Sveučilište J. J.

Strossmayera u Osijeku
Filozofski fakultet

Preddiplomski studij Filozofije i Hrvatskog jezika i književnosti

Marko Sičanica
Spinozin nauk o strastima

Seminarski rad
Kolegij: Novovjekovna filozofija

Osijek, 2018.
0
SAŽETAK

Baruch Spinoza nizozemski je filozof židovskog podrijetla koji je poznat kao jedan od
predstavnika racionalizma i filozofije 17. stoljeća. Njegovo kapitalno djelo Etika dokazana
geometrijskim redom jedno je od najvažnijih djela tog razdoblja, a metoda koju je on razvio
pišući svoje djelo postaje paradigmom tog razdoblja. Način na koji on tumači Boga kao
supstanciju i samog čovjeka polazište su na koje on gradi nauk o strastima. Njegov nauk o
strastima u kojemu on kaže da je čovjek rob istih bio je predmetom rasprava u nadolazećim
stoljećima te se Spinozu uzima kao jednog od glavnih kada je riječ o toj problematici što je
vidljivo iz tekstova Jacobija, Lessinga, Hegela, Novalisa, Schopenhauera, Nietzschea,
Deleuzea i drugih. Čovjekov duh je uvijek pod afekcijom određenih strasti, a nad ljudskim
rodom stoji zadaća kako će te strasti što je bolje moguće razumjeti i napraviti zakone koje će
biti podatni za razvoj kako pojedinca tako i cjelokupne zajednice ljudi.

Ključne riječi: Spinoza, strasti, Bog, zakon, ljubav, umni napredak

0
SADRŽAJ

1. Uvod…………………………………………………………………………1
2. Nauk o Bogu, supstanciji i atributima……………………………………….4
3. Nauk o strastima……………………………………………………………..5
3.1. Pojam strasti…………………………………………………………………...…5
3.2. O robovanju strastima i zakonu…………………………………………………..7
4. Zaključak…………………………………………………………………………………...9
5. Popis literature…………………………………………………………………………….10

1
1. UVOD

Benedikt de Spinoza (hebrejski Baruh, portugalski Bento, latinizirano Benedictus) nizozemski

je filozof portugalsko-židovskog podrijetla (Amsterdam, 24. XI. 1632 – Hag, 21. II. 1677).
Živio je burnim životom te je zbog onoga što je pisao došao u sukob sa starješinama,
vjerojatno u pitanjima vjerskih doktrina te je 1656. dramatičnim ritualom (herem) bio
isključen iz židovske zajednice.1 2012. godine u Amsterdamu napravljen je pokret za
podizanje herema nad Spinozom koji predvode visoki predstavnici judaističke religije ali on
još uvijek nije podignut.2 Na Spinozin filozofijski razvoj utjecali su židovski filozofi (M.
Majmonid) i srednjovjekovni racionalistički biblijski egzegeti (Salomon Ben Isaak, Ibn Ezra),
renesansna filozofija (B. Telesio, T. Campanella) te Descartesov racionalizam, od kojega je
prihvatio shvaćanje o inferiornosti osjetilne spoznaje i geometriju kao metodu izlaganja
filozofije.3 Spinoza je za života objavio samo Principe Dekartove filozofije (Renati des Cartes
Principiorum philosophiae, 1663) i Teološko-političku raspravu (Tractatus theologico
politicus, 1670) koja je bila anonimno tiskana.4 Tek poslije smrti Spinoze, pojavila su se
1677. godine njegova Posmrtna djela pod naslovom: B.d.S. Opera posthuma quorum series
post praefationem exibetur, ali na tim djelima nije stajalo Spinozino ime.5 Njegov nauk o
strastima o kojemu će biti riječ u ovom tekstu imao je velik utjecaj na filozofe i književnike
18. i 19. stoljeća. Ozren Žunec će reći kako je sudbina Spinozine filozofije stajanje između
privatnog iskustva i nekog budućeg mišljenja te da je ona neuhvatljivo uvijek prisutna6 O
pristupu Spinozinoj filozofiji reći će sljedeće »Za pristupe Spinozinoj filozofiji karakteristično
je naime da ih više odlikuje naslućivanje njenog smisla nego odrešitije misaono pronicanje
njenih krajnjih dometa, ona općenito više izražava iskreno štovanje i udivljenje pred svojom
očiglednom veličajnošću nego što mislioce i tumače navodi na pokušaje su-mišljenja na
njenom tragu.«7 Spinozin nauk o strastima u kojemu je u fokus stavljeno to da je čovjek rob
svojih strasti dovodi do novog pogleda na način razumijevanja samog pojam strasti za koji
Spinoza kaže kako ga nitko prije njega nije ozbiljno uzeo u razmatranje. 8 Temeljem njegovog
nauka o strasti i njegovog nauka o zakonu u ovom radu ću definirati ono što Spinoza shvaća

