,.;';'.

",.

Iz djela Ogled 0 novoj teoriji videnja

Izvornik: George Berkeley, An Essay Towards A New Theory of
Vision (urednici A. A. Luce & T. E. Jessop), Thomas Nelson &
Sons LTD, New York, 1948, pp. 219-235.
Prijevod: Vanda Bozicevic

121. Pokazali sma na koji nacin urn razmisljanjem 0 vidljivim ide-

jama zamjecuje, odnosno shvaca udaljenost, velicinu i polozaj opi-
pljivih predmeta. Sad cerna poblize ispitati razliku izmedu ideja
vida i dodira, koje zovemo istim imenima, kako bismo vidjeli pos-
toji Ii neka ideja zajednicka obama osjetilima. Iz onog sto sma
nasiroko razlagali i dokazaTi u prethodnim dijelovima rasprave
jasno je da ne postoji jedna te ista brojcana proteznost koja bi se
zamjecivala i vidom i dodirom, vec da pojedini oblici i proteznosti
koje sma zamijetili vidom, mada ih mi zovemo istim imenima i
mada slave kao jednake onim stvarima koje zamjecujemo dodi-
rom, unatoc tome predstavljaju nesto razlicito, te postoje odjelito
i odvojeno od njih. Stoga gada ne pitamo 0 istim brojcanim ide-
jama, vec 0 tome postoji Ii jedna te ista vrsta ili rod ideja koji je
podjednako zamjetljiv obama osjetilima; iIi, drugim rijecima, jesu
Ii proteznost, oblik i kretanje koje zamjecujemo vidom vrsno ra-
zliciti od proteznosti, oblika i kretanja koje zamjecujemo dodirom.

122. No prije no sto poblize raspravim to pitanje, nalazim da

je prikladno razmotriti proteznost po sebi: 0 tome se, nairne, puna
govori, i sklon sam misliti da kad ljudi govore 0 proteznosti kao
0 ideji koja je zajednicka obama osjetilima, ani potajno pretpos-
tavljaju da mozemo izdvojiti proteznost iz svih drugih opipljivih
i vidljivih kakvoca, te 0 njoj stvoriti takvu apstraktnu ideju, 0
kojoj zele da je zajednicka i vidu i dodiru. Pod proteznoscu po
sebi stoga bismo trebali shvatiti ideju proteznosti, primjerice, li-
niju ili povrsinu potpuno oljustenu od svih drugih osjetilnih ka-
kvoca i okolnosti koje bi je mogle svesti na hila koje pojedinacno '
postojanje; ana stoga nije ni crna, ni bijela, ni crvena, nema uopce
nikakvu boju, niti hila koje opipljivo svojstvo, pa stoga ni hila koju
konacnu odredenu velicinu: ana, nairne, sto ogranicuje i razlikuje
jednu proteznost od druge neko je svojstvo ili okolnost u kojoj se
one ne podudaraju.

331
 123. No ja ne nalazim da mogu zamijetiti, predociti niti na
bilo koji nacin u svom umu oblikovati apstraktnu ideju 0 kakvoj
se tu govori. Linija ili povrsina koja nije ni crna, ni bijela, ni pla-
va, ni zuta, itd., ni duga, ni kratka, ni namreskana, ni glatka, ni
cetvrtasta, ni okrugla, itd., potpuno je neshvatljiva. U to sam si-
guran harem sto se mene tice: koliko daleko dopiru sposobnosti
drugih ljudi, 0 tome najbolje mogu govoriti oni sami.

124. Obicno se kaze da je predmet geometrije apstraktna pro-

teznost: no geometrija razIIlatra oblike: oblik je, pak, omedenost
velicine: mi smo, medutim, pokazali da proteznost po sebi nema
bilo koju konacnu odredenu velicinu. Iz toga jasno slijedi da ne
moze imati ni oblik, te stoga ne predstavlja predmet geometrije.
Doista, postavka je kako suvremenih, tako i starih filozofa da se
sve opce istine odnose na univerzalne apstraktne ideje, bez kojih,
kazu nam, ne bi bilo nikakve znanosti, ni dokaza bilo koje opce
postavke u geometriji. Da to smatram nuznim za svoju sadasnju
namjeru, ne hi, medutim, bilo tesko pokazati da postavke i dokazi
geometrije mogu biti univerzalni, mada ljudi koji ih izvode nikada
ne misle na apstraktne opce ideje trokuta ili kruznica.

125. Nakon ponovljenih nastojanja da shvatim opcu ideju tro-

kuta, otkrio sam da je ona sasvim neshvatljiva. A kad bi itko bio
sposoban predstaviti tu ideju mom umu, to bi morao biti autor
"Ogleda 0 ljudskom razumu", onaj koji se jasnocom i znacajem
onog sto je kazao toliko odlikovao medu svim drugim piscima. Da
vidimo stoga kako taj proslavljeni autor opisuje opcu, odnosno ap-
straktnu ideju trokuta. "Ona ne smije biti (veli on) ni siljasta, ni
pravokutna, ni jednakostranicna, ni jednakokracna, ni raznostra-
nicna, vec sve to i ujedno nista od toga. Naposlijetku, to je nesto
nesavrseno, nesto sto ne moze postojati; ideja u kojoj su zdruzeni
neki dijelovi brojnih, medusobno razlicitih i nespojivih ideja."
(John Locke: "Ogled 0 ljudskom razumu", knjiga IV, 6. poglavlje,
7. odjeljak) To je ideja koju on smatra neophodnom za prosirenje
znanja, koja predstavlja predmet matematickih dokaza, i bez koje
nikad ne bismo mogli znati bilo koju opcu postavku koja se odnosi
na trokute. Taj autor priznaje da "treba muke i vjestine da se
stvori ta opca ideja trokuta" (ibid). No da mu je palo na pamet
sto je rekao na drugom mjestu, naime "da ideje mijesanih modu-
.sa, kod kojih su zdruzene medusobno nespojive ideje, ne mogu ni

