Filozoja i teologija u getsemanskoj noi Lav estov o lozoji Friedricha Nietzschea

Na naoj zemlji moemo istinski voljeti samo muno i u mukama! Drugaije ne znamo voljeti i ne znamo za drugaiju ljubav. elim muke da bih mogao voljeti. Dostojevski

IVICA RAGU*
UDK 1 estov, L. Izvorni znanstveni rad Primljeno: 28. prosinca 2009.

* Doc. dr. sc. Ivica Ragu, Sveuilite J. J. Strossmayera u Osijeku, Katoliki bogoslovni fakultet u akovu, P. Preradovia 17, 31400 akovo, Hrvatska, ivica. raguz@os.t-com.hr

Saetak: lanak predstavlja promiljanja Lava estova o lozoji Friedricha Nietzschea. Prikazat emo u glavnim crtama novost estovljeva shvaanja Nietzscheove lozoje. Naime, estov je meu prvima uoio veliku vanost Nietzscheove misli ne samo za kritiko razumijevanje europske kulture, lozoje i politike, nego teologije i Crkve. Ruski lozof je miljenja da bi se teologija trebala nadahnuti Nietzscheom, posebice njegovom kritikom zapadnoga poimanja racionalnosti, etike i govora o Bogu. Pritom, estov dakako ne proputa i kritizirati Nietzscheovu lozoju, o emu e takoer biti govora. Na tragu estovljevih razmatranja o Nietzscheu, vrjednovat emo i kritiki preispitati doprinos jednoga i drugoga mislioca za dananju teologiju, za odreene teoloke teme, kao to su odnos vjere i razuma, etika, pitanje zla i dobra u svijetu, ljubav prema blinjemu, govor o Bogu. Aktualnost njihove misli za teologiju saet emo u slici getsemanske noi koju sam estov rado koristi. Pod teologijom getsemanske noi misli se na teologiju koja je osjetljiva za patnju, za nesigurnost, koja se nikada zaahuruje u svoje sustave, koja ne prestaje traiti Boga, i to Boga koji se nalazi onkraj svih ovjekovih predodaba i sustava. Kljune rijei: Lav estov, Friedrich Nietzsche, racionalnost, etika, lozoja, teologija, ljubav.

111

DIACOVENSIA XVIII (2010.)1.

Uvod
Njemaki lozof Jacob Taubes jednom je napisao da svima onima koji ele upoznati lozoju Friedricha Nietzschea preporuuje izvrsne knjige dvojice autora: vicarskoga teologa Hansa Ursa von Balthasara i ruskoga lozofa i teologa Lava estova. O Lavu estovu pie sljedee: Najznaajnije tekstove o Nietzscheu i Dostojevskom napisao je Rus Lav estov. Upuujem vas na njegovu monu studiju o Dostojevskom, u knjizi na Jobovoj tezulji. [] Potom, neto kasnije, jo intenzivnije u knjizi Atena i Jeruzalem, u kojoj estov pomalo metaziki natee Nietzscheovu priu, ali ipak uvia neto vano kad pokazuje kako Nietzsche govori o padu, kako je dekadencija povezana s ovjekovim padom, a nije samo povijest pro-padanja. Pad u biblijskom smislu.1 Taubes ide ak tako daleko i tvrdi da poznatu studiju o Nietzscheu Karla Jaspersa ne bi prihvatio ni za magistarski rad, jer ta knjiga, prema njemu, u potpunosti promauje problematiku. Voeni tom provokativnom Taubesovom tvrdnjom, pokuat emo u ovomu radu predstaviti estovljevo poimanje Nietzscheove lozoje. estovljevo shvaanje i recepciju Nietzscheove lozoje ovdje ne kanimo promatrati u kontekstu njegove cjelokupne teoloke i lozofske misli. To znai da se ne elimo baviti pitanjem o utjecaju Nietzschea na estovljevu misao kao ni analizom slinosti i razlika izmeu jednoga i drugoga lozofa. Nas ovdje ponajprije zanima sljedee: vrjednovanje estovljeve interpretacije Nietzscheove lozoje pod vidom njezina teolokog potencijala, tj. doprinosa drukijem poimanju teologije i kazivanja Boga u uvjetima dananjega vremena.

1. estovljeva kritika zapadne racionalnosti i etike

Lav estov ne bavi se izravno Nietzscheovom lozojom, niti mu je nakana sustavno prikazati njegovu misao. estov prije svega prepoznaje u Nietzscheu kritiku odreene misli koja vlada cjelokupnom lozojom i europskom kulturom. Naime, u svojemu najvanijem djelu Atena i Jeruzalem ruski mislilac pokuava saeti cjelokupnu povijest lozoje i europske kulture u svjetlu biblijskoga izvjea o istonom grijehu. estov se posebno nadahnuo interpretacijom istonoga grijeha u pripovijetci Dostojevskog San smijenog ovjeka gdje susreemo sljedee rijei: Ali imamo znanost i s njenom emo pomou iznova otkriti istinu, samo je tada svjesno prihvatiti, znanje je iznad osjeaja, a spoznaja o ivotu iznad ivota. Znanost e nam podariti mudrost, mudrost e nam otkriti zakone, a poznavanje zakona sree jest iznad same sree.2 Tim rijeima Dostojevski opisuje posljedice grijeha, a estov preuzima nje1 2

J. TAUBES, Pavlova politika teologija, Ex libris Synopsis, Rijeka Sarajevo, 2009., str. 153. F. M. DOSTOJEVSKI, San smijenog ovjeka, u: Bjesovi, Znanje, Zagreb, 1982., str. 357. Presudno znaenje za estova ima i djelo Dostojevskog Zapisi iz podzemlja gdje takoer susreemo estoku kritiku modernoga ovjeka i njegove podreenosti razumu i znanju. Vie o tomu vidi izvrstan prikaz tih i drugih djela Dostojevskog L. ESTOV, The Conquest of the Self-Evident; Dostoievskys Philosophy, u: In Jobs Balances. On the Sources of the Eternal Truths, Ohio University Express, Athens, str. 3.-82.

112

I. RAGU, FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U GETSEMANSKOJ NOI ..., STR. 111-128

gove misli. Umjesto da izabere stablo ivota, ovjek se radije okree stablu spoznaje dobra i zla te pokuava ostvariti nemogue: biti kao Bog. Biti kao Bog estov tumai kao ovjekov pokuaj da svojim vlastitim silama konstruira zbilju. ovjekov pokuaj da zavlada zbiljom oituje se u panlogizmu, kojim se poboanstvenjuju razum i znanje, gdje glavnu rije imaju razumske nune i ope vaee istine: Svi su bili uvjereni da je ovjeku znanje neto na svijetu najpotrebnije, da je znanje jedini izvor istine i to je glavno to se i posebno podvlailo i na tome se inzistiralo ono otkriva opevaee i nune istine koje obuhvaaju sve to postoji i od kojih ovjek nema kamo pobjei, a uostalom nema ni potrebe za tim.3 U takvoj koncepciji ovjek eli zavladati zbiljom i time postii apsolutni mir, u kojemu nema vie mjesta za ono to Spinoza naziva glavnom zaprjekom za lozoranje: lugere, ridere, detestari, ere: Ono to je Spinoza odbacio a on je bio najsmioniji i najotvoreniji meu svima ono ridere, lugere et detestari, s onim ere to uz ovo gornje ide, jest ona dimenzija miljenja koja apsolutno ne postoji ili tonije, koja je apsolutno atrorala u ovjeku koji sola ratione dicitur. To se moe jo jae naglasiti uvjet razumskog miljena sastoji se u spremnosti da se odbaci sve to je vezano za ridere, lugere et destari, posebice da se odbaci ono ere kao mogunost.4 Dakle, u takvoj viziji ovjek se uzdie na razinu samoga Boga gdje mu sve postaje jasno, sve razumljivo te je zbog toga iskljueno svako propitivanje. Bog je takoer podreen ovjekovu razumu i njegovim nunim istinama tako da postaje besmislena svaka molitva, zazivanje ere: Pjesnik psalama mogao je zazivati Gospoda, ali ovjek qui sola ratione dicitiur koji se rukovodi samo razumom sigurno zna da je zazivanje Boga iz ponora uzaludno: takva zazivanja ni do ega ne e dovesti. Ako si se strovalio u ponor trudi se, kako moe, da se izvue, ali zaboravi na sve ono emu je vjekovima ljude poduavala Biblija, da toboe negdje na nebesima postoji najvie i pritom svemogue bie koje se zanima za tvoju sudbinu, koje moe i spremno je da ti pomogne.5 Jednom rijeju, kao to je za Heideggera cjelokupna zapadna misao jedan golemi zaborav bitka, tako je za estova itava povijest zapadnoga duha pokuaj Paloga ovjeka da bez Boga uzima plodove stabla spoznaje dobra i zla i da tim istim plodovima, poput Boga, zavlada stvarnou. Razum je uzdignut na pijedestal boanskoga, a vjera proglaena neprihvatljivom: Na razum, to u ponoviti, u naim je oima ocrnio vjeru: on je u
3

