FAKULTET ZA CRNOGORSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

CETINJE

Postmodernističko pripovijedanje u Novom

Jerusalimu Borislava Pekića

DIPLOMSKI RAD

Mentor: Student:
prof. dr Vladimir Vojinović Seada Ćetković

Predmet: Smjer i broj indeksa:

Crnogorska književnost XX vijeka II Nastavni smjer 39/17

Cetinje, 2022. godine

Sadržaj:
1. Uvod ........................................................................................3
2. O postmoderni i postmodernizmu............................................4
3. Biografija Borislava Pekića......................................................6
4. Borislav Pekić kao postmodernist............................................7
5. Poetičke smjernice Borislava Pekića........................................8
6. Naziv djela................................................................................9
7. Novi Jerusalim.......................................................................10
7.1. Megalos Mastoros i njegovo djelo....................................11
7.2. Otisak srca na zidu...........................................................12
7.3. Čovjek koji je jeo smrt......................................................14
7.4. Svirač iz zlatnih vremena................................................15
7.5. Luče Novog Jerusalima..................................................16
8. Fantastični elementi u djelu...................................................18
9. Postmodernističko pripovijedanje u djelu..............................20
10. Zaključak................................................................................25
11. Literatura.................................................................................26
Uvod

U ovom radu autor će se baviti djelom Novi Jerusalim, jednog od najznačajnijih pisaca
savremene književnosti, Borislava Pekića. Govorićemo na početku o periodu u kojem je stvarao
ovaj autor, dakle o postmoderni i postomdernizmu, kako bi imali prilike da saznamo i da bolje
razumijemo period stvaranja Pekićevih djela. Pisaćemo o tome kad se javio, o njegovim
karakteristikama i promjena uopšte. Nakon toga, govorićemo o piščevoj biografiji, o njegovoj
mladosti i stvaranju. Zatim ćemo pisati o njemu kao o postmodernistu, napisaćemo da njegovi
romani i priče se svrstavaju u postpodernističku prozu. O tome šta se može uočiti dok čitamo
njegova djela.

Glavna riječ će biti o njegovom djelu Novi Jerusalim, zbirci pripovijedaka koja je
objavljena 1989. godine. kako je nastalo ovo djelo, kako je napisano i šta nam zapravo govori
ovo djelo. Dakle, djelo se sastoji od pet priča i svaka se priča u određenom periodu ljudske
civilizacije. Sastoje se iz pet elemenata, četiri osnovna i peti koji predstavlja suprotnost ostalim
elementima koji čini vještačku tvorevinu koju je stvorio čovjek. Zbirka sadrži i elemente
fantastike, koje Pekić pokušava da čak i fantastične priče dokumentariše kao istorijske i prije
svega činjenične. Dokumentarističko kazivanje radnje utiče na vjerodostojnost priča u kojima ne
možemo da odredimo šta je stvarnost a šta fikcija.

Jerusalim je biblijski motiv koji simboliše obećanu zemlju, dok pridjev Novi kazuje da se
radi o fantastičnoj zemlji koja bi mogla da bude smještenja u budućnosti. Ovaj izraz ima
predznak obećanja koji tek treba da se ispuni, ali ima i malo ironije, jer znamo kako je završio
prvi Jerusalim. Ironija se često može uočiti u njegovim djelima, a najizraženija je u prikazu
ljudske prirode, koja vodi u propast.
 O postmoderni i postmodernizmu

Prema Sanji Vojinović prve upotrebe postmodernizma se nalaze u arhitekturi

sedamdesetih godina a u književnosti ovo razdoblje nastaje između 1960 i 1970. godine. Ovo
razdoblje karakteriše promjenu nakon moderne u nauci, književnosti pa i filozofiji. Posmatrano
kao razdoblje zapažamo da je njegovo značenje stepen socijalnoga razvoja koji je obilježen
tranzicijom iz industrijskog modernizma. Dešavaju se promjene u društvu koje su posljedica
razvoja tehnologije, čemu svjedočimo i u periodu mog studiranja.

Linda Haček definiše postmodernizam kao protivrječan fenomen koji upotrebljava i

zloupotrebljava, gradi i ruši same pojave koje izaziva. Umjesto nostalgičnog povratka, nudi se
političko preispitivanje, ironijski dijalog sa prošlošću umjetnosti i društva. Izdvojila bih citat
Lajonela Gosmana koji nam Linda izlaže: Moderna istorija i moderna književnost (mogao bih u
oba slučaja reći postmoderna) odbile su ideal predstavljanja koji je tako dugo dominirao. Sada
obje shvataju svoj rad kao istraživanje, provjeravanje, stvaranje novog znaćenja, prije nego kao
objelodanjivanje ili otkrivanje značenja koja su u izvjesnom smislu već „tu“, ali se ne mogu
trenutno opažati.1 Postmodernisti ne žele izbjeći, već stavljaju u prvi plan istorijske, društvene i
ideološke kontekste u kojima postoje i nastavljaju da postoje. Umjesto da ih tumače, književnici
postavljaju i ukazuju na nova pitanja koja nam daju drugačiju perspektivu sagledavanja tih kog
već ustaljenog i definisanog konteksta iz prošlosti.

Za razliku od modernizma koji je odbacivao prošlost u ime budućnosti, postmodernizam

se okreće prošlosti ali ne zbog sentimentalne nostalgije već zbog interpretacije same prošlosti pa
i modernizma.

1
Linda Hačion, Poetika postmodernizma: istorija, teorija, fikcija, Svetovi, Novi Sad, 1996, 52.
 Osnovna odlika postmodernizma je težnja za oneobičavanjem i preispitivanjem svega
onoga što se prihvata kao „prirodno“, razumljivo i istinito.

Ispitivanje postmodernizma počinje odnosom sadašnje umjetnosti prema umjetnosti

prošlosti. Ovaj čin, vraćanjem prošlosti uz distancu, se očitava parodijom. Taj pristup, korišćenje
parodije, protivnici postmodernizma shvataju neozbiljnu, Linda H. nam navodi citat Umberta
Eka: Igra ironije na složen način povlači za sobom ozbiljnost cilja i teme. U stvari, ironija bi
mogla biti jedini način na koji danas možemo biti ozbiljni.2

Smatra se da u širem značenju postmodernizam odnosi na tri međusobno povezane

dimenzije: razdoblje nakon moderne, zatim kulturni stil ili skup stilova i metodu analize- poznatu
kao dekonstrukcija. Kada koristimo ovaj pojam mislimo na Deridine tekstove. On je razvio ideju
da jezik nije neutralan, nego da počiva na velikom broju pretpostavki i upućuje na mogućnost da
metoda dekonstrukcije jezik tumači kao nezavisnu silu u trajnom pokretu, kojoj nije moguće
odrediti značenje. On se suprotstavlja binarnim oprekama, teži sagledavanju razlike bez
suprotstavljanja.

Zanimljivu dimenziju i posljedicu stila „dekonstrukcije“ bih navela korišćenje prethodne

književnosti i davanje svoje kritike ali i svojih konstrukcija pitanja određenog ili više djela.
Postmodernizam predstavlja odvajanje od prošlosti i ponovno razmatranje i proceuiranje iste ali
sa nezavisne, nekonvencionalne i originalne tačke gledišta.

Na ovaj način čitanje postmodernističke literature nam omogućava da zaronimo u stari

svijet ali u novoj perspektivi, kako gledanja tako i novih ispitivanja.