332
~'
postojati u umu, to jest, biti pojmljene." ("Ogled 0 ljudskom ra-
zumu", knjiga III, 10. poglavlje, 33. odjeljak), da Be, kazem, toga
sjetio, nije nevjerojatno da bi priznao da stvaranje gore spomenu-
te ideje trokuta, sacinjene od ociglednih, napadnih proturjecja,
nadilazi svu muku i vjestinu koje je biD majstor. Izgleda prilicno
zacudno da taka govori covjek koji je taka velik naglasak stavljao
na jasne i odredene ideje. Cudenje ce, medutim, postati manje
aka razmotrimo da je izvor iz kojeg istjece to mnijenje Dna plodna
utroba koja je izrodila bezbrojne zablude i probleme u svim dije-
lovima filozofije i u svim znanostima: ta tema, medutim, uzeta u
svom pUllam razmjeru, predstavlja preobuhvatan predmet da bi
se na njemu ovdje ustrajalo. Toliko, dakle, 0 proteznosti po sebi.

126. Netko bi, mazda, mogao pomisliti da su cisti prostor, va-

kuum, ili treca dimenzija podjednako predmet vida i dodira. No,
unatoc tome sto imamo veliku sklonost da 0 idejama izvanjskosti
i prostora mislimo kao 0 neposrednom predmetu vida, ukoliko se
ne varam, u prethodnim je dijelovima ovog ogleda bilo jasno do-
kazano da je to puka obmana, koja nastaje iz brzog i naglog po-
ticaja fantazije, koji taka cvrsto povezuje ideju udaljenosti s ide-
jama vida da sma skloni misliti da je Dna sarna po sebi pravi i
neposredan predmet tog osjetila, sve dok razum ne ispravi tu gre-
sku.

127. Pokazavsi da ne postoje apstraktne ideje oblika, kao i to

da nam je nemoguce s bilo kakvom misaonom tocnoscu stvoriti
ideju proteznosti odvojenu od drugih vidljivih i opipljivih svojsta-
va, a koja bi bila zajednicka i vidu i dodiru, sad nam preostaje
pitanje: jesu Ii pojedine proteznosti, oblici i kretanja, koja zamje-
cujemo vidom, iste vrste kao i pojedine proteznosti, oblici i kre-
tanja koja zamjecujemo dodirom? Odgovarajuci na to odvazit cu
se da iznesem sljedecu postavku: Proteinost, oblici i kretanja za-
mijeceni vidom vrsno su razliciti od ideja dodira kale zovemo is-
tim imenima, te ne postoji nista slicno jednoj ideji ili vrsti ideje
kala bi hila zajednicka obama osjetilima. Ta se postavka maze
.bez velike teskoce izvesti iz onog sto je vec bilo receno na neko-
liko mjesta u ovom ogledu. No, buduci da Dna izgleda taka daleka
i protivna predajom dobivenim pojmovima i ustaljenom mnijenju
covjecanstva, pokusat cu je poblize i nasiroko dokazati argumen-
tima koji slijede.

333
 ':i?;~~'~ :f#'::$;f)~
i
128. Ako neku ideju, zamijetivsi je, podvedem pod ovu ili onu
vrstu, to cinim zato sto je zamjecujem na isti nacin, ili zato sto
je Dna slicna ili podudarna, odnosno zato sto na mene djeluje na
isti nacin kao i ideje one vrste pod koju je podvodim. Ukratko,
Dna ne smije biti potpuno nova, vec mora u sebi sadrzavati nesto
staro, nesto sto sam vec zamijetio. Dna mora, velim, imati harem
toliko zajednickog s idejama koje sam prije spoznao i imenovao
da me navede da joj dam isto ime kao i njima. Medutim, aka se
ne varam, jasno je utvrdeno da covjek koji je roden slijep ne hi,
tek zadobivsi vid, mislio da su stvari koje vidi iste naravi kao i
predmeti dodira, niti da s njima imaju hila sto zajednicko, vec bi
mislio da je to nov skup ideja, koje zamjecuje na nov nacin, pot-
puna razlicit od hila cega sto je prije zamjecivao, pa ih ne bi zvao
istim imenom, niti bi proglasio da pripadaju istoj vrsti kao hila
koja stvar koju je dotada poznavao.

129. Drugo, svatko priznaje da svjetlost i boje sacinjavaju

vrstu ili rod potpuno razlicit od ideja dodira. Ni jedan covjek nece,
pretpostavljam, reci da bi se one mogle zamijetiti tim osjetilom.
Ne postoji, medutim, nijedan drugi neposredan predmet vida
osim svjetlosti i boja. Iz toga neposredno slijedi da ne postoji ni-
jedna ideja koja bi hila zajednicka obama osjetilima.

130. Cak i medu anima koji su najtocnije mislili i pisali 0 na-

sim idejama, i 0 putovima njihova ulaska u razum, prevladava
mnijenje da vidom zamjecujemo nesto vise od same svjetlosti i
boja i njihovih mijena. Gospodin Locke je vid nazvao "najobuhva-
tnijim od svih osjetila, koje prenosi u nag urn ideje svjetlosti i
baja, koje su svojstvene sarno tom osjetilu; kao i vrlo razlicite ide-
je prostora, oblika i kretanja" ("Ogled 0 ljudskom razumu", knji-
ga II, 9. poglavlje, 9. odjeljak). Prostor ili udaljenost, pokazali
sma, nije predmet vida na neki drugi nacin no sto je predmet
sluha (vidi 46. odjeljak). A sto se tice oblika i proteznosti, prepu-
starn svakom tko ce mirno obratiti pozornost na svoje vlastite ja-
sne i odjelite ideje da odluci ima Ii neku drugu ideju, osim svjet-
losti i baja, koja bi neposredno i u pravom smislu hila uvedena
vidom : i maze Ii stvoriti u svom umu odjelitu apstraktnu ideju
vidljive proteznosti ili oblika lisene hila koje boje: a, s druge stra-
ne, maze Ii zamisliti boju bez vidljive proteznosti? Sto se mene
tice, moram priznati da nisam u stanju doseci taka veliku ljepotu

