Aristotelova kritika Platonovih ideja

Za Aristotela nema drugog svijeta. To ne znai, meutim, da postoji samo svijet materijalnih, tjelesnih stvari,
samo fiziki svijet. Prema Aristotelu postoji i metafizika (neprirodna, natprirodna) stvarnost. To znai da
postoji samo svijet pojedinanih stvari. Za Platona je ovo podruje realnosti u kojemu mi ivimo (podruje
pojedinanih stvari) bio kopija svijeta ideja (opih uzora pojedinanih stvari).
Nasuprot Platonu, Aristotel tvrdi da ideja nije izvan stvari nego u stvarima. Nema opeg izvan pojedinanog,
niti sutine izvan predmeta ija je ona sutina. Svijet u kome ivimo je jedinstvo opeg i pojedinanog,
jedinstvo sutine i predmeta. Tako sam ja ovjek zato to se u meni nalazi sutina ovjeka. Ja nisam tek
nesavrena kopija ili sjena ideje ovjeka. Ideja ovjeka se nalazi u meni. Ja sam jedinstvo onoga pojedinanog
(ja sam pojedini ovjek koji se razlikuje od svakog drugog ovjeka) i onog opeg (ja imam svojstva koja su
ope ili zajednika za sve ljude).
Stoga Aristotel kae drag mi je Platon, ali mi je istina draa, kritizirajui Platonovu teoriju ideja na gore
spomenuti nain. Aristotel je realist i za njega je podvojenost, dualizam svjetova, koji se javlja kod Platona,
neprihvatljiv. Takvo razdvajanje ideja od stvari u teoriji bi stvorilo nepremostive tekoe. Na primjer, ako bi
ideje bile odvojene od stvari teko bi bilo objasniti kako iz jedne ideje nastaje mnotvo stvari, kako iz vjenih
(nepromjenljivih, nepokretnih) ideja nastaju prolazne (promjenljive, pokretne) stvari itd. Osim toga, Aristotel
kae: "Govoriti pak da su ideje prauzroci, a da ostale stvari imaju udjela u njima, znai govoriti prazne rijei i
izraavati se metaforama".
Glavni prigovor Platonovoj teoriji ideja nalazi se u Aristotelovom odbacivanju dvojnosti svijeta - odvojenosti
svijeta ideja od svijeta prirode. Platon grijei, po Aristotelu, to razdvaja samu ideju kao sutinu od pojedinane
stvari. Ideja je kod Platona postala jedina istinita i realna stvar, a sve ostalo samo svijet pojava kao zbrkan i
nejasan privid. Razdvajanje opeg od pojedinanog ili sutine i pojave dovelo je do podvajanja realnosti.
Nasuprot tome za Aristotela stvar i njena sutina, pojedinano i ono ope neodvojivi su. Nema oposti izvan
pojedinanog to znai da ideja nije izvan stvari nego "u njima".
Umjesto od ideje Aristotel smatra da treba poi od supstancije. To je ono u emu su bit i stvar ujedinjene, to je
ono to je pojedinano - bie, stvar, ono prvo na to nailaze naa ula u opaanju - ovo pojedinano drvo koje
gledamo kroz prozor, ovaj pojedinani ovjek koji stoji tu pred nama. Kua je pojedinana stvar, ona se sastoji
od cigala, drveta i crijepa, ali ne kao prosta hrpa ili gomila ve kao ureena cjelina prema planu ili ideji
majstora. Realnost kue ne moe biti samo u formi (Platon), niti je samo u materiji ve nju ini spoj forme i
materije - to je supstancija i to moemo proiriti na sve pojedinane stvari u prirodi. Materiji tek forma daje
postojanje - tek tako postaje konkretna, odreena stvar ili jedinka.
Aristotel je za razliku od Platona smatrao da se moe saznati ne samo ono to je vjeno i nepromjenljivo, nego i
ono to je pojedinano i predmet iz same prirode koji je u stalnoj promjeni i da je i o njemu mogua nauka.
Aristotelov je cilj bio da se na upravo temeljima Sokratove dijaloke metode i Platonove dijalektike izgradi
potpuna metoda naunog saznanja koje je Aristotel odredio kao episteme.
I Aristotel je smatrao da "slino saznaje slino". Mi moemo saznati te pojmljive sutine zato jer imamo misli i
pojmove. Kao to je na ivot i postojanje odreen tim pojmovima, tako i sutine u drugim biima predstavljaju
unutranji djelatni princip, koji ih oblikuje i odreuje njihov razvoj.
Kao i Platon, Aristotel je smatrao da se svrhe koje postoje u prirodi nalaze u poretku, u kome via i
sveobuhvatnija svrha odreuje to e biti svrha pojedinanih stvari. Tu sveobuhvatnu svrhu, Aristotel
podrazumijeva kada govori o Bogu.