Bertrand Russell

Svijet univerzalija*

Na koncu prethodnog poglavlja vidjeli smo da se ini kako entiteti kao to su relacije
imaju bitak koji je na neki na in razli it kako od bitka fizi kih predmeta tako i od bitka
umova i od bitka osjetilnih danosti. U ovome poglavlju trebamo razmotriti koja je
priroda te vrste bitka, kao i to koji predmeti postoje koji imaju tu vrstu bitka. Po et
emo s ovim drugim pitanjem.
Problem kojim se sada bavimo veoma je star, budui da ga je u filozofiju uveo
Platon. Platonova “teorija ideja” pokuaj je rjeenja upravo tog problema i, po mojem
miljenju, to je jedan od najuspjenijih dosadanjih pokuaja. Teorija koju u zagovarati
u onome to slijedi najveim je dijelom Platonova, a uklju uje samo takve preinake koje
su se vremenom pokazale nunima.
Na in na koji se taj problem pojavio za Platona bio je vie-manje sljedei.
Pogledajmo primjerice pojam kao to je pravednost. Pitamo li se to je pravednost,
prirodno je postupiti tako da se razmotri ovaj ili onaj pravedni postupak kako bi se
otkrilo to ti postupci imaju zajedni ko. Svi oni u nekom smislu moraju dijeliti neku
zajedni ku prirodu, koja e se pronai u svemu to je pravedno i ni u emu drugome.
Ta zajedni ka priroda, zahvaljujui kojoj su svi oni pravedni, bit e pravednost sama po
sebi, ista bit, ija pomijeanost sa injenicama obi noga ivota stvara mnotvo
pravednih postupaka. Sli no je i s bilo kojom drugom rije i koja moe vrijediti za
zajedni ke injenice, kao to je primjerice “bjelina”. Ta e rije vrijediti za mnotvo
pojedina nih stvari zato to sve one sudjeluju u nekoj zajedni koj prirodi ili biti. Ta ista
bit jest ono to Platon naziva “ideja” ili “forma”. (Ne smije se pretpostaviti da “ideje”, u
njegovu smislu te rije i, postoje u umu, iako ih um moe zahvatiti.) “Ideja” pravednost
nije identi na ni s im to je pravedno: ona je neto drugo nego pojedina ne stvari, i nju
pojedina ne stvari dijele. Budui da nije pojedina na, ona sama po sebi ne moe
postojati u osjetilnom svijetu. K tome, ona nije prolazna ili promjenljiva poput
osjetilnih stvari: ona je vje no ona sama, nepromjenljiva i neunitiva.
Platon je tako naveden na nadosjetilni svijet, svijet koji je stvarniji od obi noga
osjetilnog svijeta, na nepromjenljivi svijet ideja, koje jedine osjetilnome svijetu daju bilo

*Bertrand Russell, Problems of Philosophy, Oxford, 1912, “IX. The World of Universals”. Preveo Filip
Grgi.