U postmodernizmu nastaje nova teorijska disciplina- naratologija, za koju se smatra da je

jedan od utemeljitelja Rolan Bart. Bart pripovjedni tekst posmatra s aspekta priče(redosljed
zbivanja) i diskursa (načina na koji je priča ispričana).3 Za posljedicu imamo proces
dehronologizacije. Određuju se dvije vrste naratologije i to tematska i formalistička.

2
Ibid. Str. 75.
3
Sanja Vojinovic, Kodovi Borislava Pekića. ICJK, Podgorica, 2010, str. 23.
 Tematska naratologija narativnost traži u elementima radnje ili priče. Te elemente
nalazimo u strukturi, vrstama zapleta, kompoziciji narativnih segmenata, funkcijama likova,
tematskim i simboličkim strukturama. Formalistička naratologija tumači način na koji je priča
predstavljena.

Strukturalističko rarazmišljanje je sastavni dio postmodersnističke književne teorije.

Tekstovi su kodiranji različitim značenjem i vrijednostima i potiču iz izvjesnih skupova pravila
koji odgovaraju gramatici nekog jezika.

Postmoderni žanr o kojem se najviše diskutovalo je roman. Roman u postmodernizmu se

stvara kroz različite postupke, od parodične miksture spektakularno metaforičkog govora,
mimetičke priče, tetateksturalnosti i fragmentizacije, citata, montaže, kolaža, aluzija, jezičkog
ludizma, poigravanje sa drugim tekstovima povezujući visoku i trivijalnu književnost.

Sklonost prema poetici osporavanja približava pri tome postmodernizam avangardi, ali za
razliku od avangardista, postmodernisti ne žele književnošću mijenjati svijet, a prema
cjelokupnoj književnoj tradiciji redovno se odnose na osobit način, onu književnu tradiciju
izravno unose u vlastita književna djela, upotrebljavaju i tradicionalne 4
Koriste se različitim
književnim tehnikama, kako onim preuzetim iz ranijih razdoblja i epoha, tako i onim koje su
nastale u našem vijeku. Nesuglasice, prećerano opisivanje detalja, prekidanje slijeda
pripovjedanja bez ikakvog obrazloženja, te igra nerazdvojivog ukrštanja mašte i stvarnosti, pri
tome igraju veliku ulogu.

Biografija Borislava Pekića

Borislav Pekić bio je jedan od najznačajnijih pisaca savremene književnosti. Rođen je u

Podgorici 1930. Njegov otac bio je državni činovnik pa je Pekić od malena bio osuđen na stalne
selidbe zbog očevog posla. Srednju školu završio je u Beogradu 1948. godine. Bio je član
organizacije Savez demokratske omladine Jugoslavije zbog čega biva uhapšen iste godine kada je
i maturirao. Iako je osuđen na 15 godina zatvora, nije odslužio čitavu kaznu već biva pomilovan

4
Solar, Milivoj, Teorija književnosti i rječnik književnog nazivlja, FCJK, Cetinje, 2018. str. 178.
1953. Pekić je bio južnoslovenski romanopisac, dramski pisac, filmski scenarist i jedan od
osnivača Demokratske stranke.

Borislav Pekić ni na koji način nije bio tipičan dramski pisac. On nije bio paranoičan,
niti je imao arogantan i odbranbeni stav prema pozorištu. Dok je u svojim idejama često bio
rezigniran i nihilističan, u procesu stvaranja je omogućavao da život u svojoj punoći prodre u
njegove drame i romane.5

Pekić je autor 30 dramskih djela za pozorište i televiziju, emitovanih i igranih na našim i

stranim radio - televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Između ostalih Generali ili
srodstvo po oružju za koju je dobio Nagradu za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom
Sadu 1972. i 186. stepenik dobitnik Prve nagrade Radio Zagreba 1982.

Svoj prvi roman objavljuje 1965. godine. Vreme čuda kojim je izazvao veliko čitalačko
interesovanje javnosti. A već publikovanjem narednih knjiga svrstaće sebe u najplodnije i vodeće
jugoslovenske pisce.

Najpoznatija djela Borislava Pekića, za koja je dobio i značajna priznanja jesu:

Hodočašće Arsenija Njegovana 1970. (NIN - ova nagrada za roman godine), Uspenje i sunovrat
Ikara Gubelkijana, Kako upokojiti vampira (Prva nagrada Udruženih izdavača 1977), Zlatno
runo 1977. (Njegoševa nagrada), Godine koje su pojeli skakavci1986. (Nagrada Miloš Crnjanski,
za drugi tom).Pekićeva Odabrana dela u 12 knjiga,izašla su krajem 1984. za koja je dobio
nagradu Udruženja književnika Srbije. Časopis Književnost dodjeljuje mu 1986. Povelju
povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa. Za epos Atlantida (1988) dobija Goranovu
nagradu.

Borislav Pekić je preminuo 1992. godine u Londonu.

Borislav Pekić kao postmodernist

5
Bradić, Nebojša, Život u svojoj punoći, u: Poetika Borislava Pekića , Institut za književnost i umjetnost službeni
glasnik, Beograd, 2009, str. 20
 U crnogorskoj književnosti početkom sedamdesetih godina XX vijeku nastaju promjene u
poetici. Crnogorska književnost se obilježila s postmdernističkim fenomenom u pogledu oblika,
literararnih koncepcija i metoda, pluralizma stilova, različitosti i razgrađivanja tradicionalnih
modela. Dakle, riječ je o dominantnoj literarnoj paradigmi. U ovom periodu u crnogorskoj
literaturi novo poimanje književnosti dovodi jedna generacija pisaca koji povezuju sklonost ka
istome ili sličnom proznom modelu. U njihovim se tekstovima ogledaju uticaji iz evropskih i
svjetskih pisaca, takođe je i dalje prisutno bilo psihološko portretisanje i slikanje društvene
sredine. Pisci ovog vremena na početku su njegovali žanr novele, a kasnije su njegovali i
fantastične romane. Kako bi dali pečat specifičnosti tematizuju iracionalno oni koriste grotesknu
i hiperbolu. U našoj književnosti pisci postmodernisti sveli su umjetnički tekst na znakovnost, a
jezik na predmet, dajući mu sposobnost da stvara iluziju.6

Pekić se sa svim djelima do tada poigrava uspostavljanjem analogijom u prostoru i

vremenu. Dakle litertura postaje intertekstualna igra a s njim crnogorska književnost dobija novu
fazu književnosti, novo poimanje funkcije intertekstualnosti. Značajnu ulogu su imali i časopisi u
kojim su objavljivali narativne tekstove. Njegovu prozu su kritičari u većini slučajeva određivali
kao postmodernističku zbog raznih obilježja kao što su: izrazita metatekstualnost, dosljedna
razgradnja narativnog diskrusa, slabljenje funkcije pripovjedača, regresivna fabula,
narušavanje vremenskih i prostornih odredica pripovjedanja, grafičke intervencije unutar teksta,
raznorodni diskursi.7

Djela Borislava Pekića koja se tumače na postmodernističkom ključu mogu se čitati kao
djela koja predstavljaju umjetnički prikladan način, koji tumače svijet u kojem nastaju i naše
postojanje u tome svijetu. On u svojim djelima koristi citatni postupak. Njegova proza je vrijedna
i zbog lirizma koji se zasnivao na lirskoj komponenti jezika, na zvučanju jezika, melodijskome
bogatstvu fraza, U proznom tekstu on mijenja intonaciju od melanholije i patetike do ironije i
sarkazma. Dok čitajući njegove romane može se uočiti da oni govore o spoljašnjem svijetu.