334
-~-~ J

fl;;;.il;.
 apstrakcije: u strogom smislu ja ne vidim nista drugo osim svje-
tlosti i baja, s njihovim brojnim zasjenjenjima i mijenama. Onaj
tko osim njih takoder vidom zamjecuje od njih razlicite i odjelite
ideje, posjeduje ovu sposobnost u savrsenijem i obuhvatnijem
stupnju od onog u kojem je ja mogu prisvajati. Mora se dopustiti
da razmisljanje 0 svjetlosti i bojama daje umu poticaj za druge,
sasvim razlicite ideje: no to je isto slucaj i kod sluha, kojem su,
osim zvukova koji su svojstveni tom osjetilu, razmisljanjem 0 nji-
ma nagovijesteni ne sarno prostor, oblik, i kretanje vec takoder i
sve one ideje koje se mogu oznaciti rijecima.

131. Trece, opce je, mislim, prihvacen aksiom da se kolikoce

iste vrste smiju dodavati kako bi se sacinio njihov cjelovit zbroj.
Matematicari zbrajaju linije: no ani ne dodaju liniju cvrstom tije-
lu, niti zamisljaju da ana cini jedan zbroj s povrsinom. 0 till tri-
ma vrstama kolikoca misli se da ih ne mozemo na taj nacin uza-
jamno zbrajati te da se stoga ne mogu medusobno usporedivati
unutar razlicitih razmjera, pa ih matematicari procjenjuju kao
medusobno potpuno disparatne i heterogene. A sad nek hila tko
u svojim mislima pokusa dodati vidljivu liniju ili povrsinu opiplji-
voj liniji ili povrsini, zamisljajuci da one tvore neprekinut zbroj
ili cjelinu. Onaj tko je to u stanju izvesti smije ih smatrati homo-
genima: no onaj tko to nije u stanju, mora, prema prethodnom
aksiomu, 0 njima misliti da su heterogene. Mogu zamisliti da se
plava i crvena linija dodaju jedna drugoj u jedan zbroj, cineci je-
dnu neprekinutu liniju: no stvoriti u svojim mislima jednu nepre-
kinutu liniju zbrajanjem vidljive i opipljive linije, to je, nalazim,
puna tezi zadatak, stovise nesavladiv. Prepustam svakoj pojedinoj
osobi da razmisljanjem i iskustvom to sarna odredi.

132. Dalja se potvrda nase postavke maze izvesti iz rjesenja

problema gospodina Molyneuxa, koje je objavio gospodin Locke u
svojem Ogledu. Taj cu problem iznijeti kako je tamo postavljen,
zajedno s Lockeovim misljenjem 0 njemu: ,,'Pretpostavimo da je
neki covjek roden slijep, da je sad vec odrastao i da je dodirom
naucio razlikovati kocku od kugle napravljene od istog metala,
gotovo iste velicine, taka da kad dodirne jednu pa drugu, maze
reci koja je kocka, a koja kugla. Pretpostavimo da sad kocku i
kuglu postavimo na stol i da slijepac progleda: Quaere, hoce Ii sad
vidom, prije no sto ih je dotakao, moci razlikovati sto je kugla, a

335
:C';'f&i~~

~
 sto kocka?' Tocan i razborit odgovor predlagaca glasi: 'Nece.
Premda je, nairne, stekao iskustvo 0 tome na koji nacin kugla, a
na koji kocka, djeluje na njegov dodir, on jOBnije stekao iskustvo
0 tome da ce ono sto tako i tako djeluje na njegov dodir, tako i
tako djelovati na njegov vid: odnosno da ce se izboceni kilt kocke
koji neravnomjerno pritisce njegovu ruku, pricinjati njegovom
oku kao sto je to slucaj kod kocke.' Slazem se stirn umnim gos-
podinom koga s ponosom zovem svojim prijateljem glede njegova
odgovora na to pitanje; i ja sam, nairne, misljenja, da slijepac nece
na prvi pogled moci s izvjesnoscu reci sto je kugla, a sto kocka,
cim ih ugleda" ("Ogled 0 ljudskom razumu", knjiga II, 9. poglav-
lje, 8. odjeljak).

133. Pa tako, da je kvadratna povrsina zarnijecena dodirom

iste vrste kao i kvadratna povrsina zamijecena vidom, izvjesno je
da bi spomenuti slijepac mogao razlikovati kvadratnu povrsinu
cim je ugleda. Time bi se sarno u njegov urn kroz jedan novi otvor
uvela ideja s kojom je vec prethodno biD upoznat. Buduci da Be,
dakle, pretpostavlja da je dodirom spoznao da je kocka tijelo ome-
deno kvadratnim povrsinama, a da kugla nije omedena kvadra-
tnim povrsinarna, pod pretpostavkom da su vidljiv i opipljiv kva-
drat razliciti sarno in numero, slijedi da bi on, po nepogresivoj
oznaci kvadratne povrsine, mogao znati sto je kocka, a sto nije
cim bi ih ugledao. Stoga morarno dopustiti ili da je vidljiva pro-
teznost vrsno razlicita od opipljive proteznosti, ili da je pogresno
rjesenje tog problema sto su ga predlozila dva umna i domisljata
covjeka.

