SVJETONAZOR

Svaka ideologija i životna filozofija, htjeli ili ne, utemeljena je na

jednoj vrsti ubjeđenja, stavova i procjena o postojanju te na jednoj
vrsti tumačenja i analiziranja svijeta. Način poimanja i razmišljanja
koji nudi neka škola mišljenja u vezi sa svijetom i postojanjem, čini
misaoni temelj i oslonac te škole mišljenja. Taj temelj i oslonac se
terminološki naziva "svjetonazor".

Sve vjere i doktrine, sve škole mišljenja i filozofije društvene naravi,

oslanjaju su na jednu vrstu svjetonazora. Ciljevi koje nudi neka
škola mišljenja i na čije slijeđenje poziva, putevi i metode koje
određuje, imperativi koje propisuje, odgovornosti koje stvara – sve je
to na razini potrebnih i nužnih ishoda svjetonazora koji je ponuđen.

Mudraci dijele mudrost na djelatnu (praktičnu) i spekulativnu

mudrost. Spekulativna mudrost je shvatanje postojanja onakvim
kakvo jeste, dok je djelatna mudrost shvatanje pravca životnog toka
onakvim kakav bi trebao biti. Ovi vidovi imperativa (onako kako
treba biti) logički su rezultat zbilja (onoga kako jest), a naročito onih
zbilja koje je dužna pojasniti prima-filozofija i metafizička teozofija.

Osjećaj i spoznaja svijeta

Jasno je da zbog riječi svjetonazor (svjetopogled, tj. pogled na

svijet) u kojoj je upotrijebljen izraz pogled ne trebamo zapasti u
pogrešku i smatrati ga svjetoosjećajem. Svjetonazor ima značenje
spoznaje svijeta i povezan je sa poznatim pitanjem spoznaje.
Spoznaja je jedna od stvari koja je osobena za čovjeka, za razliku
od osjećaja koji su zajednički čovjeku i ostalim živim bićima. Stoga
je i spoznaja svijeta nešto specifično za čovjeka i ovisi o njegovoj
snazi razmišljanja.

Mnoge životinje su u pogledu osjećanja svijeta naprednije od

čovjeka. Ili posjeduju neka čula koja čovjek ne posjeduje (kaže se
da neke ptice imaju čulo kao neku vrstu radara), ili su im čula
zajednička sa čovjekom umnogome izraženija od njegovih, kao što
se kaže za čulo vida kod orla, čulo mirisa kod psa ili mrava i čulo
sluha kod miša. Prednost čovjeka nad ostalim živim bićima jeste u
spoznaji svijeta, dakle, jednoj vrsti dubokog pogleda na svijet.
Životinja samo osjeća svijet, dok ga čovjek pored toga i tumači.

Šta je spoznaja? Kakva veza postoji između osjećaja i spoznaje?

Koji činioci osim osjećaja ulaze u spoznaju? Odakle i kako ti činioci
ulaze u um? Šta je mehanizam djelovanja spoznaje? Koje je mjerilo
koje razdvaja ispravnu spoznaju od neispravne?...

Ovo je jedan niz pitanja koja sačinjavaju posebnu knjigu. Sada ne

možemo ulaziti u raspravu o njima. Ono što je neosporno jeste da je
osjećaj za nešto različit od spoznaje same te pojave. Jedan prizor,
neku predstavu vide sve osobe, i vide je na jednak način, ali je
jedan ograničen broj tumači i to ponekad različito.

Vrste svjetonazora

Pogled na svijet ili spoznaja svijeta, drugim riječima čovjekovo

objašnjenje i tumačenje svijeta, općenito se odvija na tri načina, tj.
moguće je da nadahnuće crpi iz tri izvora: znanje, filozofija i vjera.
Prema tome, tri su vrste svjetonazora: naučni, filozofski i vjerski.

Naučni svjetonazor

Sada ćemo vidjeti kako i u kojim granicama nam nauka daje viđenje
u uvid u stvarnost. Znanje se temelji na dvije stvari: pretpostavki i
eksperimentu. U umu jednoga naučnika, da bi otkrio i protumačio
jednu pojavu, prvo se stvori pretpostavka koju on potom u praksi, u
laboratorijima podvrgne eksperimentu. Ako je eksperiment potvrdi,
ona biva prihvaćena kao jedno naučno načelo i sve dok se ne pojavi
druga, potpunija, koju će potvrditi bolji eksperimenti na snazi je dato
naučno načelo. Čim se pojavi potpunija pretpostavka, otvara se
prostor za nju.

Nauka se ovim putem upušta u otkrivanje uzroka, učinaka i

posljedica. Naučnim eksperimentom otkriva se uzrok neke pojave ili
njeni učinak i posljedica. Iznova se ide do uzroka tog uzroka i
posljedice te posljedice i dokle je to moguće nauka nastavlja svoja
otkrića.

Metod nauke, budući da je utemeljen na eksperimentu, ima

prednosti i nedostatke. Najveća prednost naučnih otkrića je to da su
precizna, partikularna i konkretna. Nauka je sposobna da ponudi
čovjeku hiljadu podataka o jednom običnom biću, da od jednog lista
drveta napravi cijelu knjiga spoznaje. Nadalje, budući da čovjeka
upoznava sa posebnim zakonima svakog bića, nauka mu pokazuje
put vladanja i prevlasti nad tim bićem i tako stvara industriju i
tehnologiju.

Ali, iako je znanje precizno, konkretno i djelomično, i sposobno

podučiti čovjeka hiljadama pitanja o svakoj pojedinačnoj stvari,
njegov krug djelavanja je ograničen. Ograničen na šta? Na
eksperiment. Ono napreduje do one granice dokle ga možemo
praktično podvrgnuti eksperimentu. Ali, zar se svo postojanje i sve
dimenzije postojanja mogu zbiti u sprege eksperimenta? Naprimjer,
u slijeđenju uzroka i razloga te posljedica i učinaka znanje praktično
napreduje do određene granice i potom dolazi do onoga "Ne znam".
Znanje je poput jake svjetiljke u tmini najduže noći, koja osvjetljava
određeni ograničeni prostor, bez da izvještava o onome šta se
nalazi izvan granica osvjetljenog. Može li se podvrgnuti
eksperimentu pitanje da li svijet ima početak i kraj ili je sa obje
strane beskrajan, ili pak naučnik kada dođe do ovog pitanja, svjesno
ili nesvjesno "sjeda na krilo filozofije" i iznosi mišljenje?