1
Enciklopedija Miroslava Krleže: pod pojmom Spinoza, Bedendikt de
2
http://www.tabletmag.com/scroll/195668/in-or-out-the-spinoza-case izvor pregledan dana 16.1.2018.
3
Enciklopedija Miroslava Krleže: pod pojmom Spinoza, Bedendikt de
4
Baruh de Spinoza, Etika (Beograd: Beogradski izdavačko–grafički zavod,1983),na str. V
5
isto, na str. V
6
Benedikt de Spinoza, Etika (Zagreb:Demetra, 2000) na str. 486
7
isto, na str. 520
8
isto, na str. 175

2
pod pojmom strast, način na koji je on došao do pojma strasti kroz svoje razumijevanja
pojmova Boga, atributa i modusa, razloge zbog kojeg je smatrao da je čovjek rob i kako treba
ustrojiti društvo i zakon zbog toga te izvesti zaključak iz sveg navedenog.

3
2. NAUK O BOGU, SUPSTANCIJI I ATRIBUTIMA

Kada govori o strastima Spinoza napominje kako o njima treba raspravljati na jednak način
kao što se raspravlja o Bogu i o duhu, ljudske porive on pokušava objasniti kao da su u pitanju
crte, plohe ili tijela i zbog toga je prije govora o strastima potrebno razlučiti što on govori pod
pojmom Boga, duše i samoga čovjeka.9 Boga će u 6. definiciji prve knjige Etike definirati kao
»beskonačno biće, to jest supstanciju koja se sastoji iz beskonačnih atributa od kojih svaki
izražava vječnu i beskonačnu bit«10 Sukladno ovim zaključit će kako Bogu nužno pripada
beskonačnost i samo opstojanje te beskonačnosti jer iz te supstancije dalje proizlaze modusi i
atributi jer bit Boga nužno uključuje njegov opstanak odnosno njegovoj naravi nužno mora
pripadati opstojanje.11 U djelu Kratka rasprava o Bogu, čovjeku i njegovoj sreći Spinoza će
ponoviti ovo rečeno iz Etike govoreći kako je Bog beskonačna supstancija, a da su sve druge
supstancije konačne »...nemoguće da je supstancija htela samu sebe da ograniči i posebno ona
koja postoji sama po sebi; stoga je, kažem, ograničena svojim uzrokom, koji je nužno Bog.«12
Nakon što je definirao ono što smatra pod supstancom potrebno je razlučiti što znači atribut.
»Atribut je naime ono što razum opaža na supstanciji tako da tvori njenu bit te dakle mora se
pojmiti samim sobom.«13 Svaki atribut se mora pojmiti kao zaseban kako bi se mogao
razlikovati od drugih atributa, ovdje govorim o atributima jedne supstancije. Svako biće mora
biti pojmljeno pod nekim atributom, što dovodi do toga da beskonačno biće mora imati i
beskonačan broj atributa.14 »Što god jest, jest u Bogu i bez Boga se ništa nije niti se može
pojmiti«15 Bog kao vječna supstanca je nužan za postojanje samih atributa, atributi bez boga
ne mogu postojati, kao što ništa bez prisutnosti Boga ne može niti biti pojmljivo. Sve što jest,
nužno jest u Bogu te je bog kao takav mogućnost ostvarivanja i samog postojanja svega., ovo
dovodi do toga da se Boga ne može drugačije pojmiti nego iz njegovog opstanka, jer ukoliko
ne shvatimo bit Boga kao njegovo samo postojanje onda on ne može biti supstancija i ne
može imati vječne atribute. »Svaki modus koji opstoji i nužno i beskonačno mora nužno
slijediti ili iz apsolutne naravi nekog Božjeg atributa ili iz nekog atributa modificiranog
modifikacijom koja opstoji i nužno i beskonačno«16 Modus prema ovome mora biti u nečemu