L. ESTOV, Atina i Jerusalim, Mediteran, Budva, 1990., str. 8. Koristimo se srpskim prijevodom djela, ali ga pri navoenju modiciramo u hrvatski. Opirnije o estovljevoj kritici racionalnosti vidi S. KOROLIOV, Lav estovs Apotheose des Irrationalen. Mit Nietzsche gegen Medeusa, Peter Lang, Frankfurt am Main, 2007., str. 63.-95. L. ESTOV, Atina i Jerusalim, str. 14. Isto, str. 13. Predati sebe u ruke Boga ivoga jest strano, a pokoriti se bezlinoj nunosti koja ne zna se kako ugnijezdila u postojanje nije strano, to je neto radosno i umirujue. (Isto, str. 11.) L. ESTOV, Potestas clavium. Vlast kljueva, Fabula nova, Zagreb, 2007., str. 21.: Sama Descartesova metoda ve je pretpostavljala ono to je Spinoza govorio. Ili, openito uzevi, znanstvena metoda ne doputa nita zajedniko Bogu i ovjeku, ona naprosto izgurava Boga iz ovjekova vidnog polja.

4 5

113

DIACOVENSIA XVIII (2010.)1.

njoj spoznao ovjekove nezakonite pretenzije na to da svojim eljama podini istinu, on nam je oduzeo najdragocjeniji dar neba, legalno pravo da sudjelujemo u tvorakom at neka bude tumaei i usitnjavajui nae miljenje u dimenziji onog okamenjenog est jest.6 Umjesto biblijske etike veoma dobro namee se iskljuivo autonomna etika dobra: Biblijsko veoma dobro tu je fantastina izmiljotina, kao to nam Bog koji se objavio proroku na Sinaju djeluje namee nam se kao fantastika i izmiljotina. Mi, ljudi, koji posjedujemo znanje, svoje nade vezujemo za autonomnu etiku, u njezinim pohvalama vidimo svoje spasenje, a huljenje na nju propast zauvijek.7 estov ide jo korak dalje i tvrdi da je apsolutizacija ovjekova razuma i etika zavladala i samom teologijom, tonije katolikom teologijom i Crkvom. Katolika crkva za njega je na 1. vatikanskom saboru denitivno sebe poistovjetila s lozofskom racionalnou, tvrdei da se Boga moe spoznati razumom. Osim toga, Katolika crkva i papinska sluba uzimaju si za pravo Boga i njegovo kraljevstvo vezivati (potestas clavium) za ljudsko, za nauk i dogme.8 Oslanjajui se na Legendu o Velikom inkvizitoru, koju donosi Dostojevski u Brai Karamazovima, estov tvrdi da se katolianstvo stavilo na mjesto samoga Boga9 te ne vjeruje u Boga i Bogu, nego sebi samomu.10 Duh Katolike crkve, a to je duh vladanja Bogom i zbiljom, nastavlja se, prema naemu autoru, u europskom materijalizmu i pozitivizmu: Ispod koe svakoga Europljanina, bio on pozitivist ili materijalist, skriva se srednjovjekovni katolik koji se grevito dri prava neotuivog i iskljuivog da za sebe i svoje blinje otvara vrata kraljevstva nebeskoga. To pravo podjednako istiu i materijalisti i ateisti i vjerne ovce velikoga stada namjesnika sv. Petra.11

2. Nietzsche kao kritiar zapadne racionalnosti i etike

Kratka analiza estovljeva shvaanja europske lozoje i teologije dovoljno daje naslutiti zato je za njega posebno vana i odluujua Nietzscheova misao. estov smjeta Nietzschea upravo u takvu europsku povijest lozoje i teologije. Nietzsche je za njega jedan od najsnanijih kritiara europske lozoje i teologije. Istaknut emo nekoliko vidova Nietzscheove lozoje kako je vidi na pisac. 1. Prema estovu, njemaki lozof takoer pripada lozoji Paloga ovjeka, ali je kritizira i nastoji je prevladati. Nietzsche raskrinkava i radikalno odbacuje tenje totalitarizirajuega razuma lozoje, teologije i cjelokupne europske kulture. Poku6 7 8 9 10 11

L. ESTOV, Atina i Jerusalim, str. 22. Isto, str. 14. Usp. L. ESTOV, Potestas clavium. Vlast kljueva, str. 56.-66. Isto, str. 65. Isto, str. 60 s. Isto, str. 56.

114

I. RAGU, FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U GETSEMANSKOJ NOI ..., STR. 111-128

aj lozoje od Sokrata pa sve do danas da izie iz svojega pada kod stabla spoznaje dobra i zla, za Nietzschea je samo jo vea potvrda toga istog pada, potpuni izriaj dekadencije: On je jedini vidio u Sokratu palog posrnulog ovjeka. Sokrat je izgleda, bio lijenik, onaj koji spaava. Treba li otkrivati grjeku, koja se tajila u njegovoj vjeri u razum, koliko god ta vjera vrijedila? To je samo samoobmana lozofa i moralista kada smatraju da mogu izii na kraj sa svojim dcadence odluivi to prelazi njihove snage sve to oni izaberu, kao sredstvo, u emu vide svoje spasenje, samo je izraz te iste dcadence, oni mijenjaju termin, ali se ne oslobaaju od dcadence.12 estov takoer prihvaa Nietzscheovu kritiku totalne vlasti razuma i opevaeih istina. Njome ovjek postaje rob samomu sebi, odnosno rob svojega razuma. estov upravo u toj kritici racionalnosti vidi veliku vanost Nietzscheove lozoje. Nietzsche je uvidio duboku tenju racionalnosti za totalitaristikim poimanjem cjelokupne zbilje. Takoer i velianje ovjekove elje i traganja za istinom krije istu logiku. Ta je elja samo jedan vid ovladavanja tom istom istinom, jer se istina reducira na istine i na jasnou razuma kako bi je on lake mogao zaposjesti. Stoga kritika mora biti upuena i traganju za istinom: Mi vie ne vjerujemo, niti moemo vjerovati, u neko nekoristoljubivo traganje za istinom, ime su se nekad hvalisali ljudi. A i kako da vjerujemo u neto slino kada je danas oevidno svima da mi, zapravo, ne znamo to elimo kada kaemo da elimo istinu. eljeti istinu to moe znaiti eljeti mir za sebe, eljeti novoga stimulansa za borbu, moe ak znaiti eljeti nekakvu posebno originalnu toku gledita koja nikome jo nije pala na pamet. Sve je mogue!13 estov je miljenja da se teologija dala zavesti tom milju, odnosno podlegla je logici stabla spoznaje dobra i zla te je Boga podvrgla kategorijama racionalnosti. Stoga ruski lozof vidi u Nietzscheovoj lozoji radikalnu kritiku takve teologije kao i poticaj da teologija napusti simbiozu s racionalnou. 2. Filozofska i teoloka etika takoer zarobljava ovjeka. Za estova etika podvrgava ovjeka openitim normama, sokratovski ga ui da se srea sastoji ve u samoj krjeposti i da nema razloga optereivati se bilo im drugim to bi bilo onkraj krjeposti. Etika ima uspavljujuu i umirujuu funkciju poput razumskih istina, a res cogitans pretvara se u asinus turpissimus koji ne pokazuje nikakav interes za bilo to drugo osim etike, ili to je danas uobiajeno, osim etike vrjednota. estov tu posebno misli na teodicejska pitanja koja u takvoj etici nemaju mjesta, ili se olako reduciraju na logiku krjepost jest srea, koja prisiljava ovjeka da se denitivno pomiri s patnjom te je prihvati kao neto sasvim nuno: To to na zemlji pravednike truju kao pse to lozofe ne uznemirava, jer, po njihovu miljenju, to
12 13