Sa stanovišta nauke, svijet je stara knjiga kojoj su otpali početak i

kraj. Niti je izvjesan njegov početak, niti kraj. Zbog toga je naučni
svjetonazor djelomično, a ne cjelovito poznavanje stvari. Znanje nas
upoznaje sa stanjem nekih dijelova svijeta, a ne sa oblikom,
izgledom i osobenostima čitavog svijeta. Naučni svjetonazor
učenjaka je kao prepoznavanje slona od strane ljudi koji su ga
opipavaliu mraku. Onaj koji je napipao slonovo uho zamišljao je
slona kao lepezu, onaj koji je napipao slonovu nogu zamišljao ga je
kao stub, a onaj koji je napipao leđa zamišljao ga je u obliku daske.

Sljedeći nedostatak naučnog svjetonazora – kada je u pitanju

njegov položaj oslonca za neku ideologiju – jeste to da je nauka
nepostojana u pogledu spekulativnog, tj. sa aspekta predočavanja
stvarnosti onakve kakva ona jeste te u pogledu privlačenja
vjerovanju u kakvoću stvarnosti postojanja. Izgled svijeta sa
naučnog stanovišta se mijenja iz dana u dan, jer je znanje
utemeljeno na pretpostavci i eksperimentu, a ne na očitim,
primarnim racionalnim načelima. Pretpostavka i eksperiment imaju
privremenu vrijednost. Iz istog razloga naučni svjetonazor je jedan
labilan i nepostojan svjetonazor i ne može biti temelj vjerovanju.
Vjerovanje traži temelj, oslonac koji je čvršći i stabilniji, štaviše,
oslonac koji će imati boju vječnosti.

Naučni svjetonazor, zbog ograničenosti koju su sredstava znanja

(pretpostavka i eksperiment) nužno nametnuli znanju, nemoćan je
da odgovori na niz osnovnih pitanja o spoznaji svijeta na koja, htjeli
ili ne, ideologija treba dati čvrst odgovor, kao što su pitanja: Odakle
je nastao svijet? Kuda ide? Na kojem smo mi položaju u
cjelokupnom postojanju? Da li svijet u pogledu vremena ima
početak i kraj ili ne? A u pogledu mjesta? Da li je cjelokupno
postojanje ispravno ili pogrešno? Da li je istina ili je neistina? Da li je
ružno ili lijepo? Da li svijetom vladaju nužni i nepromjenjivi zakoni ili
ne postoji ni jedan nepromjenjiv zakon? Da li je cjelokupno
postojanje jedna živa i "svjesna cjelina" ili je "mrtva i bez svijesti", a
čovjekovo postojanje iznimka i slučajnost? Da li će bića nestati? Da
li će ono što je nestalo nastati? Da li je moguće vraćanje u
postojanje onog što je nestalo ili je to nemoguće? Da li se svijet i
historija mogu ponavljati opetovano, dlaku u dlaku, čak i da se to
desi nakon milijardi godina?[1] Da li, uistinu, vlada jedinstvo ili
mnoštvo? Da li se svijet dijeli na materijalni i nematerijalni, a
materijalni je samo mali dio cjelokupnog svijeta? Da li je svijet
upućen i svjestan ili je slijep i nesvjestan? Da li je svijet i čovjek
ostvaruju odnos kupoprodaje? Da li svijet na dobro i loše koje čovjek
učini ima dobru i lošu reakciju? Da li nakon ovog prolaznog postoji
neprolazni život? – i druga pitanja poput ovih.

Znanje u odgovoru na sva ova pitanja dolazi do "neznam", jer ih ne

može testirati. Znanje odgovara na ograničena i partikularna pitanja,
ali je nemoćno pred sveopćom slikom svijeta. Pojasnit ćemo to
primjerom.

Moguće je da jedna osoba ima podatke o jednom dijelu Teherana.

Naprimjer, do u detalje i precizno poznaje jug Teherana ili neki
njegov dio tako da može napamet nacrtati ulice, sokake, čak i kuće
tog područja. Druga osoba poznaje drugo područje. Treća, četvrta i
peta osoba na isti način poznaju neka druga područja, tako da ćemo
ako sakupimo sve njihove informacije dobiti dovoljno podataka o
jednom po jednom dijelu Teherana. Ali, da li smo mi Teheran, ako
ga ovako spoznamo, spoznali iz svih njegovih aspekata? Da li
možemo ovim putem dobiti jednu cjelokupnu sliku o Teheranu,
naprimjer: kako izgleda Teheran u svojoj cjelovitosti? Da li je
okrugao ili je četvrtast ili je oblika lista drveta? Lista kojeg drveta? U
kakvom su međusobnom odnosu njegova područja? Kakve su
autobuske linije koje međusobno povezuju područja? Da li je
Teheran u cjelini jedan ružan ili lijep grad? Naravno da nije ružan.
Ukoliko želimo dobiti podatke iz ove oblasti, ako želimo, npr. shvatiti
kakav je oblik Teherana, da li lijep ili ružan, sjedamo u avion i
odozgo jednim sveobuhvatnim pogledom vidimo grad.

Zbog toga je znanje nemoćno da odgovori na najosnovnija pitanja

koja su neophodna za svjetonazor, znači opće poimanje
cjelokupnog svijeta i njegovih dijelova.

Povrh svega ovoga, vrijednost naučnog svjetonazora je praktična i

tehnička, a ne teorijska i spekulativna. Ono što može biti oslonac
jednoj ideologiji je teorijska, a ne praktična vrijednost. Teorijska
vrijednost znanja ogleda se kroz to da stvarno stanje svijeta bude
upravo onakvo kakvim ga znanje predstavalja u svom ogledalu.
Njegova praktična i tehnička vrijednost je u tome da znanje, bilo da
stvarnost prestavlja onakvom kakva ona jeste ili ne, u praksi čovjeku
podari moć i da bude produktivno. Današnja industrija i tehnologija
je pokazatelj praktične i tehničke vrijednosti znanja.

