BERKELEY

Iz Rasprave o načelima ljudske spoznaje

Predmeti ljudske spoznaje predstavljaju: 1) ideje zbiljski utisnute u osjetila

2) ideje koje zamjećujemo obraćajući pozornost na
osjećaje i djelatnost uma
3) ideje stvorene pomoću pamćenja i predoćavanja
Vidom se stječu ideje svjetosti i boja, dodirom zmajećujemo tvrdo, meko, toplinu i hladno,
itd., njuh za miris, nepci za okuse i sluh za zvukove. Kako zapažamo da neke od tih ideja
slijede jedna drugu, označujemo ih jednim imenom i onda slove kao jedna stvar. Npr, jedan
oblik, boja, miris i čvrstoća idu zajedno i mi ih objašnjavamo kao jedna stvar i označujemo
imenom „jabuka“.
Osim tih ideja ima nešto što ih zamjećuje i spoznaje, predočava ih i sjeća ih se a to je um,
duh, duša ili svoje jastvo. Um je bitan zato što postojanje ideje sastoji se u tom što je
zamijećena.
Ni naše misli, ni osjećaji, ni ideje oblikovane predočavanjem ne postoje izvan uma. A ni
raznoliko osjetni doživljaji ili ideje otisnute u naša osjetila, ne mogu postojati drugačije
no u umu što ih zamjećuje.
Prema Berkeleyu, neki ljudi pogršeno misle da stvari stvarno postoje, a to ovisi o učenju o
apstraktnim idejama. Naime, mi možemo u umu apstrahirati sve ideje koje sačinjavaju jednu
stvar, ali ne možemo ih zamisliti drugačije od onog kako smo ih zamijetili.
Ovo je baš ekstremni sketicizam! Prema Berkleyu, sve na svijetu ima samo bitak da ih
zamijetimo, znači dok ih ne zamijetimo one ne postoje.
NE POSTOJI NIKAKVA DRUGA SUSTANCIJA OSIM DUHA. ZNAČI, OSIM ONOG
TKO ZAMJEĆUJE.
Ideje ne može biti nalik ničem drugom, osim ne koj drugoj ideji. Npr, boja ili oblik ne
nalikuju niče drugom do li drugoj boji ili obliku. Znaći ne postoji njihova kopija u nemislećoj
sustanciji.
OVO SVE JE KRITIKA MATERIJALISTA. Berkeley kritizira koncept, primarnih i
sekundarnih kakvoća. Primarne su, protežnost, oblik, kretanje, mirovanje, črvtoća itd., a
sekundarne su sve druge (boje, zvukovi, okusi...). Te dvije kakvoće bi trebale predstavljati
materiju koja bi bila nepokretna, bezosjetilana supstancija u kojojoj protežnost i oblik zaista
postoje, ali te stvari su samo ideje koje postoje u umu, tako da materija ili tjelesna supstancija
su proturječja.
I OVO JE KRITIKA MATERIJALISTA Prema Berkeleyu, čak i ako postoje vanjska tijela
koja odgovaraju idejama u našem umu, mi osjetilima možemo dobiti znanje samo o onom što
smo osjetili i neposredno zamjetili i mogli bi ih pojmiti samo umom, ali opet kroz ono što
smo sami zamijetili. Zato ne postoji nikakva poveznica između potencijelnih vanjskih tijela i
uma. I pretpostavljanje vanjskih tijela nije nužno za stvaranje ideja.
Prema Berkeleyu, apsolutno postojanje osjetilnih objekata po sebi ili izvan uma označava
proturječje.
Pošto su osjetilni doživljaji, sve ideje su neaktivne; u njima nema nimalo mići niti
djelovanja. Jedna ideja ne može prozvesti drugu. Mi primjećujemo slijed ideja što znači da
one moraju imati ne ki uzrok, a uzrok ideja je u supstanciji, tj. našem duhu.
Duh je jednostavan, nedjeljiv, aktivan bitak, 1) dok zamjećuje ideje zovemo ga