9
isto, na str. 177
10
isto, na str. 5
11
isto, na str. 11
12
Baruh Spinoza, Kratka rasprava o Bogu, čoveku i njegovoj sreći (Beograd: Dereta,2011), na str. 9
13
Benedikt de Spinoza, Etika, na str. 17
14
isto, na str. 17
15
isto, na str. 25
16
isto, na str. 43

4
drugome po čemu se on sam i može poimat kao modus, ali modus nužno ne mora biti
beskonačan jer stvari koje su proizvedene od Boga ne uključuju opstanak, one su naime
propadljive. Deleuze kada tumači Spinozin nauk kaže kako po Spinozi sve je u sebi prožeto
supstancijom, ali odnosi između tih stvari je ono bitno za svako biće, jer vječna bića poput
boga nisu u suodnosu s drugim bićima, dok su propadljiva bića nužnu u nekakvom
suodnosu.17 Ovakvo tumačenje koje daje Deleuze biti će važno za samo razumijevanje pojma
strasti u kojemu će Spinoza naglašavati kako sva naša aficiranost pozitivnim ili negativnim
strastima ima izvor u drugome.18

3. NAUK O STRASTIMA

3.1. Pojam strasti

Govor o strastima u Etici Spinoza započinje kritikom onih koji su ranije pisali o tom
problemu iz razloga što nisu razumijevali čovjekovu narav, on će reći da »čovjeka u naravi
poimaju kao državu u državi.«19 Spinoza svoj pojam naravi objašnjava u pismu Oldenburgu
gdje kaže kako moramo pojmiti narav kao ono sve prisutno u tijelima iz razloga što su sva
tijela okružena drugim tijelima i određena su na to da postoje i djeluju iz odnosa kretanja i
mirovanja istovremeno.20 Naše tijelo je takvo da prima afekcije od drugih tijela konstantno i
sukladno tome ono se aficira kako pozitivnim, tako i negativnim strastima te je nemoguće
izaći iz ovoga, moć djelovanja našeg tijela se zbog toga konstanto smanjuje i povećava što je
Spinoza rekao u 11. poučku treće knjige Etike: »Sve ono što moć djelovanja našeg tijela
povećava ili smanjuje, potiče ili suspriježe, njegova predstava moć mišljenja našeg duha
povećava ili smanjuje, potiče ili susprjieže.«21Spinoza se iz ovog razloga zalaže za tim da se
narav razumije prema općim zakonima iz razloga što strasti poput mržnje, bijesa, ljubavi,
sreće, očaja itd. slijede iz nužnosti naravi kao i sve druge pojedinačne stvari.22 Cilj koji si on
postavlja u svom nauku u strastima jest taj da se one mogu razumski raspravit kao kada se
govori o Bogu ili o duhu, strasti su narav čovjekova i zbog toga ono što čovjeka aficira
određenim strastima mora biti raspravljeno. Njemački filozof Jacobi kada raspravlja o

17
Gilles Deleuze, Spinoza: Pracital Philosophy (San Francisco: City Lights Books, 1988) na str. 114
18
Benedikt de Spinoza, Etika, na str. 179
19
isto, na str. 175
20
Benedikt de Spinoza, Listopisi (Zagreb: Demetra, 2003) na str. 173
21
Benedikt de Spinoza, Etika, na str. 195
22
isto, na str. 177