134. Mnogo bi se toga moglo izloziti kao dokaz postavke koju

sarn iznio: no ono sto je receno dovoljno je, ako se ne varam, da
uvjeri svakog tko tome prida razboritu pozornost. A sto se tice
onih koji ne zele uloziti truda da malo promisle, njima nikakvo
mnostvo rijeci nece biti dovoljno da ih potakne da shvate istinu,
niti da ispravno pojme sto sarn time podrazumijevao.

135. Ne mogu se okaniti gore spomenutog problema a da 0

njemu jOB malo ne razmislim. Postalo je ocevidno da covjek koji
je od rodenja slijep ne hi, na prvi pogled, imenovao bilo koju vi-
denu stvar imenima koje je navikao pridavati idejarna dodira (vi-
di 106. odjeljak). Kocka, kugla, stol imena su koja je naucio prim-

336
 jenjivati na stvari zamjetljive dodirom, no nikada nije znao prim-
jenjivati ih na potpuno nedodirljive stvari. Te su rijeci u svojoj
uobicajenoj primjeni njegovom umu uvijek obiljezavale tijela ili
cvrste stvari koje je zamjecivao zahvaljujuci otporu koji su mu
pruzale. Vidom Be, medutim, ne zamjecuje nikakva cvrstoca, ot-
por, niti izbocina. Ukratko, sve su ideje vida nove zamjedbe, uz
koje se u njegovu umu ne vezu nikakva imena, pa on stoga ne
maze razumjeti sto mu se 0 njima govori. I kad ga se pita koje je
od dva tijela, sto ih vidi smjestena na stolu, kugla, a koje kocka,
to je za njega sasvim zbunjujuce i neshvatljivo pitanje; nista, na-
irne, od onog sto vidi ne maze njegovim mislima nagovijestiti ide-
ju tijela, udaljenosti, niti u nacelu ideju hila koje stvari koju je
otprije poznavao.

136. Pogresno je misliti da ista stvar djeluje i navidi na do-

dir. Da isti kutili kvadrat koji predstavlja predmet dodira tako-
der predstavlja i predmet vida, sto bi sprijecilo slijepca da ga na
prvi pogled prepozna? Jer, mada je nacin na koji on djeluje na
vid razlicit od nacina na koji je djelovao na njegov dodir, pored
tog nacina ili okolnosti koja jenova i nepoznata postoji kut ili
oblik koji je star i poznat, pa on ne bi mogao odabrati to da ga
ne razazna,

137. Pokazavsi, da su vidljiv oblik i proteznost potpuno dru-

gacije i heterogene naravi odopipljivog oblika i proteznosti, ostaje
nam da ispitamo kako stoji stvar u pogledu kretanja. ,Tome da
vidljivo kretanje nije iste vrste kao i opipljivo kretanje ne treba
nikakav daljnji dokaz, zato sto je to ocigledan zakljucak iz onog
sto sma pokazali glede razlike koja postoji izmedu vidljive i opi-
pljive proteznosti. No da bi se to potpunije i izricitije dokazalo,
treba sarno zapaziti da onaj tko jOg nema iskustvo vida ne bi na
prvi pogled prepoznao kretanje. Odatle jasno slijedi da je kretanje
zamjetljivo vidom odjelite vrste od kretanja zamljetljivog dodi-
rom, Antecedent dokazujem ovako: dodirom on ne bi mogao za-
mijetiti nikakvo kretanje osim onog sto je gore ili dolje, desno ili
lijevo, blize ili dalje od njega. Osim tih ideja i njihovih brojnih
mijenai spojeva za njegaje nemoguce imati hila koju ideju kre-
tanja.. On stoga ni 0 cemu ne bi mislio kao 0 kretanju, niti bi ime
kretanje daD hila kojoj ideji koju ne bi mogao podvesti pod jednu
ilidruguodposebnih vrsti gore spomenutih ideja.No iz 95.odjelj-

337
"-

...
ka jasno je da pukim cinom videnja ne raspoznaje kretanje nagore
ili nadolje, udesno ili ulijevo, niti u bilo kojem drugom mogucem
smjeru. Iz toga zakljucujem da on na prvi pogled ne bi prepoznao
kretanje. A sto se tice ideje kretanja kao takve, na nju necu trositi
papira, vec citaocu prepustam da je shvati kako najbolje umije.
Meni je ona potpuno neshvatljiva.

138. Razmatranje kretanja moglo bi pribaviti novo polje ispi-

tivanje. No, buduci da se nacin na koji urn vidom shvaca kretanje
opipljivih predmeta, kao i njegove razlicite stupnjeve, moze lako
razabrati iz onog sto je bilo receno 0 nacinu na koji to osjetilo
nagovjescuje njihove udaljenosti, velicine i polozaje, necu se sire
baviti tom temom, vec cu proslijediti da razmotrim sto bi Be, s
najvecim izgledom razloznosti, moglo navesti protiv postavke ciju
smo istinitost pokazali. Tamo, nairne, gdje mozemo naici na toliko
predrasuda, tesko da ce dostajati cist i ogoljen dokaz istinitosti.
Moramo takoder zadovoljiti i obzire sto ih ljudi mogu gajiti u ko-
rist prethodno shvacenih pojmova, pokazati odakle nastaje gre-
ska, kako se prosirila, te pazljivo razotkriti i iskorijeniti ona laZna
uvjerenja koje je rano stecena predrasuda usadila u urn.

139. Prvo ce se stoga postaviti pitanje kako je doslo do toga

da vidljivu proteznost i oblike zovemo istim imenom kao i opiplji-
vuproteznost i oblike, ako ne pripadaju istoj vrsti kao i oni? Po-
vod tako ustaljenom i univerzalnom obicaju koji se zatjece u svim
vremenima i narodima svijeta, medu ljudima svih polozaja, kod
ucenih kao i kod nepismenih, mora da je nesto vise od hira ili
slucaja.

