Meditacije o prvoj filozofiji Ren Descartes

Suzana MASLA*
UDK: 141.132
Struni lanak
Primljeno:
19. travnja 2016.
Prihvaeno:
29. kolovoza 2016.

Saetak: Descartesove Meditacije o prvoj filozofiji objavljene su 1641. godine zajedno s prvih est poglavlja Primjedbi
i odgovora. Drugo izdanje Meditacije o prvoj filozofiji i svih
sedam poglavlja Primjedbi i odgovora iz tiska izlaze 1642.
godine. U prvoj meditaciji izlau se uzroci zbog kojih moemo sumnjati u sve materijalne stvari. Druga meditacija kao
temelj ima um koji se vlastitom slobodom domogao toga da i
sebe samoga shvaa kao onoga koji nuno egzistira. U treoj
meditaciji Descartes donosi svoja prva dva dokaza za Boju
opstojnost. U etvrtoj pak meditaciji, u kojoj se govori o istinitome i lanome, Descartes pokazuje koji je pravi put dolaska
i spoznavanja istinitoga. Taj je put prihvaanje kao istinitoga samo onoga jasno i razlueno spoznatoga, a sve to nije na
taj nain prihvatljivo moemo shvaati kao neistinito. U petoj
meditaciji nalazi se jo jedan dokaz za Boju opstojnost i pouzdanost te se tvrdi kako nunost geometrijskih istina takoer
ovisi o spoznaji Boga. U estoj meditaciji Descartes pokazuje
razliku izmeu spoznaje intelektom i zamiljanja imaginacijom te donosi oznake te spoznaje, odnosno zamiljanja. Descartesov glavni cilj pri pisanju Meditacija o prvoj filozofiji bio
je pronai prave argumente kojima emo na ispravan nain
spoznati Boga i um.
Kljune rijei: metafizika sumnja, dokazi za Boju opstojnost, neograniena supstancija, imaginatio, intellectio.

Uvod
Descartes svoje Meditacije o prvoj filozofiji1 zapoinje promiljanjem i izlaganjem uzroka zbog kojih moemo sum Djelo Meditacije o prvoj filozofiji (1641.) pojavilo se, prvo na latinskome, a ve 1647. i u francuskome prijevodu. Na samome poetku ovoga djela nalazimo Descartesovu posvetu gdje se on na poseban nain
obraa i zahvaljuje dekanu i doktorima svetoga Fakulteta teologije u
Parizu, koje on naziva mudrim i slavnim muevima. Istina, koju Descartes donosi u svojim meditacijama trebala je posluiti, kako je i sam
bio uvjeren, da svi povjeruju u Boju egzistenciju i realnu razluenost
ljudske due od tijela; Usp. R. DESCARTES, Meditacije o prvoj filozofiji, J. TALANGA (prev.), KruZak, Zagreb, 2015., str. 17.

* Suzana Masla,
dipl. teol., Katoliki
bogoslovni fakultet u
akovu Sveuilita J. J.
Strossmayera u Osijeku,
P. Preradovia 17,
31400 akovo, Hrvatska,
suzana.maslac@gmail.com

485

Diacovensia 24(2016.)3.

njati u sve materijalne stvari, a sumnja nas, pak, navodi na pravi put na kojem vie
nema mogunosti za bilo kakvu sumnju u ono to smo spoznali kao istinito i jasno.
Slijedi bjelodanost o umu koji vlastitom slobodom pretpostavlja kako ne egzistiraju sve one stvari u iju egzistenciju moemo sumnjati te zakljuuje kako ni njemu
samome nije mogue ne egzistirati, a odvajanjem due od tijela izlae Descartes
put koji vodi spoznavanju besmrtnosti due. U treoj meditaciji, kako bi dokazao
Boju opstojnost, Descartes navodi kako se prvotno potrebno osloboditi od osjetila. Svaka ideja koja se u nama raa uvijek je ideja koja ima neki uzrok, a konano,
zakljuuje, kako je ideja Boga u nama, a sam Bog joj je uzrok. U etvrtoj meditaciji
Descartes pokazuje razliku izmeu istine i neistine te dokazuje kako je istinito sve
ono to moemo spoznati jasno i odjelito, a zatim iznosi i razloge koji su uzrok neistini. U petoj meditaciji Descartes donosi jo jedan argument za Boju opstojnost
i tvrdi kako i sama izvjesnost geometrijskih i aritmetikih istina ovisi o spoznaji
Boga. Posljednju svoju meditaciju, Descartes posveuje razluivanju spoznaje intelektom od zamiljanja imaginacijom, a oznake tog razluivanja jesu najsigurniji
argumenti, pomou kojih dolazimo do spoznaje o naem umu i Bogu.2 Premda je
izvorna svrha meditacije bila vezana uz put unutranjega preobraaja koji predstoji
svakom vjerniku, jedino ontiko tlo na koje su se oslanjale Descartesove meditacije
bio je ego, to znai da meditirajui subjekt vie nije mogao vjerovati. Na poseban
nain u Descartesa sve dolazi u pitanje, sve se promilja i razluuje, tj. sumnjom
je voen istini i svom glasovitom: Ja mislim, dakle ja jesam. Descartes svojim
ontolokim argumentom za dokazivanje Boje opstojnosti stoji nasuprot mnogim
filozofima te su se pojedinci, posebice Kant, estoko sukobljavali s njegovom filozofskom milju, a osobito su se obruili na taj njegov ontoloki argument. Naravno,
treba rei i kako sve kritike imaju smisla, ali vidjet emo i Descartesove protuargumente. Najvanije je to da je Descartes vrsto vjerovao u sve to je rekao, a ono to
nije uspio dokazati, toga se klonio, kako je vie puta i rekao u svojim Meditacijama
o prvoj filozofiji.