L. ESTOV, Atina i Jerusalim, str. 126. L. ESTOV, Dostojevski i Nie, Slovo ljubve, Beograd, 1979., str. 31. Izvrsna promiljanja o Nietzscheovoj kritici traganja za istinom vidi kod P. HADOT, Il velo di Iside. Storia dellidea di natura, Einaudi, 2006., str. 281.-296. Nietzscheovu-estovljevu kritiku istine preuzimaju izmeu ostalih Martin Heidegger, a danas i francuski lozof Jean-Luc Marion.

115

DIACOVENSIA XVIII (2010.)1.

niim ne ugroava lozoju.14 estov je miljenja da Nietzsche teodicejski misli i stoga odbacuje svaki pokuaj konanoga odgovora na pitanja ovjekove patnje. To ga, prema naemu autoru, svrstava meu teologe kria: Za Nietzschea je postojalo samo jedno pitanje: Boe, Boe, zato si me ostavio? Znate li vi za ove jednostavne rijei, pune neke beskrajne tuge i gorkog jada? Na ovo pitanje moguan je samo jedan odgovor: i ljudski nauk, koji se priklanja osrednjem i obinom ivotu, i ljudski moral koji opravdava, posveuje, velia, koji normu podie na razinu zakona i daje podrku osrednjosti i svakodnevnom [] - jesu la. Ili, kazano Nietzscheovim rijeima, nema nieg istinitog, sve je doputeno ili revalorizacija svih vrijednosti.15 estov takoer prihvaa i Nietzscheovu kritiku ljubavi prema blinjemu. Ljubav prema blinjemu, koja se eli uiniti apsolutnom te eli palomu ovjeku podariti spasenje, pretvara se nuno u ideologiju saaljenja koja je za Nietzschea samo suptilan nain podvrgavanja drugoga svojim vlastitim interesima: Ako ne moemo pomoi blinjemu onda ga ne moemo ni voljeti! Ba ti blinji, koji oekuju nau ljubav, u najveem broju su ljudi kojima nije mogue pomoi ja ne govorim o svim ljudima, naravno. Ranije je bilo dovoljno opjevati toga patnika, zaplakati nad njim ili ga nazvati bratom svojim. Sada je tako neto nedovoljno; sada ele da mu pomognu po svaku cijenu, ele da taj posljednji ovjek postane prvi! Ako se to ne moe ostvariti, onda i samu ljubav alju do avola i na njezino upranjeno prijestolje sjeda sada vjena mrnja [...] Dostojevski (mislim da poslije navedenih odlomaka njega ne e vie brkati s Aljoom) vie ne vjeruje u svemonu snagu ljubavi i ne dri mnogo do suosjeanja i ganua. Ta nemo ovjekova da pomogne drugome za njega je jasan i poraavajui argument. On trai snagu, mo. I vi kod njega otkrivate onaj krajnji, najintimniji cilj njegovih stremljenja, a to je Wille zur Macht, isto onako otvoreno i jasno formulirana kao kod samoga Nietzschea.16 Stoga estov izvrsno primjeuje kako je Nietzscheova naizgled estoka i okrutna kritika ljubavi prema blinjemu zapravo kritika apoteoze ljudske ljubavi u modernomu dobu. Ljudska ljubav je za obojicu mislilaca nemona, ne moe ovjeku pomoi, ne moe ga izbaviti iz bezizlaznosti njegova ivota17 i kao takva upuuje na jednu drugu lju14 15 16 17

L. ESTOV, Atina i Jerusalim, str. 16. L. ESTOV, Dostojevski i Nie, str. 205. Isto, str. 134.-135. Isto, str. 232.-233..: Suosjeati s ovjekom i aliti ga, to znai priznati da mu vie niim ne moe pomoi. Ali, zato to ne rei otvoreno, zato ne naglasiti zajedno s Nietzscheom: onome tko je smrtno bolestan nije ni potreban lijenik. Zbog ega se skriva istina? Nietzscheu je jasno da dobri suosjeaju s nesretnima samo zato da ne bi razmiljali o svojoj sudbini, da ne bi morali traiti, boriti se. L. ESTOV, Dobro u uenju Tolstoja i Niea, Knjievne novine, Beograd, 1981., str. 86.: On [Nietzsche na poetku svojega stvaralatva] trai neko drugo utoite i nada se da e nai spasa od uasa koji ga progone. On hita dobru misli da je svemono i da moe zamijeniti, za koje vjeruje da je ono Bog, pa i vie od Boga; on vjeruje da e ovjeanstvo dobiti ako bude u zamjenu za Boga svu ljubav davalo ljudima, blinjima. Nietzsche, oevidno, nije mogao ovako misliti [dobro, bratska ljubav, to je Bog], jer bi to znailo oduzeti Bogu njegove svete atribute svemo, mo da sve vidi i slino, i obogotvoriti nemono, slabo ljudsko osjeanje koje moe biti od pomoi tamo gdje se bez te pomoi moe, ali koje zataji u onim sluajevima kada je pomo najvie potrebna. (Isto, str. 133.) Usp. takoer Isto, str. 117.

116

I. RAGU, FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U GETSEMANSKOJ NOI ..., STR. 111-128

bav, a to je Boja ljubav. Isto tako i Nietzscheovu kritiku slabih estov pozitivno tumai. Ne radi se o tomu da Nietzsche mrzi slabe kao takve, nego samo one slabe koji sami sebe svojevoljno pretvaraju u robove etike, koja ih tjei svojim jasnim odgovorima: to se tie mrnje prema slabima, tu ima njegove krivice, oni su mu bili odvratni, isto kao i njihovi uporni zatitnici dobri i pravedni. A oni su mu odvratni ne zbog svoje nesree, ne zbog svoga neuspjeha i promaenosti, nego zbog svoje spremnosti da prihvate suosjeanje koje im nude kao utjehu. Oni su stupili u zavjeru protiv ivota samo da zaborave svoje nesree a to je za Nietzschea najstraniji zloin i to on nikada i nikomu ne oprata.18 3. estov prihvaa poznatu Harnackovu tezu o helenizaciji kranstva, pri emu i samoga Harnacka i protestantsku liberalnu teologiju takoer naziva heleniziranim kranstvom.19 Za estova je u tom smislu Nietzscheova kritika takvoga heleniziranoga kranstva putokaz prema kranstvu onkraj racionalnosti i etike: Najpouniji, strastveni doivljaj koji je imao Nietzsche bila je nunost odricanja od sokratovskoga svijeta on je osjetio ono to je morao osjetiti prvi ovjek kada ga je razgnjevljeni Bog izgnao iz rajskoga vrta. Nietzscheu se inilo da se mora odrei kranstva, ali tome nije bilo tako: on je bio u prilici odrei se grkih elemenata u kranstvu, tj. onoga to je bilo uneseno u nauk koji je na Istoku stvorila ve duboko ukorijenjena grka lozoja.20 tovie, ruski mislilac shvaa Nietzschea kao lozofa milosti, odnosno njegov nauk o volji za moi usporeuje s Lutherovim naukom o milosti. estov ne misli ovdje na milost u teolokom smislu rijei, nego na milost kao svijest o nedostatnosti svih ovjekovih razumskih istina i etikih postavki te tenja prema onkrajnosti jednoga i drugoga: Ne samo da su rijei Nietzscheove pune i prepune strasti, ne samo ton i svojstvo njegova govora ve i misli njegove su samo ponavljanje onoga to smo uli od Luthera, a to je sam Luther uo od proroka. Sve to oni govore, die jednom eljom, jednom tenjom, proeto je jednom milju: Deus est creator omnipotens a to je kod Nietzschea - Wille zur Macht. I Njemu, tom Svemoguem Tvorcu, streme njih obojica, ne alei i ne tedei sebe, ruei sve preprjeke koje im se nalaze na putu.21 Poput sv. Pavla, Luthera, Pascala i drugih mislilaca, Nietzsche je teolog milosti tako to je uvidio prokletstvo zakona ovozemaljskih autoriteta, razuma, etike, dakle svega onog to ovjeka zarobljava.22 Jer, novovjekovni je ovjek samo nadomjestio Boga zakonom razuma i autonomne etike: Svijet se sloio s time da ne postoji Bog, ali nije mogao postojati bez zakona.23
18 19 20 21 22 23

