postavljeno pitanje, iako nije direktno verbalno prozvan, a pitanje je
bilo svima namijenjeno.
• Položaj tijela i kretnje – odražavaju stavove, osjećaje, odnose s drugima.
Nagnutost tijela prema naprijed za vrijeme razgovora može značiti
zainteresiranost za sugovornika, dok odmicanje upućuje na želju za prekidom
komunikacije. Nadalje, korisnik koji za vrijeme razgovora sa socijalnim radnikom
sjedi na rubu stolice, iskazuje želju za odlaskom.
• Pokreti – uz izraz lica pokreti su najizražajniji dio neverbalne komunikacije.
Pokretima se komunicira ponekad i samostalno, bez verbalnog dijela poruke (npr.
odmahivanje rukom, može značiti „ma pusti ili nije bitno“) ali se također i pojačava
verbalna poruka ili iskazuje emocionalno stanje (npr. lupkanje prstima po stolu od
nervoze). Pri promatranju pokreta važno je zapamtiti da ponavljanje nekih pokreta
može biti navika pojedinca (npr. prolazak rukom kroz kosu).
• Prostorna bliskost – razdaljina između dvije osobe značajno utječe na tijek
komunikacije (nije isto da li se radi o udaljenosti od jednog ili tri metra, da li netko
sjedi, a drugi stoji, kolika je razlika u visini između sugovornika i sl.). Razdaljinu u
komunikaciji osobe zauzimaju ovisno o stupnju bliskosti, međusobne simpatije ali i
statusa. Najčešća je razdaljina u intimnim odnosima do 40 centimetara, u
prijateljskim odnosima od 40 centimetara do jednog metra, a u drugim daljim
socijalnim odnosima jedan do tri metra. Međutim, ljudi se razlikuju s obzirom na
osobni prostor koji njima specifično treba i koji smatraju ugodnim. Na veličinu
razdaljine utječu: tjelesna obilježja ljudi (visoki i niski) te društvene norme i
kulturalni faktori (primjerenost s obzirom na kontekst, npr. tjelesna blizina
prihvatljiva tijekom druženja u kafiću može biti neprimjerena na radnom mjestu).
Ljudi najčešće nesvjesno prilagođavaju razdaljinu kako bi se osjećali ugodno u
određenoj situaciji. Važno je da socijalni radnik bude svjestan poruke koju šalje
udaljenošću od korisnika npr. odmičući se od njega, sjedanjem iza stola dok
korisnik stoji, ili pak približavanjem njemu dok ga npr. potičemo na odlazak u dom
umirovljenika.
• Dodir – dodir je prvi način spoznavanja okoline a ostaje značajan tijekom cijelog
života jer njime iskazujemo osjećaje, posebno - pripadanje, brigu, toplinu, ljubav,
strah, uznemirenost, ljutnju, bijes. Dodirom također druge ljude potičemo na
akciju. Dodirom se smanjuje razdaljina među sugovornicima te ima ulogu u
jačanju interakcije. Postoji ritualno dodirivanje kod susreta ili opraštanja koje ne
50
mora imati emocionalnu komponentu već se radi o usvojenoj normi ponašanja,
kao npr. rukovanje, zagrljaj, poljubac u obraz. No, i način tih ritualnih dodira
prenosi određenu poruku o zainteresiranosti za osobu.
• Vanjski izgled – odražava sliku o sebi i utječe na ponašanje i stavove drugih
ljudi. Tako npr. frizura, nakit, odjeća i obuća sadrže poruke o našoj osobnosti,
društvenoj pripadnosti, stavovima i emocionalnom stanju. Na osnovu njih ljudi
stvaraju prvi dojam (halo-efekt). Važno je znati kako vanjski izgled korisnika utječe
na nas i naš odnos prema njima te biti svjestan utjecaja halo-efekta na
profesionalni rad.