Imajući u vidu njegove najvažnije formalne karakteristike pripovjedanja kao što

su:regresivnu fabulu, slabljenje funkcije i gubljenje indentiteta pripovjedača naglašavanjem

6
Vojinović Sanja, Kodovi Borislava Pekića, ICJK, Podgorica 2010, str. 30.
7
Isto.
njegove fiktivnosti, tamo đe fabula postoji, narušavanje vremenskih i prostornih odredica
pripovjedanja, transparentnost likova i štamparske eksperimente kojima se dodatno naglašava
svijest o umjetničkome djelu kao konstrukciji 8 možemo zaključiti da se njegovi romani i priče
svrstavaju u postmodernističku prozu.

Poetičke smjernice Borislava Pekića

Dominantni postupci u prozi druge polovine XX vijeka su defabularizacija,

demitologizacija, interntekstualnost, citatnost, međužanrovi, ukidanje granice između stvarnosti i
fikcije. Djela Borislava Pekića spadaju u vrh crnogorske književnsoti. On je bio esejista, kritičar,
romansijer, dramski pisac. Njegovo književno djelo s jedne strane završava moernističke
koncepcije, a s druge strane postmoderna poetika iskazuje se u vidu primarnoga stvaralačkog
modela9. Književna tradicija je omogućila piscima mnoštvo tema i motiva, s obzirom da im je
tradicija bila uzor, pojavilo se mnoštvo citatnosti i interntekstualnosti.

U tekstu nam Sanja navodi da su malo pisaca kao što je Pekić koji je iz knjige u knjizi
ispisivao varijante iste životne situacije. U svojem književnom opusu on ne unosi ništa što je
nepromišljeno. U njegovoj prozi kritičari su zapazili mitski elemenat. Pekić je u većini svojih
djela upotrijebio proznu tehniku pronađenog rukopisa karakteristični aleksandrijski postupak10.

Kada čitamo njegova djela znači sagledavati ih u biblijskom ključu, zatim u ključu
mitova, filozofskih reminiscencija, istorijskih dokumenata.11

8
Isto. str. 35.
9
Isto. Str. 39.
10
Mihajlo Pantić, Aleksandrijski sindrom, Prosveta/ Beograd, str. 45.
11
Vojinović Sanja, Kodovi Borislava Pekića, ICJK, Podgorica 2010, str. 30.
 Naziv djela

Naslov ove zbirke ukazuje na Pekićev roman 1999. koji je objavljen četiri godine ranije, i
u tom navedenom romanu postoji poglavlje Novi Jerusalim. Završena, peta priča nosi naziv Luče
Novog Jerusalima I ona je ta koja povezuje ove dvije Pekićeve knjige.

Novi Jerusalim. Neprevodiv pojam. Ne samo geografski prostor u kojem rasa živi, nego I
način na koji živi. U primarnom značenju je to kolonija protoljudske civilizacije na severa
današnje Evroazije. U sekundarnom, označava veoma visok stupanj realizacije bazičnih ideala
te civilizacije. Toponomastički najbliži mu je hrišćanski pojam Novog Jerusalima, kojim je
jevanđelist Jovan u “Otkrovenju” imenovao i opisao Carstvo božje posle boja kod Armagedona i
obaranja Satane u ognjeno jezero.12

Novi Jerusalim predstavlja zapravo božje carstvo u kojem će biti prihvaćeni vjerni, odani,
pošteni i dobri. U tom nebeskom carstvu nema mraka, zla, laži, grijeha i boli. On je nagrada za
one koji su svojim životom na zemlji to zavrijedeli, a kazna za one druge. Novi Jerusalim je
drugim riječima raj.

12
Biblija: Stari i Novi zavet, Jovanovo Otkrovenje 21, Institut za religijska istraživanja, Podgorica, 2014.
 Novi Jerusalim

Pekićev Novi Jerusalim jeste zbirka priča, odnosno zbirka pripovjedaka koja se sastoji iz
pet poglavlja. Na početku ove zbirke napisan je citat koji je kao neka vrsta uvoda: „I odvede me
u duhu na goru veliku i visoku, i pokaza mi grad veliki Novi Jerusalim, gde silazi s neba od
Boga. I imaše slavu božju, i svetlost njegova beše kao dragi kamen, kao jaspis svetli“.
(Otkrovenje Jovanovo 21, 10-11)13. Svako poglavlje nosi svoj naziv: Megalo Mastoros i njegovo
delo 1347, Otisak srca na zidu 1649, Čovjek koji je jeo smrt 1793, Svirač iz zlatnih vremena
1987. i Luče Novog Jerusalima 2999. Dakle, prva priča počinje u Grčkoj 1347, zatim se
nastavlja u Engleskoj u sedamnaestom vijeku, vodi preko Francuske iz doba termidorskog terora
i Beograda osamdesetih godina XX vijeka sve do 2999. godine. Svaka od ovih priča događa se u
određenom periodu ljudske civilizacije, široke vremenske perspektive. Na ovaj način, Pekić je
maestralno spojio prošlost, sadašnjost te budućnost i sačinio taj nezaobilazni krug po kojem
ljudska civilizacija funksioniše od postanka. Ova zbirka priča čini spoj istorije i fikcije koje će se
tokom čitavog zbivanja preplitati stvarajući priče koje će se odigravati na samoj granici realnog,
nerealnog i magičnog.

Venac se sastoji od pet priča, što je inače broj koji simbolizuje sklad i ravnotežu, ali i
simbol čoveka sa raširenim ekstremitetima, te shodno toj mikrokosmičkoj slici, i simbol
univerzuma, kao odraz Pekićevih antropoloških poetičkih težnji14

Priče opisuju upravo tu ljudsku nesavršenost, grijeh, poroke, zlo, sebičnost, sve ono što je
dio čovjeka. Problem je, naime ta ljudska priroda. Priče govore o ljudskim karakterima,
osobinama koje ljude udaljavaju od raja i svega božanskoga. One se sastoje iz pet elemenata
(vatra, voda, zemlja, vazduh i metal). Četiri su osnovna elementa (voda, vatra, vazduh i zemlja)
koji su od Boga stvoreni.Peti element je metal koji u simboličkom smislu predstavlja suprotnost

13
Borislav Pekić, Novi Jerusalim, gotska hronika, Narodna knjiga, 2004.
14
Bošković, Dragana, Fantastika Novog Jerusalima, u: Poetika Borislava Pekića,Institut za književnost i umjetnost
službeni glasnik, Beograd, 2009, str. 472
ostalim elementima i čini vještačku tvorevinu koju je stvorio čovjek. Za Pekića metal, u
posljednjoj priči simbolizuje evoluciju čovjeka u mašinu koja je upravo napravljena od metala.

Megalos Mastoros i njegovo djelo

Priča Megalos Mastoros i njegovo djelo dešava se u Grčkoj, preciznije u Tegeji i prati
život Dumetrijusa Kir Angelosa, poznatog umjetnika rezbara te stvaranje njegovog najvažnijeg
djela, najudobnije stolice na kugli zemaljskoj. Godine 1347. Pojavljuje se bolest takozvana Crna
smrt koja je za kratko vrijeme uspjela da usmrti veliki broj stanovništva tadašnje Evrope.
Tajanstveni crni čovjek, Megalos Mastoros angažuje poznatog rezbara da napravi, samo za
njega, najudobnije stolice pomoću koje će lagodnije putovati i ploviti svijetom.

Postoji vjerovanje da Smrt može neodvojivo da se veže za neki predmet, a taj predmet je
najčešće stolica koja ima magična svojstva; ovde se njena fantastičnost naglašava u njenoj svrsi
da bude udobna za svakog i zadrži onoga koji sedi.15

Poznati rezbar krene sa izradom, ali nikako nije mogao doći do kraja. Izrada najudobnije
stolice postaje njegova nesanica, njegov početak i kraj dana, njegova opsesija koja mu ne da
mira. On ni po koju cijenu nije dozvoljavao da neko vidi njegovo djelo.

