SVEUILITE U ZAGREBU

Teoloki fakultet Matija Vlai Ilirik s pravom javnosti

Radieva 34,
10000 Zagreb

:
Aristotel; Metafizika

Seminarski rad iz kolegija:

Povijest filozofije
Predava: dr.sc. eljko Porobija

Karlo Ovar
Lipanj, 2015.

UVOD
Ovim seminarskim radom, potruditi u to vie u detalje, opisati Aristotrlovu Metafiziku
koja je izuzetno bitna u podruju ontologije. Metafizika je djelo u etrnaest knjiga1 koje su
nejednake duine i sloenosti. Na samom poetku, moram objasniti to je to metafizika.
Metafizika pokuava razumjeti to je bit i uzrok ovoga svijeta. Ona poiva na stavu da postoji
razlika izmeu pojavnog (fainomenn) i bitnog, umnog (noumenn, od nous um). To je ujedno
i najvanije Aristotelovo djelo i vjerojatno najutjecajnije filozofsko djelo koje je ikada napisano.
Tijeko pisanja ovog rada, prvenstveno, sam se bavio gotovo isitavanjem Aristotelovih reenica o
odreni filozofskim problemima koja se spominju u ovom djelu te ih pokuao to vie filozofski
objasniti, odnosno protumaiti.
Glavna teza ovog rada eli nam objasniti to je to zapravo metafizika i kako ju pojima
sam Aristotel. Knjiga Alef je uvodna, ona artikulira zamisao o znanosti o prvim principima i
uzrocima stvari te donosi djelominu povijest problema. Druga knjiga poznata kao Mala Alfa ,
ujedno je i drugi uvod, sadrajem uglavnom metodoloki. Knjiga Beta dug je niz nedoumica te se
uglavnom samo skiciraju mogui odgovori na njih, no knjige je prije pragramatska nego
dovrena. ini se da u knjizi Gamma zapoinje sama disciplina:ona karakterizira neto to se
naziva znanost o biu kao biu te se potom uputa u rasprave o principu neprotuslovlja. Nakon
tih knjiga dolazi knjiga Delta koja govori o Aristotelovom filozofskom leksikonu, tu se
objanjava etrdesetak filozofskih izraza te se ukratko izlau i ilustriraju njihovi razliiti smislovi.
Knjiga Epsilon je vrlo kratka i ona se vraa znanosti o biu kao biu te donosi nekoliko
napomena o pojmu istine. Knjiga Zeta, Eta i Theta mogli bi smo rei da se nadovezuju jedna na
drugu i zajedno ine sredinji dio Metafizike. Njihova opa tema je supstancija: njezina
identifikacija, njezin odnos prema materiji i formi, aktualnosti i potencijalnosti, mijeni i nastanku.
Sljedea knjiga, Iota, bavi se pojmovima jedinstva i identiteta, dok knjiga Kappa sadri saetak
knjiga Gamma, Delta i Epsilon te neto pojma Fizike. U knjizi Lambda prouava se bie a
ujedno ta knjiga sadri i Aristotelovu teologiju, njegov prikaz nepokrenutih pokretaa koji su u
nekom smislu vrhovni entiteti u njegovu svemiru. 2 Konano, knjiga Mu i Nu bave se filozofijom
matematike, posebno raspravljajui o ontolokom statusu brojeva.
1

Iz ovg djela (Aristotel: Metafizika) uzete su reenice i parafrazirani dijlovi koji su smatrani adekvatnim za
pisanje ovoga rada
2
Barnes J.; Uvod u metafiziku, Kruzak Zagreb 1996., str. 20.

Nakon ovog kratkog uvoda i saetka knjiga ja u objasniti glavne teze Aristotelovih
knjiga navodei ih onim redosljedom kako stoje u knjizi.

A. (ALFA) 1. knjiga

Ova knjiga poziva nas da ispitujemo uzroke ili objanjenje stvari, a znanost koju
traimo opisuje kao znaost koja istrauje prve principe i uzroke. ''Svi ljudi tee znanju po
naravi''. Znak je toga ljubav prema osjetilima, jer i mimo koristi ona se vole sama za sebe.
Pogotovo nas raduje osjetilo vida, jer od njega imamo najveu spoznaju i uviamo najvie. Kod
nekih ivotinja se iz osjetilnosti raa pamenje, kod drugih ne. Ove s pamenjem su razboritije.
No postoje i one koje imaju ''umijea i promiljaje'', a to su ljudi: ljudima iz pamenja nastaje
iskustvo, tj. ljudi imaju najdue pamenje i time najkorisnije. Ljudi pamte jednu stvar koju vide
vie puta i tako im nastaje pojedinano iskustvo. I znanost i umijee ljudima dolazi iz iskustva.
Umijee nastaje tako da iz mnogih pomisli steenih iskustvom nastane jedna opa pretpostavka o
slinim stvarima.
Za inidba iliti djelovanje takoer je vano iskustvo, iskustvo je tu vanije nego naelo
jer ''iskustvo je spoznaja pojedinanosti, a umijee openitosti''. Svaki in je pojedinaan. Dakle,
ako inimo neto po opim naelima, a ne pojedinano, esto emo grijeiti (npr. lijei se bolje
pojedinano nego po opem).
Ipak, vie cijenimo ''umjenike''/''tvorce'' nego ''iskustvenike''/''rukotvorce'', jer
smatramo da u njihovom umijeu lei znanje i umjenost, a ne u iskustvu rukotvoraca. Jer,
''iskustvenici'' znaju to, ali ne znaju zato ne poznaju uzrok dok ''umjenici'' znaju zato,
znaju uzrok. Oni nisu djelatni, ali poznaju uzrok, i zato su mudriji od djelatnih. Znanost je via
od iskustva, jer ''umjenici'' mogu pouavati, a ''iskustvenici'' ne.
Takoer, osjetila nam govore samo to, a ne govore nam zato (govore nam da neto jest,
ali ne i zato to jest tako). Zbog toga su se ljudi divili onim mudrima koji su neto izumili ili
pronali to nije dostupno osjetilima svih (on je to naao razumom, a ne osjetilima, jasno), ne
zbog koristi od pronalaska koliko zbog njegove mudrosti i izvrsnosti. Tako je nastajala
intelektualna elita, a najvea znanja su pronaena tamo gdje je elita imala najvie dokolice: npr.
matematika u Egiptu.
Iskusnik se smatra mudrijim od onoga to samo osjetilima doivljava svijet, umjenik se
smatra mudrijim od iskusnika, a misaone djelatnosti su mudrije od tvorbenih. Mudrost je
jednaka kao znanost o stanovitim poelima i uzrocima. Dakle, kakvim poelima i uzrocima se ta
mudrost/znanost bavi? Mudracem smatramo onoga koji zna sve, koji zna openito bez
pojedinanog, koji shvaa teke stvari; takoer, znanosti koje postoje radi njih samih se smatraju
viima i mudrijima od znanosti koje postoje radi posljedica/koristi. Mudrace se treba sluati