• Paralingvistički znakovi – se odnose na način izgovaranja riječi. Paralingvistički
znakovi su oni koji se glasom i drugim načinima šalju uz verbalnu poruku:
emocionalni ton, visina, jasnoća, brzina, glasnoća, točnost i stanke u govoru. Oni
nisu povezani sa sadržajem onoga što govorimo ali značajno utječu na značenje
onoga što je rečeno. Ovisno o paralingvističkim znakovima, ista rečenica može
imati vrlo različito značenje, npr. rečenica «Dobro sam» može biti izrečena sa
zadovoljstvom ili dosadom ili ironično, itd..
51
kada su neverbalni znakovi u suprotnosti s verbalnim (npr. «Slušam vas»,
istovremeno pregledavajući papire na stolu i pogledavajući kroz prozor).
Spoznaje o važnosti neverbalne komunikacije ukazuju da je nužno promatrati
ju kao integralni dio bilo kojeg odnosa te da treba uočavati svoje neverbalno
ponašanje ali i ponašanje korisnika kako bi i te informacije koristili tijekom pružanja
djelotvornih intervencija i korištenja znanja i vještina socijalnog rada. Neverbalna, kao
i verbalna, komunikacija može se unaprijediti kako bi socijalni radnik bio efikasniji u
izražavanju svojih misli i osjećaja, razumijevanju svog ponašanja i ponašanja
korisnika te međusobnog utjecaja.
Komunikacijski prostor
52
jer se želi bolje upoznati i uvidjeti kako ju drugi doživljavaju, područje slijepe pjege se
smanjuje.
Podsvjesno područje je ono u koje osobe nemaju izravan pristup kao ni druge
osobe s kojima je u interakciji, ali je i ono prisutno, kao sastavni dio svih
komunikatora, u neposrednoj komunikaciji. Povećavajući svoj komunikacijski prostor
na račun intime i slijepe pjege ali ponekad i prostora podsvijesti, osoba postaje
svjesnija sebe i svoje okoline te je komunikacija uspješnija i vodi uspješnijim
odnosima s drugim ljudima. Osobe s određenim poteškoćama odlaze po pomoć
stručnjaku često kako bi osvijestili svoje slijepe pjege te prostor podsvijesti jer je u
njima često «pospremljeno» ono čega se ne želimo sjećati, ali postoji i ometa naše
odnose s drugim ljudima ili doživljaj samoga sebe.
53
Komunikacijske prepreke
54
h) osobnost – ponekad su razlike među osobama toliko značajne da se govori i o
«sudaru osobnosti» odnosno s nekim se ljudima vrlo teško sporazumijevati, dok je
s drugima komuniciranje i razumijevanje bitno lakše.
Razmislite:
• Koja su obilježja i specifičnosti vašeg govorenja?
• Jeste li više verbalni ili neverbalni tip?
• Koje ste komunikacijske prepreke doživjeli? Kako ste ih nastojali otkloniti?
55
OSNOVNE VJEŠTINE SOCIJALNOG RADA
56
b) Analitičke vještine - koje se izražavaju kroz sposobnost stjecanja, kritičkog
evaluiranja, primjenjivanja i integriranja određenih informacija i znanja u cilju
oblikovanja stručnog mišljenja (npr. donošenje stručnog mišljenja o učestalosti
kontakata djece s roditeljem s kojim djeca ne žive nakon razvoda braka).
c) Vještine procjenjivanja i donošenja odluka - za koje je potrebno razviti sposobnost
analiziranja i primjene teorija, istraživanja i praktičnih znanja u kontekstu
socijalnog rada u realnoj situaciji (npr. sveobuhvatno obiteljsko procjenjivanje u
situaciji ugroženog razvoja djeteta koje odrasta u rizičnoj obitelji).
d) Akcijske vještine - u smislu sposobnosti interveniranja na način koji utječe na
uvjerenja, misli, osjećaje i događaje, što uključuje niz vještina socijalnog rada i
praktičnih pristupa, utemeljeno na analizi podataka, praktičnom iskustvu i dobro
informiranom i integriranom teoretskom i istraživačkom znanju (npr. savjetovanje).