Istovremeno, rezbareva profesija se u folkloru vezuje za natprirodne moći u smislu

komunikacije sa nečastivim silama zbog sposobnosti preoblikovanja materije, a izvesno je i da
stolica pravljena od “dodonske hrastovine”koja je poznata kao stanište bogova, ali i demona.16

On sa svojim djelom provodi veliki vremenski period, počinje da razgovara s njim, da ga

tretira kao ljudsko biće što će ga odvući u izolovanost od svijeta i samoću, a ponajviše izazvati
svojevrsno ludilo. Posao koji je rezbar dogovorio sa Crnim čovjekom možemo okarakterisati kao
pakt sa đavolom. Samo pojavljivanje crnog čovjeka kao lika ukazuje na nešto mračno,
nepovjerljivo, možemo se usuditi i reći zlo i nesrećno, koji se upravo pojavljuje za vrijeme

15
Čajkanović, Veselin, Studije iz srpske religije i folklora, Srpska književna zadruga, Beograd, 1994.
16
https.casopiskult.com/kompleksnost-ideja-poetskog-i-stvaralačkog-u-delu-novi-jerusalim/
bolesti crna smrt koja je harala Evropom, i tu možemo napraviti vezu između Crnog čovjeka i
crne smrti.

Po završenom poslu, kada je uspio da napravi svoje remek djelo, najudobniju stolicu na
svijetu, on vara naručioca, Crnog čovjeka, isporučujući mu kopiju remek djela. Umire od kuge
takozvane Crne smrti u svojoj savršenoj smrti i njega zajedno sa njom spale, po ondašnjim
dezinfeksionim običajima.

Otisak srca na zidu

Druga priča po redu, Otisak srca na zidu odigrava se u 1649. Godini kada je u Evropi
vladala histerija i bilo je aktuelno proganjanje vještica. Glavni lik, Džon Bleksmit nije bio
poznati umjetnik već kovač, ali se bavio sviranjem na flauti nadahnut drevnom ostrvskom
legendom o Sviraču iz zlatnih vremena. S obzirom na to da se bavio kovačkom djelatnošću
smatra se demijurgom kao i lik iz prethodne priče, jer se preoblikovanje predmeta dovodi u vezu
s magijom. Bleksmit, osim svog muzičkog dara, posjeduje i jedinstveni božanski dar da prepozna
vješticu bez primjene varvarskih metoda fizičke torture, da prepozna zlo i nečasno u ljudima.

Kao što se u priči kaže, glavni izvor sumnje za prisustvo veštice je to što se ljudima
dešavaju razne neprijatnosti kao posledice nečije obesne pakosti.Iako se junaku čini da vidi
određene prizore, više je reč o afektnom nego vizuelnom odnosu prema objektu17

Žene koje pokažu prstom bivaju obješene. Bleksmit kao takav dobija bitnu ulogu u
“svetoj misiji borbe protiv zla“ prikazano kroz nemilosrdno mučenje jeretika, sljedbenika tame i
đavola. Cilj njegove uloge bio je navođenje grešnika na pokajanje za učinjene grehove, a
spasenje njihove duše ukaljane jeresom i zlom uglavnom se oslikavala u vidu spaljivanja na
lomači. Crkva je takve postupke pravdala tvrdnjom da se tako vjera čistila od prljavštine i zla.
Plamen pročišćenja čistio je dušu od jeresi, pa je tako vatra simbolizovala trijum dobra nad zlom.

Od samog početka priče, master Bleksmit izražava svoj otpor prema analitičkom
mišljenju, jer želi da naglasi kako je za razliku od drugih istrebljivača veštica, odbijao da čita i
proučava spise o vešticama, baš zato da ne bi svoje umeće “kvario” analitičkim zaključcima i da
17
Grujić, Marija, Motiv veštice u priči „Otisak srca na zidu“ Borislava Pekića, u: Poetika Borislava Pekića, insistut
za književnost i umjetnost, Službeni glasnik, Beograd, 2009. str. 444
bi ga ostavio da bude prirodno18. On zastupa ideju čistote i daje prednost osjećaju, ali takođe
posjeduje i svijest o tome da bilo koji naš čisti efekat može biti čista relacija s nekim drugim i da
je to već predodređeno i zacrtano.

Kod ljudi je sve ovo izazvalo veliki strah, znajući Bleksmita kao jednog nepokolebljivog
i beskompromisnog čovjeka koji na svojoj svetoj misiji očuvanja vjere i borbi protiv jeresi uspio
čak poslati i majku u smrt, okrivljujući je da je vještica.

U momentu kada Hopkins namerava da na surov način “proveri” da li je i Bleksmitova

rođena majka veštica, Bleksmit sam pokazuje na nju kao vešticu, na način na koji je rukom
pokazivao i na druge veštice. Čitalac vise neće nikad sasvim pouzdano čuti od pripovedača da li
je to pokazivanje bilo povezano sa istinskim Bleksmitovim doživljajem, ili pukom humanom
željom da spase majku od pukog fizičkog mučenja19.

Dakle, njegova blistava karijera traje do trenutka kada mora da pokaže prstom na
sopstvenu majku. Nakon njene smrti on vjeruje da je postao vještac.

Čovjek koji je jeo smrt

U ovoj priči koja prati dešavanja za vrijeme Francuske revolucije 1793. opisana su
masovna stradanja ljudi odsijecanjem glave na giljotini. Protagonist ove priče jeste neprimjetan i
nevažan pisar revolucionarnog tribunala Žan Luj Popje čiji se posao sastoja u zavođenju
donijetih smrtnih presuda u protokolu koje bi se kasnije sprovele u djelo, odnosno odsijecanjem
glava na giljotini.

Zavodeći imena osuđenika u knjigu sa terminima pogubljenja on slučajno umotava svoj

nepojedeni doručak u papir na kojem se nalazila jedna već potpisana presuda. Shvativši što je
napravio on iz straha guta umašćeni papir.A kad je građanin Popje iz straha pojeo i drugu smrt,
osjetio je zadovoljstvo zbog svog čina: papir ne beše neukusan kao sinoćnji, mastilo ga nije
teralo na povraćanje. A onda je počeo da se plaši da osobe koje spasava ne budu otkirvene;

18
Ibid
19
Ibid
morao je da bira iz anonimne većine, koju niko nije poznavao20. Ali je strogo pazio da ne pojede
presudu u kojoj je Revolucija sudila sebi.

On se, zapravo, suprostavio sistemu tako što je te okrutne smrtne presude, gužvajući
papir jeo, uništavajući materijalne dokaze zbog kojih kasnije nijesu sprovedeni činovi
pogubljenja. I tako je jedan čitavi sistem u Francuskoj funksionisao osuđujući na smrt svoje
djece koju je jedan siromašni papir birajući imena spašavao od smrti ispisane na komadu papira,
govoreći sebi da su sve te presude podjednake male, besmislene i nepravedne.

U njegovoj se glavi javlja impresionantna misao da on može po volji krojiti tuđu sudbinu,
jedući tu i tamo neke smrtne presude. Osjetio je da je nekome potreban, da može sam o nečemu
da odlučuje. Tako je spasio piljara Mulena, koji je osuđen zato što su mu krčala crijeva.

Na samom kraju priče dočekujemo da niko neće pojesti sa svojom užinom smrtnu
presudu samoga pisara, kada njegova strast bude otkrivena. Jednog dana Popje pojede presudu
Arnuseu, čovjeku koji je htio da umre na giljotini kako bi otišao u raj. i kako je ovaj tražio svoju
presudu kako bi što prije dospio u raj, Popje bude otkriven, optužen i uhapšen iste noći kad i
Robespjer21.

