Sveučilište Josipa Juraja Strossmayera Osijek

Filozofski Fakultet u Osijeku

Novovjekovna filozofija I
Dr. Sc. Demian Papo
Student: Marko Novokmet

Filozofska sastavnica Govora o dostojanstvu čovjekovu Giovannija

Pica della Mirandole
Seminarski rad

Osijek. Siječanj 2021.

Sažetak
Giovanni Pico della Mirandola bio je jedan od vrsnih filozofa svoga vremena, a iako je umro
veoma mlad utro je put svim budućim humanistima i ljudima koji će se baviti prirodom čovjeka.
U njegovome djelu bitna je i tzv. „kršćanska kabala“ kroz koju će govoriti o samome nastajanju
čovjeka i odnosu čovjeka s Bogom, te će se pozabaviti samom prirodom čovjeka. Naravno Pico
je bio i čovjek vlastitoga mišljenja te ćemo tako vidjeti i njegovo mišljenje o odnosu prema
ljudima poput njega u 15. stoljeću.

Ključne riječi: Kabala, Mirandola, Pico della Mirandola, čovjek, Bog, filozofija, moral.
Sadržaj
Uvod ........................................................................................................................1
Tko je bio Giovanni Pico della Mirandola.................................................................2
Što je kabala i njeno značenje u Picovu djelu............................................................4
Tko je čovjek kod Pica della Mirandole....................................................................6
Čovjek koji traži samoga sebe...................................................................................8
Stav prema filozofima u vrijeme Pica della Mirandole...........................................10
Zaključak..................................................................................................................11

Literatura.................................................................................................12
Uvod
Pitanja poput: tko je čovjek, koja je njegova uloga u svijetu, kakav je njegov odnos prema
društvu, kakav je pak njegov odnos prema Bogu, brojna su pitanja koja su u prošlosti, te koja i
do dan danas zaokupljaju misli raznih mislilaca, filozofa, teologa i njima sličnih. Jedan će čovjek
na to pitanje u 15. stoljeću pokušati dati odgovor. Radi se naravno o Giovanniju Picu della
Mirandoli i njegovome djelu Govor o dostojanstvu čovjekovu, odnosno Oratio de hominis
dignitate, djelo koje je danas postalo ključno djelo renesansnoga humanizma jer je tada odlučilo
govoriti o čovjekovu položaju u svijetu, njegovom odnosu prema Bogu, te važnosti stjecanja
novoga znanja. Pogrešno je pak na ovo djelo gledati iz puke skolastičke perspektive, odnosno
kao na neko djelo koje govori o našim moralima, Bogu ili čovjekovom odnosu naspram Boga.
Ovo je djelo o čovjeku, napravljeno za čovjeka i za čovjekov duhovni i filozofski napredak. Jer
čovjek prema Picu della Mirandoli nije samo prah kojemu je udahnut duh, on je nešto puno više.
Kakav je čovjek, zašto je takav kakav jest, kakvoga je po prirodi Bog stvorio čovjeka, samo su
neka od pitanja na koja je Pico u ovome djelu pokušao dati odgovor. U ovome ću tako seminaru,
prateći već spomenuti Mirandolin Govor o Dostojanstvu čovjekovu pokušati ukazati na viđenje
kakvo je o čovjeku imao Pico della Mirandola, te gledajući na utjecaj koji je ostavio na svoje
suvremenike i brojne buduće filozofe i teologe, pokušati dati nekakav uvid u filozofiju, odnosno
filozofsku sastavnicu djela Pica della Mirandole.