57
Važno je naglasiti da se opće i specijalističke vještine, kao i osnovna, srednja i
napredna razina izvođenja vještina i intervencija, ne smiju postavljati u hijerarhičan
odnos ili stupnjevito evaluirati kao bolje, korisnije, potrebnije i sl. Naime, ponekad su
opće vještine na osnovnoj razini (ili srednjoj ili naprednoj) upravo ono što je potrebno
za kompetentnu intervenciju (uz znanja i vrijednosti), te je značajna njihova planirana
i svrhovita primjena unutar interakcije socijalnog radnika i korisnika. Nadalje,
hijerarhijski odnos među vještinama je ne moguće odrediti jer su međusobno usko
povezane. Tako je na primjer pozorno slušanje temelj odnosno preduvjet
parafraziranja i reflektiranja, sažimanja i postavljanja pitanja, a ujedno na navedenim
vještinama počiva aktivno slušanje kao profesionalna vještina. Ovdje je odabrano
nekoliko osnovnih vještina koje su po učestalosti i primjenjivosti u različitim
intervencijama, neovisno o metodama, teorijskim i praktičnim pristupima i
perspektivama socijalnog rada nezaobilazne: aktivno slušanje, upućivanje Ja-poruka,
pokazivanje empatije, fokusiranje, sažimanje i postavljanje pitanja.
Aktivno slušanje
58
rečeno i promišljajući što je propušteno reći» (Egan, 2002; prema Trevithick,
2006:123).
Također, u socijalnom je radu značajno i nedirektivno ili neselektivno slušanje
koje se odnosi na slušanje na nekoliko razina – onoga što ljudi govore, kako to
govore, u kojem trenutku govore određeni sadržaj, da li se govori o određenim
temama ili se preskaču, što je to o čemu korisnik ne govori. Ponekad se ovakvo
slušanje naziva i «slušanje s trećim uhom». Važno je stvoriti sigurno okruženje,
oslobođeno mogućih ometanja kada znamo da je u sljedećim trenucima značajno
slušanje druge osobe – korisnika. Bit dobrog slušanja je učenje kako dosegnuti
emocije i misli drugoga i to nije lako naučiti. Vrijedi ponoviti da je pogrešno mišljenje
da je slušanje lako, što se bazira na poistovjećivanju slušanja i čujenja. Čujenje je
fiziološki čin, a slušanje cerebralni, te uključuje razumijevanje. Tako npr. možemo čuti
jezik kojim ne govorimo, npr. kineski, ali zapravo nema razumijevanja i nema
slušanja. Smatra se da 45% budnog vremena u životu provedeno slušajući, no u
profesionalnom životu socijalnog radnika postotak treba biti bitno veći.
Aktivno slušanje se provodi istovremeno zbog dva razloga: prvo kako bismo
provjerili da li smo kao slušači dobro čuli što je govornik želio reći i drugo, da sam
govornik čuje od slušača što je izrekao. Na taj način slušatelj sebi (ali i sugovorniku)
pomaže u razjašnjavanju primljenih poruka (govornik često nije svjestan da su
njegove poruke nejasne, nedovoljno precizne ili ni on sam ne zna što želi reći).
Slušatelj dekodira i provjerava informacije dobivene od sugovornika tako da mu šalje
poruku o tome kako ga je čuo i razumio (Novosel, 1991.; Ajduković, 1997.). Aktivnim
slušanjem drugoj osobi zapravo šaljemo poruku da čujemo i razumijemo njezin
problem, vidimo kako se osjeća, pomoći ćemo joj da dalje razmisli o tom problemu i
pronađe druga rješenja, da vjerujemo u osobu te da sama može naći vlastito dobro
rješenje (Ajduković, 1997.).
Da bi se slušanje moglo nazvati aktivnim potrebno je da slušač koristi vještine
parafraziranja, reflektiranja, postavljanja potpitanja i sažimanja. Koristeći ove tehnike
odražavamo kognitivni i emocionalni sadržaj i razjašnjavamo sebi i sugovorniku o
činjenicama koje je sugovornik izrekao i njegovom emocionalnom stanju vezanom za
sadržaj.