5
Spinozinom nauku, poglavito o njegovom viđenju problema strasti kaže »Volim Spinozu jer
me je, vise od bilo kojega drugog filozofa, doveo do potpunog uvjerenja da se stanovite stvari
ne mogu razvijati; pred njima stoga ne moramo zatvarati oči, nego ih uzimati onako kako ih
nalazimo. Ni do kojeg pojma nije mi toliko stalo koliko do pojma o svršnim uzrocima; niti
imam življega uvjerenja nego da činim što mislim, umjesto da bih samo trebao misliti ono što
činim.«23 Ovaj citat Jacobia govori nam o tome kako je recepcija Spinozinog nauka o tome da
treba razumom spoznati izvore strasti imala veliki utjecaj u Njemačkoj s prijelaza 18. na 19.
stoljeće i kako je njegov nauk uvelike utjecao na ono što se naziva filozofija osjećaja, a jedan
od predstavnika iste je Friedrich Heinrich Jacobi.24 Strast Spinoza definira kao stanje tijela
kojima se moć samog djelovanja povećava ili smanjuje, ali i predstave ovih stanja.25 Duh je
uvijek u stanju trpnje ili u stanju djelovanja, s obzirom na to kakva će biti aficiranost
predstave koji poprima on će nešto činiti ukoliko je ugodno aficiran, odnosno on će trpiti
ukoliko je negativno aficiran.26 Čovjek teži tome da uvijek bude aficiran ugodom i da sebi
priskrbi što je više moguće stanje ugode kako bi njegov duh mogao biti u stanju djelovanja.
Ovdje se problem javlja s time što će čovjek izbjegavati predmete koje ga aficiraju
negativnim strastima, a težiti će uvijek onome što ga aficira pozitivnim. Referirajući se na ono
što je Spinoza rekao u 11. poučku treće knjige Etike zaključujem kako je čovjek biće koje
stalno traži promjenu, kao primjer ovdje bi dao primjer ljubavi koja nas može privući prema
nekoj osobi ili stvari, ali ukoliko se javi ljubav koja će biti veća prema nekoj drugoj osobi ili
stvari ova prijašnja postaje trpnja jer više ne aficira istom dozom pozitivne strasti kao prije iz
razloga što smo onda privučeniji drugoj osobi, a nemogućnost dolaska do te druge osobe ili
stvari dovest će do neugodnih strasti iz razloga što ju ne možemo imati, već smo ostali sa
onom starom osobom ili stvari. Schopenhauer se u svojoj Metafizici spolne ljubavi referira na
Spinozu i odlazi korak dalje te ovu nemogućnost odricanja od ljubavi stavlja u vid slijepe
volje, te govori kako ljubavna bol nije bol pojedinca nego je ona bol vrste i zbog toga je ta bol
predmet većine umjetničkih djela.27 Schopenhauer zaključuje kako su sve ljubavi bez obzira o
kojem se pojedincu radi zapravo ljubavi cjelokupnog ljudskog roda gdje je glavni cilj
priprema za buduće generacije koje će se opet razviti u bezbrojne nove generacije. 28 U svojoj
Kratkoj raspravi o Bogu, čovjeku i njegovoj sreći govoreći o problemu ljubavi Spinoza će reći

23
Friedrich Heinrich Jacobi, O Spinozinu nauku u pismima gospodinu Mosesu Mendelssohnu (Zagreb: Demetra,
2013) na str. 21
24
Enciklopedija Miroslava Krleže; pod pojmom: Jacobi, Friedrich Heinrich
25
Benedikt de Spinoza, Etika, na str. 179
26
isto, na str. 179
27
Arthur Schopenhauer, Metafizika polne ljubavi (Beograd: Neven, 2003) na str. 9
28
isto, na str. 10