1
kakav blijedi odraz stvarnosti koji mu moe pripadati. Istinski stvaran svijet, za Platona,
jest svijet ideja; jer to god pokuali kazati o stvarima u osjetilnom svijetu, moemo
uspjeti kazati samo to da one sudjeluju u takvim i takvim idejama, koje stoga ine
njihovo itavo obiljeje. Stoga je lako prijei u misticizam. Moemo se nadati da emo u
misti nom prosvjetljenju ideje vidjeti onako kao to vidimo osjetilne stvari; i moemo
zamisliti da ideje postoje na nebu. Ti misti ni razvoji sasvim su prirodni, no osnova
teorije ideja jest u logici, i moramo je razmotriti kao zasnovanu na logici.
Rije “ideja” je tijekom vremena stekla mnoge asocijacije koje su, primijene li se
na Platonove “ideje”, sasvim pogrene. Stoga emo u opisivanju onoga na to je mislio
Platon umjesto rije i “ideja” rabiti rije “univerzalija”. Bit one vrste entiteta to ga je
Platon imao na umu jest injenica da je on suprotstavljen pojedina nim stvarima koje su
dane u osjetu. O svemu to je dano u osjetu ili to ima istu prirodu kao i stvari koje su
dane u osjetu govorimo kao o pojedinanosti; u suprotnosti prema tome, univerzalija e biti
sve to moe dijeliti vie pojedina nosti i to ima ona obiljeja koja, kao to smo vidjeli,
pravednost i bjelinu razlikuju od pravednih postupaka i bijelih stvari.
Kada ispitujemo ope rije i, iznalazimo da, openito govorei, vlastita imena
stoje za pojedina nosti, dok druge imenice, pridjevi, prijedlozi i glagoli stoje za
univerzalije. Zamjenice stoje za pojedina nosti, ali su dvosmislene: tek na osnovi
konteksta ili okolnostî znamo za koje pojedina nosti stoje. Rije “sada” stoji za
pojedina nost, naime za sadanji trenutak; no poput zamjenica, ona stoji za
dvosmislenu pojedina nost, budui da se sadanjost uvijek mijenja.
Vidjet emo da se ne moe sastaviti nijedna re enica bez barem jedne rije i koja
ozna ava univerzaliju. Najblii tome bio bi iskaz kao to je “Volim ovo”. No ak i
ovdje rije “volim” ozna ava univerzaliju, jer mogu voljeti druge stvari, a i drugi ljudi
mogu voljeti stvari. Prema tome, sve istine uklju uju univerzalije, i sve znanje o istinama
uklju uje upoznatost s univerzalijama.
Uzme li se u obzir da gotovo sve rije i koje se mogu nai u rje niku stoje za
univerzalije, udno je da gotovo nitko osim prou avateljâ filozofije ne uvi
a da postoje
entiteti kao to su univerzalije. Mi se obi no ne zadravamo na onim rije ima u re enici
koje ne stoje za pojedina nosti, a ako smo prinu
eni zadrati se na nekoj rije i koja stoji
za univerzaliju, obi no o njoj mislimo kao o rije i koja stoji za neku pojedina nost koja
potpada pod univerzaliju. Primjerice, kada ujemo re enicu “Glava Karla I. bila je
odsje ena”, sasvim prirodno moemo misliti na Karla I, na glavu Karla I. te na
operaciju sije enja njegove glave, a to su sve pojedina nosti; no obi no se ne zadravamo