59
govornika čuo, kako mu je to zvučalo. Radi se o „vraćanju onoga što je rečeno
onome tko govori“. Parafraziranje izrečenog obično počinje riječima »Drugim
riječima…“ ili „Dakle, vi kažete…..“ , „Kako sam te ja čula…“ i slično. Na taj se
način govorniku daje mogućnost da ispravi ili potvrdi ono što je slušač čuo i
razumio.
60
«Kada su se roditelji počeli tako ponašati?»
Primjer sumiranja:
«Ako sam te dobro razumjela rekao si mi da ne voliš učiti po noći i da te jako
smeta kada ti preko dana tvoji roditelji natovare gomilu obaveza tako da ti cijeli
dan ode na izvršavanje tih zadataka. Kasnije si navečer umoran i teško ti je
početi učiti.»
Iako naravno postoje trenuci kada je svatko loš i neprikladan slušatelj, npr.
kada je osoba umorna, preokupirana svojim teškoćama, i sl., ipak Egan (2002; prema
Trevithick) upućuje na niz vrsta neprikladnog slušanja upravo u socijalnom radu:
a) neslušanje
b) djelomično slušanje
c) «snimajuće» slušanje – ponavljanje korisnikovih riječi
d) slušanje s ponavljanjem - kada slušatelj prestaje slušati uvježbavajući u
mislima svoj odgovor
e) filtrirano slušanje – stručnjak odabire određene aspekte komunikacije na
koje se usmjerava, npr. samo neverbalnu
f) evaluativno slušanje – procjenjivanje onoga što korisnik govori na
vrednujući način
g) stereotipno slušanje – stereotipna objašnjenja prevladaju nad individualnim
razumijevanjem osobe
h) slušanje usmjereno na činjenice a ne na osobu – kada činjenice uzimamo
umjesto razumijevanja osobe u okruženju i onoga što govori
i) slušanje sa simpatijama – zauzimanje korisnikove strane jer nam je
simpatičan, drag
j) slušanje s prekidanjem – kada socijalni radnik prekida komunikacijski tijek
na način da postavi pitanje u krivom trenutku.
61
Kada bilo tko namjerava istražiti neko područje odnosno nešto saznati o
nečemu ili nekome, razmišlja se o postavljanju pitanja. No, ako se osoba usmjeri
isključivo na niz «pitanja i odgovora» vrlo brzo sliči npr. istražitelju. U profesionalnom
se kontekstu tako oblikuje situacija u kojoj je stručnjak ekspert, a korisnik ima
problem koji zahtjeva rješenje. Jednom kada je osigurano dovoljno informacija o
problemu, socijalni radnik će znati rješenje. No, takav pristup nije niti pomažući, niti
koristan. Postavljanje je pitanja važna vještina socijalnog rada koja ne služi samo
prikupljanju informacija, već ju treba planirati i analizirati prije i poslije intervencije
(kao zasebnu ili dio druge vještine ili intervencije) i kontakta socijalnog radnika i
korisnika, npr. koja je svrha pitanja; je su li te informacije bitne; pomažu li korisniku
da »ispriča svoju priču»; postoji li alternativa postavljanju pitanja; hoće li
parafraziranje rečenog ili reflektiranje osjećaja korisnije potaknuti daljnje istraživanje
korisnikovog problema; ako je postavljanje pitanja korisno i nužno u prikladnoj mjeri,
koju vrstu pitanja treba pitati?
Razlikujemo:
• zatvorena i otvorena pitanja, te
• izravna i neizravna pitanja.