1. Meditacije o prvoj filozofiji razrada i tumaenje

prve Descartesove meditacije
U prvoj meditaciji Descartes, traei sigurnu osnovicu filozofije, opravdava sumnju u osjetilnu spoznaju. Ve na samome poetku Descartes iznosi sljedee: Primijetio sam ve prije nekoliko godina kako sam u svojoj mladosti mnoge neistine
prihvatio kao istine i kako je dvojbeno ono to sam na to nadogradio. Zato treba
jednom u ivotu sve to iz temelja preokrenuti te poeti iznova od prvih temelja

R. DESCARTES, Meditacije o prvoj filozofiji, str. 29.

486

S. Masla, Meditacije o prvoj filozofiji Ren Descartes , str. 485.-496.

ako elim u znanostima utemeljiti jednom neto vrsto i postojano.3 Jo smo od

mladosti mnogo toga prihvaali kao istinito, ali smo kasnije uvidjeli da je mnogo
toga nesigurno. Zato je nuno da bilo kada u ivotu odbacimo sve to smo do tada
primili pa da od temelja ponemo iznova. Nuno je, stoga, prije svega preispitati
naela na kojima se gradi nae znanje da bismo doli do onoga to je jedino nedvojbeno, onoga jedinoga o emu se ne moramo pitati. Znanje, pak, prema Descartesu, stjeemo dijelom osjetilima, a dijelom svojim umom. Osjetila nas, meutim,
esto varaju pa im ne smijemo u potpunosti povjeravati. Jo jedna bitna stvarnost
u Descartesa jest i razluivanje budnoga stanja od sna jer ne postoji sigurnost kojom bismo mogli razluiti ta dva stanja. On ovdje kae: Moda ak ni nae tijelo
nije takvo kakvo mi se po osjetilima ini.4 To, pak, dalje znai kako nuno postoji
protenost, ali ni istine uma nisu sasvim slobodne od sumnje. Najsigurnije istine,
prema Descartesu, jesu one aritmetike i geometrijske jer ne brinu toliko o tome
jesu li ili nisu iste u prirodi. Zanimljivo je i to kako Descartes donosi kao mogunost postojanje zlog duha, varalice, koji bi nas ometao pri spoznavanju, ali zato on
pretpostavlja najboljega Boga koji bi nas opet vraao na put istine.
Prema tomu, moe se zakljuiti kako ni osjetila ni miljenje ne pruaju potpunu
izvjesnost pri zakljuivanju, ali ako se odijelimo od svega nebitnoga i onoga to ne
razumijemo, tada smo ve blie istinitoj spoznaji.

2. Druga Descartesova meditacija govor o sumnji

kao osnovi svake spoznatljive stvarnosti
U drugoj meditaciji Descartes pronalazi vrst oslonac te kae kako i u sumnji postoji
sigurnost onoga miljenja koje sumnja, a time i izvjesnost da postoji neto, zapravo
netko, kome je bit da misli i da je to nepobitna osnova svake spoznaje stvarnosti.
U nesigurnosti svih sumnji mogu nai jednu sigurnu toku, jedan iskaz koji je
potpuno izvjestan i nepobitan, a to je injenica koja moju sumnju ili miljenje odrava na ivotu.5
Descartes tu sumnju naziva metafizikom sumnjom, a ona oznaava sumnju u sve
to opstoji kao takvo. elimo li pravilno razluiti ono ispravno od sumnje, moramo zadravati samo ono u to smo sigurni da jest takvo kakvim se ini. S tom sigurnou, da neto jesam, povezana je nerazdvojivo i ona druga da ja mislim i ja
postojim. Ja mislim, dakle jesam, u Descartesa je istina koja mi se oituje kao
izravna stvarnost. Pa i kad bi postojalo neko mono bie koje bi me varalo, ipak i
Isto, str. 31.
Isto, str. 33.
5
Isto, str. 43.
3
4

