O Pascalovoj okladi: Ima li Boga – ili smo sami u bešćutnim pustinjama svemira?

Kad Pascal u okladi upozorava agnostika na to da se isplati vjerovati u Boga, jer ako ga ima,
dobit će puno (vječni život), a ako ga nema, neće izgubiti ionako ništa, onda to nije samo
pitanje postojanja ili nepostojanja Boga, nego i poziv na životnu odluku u skladu s Isusovim
shvaćanjem života.

Filozof Ludwig Wittgenstein svojevremeno je ustvrdio u svom poznatom djelu Tractatus

(1921) kako je najbolje šutjeti o onome o čemu se ne može jasno govoriti. Kasnije se
korigirao, napominjući kako ipak ima trenutaka u životu kad se čovjek mora baviti i “do
vrtoglavice uzbudljivim mislima” (schwindelerregende Gedanken) kako bi došao do
određene spoznaje.

Govor o Bogu pripada tim mislima, onoj iskonskoj ljudskoj želji da progovori i o onome što
nikada ne može shvatiti do kraja, o onome što ne samo da nadilazi ljudska osjetilna iskustva,
nego transcendira također sve njegove razumske spoznajne mogućnosti. Ta potreba za
pojašnjenjem onog misterioznog, duboko skrivenog, što je ponekad više u nama nego mi
sami u sebi, kako kaže Augustin, ostala je izazov za čovjeka i u svijetu moderne. Iako se
pojavom prosvjetiteljstva, pogotovo nakon Kanta, ne govori više tako mnogo o
mogućnostima ili nemogućnostima dokazivanja postojanja Boga, jer znanstvenim putem nije
moguće niti jedno niti drugo, u čemu se danas slažu i znanost i teologija – pitanje Boga
ostaje, unatoč svemu, i dalje veliki izazov za ljudsku misao.

Naš mozak, koji je trajno zaokupljen razvrstavanjem i svrstavanjem onoga što doživljavaju
naša osjetila, trudi se istovremeno shvatiti i odrediti naše mjesto u svijetu. U sličnoj relaciji
stoji ljudski mozak i prema onim nejasnim izazovima razuma, koji nadilaze svaki osjetilni
svijet čovjeka, i koji također traže odgovor na mnoga pitanja. U to područje spada zasigurno
razmišljanje o Bogu, pitanje smrti i s time povezano pitanje smisla ljudskog života. Religije
su već u svojim počecima pokušavale dati odgovor na ta pitanja, istina vežući ih često uz
mnoge tada nejasne prirodne pojave, koje su danas, zahvaljujući znanosti, pojašnjene. Pa
ipak, sam nagon da se pronađe odgovor na ono što nas transcendira, što daje ljudskom životu
dublji smisao, što ga čini istinski sretnim, ostalo je i danas, pored svih spoznaja, još uvijek
neodgovoreno pitanje. Jer svi odgovori, sve spoznaje nisu zadovoljavajuće, ukoliko ne nude
odgovor na ono najvažnije pitanje, pitanje prošlosti (Odakle?) i budućnosti (Kamo?) čovjeka.
I u svijetu moderne je postalo jasno da se čovjek ne može, i pored svih ponuda, pomiriti s
činjenicom da je samo slučajna sadašnjost.