manje mudar mudrijeg! Najmudriji je onaj koji zna sve podmete (hipokeimenon temelj, subjekt,
ali u smislu partikularnosti, instance (a ne univerzalnosti)), tj. svaki pojedini temelj. To su
najopije stvari i ljudima najtee za shvatiti. ''A najtonije od znanosti su one koje se bave prvim
poelima, zato to je raunstvo tonije od zemljomjerstva''. Oni koji znaju uzroke znaju i
pojedinanosti, tako da su oni ueniji od ostalih). Ta najmudrija, opa znanost je o
najspoznatljivijem, a ''najspoznatljiviji su prvi uzroci i poela, jer s pomou njih i iz njih spoznaju
se ostale stvari''). Znanost koja treba vladati je ona koja zna poradi ega treba initi ovo ili ono.
To poradi ega spada pod istu znanost o prvim uzrocima, jer 'poradi ega' je takoer jedan od
uzroka. Ta znanost nije tvorbena, to je jasno. Jer, ljubitelji mudrosti poinju svaku mudrost
uenjem, i zanimalo ih je da steknu znanje radi znanja, a ne radi koristi; kad su ljudi zadovoljili
sve potrebe, javila se potreba za takvom mudrou, filozofijom: ona je ''jedina slobodna znanost,
jer je jedina radi sebe same''. Filozofija je boanska znanost, ''sve su nunije od nje, ali ni jedna
bolja''. Filozofija poinje u uenju, ali treba zavriti u suprotnom u razumijevanju uzroka, to je
dakle cilj filozofije.
Dakle, valja stei znanost (episteme) o prvim uzrocima, jer neto znamo kad znamo prvi
uzrok toga. Govori se o 4 vrste uzroka: 1. uzrok je bivstvo i bit (izgleda da je ovo causa formalis),
2. uzrok je tvar/materija i podmet (causa materialis), 3. uzrok je poelo kretanja (causa
efficiens), a 4. uzrok je (''treem uzroku oprean'', kae Aristotel) 'poradi ega' i Dobro (Dobro
kojem svi tee; causa finalis). No treba vidjeti o kakvim uzrocima su govorili raniji filozofi.
Veina prvih mislilaca (misli na starije Grke, od Talesa nadalje) je samo za materijalne
(''tvarne'') uzroke drala da su poela svega, dre da postoji pratvar. Po njima nita ne nastaje
niti propada, jer uvijek ostaje podmet sama prva tvar. Tako Tales smatra vodu tim prapoelom,
Anaksimen i Diogen zrak, Heraklit vatru, Empedoklo sve to plus jo zemlju (dakle, 4 elementa:
vatra, voda, zrak, zemlja). Anaksagora pak smatra da su poela neograniena (neizmjerna,
bezbrojna). Ali morali su se upitati, kako iz te jedne tvari (ili vie tvari) nastaje sve? Jer, ''sam
podmet (koji je u ovom sluaju pratvar) zacijelo ne ini da se on sam mijenja''. Ne ini bronca
sama od sebe kip, prema tome treba istraiti poelo kretanja. Neki od tih to su govorili da je
prapoelo jedno, tvrdili su ne samo da je nepropadljivo, nego i da uope nema kretanja; za njih,
jedno = sve. Drugima, koji imaju dva ili vie poela, nije problem priznati kretanje i stajanje,
nastajanje i nestajanje.

Meutim, oni nisu znali rei kako to da u tim stvarima postoji dobro i lijepo; tek kad je
doao Anaksagora rekao je da postoji um u tim stvarima, jer vjerojatno to dobro i lijepo nije
nastalo sluajno. Aristotel smatra da Anaksagora dobro govori i da je ''trijezan ovjek'', a da su
njegovi prethodnici ''nasumino govorili''. Anaksagora i oni koji su slino govorili, ''istodobno su
postavili uzrok ljepote kao poelo bia, i kao ono od ega je biima i kretanje''. No, kako meu
stvarima ima i onih loih i runih (a ne samo dobrih i lijepih), Empedoklo postavlja Ljubav i
Mrnju kao poela (Ljubav poelo dobrog, Mrnja zlog)
Po svemu, vidljivo je da su stariji filozofi postavili dva uzroka: tvar i poelo kretanja
(causa materialis i causa efficiens). No, oni ih postavljaju natucajui, ''bez znanosti''; i
Anaksagora se ''slui umom kao umjetnim pomagalom pri stvaranju svijeta'', dok um ne spominje
kad mu nije potreba. Empedoklo pak prvi uvodi uzroke kretanja (dva oprena, Ljubav i Mrnju), i
etiri tvarna uzroka, no i njemu se ima to prigovoriti.
Za Leukipa i Demokrita, poela su punoa i praznoa, od kojih je punoa bie, a
praznoa nebie. Po njima je isto tako jedno poelo (bie tj. tvar tj. punoa, atom), iz kojeg pak
sve razliite stvari nastaju razlikom oblika, poretka i poloaja. No, Leukip i Demokrit ne govore
kako je nastalo kretanje u biima, kao ni ostali. Po svemu, svi prethodni mislioci su spoznali
samo dva uzroka (tvar i pokretaki).
Pitagorejci su pak kao poela svega vidjeli brojeve, i inilo im se da su prije brojevi
poela nego tvari. Pitagorejci i Alkmeon tvrde da su suprotnosti poela bia (par-nepar i tako
dalje do 10 suprotnosti, koliko ih ima kod pitagorejaca). Od onih koji su, naprotiv, drali da je
sve=jedno, Parmenid je jedno razumijevao kao pojam/ideju, a Meliso kao tvar. Parmenida tu
treba ozbiljno shvatiti jer je rekao da pored bitka ne moe biti nebitka, i da je bitak jedno. I tako,
filozofi su otkrili jedan ili vie materijalnih uzroka, te jedan ili vie uzroka kretanja. Mnogi su
htjeli odrediti to je neto, pa su to pobrkali s prvim uzrokom tog neega (mislili su da je fenomen
neega ujedno i bivstvo neega, to je pogreka).
Nakon toga slijedi Platon sa svojim uenjem, Platon je prvo od Heraklita preuzeo da se
osjetilne stvari uvijek kreu i da ''u njima nema znanosti'', a onda je kod Sokrata vidio da ovaj
trai neto ''sveope'', i tako iz te dvojice izvukao konkluziju da se nepromjenjivo i ono to svemu
daje 'zajedniku odredbu' ne nalazi u osjetilnim stvarima, nego u idejama. Osjetilne stvari se
dakle ''imenuju prema idejama'' (inae, ideja je u grkom slina obliku/formi, jer je gr.
''idea''/ideja slino gr. ''eidos''/oblik). Osjetilne stvari oponaaju ideje, kao to u pitagorejaca

oponaaju brojeve. Platonu su dakle oblici (ideje) uzroci svim stvarima. Dakle, naela oblika su
po Platonu i naela bia. Poela su oblici, kao 'veliko' i 'malo', a kao bivstvo su 'jedno' (utoliko je
slian pitagorejcima, i u tome to smatra da su ''brojevi uzroci bivstva svemu drugome''). No,
njemu nije jedno beskonano, nego dvoje: veliko i malo; i brojevi su odvojeni od bitka, za razliku
od pitagorejaca. Nitko nije izloio nita vie o uzrocima; nitko nije nita rekao o biti i bivstvu.
Kad postavljaju dobro ili sl. kao poelo, ne misle na to kao da se radi njega pokreu, nego im je
on samo poelo kretanja.
Oni koji sve stavljaju kao jedno, i to tjelesno, grijee. Jer oni daju samo poela tjelesnog,
a ne i netjelesnog. I razne stvari ''olako nazivaju poelima'': ne razmiljaju da je prije poelo ono
manje, od ega spajanjem nastaje drugo: ''ono to je poslije po nastanku (moda) prije je po
naravi'', a ni oni koji postavljaju vie uzroka, po Aristotelu, nisu ba neto (Anaksagora i
Empedoklo). Ni pitagorejci ne govore nita o tome kako dolazi do kretanja, a pogotovo su udni
po tome to pojedinim brojevima pridaju osjetilna, fizika znaenja. Ni oni koji tvrde da su oblici
poela (Platon i platoniari) ne stoje puno bolje: nema naina na koji se dokazuje da oblici
postoje; ako postoje, onda postoje i oblici (ideje) odnosa, oblici (ideje) propalih stvari itd. Ideja
postoji ne samo o bivstvujuim stvarima, nego i o mnogo vie stvari nego to su to one postojee,
a kod Platona bi trebale postojati samo ideje bivstvujueg. Dakle, s obzirom da su oblici bivstva,
moraju pripadati bivstvujuem. Kako dakle oblici (ideje) pridonose osjetilnim stvarima? Nikako,
kae Aristotel, to ne pomau spoznati druge stvari. Nita se ne moe izvesti iz oblika/ ideja. Rei
da su te ideje uzroci znai ''praznosloviti''. Bivstvo i stvar ne mogu postojati razdvojeno, pa
kako onda ideja i stvar ija je ideja bivstvo mogu postojati odvojeno? Ne moe nita nastati
naprosto prema uzoru ako ne postoji poelo kretanja. Takoer je jasno kako brojevi ne mogu biti
uzrok ljudima. Uope, kako geometrijski likovi mogu sadravati fizika obiljeja poput dubokog,
tekog, uskog? Dok traimo uzrok onog opipljivog, nailazimo na uzroke toga, i tako se dalje
zapliemo. Ako je pak i veliko i malo kretanje, onda se i sami oblici kreu. I na taj nain je
''propalo cijelo (Platonovo) istraivanje naravi''.
Ne moe se imati poela svih bia; a ''kako netko moe znati poela svih stvari?'' Oito se
ne moe zapoeti znanje ni o emu tako da se stvari o tome znaju unaprijed; ''ako i postoji
znanost o svim stvarima, onaj tko je ui ne bi nita mogao znati unaprijed svo uenje je
posredovano dosad znanim stvarima''. udno bi bilo da imamo znanje koje nam je priroeno
(kao u Pltona, anamnesis).