487

Diacovensia 24(2016.)3.

ja moram postojati da me moe varati. Tome da jesam, mogu odmah pridati i ono
da ja jesam neto: tj. znam da sam stvar koja misli i to je jedino sigurno.6 Misliti u
Descartesa znai sljedee: sumnjati, dvojiti, razumijevati, tvrditi, nijekati, zamiljati
i osjeati. Ve u samome tome to gledam ili sluam neto, a kada se pri tome razumijevam kao onaj koji misli, onda u tome uviam ono bitno. To bi, pak, dalje znailo kako bolje poznajemo predmete svojih osjetila negoli sebe same. Nepromjenjiva
svojstva voska, ako ga uzmemo za primjer, spoznaju se samo razumom. Spoznaja
voska jest, prema Descartesu, uvid samoga uma, koji moe biti nesavren i zbrkan,
ili jasan i razluen, ve prema tomu posveujem li manje ili vie pozornosti onim
stvarima od kojih se sastoji.7 Pri spoznavanju materijalnih stvari izvan sebe zadobivam i sigurnu spoznaju da ja postojim. Sve do sada izreeno navodi nas na
zakljuak da subjekt koji misli lake i bolje spoznaje ono umno negoli ono tjelesno.

3. Trea meditacija R. Descartesa dokazi za Boju opstojnost

Trea Descartesova meditacija donosi dokaze za Boju opstojnost (de Deo, quod
existat). Autentinost postavljanja pitanja o Bogu trai i promiljanje o ivotnoj
formi. To pitanje u Descartesa proizilo je iz smjera metodikoga ateizma. Tako
se pitanje o Bojoj opstojnosti pokazuje kao traenje pojma beskonanosti u kojem se zrcali ljudska konanost. Pitanja o Bogu tako dovode do mjesta na kojima se jasnije vidi i odakle ono izvire i kamo uvire.8 Iz dobivene spoznaje o sebi
mogu izvesti ope pravilo istine, a njezinu vrijednost mi jami istinitost Boga, ije
se opstojanje kao savrenoga bia takoer moe jasno pokazati. Jedino je ideja
Boga, prema Descartesu, jasna i odjelita, a sve ono to opaam jasno jest istinito
i odjelito.9 Sigurno je da sam ja bie koje misli. No to jo nije rijeeno pitanje
odgovara li mojim drugim idejama i pojmovima uope neto te mogu li ja to spoznati. Jedino tada, dri Descartes, kada bi postojao neki bog (varalica) koji bi me u
svemu varao, bilo bi mogue da i to ope pravilo istine ne bude sigurno. Zato je
potrebno istraiti pitanje, opstoji li Bog ili je on moda varalica. Zabluda se nalazi
samo u podrijetlu naih ideja, a ne u samim idejama. One ne mogu biti neistinite.
Pogledamo li poblie te ideje, onda vidimo da su nam neke uroene, a druge pridole, a veina njih su izmiljene od samoga mene.10 Njihova neovisnost o mojoj
volji jo ne dokazuje da one dolaze od izvanjskih stvari. One bi mogle biti i priini u snu koji su takoer neovisni o mojoj volji. No postoji put kojim moemo
Isto, str. 47.
Isto, str. 55.
8
A. VUKOVI, Filozofska pitanja o Bogu, u: Bogoslovska Smotra 76(2006.)2, str. 335.-361.
9
R. DESCARTES, Meditacije o prvoj filozofiji, str. 83.
10
Isto, str. 69.
6
7