Jedna od začuđujućih stvari vezanih za znanje u današnjem svijetu

jeste to da je uporedo kako je rasla njegova tehnička i praktična
vrijednost, opadala njegova teorijska vrijednost. Oni koji posmatraju
sa strane pretpostavljaju da se napredak znanja, u smislu
osvjetljavanja čovjekove nutrine i stvaranja vjerovanja i osjećaja
sigurnosti kada je u pitanju stvarnost – koja je onakva kakvom je
znanje predstavlja – odvijao uporedo sa praktičnim napretkom, dok
je stvar potpuno suprotna.[2]
Iz onoga što smo naveli postalo je jasno da ideologija zahtjeva
jednu vrstu svjetonazora koji će, kao prvo, odgovoriti na temeljna
pitanja o spoznaji svijeta, koja se tiču cijelog svijeta, a ne nekog
njegovog posebnog dijela, kao drugo, dati jednu postojanu,
pouzdanu i vječnu spoznaju, a ne privremenu i prolaznu, i kao treće,
da ono što nudi posjeduje ne samo praktičnu i tehničku vrijednost,
nego i teorijsku vrijednost i vrijednost predstavljanja stvarnosti
onakvom kakva jeste. Također, postalo je jasno da je naučni
svjetonazor, sa svim prednostima koje posjeduje iz drugih aspekata,
lišen tri gore navedene potrebe.

Filozofski svjetonazor

Iako filozofski svjetonazor nema preciznost i konkretnost naučnog

svjetonazora, umjesto toga, s obzirom da se oslanja na niz postulata
koji su, kao prvo, očiti i za um neporecivi i ostvaruju se metodom
argumenta i dokaza, a kao drugo, univerzalni su i sveobuhvatni
(teminologijom filozofije: propisi bića, iz aspekta što je biće) prirodno
je da posjeduju jednu vrstu čvrstine, a labilnost i nepostojanost koja
se vidi u naučnom, ne postoji u filozofskom svjetonazoru i on nema
ograničenost naučnog svjetonazora.

Filozofski svjetonazor daje odgovore upravo na ona pitanja koja su

oslonci ideologijama. Filozofsko promišljanje, određuje izgled i lice
svijeta u svojoj cjelini.
Oba ova svjetonazora, i naučni i filozofski, uvod su za djelovanje, ali
na dva različita načina. Naučni svjetonazor je uvod djelovanju tako
što čovjeku daje snagu i sposobnost "mijenjanja" i "raspolaganja"
prirodom i daje mu prevlast nad njom tako što je on iskorištava u
pravcu svojih želja i sklonosti. Ali, filozofski svjetonazor je uvod djelu
i utiče na djelo tako što određuje smjer djelovanja i put životnog
odabira čovjeka. Filozofski svjetnazor ima uticaja na način
čovjekovog postupanja i reakcije u odnosu na svijet, određuje
čovjekov stav u vezi sa svijetom. Daje poseban oblik njegovom
pogledu na postojanje i svijet. Čovjeku daje ili uzima ideju. Daje
smisao njegovom životu ili ga odvlači u ispraznost i ništavilo. Zato
kažemo da znanje nije sposobno dati čovjeku onu vrstu
svjetonazora koji će biti temelj i osnova ideologije, ali filozofija to
jeste.

Vjerski svjetonazor

Ukoliko bilo koju vrstu općeg iznošenja mišljenja o postojanju i

svijetu budemo smatrali filozofskim svjetonazorom – ne uzevši u
obzir šta je izvor tog svjetonazora: dedukcija, dokaz ili
argumentacija, ili primanje objave iz skrivenog svijeta – trebamo
vjerski svjetonazor smatrati jednim filozofskim pogledom na svijet.
Vjerski i filozofski svjetonazor imaju jedinstveno područje djelovanja,
za razliku od naučnog.
Međutim, ako uzmemo u obzir izvor spoznaje, sigurno će vjerska i
filozofska spoznaja svijeta biti odvojene.

U nekim vjerama, kao što je islam, spoznaja svijeta u samoj vjeri,

poprima boju filozofije tj. boju argumentacije. Oslanjajući se na
razum, iznose se dokazi i argumenti o ponuđenim pitanjima. Stoga
je islamski svjetonazor istovremeno i racionalni i filozofski.

Jedna od prednosti vjerskog svjetonazora – uz dvije prednosti

filozofskog svjetonazora: prva je postojanost i vječnost, a druga
univerzalnost i sveobuhvatnost – koju ne posjeduje ni naučni ni
filozofski pogled na svijet jeste davanje svetosti načelima
svjetonazora.

Obzirom da jedna ideologija traži vjerovanje i da privlačenje

vjerovanja u jednu školu mišljenja, pored vjerovanja u vječnost i
nepromjenjivost načela – a naročito je naučni pogled na svijet lišen
toga – iziskuje poštovanje do granice svetosti, jasno je da će neki
svjetonazor postati oslonac ideologiji i temelj vjerovanja onda kada
bude imao vjersku boju. Iz svega dosada rečenog dolazimo do
zaključka da svjetonazor može postati oslonac ideologiji kada bude
posjedovao čvrstinu i širinu filozofskog promišljanja i svetost i
poštovanje vjerskih načela.

Mjerilo kojim utvrđujemo koliko je jedan svjetonazor dobar

Dobar i uzvišen je onaj svjetonazor koji:

Kao prvo, može se dokazati i argumentirati, drugim riječima, treba

da bude pomognut od strane razuma i logike.

Kao drugo, daje smisao životu; tj. uklanja iz umova razmišljanja o

besmislenosti i ništavnosti života i o tome da svi putevi završavaju u
besmislenosti i ništavnosti.

Kao treće, gradi ideale, potiče ushićenje i budi želje.

Kao četvrto, ima snagu davanja svetosti ljudskim i društvenim

ciljevima.

Kao peto, stvara osjećaj obaveze i odgovornosti.

Logičnost jednog svjetonazora stvara pogodno tlo za njegovo

racionalno prihvatanje i čini ga prihvatljivim u razmišljanjima. Ovo
otklanja nejasnoće i tmine koje su velika prepreka u djelovanju.

Sposobnost svjetonazora da podari ideal u jednoj školi mišljenja,

daje mu primamljivost i moć privlačenja i ulijeva mu toplinu i snagu.

Pripisivanje svetosti nekog svjetonazora ciljevima škole mišljenja

dovodi do toga da pojedinci sa lahkoćem iskazuju odanost i
samopožrtvovanost. Sve dok jedna škola mišljenja ne bude mogla
podariti svetost svojim ciljevima i dok ne bude mogla u pojedincima
proizvesti osjećaj privrženosti, požrtvovanosti i velikodušnosti prema
njenim ciljevima, ta škola mišljenja neće imati sigurnost provedbe.

Obavezivanje i izgradnja osjećaja odgovornosti jednog pogleda na

svijet, vezuju pojedinca u dubini savjesti i unutrašnjosti i čini ga
odgovornim prema sebi i društvu.

Monoteistički svjetonazor

Sva ona svojstva i osobine koja su neophodne za jedan dobar

svjetonazor sabrane su u monoteističkom svjetonazoru. Samo
monoteistički svjetonazor može imati sva ta svojstva.