Zatvorena pitanja pozivaju osobe da odgovore s npr. «Da ili Ne» odnosno korisnik
ima na raspolaganju uzak izbor mogućih odgovora. Zatvorena su pitanja korisna
kada želimo prikupiti specifične informacije (npr. Je ste li zaposleni/udati? ili Koliko
imate djece?). Otvorena pitanja (npr. A djeca? ili Što ste mislili kada ste to čuli?)
pozivaju i ostavljaju prostor za šire odgovore i osoba s kojom razgovaramo je
slobodna odabrati kako odgovoriti na pitanje. Na taj se način potiče korisnika da
iskaže svoje misli, osjećaje i stavove koje sam odabere, što bitno pridonosi da
korisnik cjelovito istraži problem ili situaciju prema onome što sam doživljava
značajnim. Nadalje, izravna pitanja su ona kojima direktno pitamo što nas zanima,
npr. Kako ste kupili lijekove?, i osoba bira kako će odgovoriti na to pitanje. Neizravna
pak podrazumijevaju pitanje, ali samo ako ih takvima percipira korisnik, jer nemaju
upitnik na kraju, kao npr. Sigurno je teško osigurati lijekove. Neizravna su pitanja
dakle otvorenija u smislu pozivanja na govorenje o nekoj temi i ostavljaju slobodu, ne
samo hoće li odgovoriti ili ne, već i načinu i u odabiru odgovora uopće.
Upućivanje Ja-poruka
62
U komunikacijskom procesu razlikujemo dvije vrste izjavnih poruka (Gordon,
1996.):
• Ti-poruke i
• Ja-poruke.
Osnovno obilježje Ti-poruka je vrednovanje osobe s kojom se razgovara, čime se
izaziva njezino obrambeno reagiranje ili protunapad (npr. Spora si…), jer se koriste
kod npr. vrijeđanja, napadanja, etiketiranja, okrivljavanja, ocjenjivanja, itd. (Brajša,
1996.). Upotreba Ja-poruka u istoj situaciji (npr. Nestrpljiva sam…) služe izražavanju
vlastitih misli, osjećaja, potreba i odnose se na samog govornika, a ne drugog
komunikatora. Brajša (1996.) još opisuje i tzv. Mi-poruke (npr. Pomoći ćemo jedni
drugima) čija je svrha sakriti vlastito mišljenje ili ojačati vlastitu poziciju, ali na
indirektan način uz umanjivanje osobne odgovornosti i tzv. bezlične, apersonalne
poruke kojima se potpuno isključuje sama osoba i njezina odgovornost za sadržaj
koji se izgovara, i zapravo se radi o frazama, npr. Svatko je kovač svoje sreće.
63
Na sličnim temeljima počiva i nenasilna komunikacija koju čine četiri
komponente: opažanje, osjećaji, potrebe i molba (Rosenberg, 2006.). Cjeloviti
proces izražavanja na način nenasilne komunikacije sastoji se od konkretnih
postupaka koje osoba opaža da utječu na njeno blagostanje, kako se osoba osjeća u
vezi sa svojim opažanjima, potrebe, vrijednosti, želje, itd. koje pobuđuju njene
osjećaje i konkretni postupci koje traži kako bi obogatila svoj život (Rosenberg,
2006.). Upotreba modela nenasilne komunikacije, osim što može unaprijediti kvalitetu
svakodnevnog života, korisna je i u profesionalnom socijalnom radu, jer su obiteljski
problemi i sukobi na različitim razinama, kao i nasilno fizičko i verbalno suočavanje
sa njima, često u korijenu problema korisnika socijalnog rada. Također, nenasilna je
komunikacija značajna i prilikom upotrebe drugih složenijih vještina socijalnog rada,
kao npr. pregovaranja, zagovaranja, posredovanja u sukobima, itd. Također, Ja-
poruke su ključne u oblikovanju i pružanju povratnih informacija o kojima se govori u
modelu interpersonalne komunikacije te u davanju povratne informacije kao zasebne
vještine socijalnog rada.
Primjer Ti-poruke:
Djevojka je ljuta jer je mladić zakasnio na dogovor i kaže mu:
«Stvarno si neodgovoran! Kako si to mogao opet napraviti. Uvijek kasniš. Misliš
da imam vremena na pretek samo tebe čekati!»
Primjer Ja-poruke:
«Kada kasniš pola sata na dogovor, osjećam da ti nije stalo do mene i dođe mi da
se okrenem i odem. Želim da sljedeći put dođeš u dogovoreno vrijeme ili mi se
javi ako kasniš.»