L. ESTOV, Dostojevski i Nie, str. 238. L. ESTOV, Potestas clavium. Vlast kljueva, str. 110.-111. Isto, str. 46. L. ESTOV, Atina i Jerusalim, str. 132. Usp. isto, str. 128.-129. L. ESTOV, Gethsemane Night; Pascals Philosophy, u: In Jobs Balances. On the Sources of the Eternal Truths, str. 306.

117

DIACOVENSIA XVIII (2010.)1.

4. U estovljevoj lozofskoj misli vana je ideja bezumlja, ludosti kao uvjeta i dokaza istinske misli. Ne radi se o ludosti u medicinskom smislu24, ve u teolokom znaenju. Radi se o kranskoj ludosti Isusa Krista, ludosti kria i ljubavi koja nadilazi svaku uobiajenu racionalnost i etiku. Tu misao na autor pronalazi kod Pavla u Prvoj poslanici Korinanima: Jer, kako u mudrosti Bojoj ne upozna svijet mudrou Boga, bila je Boja volja, da ludou propovijedanja spasi one, koji vjeruju. Jer je ludost Boja mudrija od ljudi,! Slabost je Boja jaa od ljudi. (1, 21. 25) Nju je kasnije posebno preuzeo i razvio Tertulijan kojega estov uzima takoer za zagovornika svoje lozofske misli: Ono to je za Atenu mudrost u Jeruzalemu je ludost Tertulijan nita drugo nije ni govorio. Ne moe se vie govoriti da je Tertulijan odricao mogunost judejsko-kranske lozoje: on je samo htio da joj osigura slobodu i nezavisnost misli, raunajui da one ne treba imati helenske principe, ciljeve i helenski izvor istine, sve to svoje vlastito. I jo da istina objave kada zapone traiti opravdanja pred naim razumom pomou onih naina s kojima su Grci dokazivali svoje istine ne e nai opravdanja koje trai, ili, ako ga i nae, to e biti zato to se odrekla sebe same: jer to je u Ateni bezumlje u Jeruzalemu je mudrost i obrnuto to je u Jeruzalemu istina u Ateni je la.25 estov se time samo pridruuje kranskoj teoloko-knjievnoj tradiciji Bojih luda te u tu tradiciju smjeta i samoga Nietzschea.26 Naime, prema toj tradiciji27, onaj tko se upustio u avanturu s Bogom ne moe ostati nepromijenjen, ne moe ostati kod sebe, mora biti izvan sebe i doivjeti ekstazu. Boja luda ne pripada sebi, ne raspolae sobom, ve Bog njime raspolae. U tom smislu je za estova Nietzschevo isticanje vanosti ludosti kritika postojee racionalistike misli i jedna od temeljnih svojstava same vjere i ljubavi. Premda to ne istie izriito, estov na neizravan nain Nietzschea promatra u kontekstu lozoje ludosti kao lozofa ljubavi.28 5. estov izvrsno tumai Nietzscheovo velianje zla koje moe susresti u njegovim mnogobrojnim tekstovima. Obino se to velianje tumai kao Nietzscheova nemoralnost, pozivanje ovjeka da zlo izjednai s dobrim. Ruski lozof potpuno odbacuje takvo stajalite. Tvrdi da je sam Nietzsche ivio potpuno moralnim ivotom, ak u njega nije bilo nikakvih obraenja od grjenog prema krjeposnom ivotu, ili obrnuto. No, ono to je najvanije jest to da se u Nietzscheovu velianju zla moe uoiti zapravo evaneoska misao. estov navodi znaajan citat iz Tako je govorio Zaratustra: Pronaite mi ve jednom ljubav koja ne e ponijeti sa sobom samo
24

Tako estova tumai Sonja Koroliov (Lav estovs Apotheose des Irrationalen. Mit Nietzsche gegen Medusa, str. 97.-137.) i potpuno promauje teoloku pozadinu njegove lozoje i teologije ludosti. L. ESTOV, Atina i Jerusalim, str. 188.-189. Isto, str. 128.-129. Vidi H. U. v. BALTHASAR, Herrlichkeit III, 1/2, Johannes, Einsiedeln, 1965., str. 492.-551. O ljubavi kao ludosti i apologiji sluajnosti vidi L. ESTOV, Potestas clavium. Vlast kljueva, str. 33.34., 69.-72.

25 26 27 28

118

I. RAGU, FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U GETSEMANSKOJ NOI ..., STR. 111-128

svu kaznu, ve i svu krivicu! Pronaite mi ve jednom pravinost koja e svakog osloboditi, osim onoga koji sudi.29 Dakle, Nietzsche ne eli poistovjetiti zlo s dobrim, nego naglasiti da ovjekovo dobro moe biti u potpunosti dobro, jedino ako se ne suprotstavlja zlu. Ne samo da po zlu, a time i patnji, ovjek raste u dobru, nego istinsko dobro ne moe ostati ravnoduno spram zla. Upravo u tomu estov vidi kod Nietzschea ostvarenu evaneosku misao, prema kojoj sunce izlazi jednako nad dobrima i zlima: Za svakoga tko je prouavao Nietzschea, ne moe biti sumnje da su njegovi napadi usmjereni ne na kranstvo i na Evanelje, nego na ona svuda rairena opa mjesta sakrivaju smisao i svjetlost istine. Dobro je Bog, kae grof Tolstoj svojim uenicima samo to dakle, to govore svi, ona kulturna veina, gomila (kod Nietzschea je to uena svjetina, u izrazima su oba pisca slini) koju napada. Pri tome se itav ivot pretvara u zlo, a grofa Tolstoja se to ne tie. On sebe i ne pita // kako to Bog caruje na zemlji, kako to da milijuni ljudi ive daleko od Boga. Njega tjei to to se popeo na najvii stupanj moralnoga razvitka! Nietzsche je imao drukije iskustvo, drukiji ivot i zbog toga se pitanje o ocjeni dobra kod njega postavljalo u drugaijem obliku. On je shvatio da je zlo potrebno isto kao i dobro, pa i vie nego dobro. On je shvatio da je i jedno i drugo obvezatan uvjet ljudskog postojanja, da sunce moe izlaziti jednako i nad dobrima i nad zlima.30 Na pisac dalje ne razrauje tu misao, ali je posve tono uvidio da je Nietzscheovo velianje zla zapravo u skladu s kranskim Bogom, Bogom Isusa Krista koji na sebe preuzima zlo, grijehe svijeta i svoju dobrotu ne ostvaruje u potpunoj ravnodunosti spram zla, nego u ljubavi koja djeluje u tom istom zlu. 6. Za estova istinska lozoja ne zapoinje s divljenjem, nego sa strahom i oajem: Filozoja poinje onda kada se povue svemoni grubijan i kada ovjek ostane sam sa sobom. Tada ga naputa odvanost i tako je bolje. Tada nastupa oajanje i to je takoer bolje.31 Filozoja ne poinje onda kada ovjek nae neprijeporno mjerilo istine, nego, naprotiv, kada ovjek izgubi sva mjerila istine, kada osjeti da nikakvih mjerila ne moe biti i da oni ak ni za to nisu potrebni.32. Upravo je Nietzsche to sve doivio na svojoj vlastitoj koi. Iskreno se suoio s injenicom uasa da je ovjek ubio Boga i da vie kao takav ne posjeduje kriterije istine: Nietzsche je jedini izuzetak od opega pravila, jer kada se uvjerio da Boga nema, obuzeo ga je takav bezumni oaj da mu, bez obzira na njegovu izvanrednu knjievnu nadarenost, do kraja ivota nije polo za rukom primjereno iskazati to su to uinili ljudi koji su ubili Boga.33