140. Na sto odgovaram: ne mozemo nimalo bolje dokazati da

su vidljiv i opipljiv kvadrat iste vrste na temelju toga sto ih zo-
verno istim imenom, no sto mozemo dokazati da su opipljiv kva-
drat i dvoslozna rijec koja se sastoji od sedam slova, a koja ga
oznacava, iste vrste zato sto ih zovemo istim imenom. Uobicajeno
je da se pisane rijeci i njima oznacene stvari oznacuju istim ime-
nom. Buduci da se rijeci ne razmatraju po svojoj vlastitoj naravi,
niti na bilo koji drugi nacin no kao oznake stvari, bilo bi suvisno
i mimo svrhe jezika da im se dalo imena razlicita od imena njima
oznacenih stvari. Isti razlog vaZi i u ovom slucaju. Vidljivi su obli-
ci oznake opipljivih oblika, a iz 59. odjeljka jasno je da ih ne ra-

338
zmatramo same po sebi iz bilo kojeg drugog razloga nego zbog
njihove povezanosti s opipljivim oblicima, oznacavanju kojih su
po prirodi namijenjeni. A buduci da se taj prirodni jezik ne mije-
nja u razlicitim razdobljima ni kod razlicitih naroda, u svako vri-
jeme i na svakom mjestu vidljivi se oblici zovu istim imenima kao
i odgovarajuci opipljivi oblici koje oni nagovjesuju, a ne zbog toga
sto bi njima hili slicni, ili sto bi hili iste vrste kao i oni.

141. No, reci cete, opipljivi kvadrat sigurno je slicniji vidlji-

yom kvadratu nego vidljivom krugu. On ima cetiri kuta i isto to-
liko stranica kao i vidljivi kvadrat. Vidljivi krug, medutim, nema
nista slicno, jer je omeden jednom ravnomjernom krivuljom bez
ravnih stranica i kutova, sto ga cini neprikladnim za predstavlja-
nje opipljivog kvadrata, no vrlo podobnim za predstavljanje opi-
pljivog kruga. Iz toga jasno slijedi da su vidljivi oblici uzorci opi-
pljivih, odnosno da su iste vrste s odgovarajucim opipljivim obli-
cima koje predstavljaju; da su poput njih, i da su po svojoj vlas-
titoj naravi prikladni da ih predstavljaju, kao da su iste vrste; i
da ni u kom pogledu ne predstavljaju proizvoljne znakove, kao
sto su to rijeci.

142. Odgovaram: mora se priznati da je vidljivi kvadrat po-

godniji za predstavljanje opipljivog kvadrata no sto je to vidljivi
krug, no ne zato sto mu je slicniji, ili sto mu je blizi po vrsti, vec
zbog toga sto vidljivi kvadrat sadrzi u sebi nekoliko odjelitih di-
jelova, cime se oznacuje nekoliko odgovarajucih odjelitih dijelova
opipljivog kvadrata, dok ih vidljivi krug nema. Kvadrat zamijecen
dodirom ima cetiri odjelite, jednake strane, kao i cetiri odjelita
jednaka kuta. Nuzno je stoga da vidljiv oblik koji ce biti najpri-
kladniji da ga oznacava sadrzi cetiri odjelita jednaka dijela koji
odgovaraju cetirima stranama opipljivog kvadrata, kao i cetiri
druga odjelita i jednaka dijela pomocu kojih ce oznaciti cetiri je-
dnaka kuta opipljivog kvadrata. Na slican nacin vidimo da vidljivi
oblici sadrze u sebi odjelite vidljive dijelove, koji odgovaraju odje-
litim opipljivim dijelovima oblika koji su njima oznaceni, odnosno
nagovijesteni.

143. Odatle, medutim, nece slijediti da je bilo koji vidljiv oblik

slican, ili iste vrste kao i odgovarajuci opipljiv oblik, ukoliko se
ne pokaze da nije sarno broj dijelova isti kod jednog i kod drugog,

339
vec da je to i vrsta dijelova. Da to ocrtam, primijetit cu da vidljivi
oblici predstavljaju opipljive oblike na vrlo slican nacin kao sto
pisane rijeci predstavljaju zvukove. U tom pogledu, nairne, rijeci
nisu proizvoljne, jer nije svejedno koja pisana rijec stoji za koji
zvuk. N eophodno je, medutim, da svaka rijec sadrzi u sebi toliko
odjelitih oznaka koliko ima promjena u zvuku za koji stoji. Jedno
slovo "a" prikladno je da oznaci jednostavan i ravnomjeran zvuk,
a rijec "avantura" prilagodena je da predstavlja zvuk koji s njom
povezujemo, pri oblikovanju kojeg govorni organi proizvode osam
razlicitih srazova ili modifikacija zraka, od kojih svaka proizvodi
razlicit zvuk, pa je stoga prikladno da se rijec koja ih predstavlja
sastoji od isto toliko odjelitih oznaka, kako bi se njima oznacile
pojedinacne razlike, odnosno dijelovi cijelog zvuka. Pa ipak, nitka,
pretpostavljam, nece reci da jedno slovo "a", ili rijec "avantura"
slice, niti da su iste vrste kao i odgovarajuci, njima predstavljeni
zvukovi. Uistinu je, opcenito govoreci, proizvoljno da slova hila
kojeg jezika uopce predstavljaju zvukove, no kad se oko toga je-
dnom postigne dogovor, nije proizvoljno koji ce spoj slova pred-
stavljati ovaj ili onaj pojedinacan zvuk. Prepustam citaocu da sam
proslijedi i da to dalje primijeni u svojim vlastitim mislima.