Primjer Ti-poruke:
Dođe otac u sobu i kaže sinu koji gleda televiziju a nije napravio ono što su se
dogovorili:
«Kakva si ti ljenčina! I uz to si neodgovoran, uopće se ne mogu osloniti na tebe.
Misliš da će se posao napraviti sam od sebe.»
Primjer Ja-poruke:
«Nisi pospremio garažu kako smo se dogovorili i sada ja ne mogu u njoj
promijeniti gumu. Vidim da se ne mogu pouzdati u tebe što mi je teško. Molim
te prestani gledati televiziju i sad pospremi garažu.»
64
Vještina pokazivanja empatije
Fokusiranje
65
kontradiktornih osjećaja, želja i potreba ili pak nemogućnosti korisnika da se
usredotoči na svrhu razgovora. Cilj je vještine fokusiranja uravnotežiti:
a) potrebu da ukupna korisnikova priča bude dovoljno široka kako se ne
bi propustili ili ignorirali značajni podaci,
b) potrebu da se «dublje» usmjeri na neki dio kognitivnog ili emotivnog
sadržaja i
c) potrebu da se razgovor i intervencija usmjere prema dogovorenom
cilju.
Fokusiranje se u prvom redu odnosi na pronalaženje onoga što je stvarno značajno
za korisnika te poticanje da se na to usmjeri, no valja naglasiti da je ponekad
značajno i ono što nije izgovoreno (dok se npr. govori o svemu drugom). Korisnici
socijalnog rada uglavnom dolaze nakon što su njihovi problemi već nagomilani i
utječu sistemski na sve aspekte njihova života. Brojnost i težina problemskih
područja mogu biti zamorni i preplavljujući i za korisnika i socijalnog radnika te je
upravo stoga potrebno razgovor usmjeriti na neko specifično područje kako bi bio
konstruktivniji. Prema Eganu (1986.; prema Lishman, 1994.), nekoliko je smjernica
kako fokusirati:
a) ako je korisnik u krizi, valja započeti razgovor o tome,
b) fokusirati na ono što korisnik vidi kao važno ili osjeća kao najbolnije,
c) fokusirati se na ono na čemu je korisnik spreman raditi, čak i ako se to stručnjaku
ne čini najvažnijim,
d) fokusirati se na manji dio nekog većeg problema koji je rješiv, kako bi se korisnik
osnažio i ohrabrio za rješavanje drugih aspekata problema.
Sažimanje
66
Sažimanje se često koristi prije odnosno kao pomoć prilikom primjene drugih
vještina, kao npr. fokusiranja. S obzirom da je i u sumiranju ključan izbor onoga što
ćemo sumirati, valja s korisnikom provjeriti sumirano (npr. Je li to ono što vam je
važno? Je li to smisao?).
Prema Eganu (1986.; prema Lishman, 1994.) sažimanje je posebno korisno u
sljedećim trenucima:
a) na početku novog susreta, kako bi razgovor napredovao dalje,
b) kada susret i razgovor nikamo ne napreduju, čime se zaustavlja «vrtnja u krug» i
omogućuje ponovno fokusiranje ili redefiniranje ciljeva komunikacije,
c) kada se korisnik zakoči odnosno zablokira u nekoj temi, sažimanje mu može
pomoći da uoči novu perspektivu i stoga se pomakne s mjesta u procesu
promjena.
Razmislite:
• Koje vam se vještine čine teže a koje lakše provedivima?
• O čemu sve ovisi koliko će uspješno neka vještina socijalnog rada biti
primijenjena?
• Koristite li već neke od navedenih vještina?
67
POMAŽUĆA I KORISNA KOMUNIKACIJA U SOCIJALNOM RADU
68
samostalnosti što ga čini ovisnim o sustavu socijalne skrbi (Biestek, 1965. prema
Lishman, 1994.). No, istraživanja korisničke perspektive su pokazala da korisnici
cijene aktivnost čak i kada je neuspješna, odnosno ono što im je važno i pomažuće
je napor socijalnog radnika, a ne uspješnost i korisnost poduzetih mjera.