Monoteistički svjetonazor podrazumijeva shvatanje da je svijet

nastao iz jedne mudre volje i da je poredak u kreaciji utemeljen na
dobru, blagodarnosti i milosti i dovođenju bića do njima dostojnog
savršenstva. Monoteistički svjetonazor podrazumijeva da je svijet
"unipolaran" i "jednoosovinski". On podrazumijeva da svijet
posjeduje suštinu koja ima osobinu da je od Njega (inna lillahi) i
kreće se prema Njemu (inna ilejhi radžiun).[3] Bića u svijetu unutar
usklađenog poretka imaju usavršavajuće kretanje ka jednoj "strani" i
ka jednom centru. Stvaranje ni jednog bića nije besmisleno,
beskorisno i bez cilja. Svijet se upravlja nizom čvrstih poredaka koji
se nazivaju Božiji zakoni (ar. sunen ilahije). Čovjek je između ostalih
bića obdaren posebnom čašću i plemenitošću i ima posebnu
dužnost i misiju. Odgovoran je za usavršavanje i odgoj samog sebe
i uređivanje svoga društva. Svijet je čovjekova škola i Bog će
svakog čovjeka nagraditi u skladu sa njegovom ispravnom i
pravilnom namjerom i zalaganjem.

Monoteistički svjetonazor podržava se snagom logike, znanja i

argumenta. U svakoj čestici svijeta postoje dokazi o postojanju
Mudrog i Sveznajućeg Boga i svaki list drveta je knjiga o spoznaji
Boga.

Monoteistički svjetonazor životu daje smisao, dušu i cilj, jer stavlja

čovjeka na put usavršavanja tako da se ne zaustavlja na jednoj
određenoj granici i uvijek je okrenut ka napretku.

Monoteistički svjetonazor ima privlačnost i primamljivost i daje

čovjeku vedrinu i toplinu. Nudi uzvišene i svete ciljeve i gradi
požrtvovane pojedince. Monoteistički svjetonazor je jedini
svjetonazor u kojem međusobno obavezivanje i odgovornost
pojedinaca pronalazi smisao i značenje, jednako kao što je i jedini
svjetonazor koji spašava čovjeka od pada u opasnu provaliju
nihilizma.

Islamski svjetonazor
Islamski pogled na svijet je monoteistički. Monoteizam je u islamu
predstavljen na najbolji način. Sa stanovišta islama Bog nema sebi
sličnog, i ništa se ne može usporediti sa Njim.

َ ‫ْس َك ِمثْ ِل ِه‬

‫ش ْيء‬ َ ‫لَي‬

Ništa i niko nije kao On![4]

Bog je apsolutno neovisan, svi trebaju Njega, a On ne treba nikoga.

‫ي ْال َح ِمي ُد‬

ُّ ِ‫َّللاُ ه َُو ْالغَن‬ ِ َّ ‫اس أَنت ُ ُم ْالفُقَ َراء إِلَى‬
َّ ‫َّللا َو‬ ُ َّ‫يَا أَيُّ َها الن‬

O ljudi! Vi ste siromasi, Allah vam je potreban! Allah je zbilja

neovisan i hvaljen.[5]

َ ‫ِإنَّهُ ِب ُك ِِّل‬
‫ش ْيءٍ َع ِليم‬

On Znalac svega, svake stvari, je![6]

َ ‫َوأَنَّهُ َعلَى ُك ِِّل‬

‫ش ْيءٍ قَدِير‬

On doista sve može.[7]

On je svugdje i ni jedno mjesto nije bez Njega. Isti odnos sa Njim

imaju i visina neba i dno zemlje. Na koju god stranu da stanemo,
stali smo okrenuti prema Njemu.

ِّ ُ‫فَأ َ ْينَ َما ت ُ َولُّواْ فَث َ َّم َوجْ ه‬

ِ‫َّللا‬

Gdje god da se okrenete, tamo Allahovo lice je.[8]

On je obaviješten i o svim skrivenim stvarima srca, o mislima koje
prolaze kroz um i o namjerama i nakanama.

‫ب ِإلَ ْي ِه ِم ْن َح ْب ِل ْال َو ِري ِد‬

ُ ‫سهُ َونَحْ نُ أ َ ْق َر‬
ُ ‫س ِب ِه نَ ْف‬
ُ ‫سانَ َونَ ْعلَ ُم َما ت ُ َو ْس ِو‬ ِ ْ ‫َولَقَ ْد َخلَ ْقنَا‬
َ ‫اْلن‬

A mi smo stvorili čovjeka i znamo sve šta mu šapuće njegova duša!

I Mi smo mu bliži od vratne žile kucavice.[9]

U Njemu su sabrana sva savršenstva i čist je i oslobođen svake

manjkavosti.

ُ ‫لِل األ َ ْس َماء ْال ُح ْسنَى فَا ْد‬

‫عوهُ بِ َها‬ ِ ِّ ِ ‫َو‬

A Allah najljepša ima imena, zovite Ga njima.[10]

On nije tjelesno biće i ne može se vidjeti očima.

‫ار‬
َ ‫ص‬َ ‫ار َوه َُو يُد ِْركُ األ َ ْب‬
ُ ‫ص‬َ ‫الَّ تُد ِْر ُكهُ األ َ ْب‬

Oči do Njega ne dosežu, a On do očiju doseže.[11]

Sa stanovišta islamskog monoteističkog svjetonazora, svijet je jedno

stvorenje i održava se uz naklonost Božije volje. Ako bi se svijetu na
tren oduzela Božija naklonost, nesto bi i isčezao. Svijet nije stvoren
kao besmislen, poigravanjem i uzalud. Postoje mudri ciljevi u
stvaranju svijeta i čovjeka. Ništa nije stvoreno na nemjestu, bez
mudrosti i koristi. Postojeći poredak je nabolji i najsavršeniji. Svijet je
uspostavljen na pravdi i Istini. Poredak u svijetu je utemenjen na
uzrocima i posljedicama i svaku posljedicu treba tražiti u uzroku
svojstvenom njoj. Iz svakog uvoda i uzroka treba očekivati samo
ishod i posljedicu koji su svojstveni njemu. Božije predodređenje
svako biće dovodi u postojanje isključivo putem njemu svojstvenog
uzroka. Božije predodređenje jedne stvari je isto što i predodređenje
njezinog lanca uzroka.