144. Mora se priznati da nismo taka skloni brkati druge zna-

kove s oznacenim stvarima, niti 0 njima misliti da pripadaju istoj
vrsti, kao sto to cinimo s vidljivim i opipljivim idejama. No malo
razmatranja pokazat ce nam kako je to moguce, a da pritom ne
pretpostavljamo da su slicne naravi. Ti su znakovi stalni i uni-
verzalni, u njihovu povezanost s opipljivim idejama upuceni sma
pri nasem prvom ulasku u svijet; i otada svagda, gotovo svakog
trenutka naseg zivota, to nam se javljalo u nasim mislima,
ucvrscujuci se i ostavljajuci sve dublji dojam na nase umove. Kad
primijetimo dasu znakoyi promjenljivi i da ih je covjek ustanovio,
kad se podsjetimo na to da je postojalo vrijeme kad ani nisu u
nasim umovima hili povezani s onim stvarima koje gada taka
spremno nagovjescuju, da je, naprotiv, njihova znacenje nauceno
sporim koracima iskustva, to nag cuva od toga da ih brkamo. No
kad otkrijemo da isti znakovi nagovjescuju iste stvari po cijelom
svijetu, kad znademo da ih nije covjek ustanovio, i kad se ne
uzmognemo sjetiti da sma ikad ucili njihova znacenje, vec misli-
mo da bi nam na prvi pogled nagovijestile iste stvari kao sto to
gada cine; sve nag to uvjerava da su one iste vrste kao i odgova-

340
rajuce, njima predstavljene stvari i da ih one nasem umu nagov-
jescuju zahvaljujuci prirodnoj slicnosti.

145. Dodajte tome da kad god vrsimo savjesno razgledavanje

nekog predmeta, redom usmjerujuci opticku os na svaku njegovu
tocku, pritom pokret aka ili glave opisuje izvjesne linije ili oblike
koji Be, mada ih uistinu zamjecujemo osjecajem, naizgled taka mi-
jesaju s idejama vida da 0 njima jedva da mozemo misliti druga-
cije no kao da pripadaju tom osjetilu. Nadalje, brojne ideje vida
ulaze u um istovremeno, na odjelitiji i manje izmijesan nacin no
sto to obicno biva kod drugih osjetila, izuzevsi dodir. Zvukovi,
primjerice, koje zamjecujemo u jednom trenutku, skloni su tome
da se spoje, aka se maze taka reci, u jedan zvuk; dok u slucaju
vida istovremeno mozemo zamijetiti veliku raznolikost vidljivih
predmeta, koji su jedan od drugog odvojeni i razliciti. Stovise, bu-
duci da je opipljiva proteznost sacinjena od nekoliko odjelitih su-
postojecih dijelova, odatle mozemo izvesti jOgjedan razlog koji nag
navodi da predocujemo slicnost ili analogiju izmedu neposrednih
predmeta vida i dodira. Nista, medutim, ne doprinosi vise njihovu
stapanju i brkanju od njihove uzajamne stroge i bliske poveza-
nosti. Ne mozemo otvoriti oci, a da nam se njima ne nagovjescuju
ideje udaljenosti, tijela i opipljivih oblika. Prijelaz s vidljivih ideja
na opipljive taka je brz, nagao i nezamijecen da se tesko mozemo
uzdrzati da 0 njima ne pomislimo da podjednako predstavljaju ne-
posredan predmet videnja.

146. Predrasuda utemeljena na tim, kao i na svim drugim

uzrocima koji se tome mogu pripisati, prianja uz nag taka brzo
da ju je bez upornog nastojanja i rada lima nemoguce potpuno
rascistiti. No oklijevanje na koje nailazimo pri odbacivanju hila
kojeg mnijenja ne maze predstavljati dokaz njegove istinitosti
svakome tko razmotri ono sto sma vec pokazali glede predrasuda
koje gajimo u vezi s udaljenoscu, velicinom i polozajem predmeta,
predrasuda koje su toliko bliske nasim umovima, toliko potvrdene
i ukorijenjene da tesko ustupaju i pred najjasnijim dokazom.

147. Sve u svemu mislim da mozemo posteno zakljuciti da

pravi predmeti videnja tvore univerzalni jezik Tvorca prirode, po-
mocu kojeg bivamo pouceni kako upravljati nasim postupcima da
dodemo do onih stvari koje su nuzne za ocuvanje i dobrobit nasih

341
tijela te da izbjegnemo sve ono sto bi ih moglo povrijediti i uni-
stiti. Odatle dobivenim podacima nacelno sma vodeni u svim zi-
votnim poslovima i brigama. A nacin na koji narn ani naznacuju
i obiljezavaju predmete na udaljenosti isti je kao i nacin na koji
to cine jezici i znakovi koje su odredili ljudi, pri cemu se njima
oznacene stvari ne nagovjescuju putem slicnosti ili istovjetnosti
naravi, vet sarno uobicajenom povezanoscu koju naB je iskustvo
naucilo da medu njima zapazamo.

148. Zarnislite da onom tko je oduvijek bio slijep njegov vodic

kaZe da ce nakon sto napreduje toliko i toliko koraka naici na
rub ponora, ili da ce ga zaustaviti neki zid; ne bi Ii se njemu to
cinilo uvelike zadivljujuce i iznenadujuce? On ne maze pojmiti ka-
ko je smrtnicima moguce donositi takva predvidanja, koja bi nje-
mu izgledala taka cudna i neobjasnjiva kao sto drugima izgleda
prorocanstvo. Oak i ani koji su blagoslovljeni sposobnoscuvidenja
(mada upoznatost cini da to manje zapazamo) mogli bi u njoj naci
dovoljno razloga za divljenje. Oudesno umijece i domisljatost s ko-
jam je ana prilagodena ciljevima i svrharna za koje je ocigledno
planirana, velik opseg, broj i raznolikost predmeta koje nam ana
odjednom nagovjescuje s takvom lakocom, brzinom i uzitkom; sve
nam to daje povoda za puna, i to ugodnog umovanja, i maze nam,
aka ista, pruziti tracak analognog predmnijevanja 0 stvarima koje
su onkraj sigurnog otkrivanja i shvacanja u nasem sadasnjem sta-
nJu.

