Definiranje neverbalne komunikacije

Komunikacija se različito određuje. “Ponekad veoma široko i to kao prenošenje

informacija sa jednog mjesta na drugo. Takvim širokim određenjem želi se staviti do
znanja da se može govoriti o komunikaciji ne samo među ljudima i ne samo među živim
bićima, nego da se o komunikaciji treba govoriti i kada dođe do djelovanja nekog
predmeta ili pojave na drugi predmet ili pojavu, a preko nekog sredstva koje služi kao
posrednik.”1
Prema nekim starijim psiholozima postojalo je mišljenje da se komunikacija odnosi
samo na čovjeka i da se isključivo odvija među ljudima. Međutim, danas je dokazano da
komunikacija ne postoji samo kod ljudi i ne sastoji se samo od namjernog prenošenja
informacija. Komunikacija postoji i kod životinja i predstavlja reagovanje na namjerno ili
nenamjerno emitovanje draži od strane jedinki iste vrste ili drugih vrsta živih bića. Krik
jedne ptice iz jata je draž na koju ostale ptice reaguju bijegom, on predstavlja znak na
koji se nadovezuje određeno ponašanje.
I kod ljudi ne postoji samo namjerno reagovanje na neko saopštenje koja upućuje druga
osoba. O komunikaciji se može govoriti i kada osoba reaguje na neku nenamjernu
ekspresiju lica druge osobe. Tako nam manifestovani izraz lica našeg sugovornika ne
predstavlja samo opažaj određene konfiguracije lica nego nam kazuje nešto o drugoj
osobi, odnosno znak da li je tužna ili vesela. Jedna veoma bitna odlika komunikacije kao
vrste interakcije jeste da se interakcija odvija putem znakova koji predstavljaju sredstva i
instrumente komunikacije.2
Postoje različite podjele komunikacije a jedna od njih jeste podjela na verbalnu i
neverbalnu komunikaciju. “Verbalna komunikacija se može definirati kao stvarno
izgovorene riječi, a neverbalna komunikacija kao sve drugo što se događa i uključuje i
1
Rot, N.: Znakovi i značenja: Verbalna i neverbalna komunikacija, Plato, Beograd, 2004, str. 9.
2
U literaturi se govori o dvije funkcije znakova, simbolima i signalima. Simboli su znakovi koje koristimo
za označavanje stvari, odnosa, ideja i različitih sadržaja kojih smo svjesni, najvažniji simboli jesu riječi i
kombinacije riječi govora i pisanog teksta. Signali se ne proizvode namjerno i spontano se javljaju, oni su
izraz nekog unutrašnjeg stanja organizma. Smijeh ili ekspresije lica koje osoba koja ih zapaža kao izraz
radosti ostaju signali samo ako su nastali spontano. Kada se neko namjerno smije ili podešava izraz lica da
bi kod drugih osoba izazvao utisak kako je veseo, smijeh i izraz lica više nisu znakovi –signali, nego
postaju nosioci poruke, postaju znakovi –simboli (prema Rotu).
glasovno i neglasovno ponašanje. Glasovno ponašanje neverbalne komunikacije odnosi
se na aspekte govora kao što su intonacija, visina, brzina i pauze. Neglasovno ponašanje
uključuje sve drugo komunikativno ponašanje koje se ne odnosi na govor, kao što su
gledanje i kontakt očima, izrazi lica, međuljudska udaljenost, oblačenje itd.” 3 Između
verbalne i neverbalne komunikacije postoje sličnosti i razlike. Osnovna sličnost između
verbalne i neverbalne komunikacije jeste to što obje služe tome da učesnici u interakciji
steknu određene informacije o nekim pojavama i jedan o drugom. Međutim, neverbalna
komunikacija nema isti značaj za čovjeka koji ima za životinje, niti istu ulogu koju za
njega ima verbalna komunikacija. Verbalna komunikacija kod čovjeka se razvija upravo
zato što neverbalna nije bila dovoljna za snalaženje u složenim uvjetima u kojima su se
neposredni životinjski preci čovjeka našli. Korištenje jezika postalo je distinktivna
karakteristika čovjeka kao vrste po kojoj se razlikuje od životinjskog svijeta. Razlike su
stoga između verbalne i neverbalne komunikacije znatne. Osnovna je razlika u glavnim
funkcijama verbalne i neverbalne komunikacije. Neverbalna komunikacija služi
prvenstveno izražavanju emocija, interpersonalnih stavova i osobina ličnosti učesnika
interakcije. U tome ona može da ima i samostalnu funkciju, a može da izražava ta stanja i
bez upotrebe verbalne komunikacije. Verbalnom komunikacijom saopštavamo pak sve
sadržaje pa i one koji se mogu izraziti neverbalnom komunikacijom. Ipak najvažnija je
razlika ta što neverbalna komunikacija postoji kao jedina vrsta komunikacije kod
životinja, a simbolička verbalna komunikacija razvija se samo kod čovjeka (Rot, 2004;
Salwen i sur.,1996; Givens, 2005).
U literaturi se navodi više uloga neverbalne komunikacije kada se javlja povezano sa
verbalnom. Ona obavještava sagovornike da li slušaju jedan drugoga sa pažnjom ili ne
slušaju; podržava verbalna saopštenja izražavanjem slaganja; orijentiše dalje izlaganje
znakovima neodobravanja ili sumnje; služi sinhronizaciji dijaloga i obezbjeđuje njegov
tok; dopunjuje, ističe, a često i mijenja smisao verbalnih saopštenja. Takva trajna i
višestruka povezanost verbalne i neverbalne komunikacije postoji pri svakoj neposrednoj
dijadnoj komunikacionoj interakciji. Kao što Judee K. Burgoon i Thomas Saine ističu
„Neverbalne poruke su općenito snažnije nego verbalne“. 4 Na primjer, oni naglašavaju da
3
Pennington, D.C.: Osnove socijalne psihologije, Naklada Slap, Jastrebarsko, 1997, str.214.
4
Portch, S.R.: Literature's Silent Language: Nonverbal Communication, Peter Lang, New York, 1985, p.3.
neverbalne poruke, bez obzira na namjeravanu svrhu, nepromjenjivo otkrivaju emocije.
Nadalje, neverbalnost ima daleko veći potencijal u provođenju različitih poruka
istovremeno i u primanju tih poruka preko vizuelnog kanala prije nego preko njihove
misaone obrade. Napokon Burgoon i Saine pretpostavljaju da, iako se neverbalne poruke
mogu koristiti u svrhu obmanjivanja, većina ih ljudi percipira kao spontane, nesvjesne i
iskreno upućene (Portch, 1985).
Ponašanje nasuprot komunikaciji. Također, prilikom definiranja neverbalne
komunikacije bitno je razdvojiti dva pojma koja se javljaju kao dva srodna pojma,
ponašanje i komunikacija.
Prema dostupnoj literaturi, neki autori smatraju da ne treba praviti razliku između ova
dva pojma, a drugi prave razliku govoreći da se ljudi po prirodi moraju ponašati ali to
njihovo ponašanje ne znači uvijek komunikaciju. U ovom smislu se pod komunikacijom
podrazumijeva prenošenje informacija na druge učesnike u interakciji, a ponašanje je
rutinska stvar koja se odvija sama od sebe i ne mora nužno prenositi nikakve informacije.
Premda se ova razlika, dakle, kod nekih naučnika pravi, u velikom broju knjiga nailazi se
na ova dva pojma kao na dva sinonima koji imaju isto značenje. To je dakako slučaj i u
mnogim izvorima na koje se ova diplomska radnja oslanja.