No, kada se neka komunikacija doživljava pomažućom, ne znači da je i korisna
u smislu postizanja željenog rezultata. Topao i prijateljski pristup mogu na početku
dati korisnicima osjećaj nade i podići očekivanja, ali ako se ta očekivanja kasnije ne
ostvaruju, korisnik se može osjećati razočaranim. Korisnici nakon uspostavljanja
odnosa povjerenja, očekuju kompetentnost. Percepciji korisnosti socijalnih radnika,
prema mišljenju korisnika, pridonosi:
• znanje i ekspertiza socijalnog radnika,
• prikladna upotreba autoriteta,
• sporazum o svrsi njihovog kontakta,
• prihvaćanje korisnikove potrebe za rasterećenjem,
• pristup usmjerenosti na zadatak i cilj,
• pružanje savjeta
• materijalna i druga «konkretna» pomoć.
Razmislite?
• Kakvo ponašanje i aktivnosti liječnika doživljavate pomažućim, a kakvo korisnim?
• Kakvim se socijalnim radnikom zamišljate u budućnosti na radnom mjestu?
69
KOMUNIKACIJA I SPOL
70
oblik muške odnosno ženske upotrebe jezika. Drugo je objašnjenje vezano uz spol-
kao-moć, gdje razlike u muškom i ženskom korištenju jezika odražavaju relativnu
dominantnost i submisivnost spolova. Mulac i sur. (2001; Hargie i Dickson, 2004.)
smatraju da su oba objašnjenja točna, a pregledom niza istraživanja jezika i spola
pronašli su sljedeće razlike. Muškarci češće koriste i govore:
• izjave o kvantiteti (20 kilograma)
• označavajuće pridjeve kojima se evaluira osoba (slab, pametan)
• upute drugima što da čine («Vrati to na mjesto»)
• lokacije koje ukazuju na poziciju nečega («Nalazi se na 45 stupnjeva od…»)
• eliptične rečenice od jedne ili par riječi gdje se subjekt ili predikat
podrazumijevaju («Koja strka!»)
• Izjave usmjerene na sebe («Moje mišljenje je...»)
Žene češće koriste i govore:
• intenzivne pridjeve (užasno, predivno)
• dodatna pojašnjenja (»Što znači da…»)
• izjave emocija (razdragan, ljut)
• prosječno dulje rečenice
• rečenice započinju široko («Zahvaljujući svemu tome..»)
• glagole nesigurnosti («Čini se da…»)
• neodlučne izjave («Na neki način…kao»
• negacijske izjave da nešto nije («To nije …»)
• suprotne izjave («Umorna je ali ima snage raditi»)
• pitanja.
Razmislite:
14
Više o tome možete naći u knjizi "Rod i spol u psihosocijalnom radu" (Van Osten i Van der Vlugt,
2004.)
71
• Kakve su razlike u komunikaciji muškaraca i žena u vašem zavičaju?
• Koja obilježja komunikacije suprotnog spola biste rado razvili unaprjeđujući svoju
komunikaciju i zašto?
ZAVRŠNI OSVRT
72
Prilog 1. Osobni komunikacijski stil
1. Dominantan - Submisivan
Dominantni tipovi nastoje kontrolirati socijalne interakcije, davati naredbe i biti
u centru pažnje (koriste se vikom, prekidaju drugog dok govori te prave pauze kako
bi pokazali dominaciju). S druge strane, submisivni su tipovi oni koji vole biti tihi, ne
žele biti u centru pažnje i nadglasavati druge.
2. Dramatičan - Rezerviran
Dramatični tipovi obilato koriste neverbalnu komunikaciju te pričaju na način
prenaglašavanja poruke koju žele prenijeti. Rezervirani su tipovi tiši, skromniji i skloni
razumijevanju drugih.
3. Svadljiv – Pomirljiv
Svadljivi su skloni raspravama i dokazivanju. S druge strane se nalaze oni koji
se mirno i lako sa svime slože.