B. (BETA) 2. knjiga
Misaono promatranje istine (theoria) je ''dijelom teko a dijelom lako'': svatko ake neto
o naravi, i to neto je dijelom tono, ali nikad nije potpuno. Treba biti zahvalan i onima koji su u
toj potrazi za istinom pogrijeili, jer neki su ipak dali mnijenja i postavili probleme. Filozofija je
znanost o istini; jer misaonom promatranju (teoriji) svrha je istina, kao to je inidbi (praksi)
svrha djelo. inidbi je dosta i da zna radi ega neto treba initi i kakvo je to sada samo po sebi,
a uzrok nije toliko vaan; no teoriji treba uzrok, jer bez uzroka nema istine. Najistinitije je ono
to je svemu drugom uzrok istine. Zato su poela vjenih bia ''nuno uvijek najistinitija'' (jer
su ona uzrok drugima). Oito je da postoji nekakvo poelo, te da uzroci bia nisu beskonani.
Niti tvar ne moe u beskonanost nastajati od druge tvari, niti poelo kretanja moe ii u
beskonanost. A ni causa finalis ne moe ii u beskonanost. Sasvim sigurno je u nekom nizu
ono prvo u tom nizu uzrok onom daljnjemu. U neem beskonanom nema prvog ni posljednjeg,
nego su svi dijelovi sredinji.
- ono to od neega nastaje, ''nastaje kao nastalo od onoga to nastaje'' (''savreno od onoga to se
usavruje'') nastanak je ''uvijek izmeu bitka i nebitka''
Svrha ono poradi ega je neto drugo (a nije svrha poradi ega drugoga). Svrha nikako
nije beskonana, jer kad se jednom ispuni, ispunili smo krajnost. Postojanje beskonanog ukida
''narav dobra''. Onaj koji ima um, sve ini radi neega, a to neto mora imati kraj.
Takoer, ni bit ne moemo svesti na neku uvijek dalju i dalju, manju i manju definiciju
(pojam). Moramo imati neku prvu definiciju da bismo mogli dalje odreivati, i bez toga nema
spoznaje
Beskonano ne postoji, ''a ako i moe, samo bivanje beskonanim nije beskonano''
(moda moe postojati kao pojam, ali ne u stvarnosti, pojanjava Ladan). I kad bi uzroka bilo
beskonano mnogo, ne bi bila mogua spoznaja, jer ne bismo mogli spoznati sve uzroke. Ono to
sluamo, predavanja i primanja znanja od drugih, sluamo onako kako smo navikli i to
razumijemo ako je reeno nainom na koji smo navikli, a ne razumijemo ako izlaga izlae
onako kako nismo navikli. Zato ljude treba navikavati da prihvaaju dokaze svih vrsta, jer znanje

se stjee raznovrsnim nainima; ako ne shvatimo raznovrsne puteve dolaenja do znanja, neemo
nita ni spoznati
B. (BETA) 3. knjiga
Da bi se ita raspravljalo o filozofiji, mora se raspraviti o dvojbama jer, ne moe se ii
naprijed s dvije mogunosti, s dvojbom. Prvo treba dvoumiti, a potom ii dalje kad se rijei
dvoumica; jer mora se i posluati obje strane. Dvojbe: bavi li se etirima uzrocima jedna ili vie
znanosti? I treba li se ta znanost baviti samo prvim poelima ili treba raspraviti i moe li se
istodobno nijekati i tvrditi ili ne moe i sl.? Koliko se znanosti bavi bivstvom? Ako vie, jesu li
sve iste vrste? Ako nisu, spadaju li jedne od njih pod mudrost, a druge pod neku drugu vrstu?
Bivaju li samo osjetilna bivstva, postoje li i druga (npr. matematika)? Bavi li se misaono
promatranje (theoria) samo bivstvima ili i prigotcima tih bivstava? Jesu li poela rodovi (i ako
jesu, jesu li univerzalni, tj. najopenitiji) ili su dijelovi prisutni u svakoj stvari? Postoji li osim
materije neki drugi ''uzrok po sebi''? Jesu li poela ograniena brojem i vrstom (bilo pojmovima,
bilo podmetom/supstratom)? Jesu li razliita poela propadljivih i nepropadljivih stvari? I jesu li
jedno i bie bivstvo bia tj. podmet, ili je neto drugo bivstvo bia tj. podmet (vatra, zrak
,voda...)? Jesu li geometrijski entiteti bivstva i jesu li odijeljeni od osjetilnih bia ili su u njima
prisutni?
Prvo na pitanje treba li jedna ili vie znanosti da bi se spoznala poela? Poela moda i
nisu prisutna u svim stvarima, npr. nisu u onima nepokretnima (jer, ''na koji nain bi poelo
kretanja bilo prisutno u nepokretnome?''). to god je dobro po sebi i po svojoj naravi, to je i svrha
te time i uzrok, jer poradi njega stvari postaju i jesu. A ono nepokretno nema takvu tenju 'poradi
ega', te ''nema takva poela''; tako ni matematika uope ne raspravlja o dobru i zlu
Ako ima vie znanosti o razliitim uzrocima; no koja je onda najvanija? Ako je to ona
kojoj sve druge tee, onda je to ona o svrsi i dobru; ako je to ona o prvim uzrocima, onda je to
ona o bivstvu. Vie znamo o stvari kad znamo to ona jest, nego kakva je i kolika je, te kad znamo
njeno poelo kretanja. I za dokazna/demonstrativna poela, ona koja raspravljaju o tome moe li
se istovremeno i tvrditi i nijekati istu stvar, se moe pitati koliko znanosti se njima bavi? Zato bi
to bila samo geometrija, a ne i jo neka znanost, pita se A.? Dokazi moraju imati poela, aksiome
jer mora se od neega poeti dokazivati, a ne ni od ega. No, ako je ta matematiko-logika

znanost odvojena od one o bivstvu, koja je ranija matematika ili znanost o poelima?
Postoji li o svim bivstvima jedna ili vie znanosti? Aristotel kae da ne moe biti jedna, jer bi tad
znanost obuhvaala i prigotke. No, kako bi opet moglo postojati vie znanosti od kojih se jedna
bavi stvarima koje su Ideje, a druga osjetilnim stvarima koje su pojedinanosti proizvedene od tih
Ideja: tako bi svaka znanost mogla imati svoju apstraktniju znanost (svaka bi imala 'svoju
matematiku': npr. zemljomjerstvo bi imalo svoje ''poljomjerstvo''), tako bi se jedna znanost bavila
neosjetninama, a druga osjetninama na ovaj nain a tako ne moe.
to je poelo/pratvar? Rod ili elementi/''sastojina''? Aristotel prvo daje argumente za
elemente/''sastojine'', a potom za rodove. ''Ako svaku pojedinu stvar saznajemo pomou
odredaba/definicija, a rodovi su poela odredaba, nuno je i da rodovi budu poela odredljivih
stvari''. ak se i jednim ili bitkom neki filozofi koriste kao rodovima. No, koji rodovi su poela:
prvi ili posljednji? Obino su openitosti via poela, pa e ''tako biti onoliko poela koliko je
prvih rodova''. No, jedno ni bie nisu jedan rod bia zato Aristotel dolazi do zakljuka da
prvotni rod (rodovi) ne moe (ne mogu) biti poelo (poela). Dapae, ako je jedno poelo, a
jedno je nedjeljivo, onda je jasno da je poelo nepodjeljivo na rodove. Rodovi se dijele na vrste, a
''mimo vrsta nema ni rodova''. Prema tome, izgleda da su poela prije stvari koje se pribliavaju
nerazdjeljivom nego rodovi. No nije te stvari nisu tek tako lako odredive kao poela. Jer poelo
mora biti mimo onih stvari kojima je uzrok i odvojeno od njih. Ali zato bi onda neto takvo
postojalo tek uz pojedinane stvari, a ne se pripisivalo openitima? Prema tome, openitije stvari
bi se morale postaviti kao poela dakle, prvotni rodovi su poela! ''Ako ne postoji nita osim
pojedinanih stvari, a pojedinane stvari su brojem neograniene, kako je mogue postii znanje
o tim neogranienostima?'' Moemo spoznati sve stvari samo ako je ''jedno i isto'', te ako ono
nosi neto ope. Tako bi rodovi postojali mimo pojedinanih stvari, a to je nemogue. Ali ''ako ne
postoji neto mimo pojedinanih stvari, nita nee biti spoznatljivo''. Bez toga, bez openitosti
(vrsta i rodova) ne bibilo ni znanja/znanosti, nego samo osjetilnih opaanja. Uz to, nita nee biti
ni vjeno ni nepokretno, jer sve osjetnine bivaju i propadaju u kretanju. Aristotel kae ako nita
nije vjeno, ne moe biti ni nastanka.
Postoji li jedno bivstvo za sve, kao to svi ljudi bivaju? Ne, jer ''stvari kojima je bivstvo
isto su isto''. Postoji li onda mnogo razliitih bivstava? I to je ''nerazlono''. Kako materija postaje
svako pojedinano? Kako bi moglo uope biti znanja, ako nije neko ''jedno'' u svim poelima?
Ako su pak sva poela jedno, onda nema niega drugoga osim pratvari. Pojedinano je ono to