1
Tko je bio Giovanni Pico della Mirandola

Kako bismo pokušali shvatiti filozofiju u Govoru o dostojanstvu čovjeka moramo naime znati i
tko je bio Giovanni Pico della Mirandola. On je naime umro veoma mlad, barem prema
današnjim standardima (oko 31 godinu u vrijeme smrti) a sav njegov opus pod utjecajima je
njegova života, ljudi koje je upoznao i njegova obrazovanja. Tako, jedan od najpoznatijih
učenika Marsilia Ficina, Giovanni Pico della Mirandola rodio se u grofovskoj obitelji u
Mirandoli 1463. Po majčinoj je želji u Bolonji studirao pravo u Bolonji ali čim ona umre,
posvećuje se u potpunosti studiju filozofije. U njegovo vrijeme postojale su razne polemike
između sljedbenika dvojice najvećih antičkih filozofa: sljedbenika Platona i sljedbenika
Aristotela. Učitelj Giovannija Pica je naime bio platoničar, a on sam je odlučio više vjerovati
Aristotelu pa će reći citat: »Iako pod utjecajem Ficina kao neoplatoničar, P. Je cijenio
Aristotelovu filozofiju i nije se upuštao u antiaristotelovske polemike, te je oblikovao jednu u
osnovi eklektičku i sinkretičku poziciju, koja je obuhvaćala i ono što je držao najboljim od
skolastičkih i islamskih Aristotelovih komentatora, kao i elemente preuzete iz talmudizma,
kabale i hermetizma.«1 Ovo možemo shvatiti tako da je u vrijeme velikih svađa, on bio na jedan
način medijator između svih različitih strana, budući da je bio pod utjecajem svih strana
istodobno. On je naime osobno smatrao kako se treba pozivati na razne autore, a ne samo
jednoga budući da je to jedini način na koji mi možemo uopće imati izbora. Pristajanje uz samo
jednu filozofiju je samo uskogrudnost i pristranost. 2 »Ipak, uzmemo li filozofiju renesanse u 16.,
pa i u 15. stoljeću kao cjelinu, čini mi se sasvim jasnim[...] da tu filozofiju ne možemo
identificirati sa humanizmom, i da humanizam zapravo predstavlja jedan od sastavnih dijelova
koji su pridonijeli razvoju filozofskog mišljenja renesanse.«3 reći će se u djelu Stephana Otta,
Ogledi o filozofiji renesanse. On neće autore poput Pica smatrati punopravnim humanistima, već
će njega i suvremenike smatrati nosiocima humanističke misli koja će kasnije oblikovati
renesansu. Tako kao jedan od nosilaca humanističke misli on je stavio čovjeka u sredinu svega.
Prema njegovu učenju čovjek je jedan mikrokozmos, jedna zatvorena cjelina. On (čovjek)
posjeduje potpunu slobodu da se opredijeli između tri bitka za koja se tada smatralo da postoje:
1
Stipe Kutleša, Filozofski leksikon, M-R (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2012.), s.v. »Pico della
Mirandola, Giovanni«, c. 884.
2
Mihaela Girardi Karšulin, »Giovanni Pico della Mirandola«, u: Erna Banić-Pjanić (priređivač sveska), Filozofija
Renesanse. Hrestomatija filozofije, svezak 3 (Zagreb: Školska knjiga, 1996), str. 189–203, na str. 192.
3
Stephan Otto, Ogledi o filozofiji renesanse, prevela s njemačkoga Darija Domić (Zagreb: Matica hrvatska, 2000),
str. 13.

2
onoga materijalnoga, životinjskoga i onoga nebeskoga.4 Nažalost ove misli tadašnja je Crkva
osudila kao herezu i Giovannija Pica osudila na zatvor, od kojega ga je pak uspjela spasiti tek
intervencija francuskoga kralja Karla VIII. Govor o dostojanstvu čovjekovu nastavit će se
prizemnijim temama, odnosno polemikama o tome kako u njegovome vremenu prevladava
koristoljubivi, pragmatički i „materijalistički“duh koji prezire bavljenje filozofijom a brani svoj
pristup filozofiji.5 Duh koji je prema mišljenjima mnogih nastavio prevladavati i do dan danas,
ako ne i eksponencijalno se povećavati. Nažalost on svoj govor, kojim bi ljude na jedan naći
uveo u svoje djelo takozvanih 900 teza, odnosno 900 konkluzija, prvo djelo koje je zabranjeno od
Crkve, nikada neće uspjeti održati. Umire 17. studenog 1494. u Firenci.