2
na onome na to se misli pod rije ju “glava” ili rije ju “odsijei”, a to je univerzalija.
Osjeamo da su te rije i nepotpune i nesupstancijalne; ini se da prije nego to se s
njima ita moe u initi, one zahtijevaju neki kontekst. Stoga univerzalije kao takve ne
uo avamo sve dok prou avanje filozofije ne privu e na njih pozornost.
Moemo kazati da, u najirem smislu, ak i filozofi mnogo ili esto priznaju
samo one univerzalije koje su imenovane pomou pridjevâ ili imenica, dok se one
imenovane pomou glagolâ i prijedlogâ obi no previ
aju. Taj je propust imao veoma
velik u inak na filozofiju; gotovo da i nije pretjerano kazati da je njime velikim dijelom
bio odre
en najvei dio metafizike od Spinoze nadalje. Na in na koji je do toga dolo
otprilike je sljedei: openito govorei, pridjevi i ope imenice izraavaju kvalitete ili
svojstva pojedinih stvari, dok prijedlozi i glagoli izraavaju relacije izme
u dviju ili vie
stvari. Stoga je zanemarivanje prijedlogâ i glagolâ dovelo do vjerovanja da se svaka
propozicija moe shvatiti kao neto u emu se neko svojstvo pripisuje jednoj stvari, a
ne kao neto to izraava relaciju izme
u dviju ili vie stvari. Stoga se, u krajnjoj liniji,
pretpostavilo da ne moe biti entitetâ kao to su relacije izme
u stvari. Stoga ili u
svemiru moe postojati samo jedna stvar ili, ako ima mnogo stvari, one ni na koji na in
ne mogu djelovati jedna na drugu, budui da bi svaka interakcija bila relacija, a relacije
su nemogue.
Prvo od tih gledita, koje je zagovarao Spinoza a u nae doba zastupao Bradley i
mnogi drugi filozofi, naziva se monizam, dok se drugo, koje je zagovarao Leibniz a danas
nije naro ito esto, naziva monadizam, budui da se svaka od izoliranih stvari naziva
monadom. Obje te suprotstavljene filozofije, koliko god bile zanimljive, proizlaze, po
mojemu miljenju, iz pretjeranog pridavanja pozornosti jednoj vrsti univerzalija, naime
onoj vrsti koju predstavljaju pridjevi i imenice, a ne glagoli i prijedlozi.
Zapravo, kad bi netko htio u potpunosti odbaciti postojanje stvari kao to su
univerzalije, iznali bismo da ne moemo u strogom smislu rije i dokazati da postoje
entiteti kao to su kvalitete, tj. univerzalije koje predstavljaju pridjevi i imenice, dok
moemo dokazati da moraju postojati relacije, tj. ona vrsta univerzalija koju openito
predstavljaju glagoli i prijedlozi. Uzmimo kao primjer univerzaliju bjelina. Vjerujemo li
da takva univerzalija postoji, kazat emo da su stvari bijele zato to imaju kvalitetu
bjeline. No to su gledite uporno odbacivali Berkeley i Hume, u emu su ih slijedili
kasniji empiristi. Oblik njihova odbacivanja sastojao se u nijekanju da postoji neto
takvo kao to su “apstraktne ideje”. Kada elimo razmiljati o bjelini, kazali su, tada
formiramo sliku neke pojedina ne bijele stvari, te rasu
ujemo o toj pojedina nosti,

3
paze
i da o njoj ne zakljuimo nita za to se ne mo e uoiti da jednako vrijedi o svakoj
drugoj bijeloj stvari. Kao opis naih konkretnih mentalnih procesa, to je nedvojbeno
najve
im dijelom tono. Primjerice, u geometriji, kada elimo dokazati neto o svim
trokutima, tada crtamo pojedinaan trokut i rasuujemo o njemu, paze
i da ne rabimo
nijedno obilje je to ga on ne dijeli s drugim trokutima. Kako bi izbjegao pogreku,
poetnik esto nalazi korisnim nacrtati nekoliko trokuta, to je god vie mogu
e
meusobno neslinih, kako bi se pobrinuo da se njegovo rasuivanje mo e na jednak
nain primijeniti na sve njih. No poteko
a se pojavljuje im se upitamo kako znamo da
je neka stvar bijela ili da je trokut. elimo li izbje
i univerzalije bjelina i trokut, izabrat