je brojem jedno, a ope je ono to se pririe tim pojedinanim stvarima. Pita se imaju li
propadljive i nepropadljive stvari ista ili razliita poela. Kako mogu jedna bia biti vjena, a
druga propadati, ako su od istog uzroka? Empedoklo kao da kae da Mrnja razara, a Ljubav
skuplja sve u jedno, no A. mu nalazi kontradikcije: Empedoklo ne nalazi uzroke promjeni, iako
kae da je promjena nuna. Kako pratvari mogu biti nepropadljive, a sve drugo propadljivo (kao
to je u Empedokla)? To Aristotel smatra dovoljnim dokazom da poela nisu ista, poela ne mogu
biti propadljiva, jer ako su propadljiva, znai da se raspadaju na neto drugo temeljnije od njih
dakle tad ne bi bila poela i kako ista nepropadljiva poela stvaraju i propadljive i nepropadljive
stvari?
Jesu li bitak i jedno pravo bivstvo bia, ili imaju jo temeljniju narav (tj. ima li neto
drugo to ih ini 'bitkom' i 'jednim')? Ako nisu jedno i bitak po sebi, to je onda poelo? A ako
pak jesu jedno i bitak po sebi, ''kako e biti ita drugo mimo jednog i bitka''? Kako e bia biti
vie od jednoga? Aristotel samo kae: ''nemogue je da broj bude bivstvo''. Uz to, ''ako je 'jedno'
po sebi nedjeljivo, bit e nita jer, ono to prirodavanjem ne postaje vee, niti oduzimanjem
manje, to nije bie'' (prema Zenonu). Ovo i Aristotel kae: ''nedjeljivo moda nee dodavanjem
bivati vee, ali e initi vie'' zato ''i nedjeljivo moe bivati''. No, kako iz nedjeljivog nastaje
neka veliina, pita se Aristotel., jer ''slino je kao rei da iz toaka nastaje crta''. On se takoer
pita jesu li matematiki entiteti (brojevi, toke, plohe...) bivstva ili ne? ''Ako nisu, onda nam
izmie to je bitak i to su bivstva bia''. Voda, vatra, zemlja, zrak... to su trpnosti, a ne bivstva:
a tijelo koje njih trpi je bivstvo (dakle, tijelo koje je vatreno, mokro i sl. on kae da je ''tijelo
manje bivstvo od povrine, povrina od crte, crta od toke... jer ovima se ove prethodne odreuju
(tj. manjima/apstraktnijima se odreuju konkretnije stvari)''. Zato su mudriji filozofi smatrali da
su brojevi poela, a manje mudri filozofi da su materije poela, misli Aristotel. Bez matematikih
entiteta uope nema bivstva, ini se da hoe rei. Ako je tijelo najvie bivstvo, a ove stvari
(matematiki i jeziki entiteti, op.) su vie od njega, onda nam izmie to je bivstvo. Ako osim
matematikih stvari i osjetilnih stvari imamo jo neto kao to su ideje/oblici, koji au ''jedno
brojem, ali ne vrstom'', iz toga slijedi nemogue.
Postoje li prapoela po mogunosti ili drugaije? Ako postoje drugaije, onda ipak ima
poela prije njih, jer mogunost mora prethoditi aktualizaciji. Ako postoje kao mogunosti, onda
je mogue i da bitka ne bude. Prema tome, ovim pitanjima o poelima se treba pozabaviti. Jesu li
poela uope ili kao pojedinanosti? Ako su uope, onda nema bivstva (''jer sve oposti

oznaavaju samo 'takvo', a ne 'ovo' '', kae Aristotel. Ako su pojedinana, onda ''nee biti
spoznatljiva, jer znanost o svim stvarima je neto ope'' tako da bi morala postojati poela
prvotnija od pojedinanih poela, neka opija, ako se eli spoznati.
G. (GAMA) 4. knjiga
Znanost jeona koja promatra bitak kao bitak i njegove atribute. Ostale znanosti su
djelomine, one prouavaju samo posebne manifestacije bitka. A budui da mi istraujemo poela
i najvie uzroke, bjelodano je da oni moraju pripadati nekakvoj naravi po sebi. Trebamo shvatiti
prapoela bitka ne prema prigotku, nego kao prapoela bitka
Bie (bivajue) se koristi mnogovrsno, ali uvijek prema jednoj naravi (kao to 'zdravlje'
koristimo i u smislu posjedovanja zdravlja i u smislu stvaranja zdravlja itd., tako i 'bie', ali
uvijek ''prema jednom poelu''). Bie kaemo i za bivstvo, i za trpnost bivstva, i za proizvoenje
bivstva. Za bie postoji jedna znanost, kao to i za zdravlje postoji jedna znanost jer radi se o
jednoj naravi.
Filozofija je znanost koja promatra bia kao bia i kako svaka znanost trai prva poela
tj. trai poela i uzroke bivstvima. Samo jedna znanost prouava sve vrste bia, dok partikularne
znanosti prouavaju po jednu vrstu bia, jedno = bitak.
''Koliko je dijelova bivstava (bivstvo se odmah dijeli u rodove, pa ima i dijelove), toliko je
dijelova filozofije''. Zato postoji prva filozofija, i one koje joj slijede. Jedna od znanosti promatra
opreke, a opreka jednome je mnotvo, tada je toj znnaosti zadaa spoznavati opreke jednome:
drugo, neslino, nejednako, suprotnost. No, sve to pripada prvome, jer je u odnosu s njime (u
suprotnosti, ili drugosti, ili...). Tako da se znanost koja se bavi i drugim i suprotnim ustvari bavi
prvim stvarima (onim 'jednim'). Dakle, filozofija mora moi razmiljati o svim stvarima. Mora
spoznavati i bitak i njegove prigotke. Bavi se protivnostima jer one tvore bit, to se ''svi slau''
(toplo i hladno, parno i neparno): ''kretanju pripada mnotvo, mirovanju pripada jedno''. Dakle,
tim najvanijim stvarima se bavi filozofija, a praktine vjetine (npr. zemljomjerstvo) se ne
moraju baviti pitanjem to je suprotnost, veliina, kretanje.
Filozofija se treba baviti i matematikim aksiomima (''samoistinama''), jer su te istine
prisutne u svim biima. Te matematike istine vrijede za bitak kao bitak, tvrdi A., i zato ih filozof
treba istraivati. Filozof treba prouavati i ''poela samog zakljuivanja'', tj. logiku.

Najpostojanije od takvih poela je nemogue je da isto istome istovremeno pripada i ne pripada.