6
»…međutim, najčešće se događa , u sličnoj prilici, da takav čovek uvidi nešto bolje, od onog
što mu je u tom trenutku poznato i on tada pomeri u isti mah ljubav od prvog objekta na
drugi.«29 Iz razloga što je čovjek sklon tome da njegovim duhom upravlja aficiranost
strastima potrebno je što je bolje moguće razumski pojmiti strasti kako bi bili u stanju njima
ovladati. Ukoliko se čovjek u potpunosti prepusti svojim strastima tada će on biti u stanju
kolebanja duše jer će aficiranost kako pozitivnom tako i negativnom strasti dolaziti iz istog
uzroka30 Kolebanje duše se u poučku 17. treće knjige Etike definira kao prispodobom »… da
je stvar koja nas obično aficira strašću neugode u nečemu slična nekoj drugoj stvari koja nas
obično aficira jednako snažnom strašću ugode, onda je ujedno i mrzim i ljubimo«31 Kako bi
izbjegli kolebanje duše i probleme koje se javljaju tom neodlučnošću našeg duha koji
određene strasti u isti mah shvaća pozitivno i negativno potrebno je težiti boljem odgoju i
razvoju medicine, mehanike, morala itd.32 Nužno je živjeti na način da smatramo kako je cilj
dosezanja komunikacije s drugima i usavršavanje sebe, jer je to pravi put, ali kako bi se on
ostvari i kako ne bi zapali pod afekcijama loših strasti potrebno je pretpostavit određena
pravila življenja koja su primjenjiva na sve. Po Spinozi postoje tri takva pravila, a to su
govorenje prema sposobnostima slušatelja, uživanje u zadovoljstvima koliko dostaje očuvanju
zdravlja i težnja za novcem koja je dovoljna za održavanje života i zdravlja, uz pridržavanje
običajima zajednica koja nisu suprotna cilju pojedinca koji njoj pripada.33

3.2. O robovanju strastima i zakonu

Spinoza ljudsku nemoć koja je podložna strastima i koja mu onemogućuje da strasti obuzda
naziva ropstvom.34 Strasti u čovjeku mogu biti dobre i loše, ali bez obzira kakve one bile
čovjek je nemoćan biti nevezan uz iste i stoga on uvijek robuje svojim strastima. Dobre strasti
naziva ono za što čovjek zna da mu je korisno, dok su loše one koje nam onemogućuju da
bude dionicima nečeg dobrog.35 U samoj naravi nema ničega što je dobro ili loše, već se
dobro ili loše utemeljuje pod prispodobama onoga što ljudski duh suspreže da čini ili da trpi,
sukladno tome one će na tijelo djelovati moćnije ili slabije, ali i dalje čovjek je nemoćan u
29
Spinoza, Kratka rasprava o Bogu, čoveku i njegovoj sreći, na str.53
30
Benedikt de Spinoza, Etika, na str. 203
31
Benedikt de Spinoza, Etika, na str. 203
32
Benedikt de Spinoza, Traktat o poboljšanju razuma i o putu kojim se najbolje stremi pravom spoznavanju
prirode (Zagreb: Latina & Graeca, 2006.) na str. 43
33
isto, na str. 43
34
Benedikt de Spinoza, Etika, na str. 299
35
isto, na str. 305

7
borbi protiv toga da one moraju na neki način djelovati na njega, to mu je u naravi.36 S
obzirom na to da je čovjek uvijek u stanju bivanja robom potreban je zakon koji će djelovati
na cijelu vrstu i koji je određen na način da omogući ljudskom nahođenju da bude pozitivno
kako za njega tako i za sve koji ga okružuju. »Zakon koji proizlazi iz nužde naravi jest onaj
koji nužno slijedi iz same naravi stvari ili definicije; zakon pak koji proizlazi iz ljudskog
nahođenja i koji je pravilnije nazivati pravom, jest onaj koji ljudi sebi i drugima propisuju radi
sigurnijeg i udobnijeg života ili iz drugih razloga.«37 Ljudsko nahođenje jest takvo da je
podložno ljudskim strastima, pa zbog toga on mora biti ustrojen tako da osiguran udoban
život, jer čovjek bez strasti ne može niti biti čovjekom. Ovo robovanje strastima mora biti
takvo da ispoljavanje strasti drži u određenim granicama preko kojih se strasti ne smiju širiti
kako bi se osiguralo blagostanje zajednice.38 Svrha zakona mora prema tome biti takva da
ljudi svoje živote vode prema umu, a ne prema strastima, a zakonodavci su oni koji mudro
moraju ispostaviti svrhu svakom pojedincu.39 Čovjek mora biti pomiren s time da je podložan
strastima, a zakon mora biti takav da je u suglasju sa ljudskom naravlju. Spinoza će zbog toga
zaključiti govoreći o zakonu »… zakon nije ništa drugo nego način življenja koji ljudi u neku
svrhu propisuju sebi ili drugima.«40 Čovjek je biće čija narav uključuje to da je podložan
strastima, ali on mora biti svjestan toga, razumnim putem mora shvatiti svoju narav i sam
izvor svojih strasti te sukladno tome napraviti zakon koji će omogućiti blagostanje u zajednici
koje će svakom pojedincu omogućiti umni napredak bez ugrožavanja same strukture vlasti.