RAZUMOM, 2) dok ih proizvodi ili na drugi način postupa s njima zovemo ga VOLJOM.
Ideje ne mogu predstaviti duh zato što su neaktivne i ne mogu predstaviti nešto što djeluje.
Um je aktivan zato što može pobuditi ideje, mijenjati ih i pomicati prizore koliko god želi
ovisno o našoj volji.
Ali ideje koje se zamječuju osjetilom ne ovise toliko o našoj volji. Kad otvorimo oči, nije na
nama hoćemo li vidjeti ili ne, a slično je i s drugim odsjetilima. Ideje utisnute u osjetila nisu
stvorene našom voljom, onda mora postojati neka druga volja ili duh koji ih proizvodi.
Ideje osjetila su snažnije, življe i odjelitije od ideja uobrazilje. One također imaju slijed i
suvislost i ne pobuđuju se nasumično, a skupovi pravila po kojima um pobuđuje te ideje
zovu se PRIRODNI ZAKONI i njih učimo iskustvom. Na bazi toga mi učimo kako se
ponašati i djelovati u svijetu, da određeni uzroci imaju određene posljedice, itd. Važno
je reći da tako Berkeley dokazuje postojanje dobrog Boga (Tvorca).
Ideje koje tvorac utiskuje u osjetila zovemo REALNE STVARI, a one pobuđene
uobraziljom, koje su manje pravilne, žive i stalne, zovemo IDEJAMA ili PREDODŽBAMA
STVARI. Ali prema Berkeleyu, to je pogrešno zato što su i osjetni doživljaji ideje, zato
što potsoje u umu ili su njime zamjećene.
Zanimlljiva ideja. Kritičarima koji kažu da kako mogu stvari koje vidimo na daljini biti isto
bliske, kao i naše misli, Berkeley kaže da ni udaljenost ili izvanjskost nije nešto što je
eposredno zamijećeno vidom ili shvaćeno po linijama ili kutovima, već je nagovještena našim
mislima putem izvjesnih vidljivih ideja i osjetilnih doživljaja koje prate viđenje. (Ovo je iz
Ogleda o novoj teoriji viđenja)
Prema Berkleyu, ako uzmemo teoriju o beskonačnoj dijeljivosti materije, sama materija onda
nije protežna, već beskonačna i bezoblična, i um je taj koji ju oblikuje. Ali iako koncepti
protežnosti i oblikovanja potjeću iz uma, sam um nije oblikovan i protežan.
Kritičarima koji kažu da njegove ideje filozozofiju prirode i teorije bazirane na postojanju
materije, Berkeley kaže da se njihove teorije mogu isto objasniti i bez pretpostavke postojanja
materije zato što objasniti pojave isto je što i pokazati kako na nas djeluju takve i takve ideje.
Prema Berkeleyu, kritičari bi onda mogli reći da se onda mogu ukloniti prirdni uzroci i sve
pripisati radnjama duhova. Po toj logici, vatra ne grije, nego duh grije. Berkeleyu je to
smiješno i smatra da iako izraz da sama vatra grije nije strogo točna, te izraze ne smijemo
izbaciti jer pobuđuju pravilne osjećaje i omogućuju nam da se ponašamo i reagiramo sukladno
našem boljitku, a i zato što su jezik i određen način ponašanja učeni običajem i nije pametna
samo tako poremetiti to dvoje.
Berkeley naglašava da povezanost ideja ne podrazumijeva odnos uzroka i posljedice , već
samo biljega i znaka s njime označenom stvari. Npr, vatra koju vidimo nije uzrok boli koju
trpimo ako joj se približimo, već amo znak koji nas na nju unaprijed upozorava.