29 30 31 32 33

L. ESTOV, Dobro u uenju Tolstoja i Niea, str. 140. Usp. takoer Isto, str. 90.-92. Isto. L. ESTOV, Potestas clavium. Vlast kljueva, str. 114. Isto, str. 185. Isto, str. 25. Takoer str. 27.

119

DIACOVENSIA XVIII (2010.)1.

7. Naposljetku, Nietzsche je za estova lozof slobode. Nasuprot robovanjima najrazliitijim idolima kojima ovjek samoga sebe podlae, Nietzsche utire put slobodi upravo preko uasa i oaja, koji ni za Nietzschea ni za estova nemaju i ne smiju imati prizvuk pesimizma i rezignacije. Naprotiv, u oaju, kao poetku lozoje, ovjek raskrinkava sva svoja robovanja, svako apsolutiziranje konane stvarnosti34 te se odrie biti tvornica idola.35 Njemaki lozof je svojom lozojom oaja i uasa zapravo lozof tragedije protiv lozoje svakodnevice i humanizma, odnosno humanizma shvaenoga na nain racionalizma i autonomne etike: Tada e ljudi, moda, shvatiti zato su Dostojevski i Nietzsche napustili humanost i okrenuli se surovosti i ispisali na svojim zastavama neobine rijei: Wille zur Macht. Zadatak lozoje sastoji se u tome da nas ui smirenosti, pokornosti, samoodricanju. Sve te rijei lozo su izmislili ne za sebe, nego za druge. [] Deklaracija prava koju je objavio Nietzsche, kao njegova Volja za mo neto su vie nego ideali i pia desideria kojima su se do danas punile knjige uenih. [] Filozoja tragedije nalazi se u stanju principijelnog sukoba s lozojom svakodnevice. Tamo gdje svakodnevica izgovara rije kraj i odustaje, upravo tamo Nietzsche i Dostojevski vide poetak i zapoinju traganje.36 Pri tomu treba imati na umu da za estova lozoja tragedije nema nita uzvienoga, nita emu bi se trebalo diviti. Tragedija ne ini ovjeka nikakvim vitezom vjere, nikakvom veliinom ili traginim junakom, jer tragina osoba ivi u trajnom uasu i oaju.37 Upravo takvo tragino osloboenje ovjekove slobode, o kojoj govori Nietzsche, zapravo je, prema naemu autoru, osloboenje za samu vjeru. Vjera je za estova neoslanjanje na sebe, oslobaanje od vlasti pojmova i svjetlosti znanja38, abrahamovski ne znati kamo se ide i sve oekivati od Boga39. Filozoja tragedije takoer omoguuje lozoju slobode. Budui da Bog prestaje biti zarobljen ovjekovom metodom, otvara se misao slobodnoga Boga, a time i misao slobodnoga ovjeka. To je Bog koji nikoga vie ne prisiljava, nikakvim istinama racional-

34

L. ESTOV, Atina i Jerusalim, str. 266.: Smrtni grijeh lozofa nije u tome to trae apsolutno, ve u tome to oni, kada se uvjere da nisu nali apsolutno, pristaju priznati za apsolutno to god bilo do onoga to su stvorili ljudi nauk, dravu, moral, religiju i tome slino. Isto, str. 135.: Nietzsche je razmiljao samo o tome kako da se oslobodi vlastitih istina. Isto, str. 306.: Kad je govorio o moralu robova Nietzsche je bio mnogo blii kranstvu, nego to se to inilo onima koji su ga razobliavali. L. ESTOV, Dostojevski i Nie, str. 249. Usp. takoer isto, str. 104.-105. estov je u tom smislu jo prije uvenih Heideggerovih promiljanja o humanizmu (O humanizmu, u: Kraj lozoje i zadaa miljenja. Rasprave i lanci, Naprijed, Zagreb, 1996., str. 153.-196.) ukazao na potekoe novovjekovnoga poimanja humanizma. estov predbacuje Kierkegaardu da se unato svojoj kritici racionalizma na koncu svojom teorijom o vitezu vjere i sam priklonio Sokratu i racionalizmu. Vidi Atina i Jerusalim, str. 157.-159. Usp. isto, str. 295., 304. Usp. isto, str. 215., 275.

35

36

37

38 39

120

I. RAGU, FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U GETSEMANSKOJ NOI ..., STR. 111-128

noga znanja40, a s druge strane ovjek ostaje potpuno slobodan da prihvati ili ne prihvati takvoga slobodnog Boga.

3. Kritika Nietzscheove lozoje

Nakon to smo prikazali estovljevo shvaanje Nietzscheove lozoje, sada emo se posvetiti njegovoj kritici. Moemo slobodno rei da je estov meu prvim misliocima kritizirao Nietzschea da je na koncu ipak poeo propovijedati, a to znai da je popustio svemu onomu protiv ega se borio, a to je racionalnost i etika europske lozofske i teoloke misli. Kasnije e Heidegger41 i Lwith42 samo ponoviti estovljevu kritiku, prvi kritizirajui Nietzschea da je svojim naukom o volji za mo i sam ostao zarobljenikom zaborava bitka, a drugi smjetajui ga zbog istoga nauka u kransku lozoju slobode. Dakle, puno prije i jednoga i drugoga, estov je uoio problematiku Nietzscheove lozoje. Ponajprije se to, prema njemu, oituje u nauku o nadovjeku. Nietzsche vie nije ostao dosljedan svojoj lozoji oaja i kritici svih idola te je namjesto kritiziranih idola stavio idol aristokratizma, tj. veliinu nadovjeka: I njegov bermensch je samo jedna glava staroga idola, samo drugaije obojena i ukraena. Zajedno s Dostojevskim i grofom Tolstojem koji su mu toliko slini po prirodi, on nije mogao podnijeti strani izgled ivota niti da se pomiri sa svojom sudbinom. to je to njegov aristokratizam? U prijevodu na jednostavan, i onaj tolstojevski jezik, ije je svojstvo razumljivo to znai: Ja i jo mali broj veoma velikih ljudi, ostali to su nitavni pijuni. Biti velik to je najvie, najljepe to moe biti u ivotu. A to najbolje ja imam, a drugi oni to nemaju. Najvanije je da drugi to nemaju. [] Aristokratizam i dobro to su samo sredstva da se ivot uljepa. Pri tom, istina dolazimo u priliku da pretvorimo sve ljude u plebejce ili u grjenike, u nitavna i nemoralna bia, u mala i zloinaka stvorenja.43 Sam Nietzsche tako postaje racionalist, potrebit jasnoga odgovora koji e ovjeku konano omoguiti pomirenje s nesreom i apsurdom njegova postojanja.44 Druga kritika odnosi se na njegov nauk o vjenom vraanju istoga, o amor fati. Za estova kljuni stav spram zbilje jest trajna otvorenost, nedoputanje da nas zbilja zarobi i da je mi zarobimo svojim misaonim konstrukcijama. Tu trajnu otvorenost omoguuje upravo vjera u slobodnoga Boga, Boga koji moe uiniti i ono to je bilo kao da nije bilo.45 Nietzsche je svojim naukom o vjenom vraanju samo potvrdio da nije dovoljno radikalno lozofski ekiario, da je pokleknuo pred nunou,
40 41