36
isto, na str. 307
37
Benedikt de Spinoza, Teologijsko-politička rasprava (Zagreb: Demetra, 2006.) na str. 107
38
isto, na str. 109
39
isto, na str. 111
40
isto, na str. 111

8
4. ZAKLJUČAK

Nizozemski filozof Benedikt de Spinoza u svojem razmatranju strasti dolazi do zaključka

kako je čovjek rob strasti i kako je to u njegovoj naravi. Razlog zbog kojega je važno
razumijevati te strasti leži u tome što ukoliko čovjekom ovladaju strasti on dolazi do
kolebanja duše i kao takav on biva lošim članom društva u kojemu se nalazi. Definirajući
Boga kao supstanciju, a atribute i moduse kao ono što proizlazi iz te supstancije dolazi do
toga da je čovjek propadljivo biće za razliku od Boga, ali ono bitno kod propadljivih bića jest
njihov međusobni odnos. Taj međusobni odnos među bićima određen je za to da čovjeka čini
robom svojih strasti jer će uvijek biti podložan tome da svaki odnos s drugim aficira njegov
duh nekakvom strašću. Svako biće teži tome da mu bude ugodno, ali ukoliko se strast ne
dovede do razine na kojoj će ju čovjek moći razumjeti to vrlo lako može dovesti do kolebanja
duše što je onda štetno za samog čovjeka. Iz ovog razloga potrebno je napraviti društvo koje
će težiti tome da svoje zakone prilagodi tome da se svakome čovjeku omogući umni napredak
kroz razvoj znanosti, odgoja, morala, medicine, tehnologije, prava na mišljenje itd. Važno je
čovjeka pojmiti kao propadljivo biće koje je uvijek u nekakvom međuodnosu, međuodnos sa
sobom nužno donosi određenu aficiranost strastima, a toj strasti potrebno je racionalno
pristupiti kako bi se omogućio napredak kako pojedinca tako i samog društva.

9
5. POPIS LITERATURE

Gilles Deleuze, Spinoza: Pracital Philosophy (San Francisco: City Lights Books, 1988)
Enciklopedija Miroslava Krleže: pod pojmom Spinoza, Bedendikt de
Enciklopedija Miroslava Krleže; pod pojmom: Jacobi, Friedrich Heinrich
Friedrich Heinrich Jacobi, O Spinozinu nauku u pismima gospodinu Mosesu Mendelssohnu
(Zagreb: Demetra, 2013)
Arthur Schopenhauer, Metafizika polne ljubavi (Beograd: Neven, 2003)
Baruh de Spinoza, Etika (Beograd: Beogradski izdavačko–grafički zavod,1983)
Baruh de Spinoza, Etika (Beograd: Beogradski izdavačko–grafički zavod,1983
Baruh Spinoza, Kratka rasprava o Bogu, čoveku i njegovoj sreći (Beograd: Dereta,2011)
Benedikt de Spinoza, Listopisi (Zagreb: Demetra, 2003)
Benedikt de Spinoza, Traktat o poboljšanju razuma i o putu kojim se najbolje stremi pravom
spoznavanju prirode (Zagreb: Latina & Graeca, 2006.)
Benedikt de Spinoza, Teologijsko-politička rasprava (Zagreb: Demetra, 2006.)
http://www.tabletmag.com/scroll/195668/in-or-out-the-spinoza-case izvor pregledan dana
16.1.2018.

10