GRUPNI RAD

TEMA:NOVAVJEKOVNA MISAO O DRUSTVU

RADILI:
Bilic Vahid
Omic Haris
Adnan Kasapovic
Ekinovic Harun
Karavelic Benjamin

1
 NOVOVJEKOVNA FILOZOFIJA

PREPOROD
- renesansa traje 15. i 16. stoljeće, i znači preporod, odnosno
povratak čovjeka svojim izvornim mogućnostima
- doba je to borbena i strastvena suprotstavljanja novoga starome,
odnosno rušenja okvira skolastičke tradicije i izgradnje novog i
izvornog ljudskog gledišta -> beskompromisno, jer se staro služi svim
mogućim instuticijama moći, pa je puno žrtava, no rađa se nova
humanistička vizija svijeta
- protivi se skolastičkoj tradiciji, crkvenoj svemoći i srednjovjekovnom
duhu -> filozofija se odvaja od teologije, znanost od religije ->
novovjekovna filozofija se obraća zbilji ovog svijeta radi spoznaje
prirode, pa se oslanjaju na razum, iskustvo, opažanje, istraživanje,
eksperiment, indukciju, ali i na matematičku spoznaju -> afirmira se,

2
kao u antici, teoretski interes, ali ovaj put cilj je ovladavanje i
iskorištavanje prirode

MARTIN LUTHER
- pokreće pokret reformacije protestom u Wittenbergu 1517.
usmjerenim protiv korumpiranosti i pokvarenosti visoke crkvene
hijerarhije, želi obnoviti izvornu čistoću i nevinost prvobitnog
evanđeoskog kršćanstva, pa tako i želi povratak izvorne Biblije
(prevodi ju na njemački)
- protivnik filozofije koji odbacuje razum i znanje, a zahtijeva
iskupljenje samo vjerom, no unatoč toga svojim postupcima pomaže
oslobađanje novovjekovne misli
- na prvake protestantske humanističke misli snažno je djelovao
najutjecajniji humanist Europe i "Voltaire 16. stoljeća" Erazmo
Roterdamski, zagovornik vjerske tolerancije i slobode misli uopće

BORBA AUTORITETA
- pred turskim nadiranjem na zapad dolaze predstavnici raznih
filozofija (platonisti, aristotelovci…) čijim se utjecajem razvija studij
izvorne antike, no među njima posebno se srednjovjekovnom
autoritetu suprotstavljaju platonisti -> središte je Firenza, gdje se i
osnuje platonistička akademija
- osim toga, obnavlja se i izvorni Aristotel (a ne samo onaj skolastici
primjeren), a kreće i borba raznih predaja -> sve skupa osvježenje i
napredak od srednjovjekovne jedinstvenosti

SVJETSKI RENESANSNI MISLIOCI

N. Machiavelli - svojim političkim realizmom utemeljuje novovjekovnu
filozofiju politike,
naturalistički prikazuje povijesne zgode Italije svoga vremena:
država nije božanskog podrijetla
već izraz interesa i potreba, pa je zato i opravdana bezobzirnost
kojom se moć stječe i održava
po načelu da cilj opravdava upotrebu svakog sredstva
T. Morus - renesansni socijalist utopist
M. de Montaigne - duhoviti i profinjeni stilist, tvorac eseja kao
literarnog izraza, skeptik koji
suprotstavlja znanje i vjerovanje

3
H. Grotius: utemeljitelj međunarodnog prava, zastupa tezu da je
prirodno pravo umno pravo
G. Bruno: najizrazitiji filozof renesanse

HRVATSKI RENESANSNI MISLIOCI

FRANE PETRIĆ
- najugledniji hrvatski renesansni filozof, sa Cresa, obrazovao se u
Italiji u duhu platonizma, da bi postao prvo profesorom platonističke
akademije u Ferrari, a zatim na poziv pape i profesorom na katedri
platonističke filozofije u Rimu
- brojna djela (među njima i prevodi s grčkog jezika), a najpoznatije
je "Nova de universis philosophia" ("Nova sveopća filozofija") koja
izaziva kritiku i polemike, a kasnije je i stavljena na indeks
zabranjenih knjiga
- u platonističko - aristotelovskom sukobu čvrsto staje na stranu
Platona, jer je aristotelizam izvor bezbožnosti, za razliku od
platonizma koji je bliži kršćanstvu, no nalazi u Aristotelu i neka
odgovarajuća shvaćanja, pa ga neki vide kao sintezu platonizma i
aristotelizma
- njegovo novoplatonističko gledište izraženo je u obnavljanju teorije
emanacije -> Svjetlo je izvor svega, odsjaj prasvjetlosti, i iz Njega
izvire redom: jedinstvo, bit, život, um, duša, priroda, svojstvo, oblik,
tijela (tvari) - čitava priroda prožeta je dušom i oživljena
(panpsihizam), a red mikrokozma istovjetan je s poretkom
makrokozma (božanska spoznaja je čin ljubavi, spajanja, jedinstva sa
spoznajnim predmetom, što teži povratku izvornom jedinstvu svega)