Što je kabala i njeno značenje u Picovu djelu

4
Danko Grlić, Leksikon filozofa, 2. prošireno izdanje M-R (Zagreb: Naprijed, 1982.), s. v. »PICO DELLA MIRANDOLA,
Giovanni«, c. 318.
5
Mihaela Girardi Karšulin, »Giovanni Pico della Mirandola«, u: Erna Banić-Pjanić (priređivač sveska), Filozofija
Renesanse. Hrestomatija filozofije, svezak 3 (Zagreb: Školska knjiga, 1996), str. 189–203, na str. 192.

3
U razmišljanje o Govoru o dostojanstvu čovjeka ne možemo se do kraja upustiti bez znanja o
tome kako je Giovanni Pico della Mirandola zamišljao kršćansku kabalu. Ona je vjerojatno jedan
od razloga zbog kojega njegovo djelo crkva nije htjela odobriti. Govoreći specifično, govori se o
terminu koji se koristi kako bi se opisala ezoterična ili mistična doktrina koja se tiče Boga i
svemira za koju se tvrdi da je došla iz biranja svetaca iz prošlosti, a očuvana je od samo
nekolicine odabranih ljudi.6 Uglavnom se taj izraz koristio u židovskim svetim knjigama poput
Talmuda i tore. Kršćanska će pak kabala biti izraz koji će prvi pravilno koristiti G. Pico della
Mirandola, iako mnogi smatraju da je prvi izraz koristio Flamanski alkemičar Franciscus
Mercurius van Helmont u svome djelu Adumbratio cabbalae christianae.7 Pica pak uzimamo kao
istinitog tvorca zbog njegove 72 kabalističke teze, koje su dio njegovih već spomenutih 900 teza,
u kojima on koristi Kabalu kako bi potvrdio neka od osnovnih kršćanskih učenja 8. Ali što je to
tako posebno kod te kabale, osim što potvrđuje kršćanska učenja. Citat će naime reći da u njoj
»čovjek imade posebno mjesto u kozmosu jer se kroz njega prepleću, u njemu se nalaze elementi
svih triju područja: materijalnoga, božanskoga i čisto duhovne ideje. Ta misao o ljudskom biću
kao mikrokozmu, u kome se odražava čitav svijet, naći ćemo kasnije i kod mnogih mislilaca od
Paracelsusa do Giordana Bruna.«9 Čitajući sam tekst Govora o dostojanstvu čovjeka možemo
odmah vidjeti čisti utjecaj koji je takozvana „kršćanska kabala“ imala na daljnje djelovanje G.
Pica della Mirandole, a na način na koji je završio Giordano Bruno, možemo samo smatrati da je
Pico imao jako puno sreće. Dakako Giovanni Pico nije bio jedini koji se bavio kršćanskom
kabalom. O najvažnijim predstavnicima će tako reći citat: »najznačajniji predstavnici
sinkretističkog bavljenja misterijom Božjeg imena unutar kršćanstva, koje nazivamo i
kršćanskom kabalom, jesu Giovanni Pico, Cornelius Agrippa, Johannes Reuchlin [...] te
Francesco Zorzi...«10 Kabaliste ćemo dakako imati i na tadašnjim Hrvatskim prostorima pa tako
imamo i Franu Petrića i Pavla Skalića.

6
Louis Ginzberg, Kaufmann Kohler, s. v. »Cabala«, u: Jewish Encyclopedia (Kopelman Foundation, 1906), na:
http://jewishencyclopedia.com/articles/3878-cabala#anchor1.

7
Ivana Skuhala Karasman, »A Comparison of Pico’s and Skalić’s Understanding of Christian Cabala«, Synthesis
philosophica 29/2 (2014), str. [403]-413, na str 403.. https://hrcak.srce.hr/142436

8
Skuhala Karasman, »A Comparison of Pico’s and Skalić’s Understanding of Christian Cabala«, str. 403.
9
Vladimir Filipović, »Filozofija renesanse«, u: Vladimir filipović (urednik), Filozofija renesanse i odabrani tekstovi
filozofa. Hrestomatija filozofije, svezak 3 (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1978), str. 7-129, na str. 39.
10
Ivana Skuhala Karasman, »Značenje kabale u djelu L’Idea del Theatro Giulija Camilla Delminija« Cris XII/1 (2010),
21-27, na str. 23. https://hrcak.srce.hr/67916