149. Ne namjeravam se muciti izvodenjem zakljucaka iz uce-

nja koje sam dosada izlagao. Ako ono podnosi provjeru, nek drugi,
koliko god to budu smatrali prikladnim, upotrijebe vlastito mi-
sljenje kako bi ga dalje prosirili i primijenili u koje god svrhe bi
ono moglo posluziti. Jedino se ne mogu suspregnuti a da ne pro-
vedem ispitivanje u vezi s predmetom geometrije, na sto naB pri-
rodno navodi tema kojom sma se bavili. Pokazali sma da ne pos-
toji takva ideja kao sto je proteznost po sebi, te da postoje dvije
vrste osjetilne proteznosti i oblika koje su jedna od druge potpuno
odjelite i heterogene. Prirodno je stoga pitati se koja od njih pred-
stavlja predmet geometrije.

150. Ima nekih stvari koje covjeka na prvi pogled navode da

pomisli kako se geometrija bavi vidljivom proteznoscu. Nato naB
uvelike navodi neprestano koristenje ocima, kako u prakticnim,

342
--
""

taka i u spekulativnim dijelovima te znanosti. Matematicaru hi,

nesumnjivo, izgledalo cudno kad bismo ga poceli uvjeravati da di-
jagrami koje vidi na papiru nisu oblici, pa cak ni slike oblika koji
cine predmet dokazivanja. Suprotan stay smatraju neupitnom is-
tinom ne sarno matematicari vet i ani koji se posebice posvecuju
izucavanju logike, naime ani koji smatraju da izvjesnost i doka-
zivanje predstavljaju prirodu znanosti. Jedan od razloga, sto ga
ani navode, za izvanrednu jasnocu i ocevidnost geometrije pred- .
stavlja to sto je u toj znanosti zakljucivanje slobodno od nepogod-
nosti koje prate uporabu proizvoljnih znakova, zato sto se same
ideje mogu preslikati i izloziti pogledu na papiru. Medutim, spo-
menimo uzgred, u kojoj se mjeri taj stay dobra Blaze sa slicnom
tvrdnjom 0 apstraktnim idejama kao predmetu geometrije prepu-
starn da svatko sam razmotri.

151. Da dodemo do rjesenja ovog pitanja, trebamo sarno pro-

motriti sto je hila receno u odjeljcima 59, 60 i 61, gdje se pokazuje
da se vidljive proteznosti malo razmatraju same po sebi, te da
nemaju utvrdenu odredenu velicinu, vet ljudi sve mjere primje-
nom opipljive proteznosti na opipljivu proteznost. To sve cini oci-
glednim da vidljiva proteznost i oblici ne predstavljaju predmet
geometrije.

152. Jasno je stoga da se vidljivi oblici u geometriji koriste

na isti nacin kao i rijeci, pa jedne mozemo podjednako smatrati
predmetom te znanosti kao i droge, jer se i jedni i drugi nje ne
ticu ni na koji drugi nacin no predstavljajuci ili nagovjescujuci
umu pojedinacne, s njima povezane, opipljive oblike. Postoji, me-
dutim, sljedeca razlika izmedu oznacavanja opipljivih oblika po-
motu vidljivih oblika i oznacavanja ideja rijecima: rijeci su prom-
jenjive i nesigurne te u potpunosti ovise 0 proizvoljnom covjeko-
yom imenovanju, dok su vidljivi oblici utvrdeni i nepromjenjivi u
svim vremenima i na svim mjestima. Vidljiv kvadrat, primjerice,
nagovjescuje umu isti opipljiv oblik u Europi, kao i u Americi.
Glas Tvorca prirode, koji govori nasim ocima, nije stoga podlozan
krivom tumacenju i dvosmislenosti kao sto tome neizbjezno po-
dlijezu jezici koje je izmislio covjek.

153. Mada ono sto je hila receno maze dostajati da bi se po-

kazalo sto treba odrediti u vezi s predmetom geometrije, zbog pot-
punije ilustracije, razmotrit cu slucaj neke inteligencije, netjele-

343
'ff}c:i;:
sno~ du~a, 0 kome.pretposta,:lja~o da savrs~no dobro vidi,. to jes~ 1
da lma Jasnu zamJedbu pravlh I neposredmh predmeta VIda, all ..';1
nema nikakvo osjetilo dodira. Postoji Ii u prirodi takva stvar ili I
ne, pitanje je onkraj namjere mog ispitivanja. Dostatno je da pret- ;
postavka u sebi ne sadrzi proturjecje. Ispitajmo gada kakav bi na-
predak netko takav mogao ostvariti u geometriji. Umovanje 0 to-
me navest ce nag da jasnije uvidimo mogu Ii uopce ideje vida biti
predmet te znanosti.

154. Prvo, izvjesno je da gore spomenuta inteligencija ne bi

mogla imati nikakvu ideju cvrstog tijela, niti kolikocetriju dimen-
zija, sto je posljedica toga sto nema nikakvu ideju udaljenosti. Mi
smo, doduse, skloni misliti da vidom stjecemo ideje prostora i
cvrstih tijela, sto proizlazi iz naseg zamisljanja da uistinu, strogo
govoreci, vidimo udaljenost i to da su neki dijelovi predmeta na
vecoj udaljenosti od drugih; 0 cemu smo, medutim, dokazali da
je ucinak naseg iskustva 0 tome koje su ideje dodira povezane s
takvim i takvim idejama koje prate videnje. Inteligencija, medu-
tim, 0 kojoj smo govorili po pretpostavci nema iskustvo dodira.
ana stoga ne bi prosudivala na nacin na koji to mi cinimo, niti
bi imala bilo kakvu ideju udaljenosti, izvanjskosti, dubine, te sto-
ga ni prostora, niti tijela, i to ni neposredno ni putem nagovje-
staja. Na temelju toga postaje jasno da ne bi imala ni pojam 0
onim dijelovima geometrije koji se ticu mjerenja cvrstih tijela, niti
njihovih konveksnih i konkavnih povrsina, niti bi mogla razmi-
sljati 0 svojstvima linije dobivene presjekom cvrstih tijela. Poima-
nje bilo kojeg dijela svega toga onkraj je dohvata njenih sposo-
bnosti.