Popje, označen već u naslovu priče kao Čovjek koji je jeo smrt završiće na giljotini
ispraćen uvredama svetine. Umesto dželata krvnika, Popje prepoznaje prelju Žermen Šitje, koja
mu pruža svoje ruke, implicirajući opet tajanstveni motiv pozivanja, poput nepoznate prelje koja
pruža metlu Džonu Bleksmitu22. Njegovom agonijom će se naslađivati ljudi koje je on takve
agonije spasao.

Svirač iz zlatnih vremena

Ova priča započinje 1987. U komunističkoj zemlji SFRJ, periodu kada je autor pisao ovu
priču, i prikazao nam tadašnju situaciju i događaje. U pretposlednjoj pripoveci Svirač iz zlatnih
vremena, u kojoj je na jedan drugačiji način prikazana ujedinjenost čoveka sa demonskim u

20
Vučković-Ćinćur, Radinka, Reinterpretacija mita u djelu Borislava Pekića, Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva, Podgorica, 2017. str. 184
21
Ibid
22
Bošković, Dragana, Fantastika Novog Jerusalima, Poetika Borislava Pekića, Institut za književnost i umetnost,
Službeni glasnik, Beograd, 2009, str. 470.
legendi o potrazi za čarobnom Grančesterskom frulom23. U ovoj priči spajaju se fikcija i
stvarnost jer u njoj Pekić iznosi neke činjenice i događaje koji su se stvarno dogodili. Dva stara
prijatelja susreću se u Beogradu nakon dogodišnje razdvojenosti. Bavili su se književnošću i
jedan i drugi. Jedan je odlučio da ostane u zemlji, priključujući se vladajućoj komunističkoj
partiji i uspio je da napravi zavidnu književnu karijeru pomoću toga.

Drugi protagonist, narator, je život proveo u dugogodišnjem londonski egzil iz kojeg se

nedavno vratio. Njihovo zajedničko druženje i mladost 1947. godine, opisano u zagonetnom
Sviraču iz zlatnih vremena, prisjeća ih na propuštene prilike, nečasne kompromise i potrošene
ideale. Ta 1946. godina zapravo predstavlja zlatna vremena čime je djelimično naslov priče.
Takvo vrijeme je odavno iščezlo, da se gotovo postavlja pitanje da li je uopšte postojalo, te kako
ga evocirati i dati iznova ljudima u jednom haotičnom istorijskom periodu24.

Priča o fruli razvija se slikom pjesnika koja dobija poruku razočarenja jednog
obožavaoca, a zatim je spomenuta i zlokobna strofa pjesme koju je protagonist napisa u svojoj
mladosti ali ju je spalio kako je niko ne bi pročitao sem naratora. Sudbine junaka i na neki način
čitavog čovečanstva na taj način određuju stihovi koji pjevaju o vraćanju lirskog subjekta u tuđe
snove, nalik Panu25. Pan je smrtni paganski Bog.

Topos frula dobija konačno značenje noseći u sebi ono demonsko, zlokobno. Plašila me je. Na
neki način i nije bila moja. Kao da sam je nad prinudom, ali bez znanja o tome, odnekud
prepisao. Bila je nečista. Ličila je na nečista prizivanja.26

Muzika misterioznog Svirača iz zatnih vremena navodi oportunističkog književnika koji je ostao
u zemlji radi svoje koristi na samoubistvo, ali se njegov londonski prijatelj takođe pribojava da bi
ga ta muzika mogla usmrtiti. Ta muzika zlosutno je pozivala na onaj svijet stvarajući ideju da se
tamo nalazi nešto vrijedno. Demonska priroda u navedenoj priči upečatljiva je u završnici, kada
mladića koga ubija pjesnik, a čiji je opis gotovo istovetan pjesnikovom od pre četrdeset godina,
u svojim poslednjim trenucima pesnik izjednačava sa Panom, Sviračem iz zlatnih vremena. 27Nije
bilo suđeno da se pronađe čarobna frula a ni njen svirač i tako spase čovječanstvo od zlih

23
https://casopiskult.com/kompleksnost-ideja-poetskog-i-stvaralackog-u-delu-novi-jerusalim/
24
Isto.
25
Isto.
26
Pekić, Borislav, Novi Jerusalim, Politika, Narodna knjiga, Beograd, 2004. str. 138
27
https://casopiskult.com/kompleksnost-ideja-poetskog-i-stvaralackog-u-delu-novi-jerusalim/
katakombi civilizavijskog u nov Zlatno doba. Ali ne postižu da nađu izlaz iz civilizacijskih
katakombi magijskog podruma do Nebeskog grada. Oni na mjesto đe se nalaze čuju zvukove
frule, ali ne uspijevaju da slijede Svirača.

Luče Novog Jerusalima

Luče Novog Jerusalima je posljednja priča Pekićeve zbirke u kojoj pokušava ogonetnuti
šta to jedan arheolog može nakon hiljadu godina zaključiti o našoj civilizaciji na osnovu iskopina
u područijima Staljinovih sibirskih logora. Naučne metode kojima se neznani arheolog služi,
vode ga sasvim logičnim ali potpuno apsurdnim zaključcima da je Novi Jerusalim rekonstruisan
strogom naučnom metodologijom kao primjer savršeno organizovane ljudske zajednice. Ovim
izletom u budućnost Pekić pokušava da ironizuje scijenističko-optimističku, sveznajuću logiku
koja u jednom logoru smrti prepoznaje svoj sopstveni izgubljeni ideal, sliku savršenog
humaniteta. Tom perverznom hermeneutikom je svakodnevna prozivka logoraša postala neka
vrsta grčkog arheopaga, kazna podrumske samice, nagrada druženja sa majkom prirodom
oličenom u pacovu. Saznajemo da je u to vrijeme bilo malo pacova te da je bila velika nagrada
boraviti sa pacovom na istom mjestu (u ovom slučaju podrumu), a o tome svjedočie naučna
nalazišta skeleta pacova pripijena uz tijela ljudi kao svjedočanstvo povjerenja među ljudima i
životinjama.

Ispod iskopina Novog Jerusalima (odnosno Arhipelaga Gulaga) pronađena je frula iz koje
nepoznati arheolog ponosno svira nekoliko tonova melodije iz zlatnih vremena. Opis pronađenih
predmeta ukazuju na to da je postojao koncentracioni logor čime se najavljuje i činjenica da
Pekić ima veliko lično zatvorsko iskustvo, dane kada je po kazni proveo u podrumu. Otkriće
naizgled idiličn ecivilizacije u ostacima Novog Jerusalima postepeno menja doživljaj u
recipijentu, kako se ređaju opisi trošnih drvenih baraka, daščanih ležaja, podruma28.

28
Isto.
 Pekićeva zbirka priča Novi Jerusalim nedvosmisleno aludira na određeni logor, logor
gulaga đe je doveden i ruski disident, kasnije nobelovac, Aleksandar Solženjicin.

Novi Jerusalim posmatramo kao svjedočanstvo okrutnog XX vijeka kojeg su obilježili

logori, staljinički i nacistički, smrt kao i holokaust. Zbog nedstatka dokumenata jedino što je
preostalo jeste arheološki pristup iskopavanja tla i analize materijalnih dokaza koji se, nakon
toga, priključuju u književnu materiju.