488

S. Masla, Meditacije o prvoj filozofiji Ren Descartes , str. 485.-496.

doi do zakljuka dolaze li te ideje od izvanjskih predmeta, a taj nam put ujedno
predstavlja prvi dokaz za Boju opstojnost. Upravo intelektom shvaam to je stvar
(tj. supstancija11), to je istina, to je miljenje i to nam dolazi upravo po vlastitoj
naravi i prema vlastitoj naravi. Te razliite ideje imaju razliitu mjeru objektivne
stvarnosti ili savrenosti Ideje supstancija stvarnije su i savrenije od ideja naina i
akcidenata. Tako i ideja neizmjernoga, vjenoga, nepromjenjivoga, sveznajuega,
svemonoga bia, stvoritelja svih ogranienih stvari posjeduje vie stvarnosti od
ideja supstancija koje su ograniene. No u uinku nekoga uzroka ne moe biti vie
stvarnosti nego to je u samom uzroku. Drugim rijeima, uzrok mora u sebi sadravati barem toliko stvarnosti ili jo vie nego to je ima njihov uinak. Ukoliko je
stvaran sadraj ili savrenstvo neke moje ideje toliko veliko da nadilazi mjeru moje
savrenosti i stvarnosti, onda nije mogue da sam ja jedino bie koje opstoji, nego
mora opstojati jo neko bie, osim mene, koje je uzrok ideje. Ako Boga shvaamo
kao neizmjernu, neovisnu, najumniju i najmoniju supstanciju, onda ta ideja ne
moe potjecati od mene samoga jer ona ukljuuje neto neizmjerno, a ja sam kao
bie ogranien. Neizmjernost nije samo isto nijekanje ogranienosti, nego u njoj
lei puno vie stvarnosti i savrenosti od ogranienoga. Problematika koja se pri
tome javlja unutar tree Descartesove meditacije, prema miljenju autora Milidraga, kree se u smjeru pitanja: na osnovu ega kartezijanski meditirajui subjekt
moe razluiti koje njegove ideje reprezentiraju sutine stvari, dakle sutine svega
onoga to ili realno egzistira ili moe realno egzistirati, a koje reprezentiraju tek
bia razuma.12 U petom ulomku Tree meditacije Descartes razdjeljuje svoje misli
na ideje koje reprezentiraju razliite predmete, s jedne strane, i na voljne akte koji
obuhvaaju htijenja i sudove, s druge strane. Sama htijenja za Descartesa ne reprezentiraju nita te se on ni ne osvre na njih sve do etvrte meditacije.13
Ve samo zbog toga to opstojim i u meni je stanovita zamisao najsavrenijeg
bia, to jest Boga, najbjelodanije se dokazuje da i Bog opstoji.14 Bog je onaj koji
ne moe biti varljiv, ja ga ne mogu u cijelosti shvatiti, ali Ga mogu donekle dosei
miljenjem. On nije podloan nikakvim nedostatcima. Na temelju obaju dokaza
Supstancija (lat. substantia) latinski prijevod grkoga Platonova pojma ousia te Aristotelova pojma hypostasis. Descartes supstanciju shvaa kao neto to za svoj bitak nije potrebito niega drugoga: boanska supstancija kao beskonano savreno miljenje (res cogitans infinita). No, i konana
mislea svjesna supstancija (res cogitans finita) kao i proteni tjelesni svijet (res extensa) postoje
istom Bojim stvaranjem. Usp. Supstancija, u: A. HALDER (ur.), Filozofijski rjenik, Naklada Juri,
Zagreb, 2002., str. 356.-357.
12
P. MILIDRAG, Problem razlikovanja ideja stvari od ideja nestvari kod Descartesa, u: Filozofska
istraivanja 32(2012.)2, str. 261.-278.
13
Isto, str. 262.
14
R. DESCARTES, Meditacije o prvoj filozofiji, str. 81.
11

489

Diacovensia 24(2016.)3.

vidljivo je kako Bog ne moe biti varalica. Prijevara i varka zasnivaju se na zloi ili
nemoi, a Bog, kao neograniena supstancija, moe biti samo bie bez nedostataka.
U tome je jedino to se moe prigovoriti onomu to vrijedi kao ope pravilo istine
i iz toga razloga zakljuujemo kako samo ono to opaam kao jasno i odjelito jest
ujedno i stvarno i istinito.

4. etvrta meditacija R. Descartesa izbjegavanje zablude;

govor o istinitome i neistinitome
etvrta meditacija predstavlja saetak prvih triju meditacija. Descartes zapoinje
svoj govor o istinitome i neistinitome te pokazuje put kojim valja izbjei zabludu.
Ponajprije se pita kako je uope mogue da padnem u zabludu ako me je savreno
bie, Bog, stvorilo. On smatra kako je nedovoljno tumaiti dogaaj zablude samo
i jedino ogranienou naega bia. Zabluda nije samo neimanje istine nego i prihvaanje neistine. On ovdje kae sljedee: Svako jasno i odjelito poimanje nedvojbeno jest neto, i stoga ne moe biti od nita, nego mu je nuno Bog uzronik,
Bog kao Onaj najsavreniji, koji ne moe biti laan; stoga je taj na sud nedvojbeno istinit.15 U tome poglavlju Descartes objanjava ovisnost naega djelovanja o
Bogu. Bog neizravno sudjeluje u naim pogrjekama jer odrava nae sposobnosti
onakvima kakve nam omoguuju te iste pogreke. Nedostatak je, meutim, prvotno u nama koji upotrjebljavamo odreenu spoznatu istinu. U svojem razmiljanju
ne uim samo, kako to Descartes kae, ne pogrijeiti nego istodobno i to mi je
initi kako bih postigao istinu. Do nje u zaista doi ako se dostatno drim samo
onoga to savreno razumijem, a susteem se od onih stvari koje poimam zamreno
i nejasno. Zanimljivo je kako upravo u toj meditaciji Descartes pokazuje ne samo
kako ne pogrijeiti, tj. initi pogrjeke, nego i kako se pribliiti onome to je istinito,
u konanici, onome to je istina i to se takvim treba tumaiti i razumijevati. Ispravnom upotrebom sposobnosti prosuivanja dolazimo do toga da iskljuimo svaki
vid pogrjeke pri spoznavanju, a meditacija je, pri tome, onaj ispravan nain kojim
samoga sebe stavljam na put ispravne i istinite spoznaje.