4
Tko je čovjek kod Giovannija Pica della Mirandole

Rečenica »I reče Bog: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama
morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!“« 11

11
Biblija, Knjiga postanka (Online Biblija: Kršćanska sadašnjost), na: https://biblija.ks.hr/knjiga-postanka/1

5
dvadeset i šesti je redak u Bibliji, odnosno u Knjizi postanka u kojoj imamo govor o tome kako
je Bog stvorio zemlju i svako živo biće na njoj. U njoj je čovjek, kako vidimo u citatu, stvoren
„na sliku božju“ kako bi vladao svime ostalim što je Bog stvorio. No koliko je bila drugačija
slika čovjeka kod G. Pica della Mirandole? Znamo da je osim pod utjecajem Biblije, pod čijim je
utjecajem ruku na srce bio skoro svaki zapadnoeuropski mislilac toga doba, bio pod utjecajem
Platona, poglavice zbog svoja učitelja Marsilija Ficina koji govori da: »Biće je stvoreno od ideja;
ono je nepromjenjivo i vječno jer su i ideje nepromjenjive i vječne,...« 12, te Aristotela koji
govoreći o racionalnoj duši, odnosno anima intellectualis koja posjeduje sve nabrojano
(vegetativnu dušu koja gleda na hranjenje i razmnožavanje i senzitivnu dušu koja se fokusira na
kretanje i osjete) ali i sposobnost razumskoga mišljenja, odnosno posjeduje razum. 13 No kao što
je ranije u seminaru navedeno, Giovannija Pica della Mirandolu možemo smatrati na jedan način
medijatorom između svađa pristalica Aristotela i pristalica Platona koje su zaokupljale filozofe
toga vremena. Cijenio je oba autora te formirao svoja mišljenja, tako on za čovjeka govori »Ne
podarih ti ni stalno boravište, ni kakav poseban izgled, niti ikakav dar da te obogatim, o Adame:
sve zato da bi boravište, izgled i darove koje za sebe želiš, mogao po nahođenju svome i po volji
svojoj biraš i određuješ.«14 Što tu hoće reći jest da je čovjek, prema G. Picu della Mirandoli, onaj
koji ima izbor postati što god želi, kako god to želi. Može izgledati kako želi, te ima izbor biti
dobar ili zao ili bilo što između. Naime, prema Picu, Bog je stvorio sve zamislivo na svijetu, a
kada je došao do čovjeka, nije mu više imao čega da da. Tako je Bog odlučio da u čovjeku
sjedini sve što je do tada stvorio, na zemlji stvorivši čovjeka, drugoga Boga (secundus deus).
Pico će reći da osim tri svijeta koja je preuzeo iz antike (intelektualni, nebeski i sublunarni)
postoji i četvrti svijet u kojem će se naći sve što i u spomenuta tri, čovjek, mikrokozmos koji je
ukupnost ovih prijašnjih, ali i cjelina sama za sebe 15 Doduše čovjek u stvarnosti, nije bog, već je
samo njemu sličan, u tome da može birati svoju sudbinu, te da svijet može na jedan način vidjeti
kroz Božje oči, može se svijetu diviti. Tu možda možemo vidjeti i još jedan razlog stvaranja
čovjeka, u čovjekovu odnosu prema onome što je Bog stvorio a o tome najbolje govori citat:
»...čovjekovo dostojanstvo proizlazi iz Božjega odnosa prema čovjeku, a čovjek učvršćuje i
12
Luciano de Crescenzo, Povijest grčke filozofije, prevela s talijanskog Jelena Butković (Zagreb: Znanje d.o.o., 2012),
str. 230.
13
Fra Dario Galić, Fra Boja Rizvan »Aristotel: o duši«, Spectrum 1-4 (2009), str. 81-86, na str. 85.
https://hrcak.srce.hr/82346
14
Giovanni Pico della Mirandola, Govor o dostojanstvu čovjekovu, s latinskoga preveo Sinan Gudžević (Zagreb:
Nova stvarnost, 1998.), str. 21
15
Ivana Rogina, »Koncepcija čovjeka u Pica della Mirandole«, Scopus 20 (2004), str. 7¬–30, na str. 33.