emo neku pojedinanu mrlju bijeloga ili neki pojedinani trokut te kazati da je neto
bijelo ili da je trokut ako stoji u pravoj vrsti slinosti prema naoj izabranoj
pojedinanosti. No, u tom sluaju, ta potrebna slinost trebat
e biti univerzalija.
Budu
i da postoji mnogo bijelih stvari, mora postojati slinost izmeu mnogo parova
pojedinanih bijelih stvari, a to je obilje je univerzalije. Bit
e beskorisno kazati da za
svaki par postoji razliita slinost, jer u tom sluaju trebat
emo kazati da te slinosti
meusobno slie, tako da
emo naposljetku biti prisiljeni priznati slinost kao
univerzaliju. Prema tome, relacija slinosti mora biti istinska univerzalija. A prisiljeni
priznati tu univerzaliju, nalazimo da vie nema nikakve koristi od izmiljanja tekih i
neuvjerljivih teorija kako bismo izbjegli priznavanje univerzalija kao to su bjelina i
trokutastost.
Berkeley i Hume nisu uoili to opovrgavanje njihova odbacivanja “apstraktnih
ideja”, budu
i da su, poput njihovih suparnika, razmiljali samo o kvalitetama, a u
potpunosti zanemarili relacije kao univerzalije. Ovdje stoga imamo drugi vid u kojemu su
racionalisti, kako se ini, u pravu protiv empiristâ, iako su, zbog zanemarivanja ili
nijekanja relacija, zakljuci to su ih izvodili racionalisti bili, ako ita, prikladniji za to da
budu pogreni nego zakljuci empiristâ.
Nakon to smo vidjeli da moraju postojati entiteti kao to su univerzalije,
sljede
e to valja dokazati jest to da njihov bitak nije samo mentalan. Pod time mislim
na injenicu da koji im god bitak pripadao, on je neovisan od injenice da su one
predmet misli ili na ikoji nain zahva
ene umom. Ovaj smo problem ve
dotakli na
koncu prethodnog poglavlja, no sada moramo potpunije razmotriti koja to vrsta bitka
pripada univerzalijama.
Pogledajmo propoziciju kao to je “Edinburgh je sjeverno od Londona”. Ovdje
imamo relaciju izmeu dvaju mjesta, i ini se oitim da ta relacija opstoji neovisno o

4
naem znanju o njoj. Kada doznamo da je Edinburgh sjeverno od Londona, tada
doznajemo neto to se ti e samo Edinburgha i Londona: time to tu propoziciju
doznajemo mi ne uzrokujemo njezinu istinitost; upravo suprotno, tada samo
zahvaamo injenicu koja je opstojala i prije nego to smo za nju znali. Dio Zemljine
povrine na kojemu se nalazi Edinburgh bio bi sjeverno od dijela na kojemu se nalazi
London ak i kad ne bi bilo nijednog ljudskog bia koje bi poznavalo sjever i jug, i ak i
kad u svemiru uope ne bi bilo nikakvih umova. To, naravno, mnogi filozofi nije u,
bilo zbog Berkeleyevih razloga bilo zbog Kantovih. No te smo razloge ve razmotrili i
odlu ili da su neprikladni. Stoga sada moemo pretpostaviti da je istinito da u injenici
da je Edinburgh sjeverno od Londona nije pretpostavljeno nita mentalno. No ta
injenica uklju uje relaciju “sjeverno od”, koja je univerzalija, a bilo bi nemogue da
cijela injenica ne uklju uje nita mentalno kad bi relacija “sjeverno od”, koja je njezina
sastavnica, uklju ivala neto mentalno. Stoga moramo priznati da relacija, kao i termini
koji se nalaze u toj relaciji, nije ovisna o miljenju, nego pripada neovisnom svijetu to
ga miljenje zahvaa, ali ga ne stvara.
No taj je zaklju ak suo en s potekoom to se ini da relacija “sjeverno od” ne
postoji u istom smislu u kojem postoje Edinburgh i London. Pitamo li “Gdje i kada ta
relacija postoji?”, odgovor mora biti “Nigdje i nikada”. Nema mjesta ili vremena na
kojima moemo nai relaciju “sjeverno od”. Ona ne postoji u Edinburghu nita vie
nego to postoji u Londonu, budui da ona Edinburgh i London stavlja u relaciju, te je
u pogledu njih neutralna. Isto tako, ne moemo kazati da ona postoji u nekome
pojedina nom vremenu. No sve to se moe zahvatiti osjetilima ili introspekcijom
postoji u nekome pojedina nom vremenu. Stoga se relacija “sjeverno od” radikalno
razlikuje od takvih stvari. Ona nije ni u prostoru ni u vremenu, niti je materijalna niti
mentalna; ipak, ona jest neto.
Najveim je dijelom upravo ta veoma osobita vrsta bitka koji pripada
univerzalijama ono to je mnoge ljude navelo na pretpostavku da su univerzalije
zapravo mentalne. Mi moemo misliti o univerzaliji, i nae miljenje u tom slu aju
postoji u sasvim obi nom smislu rije i, poput svakoga drugog mentalnog ina.
Pretpostavimo, primjerice, da mislimo o bjelini. U tom slu aju, u jednom smislu moe se
kazati da je bjelina “u naem umu”. Ovdje imamo istu dvosmislenost koju smo uo ili
dok smo u IV. poglavlju raspravljali o Berkeleyu. U strogom smislu rije i, ono to je u
naem umu nije bjelina, nego in miljenja o bjelini. Srodna dvosmislenost u rije i
“ideja” koju smo tada uo ili i ovdje dovodi do zbrke. U jednom smislu te rije i, naime u