Pored sve učestalijeg ateističkog pogleda na život još uvijek je i danas malo onih koji
radikalno prihvaćaju Schopenhauerovu pesimističnu misao da ljudski život nema nikakvog
smisla, osim što nam omogućuje spoznati da bi bilo bolje da nas nije bilo. Zato je ponekim
ateistima i agnosticima i danas lakše govoriti o tome da ne vjeruju kako postoji Bog, nego
prihvatiti nametnutu globaliziranu lažnu istinu o tome da se u ljudskom životu sve svodi
samo na osnivanje obitelji, zaradu novca, karijeru i lagodan život, da je smrt zadnja točka na
sve što jesmo. Reći poput Nietzschea: “Bog je mrtav”, daleko je lakše nego su upustiti u
život bez njega. Nešto o tome nam govori i sam Nietzscheov pokušaj da u trenutku
poremećaja svijesti zauzme Božje mjesto. Nije li i to samo dokaz ljudske čežnje da dublje
spozna samoga sebe i susretne se s onim što je duboko ukorijenjeno u njemu, a što ga
istovremeno nadilazi.
U ovom kontekstu mogla bi Pascalova oklada i u svijetu moderne biti vrlo zanimljiva. Jer i
danas postoji mnoštvo ljudi koji se, razočarani svim ponudama u globaliziranom svijetu
moderne, okreću potrazi za dubljim smislom života, za onim što bi moglo pružiti čvrste
temelje smislu njihove egzistencije. A njega je teško otkriti i utemeljiti bez uvjerenja da
postoji nešto što nadilazi sve te “osjetilne prevare svijeta”, koje zadovoljavaju na trenutak,
ali ne i u cjelini. Još uvijek odzvanja i svijetom moderne ljudski jecaj za ispunjenjem bitka.
Utoliko je pitanje Pascalove oklade, ukoliko je shvatimo u širem smislu, i danas vrlo
aktualno, jer je vezano uz religijski (kršćanski) semantički sadržaj koji, kako kaže filozof
Habermas, niti danas ne mogu još uvijek nadomjestiti znanost i filozofija.

Za razliku od Descartesa čija se sigurnost temelji na mišljenju (cogito ergo sum – mislim,
dakle jesam), Pascal polazi od sigurnosti koju čovjeku nudi vjera (credo ergo sum –
vjerujem, dakle jesam). Pascal upozorava da se spoznaja ne temelji samo na razumu, nego na
onom što podrazumijeva čitavog čovjeka, na ljudskoj nutrini, “srcu”. Kad Pascal u okladi
upozorava agnostika na to da se isplati vjerovati u Boga, jer ako ga ima, dobit će puno
(vječni život), a ako ga nema, neće izgubiti ionako ništa, onda to nije samo pitanje postojanja
ili nepostojanja Boga, nego i poziv na životnu odluku u skladu s Isusovim shvaćanjem
života. Jer ako Isusov Bog postoji, i ako se iskreno prihvate načela kršćanstva, otvara se
mogućnost za utemeljenje osmišljenog života i ovdje na zemlji. Utoliko je Pascalova oklada
upozorenje i onima koji su prihvatili biblijskog Boga da ga ozbiljno shvate u svom
praktičnom životu. Jer pitanje kršćanske vjere nije samo pitanje uvjerenja da postoji Bog,
nego ujedno i poziv na realizaciju onoga što se u tom kontekstu od pojedinca očekuje. Vjera
da Bog postoji, mišljenja je Pascal, “nije igra koja tek počinje”, nego nešto što već jest i što
se treba dalje realizirati. Pascal je i sam, baveći se strastveno znanošću, duboko živio vjeru.
Njegova oklada je, kako misli filozof Denis Moreau, suvremeni poziv upućen ateistima ali i
kršćanima da preispitaju način života; ateistima utoliko što pitanje smisla ljudskog života ne
spada u ona svakodnevna pitanja, na koja se znanstveno može dobiti zadovoljavajući
odgovor, a kršćanima, jer vjerovati da Bog postoji znači istovremeno praktično ga susresti u
vlastitom životu.

Sam Pascal, koji je pokušavao čitav život biti autentični vjernik i kršćanin, doživio je susret s
Bogom na vrlo dojmljiv način. Nakon njegove smrti pronašli su u kaputu papirić koji je
skrivao, noseći ga uvijek sa sobom. Na njemu je bio opisan mistični doživljaj Boga, kojega
se, kako je pojasnio, ne može u potpunosti spoznati samo razumom ili filozofskim mislima.
Pascal stavlja jednostavno Boga u centar cjelokupnog ljudskog života. Poznati njemački
književnik Martin Walser govori u tom kontekstu kako bi onaj koji danas u vrijeme moderne
želi isključiti pojam Boga iz društvenog života morao ponuditi ono što bi ga moglo
adekvatno nadomjestiti. A da je to teško, ukazuje najbolje činjenica da je Bog još uvijek, čak
i više nego je to bilo prije pedesetak godina, prisutan u životu svijeta. Nažalost ponekad i
previše, zahvaljujući religijskim fundamentalistima koji ga često zloupotrebljavaju zbog
primitivnog antropomorfnog shvaćanja.