Božija volja se sprovodi u svijetu u obliku sunneta, tj. u obliku

zakona i univerzalnog načela. Božiji sunneti se ne mijenjaju, a ono
što se mijenja – mijenja se na temelju Božijih sunneta. Dobre i loše
stvari za čovjeka na Ovom svijetu, ovise o vrsti njegovog ponašanja
u svijetu, načinu ophođenja i djelovanju. Dobre i loše stane
djelovanja, pored toga što će se na Budućem svijetu vratiti čovjeku u
obliku nagrade ili kazne, neće ostati bez odgovora ni na Ovom
svijetu. Postepenost i usavršavanje su Božiji zakon i Božiji sunnet.
Svijet je kolijevka usavršavanja čovjeka.

Božije predodređenje vlada cijelim svijetom i čovjek je zahvaljujući

predodređenju slobodan, ima pravo odabira, odgovoran je i upravlja
svojom sudbinom. Čovjek posjeduje čast i plemenitost po svojoj biti i
dostojan je Božijeg namjesništva. Ovaj i Budući svijet su
međusobno povezani. Njihov odnos je kao odnos doba sadnje i
doba ubiranja plodova, gdje svako na koncu žanje ono što je
posijao. Sličan je odnosu ratdoblja djetinjstva sa razdobljem starosti,
jer je doba starosti izgrađeno vremenom djetinjstva i mladalaštva.

Realistički svjetonazor

Islam je realistična i zbilji naklonjena vjera. Sama riječ islam znači

predanost i pokazatelj je toga da je prvi uvijet bivanja muslimanom,
bivanje predanim realnostima i zbiljama. Svaka vrsta neprijateljstva,
tvrtoglavosti, pristrasnosti, slijepog slijeđenja i samoljublja, sa
stanovišta islama je osuđena i odbačena, zbog toga što je u
suprotnosti sa duhom težnje za zbiljom i naklonosti prema realnosti.
Prema gledištu islama, ukoliko neki čovjek koji teži ka zbilji bude bez
predrasuda i bude se vrijedno trudio na putu dosezanja zbilje, pod
pretpostavkom da čak i ne dođe do nje – opravdao se. Ali, ako neko
u svom duhu bude gajio neprijateljstvo i tvrdoglavost, pod
pretpostavkom da je prihvatio zbilju zbog slijeđenja, nasljedstva i
sličnih razloga, to će biti bez vrijednosti. Stvarni musliman, bilo
muškarac ili žena, zbog svog traganja za zbiljom usvojit će i naučit
će mudrost i istinu gdje god i kod koga god da je nađe. Na putu
otkrivanja i usvajanja znanja on ne pokazuje pristrasnost. Pod
pretpostavkom da je pronađe na najudaljenijim tačkama svijeta, hitat
će ka njoj. Stvarni musliman ne ograničava traganje za zbiljom ni na
određeno vrijeme u svom životu, ni na poseban prostor, niti smatra
da je svedena isljučivo na određene osobe, jer je veliki predvodnik
islama rekao:

‫طلب العلم فريضة على كل مسلم‬

"Traženje znanja je obaveza svakog muslimana."[12]

‫خذُوا الحکمة و لو من ال ُمشرك‬

"Uzmite mudrost, pa čak i od mnogobošca."[13]

‫الحکمةُ دالة المؤمن فليطلبها و لو فی يد أهل الشرك‬

„Znanje je izgubljena stvar vjernika, pa neka ga traži makar i rukama

mnogobožaca.“[14]

‫أُطلُبوا العلم و لو بالصين‬

"Tražite znanje, pa čak i u Kini."[15]

Također se od njega prenosi sljedeće:

‫أُطلبوا العلم ِمنَ المه ِد الی اللحد‬

"Tražite znanje od kolijevke pa do groba."[16]

Površna i jednostrana predodžba o ovim pitanjima, kao i slijepa

slijeđenja očeva i majki i potčinjenost nasljeđenoj tradiciji, osuđuju
se zbog toga što su oprečni duhu islamske predanosti težnji za
zbiljom i uzrokuju greške i odstupanje od zbilje.
Bog je apsolutna realnost i izvor egzistencije

Čovjek je biće koje je sklono realnosti. Čovjekovo novorođenče od

prvog sata života, kada traga za majčinim grudima, traga za njima
kao za jednom realnošću. Postepeno, kako se djetetovo tijelo i um
razvijaju, ono počinje da pravi razliku između sebe i stvari: na stvari
gleda kao na nešto izvan sebe i odvojeno od sebe, iako je veza
između njega i stvari jedan niz razmišljanja i ono razmišljanje koristi
kao sredstvo, kao jednu sponu djelovanja, i zna da je zbilja stvari
nešto mimo razmišljanja koje ono posjeduje u svom umu.

Realnosti koje čovjek percipira putem svojih osjetila i čiji zbir

nazivamo svijet, stvari su čije su naredne osobine neodvojive od
njih:

Ograničenost

Opipljiva i očevidna bića oko nas, od najmanje čestice do najveće

zvijezde su ograničena, tj. odnose se na jedan poseban prostor i
jedno posebno vremensko razdoblje. Ne postoje izvan tog dijela
prostora ili razdoblja vremena. Neka bića zauzimaju veći prostor ili
duže vrijeme, a neka manji prostor i kraće vrijeme, ali na kraju – svi
su ograničeni na dio prostora i razdoblje vremana.

Promjena
Sva bića u svijetu su promjenljiva i nepostojana. Ni jedno biće u
osjetilnom svijetu ne ostaje u jednom stanju. Ili je u stanju napretka i
usavršavanja ili je u stanju istrošenosti i propadanja. Jedno osjetilno,
materijalno biće, u cijelom razdoblju svoga postojanja, u samoj
svojoj stvarnosti prolazi ciklus neprekidne razmjene, ili uzima ili daje,
ili i uzima i daje. Znači, ili uzima nešto od zbilje drugih stvari i čini je
dijelom svoje zbilje ili nešto od svoje zbilje predaje vani, ili obavlja
obje ove radnje. Usvakom slučaju ni jedno materijalno biće ne
ostaje nepromjenljivo i jednolično. Ova osobina obuhvata sva bića
Ovoga svijeta.

Ovisnost

Jedna od osobina ovih bića je ovisnost. Za svako biće koje

pogledamo nalazimo da je ovisno i uvjetovano. Znači, njegovo
postojanje je ovisno i uvjetovano postojanjem jedne ili više drugih
stvari, tako da ako ne bude drugih bića neće biti ni njega. Kad god
usmjerimo pažnju na samu stvarnost ovih bića vidimo da su vezana
za jedno ili brojna "ako". Među bićima koja spoznajemo osjetilima ne
nalazimo biće koje može postojati bezuvjetno i na apsolutan način
(oslobođeno od ograničenja drugih bića, tako da postojanje ili
nepostojanje drugih bića za njega bude jednako). Sva postojanja su
uvjetovana, što znači da svako biće postoji pod pretpostavkom
postojanja drugog bića, i to drugo biće, opet, postoji pod
pretpostavkom postojanja nekog drugog bića i tako nadalje...