Fantastični elementi

Jedna od osnovnih odlika Pekićeve imanentne poetike je svojevrsna mimikrija

dokumentarnosti, neprestano recepcijsko oživljavanje vjerodostojnosti. Upravo zbog ove
karakteritike pripovjednog postupka, ima se utisak da fantastični prosjed u njegovom
stvaralaštvu nije se prikazivao u dovoljno velikom opusu Pekićeve bibliografije.

Fantastični aspekat njegove proze najčešće se vezuje za njegovu antropološku trilogiju,

koja najeksplicitnije i najdominantnije koristi upliv fantastičnog. Ali, fantastika neizostavno
postoji u Pekićevoj priči i u ostalim djelovima. Njegova razabirajuća fantastika, taj ne uvijek
transparentan umjetnički prosjede se ponekad ne otkriva do samog kraja priče, poput iznenadne
erupcije vulkana koja katarzično preplavljuje predjeo priče, kojim smo prošli čitajući, mislivši da
smo ga sagledali potpuno.

Ponekad ova fantastična vizura predsavla narativno ishodište, ponekad se otkriva na fonu
jezika ili ona najljepša, na fonu metateksta, odnosno dijaloga sa nekim drugim tekstom, bilo to sa
dotadašnjom književnom tradicijom, bilo intertekstualno, tj. u korelaciji sa drugim autorovim
djelima.

Zbirke priča postoje zasebno i same po sebi, ali i u međudejstvu. Pekić majstorski varira i
prepliće motive i prosjede ulančavajući tako ovih pet pripovjedaka u jednu proznu cjelinu, koja
nam tek nakon posljednje pročitane stranice nudi taj drugi značejski kapacitet.
 Fantastika se može uočiti na samom jeziku, na elementima ili motivima, na području
diskurska ili intertekstualnosti, te se zbog toga ne može omeđiti nijednom žanrovskom
odrednicom. Fantastika ne postoji, ona se otkriva u djelu, očituje u recepcijskim kodovima i
ostaje u domenu onoga što bi trebalo da bude nepoznatljivo, racionalno neobjašnjivo i
neprovjerljivo, kako sa aspekta pripovjedača, tako i od čitaočevog pogleda.

Kod Pekića fantastika predstavlja poseban razabirački analgam, kako zbog njegove
dokumentarnosti, tako i zbog mitske metatekstualizacije na kojoj počivaju njegova djela. Dakle,
već sam naslov Novi Jerusalim upućuje na dijalog sa biblijskom tekstom, a svaka umjetnička
metatekstualizacija uistinu predstavlja subjektivno književno filozofsko tumačenje predloška. Jer
da nije tako, novi tekst ne bi imao svoju umjetničku vrijednost, što nikako nije slučaj sa
Pekićevom prozom.

Fantastičnost Novog Jerusalima se intenzivira i njegovim podnaslovom koji upućuje na

jednu od onih književnih vrsta čiji integralni dio čini upravo fantastika. Gotka hronika, kao
žanrovsko određenje stoji uz opoziciju sa naslovom djela, kao sinonim Obećane zemlje, što
upućuje i na moto zbirke, naspram mračne gotike engleskih romana s kraja XVIII vijeka.
Takođe, i sam podnaslov nosi u sebi oksimoronsku sintagmu, koja sa jedne strane refleksuje
nadnaravnu tematiku, a sa druge bi trebalo da predstavlja integralni letopis sveta.

Pekić otkriva ne samo autobiografsku podlogu već u isto vrijeme upućuje da se na nov
način bavi temama koje već imaju važnost u njegovoj prozi. Dakle riječ je o odnosu umjetnika i
morala, problemu istine i umjetnosti u životu. Svojom situiranošću u životne okivre socijalstičke
Jugoslavije i mimetičnošću u njihovom predstavljanju, priča dakle kao da izlazi iz opšteg tona i
atmosfere ostvarene u Novom Jerusalimu. Dok sa druge strane imamo poseban tip fantastike koji
se javlja sa svim nivoima, od likova preko motiva do atmosfere.

Svirač iz zlatnih vremena ima specifičan položaj u ovome djelu već i zbog toga što njen
pripovjedač u uvodu objelodanjuje izvore svih prethodnih priča, i praveći svojevrsnu
rekapitulaciju, naglašava naročitu sa pričom Otisak srca na zidu, ovom u kojoj lov na vještice
pripovjeda paranoični junak. U Sviraču iz zlatnih vremena se paranoja javlja kao posljedica
nečiste savjesti a njen pripovjedač se legitimiše kao autor, dakle Pekić. U ovoj priči pripovjedač
se nalazi u ambivalentnoj poziciji koju diktira njegova igra sa vlastitom samosvješću, on se
predastvlja kao svjedok tuđe priče, tj kao saučesnik, jer ga je u tu poziciju doveo blizak odnos sa
stvarnim protagonistom, prijateljem iz mladosti. Pitanje na kraju ove priče vratit će čitaoca na
početak ka pitanju koje je u uvodu eksplicitno postavio pripovjedač Kako se pripoveda, ako u
sebi imalo života ima, priča će i vama i meni otkriti zašto se pripoveda. Autor više zamišlja
etičku funkciju književnosti nego što ulazi u razloge vlastitog nadahnuća. Već ova narativna igra
u kojoj se s lakoćom prelazi sa vlastitog pitanja na koje se odgovor ne zna na istine koje „svi
znamo“ u funkciji je daljeg preispitivanja odnosa književnosti i autorove samosvijesti. Čitaocu
se umjesto odgovora na pitanje koje bi ga moglo zanimati, a čega je pripovjedač svjestan, nudi
podsjećanje na ono dakle što svi znamo.

Pripovjedanju se pripisuje saznajno-terapijska funkcija, pripovjedač se nada da će u

samom procesu pripovjedanja razabrati u zbivanjima u kojima se neočekivano našao. Već to
znači da njegovo svjedočenje ne samo da nije pouzdano, nego i nije u prvom redu svjedočenje.
Ispovijest je „iskrenog čovjeka svjesnog svog razočarenja, a na šta se ono odnosi, ostaviću za
kraj priče” I zato “što istinu sam ne znam”.

Postmodernističko pripovijedanje

Proučavaoce Pekićevog stvaralaštva još uvijek zanima njegova potraga za formom i

njegov novatorski odnos prema klasičnom žanru. Njegova djela pružaju čitaocima široke
mogućnosti za interpretaciju književnikovih narativnih strategija. Djelo je od pisca dobilo
podnaslov gotska hronika i M. Pantić nam ukazuje da ona daje legimitet jednom od više mogućih
čitanja. On zapaža Pekićevu potrebu da sa književnom imaginacijom obuhvati ljudska
postojanost u što više načina.

Djelo se sastoji od nekoliko gotskih hronika, tri imaju teme o kojima nije odmah
obaviješten, u jednoj od tih priča je i sam učestvovao i u još jednoj se nalazi junak koji je iz
daleke budućnosti. U posljednjoj priči Luče novog Jerusalima se mijenja pripovijedač, umjesto
„Ja“ naratora za koga mislimo da je istovremeno i autor B. Pekić, pojavljuje se junak arheolog iz
daleke budućnosti i u njemu poznajemo Arna iz 1999. Dakle prouzrokom autorske zamisli
nastaje raznovrsnost pripovijednog postuka koju karakteriše težnja za sveobuhvatnosti.

Moto na početku knjige nije samo putokaz razumijevanja glavne teme ili njenog naslova,
on predstavlja prvi dio ove tragične istorije ideja. U vremenu rađanja biblijske legende o Novom
Jerusalimu počinje gotska hronika i nakon toga završava parodijskom, antiutopijskim stvaranjem
novog mita odnosno mita o prošlosti, jedne ne napredne civilizacije. Ispisajući hroniku ljudskih
pobuna i poraza, Pekić koristi neobično široki repertoar diskurska 29. On u svakoj od ovih
pripovijedaka mijenja mjesto i funkciju priče, dakle djelo nudi drugačiji narativni model i sistem
odnosa između autora-pripovjedača-junaka.

