Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet

Predmet: Teorija spoznaje (Klasine teorije spoznaje)

Mentor: Kenan ljivo, MA

Odnos svijesti i njenog sadraja u filozofiji Rene Descartesa

Studentica: Lamija Milii

Odsjek: Filozofija
Grupa: Filozofija i komparativna knjievnost

Sarajevo, oktobar 2015.

AB S T R AC T

Na stranicama koje slijede, bavit u se pitanjem odnosa svijesti i njenog sadraja u sklopu
filozofije Rene Descartesa i to kroz njegova djela Meditacije o prvoj filozofiji i Osnovi
filozofije. Time e Descartesovo djelo biti protumaeno kroz spoznajnoteorijsku vizuru.

K LJ U N E R I J E I:
Miljenje, svijest, ideja, misao, formalno, objektivno, subjekt, stvar, slika, inteligibilna slika,
imaginacija.

UVOD

U ovom seminarskom radu , da bih objasnila odnos svijesti i njenog sadraja,

napomenut u najprije da Descartes odreuje ovjeka kao misleu supstancu, i taj njegov stav
je u najkraoj formi objanjen u Osnovima filozofije:
Ne moemo naime prihvatiti misao da ono to misli, u isto vrijeme ne postoji. Stoga je
ova spoznaja J a m i s l i m, d a k l e j e s a m prva i od svih najsigurnija, do koje
dolazi tko god pravilno filozofira.1
Polazei od ovog Descartesovog stava, pomnije u u Razradi ovog rada protumaiti
pojam miljenja na koji nain miljenje djeluje i u kakvom je odnosu prema svom sadraju,
to jeste prema idejama. Ideja za Descartesa jeste misao, te u za sada samo tako oskudno da ju
odredim. Ponovno koristim objanjenje ovog pojma u Osnovima filozofije:
Kad pak dalje promatramo ideje, koje imamo u sebi, vidimo, da se one dodue
meusobno mnogo ne razlikuju, ukoliko su neki nain miljenja, ali da su veoma
razliite ukoliko jedna predstavlja jednu stvar, a druga drugu (...).2
Primjetno je da, u ovom navodu, Descartes odreuje ideju kao miljenje, ali takoer i kao ono
to predstavlja neku stvar. Ovu u dvojakost objasniti u Razradi.

R AZ R AD A
1 Descartes, Rene: Osnovi filozofije, 1. dio, Matica Hrvatska, Zagreb, 1951. Str. 67.
2 Ibid. Str. 71
3

U drugoj meditaciji, Descartes navodi sljedei primjer:

Jer, ako sudim da vosak egzistira po onom to vidim, onda sigurno jo bjelodanije
proizlazi da i ja sam egzistiram po samom tomu to vidim. Mogue je dodue da ovo
to vidim ne bude odista vosak; mogue je i da nemam oiju kojima se togod vidi; ali
nikako ne moe biti kad vidim ili, to jo ne razlikujem, kad mislim da vidim, da ja sam
koji mislim ne budem neto.3
Navela sam ovaj primjer da bih pokazala kako Descartes odreuje da je subjekt u procesu
miljenja u dva sluaja: ukoliko je objekt koji percipira zaista u svojoj materijalnoj
ozbiljenosti (miljenje kao konstatovanje neposredne datosti sadraja) i ukoliko subjekt misli
da vidi neki objekt, to jeste ako ima mentalnu sliku tog objekta (miljenje kao apstraktna mo
poimanja). O pojmu slike i razlikovanju reprezentacije i imaginacije u govoriti neto kasnije,
no najprije moram navesti dvojakost pojma ideje, koju Descartes spominje jo na prvim
stranicama Meditacija. Dakle, on govori o tome da se ideja moe biti da poprimi dva oblika
bivstvovanja:
1. Materijalni/ formalni (odnosi se na percepciju duha)
2. Objektivni (odnosi se na modus duha).
Ova objanjenja u zagradama i nisu od neke velike pomoi ukoliko ih sada ne objasnim. To u
uraditi pomou teksta P. Milidraga, naslovljenog kao Dekartova idea i reprezentacije stvari4
Krenimo od formalnog oblika bivstvovanja: to je modus bivstvovanja sutine u svijetu. Kao
formalna, ideja ima sposobnost da reprezentuje stvari. Forma za Descartesa moe da
predstavlja sutinu stvari, ali i formu percipiranja. O emu se tu ustvari radi? Mi percipiramo
odreenu materijalnu stvar, koja e u naem miljenju postati ideja. No, percepcija
podrazumijeva i to da se materijalna zbiljnost ideje ujedini sa svojom formom, pri emu
nastaje uformljeno percipiranje kao lik dotine materijalne stvari. Milidrag to objanjava
jasnije:

3 Descartes, Rene: Meditacije o prvoj filozofiji u kojima se dokazuje boja egzistencija i razlika
izemu ljudske due i tijela, Plato, Beograd, 1998. Str. 24.
4 Milidrag, Predrag: Dekartova idea i reprezentacije stvari, Institut za filozofiju i drutvenu teoriju,
Beograd, 2011.
4

Dakle, imamo neko, nazovimo ga, golo percipiranje koje posmatramo kao materiju
jedne ideje. Njemu pridolazi forma neke stvari i uformljava ga. Time to je poprimilo
formu jedne stvari, to sa stvarju deli njenu formu, samo je percipiranje postalo slino
toj stvari: percipiranje reprezentuje tako to ga forma stvari saobraava samoj toj
reprezentovanoj

stvari.