Potrebitost

Materijalna i očevidna bića oko nas, zbog ovisnosti i uvjetovanosti

imaju potrebe. Imaju potrebe za čim? Imaju potrebu za svim
bezbrojnim uvjetima o kojima ovise. Isto tako, svaki od ovih uvjeta
posebno ima potrebu za nizom drugih uvjeta. Među osjetilnim
bićima ne može se naći biće koje je za sebe tj. da biće koje nema
potrebu za onim što je mimo njega samog i da pod pretpostavkom
nestajanja onog što je mimo njega može ostati u postojanju. Zato su
siromaštvo, nužda i ovisnost u potpunosti obuzeli ova bića.

Relativnost

Materijalna i očevidna bića su relativna, kako u pogledu osnove

postojanja, tako i u pogledu savršenstava postojanja. Znači, ako ih,
naprimjer, opišemo veličinom i ogromnošću, ili snagom i moći, ili
ljepotom i profinjenošću, ili starošću i drevnošću, i čak postojanjem i
bivanjem, to činimo iz aspekta poređenja sa ostalim stvarima.
Naprimjer, ako kažemo: Sunce je veliko, to znači veliko je u odnosu
na nas, na Zemlju i planete koje su dio našeg Sunčevog sistema.
Ali, isto to Sunce je malo u odnosu na neke velike zvijezde. Ako
kažemo: snaga jednog broda ili životinje je velika, to podrazumijeva
da je tako u poređenju sa čovjekom ili bićem slabijim od čovjeka.
Isto tako i ljepota i profinjenost, znanje i učenost, čak i postojanje
neke stvari u odnosu na postojanje neke druge stvari jeste privid.
Svako postojanje, svako savršenstvo, svaka učenost, svaka ljepota,
svaka snaga, svaka veličina i svaka veličanstvenost koju uzmemo u
obzir takva je u poređenju sa nižim od sebe. Ali, možemo
pretpostaviti i nešto što nadmašuje ovo i u odnosu na to više sve
ove osobine pretvaraju se u svoje suprotnosti. Znači, u odnosu na
više od njega postojanje postaje privid, savršenstvo manjkavost,
učenost neznanje, ljepota ružnoća, a veličanstvenost prezrenost.

Snaga uma i razmišljanja čovjeka koja se, za razliku od osjetila, ne

zadovoljava samo spoljašnjošću i svojom zrakom prodire do
unutrašnjosti sistema postojanja, donosi sud da postojanje ne može
biti svedeno na ove ograničene, promjenljive, relativne, uvjetovane i
ovisne stvari.

Ovaj sistem postojana kojeg vidimo ispred sebe u cjelini stoji po sebi
i oslanja se na sebe. Nužno postoji zbilja koja je neograničena,
postojana, apsolutna, neuvjetovana, neovisna, koja je oslonac svim
postojanjima i prisutna u svim uvjetima i vremenima, jer u
suprotnom – sistem postojanja ne može stajati na svojim nogama,
odnosno nebi ni postojao, već bi bio čisto nepostojanje.
Časni Kur'an opisuje Boga svojstvima kao što su Kajjum –
Samoopstojan, Ganijj – Lišen potrebe, Samed – utočište svakome, i
ovim putem podsjeća da sistem postojanja treba zbilju da bi bio
kaim – postojeći po toj zbilji. Ta zbilja je oslonac i ona održava sve
ograničene, relativne i uvjetovane stvari. On je bespotrebit, jer su
sve druge stvari potrebite. On je "pun" i savršen (samed), jer su sve
druge stvari osim Njega iznutra prazne i imaju potrebu da neka
zbilja "popuni" njihovo postojanje.

Časni Kur'an očevidna bića naziva ajetima (znakovima). Znači,

svako biće za sebe je pokazatelj Božijeg neograničenog postojanja i
znanja, moći, života i volje. Sa stanovišta Časnog Kur'ana,
cjelokupna priroda je kao jedna knjiga koja je napisana od strane
učenog i mudrog pisca, i svaki red, štaviše svaka riječ, jeste
pokazatelj beskrajnog znanja i mudrosti svoga pisca. Prema
Kur'anu, što više čovjek snagom znanja dosegne spoznaju stvari,
više će nego prije biti upućen u tragove moći, mudrosti i
blagonaklonosti Božije milosti.

Svako od prirodnih znanja, dok je sa jednog aspekta spoznaja

prirode, sa drugog je, dublje gledano, spoznaja Boga.

Da bi smo se upoznali sa logikom Kur'ana u vezi sa "spoznajom

prirode u svrhu spoznaje Boga", kao primjer ćemo spomenuti jedan
od mnogobrojnih kur'anskih ajeta koji govore o ovome.
 َ َّ‫ار َو ْالفُ ْل ِك الَّتِي تَجْ ِري فِي ْالبَحْ ِر ِب َما يَنفَ ُع الن‬
‫اس َو َما‬ ِ ‫ف اللَّ ْي ِل َوالنَّ َه‬ ِ ‫ت َواأل َ ْر‬
ْ ‫ض َو‬
ِ َ‫اختِال‬ ِ ‫س َم َاوا‬ ِ ‫ِإ َّن فِي خ َْل‬
َّ ‫ق ال‬
‫ب‬
ِ ‫س َحا‬
َّ ‫اح َوال‬
ِ َ‫الري‬
ِّ ِ ‫يف‬
ِ ‫ص ِر‬ َّ َ‫ض بَ ْع َد َم ْوتِ َها َوب‬
ْ َ ‫ث فِي َها ِمن ُك ِِّل َدآبَّ ٍة َوت‬ ْ ‫س َماء ِمن َّماء فَأَحْ يَا ِب ِه‬
َ ‫األر‬ ِّ ‫أَنزَ َل‬
َّ ‫َّللاُ ِمنَ ال‬

َ‫ت ِلِّقَ ْو ٍم يَ ْع ِقلُون‬ ِ ‫س َماء َواأل َ ْر‬

ٍ ‫ض آليَا‬ َ ‫ْال ُم‬
َّ ‫س ِ ِّخ ِر بَيْنَ ال‬

Doista, u stvaranju Nebesa i Zemlje, i u mijeni noći i dana, i u lađi

koja morem plovi natovarena onim što ljudima koristi, i u tome što
Allah s neba kišu spušta i njome zemlju oživljava nakon njena
mrtvila, i u tome što je rasijao po Zemlji životinje svakojake, i u
naizmjeničnom kretanju vjetrova i oblaka koji predano jezde izmeđ'
neba i Zemlje – znaci su ljudima koji razmišljaju.[17]

Ovaj časni ajet nas poziva na spoznaju svijeta uopće, na

moreplovstvo, na turizam i njegove ekonomske koristi, na
astrologiju, na izvor i porijeklo vjetrova i kiše, na kretnje oblaka, na
izučavanje prirode, na spoznaju živih bića. Promišljanje o filozofiji
ovih znanosti smatra se razlogom spoznaje Boga.