Usp. isto, str. 222. Takoer L. ESTOV, Potestas clavium. Vlast kljueva, str. 83. M. HEIDEGGER, Nietzsches Wort Gott ist tot, u: Holzwege, Klostermann, Frankfurt am Main, 1994., str. 209.-267. K. LWITH, Svjetska povijest i dogaanje spasa, August Cesarec Svjetlost, Zagreb Sarajevo, 1990., str. 261.-273. L. ESTOV, Dobro u uenju Tolstoja i Niea, str. 143., 145. Usp. isto, str. 146. Usp. L. ESTOV, Atina i Jerusalim, str. 208.-215.

42

43 44 45

121

DIACOVENSIA XVIII (2010.)1.

da je postao njezin asinus turpissimus: Ideja vjenoga vraanja, tonije ono to se Nietzscheu otkrilo pod tim imenom, moe se odrati samo onda kada visoko postolje na kojemu sjedi Nunost bude razoren. K tom postolju je i Nietzsche trebao okrenuti svoj malj. Sve muke, sve uase oajanja, mrnje i gaenja, sve radosti i nade koji su Nietzscheu bili dosueni, trebalo je usmjeriti na to da se obori to udovite. [] Umjesto da se bori s groznim udovitem, on postaje njegov saveznik, onaj koji mu plaa danak. [] Amor fati postaje objekt njegove oholosti, s eritis sicut dei, scientes bonum et malum on povezuje sve svoje nade. I njegova se lozoja, kao i Sokratova i Spinozina, pretvara u pouku: ovjek mora s mirom u dui primati i uspjehe i neuspjehe, dobrom ovjeku se ne moe dogoditi nita loe.46 Ta kritika dakako ne prijei estova da u Nietzscheu vidi svojega najvjernijeg pratioca tijekom cijeloga ivota. estov gotovo da ima i razumijevanja za Nietzscheov neuspjeh, jer je on proizlazio iz nutarnje borbe s uasom i oajem, s injenicom nepostojanja oslonca. Taj Nietzscheov neuspjeli projekt, koji se teoloki moe promatrati s razliitih vidova, nije ni danas razlog da se teologija ozbiljno ne pozabavi Nietzscheom kao to je to uinio estov. O tomu emo sada nakratko progovoriti u posljednjem dijelu naih promiljanja.

4. Teologija u dijalogu sa estovom i Nietzscheom

Postoje veliki mislioci koje drugi veliki mislioci itaju, iz kojih crpe nadahnue i na kojima temelje svoju misao. Ti drugi veliki mislioci kasnije postanu poznati, a oni prvi gotovo potpuno nepoznati i zaboravljeni, ali i dalje neiscrpno blago za svaku buduu misao. Premda im mnogo duguju, te prve drugi mislioci rijetko ili gotovo nikada ne spominju i citiraju, moda zbog toga to su i sami preuzeli i razvili njihovu misao, ili moda zato to ine kao svi veliki ljubavnici, skrivaju i uvaju pred oima javnosti svoju najveu ljubav. Kako bilo da bilo, meu tim prvim misliocima pripada svakako Lav estov. Slobodno se moe rei da je estov bio meu onim misliocima s poetka 20. stoljea koji su ostavili veliki utjecaj na tadanju generaciju, utjecaj koji je, kao to rekosmo, bio skrivene naravi, ali ni malo zbog toga slabiji. Dovoljno je spomenuti da je estovljeva zasluga to su se europski mislioci upoznali s bogatom ruskom knjievnom tradicijom, posebice Dostojevskim i Tolstojem, iju je misao estov maestralno prikazao. Takoer valja rei da je Francuskoj otkrio njemakoga lozofa Husserla i njegovu fenomenologiju, koja je i danas jedna od najsnanijih lozofskih pravaca meu francuskim lozoma. estov je takoer ostavio golem trag takoer meu francuskim egzistencijalistima, posebice kod Alberta Camusa.47 Glede interpretacije lozoje Friedricha Nietzschea, estov je meu prvima uoio snaan potencijal njegove lozoje za promiljanje i kritiku najrazliitijih tema europskoga duha pa tako
46 47

Isto, str. 141. A. CAMUS, Mit o Sizifu, Veselin Maslea Svjetlost, Sarajevo, 1987., str. 44.-47.

122

I. RAGU, FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U GETSEMANSKOJ NOI ..., STR. 111-128

religije, Crkve i teologije. estov je zasigurno prvi teolog koji u Nietzscheu nije vidio Antikrista, nego istinskoga obnovitelja kranske vjere. Nadahnuti njime u tomu su ga kasnije slijedili veliki katoliki teolozi kao to su Romano Guardini, Henry de Lubac i Hans Urs von Balthasar, a i mnogi drugi teolozi koji se mogu prepoznati u sljedeemu Balthasarovu promiljanju: Dovoljno je paradoksalno, a ipak potpuna istina da od toga deklariranog Antikrista moemo vie i temeljito iskusiti to je kranski stav, nego od poplave nabone i krjeposne literature.48 Dakako, estov ne kani time pokrstiti Nietzschea, nego ukazati na one misli s kojima se kranska vjera ne moe ne sloiti. Izdvojili bismo dvije iz estovljeve interpretacije Nietzscheove lozoje koje bi i danas trebale biti relevantne za svaku teologiju: estov je svojom interpretacijom Nietzscheove lozoje daleko prije Martina Heideggera i njegove kritike ontoteologije progovorio o opasnostima teologije koja se poistovjetila s grkom milju, s racionalnou, u kojoj bivaju relativizirani ili izgubljeni temeljni vidovi kranske vjere: otajstvenost Boje slobode i njegova djelovanja u svijetu te neravnoduni patniki Bog Isusa Krista. Ta dva temeljna vida kranskoga govora o Bogu ruski lozof uvia u Nietzscheovoj lozoji, a ona danas predstavljaju bit modernih teolokih promiljanja (primjerice, Hans Urs von Balthasar, Jean-Luc Marion, Jrgen Moltmann, Eberhard Jngel). U tom smislu estovljev Nietzsche predstavlja snanu kritiku i upozorenje svakoj teologiji koja se pretvara u racionalni sustav gdje zadnju rije nema vie Bog, nego ovjekov razum. Pred takvim se Bogom ne moe moliti, njemu se ne moe klanjati, s njim se ne moe biti u odnosu, niti se moe lugere, ridere, detestari. U novije je vrijeme vicarski teolog Hans Urs von Balthasar ukazao na vanost dijaloga teologije s grkim tragiarima, tvrdei da bi teologija mogla i trebala vie nauiti od njih nego od lozoje.49 estov je svojom lozojom jo prije Balthasara istaknuo vanost grkih tragiara, tragine misli kao takve, odnosno lozoje oaja: ak sam sklon miljenju da su poganski bogovi znali za i za glad i za studen i za umor i njihova prednost nad ljudima bila je u tome to su se mogli na vrijeme odmoriti, jesti i ugrijati se, i tako izbjei opasnost nedostatka. [] Drim da je predodba o bogovima koji ive ivotom spokojne kontemplacije uvrjeda za bogove.50 Takoer se moe rei da estovljev Nietzsche kritizira i svaki pokuaj jeftine simbioze razuma i vjere. Odnos vjere i razuma, koji se moe esto susresti u katolikoj teologiji, nerijetko se shvaa kao jedan miran susret bez ikakve napetosti, problematinosti i drama-

48

H. U. v. BALTHASAR, Anthologien. Vom vornehmen Menschen. Vergeblichkeit. Von Gut und Bse, Johannes, Einsiedeln Freiburg, 2000., str. 110. O Balthasarovu poimanju Nietzscheove lozoje vidi I. RAGU, to teologija treba uti, dobiti i preuzeti od Antikrista? Hans Urs von Balthasar o Friedrichu Nietzscheu, u: Obnovljeni ivot 63 (2008.) 4, str. 417.-442. Vidi isto, str. 431.-434. L. ESTOV, Potestas clavium. Vlast kljueva, str. 132.-133. Usp. takoer isto, str. 12.