Nita ne moe istovremeno i bivati i nebivati, nemogue je da istovremeno ostome pripadaju
suprotnosti. S nekoliko osnovnih logikih pravila znamo kojim stvarima treba traiti poela, a
kojima ne treba.
Opovrgavanje i dokazivanje: dokazivati opovrgavajui razlikuje se od samog dokazivanja,
jer onaj koji dokazuje trai to je u poelu, a onaj koji opovrgava dokazuje da to neto ima drugi
uzrok. Aristotel dalje dokazuje kako se ne moe istovremeno rei da neto jest i nije o jednoj
odreenoj stvari: rije mora oznaavati stvar (ako ne oznaava, onda nema komunikacije), i zato
kad se izgovori oznaava jedno (neto) to neto koje se oznaava kao jedno, ne moe
istovremeno biti i ne biti (a jasno je da je rije o istoj stvari, jer je ona jedno). Na pitanje ''je li ovo
ovjek ili nije?'' mora i moe se dati odgovor da ili ne, i to samo da ili samo ne. To je nevezano uz
prigotke (npr. je li ovjek bijeli ili krupan). Oni koji bi odgovarali s ''i jest i nije'', ti bi ''ukinuli i
bit i bivstvo, te bi ustvrdili da su sve stvari prigotci''. Kad bi sve stvari bile prema prigotku, onda
ne bi bilo nieg prvog (tj. biti) emu se ove (stvari) pririu. Prema tome, ''tako e biti neto to
oznaava bivstvo'', a bivstvu je ''nemogue priricati (pridavati) protuslovlja''. Kad bi protuslovlja
bila istinita, sve stvari bi bile jedno. Jer, kae Aristotel, ako se moe rei da ovjek nije ovjek,
tad se moe rei da je on bilo to drugo pa tako sve moe biti jedno te isto. ''Neodreeno biva
mogunou, a ne svrnou (aktualnou?)''.Rrazgovor s takvima koji tvrde da neto i je i nije je
razgovor ni o emu, govori Aristotel. Oni (sofisti) samo mniju, a ne znaju, dakle ''nisu zdravo
raspoloeni prema istini''. No, postoji ono blie istini i dalje od istine: vie i manje istinito (npr. ne
grijei jednako onaj koji misli da je etiri = pet i onaj koji misli da je etiri = tisuu). Postoji
istinitije, oni koji sumnjaju u to da bi ipak moglo 'i biti i ne biti', ta pomisao dolazi iz osjetilnosti,
jer u osjetilnosti/stvarnosti vide kako iz iste stvari proizlaze suprotne stvari. Nama se esto ista
osjetilna stvar ini ovakvom ili onakvom, i ne moemo rei to je istinitije. Mnogi su zato i
mislili ''da je misao osjetilno zamjeivanje''. Zato kau da su bia takva kakva ljudi
pretpostavljaju (kakva im se pojavljuju) to kae Anaksagora. Kad bi bilo tako kako kae
Anaksagora i drugi stariji filozofi, kad bi se miljenje ravnalo po osjetilnosti, moglo bi
istovremeno neto i biti i ne biti. Uzrok toga to ti raniji filozofi krivo misle je to pretpostavljaju
da su bia osjetilne stvari. Oni kau da se sve osjetilno kree, i da se zato ne moe spoznati. Oni
dakle misle da ono to se mijenja vie nije. Ali, ono to se mijenja jo ima neto od onoga to je
prvotno bilo, i ''odbacujue jo ima neto od onoga to odbacuje''. A nije ni ista promjena koliine

i promjena kvalitete. Takoer, ti filozofi zbog stalne pokretnosti stvari oko nas (koje su samo mali
dio kozmosa) zakljuuju na stalnu pokretnost svih stvari u cijelom kozmosu.
Nije svaka pojava sitinita jer, kad bi osjetilnost i bila istinita, predodba nije isto to i
osjetilni opaaj. A i samim osjetilima nije isto ono to se prikazuje dok je blizu i dok je daleko.
Nijedno od osjetila ne kae o istoj stvari istodobno 'to je tako' i 'to nije tako''. Neto se moe initi
ovakvim ili onakvim, ''ali samo 'slatko', kad jest slatko, se ne mijenja''. A raniji filozofi to
negiraju, kao to negiraju i nunost jer ono to je nuno ne moe biti i ovakvo i onakvo.
Dokazivanje ne moe poeti od dokaza (nego od aksioma, hoe rei). Ne moe se traiti
da se dokaz dokazuje dokazom. Po svemu, za pojavu se ne moe rei da naprosto jest, nego da je
vrlo, vrlo uvjetovana: ovisi ija je pojava, kad je, u kom sluaju je i kako je (itd.). Tako da oni
koji tvrde da je pojava istinita, moraju rei ne da je istinita po sebi. nego da je istinita onome
kome se pojavljuje. Ukratko, oni ele rei da bez miljenja ne bi bilo stvari, to nije istina.
Suprotnosti ne mogu biti istovremeno u stvari, jer jedna od suprotnosti je lienost; a ista
stvar ne moe istovremeno biti i liena i ne liena neega. Ne postoji promjena osim promjene u
oprenost i promjene u meustvari'' (meustvar = stvar izmeu zadane stvari i oprene stvari), u
svakom sluaju, ne stoje ni miljenja onih koji tvrde da nita nije istinito, niti onih koji tvrde da je
sve istinito. Takve se ne moe uvjeriti tako da im se dokazuje bitak ili nebitak neega, nego od
njih ''treba zahtijevati da (ono o emu govorimo) znai togod'': da se mora dokazivati iz
pojmovne odredbe, da se mora ''postaviti to znai lanost i istinitost''. Bjelodano je i da ne
govore istinu ni oni koji kau da sve miruje, ni oni koji kau da se sve kree. Jer ako sve stvari
miruju, iste e stvari uvijek biti i istinite i lane, dok se to oito mijenja.
D. (DELTA) 5. knjiga
Ovdje se govori o poelima a ona su: 1. ono od ega neka stvar kree (npr. put ima svoj
poetak na jednom i na drugom svom kraju); 2. ono od ega se neto najlake saznaje i/li nastaje
(dakle, ne nuo poetak, kao npr. uenje u kojem se ne kree od poetka nego od onog
najlakeg); 3. ono od ije prisutnosti neto prvo nastaje (npr. temelj kui); 4. ono od ega neto
nastaje, iako to poelo nije direktno prisutno (npr. roditelji djetetu); 5. ono ijom se odlukom ili
primjenom neto pokree; 6. ono od ega se neka stvar najprije spoznaje. Prema tome, ono to je
zajedniko poelima je da su oni ono prvo od ega neto nastaje ili jest ili se spoznaje.

Takoer, u ovoj knjizi se govori i o uzroku, a onje : 1. ono iz ega ''po prisutnosti'' neto nastaje:
materija od koje je neto sainjeno (causa materialis); 2. oblik i uzorak (paradigma), pojam neke
stvari (causa formalis); 3. ono odakle je poelo promjene ''ili mirovanja'' kao to je otac
djetetu, ''ono tvoree tvorevini i mijenjajue mijenjanome'' (causa efficiens); 4. svrha, tj. ono
poradi ega neto inimo, npr. etnja radi zdravlja i to je uzrok, jer ''govorei da etamo radi
zdravlja mislimo da smo naveli uzrok'' (causa finalis). To su dakle uzroci, ali ima vie uzroka
jedne stvari, ima i toga da se dvije stvari meusobno uzrokuju (npr. napor krepost i krepost
napor), ali ne kao isti uzrok, nego jedno kao svrha a drugo kao poelo kretanja, ima i toga da ista
stvar uzrokuje suprotnosti (npr. prisustvo prisile je uzrok reda, odsustvo prisile uzrok nereda).
Postoje dakle uzroci iz ega (to su prva dva): kao ''podmet, dijelovi'' (c. materialis) i
drugi kao ''bit, cjelina, slaganje, oblik'' (c. formalis), zatim imamo tvoree uzroke, ono ''odakle
je poelo promjene ili stajanja'' (c. efficiens), i na kraju svrhu i dobro (c. finalis), to moe biti
i dobro i prividno dobro. Ima raznih uzroka, ali ovdje su svedeni na 4 osnovna. Npr. kipu je bitan
uzrok kipar, ali prigodak je tko je taj kipar (nekom kipu je bitan uzrok kipar, a prigodak da je to
Ivan Metrovi). A ima i jo dva uzroka: mogui i djelatni: npr. kui kuegraditelj ili
kuegraditelj koji gradi.
Naelo je ''ono od ega se kao prvog prisutnog neto sastoji, a to se ne moe podijeliti u
daljnje vrste, a ako se i dijeli, dijelovi su istovrsni kao to su dijelovi vode voda''. Dakle, bilo da
je jedno ili vie naela, ona se nazivaju pratvarima; ali naela ne vrijede samo za materijalne
stvari, nego postoje i poela geometrijskih likova, i poela dokaza (aksiomi). Naelom se zato
naziva ono to je malo ili jedno, a uzrok je mnogome, i ono to je nedjeljivo, najopenitije. Neki
stoga kau da su rodovi naela, jer su rodovi najopenitiji
Narav je i rast raslina, ali i ''ono iz ega kao prvog prisutnog raste ono to izrasta, to
ono odakle je prvo kretanje bia...''. Tako se za srebrne posude kae da im je narav srebro; na isti
nain raniji filozofi naravlju zovu vatru, zemlju, vodu, zrak... Empedoklo kae a Aristotel navodi,
''nema naravi ni jednom biu, nego samo mijeanje i izmjena mjeavina, dok narav imenuju
ljudi''. Narav je ono to je sastavljeno i od materije i od oblika/forme (dok je samo materija, jo
ne kaemo da stvar ima svoju narav). Narav je i prva materija, i oblik, i bivstvo; svako bivstvo
zovemo naravlju, jer je i narav nekakvo bivstvo.
Prva narav je bivstvo svih stvari koje imaju poelo kretanja u sebi samima. Nuno je ''ono
bez ega se, kao su-uzroka, ne moe ivjeti'': disanje i hrana, ali i ono bez ega neto drugo ne

