Platon, Država

Uzmi, dakle, crtu razrezanu na dva nejednaka dijela, te opet reži na isti način jedan i
drugi dio, od kojih jedan predstavlja vidljivu, a drugi misaonu vrstu, i bit će ti u vidljivoj
vrsti po međusobnoj jasnoći i nejasnoći jedan dio same slike. A zovem slikama: prvo
sjene, zatim odraze u vodi i na predmetima koji su guste, glatke i svijetle površine, i sve
tako slično, ako razumiješ.
- Razumijem.
- Za drugi dio, dakle, uzimaj ono što je nastalo prema spomenutim slikama, naime
životinjski svijet oko nas, sve biljke i svaku vrstu proizvoda ljudskog umijeća.
- Uzimam.
- Bi li htio reći da je to razdijeljeno prema istini i neistini, tj. kako je mnijenje prema
znanju, tako je slika prema svom predmetu?
- Bih, i te kako.
Pazi, dakle, opet kako treba rezati i misaoni dio.
- Kako?
- Tako da je duša prisiljena jedan svoj dio tražiti pomoću pretpostavka, služeći se
predmetima oponašanja kao slikama, ne idući na početak nego na kraj; a drugi je opet
dio prisiljena tražiti idući od pretpostavke na nepretpostavljeni početak i istražujući
pomoću ideja samih po sebi bez slika, a ne kao prvi dio… Mislim, naime, da znaš da oni
što se bave geometrijom, aritmetikom i takvim stvarima… same te likove koje prave i
crtaju, od kojih imaju i sjene i slike u vodi, uzimaju opet kao slike i nastoje da vide ono
samo što se ne može drugačije vidjeti nego u misli… Za tu sam dakle vrstu govorio da
je misaona i da ju je duša prisiljena tražiti uz pretpostavke, te ne ide na počinak jer se
više od pretpostavka ne može uspinjati nego da služi kao slikama onim što su stvorili
oni dolje i što se pomišlja i cijeni kao potpuno točno prema onome gore.
- Razumijem što govoriš o postupku u geometriji i u znanostima njoj srodnim.
Razumi, dakle, da kao drugi dio misaone vrste zovem ono što doseže sam govor snagom
dijalektike, ne uzimajući pretpostavke za početnike, nego zbilja za pretpostavke, ako
stube i zalete; da ide od početka svega što je bez pretpostavke i kada ga dosegne, da
onda opet silazi natrag do kraja…; a kod toga se uopće ne služi ničim što je osjetilno,
nego idejama samim po sebi radi ideja samih po sebi i da završi idejama… I uzmi da za
ta četiri dijela nastaju u duši četiri stanja; za najgornji dio um, za drugi razum, trećemu
daj ime vjerovanje, a zadnjemu nagađanje…

Platon, Menon

Budući da je duša besmrtna i mnogo puta rođena, vidjela sce stvari koje postoje ovdje
i u podzemnom svijetu, te ne postoji ništa što ne bi iskusila, ne treba se čuditi što se
može prisjetiti kreposti i svega ostaloga što je već ranije znala. Kako se odnosi na cijelu
prirodu, a duša sve u sebi ima, ništa je ne priječi, kada je netko na štogod posjeti (što
ljudi nazivaju učenjem), da sama sve ostalo iznađe, ako je samo dovoljno odlučnosti i
neumornog traganja. Traganje i učenje stoga je u potpunosti tek prisjećanje.
 Aristotel, Metafizika

Tako ostale životinje žive po predodžbama i pamćenjima, i malo sudjeluju u iskustvu,

dok ljudski rod živi i umijećem i promišljanjima. Naime, iz pamćenja ljudima nastaje
iskustvo, jer mnoga pamćenja jedne te iste stvari dovode do sposobnosti pojedinog
iskustva. I ono se čini gotovo jednako znanosti i umijeću, ali zapravo i znanost i umijeće
dolaze ljudima preko iskustva, jer, kako kaže Pol, pravo govoreći, iskustvo je načinilo
umijeće, a neiskustvo slučaj. Umijeće postaje kad od mnogih pomisli stečenih
iskustvom nastane jedna opće pretpostavka o sličnim stvarima. Naime, imati
pretpostavku kako je Kaliji oboljelom od te i te bolesti to i to pomoglo, a isto tako i
Sokratu i mnogim drugima pojedince, pripada iskustvu; ali da je pomoglo svima
takvima, određenim kao vrsta, oboljelima od dotične bolesti (kao hladnokrvnim ili
žučljivcima kad su grozničavi) pripadaju umijeću. Što se tiče činidbe čini se kako
iskustvo ništa ne zaostaje za umijećem, nego dapače vidimo gdje iskusnici više
uspijevaju od onih koji imaju načelo bez iskustva (tomu je uzrok što je iskustvo
spoznaja pojedinačnosti, a umijeće općenitosti; čini i nastanci svi se tiču
pojedinačnosti; jer liječnik ne liječi čovjeka, osim prema prigotku, nego Kaliju ili
Sokrata ili koga drugog slično imenovana, koji je pripadno i čovjek. Stoga, ako tkogod
posjeduje načelo bez iskustva, i prepoznaje općenito, ali ne poznaje pojedinačno koje
je u tome, često će griješiti u liječenju, jer pojedinačno je ono što treba liječiti.) Pa ipak
mislimo kako znanje i umješnost pripadaju više umijeću negoli iskustvu i
pretpostavljamo da su umješnici mudriji od iskusnika, jer mudrost svima pridaje više
prema znanju, a to je zbog toga što jedni znaju uzrok, drugi pak ne. Naime, iskusnici
znaju što, ali ne znaju zašto. Dočim ovi poznaju i zašto i uzrok. Zbog toga na svakom
području više cijenimo tvorce nego rukotvorce i smatramo da više znaju i da su mudriji,
jer poznaju uzroke tvorevina (…)