Re

je

reprezentovanju

uformljavanjem

onog

uformljavajueg; uformljeno. Time to je poprimilo formu stvari, percipiranje postaje

s-li-no, postaje na-lik, je percipiranje, a ono uformljavajue jeste forma stvari
postaje lik stvari,njena slika.5
Nakon to je prikazano formalno ponaanje ideja, moemo u vezi njega ustvrditi da: ideje jesu
na neki nain slike stvari i da se ideje od pojedinanih htjenja razlikuju u tome to su one akti
reprezentovanja. Milidrag napominje da je i htjenje miljenje, ali ne i reprezentujue
miljenje. On se takoer bavi problemom ideje kao slike. Naime, Descartes u treoj meditaciji
kae:
Neke su od njih (misli) slika stvari i samo njima navlastito odgovara ime ideja: kao
kad mislim o ovjeku, utvari, nebu, anelu ili Bogu.6
Milidrag govori da obratimo panju na ove stvari koje Descartes spominje: Uz to, ideja
oveka proizvod je apstrakcije, ideja utvare jeste ideja izmatanog/sainjenog bia, ideja
neba je pridola ideja,ideja anela moe biti kompozitna, a ideja Boga je uroena 7 Iz ovoga
se da zakljuiti da pod idejama Descartes podrazumijeva sve misli, bez obzira ta je njima
reprezentovano. Da je ideja slika stvari ve je sadrano u ovom njenom svojstvu
reprezentovanja: ideja je slika neke stvari, pri emu ono to razum percipira nije i samo slika.
Dakle, subjekt percipira stvari, te se ti podraaji u njegovom miljenju oformljuju kao slike tih
stvari, to jeste kao ideje. Slika jeste samo reprezentujue percipiranje koje je poprimilo formu
reprezentovane stvari.8 U suprotnosti s tim, Descartes u estoj meditaciji u opoziciju s
miljenjem stavlja zamiljanje (imaginaciju), koje predstavlja materijalne utiske u mozgu, a
5 Milidrag, Predrag: Dekartova idea i reprezentacije stvari, Institut za filozofiju i drutvenu teoriju,
Beograd, 2011. Str. 243.
6 Descartes, Rene: Meditacije o prvoj filozofiji u kojima se dokazuje boja egzistencija i razlika
izmeu ljudske due i tijela, Plato, Beograd, 1998. Str. 27.
7 Milidrag, Predrag: Dekartova idea i reprezentacije stvari, Institut za filozofiju i drutvenu teoriju,
Beograd, 2011. Str. 240.
8 Ibid. Str. 243.
5

ne slike, koje se sastoje, kako je ve reeno, od percepcije reprezentacije materijalne stvari i

forme te stvari.
To bi bilo objanjenje materijalnog/ formalnog oblika bivstvovanja ideje. Ostalo je da
objasnim njeno objektivno bivstovanje. Ideja je, pored toga to je reprezentovana, takoer i
intramentalna. U tom intramentalnom poimanju ideje sastoji se njen objektivni modus
postojanaja. Stvar u duhu je sutina stvari koja inteligibilno bivstvuje. Taj nain bivstvovanja
se naziva objektvnim. Treba razjasniti i to da se ovaj oblik bivstvovanja naziva objektivnim,
jer je jedna stvar, dok biva u duhu, posmatrana kako objekat svijesti. Dakle, dok postoji
formalni oblik ideje u svijetu, kao nain bivstvovanja sutine stvari koju ta ideja reprezentuje,
takoer postoji sama sutina te stvari unutar subjektovog duha i ona je u objektivnoj formi
ideje.
Milidrag navodi primjer u kom je konano jasna ova razlika materijalnog i objektivnog oblika
ideje. Ja u taj primjer prenijeti u cjelosti, radi to vee jasnoe:
Recimo da ste u prolosti videli Ajfelovu kulu i danas se priseate toga. To seanje
jeste jedna ideja, naime ideja seanje naAjfelovu kulu. Samo seanje jeste jedna
vrsta percipiranja, tj.optije govorei, miljenja: kada se seam Ajfelove kule ja
seanjem mislim tu graevinu. Naravno, mogu je percipirati i na druge naine, tako
to u je zamiljati, to u, uz pomo volje, sumnjati da ona postoji ili to u je
opaati. Ideja seanje na Ajfelovu kulu uzeta materijalno jeste, dakle, jedna
percepcija i kao takva jeste realno egzistirajui modus mog duha kao mislee
supstancije. No, poto je percipiranje po svojoj prirodi reprezentujue, sama
reprezentacija Ajfelove kule u mom duhu pomou seanja jeste ideja seanje na
Ajfelovu kulu uzeta formalno, odnosno jednaindividualizovana reprezentacija. Kao
to smo rekli, takva se reprezentacija naziva i slikom onog reprezentovanog jer je
percipiranje, tj. u naem primeru seanje, kuli postalo nalik. Ideja seanje na
Ajfelovu kulu uzeta objektivno jeste sama ta kula, njena sutina koja je objekt
reprezentacije. Zato to je objekat reprezentacije, Ajfelova kula u mojoj svesti
bivstvuje objektivno, kao sutina te graevine; ona jeste u mom duhu ali nije od mog
duha, mojduh ni na koji nain nije uzrok Ajfelove kule. Kao reprezentovana,stvar koja
je Ajfelova kula dobija ime ideja Ajfelove kule u objektivnom smislu.9