Božija svojstva

Časni Kur'an kaže da je Bog opisan svim svojstvima savršenstva.

‫لَهُ األ َ ْس َماء ْال ُح ْسنَى‬

Njemu pripadaju Imena Najljepša![18]

ِ ‫ت َواأل َ ْر‬
‫ض‬ َّ ‫َولَهُ ْال َمث َ ُل األ َ ْعلَى ِفي ال‬
ِ ‫س َم َاوا‬

I samo Njemu pripada Primjer Najveći na Nebesima i na Zemlji![19]

Stoga, Bog je Živ, Moćan, Sveznajući, ima volju, Samilosni,
Upućivač, Stvoritelj, Mudri, Onaj Koji prašta, Pravedni i na kraju – ne
postoji ni jedno svojstvo savršenstva koje On ne posjeduje.

Sa druge strane On nije tjelesan, nije složeno biće, nije smrtan, nije
nemoćan, nije prisiljen, nije nepravedan.

Prva skupina svojstava, koju čine svojstva savršenstva, i kojima je

Bog opisan, nazivaju se "potvrđujuća svojstva", dok se druga
skupina svojstava, koja proizlazi iz manjkavosti i nedostatka i Bog je
čist od opisivanja njima, naziva "negirajuća svojstva".

Mi Boga i hvalimo i slavimo. Kada Ga hvalimo spominjemo Njegova

lijepa imena i svojstva savršenstva. Kada Ga slavimo, mi Ga
smatramo čistim i izuzetim od onoga što Mu nije dostojno. U oba
slučaja učvršćujemo kod sebe spoznaju o Njemu i na taj način sebe
uzdižemo.

Božija jednoća

Uzvišeni Gospodar nema sličnog Sebi, poput Sebe ili sudruga. U

principu, nemoguće je da Bog ima sličnog Sebi, nekog poput Njega i
da kao posljedicu toga umjesto jednog imamo dva ili više bogova,
jer postojanje dvojice, trojice ili više je jedna od posebnih osobina
ograničenih, relativnih bića. U vezi sa neograničenim i apsolutnim
bićem nema smisla višebrojnost i mnoštvo.
Naprimjer, mi možemo imati jedno dijete, a možemo imati i dvoje ili
više (od dvoje) djece. Možemo imati jednog prijatelja, a možemo i
dva ili više od dva, jer dijete ili prijatelj, svako od njih, je jedno
ograničeno biće i ograničeno biće na svojoj razini može imati sličnog
sebi i kao rezultat toga prihvatiti brojnost i mnoštvo. Ali,
neograničeno biće ne prihvata brojnost. Naredni primjer, iako nije
dovoljan ipak je koristan da objasni temu.

O dimenzijama materijalnog i osjetlnog svijeta, tj. svijeta tijela koji je

nama vidljiv i opipljiv, naučnici posjeduju dva različita mišljanja. Neki
tvrde da su dimenzije svijeta ograničene, što znači da ovaj osjetilni
svijet dolazi do mjesta na kojem se završava. Međutim, drugi tvrde
da su dimenzije materijalnog svijeta neograničene i nemaju kraja ni
sa jedne strane. Meterijalni svijet nema početak, kraj i sredinu. Ako
materijalni svijet budemo smatrali ograničenim, nametnut će nam se
jedno pitanje, a to je: da li je materijalni i tjelesni svijet jedan ili ih ima
više? Ako je svijet neograničen, tada će pretpostavka o drugom
materijalnom svijetu mimo ovoga svijeta biti iracionalna. Šta god da
zamislimo kao drugi svijet, bit će isto što i ovaj svijet ili dio ovoga
svijeta.

Ovaj se primjer odnosi na svijet tjelesa i tjelesnih bića koja su

ograničena, uvjetovana i stvorena, a zbilja niti jednog od njih nije
apsolutna, neovisna i samoopstojeća. Materijalni svijet, iako je u
pogledu dimenzija neograničen, u pogledu stvarnosti je ograničen i
budući da je pretpostavka da je u pogledu dimenzija neograničen,
drugi mu ne može ni pretpostaviti.

Uzvišeni Gospodar je neograničena bit i apsolutna zbilja, On

obuhvata sve stvari i ni jedno mjesto i vrijeme nije prazno od
Njegovog prisustva. On nam je bliži od vratne žile kucavice. Zato je
nemoguće da ima sličnog Sebi, štaviše, Njemu sličan se ne može ni
pretpostaviti.

Pored toga, mi vidimo tragove Njegove blagonaklonosti, upravljanja

i mudrosti u svim stvorenjima, i u čitavom svijetu posmatramo jednu
volju, jednu želju i jedan red. Sama ta činjenica pokazuje da je naš
svijet sa jednim središtem, a ne sa dva ili više središta.

Povrh svega ovoga, ako bi postojala dva ili više od dva Boga, nužno
bi se uplitale dvije volje i dvije želje, ili više od dvije. Sve te volje bi, u
istoj mjeri, bile uticajne u djelovanju i svako stvorenje koje bi trebalo
postati, trebalo bi u jednom trenutku biti dva stvorenja kako bi se
moglo dovoditi u vezu sa dva središta, i da ponovo, svako od ta dva
stvorenja za sebe bude dva stvorenja, i da se kao rezultat toga ne
pojavi ni jedno stvorenje i da svijet nestane i propadne. Zbog toga
časni Kur'an kaže:

َ َ‫َّللاُ لَف‬
‫س َدت َا‬ َّ ‫لَ ْو َكانَ فِي ِه َما آ ِل َهة ِإال‬
Da na Nebesima i na Zemlji ima još bogova osim Allaha, poremetili
bi se i Nebesa i Zemlja![20]

Robovanje i obožavanje

Spoznaja jednoga Boga, kao Najsavršenije Biti sa najsavršenijim

svojstvima, čistog od svake vrste manjkavosti i nedostatka, i
spoznaja Njegove veze sa svijetom koja se ogleda kroz stvaranje,
čuvanje, izlijevanje dobrote, naklonosti i milostivosti, stvara u nama
jedan odgovor koji se tumači kao obožavanje.