moe postojati (npr. lijek je nuan za zdravlje, jer zdravlje ne moe postojati bez lijeka); nadalje,
nuda je i prisila, jer je to neto to nekoga sili initi ovo ili ono.
Nunost je neminovna, jer je protivna djelovanju po izboru i promiljanju. Nunost je
ono to ne moe drukije, ono zbog ega ne moe biti drukije. Zato je nunost i nekakav
uzrok stvari, ako se bez nje ne moe. Neke nunosti su po drugim stvarima nunosti, a druge
nisu, jedne su nunosti takve po nekom drugom uzroku, druge pak nisu, nego su zbog njih druge
stvari po nunosti. Zato je prvotno i poglavito nuno ono to je jednostavno, jer se ne moe
ponaati vieznano.
Jedno se kae ili prema prigotku ili po sebi: kad je prema prigotku, to je neto to pripada
neemu (npr. ''glupi Luka''); kad je po sebi, kaemo tako za neke stvari jer su neprekidne. One
koje su po prirodi neprekidne su vie 'jedno' nego one koje su po umijeu neprekidne (npr.
zalijepljene stvari). Neprekidno je ono emu je ''kretanje jedno po sebi i ne moe biti drukije'', a
ono (kretanje?) je jedno kad je nedjeljivo, naime nedjeljivo prema vremenu. A po sebi
neprekidne su stvari koje se ne tek dodiruju, nego su spojene (ne dva komada drveta koji su
postavljeni tako da se dodiruju, nego koji su ba spojeni, slijepljeni); takoer, vie su jedno stvari
koje nemaju pregib (zglob), nego one koje ga imaju: tako je tap 'vie jedno' nego noga, jer noga
se moe savijati, a tap ne, pa je ''tako i prava crta vie jedno nego zakrivljena''. Jedno su i stvari
koje se ne razlikuju po podmetu (npr. sve tekuine su jedno jer im je u podlozi voda), jedno su i
stvari koje imaju isti rod npr. ovjek, konj i pas su jendo po tome to su ivotinje. Uglavnom,
jednim se naziva kad postoji neto nerazdjeljivo u stvarima: ako je ovjek kao ovjek
nerazdjeljiv, onda je jedan ovje, ako je tako kao ivotinja, onda je jedna ivotinja, ako je jedan
oblik, onda je jedan oblik. Veina stvari se naziva jednim zato to neto drugo 'jedno' ini, imaju
ili trpe. A ''posebno je jendo'' ono emu je bivstvo jedno, ono to je neprekidno i jedno prema
obliku. Za razliku od jednog, vie je onog to je prekinuto, ili onoga emu oblik nije jedan. Ono
emu je oblik jedan najblie je tome da bude jedno (zato cipela nije savreno jedno, jer iako je
spojena, oblici joj se razlikuju) je krunica, ''od svih crta krivulja kruga je najvie jedna, jer je
cjelovita i savrena''. U svakom sluaju, jedno je nedjeljivo (koliinom ili oblikom). Posve
nedjeljivo je toka, nedjeljivo u jednom smjeru je crta, u dva smjera ploha, u tri smjera tijelo
Neto moe biti jedno po broju, po obliku, po rodu ili po analogiji. One koje su jedno
brojem, jedno su i oblikom, ali nisu i sve koje su po obliku jedno i po broju. One koje su oblikom
su sve i po rodu, ali ne i obrnuto. Mnogo je nasuprot jednom, a stvari su mnoge bilo da su

prekidne, imaju tvar djeljivu prema obliku ili imaju vie pojmova svoje biti. Bie je prema
prigotku i po sebi. Prema prigotku je kad je neemu pripalo da bude nekakvo, npr. kad graditelju
pripadne da je obrazovan. Po sebi su pak stvari ''onako kako pokazuju obrasci priroka (neto
izmeu pridjeva i predikata, u svakom sluaju neto to se pririe subjektu): oni pokazuju kakvo
je to, koliko je to, to jest itd. Dakle, koliko obrazaca priroka, toliko i bitaka; no svi oni
oznauju isto, jer se da jezino transformirati ('ovjek koji se oporavlja' je isto to i 'oporavljajui
ovjek'): bitak isto oznauje. Takoer, biti znai da je neto istinito; biti takoer oznaava i ono
to je mogunou, i ono koje je svrnou (aktualnou) kad kaemo da netko vidi, to znai i
da moe vidjeti i da ovaj as gleda. Bivstvo su i jednostavne stvari i sloene stvari (bivsvo = ono
to jest; postojee); no, ono to je bivstvujue nije prirok podmetu, nego je samo podmet. Bivstvo
je i ono to je podmet predmeta, da se bez njega ne moe. Dakle, bivstvo se kae na dva naina:
1. posljednji podmet, koji se ne moe priricati emu drugom i 2. bilo koje odreeno bie, oblik
svake pojedinanosti.
Isto je takoer po prigotku i po sebi. Po prigotku, kad kaemo da je isto 'obrazovan' i
'Sokrat' kad je Sokrat obrazovan; drugo pak znaenje istog je po sebi: te stvari (koje su iste po
sebi) su kao i jedno ako im je materija oblikom ili brojem jedna, onda su iste. Drugo opreno
istome, koje su drukije po tvari ili obliku ili pojmu. Razliito one stvari koje su u neemu iste,
ali razliite po obliku ili rodu, samo ne po broju; i suprotnosti su razliitosti. Sline su stvari koje
isto trpe (tj. imaju iste atribute, ista svojstva). Opreno je protuslovlje i suprotnost, takoer i
neto to je prema neemu, a i ''krajnosti iz kojih su nastanci i nestanci''. Suprotnosti su stvari
razliite po rodu koje ne mogu istovremeno biti prisutne u istome; a i one koje se najvie
razlikuju u istom rodu. Naravno, i stvari koje posjeduju takve suprotnosti zovu se suprotnostima.
Druge po vrsti su stvari unutar istog roda, ali ne podreene jedne drugima ili se unutar
tog roda razlikuju. Njima oprene su iste po vrsti. Prijanje odnosno potonje su stvari koje se
razvrstavaju po blizini u odnosu na poelo (prijanje su blie, potonje dalje), po mjestu ili
vremenu. Prijanje ili potonje po mogunosti ono to ''premauje po mogunosti'', tj. to je
monije, to dolazi prije i svojom odlukm ili djelovanjem uzrokuje neto, pa potom dolazi potonje.
Ako se prvo po mogunosti kree, kree se i potonje. Zatim, postoje stvari prijanje prema pojmu
i prijanje prema osjetilnosti. Prijanje prema pojmu su openitosti, a prijanje prema osjetilnosti
su pojedinanosti. Prema pojmu, i prigodak dolazi prije cjeline, npr. 'obrazovano' prije
'obrazovan ovjek', ''jer pojam nee biti cijel bez dijela'', iako u stvarnosti 'obrazovano' ne moe