Ostalo je jo da objasnim jo jednu podjelu ideja koju Descartes iznosi u treoj meditaciji,
a to je podjela prema njihovom porijeklu. Ideje se s obzirom na porijeklo dijele na:

uroene (stvar, istina, Bog itd);

pridole (nastaju na osnovu podraaja iz vanjskog svijeta);

9 Ibid. Str. 250.

6

od samog mene sainjene (sirene, mitoloka i bajkovita bia, uope izmatani bia i
stvari).

Odlika uroenih ideja jeste da se njima ne moe nita dodati niti oduzeti. Ideju Boga kao
uroenu ideju e Descartes objasniti na nain da je Bog savrenije bie od subjekta (ovjeka) i
da stoga ovjek ne bi mogao imati ideju o neemu savrenijem od sebe ukoliko ta ideja ne bi
bila usaena u njega od strane tog savrenijeg bia.
to se tie pridolih ideja, Descartes razmatra kako se one znaju pojaviti protiv subjektove
volje (npr. jaka suneva svjetlost), no to ipak ne znai da one proizilaze iz stvari izvan samog
subjekta (to jeste da ne potiu od nekog vanjskog izvora ideja, npr. od Boga).
Ono to Descartes naziva od samog mene sainjene ideje, zapravo se odnosi na situaciju
kada se ideje promatraju same u sebi, dakle bez odnosa prema neemu drugom. Pri tome, one
ne mogu biti lane, kao to ni zahtjevi volje niti afekata to ne mogu.
Descartes daje i primjer jedne ideje, koja se moe promatrati kao uroena ali i kao
pridola. Radi se o ideji Sunca. Kao uroena ideja, ideja o Suncu podrazumijeva izvjesno
znanje iz astronomije (Sunce je nebesko tijelo, tj. zvijezda); dok kao pridola, ideja o Suncu
se sastoji u odreenju da je Sunce mala svijetlea taka na nebu (iako, zahvaljujui naoj
uroenoj ideji o Suncu, mi znamo da ono zapravo nije malo kako se to ini iz prostog
opaajnog iskustva).

Z A K LJ U A K

U ovome radu sam nastojala pokazati na koji nain se prema Descartesu miljenje
ponaa prema realnim ili zamiljenim objektima i na koji nain se usljed toga formiraju
odreene ideje, tj. misli. Pokazala sam to najprije distinkcijom dvaju oblika bivstvovanja
ideje, a potom i njihovom podjelom na osnovu porijekla.
Posebno se u objanjenju formalnog bivstvovanja ideje mogao vidjeti nain na koji
subjekt percipira i kako ga ta percepcija odvodi do ideje o toj stvari koju je percipirao i do,
uope, znanja o toj stvari. Ideja se kao sadraj svijesti tada prikazala u svojoj reprezenativnoj
vizuri, mada joj je Descartes pripisao i onu intramentalnu, koja se tie njenog formalnog
bitisanja. Kako ta dva oblika bitisanja ideje funkcioniu u praksi, prikazala sam kroz primjer
P. Milidraga, u kom se vidjelo upravo to da su u toj objektivnoj vizuri ideje, zapravo same
materijalne stvari sadrane u subjektu (to sam Descartes navodi u treoj meditaciji).

L I T E R AT U R A

Descartes, Rene: Meditacije o prvoj filozofiji u kojima se dokazuje boja egzistencija i

razlika izmeu ljudske due i tijela, Plato, Beograd, 1998.

Descartes, Rene: Osnovi filozofije, 1. dio, Matica Hrvatska, Zagreb, 1951.

Milidrag, Predrag: Dekartova idea i reprezentacije stvari, Institut za filozofiju i

drutvenu teoriju, Beograd, 2011.