6
potvrđuje to dostojanstvo svojim odnosom prema svemu stvorenomu i prema Stvoritelju.«16
Čovjekovo dostojanstvo će doći iz činjenice da će on moći dati komentar na stvoreni svijet, imat
će mišljenje o njemu, bilo ono dobro ili loše. On je u tome najviše sličan Bogu, u samome
mišljenju, jer ni jedno to Božje stvorenje osim čovjeka ne posjeduje. Jedini koji će ga osim
čovjeka imati jest sam Bog, a i to najbolje vidimo u knjizi postanka kada Bog stvori nebo i
zemlju i „uvidi da je dobro.“ Čovjek je središte onoga stvorenoga, dok je Bog njegov početak,
ništa što čovjek stvori neće biti savršeno, bit će prolazno i raspadljivo, dok ono što stvori Bog bit
će bolje kvalitete, ono vječno i ono dobro.

Čovjek koji traži samoga sebe

Govoreći tako da je u čovjeku sjedinjeno sve što je Bog prije njega stvorio, da ima mogućnost
izbora svoga puta u životu, ne možemo ne pomisliti da to može značiti samo nešto dobro.
Upravo u dostojanstvu čovjeka mi možda možemo naći i najveći problem našega postojanja. Za
lava znamo da je lav jer se ponaša kao lav i živi kao lav. Isto tako možemo reći i za bilo koje

16
Božo Lujić, »Osnovno biblijsko pitanje: Što je čovjek? Egzegetsko-teološka analiza Ps 8.« Bogoslovska smotra 74/3
(2004), str. 595-618, na str 612. https://hrcak.srce.hr/25590

7
drugo stvorenje koje je stvoreno na specifičan način i da se na specifičan način ponaša kada joj
se zaprijeti kada je se promatra, kada je se hrani i slično. Gledajući svako drugo biće možemo
znati da je ono to samo po njenom ponašanju. No što je s čovjekom? Kako čovjek može pronaći
sebe ako može što god želi? Kroz povijest brojni su to mislioci pokušali odgonetnuti, u staroj
grčkoj čak govoreći da je čovjek „dvonožac bez perja“ na što im je Diogen iz Sinope posprdno
donio očerupanu kokoš govoreći „pogledajte čovjeka“. Giovanni će se Pico ovdje možda malo i
približiti Platonu govoreći da samo kroz filozofiju i filozofiranje možemo doći do Boga, približiti
se našemu stvoritelju, Gospodinu ocu, kojem smo toliko slični. Ali kako ćemo doći do filozofije i
filozofiranja uopće? Kako je G. Pico bio poznavatelj kako hebrejske tako i antičke kulture
zaključio je da ćemo do filozofije jedino moći doći kroz moralan život, kroz kontrolu naših
najosnovnijih požuda koje nas naginju onome životinjskome. Ali moral se također kod njega
mora i naučiti, jer on ne dolazi sam od sebe. Tako će početi govoreći o Mojsiju i židovskome
narodu gdje govori da oni kojima treba moralnoga nauka trebaju pod nebom živjeti s ostatkom
stanovništva. Na taj će način naime naučiti nekakav osnovni moral koji je taj narod među kojim
žive primjenjivao davno prije njih. Daljnjim će se proučavanjem toga morala, reći će Pico, krčiti
put ka nebeskoj slavi. Nadalje govori o Grcima koji su otišli korak dalje, prakticirajući
samokontrolu kako bi došli do samoga morala i filozofije, kako bi se „proslavili“ kod boga
Bakha, a blaženstvo tražili kod boga Apolona do kojega su pokušali stizati kroz takozvanu
„trodijelnu filozofiju“ koja ide načelima umjerenosti, načelom „upoznaj samoga sebe“ i načelom
izgovaranja onoga „jesi“. Dotaknuti će se i Pitagore kogi govori da se ne smije pasti u dangubu i
dokonje, da naša duša ne bi slučajno ostala be onoga razumnoga dijela, i Kaldejaca koji govore o
čišćenju čovjeka kroz moral. Ali zašto baš moralom dolazimo do filozofije i samoga Boga?
Vraćajući se na početak, znamo da čovjek ima mogućnost postati što god hoće ali i bitno je kako
je čovjek odgajan. U citatu G. Pico della Mirandola govori: »U čovjeka kad se rodi već je Bog
otac položio svakorodna sjemena i klice za svakovrsni život. Što će od njih koji čovjek u sebi
odgajati, ono će u njemu i rasti i plodove svoje u njemu donositi.« 17 Što hoće reći da, na čovjeku
je izbor hoće li sebe i svoje potomke odgajati kao životinja, živjeti bez morala, raditi što mu se
prohtje, živjeti život koji nije dostojan čovjeka kao krajnje Božje stvorenje, ili će se odlučiti
živjeti život po pravilima koje nalaže njegova vjera i njegov vladar odnosno njegova država.