Megalos Mastoros i njegovo djelo, odnosno prva gotska hronika se sastoji od dva
razgraničena djela. Prvi čine komentari autora-pripovjedača i javlja se u ulozi biografa rezbara
Kir-Angelosa. Uvod u ovoj prvoj priči jeste povijest Megalosa Mastoresa koja predstavlja i uvod
u cijelu knjigu u vrijeme kada su priče izgubile svoju magijsku moć i postale su lažne.

Na početku se upoznajemo sa apokaliptičkom vizijom pobune pet elemenata, za koje

saznajemo u toku čitanja da čine suštinu ljudskih tipova koji su predstavljeni junacima priče.
Dakle, elementi koji nose smrt ljudskom rodu, istovremeno su čovjekova priroda i sudbina. 30
Kuga i razne druge nesreće koje su pratili ljude su praćeni istorijskim komentarima o ratovima i
osvajanjima. Uloga bilježaka je tu kao pokazivanje zanemarljivosti stvari na koje se oslanja
zvanična istorija. Priča koja je zaustavljenu istoriju, duboko pod tuđom nastavljale31 pripada
legendi pobjeđenog naroda, Kir Angelosu. Sami uvod knjige koji predstavlja i uvod i poetiku
knjige jeste autorov komentar iz prve priče. Nalazimo ključne riječi i simbole koji označavaju
sve novele i od pet hronika je napravljena jedna gotoska, fragmentarna i posebna. Autor nam
pokazuje i određuje ulogu u samoj priči dok najavljuje propast citirajući svirku za „za uho vrlo
ugodnu“. Pripovjetka predstavlja postmodernistički spoj, s obzirom na komentare pisca i same
priče koji joj dodaje prepoznatljivi esejističji rep32. Nakon toga, ne prelazeći preko fiktivnog
svijeta, autor nam govori i pušta priču da sama teče govoreći pustiću zato priču da u svoje ime

29
Tatarenko, Ala, Žanrovski mozaik Borislava Pekić,str. 353.
30
Isto, str. 354.
31
Pekić, Borislav, Novi Jerusalim, gotska hronika, Narodna knjiga, 2004, str. 7
32
Tatarenko, Ala, Žanrovski mozaik Borislava Pekića, str. 355.
govori33. U prvom djelu pripovjedač nam kazuje sve što može reći, dok u drugom djelu
pripovjetke pripovjedač je upućen u misli svojeg junaka, dakle on se ponaša kao jedan obični
sveznajući pripovjedač. Analizirajući drugi dio pripovjetke kao samostalnu priču, možemo
uviđeti da ona ima određene karakteristike tradicionalno-realističkog postupka.

Pripovijest o liku anđeoskog imena, oponašajući mimezis dovodi čitaoce do pomisli

fantastike, događaji o kojima ona priča, proroči snovi, posljenji rezbarovi dani 34 iako koriste
opisivanja, nisu dio realizma. Naslov nam ukazuje na bitan dio i nosi ime protagoniste te obraća
pažnju na najglavnijem, na ono gotsko koje uviđa pisac a to je za njega raj i pakao umjetnosti,
izgubljenost u svijetu bez Boga.

Na slican nacin konstruisana je i druga novela s tim sto se podudarnost strukture svake
hronike pokazuje kao varljiva. U drugom djelu saznajemo za rukopis do kojeg je narator
„slučajno došao“ i otkrivamo ispovijest Džona Bleksmita koji je čovjek zemlje. U
postmodernističnom načinu, propraćeno uvodom u dva glasa, Pekić će koristiti pronadjeni
rukopis.

Pazljivi citalac ce se zacuditi kada narator tvrdi da je proslo malo vremena od kada je
Dzon Bleksmit otkrio kojem soju ljudi pripada kao i samoj mogucnosti predaje autorovog
rukopisa naratoru.

Odgovore naci cemo u noveli o Sviraču iz zlatnih vrmenea, gdje narator-junak-pisac

navodi izvore svojih hronika. Tamo cemo prvi put saznati da su pisca Dzona Bleksmita upoznali
sudski spisi grofovije. Dakle, saznajemo o jos jednom naratoru, prvom citaocu Bleksmitovog
rukopisa, predstavniku njegovog vremena koji je sacinio sudske spise grofovije. To znaci da u
cetvrtoj noveli saznajemo da imamo pronadjeni rukopis u pronadjenom rukopisu sa dva naratora
koji komentarisu zivotni put lovca na vjestice- treceg naratora. Dok je citalac svoje povjerenje
predao pronalazacu, u Sviraču iz zlatnih vrmenea ce sluti na pogresan stav nakon Pekiceve
izjave o autenticnosti njegovih izvora price i nemogucnosti da otkriva iste. Naknadno ce se
uvjeriti da je pogrijesio sto je predao povjerenje, u dijelu jedne druge hronike. Ova povezanost
vise novela nam potvrdjuje da je ‘Novi Jerusali,’ knjizevna cjelina.

33
Pekić, Borislav, Novi Jerusalim, gotska hronika, Narodna knjiga, 2004, str. 10.
34
Tatarenko, Ala, Žanrovski mozaik Borislava Pekića, str. 355.
 Paznju citaoca na ovu pripovjetku ce privuci prije svega forma ispovjesti. Ona se smjesta
u kalup price. To znaci da nece moci da na ispovjest gleda kao na apolutnu istinu i otkrivanje,
vec ju je potrebno uzeti uz dozu obzira. Ovo pocinje sunjom naratora-savremenika na namjeru
Bleksmita da podijeli sa citaocima svoje iskustvo. Ovo izaziva cinjenica da nam nijepredao svoje
beleske. Naratora-autora ne zanimaju osnovni podaci o naratoru junaku: njegovo ime, mjesto
rodjenja, porodica ili druge okolnosti zivota.

Pisac ne obavjestava citaoce o rezultatima svoje istrage price, samo napominje da ju je on

radio i dao svoj doprinos tumacenju istine, ali je zadrzava za sebe. Ovdje se postavlja pitanje na
koju od dvije price misli. Biograf koji je zabilezio ispricanu legendu ,Kir-Angelosa, sada se
javlja kao prevodilac, ovaj put sa engleskog, i kao analiticar rukopisa. Pojavice se istorija
Engleske revolucije, dok ce sam rukopis biti posvecen drugoj, kako nam pisac opisuje, onoj koja
traje duze i cija je priroda nejasna a ishod neizvjesniji. Ovdje ce pisac iskazati nezadovoljstvo
prema istoriografiji jer mu ona ne pruza odgovore na pitanja koja su ga interesovali. Ne spoznaje
ni kako ni zasto zemlja dobija Glad, Rat, Kugu i Vatru.