MATIJA VLAČIĆ ILIRIK

- Istranin iz Labina, humanist, sveučilišni profesor u Jeni i
Wittenbergu (surađuje s Lutherom), dugo je bio najugledniji
protestantski teolog, no kasnije napadan i proganjan -> u
reformacijskom pokretu je vidio slobodarsku tendenciju crkve i
mogućnost individualne slobode, no u svojoj filozofiji tu osobnu
slobodu nije mogao teoretski utemeljiti, naime njegovo gledište je
determinističko (ljudska volja nije slobodna) -> zato on ontološki
utemeljuje fatalizam i pesimizam kao značajke protestantizma
- imao utjecaj na razvoj i utemeljenje hermeneutike (opće metode
razumijevanja), koja je u naše vrijeme postala jednom od
najutjecajnijih filozofskih orijentacija -> u svom glavnom djelu "Ključ
4
Svetog pisma" pokazuje mogućnost da se Sveto pismo razumije iz
njega samoga, bez službenih uputa, te da pojedine dijelove ne valja
tumačiti izvan smisaone cjeline djela, odnosno duha cjeline
evanđeoske poruke -> tako je kraljnja svrha praktična: ostvariti život
prema evanđelju

GIORDANO BRUNO
- skolastičko obrazovanje stječe u dominikanskom samostanu kod
Napulja, no vrlo rano posumnja u ispravnost tradicionalnog učenja i
kršćanske religije uopće -> on odbacuje sve službene autoritete, jer
"jedini autoritet treba da bude razum i slobodno istraživanje" - velika
ljubav prema životu, herojska i beskompromisna narav -> bježi iz
samostana, sklanja se u Genevu, pa u Paris gdje je predavač, a
uskoro odlazi u Englesku gdje objavljuje većinu svojih djela, a otpori i
netolerancija ga ponovo tjeraju na kontinent, i konačno nakon lutanja
dolazi u Veneciju gdje je izdan pa ga inkvizicija hapsi, prebacuje u
Rim, gdje ga muče, no Bruno ne posustaje i na kraju ga spaljuju
- pod utjecajem Kuzanskog i Petrića, a osobito Kopernika, no s malo
smisla i razumijevanja njegovog učenja, već je ono što ga fascinira
jest mogućnost opravdanja beskonačnosti svijeta -> svemir je
beskonačan, u njemu je mnoštvo svjetova (zato je i optužen), sva
priroda je živa i produhovljena, a sam bog nije izvan svijeta (nije
transcendentan) već je duša svemira, uzrok i počelo svega ->
panteizam: "priroda je ili bog sam ili božanska moć koja se javlja u
stvarima":
- bog je osnova jedinstva prirode: kao nestvorena stvaralačka
moć (natura naturans) oblikuje se do stvorene prirode (natura
naturata)
- svijet je jedan jedinstven i beskonačan, sastoji se od monada -
minima (atoma koji su centri sila), mikrokozam je ogledalo
makrokozma, a čovjek upravo kao dio svjetske cjeline može spoznati
svijet i izraziti sve suprotnosti svijeta, pa i spoznaja nije ništa drugo
do samospoznaja čovjeka
- u toj beskonačnosti i mnoštvu svjetova čovjek i Zemlja nisu u
središtu, ali imaju svoje pozicije i vrijednosti -> ovaj zbiljski svijet
jedini je kojem čovjek pripada, pa nema neba nad nama, mi smo već
na nebu, a samo od čovjeka zavisi to da raj zemaljski i ovdje izgradi
-> oskudica navodi čovjeka da razvija svoju dosjetljivost i

5
poduzetnost, te svojim vlastitim trudom i naporom čovjek kao radnik
("homo faber") gradi i određuje svoj život, sudbinu i sreću

PROBLEM METODE U EMPIRIZMU I RACIONALIZMU

- nameće ga razvoj same znanosti, pa su dvojica utemeljitelja
novovjekovne filozofije, Francis Bacon i Rene Descartes kao središnje
pitanje istakli pitanje postupka znanstvenog istraživanja ("Novi
organon znanosti", "Rasprava o metodi") -> Bacon polazi od
empirijske prirodne znanosti, pa stvara empirizam, a Descartes od
matematike i fizike, pa uspostavlja racionalizam