5
smislu u kojemu ona oznaava predmet nekog ina miljenja, bjelina je “ideja”. Stoga, ako
se ne uvamo te dvosmislenosti, moemo pomisliti da je bjelina “ideja” u drugom
smislu, tj. in miljenja, te tako moemo pomisliti da je bjelina mentalna. No ako je
pomiljamo kao takvu, onda je liavamo njezine bitne kvalitete univerzalnosti.
in
miljenja jednog ovjeka nuno je razliita stvar od ina miljenja drugog ovjeka; in
miljenja jednog ovjeka u jedno vrijeme nuno je razliita stvar od ina miljenja istog
ovjeka u drugo vrijeme. Stoga, kad bi se bjelina poimala kao suprotstavljena svojem
predmetu, o njoj ne bi mogla misliti dva razliita ovjeka i nitko ne bi o njoj mogao
misliti dvaput. Ono to mnogo razliitih misli o bjelini imaju zajedniko jest njihov
predmet, a taj je predmet razliit od svih njih. Stoga univerzalije nisu misli, iako, kad ih
znamo, one su predmeti miljenja.
Smatrat emo prikladnim da o stvarima govorimo kao postojeima samo kada su u
vremenu, to jest kada moemo uputiti na neko vrijeme u kojemu postoje (ne
iskljuuju i mogu nost da postoje u sva vremena). Prema tome, misli i osje aji, umovi i
fiziki predmeti postoje. No univerzalije ne postoje u tom smislu; kazat emo da one
opstoje [subsist] ili imaju bitak, pri emu je “bitak” suprotstavljen “postojanju” time to je
bezvremen. Dakle, svijet univerzalija moe se opisati i kao svijet bitka. Svijet bitka je
nepromjenljiv, strog, toan, te oduevljava matematiara, logiara, graditelja
metafizikog sustava i svakoga tko savrenost voli vie od ivota. Svijet postojanja je
prolazan, nejasan, bez otrih granica, bez ikakva jasnog plana ili ureenja, ali on sadri
sve misli i osje aje, sve osjetilne danosti i sve fizike predmete, sve to moe nanijeti
dobro ili zlo, sve to je iole vano za vrijednost ivota i svijeta. Ovisno o naemu
temperamentu, preferirat emo kontempliranje jednog ili drugog svijeta. Onaj to ga ne
preferiramo vjerojatno e nam se initi poput blijede sjene onog to ga preferiramo, i
smatrat emo da on teko da zavreuje da ga se u ikojem smislu smatra stvarnim. No
istina je da oba svijeta imaju jednako pravo na to da im posve ujemo nepristranu
pozornost, da su oba stvarna i da su oba za metafiziara vani. Uistinu, im smo ta dva
svijeta razluili, postaje nuno da razmotrimo njihove relacije.
No najprije moramo ispitati nae znanje o univerzalijama. To e nas razmatranje
zaokupiti u sljede em poglavlju, gdje emo izna i da ono rjeava problem apriornog
znanja, koje nas je prvo i navelo da razmatramo univerzalije.