5. Obrazloenje pete meditacije R. Descartesa bit materijalnih stvari

i daljnji dokazi Boje opstojnosti
Peta meditacija prouava bit materijalnih stvari i jo jednom govori o Bojoj egzistenciji. Descartes ponajprije ispituje jasnou ideja koje imamo o izvanjskome svijetu te kae kako su jedina jasna matematika odreenja i zato su ona istinita. Predmeti tih ideja moraju imati odreenu istinitu i nepromjenjivu prirodu ili bitnost
Isto, str. 117.

15

490

S. Masla, Meditacije o prvoj filozofiji Ren Descartes , str. 485.-496.

(sutinu) koja pritom ne ovisi o naem duhu. Takve ideje nemaju osjetnoga iskustva, ali su istinite jer su jasno i odjelito spoznate, pa zato i njihovi predmeti bivaju
oznaeni u Descartesa kao neto. Ono to u svojoj svijesti spoznamo jasno i odjelito
iako nekom predmetu ve pripada, onda to tome predmetu i mora pripadati. Otuda
dobivamo jo jedan dokaz za Boju opstojnost. Kao to u sebi nalazim ideju nekog geometrijskog lika ili broja, tako nalazim u sebi i ideju najsavrenijeg bia i pritom jasno i odjelito vidim da na njegovu narav spada to da uvijek postoji. Boja opstojnost mi je barem isto toliko jasna i izvjesna kao i matematike istine.16 Boja
egzistencija17 ne da se odijeliti od njegove biti (essentiae)18, kao to se, primjerice,
od biti trokuta ne da odijeliti veliina triju kutova, ili od ideje brijega ideja doline.19
Nunost same stvari goni me da mislei priznam da je opstojnost Boga neodjeljiva.
im stvorim samu misao prvoga i najviega bia, ve moram njemu nuno pridati
sve savrenosti, a otuda nuno slijedi i njegova opstojnost jer je i opstojnost savrenost. Ideja Boga je prva i najodlinija od uroenih ideja, ne neto izmiljeno, nego
odsjev istine prirode. Iz te ideje mogu izvesti i druge zakljuke: da je nemogue da
postoje dva ili vie bogova, da Bog opstoji od vjenosti i dovijeka.20 Jedino ako
mi je duh zamagljen, onda je mogue da poriem oitu istinu da Bog postoji. Kada
sam jedanput dobio uvid u istinu da Bog jest i da sve drugo o njemu ovisi te da on
nije varalica, te ako sam iz toga zakljuio da je sve to spoznam jasno i odjelito ujedno i nuno istinito, onda je uklonjena svaka sumnja te o tome posjedujem istinito i
sigurno znanje, a sigurnost i istinitost znanja ovisi o spoznaji Boga.

6. esta meditacija R. Descartesa govor o odjelitosti uma od tijela

Posljednja, esta meditacija, govori o egzistenciji materijalnih stvari i realnoj odjelitosti uma od tijela.21 Descartes ovdje na poseban nain istrauje pitanje opstojnosti materijalne stvarnosti. Vjerojatnost toga daje ve sposobnost predoavanja
Isto, str. 123.
Egzistencija (lat. existere, izii, nastati), openito: opstojnost, postojanje, tubitak, zbilja, stvarnost.
U aristotelovsko-skolastikoj tradiciji se pod egzistencijom (lat. existentia) misli postojanje bia iz
njegovih poela i iz njegove samostojnosti, ostvarenje njegova tako-bitka, (esencije) njegove biti
(akt). Usp. Egzistencija, u: A. HALDER, Filozofijski rjenik, str. 90.
18
Bit kao imenica bit znai naelni (vidik) pogled (gr. eidos, ousia; lat. species, essentia) koji neko
bie, kao pojavno oblikovano bie, nudi svojim karakteristinim to-bitkom (tostvo, neto-bitak).
Ona oznauje pojedinano bie (individuum) te istodobno i prije svega unutarnju strukturu, tip,
temeljnu odreenost koje su nekomu biu zajednike s drugim biem jedne te iste vrste. Usp. Bit,
u: Isto, str. 45.-46.
19
R. DESCARTES, Meditacije o prvoj filozofiji, str. 121.
20
Isto, str. 129.-133.
21
Isto, str. 135.
16
17

491

Diacovensia 24(2016.)3.