Iz Ogleda o novoj teoriji viđenja

Ne postoji jedna te ista protežnost koja bi se zamjećivala i vidom i dodirom, već pojedini
oblici protežnosti koje smo zamijetili vidom, iako ih zovemo isto i smatramo da su jednake
onim starima koje zamjećujemo dodirom, predstavljaju nešto različito i postoje odvojeno od
njih.
Berkeley želi vidjeti postoji li ista vrsta ideja koja je podjednako zamjetljiva obama
osjetilima; ili jesu li protežnost, oblik i kretanje koje zamjećujemo vidom različiti od
protženosti, oblika i kretanja koje zamjećujemo dodirom.
Barkeley smatra da kad ljudi kažu protežnost misle na neku apstraktnu ideju protežnosti,
znači liniju ili površinu potpuno odstranjenu od bilo kojih okolnosti koje bi je smjestile na
neko pojedinačno postojanje i koje nema neko opipljivo svosjtvo, ali Berkeley ne može
zamisliti takvu vrstu apstraktne ideje.
Iako razmatra oblike, predmet geometrije je uvijek bila apstraktna protežnost, ali oblik je
definirana veličina, a protežnost nema konačnu određenu veličinu. Sukus je da su sve
definicije generalizirane i po tome apstraktne, ali ako su apstraktne, onda nemaju nijednu
značajku onoga što bi trebale opisati (npr. Apstraktna ideja oblika).
Prema Berkleyu, očito ne postoje te apstraktne oblika i ne možemo zamisliti apstraktnu
protežnost koja bi bila zajednička dodiru i vidu. Postoje li onda pojedine protežnosti, oblici i
kretanje koje zamjećujemo vidom, a koje su iste onima koje zamjećujemo dodirom.
Berkeleyeva tvrdnja:
Protežnost, oblici i kretanja zamijećeni vidom vrsno su različiti od ideja dodira koje zovemo
istim imenima, te ne postoji ništa slično jednoj ideji ili vrsti ideje koja bi bila zajednička
obama osjetilima.
1) Prvi argument: kad bi rođeni slijepac dobio vid, ne bi stvari koje vidi smatrao istovrsnim
onima koje dodiruje već bi mislio da je to nov skup ideja.
2) Drugi argument: svjetlost i boje su vrsta ideja potpuno nepovezane s dodirom , ali one su
jedini predmet vida. Onda ne postoji ideja koja bi bila zajednička obama osjetilima.
3) Treći argument: matematički aksiom je da se kolikoće iste vrste zbrajaju u cjelovit zbroj,
ali to nije tako lako napraviti u stvrnom svjetu. Ne možemo u umu napraviti jednu cjelovitu
liniju od jedne opipljive i druge vidljive linije.
Berkeley se vraća na slijepca i ponavlja da ako bi odjednom progledao, ne bi mogao vidom
raspoznati stvari koje je do sad raspoznavao samo dodirom. Ideje vida bile bi nove zamjedbe.
Što je s vidljivim i opipljivim kretanjem? Oni se također razlikuju i tu opet uzima slijepca
koji ne bi na prvi pogled prepoznao kretanje, ako ga je dosad samo udarao trkač u kretanju
(malo parafraziram).
Ali kako je onda došlo do toga da te dvije vrste protežnosti oblika i kretanja zovemo istim
imenom? Pošto riječi ne razmatraju po vlastitoj naravi, već samo kao oznake stvari, bilo bi
suvišno da im se dalo imena različita od imena njima označenih stvari. Vidljivi su oblici
oznake opipljivih oblika. Vidljive oblike razmatramo tako kako ih razmatramo zbog njihove
povezanosti s opipljivim oblicima, označavanju kojih su po prirodi namijenjeni.
Ideje vida i dodira brkamo i zbog uvriježenosti tog koncepta u našem društvu koja se stvarala
generacijama. Brkamo ih i zato što čim nešto ugledamo odmah vidom promatramo i
zamjećujemo oblike i linije koje tehnički pripadaju dodiru. Ne možemo otvoriti oči bez da
nam se ne nagovješćuju ideje udaljenosti, tijela i opipljivih oblika.