Obožavanje je jedna vrsta veze koju čovjek uspostavlja sa svojim

Gospodarom, a kroz koju se iskazuje skrušenost, hvaljenje i
zahvalnost. Ovakvu vrstu veze čovjek može uspostaviti jedino sa
svojim Bogom i jedino je istinita kada je u pitanju Bog. U slučajevima
kada je mimo Boga, nije ni istinita ni dozvoljena. Spoznaja Boga kao
jedinstvenog Izvora postojanja i jedinstvenog Vlasnika i Gospodara
svih stvari, iziskuje da Mu ni jedno stvorenje u obožavanju ne
učinimo sudrugom. Časni Kur'an jako naglašava da robovanje i
obožavanje treba biti isključivo za Boga. Nema većeg grijeha od
pripisivanja sudruga Bogu.

Trebamo razmotriti šta je to robovanje i obožavanje koje pripada

isključivo Bogu. Čovjek ne treba takvu relaciju uspostaviti ni sa
jednim drugim bićem, osim sa Bogom.
Definicija obožavanja

Da bi postalo jasno značenje i smisao obožavanja i da bismo mogli

dobiti njegovu tačnu definiciju, potrebno je spomenuti dva uvodna
pitanja:

Obožavanje se ispoljava ili kroz riječi ili kroz djela. Obožavanje kroz
riječi je niz rečenica i zikrova koje govorimo jezikom, kao što je
učenje Fatihe ili neke druge sure, zikrova koje izgovaramo na
ruku'u, sedždi i tešehudu u namazu, zikr lebbejk koji izgovaramo na
Hadždžu, te praktično obožavanje, kao što je kijam, ruku' i sedžda u
namazu ili zadržavanje na Arefatu i Maš'aru i tavaf na hadždžu.
Većina ibadeta sadrži i obožavanje kroz riječi i obožavanje kroz
djela, kao što su namaz i hadždž, koji su sastavljeni i od riječi i od
djela.

Čovjekova djela se dijele na dvije vrste. Neka djela ne sadrže u sebi

posebno zančenje i ne obavljaju se kao pokazatelj neke druge
stvari, već se obavljaju čisto zbog svoje prirodne posljedice.
Naprimjer, jedan zemljoradnik obavlja niz poslova u vezi sa
zemljoradnjom da bi ubrao prirodnu posljedicu toga djela.
Zemljoradnik ne obavlja zemljoradničke poslove kao simbol i znak
nečega ili kao izraz niza namjera i osjećaja. Isti takav je krojač u
svom zanatu. Kada krećemo od kuće prema školi, mi u kretnju
nemamo nikakvu drugu namjeru osim stizanja do škole. Ne želimo
ovim svojim postupkom izraziti neku drugu namjeru.

Ali, neke radnje obavljamo kao niz namjera i izraz jedne vrste
osjećaja, kao kada u znak potvrde spuštamo glavu ili kao kada u
znak poniznosti sjedamo pored vrata ili kada se naklonimo u znak
veličanja i ukazivanja časti nekoj osobi.

Većina čovjekovih radnji je spadu u prvu vrste, dok manji dio njih
spada u drugu vrstu. Ali, u svakom slučaju jedan dio čovjekovih
radnji je takav da se obavlja da bi se izrazile namjere i pokazao neki
osjećaj. Ova vrsta radnji su poput riječi i izraza koji se koriste za
prenošenje nekog značenja ili iskazivanje neke namjere.

Sada, kada su postala jasna ova dva pitanja, kažemo da je

obožavanje, bilo kroz riječi ili kroz djela, jedna smislena radnja.
Čovjek svojim obožavajućim govorima izražava zbilju, odnosno
zbilje, a sa svojim obožavajućim djelima, kao što su pregibanje u
namazu (ruku'), padanje ničice (sedžda), zadržavanje na Arafatu
(vukuf), kruženje oko Ka'be (tavaf), ustezanje u postu (imsak), želi
reći upravo ono što izražava putem jezika.

Duh robovanja i obožavanja

Ono što čovjek u svom ibadetu izražava kroz riječi i djela ogleda se
u nekoliko stvari:
Hvaljenje Boga svojstvima i opisima koji pripadaju isključivo Bogu, tj.
opisa čiji je smisao apsolutno savršenstvo, kao naprimjer apsolutno
znanje, apsolutna moć, apsolutna volja. Značenje apsolutnog
savršenstva, apsolutnog znanja, apsolutne snage i volje jeste to da
nije ničim ograničena i uvjetovana i da iziskuje Božiju neovisnost.

Slavljenje Boga i smatranje Njega čistim od svake vrste nedostatka i

manjkavosti, kao što su nestajanje, ograničenost, neznanje, nemoć,
tvrdičluk, tlačenje i slično.

Hvala i zahvala Bogu kao glavnom izvoru dobara i blagodati i

činjenica da su sve naše blagodati od Njega, a sve mimo Njega su
sredstva koja je On odredio.

Izražavanje čiste predanosti i čistog pokoravanja Bogu i priznavanje

da se Njemu bezuvjetno pokorava i da je On dostojan pokoravanja i
predanosti. Zato što je Bog – dostoji Mu da daje naredbe, a nama,
zato što smo Njegovi robovi, priliči da Mu se pokoravamo i
predajemo.

On ni po jednom gore navedenom pitanju nema sudruga. Osim

Njega, ne postoji apsolutno savršenstvo. Osim Njega nijedna bit nije
čista od nedostatka. Osim Njega niko nije glavni Darivatelj i glavni
izvor blagodati Kojem se vraćaju sve zahvale. Osim Njega ni jedno
biće nije dostojno toga da mu se u potpunosti pokorava i da Mu se
potpuno predaje. Svaka pokornost, kao što je pokornost Poslaniku,
Imamu ili islamskom vjerskom poglavaru, ocu, majki ili učitelju treba
da spada u okvir pokornost Bogu i Njegovom zadovoljstvu, jer u
suprotnom nije dozvoljena. Ovo je postupanje koje je dostojno
jednoga roba prema Uzvišenom Bogu i nije dozvoljeno niti ispravno
u slučaju bilo kojeg drugog bića.