4. Živahan i Neizražajan
Živahni tipovi su oni koji naglašeno koriste neverbalnu komunikaciju kako bi
pokazali entuzijazam i privukli pažnju (pokrete tijela, facijalnu ekspresiju, mašu
rukama i sl.). S druge strane kontinuuma nalazi se osoba neizražajnog
komunikacijskog stila s polaganim i slabim, mlitavim pokretima.
5. Opušten - Napet
Opušten komunikacijski stil odlikuje osobu koja se pretjerano ne uzbuđuje,
uvijek ima kontrolu i nikad nije uzrujana. Oprečni komunikacijski stil ima osoba koja je
često napeta, lako izgubi samokontrolu i brzo se uznemiri.
6. Pažljiv - Nepažljiv
73
Pažljiv komunikacijski stil osobe karakteriziraju ponašanja kao što su pozorno
slušanje drugih uz jasne neverbalne znakove (gledanje u oči, facijalna ekspresija i
poza). S druge strane su one osobe koje površnije slušaju i ne pokazuju mnogo
interesa za ono što im drugi govore.
7. Ekstravagantan - Konzervativan
S jedne strane se nalazi komunikacijski stil koji možemo nazvati
ekstravagantnim (očaravajućim) koji karakterizira osobe koje komuniciraju na
upečatljiv način odnosno „upadaju u oko“ (npr. oni koji nose „otkačenu“ odjeću, imaju
neobične frizure). S druge strane se nalaze svi oni koji se „uklapaju u masu“, nisu
kontroverzni i oblače se konzervativno.
8. Otvoren - Zatvoren
Ljudi otvorenog komunikacijskog stila slobodno govore o sebi, lako im je prići i
razgovorljivi su. S druge strane se nalaze oni koji malo govore o sebi, tajnoviti su i
nerado izražavaju mišljenje.
9. Prijateljski - Neprijateljski
Prijateljski stil imaju one osobe koje se ponašaju veselo, često se smiju te nisu
natjecateljski orijentirane. S druge strane se nalaze komunikacijski agresivne, vrlo
kompetitivne osobe.
74
POPIS LITERATURE
75
16. Kadushin, A. i Kadushin, G. (1997.) The social work interview. New York:
Columbia University Press.
17. Lishman, J. (1994.) Communication in Social Work. London: British
Association of Social Workers.
18. Miczo, N., Segrin, C. i Allspach, L. (2001.) Relationship between nonverbal
sensitivity, encoding, and relational satisfaction. Communication Reports, 14,
39 – 48.
19. Nietzel, M. T., Bernstein, D. A. i Milich, R. (2002.) Uvod u kliničku psihologiju.
Jastrebarsko: Naklada Slap.
20. Novosel, P. (1991.) Komuniciranje. U: Kolesarić, V., Krizmanić, M. I Petz, B.
(ur.) Uvod u psihologiju. Zagreb: Grafički zavod.
21. Pearson, J.C. i Spitzberg, B.H. (1987.) Interpersonal Communication:
Concepts, Components and Contexts. Dubuque: Wm. C. Brown Publishers.
22. Petar, S. (2004.) Osnove uspješne komunikacije. Zagreb: Euro hoper.
23. Pierson, J. i Thomas, M. (2000.) Collins Dictionary of Social Work. London:
Collins.
24. Richards, S; Ruch, G. i Trevithick, P. (2005.) Communication Skills Training
for Practice: the Ethical Dilemma for Social Work Education. Social Work
Education, 24(4), 409-422.
25. Rosenberg, M.B. (2006.) Nenasilna komunikacija. Osijek: Centar za mir,
nenasilje i ljudska prava.
26. Stanton, N. (2004.) Mastering Communication. New York: Palgrave Macmillan.
27. Stewart, J. (2002.) Bridges Not Walls: A Book About Interpersonal
communication. New York: Mc Graw Hill Huigher Education.
28. Trevithick, P. (2006.) Social work skills. Open University Press.
29. Urbanc, K. (2006.) Izazovi socijalnog rada s pojedincem. Zagreb: Alinea.
30. Van Osten, N. i Van der Vlugt, , I. (2004.) Rod i spol u psihosocijalnom radu.
Zagreb. Društvo za psihološku pomoć.
76