155. Nadalje, Dna ne bi mogla shvatiti nacin na koji geometri

crtaju ravnu liniju ili krug; ravnalo i sestar hi, svojom upotrebom,
za nju predstavljali stvari 0 kojima bi joj bilo nemoguce imati bilo
kakvog pojma. Ne bi joj bilo lakse ni shvatiti postavljanje jedne
ravnine ili kuta preko druge ravnine ili kuta u cilju dokazivanja
njihove jednakosti, jer bi i to pretpostavljalo neku ideju udalje-
nosti i izvanjskog prostora. Odakle postaje ocito da nasa cista in-
teligencija ne bi nikada mogla savladati cak ni prve elemente ge-
ometrije ravnina. A mozda bismo nakon promisljenog ispitivanja
utvrdili da Dna ne bi mogla imati cak ni ideju dvodimenzionalnih
oblika, kao sto nema ni ideju cvrstih tijela, jer nuzno je imati ;j
I
344 1
:
j

~
-""'
neku ideju udaljenosti, kako bi se oblikovala ideja geometrijske
ravnine, sto ce postati vidljivo svakome tko 0 tome malo razmisli.

156. Sve sto se u pravom smislu zamjecuje sposobnoscuvide-

nja svodi se sarno na boje i njihove mijene, te na razlicite omjere
svjetlosti i sjene. Neprestana promjenljivost i prolaznost tih ne-
posrednih predmeta vida, medutim, cini nemogucim postupanje
s njima kao s geometrijskim oblicima; sto uostalom ne bi ni u
kojoj mjeri bilo korisno. Istina je da odjednom zamjecujemo ne-
kolicinu razlicitih, i to neke vise, neke manje. Tocno izracunava-
nje njihove velicine i opisivanje tocno odredenih razmjera medu
tako promjenjivim i nepostojanim stvarima, cak i kad bi ga bilo
moguce provesti., moralo bi predstavljati vrlo neozbiljan i bezna-
cajan posao.

157. Moram priznati da su ljudi, mada priznaju da cvrsta ti-

jela nisu neposredni predmeti vida, u iskusenju misliti da su to
plosnati ili dvodimenzionalni oblici. To je mnijenje utemeljeno na
onom sto zapazamo u slikama, u kojima nam se (cini Be) u urn
neposredno utiskuju sarno ideje razlicito obojanih ravnina, koje
Be, nekim nenadanim cinom prosudbe mijenjaju u Cvrsta tijela.
No s malo pozornosti otkrit cemo da ravnine koje tu spominjemo
kao neposredne predmete vida nisu vidljive, vec opipljive ravnine.
Kad 0 slikama, nairne, govorimo da predstavljaju ravnine, time
podrazumijevamo to da se dodiru javljaju kao glatke i jednoobli-
cne. No ta glatkoca i "jednooblicnost, iIi, drugim rijecima ta plo-
snatost slike, ne zamjecuje se neposredno videnjem, jer se oku
ona ukazuje kao raznolika i mnogoobrazna.

158. Iz toga mozemo zakljuciti da ravnine nisu nista vise ne- !

posredni predmeti vida no sto su to cvrsta tijela. Ono sto u stro-
gom smislu vidimo nisu cvrsta tijela, cak ni raznoliko obojane
ravnine: to je sarno raznolikost boja. A neke od njih nagovjescuju
umu cvrsta tijela, druge dvodimenzionalne oblike, upravo onako
kako iskusavamo njihovu povezanost s jednima ili drugima. Rav-
nine tako vidimo na isti nacin kao i Cvrsta tijela, a nagovjescuju
nam ih neposredni predmeti vida koje u skladu stirn zovemo rav-
ninama i cvrstim tijelima. No premda ih zovemo istim imenima
kao i njima oznacene stvari, oni su, kao sto smo dokazali, potpuno
razlicite naravi.

345
 159. Sve sto sma rekli dovoljno je, aka se ne varam, da odgo-
vori na pitanje ispitivanje kojeg sma predlozili, a koje se tice spo-
sobnosti cistog duha, takvog kakvog sma opisali, da stekne znanje
0 geometriji. Nije, doduse, laka stvar tocno zaci u misli jedne ta-
kve inteligencije, jer nam je bez velike muke nemoguce spretno
razdvojiti i razmrsiti u svojim mislima prave predmete vida od s
njima povezanih predmeta dodira. Tako sto, uistinu, izgleda jedva
moguce izvrsiti u potpunosti, sto nam i ne izgleda cudno kad ra-
zmotrimo kako je svakom tesko uhom cuti izgovorene rijeci nje-
gova materinjeg jezika, a da ih ne razumije. Unatoc tome sto nas-
toji razdvojiti znacenje od zvuka, ono ce se nametnuti njegovim
mislima, pa ce mu biti izuzetno teska, aka ne i nemoguce, tocno
se postaviti na mjesto stranca koji nikad nije naucio jezik i na
kojeg djeluju sarno zvukovi sami po sebi, pri cemu on ne zamje-
cuje s njima povezano znacenje. Dosada je, pretpostavljam, pos-
tala jasno da ni apstraktna, ni vidljiva proteznost ne predstavljaju
predmet geometrije; previdanje cega je mozda u matematici mo-
glo izazvati neke teskoce i beskorisna nastojanja.

346
~ ~~---