49 50

123

DIACOVENSIA XVIII (2010.)1.

tinosti.51 estovljev Nietzsche promatra taj odnos pak kao odnos drame, jobovskih pitanja i problematiziranja, kao odnos patnje koja vie pripomae kazivanju Boga nego mirna suivljenost, gdje se vjera ukida u razum, ili razum postaje vjera, kako je to est sluaj u najrazliitijim poboanstvenjenjima razuma u znanosti i tehnici. Ako su u estovljevo vrijeme ta poboanstvenjenja kulminirala u 1. i 2. svjetskom ratu, u totalitarizmima nacizma i komunizma, ni danas takoer nismo imuni na druge oblike toga istog poboanstvenjenja u modernom scijentizmu i tehnicizmu. Kao lozof slobode i veliki kritiar svakoga totalitarizma, estov je miljenja da je Nietzscheova kritika opravdana tamo gdje se sve ljudsko proglaava apsolutnim, gdje razum postaje Bog, odnosno tamo gdje Bog nije dobro, nego gdje dobro postaje Bog. U tom smislu Nietzscheovo prevrjednovanje svih vrjednota jest i saetak kranske vjere koja takoer uzrokuje prevrjednovanje svih vrjednota, ukoliko donosi Kristov komparativ: Uistinu kaem vam: ne bude li pravednost vaa vea od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, neete ui u kraljevstvo nebesko. (Mt 5, 20) Kranska vjera nikako nije moraliziranje, a ne moe i ne smije se shvaati prvenstveno kao etika. Nietzscheanski i estovski reeno, vjera nije protiv etike, ali se ne da ograniiti ni etikom ni moralom, nego se nalazi u pravom smislu onkraj etike, onkraj dobra i zla. Kranski Bog Isusa Krista, u kojega krani vjeruju i kojega nasljeduju, jest Bog koji djeluje onkraj uobiajenih predodbi o dobru i zlu. To je dobri Bog koji ne ostaje ravnoduan spram zla i koji osuuje zlo kako bi, poput asinus turpissimus, ostao potvren u osjeaju moi svoje nedodirljive pravednosti i dobrote. Naprotiv, to je Bog koji preuzima na sebe zlo svijeta, koji supati sa zlima, traga za njima, ljubi te daje da sunce izlazi i nad njima i nad dobrima. U tom smislu estovljeve rijei, koje se odnose na Nietzschea, jesu putokaz i svakoj buduoj teologiji, napose teolokoj etici: Dobro bratska ljubav mi to znamo sada na osnovu Nietzscheova iskustva to nije Bog. Teko svima koji imaju ljubavi, a nemaju jo i visine koja nadvisuje njihovo milosre. Nietzsche je otkrio put. Treba traiti ono to je iznad milosra, iznad dobra. Treba traiti Boga.52 No, potrebno je rei nekoliko rijei i o nekim problematinim vidovima estovljeve interpretacije Nietzschea koju on koristi kao kritiku teologije. Obino se estov51

Poznata je teza Josepha Ratzingera/Benedikta XVI. o tomu kako se Crkva u prvim stoljeima odluila radije za lozoju nego za svijet religija (usp. J. RATZINGER, Uvod u kranstvo. Predavanja o apostolskom vjerovanju, KS, Zagreb, 1993., str. 110.-115.). Na taj je nain lozoja dobila prednost pred religijama i nala svoje trajno mjesto u Crkvi i teologiji. No, ta je teza vrlo upitna. Crkva se u prvim stoljeima isto tako intenzivno bavila i grkom religijom, knjievnou i mitovima (vidi primjerice H. RAHNER, Symbole der Kirche. Die Ekklesiologie der Vter, Otto Mller, Salzburg, 1964.) To nije sluaj samo u antici, nego i u srednjovjekovlju, posebice u cistercitsko-franjevakoj teologiji gdje se njeguje dijalog s grkim i rimskim pjesnicima i tragiarima. Takvo Ratzingerovo jednostrano tumaenje prvih stoljea Crkve i teologije izrie samo njegovo nedovoljno dramatino poimanje odnosa razuma i vjere koje u ovomu lanku smatramo nedostatnim za cjelovitije razumijevanje odnosa ovjeka i Boga, razuma i vjere. L. ESTOV, Dobro u uenju Tolstoja i Niea, str. 147.

52

124

I. RAGU, FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U GETSEMANSKOJ NOI ..., STR. 111-128

ljevu misao proglaava apoteozom iracionalnoga53, u smislu da svojom kritikom razuma zapravo zagovara iracionalnost te vjeru smjeta u podruje iracionalnoga. Primjerice, Albert Camus kritizira estova na estovski nain. Prigovara mu da nije ostao dosljedan svojoj lozoji oaja te i sam pribjegava jasnoj ideji, osloncu koji se dodue ne susree u podruju ljudske zbilje, razuma i etike, ve jedino u Bogu. estov zapravo dolazi do nadmonosti iracionalnog.54 No, Camusova kritika potpuno promauje nakanu estovljeve misli, a time i njegove interpretacije Nietzschea. estov dodue estoko kritizira razum, ali nigdje se ne zalae za iracionalno, nego za vjeru u Boga. Vjera za njega nije iracionalna stvarnost, stvarnost bez razuma. Ona je antiracionalna, protivna razumu, tako to raskrinkava totalitarizirajue tenje razuma i uvodi ovjeka u odnos s onim to se ne da totalitizirati, a to je Bog. Camus takoer nije u pravu kada tvrdi da je estov sigurnost razuma zamijenio sigurnou vjere. estov neprestano istie da je vjera odnos s Bogom koji nije u naoj vlasti, koji se ne da svesti na nae potrebe za sigurnou.55 Jo vie, u svojoj interpretaciji Pascalove misli pod naslovom Getsemanska no, ruski mislilac citira Pascalovu reenicu o tomu da Isus Krist ostaje u agoniji do konca svijeta.56 Tom reenicom eli upozoriti da vjera ne predstavlja nikakvu totalitarnu sigurnost i ravnoduni mir u ovomu i vjenomu ivotu. Naprotiv, kraninu se nudi susret s agonijskim Bogom te ga eka agonija do konca svijeta. Osnovni problem estovljeve misli, koja se oituje i u njegovoj interpretaciji Nietzschea, treba traiti na jednom drugom mjestu. Temeljni nedostatak jest nedostatak konstrukcije razuma iz svjetla vjere. Mogli bismo rei da estov savreno dekonstruira, ali premalo konstruira. Vjera se reducira na negaciju, pri emu se uvijek razmilja protiv razuma, a gotovo nikada zajedno s razumom. Razum je za njega temeljito korumpiran, a svjetlo vjere ne moe i ne smije imati nita s takvim korumpiranim razumom, jer vjera odbacuje znanje57. Stoga ne zauuje da estov ima velikih potekoa s Ivanovim evaneljem, posebno s Proslovom gdje se govori o boanskom Logosu.58 On jednostavno zaobilazi Ivanovo evanelje, a time i cjelokupnu teologiju prvih stoljea, posebice teologa na Istoku, gdje se njeguje intenzivan dijalog izmeu vjere i razuma. Dobiva se dojam kao da je vjera prije srednjovjekovlja i Katolike crkve, koju ruski pisac izjednauje s totalitarnom racionalnou, pozitivizmom i materijalizmom, bila bez razuma i ikakvoga dijaloga s lozojom. Jednom rijeju, kao da je sve zlo zapoelo sa srednjovjekovnom Katolikom crkvom. Da se estov vie upustio u prouavanje istonih crkvenih otaca, ali
53 54 55 56 57 58

To je temeljna teza i naslov rada Sonje Koriolov o estovu, Lev estovs Apotheose des Irrationalen. A. CAMUS, Mit o Sizifu, str. 46. L. ESTOV, Atina i Jerusalim, str. 218. L. ESTOV, Gethsemane Night; Pascals Philosophy, str. 274.-326. L. ESTOV, Atina i Jerusalim, str. 217. Isto, str. 298.; ISTI, Potestas clavium. Vlast kljueva, str. 16 s.