(imaginatio) koja nam daje predodbe (ideje) tjelesnih stvari. No to jo nije dokaz.
Razlika izmeu imaginacije i spoznaje intelektom sastoji se u sljedeem: pri zamiljanju neega imaginacijom potreban je nekakav poseban duevni napor kojim se
ne koristimo pri spoznaji intelektom. Descartes dalje nastavlja i kae kako se osjetilima ne moemo potpuno povjeriti, ali ne smijemo ni sumnjati u sve to nam osjetila predouju. Kad znam da sve ono to mislim jasno i odjelito moe od Boga biti
i stvoreno, onda je dovoljno da jasno i odijelim jednu stvar od druge pa da mi bude
oito da je Bog mogao njih tako odjelito stvoriti. No imam jasnu i odjelitu ideju o
sebi samome kao biu koje misli i koje nije proteno, ali u isto vrijeme imam jasnu
i odjelitu ideju o tijelu kao protenom biu koje ne misli. Posjedujem i svojstvo da
od osjetila primam ideje koje ne stvaram. One moraju imati uzrok u nekoj supstanciji koja je razliita od mene, u kojoj se stvarno nalazi sav predodbeni sadraj tih
ideja. Drugim rijeima, te ideje moraju uzrokovati ili samo tijelo ili neko vie bie.
Kako je istinoljubivi Bog ne eli varati, treba pretpostaviti da ideje o tijelu, materijalnosti doista i dolaze od tijela, pa prema tome tijela doista egzistiraju. Na temelju
toga to Bog nije prijevaran openito i proizlazi da se u tim stvarima ni ne varam.22
Naa nas priroda ui da imamo tijelo, da smo osjeajima tijesno povezani s tijelom
i da s njime inimo cjelinu, a da se oko naega tijela nalaze i druga tijela. Descartes
kae kako trebamo imati na umu, dok promiljamo o gore izreenome, kako je tijelo uvijek djeljivo, a um nije. Budui da sam stvar koja misli, u sebi ne razlikujem
dijelove, nego samoga sebe shvaam kao cjelinu.

Zakljuak
Na kraju, kako bismo dali valjan zakljuak svemu to je do sada izreeno, zapoet
emo od toga da postoji nekoliko vrlo bitnih stvarnosti za shvaanje Descartesovih Meditacija o prvoj filozofiji. Prvo na to treba obratiti pozornost u njegovoj filozofskoj misli jest to da je duh u Descartesa pri spoznavanju uvijek onaj prvotniji,
primarniji, izvjesniji, a dua je besmrtna jer ne ovisi o tijelu. Nadalje, s obzirom na
Boga Descartes nam donosi tri vana dokaza za dokazivanje Boje opstojnosti. Prva
su dva na temelju uzronosti, a trei je ontoloki dokaz. Taj posljednji, ontoloki,
dokaz naiao je i na neodobravanje, posebice Immanuela Kanta. On se na poseban
nain razraunao s tim Descartesovim dokazom. Pitamo li se to je to Kantu zasmetalo u Descartesovu tumaenju ontolokoga dokaza za Boju opstojnost, dolazimo
do toga da postojanje, prema Kantu, nikako nije i ne moe biti svojstvo, a pojedini
su filozofi, meu njima i sam Descartes, to obiavali kazivati u svojim promiljanjima i pridavali su Bogu svojstvo postojanja i iz toga onda i zakljuili postojanje Boga.

Isto, str. 143.