Mozemo zakljuciti da je rukopis pronadjen slucajno, da ne vodi zakljucima koji bi utjesili

njegovog autora i ne tumaci se kao prirodna. Rezultate istrage pisac ostavlja za sebe a citaocu
pokazuje djelove koje bira na nacin da ne otkrije ni mjesto ni vrijeme dogadjaja. Ova prica se
razlikuje od prethodne time sto je ispricana u prvom licu i time sto se pisac mijesa u pricu. Ovu
pricu koja govori u svoje ime smjenjuje druga, u koju ce pisac umijesati kao komentator vremena
koje citalac treba da razumije. Iako pisac nalazi dva svjedocanstva, pravi izvori ce ostati
nepoznati citaocu. Zbog nacina na koji pisac dobija ogranicenja u pricanju price(posredstvom
magije) nalazimo da se gotski elemenat nalazi i u sadasnjem- piscevom vremenu. Zato se ne
spominju imena, zato u naslovu hronike nema imena junaka vec samo otisak srca na zidu, koji je
Pekicev motiv za njegovo stvaralastvo. Ana Tatepirko nam navodi: Zanimljiva je cinjenica da
pisac prepustaovu pricu vjeri citaoca- bez obzira na dva pismena svjedocanstva-sto opet navodi
na misao o parodiranju zanra romana- pronadjenog rukopisa’. Str 358

ODJE NASTAVI KENO <3

 Treća novela po redu jeste Čovjek koji je jeo smrt i u ovoj noveli ne možemo lako
odvojiti osnovnu priču. Pisac govori priču o čovjeku o kojemu se postojanje predstavlja u tri
izvora dok nijedan od njih ne prestavlja vrijeme rođenja i smrti, dakle o Žan Luju Popjeu zbog
kojeg će pisac zavisiti od prethodnih jer je tamo glavni izvor životnih podataka o njemu.
Izabrajući neodređenog Popjea koji će najbolje odgovarati i neodređenom poreklu i
neodređenom životu svog uzora35 autor zato sve opise čovjeka koji je jeo smrt predstavlja na
negativan način i odbacuje. Riječima vraćamo se Popjevom delu, puštajući istinu da o njemu
govori36 autor nam ukazuje na svojoj poziciji.

Hronika se temelji i na palimpsestu 37

ispd čijih se naslaga lik pravog Popjea sasvim
izgubio38 grade sliku nepostojećim motivima kako bi ga prestavili herojem. Smještivši
neodređenog junaka u jasno obilježvje vremena I prostora, autor se trudi da oslobodi zarobljeni
lik u kojem moguće izgleda više ubjedljivije od zabilježenog. Pretpostavka priče o djelu Popja je
nemoguća bez prisustva naratora-pisca od kojega se zna da će isitinu govoriti I da ta istina ima
neodređeno lice. U ovoj priči imamo i gotske elemente koje nalazimo u mjestu stvarnosti
opisanog vremena. Glavni lik je Popej i pisac nam navodi da su pretpostavke dobre ako vode
dalje u priču i izbjegava jedino pretpostavke koje navode na imitiranje. Ono što se događa u
junaku priče, težnja koja se ne slaže sa piščevim namjerama je glavna piščeva briga.

Pekić nam ukazuje da se u četvrta pripovijetka razlikuje od ostalih i da želi da je pridruži

gotskih hronikama. Gotski su elementi neobična pojava u ovoj pripovijetci i oni su prikazani kao
autobiogafska ipovijest, imamo autobiografske zapise koji nam ukazuju na gotsko naličje.
Piščeva se pozicija mijenja jer u toku pripovijedanja narator pisac postaje narator-pisac-junak.
Kako se pripoveda, ako u sebi imalo života ima, priča će i vama i meni otkriti zašto se
pripoveda39. Autor nam na početku a i kasnije kroz djelo navodi i otkriva svoje identitet. Kako bi
ubijedio čitaoce u pravog pisca hronike on na početku dodaje stvari nepoznate ostalima govoreći
o ranijim nastalim hronikama. Raznim komentarima kroz djelo se upozoravaju čitaoci na
nemogućnost ravnodušnosti opisivanja, na promjenu u duhu pripovijedanja. Razne tajanstvene
35
Pekić, Borislav, Novi Jerusalim, gotska hronika, Narodna knjiga, 2004, str. 84.
36
Isto str. 86.
37
Isto str. 93.
38
39
Isto, str. 121.
stvari koje smo dugo čekali u ranijim hronikama, one se dešavaju u ovoj istoriji koja je smještena
u sadašnjost.

Sklapanjem prijatelja-pjesnika i naratora-pisca ukazuje nam na povijest autobiografskom

karaktera. Dakle, s raznim primjerima đe imamo nestanak prijatelja kojeg nisu više našli sa
ubistvom đeteta za kojeg izgledalo je da ne postoji, da nikad ni postojao nije 40 , sa zvukom
svirke koja se ponovo čula i sa naratorom koji čeka da sječe hartiju u ruci, s ubjeđenjem možemo
utvrditi da je ovo gotska povijest. S analiziranjem dvoje junaka od kojih je jedan ponekad vidljiv
a ponekad i nevidljiv mogli bi s lakoćom protumačiti alter ego naratora.

Kada je u pitanju posljednja pripovijetka, u njoj nalazimo hroniku budućnosti, dakle žanr
koji se smatra novim. U njoj nemamo naratora-pisca iz ranijih djela, u njemu se iz daleke
budućnosti javlja junak piščeve antiutopije, android-arheolog koji vodio je evidenciju o
tajanstvenoj civilizaciji. Arno preuzima mjesto naratora-pisca i njegov će izvještaj biti glavni dio
o Novijerusalimovskog života. Za razliku od drugih prethodnih priča u ovoj se narator
preokrenuo i koristio naučnnu formu saopštavanja. Čitalac se upoznaje sa prevodom riječi đe se
prevodi istom riječju ali znači nešto drugo. Pripovjedač se predstavlja kao učenjak iako se
ponaša kao pjesnik i on tumači na pogrešan način legendu.

Rad se završava tužnom rečenicom koja glasi: S ovim radom osećam se kao Svirač iz
zlatnih vremena koji je izašao iz bajke da ljude u nju top pesmom povede. 41 Dakle imamo
suprostnost od samog početka đe stoji moto o lijepoj budućnosti.

Zaključak
40
Isto, str. 154.
41
Isto, str. 198.
Literatura:
Pekić, Borislav, Novi Jerusalim, Politika, Narodna knjiga, 2004.
Solar, Milivoj, Teorija književnosti i rječnik književnog nazivlja, FCJK, Cetinje, 2018.
Baturan, Radomir, Romani Borislava Pekića, Univerzitetska riječ, Nikšić, 1989.
Pijanović Petar, Jerkov Aleksandar, Poetika Borislava Pekića, Institut za književnost i umetnost,
Službeni glasnik, Beograd, 2009.
Hačion, Linda, Poetika postmodernizma: istorija, teorija, fikcija, Svetovi, Novi Sad, 1996.
Sanja Vojinovic, Kodovi Borislava Pekića. ICJK, Podgorica, 2010.
Vučković, Radovan. Moderni roman dvadesetog veka. Beograd: Službeni glasnik. 2013
Bradić, Nebojša, Život u svojoj punoći, u: Poetika Borislava Pekića , Institut za književnost i
umjetnost službeni glasnik, Beograd, 2009.
Pantić, Mihajlo, Aleksandrijski sindrom, Prosveta/ Beograd
Bošković, Dragana, Fantastika Novog Jerusalima, u: Poetika Borislava Pekića, Institut za
književnost i umjetnost službeni glasnik, Beograd, 2009.
Čajkanović, Veselin, Studije iz srpske religije i folklora, Srpska književna zadruga, Beograd,
1994.
Vučković-Ćinćur, Radinka, Reinterpretacija mita u djelu Borislava Pekića, Zavod za udžbenike
i nastavna sredstva, Podgorica, 2017.
Tatarenko, Ala, Žanrovski mozaik Borislava Pekića,
Biblija: Stari i Novi zavet, Institut za religijska istraživanja, Podgorica, 2014.
https://casopiskult.com/kompleksnost-ideja-poetskog-i-stvaralackog-u-delu-novi-jerusalim/