125

DIACOVENSIA XVIII (2010.)1.

i mnogobrojnih srednjovjekovnih teologa (npr. Hugo i Rikard od sv. Viktora, Bernard iz Clairvauxa), mogao je uvidjeti kako postoji traganje za dijalogom izmeu razuma i vjere onkraj njihove obostrane redukcije, kako postoji razum koji moe i treba biti proet Razumom vjere, o kojemu govori upravo Ivanovo evanelje. Ovako, estovljeva interpretacija srednjovjekovlja i Katolike crkve ostaje povrna i neprihvatljiva. Isto tako, njegovo iskljuivo negativno tumaenje odnosa vjere i razuma samo teti i vjeri i razumu: s jedne strane, na taj nain vjera se odvaja od razuma, a time i od stvarnosti, jer se ne vidi to uope vjera moe pridonijeti razumu osim njegove negacije. S druge pak strane, razum je preputen i zacementiran u sebi, osuen da bude vjeno korumpiran bez ikakvoga odnosa s vjerom. Takva koncepcija razuma i vjere oituje se i u njegovoj kritici Nietzscheove lozoje, gdje se ona ograniava jedino na Nietzscheovoj predaji idolima nadovjeka i nunosti. U drukijoj koncepciji razuma i vjere kritika se Nietzschea tada ne bi iscrpljivala u ekiarenju, u negativnom dokazivanju da je vjera antiracionalnija od Nietzscheove antiracionalnosti, nego u pozitivnom ukazu na racionalnost vjere koja podie, zacjeljuje i proima razum. estovljevo poimanje vjere i razuma takoer otkriva i jo jedan veliki nedostatak njegove misli, a to je ljubav. Ljubav je gotovo potpuno zapostavljena stvarnost u njegovu promiljanju kranstva, lozoje, povijesti europske kulture pa tako i Nietzscheove lozoje. Zanimljivo je da estov preuzima gotovo sve misli iz ve navedene pripovijetke San smijenoga ovjeka Dostojevskoga, ali ne i posljednje rijei o ljubavi: Glavno je voli druge kao samog sebe, eto, to je ono glavno, i to je sve, ama ba nita vie ne treba odmah e znati kako da se sredi.59 Odatle sada postaje jo jasnije zato se ruski lozof iscrpljuje jedino u negacijama, u tezama i antitezama, zato je za njega zabranjena bilo kakva sinteza. No, upravo se u Isusu Kristu Bog objavljuje kao Bog ljubavi, a to znai kao Bog jedino dopustive sinteze, a to je sinteza ljubavi. U toj se sintezi Boje ljubavi ne zatvaraju oi pred stvarnou, pred traginou ovjekove egzistencije, ne stvara se mir bez patnje. Naprotiv, Boja ljubav dodiruje ovjeka, ne ostavlja ga samim, prodire u sve pore njegova ivota. Boja ljubav ne nijee samo, ona podie, zacjeljuje, hrabri cjelokupnoga ovjeka pa tako i njegov razum. Stoga je s kranskoga gledita ve sada mogua sinteza Boje ljubavi, iz koje proizlaze Bogom darovano zajednitvo Boga i ovjeka, zajednitvo razuma i vjere, zajednitvo meu ljudima, ukratko tamo gdje se ovjek otvara toj istoj ljubavi. U svjetlu Boje ljubavi i estovljeva kritika racionalnosti i etike, odnosno europske kulture i njegova promiljanja o Nietzscheu izgledala bi potpunija i vie u skladu s temeljnom kranskom porukom da je Bog ljubav.60 Jer, kritika razuma i etika s gledita ljubavi nije nita manje radikalnija od ostalih kritika.
59 60

F. M. DOSTOJEVSKI, San smijenog ovjeka, str. 359. Hans Urs von Balthasar kritizira Nietzscheovu lozoju pod vidom ljubavi. Vidi I. RAGU, to teologija treba uti, dobiti i preuzeti od Antikrista? Hans Urs von Balthasar o Friedrichu Nietzscheu, str. 438.-440.

126

I. RAGU, FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U GETSEMANSKOJ NOI ..., STR. 111-128

No, kako nijedan mislilac ne moe obuhvatiti, niti izraziti svu istinu, nego samo neke njezine vidove, estov i Nietzsche svojom lozojom getsemanske noi predstavljaju i dalje trajno nadahnue i poticaj svakoj buduoj teologiji i lozoji. Ono to je estov napisao o Pascalu, vrijedi i za njega i za Nietzscheovu lozoju: Pascalova lozoja, za razliku od lozoje koja se tako obino naziva, kazuje nam da ne traimo snagu ili sigurnost u ovomu ukletom svijetu; stoga ne smijemo mirovati, ne smijemo spavati Ta zapovijed nije za sve, nego samo za odreene izabrane ili muenike. Ako bi i oni zaspali, kao to je to uinio apostolski prvak u onoj najvanijoj noi, Boja rtva bi bila uzaludna, a smrt bi denitivno i zauvijek trijumrala na ovomu svijetu. 61

61

L. ESTOV, Gethsemane Night; Pascals Philosophy, str. 325.-326.

127

DIACOVENSIA XVIII (2010.)1.

PHILOSOPHY AND THEOLOGY IN THE GETHSEMANE NIGHT LEV SHESTOV ON FRIEDRICH NIETZSCHES PHILOSOPHY
Ivica Ragu* Summary

The article presents Lev Shestovs reections on Friedrich Nietzsches philosophy. Well hereby show in brief the novelty expressed in Shestovs understanding of Nietzsches philosophy. Namely, Shestov was one of the rst to notice the great signicance of Nietzsches idea not only for the critical understanding of the European culture, philosophy and politics but also for a better understanding of theology and the Church. The Russian philosopher thinks that theology should take Nietzsche as its inspiration, particularly his criticism of the Western notion of rationality, ethics and discourse on God. In so doing Shestov didnt fail to criticize Nietzsches philosophy, which will also be considered in the article. Following Shestovs analysis of Nietzsche, well evaluate and critically examine the contribution of both philosophers to the modern theology, particularly to certain theological issues, such as the relationship between the faith and reason, good and evil in the world, love for the fellow human being, and discourse on God. The actuality of their ideas in theology can be comprised in the image of the Gethsemane Night, eagerly used by Shestov himself. The term theology of Gethsemane Night embraces the theology susceptible to suffering, to insecurity; theology never cocooned within its own systems, but one in relentless search for God, God who can only be found beyond all the human ideas and systems. Key words: Lev Shestov, Friedrich Nietzsche, rationality, ethics, philosophy, theology, love.

Doc. dr. sc. Ivica Ragu, University J. J. Strossmayer of Osijek, Catholic Faculty of Theology in akovo, P. Preradovia 17, 31400 akovo, Croatia, ivica.raguz@os.t-com.hr

128