22

492

S. Masla, Meditacije o prvoj filozofiji Ren Descartes , str. 485.-496.

Rije je, dakle, o apriornom argumentu Bojega postojanja koji se temeljio ponajprije na istom promiljanju i nije pokuavao dokazati kako je sve stvoreno Boje
djelo. Descartesov ontoloki argument, kakav donosi u treoj meditaciji, izrie prije svega njegovo poimanje Boga, a to vidimo iz sljedeega ulomka: pod Bojim
imenom razumijem stanovitu supstanciju koja je beskonana, neovisna i u najvioj mjeri razumna i mona. Ako pomnije razmislim sve mi se manje ini da su (ti
atributi) mogli potei od mene samog. Stoga iz svega to je do sad izreeno treba
zakljuiti da Bog nuno egzistira.23
Descartesov ontoloki argument proizlazi iz definicije rijei Bog, bia od kojega se
nita vee ne moe zamisliti, on je savreno bie. No, on svoje dokaze trai i drugdje.
Na primjer, u petoj meditaciji navodi kako ve samim tim to imamo ideju Boga u
sebi, to znai da Bog nuno mora postojati jer kako ideju Boga pronalazimo unutar
sebe isto tako pronalazimo i ideju nekoga lika ili broja. Ovdje vidimo i kako Descartes pokuava odvojiti Boju egzistenciju i bit to je, po njemu, razliito. No u tome
ne uspijeva jer je egzistencija bitno svojstvo Boga i ne moe se odvojiti od njegove
biti kao to se od biti trokuta ne moe odvojiti veliina njegovih triju kutova jednakih dvama pravim.24 Ta nemogunost odvajanja biti i egzistencije sadrana je
u jednoj jedinoj misli, a ta je da Bog ne bi bio najsavrenije bie ako ne bi postojao.
Dakle, Descartesova logika ide u sljedeem smjeru: Prvo, prema njegovoj definiciji Bog je savren. No Bog nije savren ako ne postoji. Dakle, Descartes zakljuuje
kako Bog nuno mora postojati.
Vrlo bitan pojam u Descartesovoj filozofskoj misli jest i neodvojivost kojom on eli
rei da ako se neto ne da odijeliti od neega drugoga, ne znai nuno da i ne postoji
negdje na odvojen nain. On tu daje primjer brijega koji se ne da odvojiti od doline,
ali ipak to ne znai da ne postoji jedan brijeg negdje na svijetu. On time ne potvruje, ali ni ne nijee opstojnost neega, ve samo eli ukazati da koliko su neke stvari
neodvojive jedna od druge, toliko je mogue i da postoje negdje odvojeno. Upravo
zato to se Boga ne moe zamisliti nikako drukije osim kao egzistirajuega, on zbilja mora egzistirati. Dakle, on se tim ograuje od moguih prigovora pa kae kako u
naoj slobodnoj moi nije zamiljati najsavrenije bie, tonije Boga, bez egzistencije, tj. najviega savrenstva, ali u naoj je slobodnoj moi zamiljati, primjerice
konja s krilima ili bez njih, dolinu s brijegom ili bez njega.
Moda se ini pogrjenim i to to Descartes uzima postojanje kao najvie savrenstvo Boje. No ako i nije najvie savrenstvo, postojanje ipak jest meu savrenstvima i mora biti pripisano Bogu. Kant, meutim, ne vjeruje kako se Boja op Isto, str. 93.
Isto, str. 123.-125.

23
24

493

Diacovensia 24(2016.)3.

stojnost moe dokazati iskljuivo promiljanjem i tu se oni razilaze u miljenjima.

On zapravo nijee taj ontoloki dokaz za Boju opstojnost koji su donijeli filozofi
tijekom povijesti i tako dali Bogu svojstvo postojanja i iz toga zakljuili kako Bog
nuno jest, kako nuno postoji. Kant ovdje tvrdi kako postojanje nije i ne moe biti
svojstvo. No ontoloki su se dokazi za Boju opstojnost oslanjali iskljuivo na Boja
svojstva i zato je ta Kantova kritika vrlo bitna za pravilno razumijevanje svega do
sada izreenoga. Primjerice, udovica ostaje udovica postojala ona ili ne. Bitno je,
dakle, znaenje te rijei. Postojanje, uistinu, nije svojstvo. Primijenimo li tu teoriju
na ontoloki dokaz, moemo rei kako su Boja svojstva dobrota, sveznanje i neograniena mo, ali ne i postojanje. Postojanje je, naime, bilo ono stvarno ili u mati,
zapravo uvjet da bi neto moglo imati svojstva, a nije samo svojstvo.
Kant tom kritikom, dakle, ne otpisuje mogunost postojanja Boga, ali jasno govori
kako je krivo samo na temelju rijei postojati zakljuiti kako Bog u stvarnosti jest
i postoji. Descartes opet tvrdi kako je postojanje svojstvo sadrano unutar pojma
Bog i kae kako Boga koji ne bi postojao i ne bismo mogli nazvati Bog. Najvei problem, mogli bismo to tako rei, izmeu Descartesa i Kanta jest iskustvena dimenzija. Ako elimo rei kako neto jest kakvim se ini, onda moramo imati i iskustvo o
tome. Ono nam mora biti aposteriorno dano, a ne apriorno kakvi su Descartesovi
ontoloki dokazi. Na primjer, ujem da postoji neka keramika posuda. No svoje znanje ne proirujem ako samo ujem ili mislim kako postoji neka keramika
posuda, ve samo ako ju vidim ili posjedujem, jer postoji mogunost da posuda o
kojoj jo nemam znanje sadri vie ili manje svojstava nego to mislim. Konkretno,
na primjeru Boga, Kant je elio rei da mi vjerujemo da je Bog dobar i svemogu,
sveznajui, ali ipak moramo imati i neki doivljaj ili iskustvo vezano uz Boga kako
bismo mogli znati postoji li ili je tek plod nae mate. Na tome je mjestu Descartes
ostao malo nedoreen, no ipak je vrsto vjerovao u svoj dokaz o Bojoj opstojnosti.
Treba rei i kako su Descartesovi ontoloki argumenti odreeni teizmom koji prvotno govori kako postoji jedan Bog koji je svemogu, sveznajui i beskrajno dobar. Naziv ontoloki pripisujemo Kantu, a u srednjem vijeku nazivao se i Anselmov
argument jer je sv. Anselmo prvi koji ga je spomenuo.25 No treba rei i kako se
taj ontoloki dokaz razlikuje od drugih dokaza o Bojoj opstojnosti i stoga bi bilo
pogrjeno govoriti kako je svaki pokuaj dokazivanja Boje opstojnosti ontoloki
dokaz. Uz taj ontoloki, postoji jo dokaz prvoga uzroka ili kozmoloki dokaz, koji
Anselmo donosi svoj ontoloki argument u djelu Proslogion. On Boga opisuje kao neto najvee
nama spoznatljivo, Bog je vrhunac sve nae spoznaje, On je vrhovno dobro koje ne ovisi ni o emu,
ali od Njega ovisi svaije postojanje i dobrobit. Anselmo je htio bezumnika poduiti kako je Bog
vrhunac svih naih zamisli. U kritici Anselmova argumenta najee se prigovara da je ovjeku dao
preveliku ulogu u dokazivanju Boje opstojnosti, on je taj koji Boga na neki nain posjeduje u svome umu, dakle jo jedan aprioran argument susreemo u Anselmovoj misli.