17
Giovanni Pico della Mirandola, Govor o dostojanstvu čovjekovu, s latinskoga preveo Sinan Gudžević (Zagreb:
Nova stvarnost, 1998.), str. 21 i 23

8
Živjeti život u skladu s Bogom i ostalim ljudima te se usuditi filozofirati i na kraju, prema
kršćanskome vjerovanju, nakon svoje zemaljske smrti doći u kraljevstvo Božje.

Stav prema filozofima u vrijeme Pica della Mirandole

»U filozofiji se ne može govoriti o čovjekovu određenju apsolutnosti. Ako to teologija čini, tada
ona svoju pretpostavku uzima kao supstancijalno stanje i postojanje, pa svoju ideju smatra
jedinom i apsolutnom čemu se onda sve drugo treba podrediti.« 18 Napisao je Branko Bošnjak
govoreći o skolastici u svojoj povijesti filozofije, ali to bi bio možda jedan blaži opis nego što bih
ga koristio G. Pico della Mirandola. On naime u Govoru o dostojanstvu čovjekovu smatra da
18
Branko Bošnjak, Povijest filozofije (Zagreb: Školska knjiga, 2009.), str. 601.

9
bavljenje filozofijom u drugim ljudima izaziva prijezir, te da se mislioce neće poštivati ako ne
dobivaju neku novčanu naknadu za svoje djelovanje. I prigovara onima koji traže naknadu za
filozofiranje, odnosno onim takozvanim filozofima njegova vremena koji kažu a nemaju razloga
baviti se filozofijom ako im za to neće biti zajamčena nekakva novčana naknada. Filozofijom se
kako je već rečeno dolazi bliže Bogu, kao što se atletikom jača tijelo njome će se jačati duh,
čovjek će se izdizati iznad onoga životinjskoga. Tražiti za takvo nešto nekakvu naknadu kod
njega će izazvati gnušanje. Citatom »Filozofija sama me ja naučila da se uzdam u vlastitu svijest
više negoli u sudove drugih, i da uvijek imam na umu kako je manje važno da zlo u sebi čujem,
negoli da što zlo kažem ili učinim.«19 Staje u obranu filozofije, navodi kako se iako postoji
mnogo autora na kraju treba uzdati u vlastitu misao o nekoj temi. Nadalje pokušat će stati na kraj
diskusijama Aristotelovaca i Platonovaca navodeći kako postoji jako puno sličnosti u
razmišljanjima dva autora te na kraju navodi važnost matematike. Ukratko pokušava dati neki
zaključak o tome koliko je zapravo bitna filozofija u životu čovjeka, zašto je bitno filozofirati,
zašto je na kraju krajeva bitno biti filozof.