dolaziti prije 'ovjeka', jer ne postoji obrazovanost ako nema nikoga obrazovanog. Takoer neto
moe biti prijanje prema mogunosti, a neto drugo prijanje prema svrnosti
Mogunost poelo kretanja/promjene koje se nalazi u neemu drugome. Tako je
graditeljstvo mogunost koja se ne nalazi u graevini, ali bez nje ne bi bilo graevine. U drugom
smislu, ''ako togod drugo ima takvu mogunost''. U treem smislu, mogunost je mo da se
''togod lijepo obavi prema izboru''. Mogunost se odnosi na ona stanja u kojima stvari
prosperiraju, a ona u kojima stvari propadaju su nemo. Dakle, mogunost je a) kad neto ima
poelo kretanja ili promjene; b) kad neto drugo ima tu mogunost; c) mogunost promjene u
bilo to, bilo to loije ili bolje. Ni sama stvar kao drugo nema mogunost ni poelo to je razorno
za nju. Sve stvari imaju mogunost ili samo zbog toga to se moe dogoditi da nastanu / ne
nastanu, ili to to mogu na lijep (kako bi eljele) nain. Nemogunost je lienost mogunosti.
Jedne stvari neto ne mogu, druge ne mogu kako su zamislile (jednako kao i mogunosti, samo
obrnuto). U jednom smislu, mogue je ono to nije nuno la (jer ono to je nemogue je nuno
la), zatim ono to je istinito, i na trei nain ono to moe biti istinito. Prvotna mogunost je
poelo promjene/kretanja u neemu drugome.
Koliko je ''ono to je djeljivo na elemente od kojih je svaki pojedini po prirodi jedan i
neko ovo' ''. Koliko je koliina ako je brojivo, i veliina ako je mjerljivo. Mnotvo je ono to se
dijeli na ne-neprekidne dijelove, a veliina na neprekidne. Postoji ono koliko po sebi i ono koliko
po prigotku (npr. ''crta je kolika po sebi, a 'obrazovano' po prigotku''). Kakva je razlika u bivstvu:
ovjek je 'kakvo' jer je dvonoan i to ga razlikuje od pseeg 'kakvo' jer pas je etveronoan. Na
drugi nain se kakvoa razlikuje od 'koliko', npr. kod brojeva koji nisu samo 'koliki' nego su i
'kakvi' (jesu li sloeni ili ne, tj. mogu li se dijeliti s vie brojeva osim sebe samog i 2). ''Pa i
trpnosti (svojstva) pokretnih bivstava'' su neko 'kakvo'), i razlike u kretanju. Kakvo kod bia s
duom je dobro i zlo, a ponajvie ''u onih s izborom'' (ljudi).
Prema emu (realcija, odnos) je ono to se odnosi kao neto prema neemu bilo
odnosno prema broju, bilo odnosno kao isto, slino i jednako (jednako je ono kojem je jedno ono
koliko, a slino je ono kojem je jedno ono kakvo). Odnosne su one stvari kojih se bit tie neeg
drugog ili se neto drugo tie njihove biti .
Savreno je ''ono izvan ega se ne moe nai ni jedan od njegovih dijelova'', a takoer i
''ono emu nema premaaja u njegovom rodu'' (kad mu nita ne manjka). I kad neto ima svrhu
(jer svrha je krajnost) pa se ispuni do svoje svrhe, tad je savreno (ak i ''savrena zloa'').

Granica je ono krajnje svake stvari, prvo izvan ega se ne nalazi nita od toga (te stvari) i prvo
unutar ega se nalazi sve od toga (te stvari). Ona je i cilj neke stvari (jer nakon izvravanja cilja
stvar prestaje). I poelo je granica, iako nije svaka granica poelo.
Po emu je neto to je ''oblik i bivstvo svake pojedine stvari'' (po emu je netko dobar je
dobro); zatim ono po emu neto nastaje po naravi (boja nastaje po povrini, ne moe bez toga).
Dakle, po emu je oblik, materija i prvi podmet, po emu je i materija, i forma, i poelo
kretanja, i svrha. Po sebi izraava i bit, tj. da je netko 'po sebi' neto.
Trpnost je neka kakvoa ''prema kojoj se moe mijenjati'': trpnost, to su naprosto svojstva
koja stvar trpi (bjelina. crnoa, slatkoa, lakoa...). Ali to je i trpnost u smislu trpljenja (''kodljive
promjene i kretanja'')
Lienost je 1. ako neka stvar nema neto (npr. kad biljka nema oi) ili 2. ako neka stvar
nema neto to bi inae (po naravi) mogla / trebala imati (npr. kad je ovjek slijep, tj. lien
vida). I nasilno oduzimanje neega je liavanje. Koliko ima nijekanja ('ne' ili 'bez'), toliko ima i
lienosti. Kad je neto ''ne-...'', tad je lieno toga ('neoprano' znai da je neto lieno pranja, i sl.).
No, postoji i 'izmeica', to je srednje stanje izmeu lienosti i prisutnosti neega (ona znai kad
netko nije ni posve pametan ni posve glup, pa je izmeu)
Imati znai: prvo, initi neto po vlastitoj naravi, porivu ili nahoenju (kao to groznica
ima ovjeka, vladari gradove i odjeveni odjeu, drugo, kad je u neemu prisutno ono to to moe
(po)primiti (bronca ima oblik kipa, tijelo ima bolest.), tree, kad neto sadrava neto (posuda
ima tekuinu, grad ljude) na taj nain i cjelina ima dijelove.
Biti iz ega / biti od ega znai kako neto potjee iz neke tvari, i to ili a) od prvog roda
ili b) od posljednje vrste, kao to je (za prvo sluaj) ''sve tekuine su iz vode'', a iz drugog ''kip je
od srebra''; dalje, to znai iz kojeg prvog (pokreueg) poela je neto: ono to je poetak neega,
kao to je pijanevanje poelo povraanja; dalje, to znai da su iz cjeline dijelovi: ''iz Ilijade
pojedina pjevanja, iz kue kamenje; dalje, to znai da je neto sloeno iz osjetilnosti; dalje, ako je
neto iz dijela neeg drugog (npr. dijete je od oca i majke)
Dio je ono u to se neko 'koliko' moe dijeliti (''ono u to se neko koliko bilo kako moe
dijeliti); drugi pojam ''dijela'' je ono prema emu se mjeri cjelina (ako se da pravilno podijeliti:
npr. po 2 se ne moe mjeriti tri). I ono od ega se sastoji cjelina je dio, npr. dio neeg mjedenog je
mjed (dakle, dio zajednitva oblika i tvari je i tvar). Zatim, i rod je dio vrste, ali drukije nego to
je vrsta dio roda