25

494

S. Masla, Meditacije o prvoj filozofiji Ren Descartes , str. 485.-496.

moe biti neto uvjerljiviji, no opet nam treba ono neto iz ega se moe zakljuiti
da je Bog poetak svega. Ontoloki je, pak, argument pokuaj dokazivanja Boje
opstojnosti s pomou njemu pripadnih i ve spomenutih svojstava svemogunosti,
beskrajne dobrote i znanja. Prema tomu, Descartesovim rijeima, ontoloki argument jest onaj koji govori kako je upravo Bog ono bie od kojega se nita vee ne
da zamisliti26, a sumnja je ta koja vodi Descartesa njegovom slavnom zakljuku:
Ja mislim, dakle ja jesam.

Isto, str. 125.-129.

26

495

Diacovensia 24(2016.)3.

MEDITATIONEN BER DIE ERSTE

PHILOSOPHIE REN DESCARTES
Suzana Masla*
Zusammenfassung

1641. wurden Descartes Meditationen ber die erste Philosophie gemeinsam mit den
ersten sechs Kapiteln derAnfragen und Antworten. 1642 kam die zweite Auflage der
Meditationen ber die erste Philosophie aus dem Druck gemeinsam mit allen sieben
Kapiteln der Anfragen und Antworten. In der ersten Meditation werden die Ursachen
entfaltet, deretwegen wir an allen materiellen Dingen zweifeln knnen. Die zweite Meditation hat als Grundlage den Geist, der mit Hilfe seiner eigenen Freiheit errungen hat,
dass er auch sich selbst als jenen begreift, der notwendigerweise existiert. In der dritten
Meditation bringt Descartes seine ersten beiden Beweise fr das Bestehen Gottes. In der
vierten Meditation, wo vom Wahren und Falschen die Rede ist, zeigt Descartes, was der
erste Weg der Ankunft und der Erkenntnis des Wahren ist und es ist dies jener, dass wir
nur das als wahr annehmen, was klar und erleuchtet erkannt ist und alles, was nicht auf
diese Art akzeptabel ist, knnen wir als unwahr verstehen. In der fnften Meditation
befindet sich ein weiterer Beweis fr das Bestehen Gottes und die Verlsslichkeit hngt als
Notwendigkeit der geometrischen Wahrheit ebenso von der Erkenntnis Gottes ab In der
sechsten Meditation zeigt Descartes den Unterschied zwischen der Erkenntnis durch den
Intellekt und der imaginren Vorstellung und nennt die Kennzeichen dieser Erkenntnis
beziehungsweise dieser Vorstellung. Descartes Hauptziel beim Schreiben dieserr Meditationen ber die erste Philosophie war genau das Finden der richtigen Argumente, mit
deren Hilfe wir auf richtige Weise Gott und den Geist selbst erkennen.
Schlsselwrter: metaphysischen Zweifel, der Gottesbeweis, unbegrenzten Substanz,
Imagination, Intellekt.

* Suzana Masla, dipl. teol., Katholische theologische Fakultt in akovo, Universitt von J. J. Strossmayer in Osijek, P. Preradovia 17, 31400 akovo, Kroatien, suzana.maslac@gmail.com

496