Zaključak

Govor o dostojanstvu čovjekovu Giovannija Pica della Mirandole jedinstveno je djelo po tome
što nas uvodi u postupno proučavanje humanizma i renesanse. Pokazuje nam kako su u to
vrijeme ljudi počeli razmišljati o samima sebi, o odnosu s Bogom, te odnosu s ostatkom svijeta.
Zanimljivo je da je dvije godine prije njegove smrti, 1492. Columbo došao do obala Amerike te
utro put čovjekovoj konačnoj prekomorskoj kontroli. Doba je to u kojemu čovjek na jedan način
ponovno otkriva samoga sebe, nije ograničen. U doba otkrića napokon može postati što god želi,
19
Giovanni Pico della Mirandola, Govor o dostojanstvu čovjekovu, s latinskoga preveo Sinan Gudžević (Zagreb:
Nova stvarnost, 1998.), str 51

10
slijediti morale, naći novi život u tako zvanome „Novome svijetu“ ili postati okrutna životinja,
trgovati ljudima, ili pljačkati trgovačke brodove morima. Čovjek je Pica della Mirandole ostao
relevantan sve do danas. Nikada u svojoj povijesti čovjek nije bio slobodnije biće, neograničeno
doktrinama raznoraznih vjerskih ili društvenih institucija. Ujedno je i njemu najteže odabrati
pravi put u životu, uzgajati ono dobro sjeme kojega spominje Pico, odnosno nikada čovjeku kao
sada nije bilo teže ne slušati ono što mu drugi govore, slušati vlastiti razum, ne biti životinja.

Literatura

1. Stipe Kutleša, Filozofski leksikon, M-R (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža,
2012.), s.v. »Pico della Mirandola, Giovanni«, c. 884.
2. Mihaela Girardi Karšulin, »Giovanni Pico della Mirandola«, u: Erna Banić-Pjanić
(priređivač sveska), Filozofija Renesanse. Hrestomatija filozofije, svezak 3 (Zagreb:
Školska knjiga, 1996), str. 189–203

11
3. Stephan Otto, Ogledi o filozofiji renesanse, prevela s njemačkoga Darija Domić (Zagreb:
Matica hrvatska, 2000.)
4. Danko Grlić, Leksikon filozofa, 2. prošireno izdanje M-R (Zagreb: Naprijed, 1982.), s. v.
»PICO DELLA MIRANDOLA, Giovanni«, c. 318.
5. Louis Ginzberg, Kaufmann Kohler, s. v. »Cabala«, u: Jewish Encyclopedia (Kopelman
Foundation, 1906), na: http://jewishencyclopedia.com/articles/3878-cabala#anchor1.
6. Ivana Skuhala Karasman, »A Comparison of Pico’s and Skalić’s Understanding of
Christian Cabala«, Synthesis philosophica 29/2 (2014), str. [403]-413.
https://hrcak.srce.hr/142436
7. Vladimir Filipović, »Filozofija renesanse«, u: Vladimir filipović (urednik), Filozofija
renesanse i odabrani tekstovi filozofa. Hrestomatija filozofije, svezak 3 (Zagreb:
Nakladni zavod Matice hrvatske, 1978).
8. Ivana Skuhala Karasman, »Značenje kabale u djelu L’Idea del Theatro Giulija Camilla
Delminija« Cris XII/1 (2010), 21-27. https://hrcak.srce.hr/67916
9. Biblija, Knjiga postanka (Online Biblija: Kršćanska sadašnjost), na:
https://biblija.ks.hr/knjiga-postanka/1
10. Luciano de Crescenzo, Povijest grčke filozofije, prevela s talijanskog Jelena Butković
(Zagreb: Znanje d.o.o., 2012).
11. Fra Dario Galić, Fra Boja Rizvan »Aristotel: o duši«, Spectrum 1-4 (2009), str. 81-86.
https://hrcak.srce.hr/82346
12. Giovanni Pico della Mirandola, Govor o dostojanstvu čovjekovu, s latinskoga preveo
Sinan Gudžević (Zagreb: Nova stvarnost, 1998.)
13. Božo Lujić, »Osnovno biblijsko pitanje: Što je čovjek? Egzegetsko-teološka analiza Ps
8.« Bogoslovska smotra 74/3 (2004), str. 595-618. https://hrcak.srce.hr/25590
14. Ivana Rogina, »Koncepcija čovjeka u Pica della Mirandole«, Scopus 20 (2004), str. 7¬30
15. Branko Bošnjak, Povijest filozofije (Zagreb: Školska knjiga, 2009.)

12