Cjelina je ono emu ne fali ni jedan dio (od onih dijelova zbog kojih je ta cjelina cjelina
po naravi). Cjelina ''sadri sadrine na taj nain da one tvore neko 'jedno' ''. Cjelina je neko
ope koje sadri pojedinano, i to sve ono pojedinano emu se (to ope) pririe (dakle, 'osnovne
boje' su cjelina kad sadre sve dijelove onog pojedinanog kojemu se pririe pridjev 'osnovna
boja', pa tako sadri 'crveno', 'plavo' i 'uto' jer to su sve stvari kojima se pririe pridjev 'osnovna
boja'). Cjelina je neprekidna i ograniena, ona je ''jedno iz dijelova'', i to ''ponajvie kad su oni
mogui, ali i kad su zbiljski''. Cjeline su ''vie one stvari koje su po naravi nego po umijeu''.
Kad cjelina ima dijelove, i oni su poredani u nekom redoslijedu, onda se ti dijelovi u sluaju a) da
je vano kojim su redoslijedom zovu cjeline, a u sluaju b) da su sve iste, i nije vano kojim
redoslijedom ih poredamo zovu se sve. One pak koje su i cijelo i sve su one kojima pri
premjetanju ostaje ista narav, ali ne i oblik (npr. tkanina je takva, ili vosak). Tekuine su npr. sve
(jer je svaki njihov dio isti, bez obzira n eventualno premjetanje).
Okrnjeno nije bilo koja koliina, nego cjelina koja je djeljiva (i kojoj nedostaje dio,
oito). Ono to se okrnjuje ipak mora ostati to neto (npr. okrnjeni zub i dalje je zub, ali broj 2
okrnjen za 1 vie nije broj 2 dakle, ono prvo je okrnjeno, ovo drugo nije). Da bi neto bilo
okrnjeno, mora mu biti oduzet dio koji ga u bitnom ini time to jest (npr. okrnjena aa nije kad
je probuena, nego kad joj je otrgnuta ruica).
Rod je pod broj 1. neko neprekidno nastajanje stvari ''koje imaju isti oblik'' (npr. rod
ljudi); 2. prvi pokreta od kojeg sve sline stvari primaju svoje bivanje, tj. kad im je isto prvo
poelo. Isto tako (3.), ''i ploha je rod likova ploha'', dakle postojanje istog podmeta.
Razliito rodom su stvari kojima je prvi podmet drugaiji, koje se ne mogu svesti jedna
na drugu niti na neto isto/jedno.
Lano je pod ono to je lano kao stvar, ono to se nikako ''ne moe sloiti'' (npr. neka
geometrijsko-matematika neistina ili neka empirijska neistina, ''od kojeg je neto lano uvijek, a
neto ponekad''). Lana je i stvar koja stvara privid da je neka druga stvar. Dakle, ''stvari su
lane ili zbog toga to same nisu ili zbog toga to privid koji tvore pripada nebiu''.
Laan pojam je onaj o nebiima, ukoliko je laan. Svaka izjava je lana osim o onome o
emu je istinita. O svakoj pojedinoj stvari postoji samo jedan pojam, pojam njezine biti;
meutim, ako toj biti jo pridajemo sve trpnosti, onda moemo ''u stanovitom smislu'' rei da ima
i vie pojmova. Sofist Antisten je mislio da se samo jednim pojmom moe opisati jedna stvar, i
stoga doao do zakljuka da se ne moe protusloviti ni lagati; meutim, svaka stvar se moe

opisati ne samo vlastitim pojmom, nego i pojmom neeg drugog: moe se pomou drugih
pojmova opisati i lano i istinito (npr. pojam 8 se moe istinito opisati s dva druga pojma, 2 puta
4). A ovjek koji namee lane predodbe je laljivac.
Prigodak neto to je prisutno u neem drugom i istinito se pririe tom drugom; no,
prigodak nije ono nuno: kad netko kopa rupu da bi posadio cvijee a otkrije blago, otkrie blaga
je njemu prigodak, zato to ono ne slijedi iz nunosti iz kopanja rupe
E. (EPSILON) 6. knjiga
Aristotelova filozofija se bavi poelima i uzrocima bia kao bia; raznovrsne stvari imaju svoje
uzroke i njima se bave njihvoe zasebne znanosti; no svaka znanost se bavi tek posebnim rodom
bia, bitkom ogranienih bia. Bitkom naprosto, ili onim to jest, se ne bavi nijedna posebna
znanost. ak ni ne razmatraju postoji li ono ime se bave
Prirodoslovlje nije ni tvorbena (poietika) ni inidbena (praktika) znanost ono je
promatraka (teorijska) znanost. Ali ipak se bavi samo pokretnim bitkom, i onim neodvojivim od
materije; doim se nee baviti onime kako biva sama bit i pojmovna definicija'', a bez toga je
istraivanje nitavno.
Od odreenih i 'onih koje jesu' stvari, jedne su spojene s materijom, a druge su apstraktne
(prve su kao prasto, druge su kao udubljeno prasto se odnosi na ono to postoji u stvarnosti, a
udubljenost je geometrijski izraz). One koje su spojene s materijom jesu, i u materijalnom treba
traiti ono to jest: dakle, prirodoslovlje je motriteljska (teorijska) znanost. Ali i matematika je
teorijska znanost, samo to se ona bavi nepokretnim i izdvojenim od materije. A ako treba
spoznati ono to je nepokretno i izdvojeno od materije, to ne pripada ni prirodoslovlju ni
matematici, nego ''nekoj znanosti koja je prvotnija od te dvije'' .
Nuno je pak da uzroci budu vjeni ti uzroci (''uzroci onima vidljivima'') su od
boanskih stvari. Dakle, osim matematike i prirodoslovlja posljednja (''najprvotnija'') teorijska
znanost biti bogoslovlje: bjelodano je, naime, ako je boansko igdje prisutno, ono je prisutno u
takvoj (valjda ''najprvotnijoj'') naravi; a znanost to je najasnija treba se baviti najasnijim
rodom.
Prema svemu, najbolje su teorijske (motriteljske) znanosti, a od njih je najbolje
bogoslovlje (teologija). E sad, je li bogoslovlje opa znanost, ili o posebnim rodovima? Jer, ''nije

na isti nain ni u matematici, nego se zemljomjerstvo i zvjezdarstvo bave posebnim rodom''. Kad
ne bi postojalo bivstava osim sloenih, tad bi prirodoslovlje bilo prva znanost, a ako ne postoji
neko nepokretno bivstvo onda se time bavi prvotnija i sveopija znanost. Ta znanost promatra
bitak kao bitak i svojstva prisutna u bitku kao bitku. Ali bie kao bie se govori mnogovrsno
(prema prigotku, kao istinito, kao lano, kao obrazac priroka (kakvo, koliko, gdje, kada...) i jo k
tome kao mogue i kao djelatno). Prvo zato treba rei neto o prigotku: o prigotku nema
nikakvog znanstvenog razmatranja. Nijedna znanost se ne bavi prigotkom (ak ni tvorba, jer npr.
kuegraditelj gradi kuu kao kuu, a to hoe li ona nekome biti lijepa, drugome simbol nesree, a
treemu neto tree ne zanima ga). Zato je Platon dobro oznaio sofiste kao ''one koji se bave
nebiem'', jer se oni bave prigotkom a ''prigodak je neto blisko nebiu'', to je oito iz
sliejdeega: ''u stvarima koje su prema prigotku ne postoji nastanak i nestanak, dok u ostalim
postoji''. No, treba ''koliko se moe'' rei o prigotku i o naravi prigotka, te po kojem uzroku
prigodak postoji. Dakle, da se objasni uzrok prigotka: postoje stvari koje su po nunosti (koje su
uvijek takve kakve jesu) i one koje nisu iz nunosti (koje su povremeno takve kakve jesu) ta
sluajnost, ne-nunost, je uzrok toga da postoji prigodak. Npr. kad ljeti sija sunce, to je tako
uobiajeno, kao i kad lijenik izlijei koga. Ali kad ljeti bude velika hladnoa, to se dogodilo
prigodno (tj. jednom prigodom, sluajno). ''Stvarima koje bivaju ili nastaju prema prigotku i
uzrok je prema prigotku''. Dakle, nisu sve stvari nune, nego se neto deava i prema prigotku
nuno je da neto bude i prema prigotku. Kako ljudi nisu uvijek obrazovani, onda je 'obrazovan
ovjek' prema prigotku; ako pak neto nije prema prigotku, onda je iz nunosti. Znai, materija
koja ''nije ponajvie'' (koja nije najee prisutna) je uzrok prigotku. Oito je, znai, da postoji
neto to se dogaa prema prigodi, prigodno, a ne uvijek. Postoji i ono to se dogaa ponajee,
gotovo uvijek. No, zbog svega, ne moe biti znanosti o prigotku, jer sva je znanost ili o onome
to je uvijek ili o onome to je ponajee.
Postoje poela i uzroci koji su rodljivi i propadljivi i bez samog raanja (nastajanja) i
propadanja (nestajanja). Jer ako ne bude tako, sve e biti iz nunosti; naime, ako onome to je
nastalo i nestalo nuno mora biti kakav uzrok drukiji nego prema prigotku. Hoe li se dogoditi
ovo ili ono? Hoe, ako uzroci budu ti i ti; nee, ako uzroci budu oni i oni. Tako se dogaa da je
neka posljedica iz nunosti, i da je njoj suprotna posljedica iz nunosti. Zato, ''iz nunosti e biti
sve stvari koje e biti''. I tako svi uzroci idu do nekog poela, a ''ono samo ni do ega drugog''. To

e dakle biti poelo sluajnoga. No, do kakvog poela smo doli (do materije, ili do pokretaa, ili
do svrnog uzroka...), to ostaje za jo za istraiti.
Bie kao istina i bie kao la ovise o sastavljanju i rastavljanju (afirmacija je u
sastavljanju subjekta i predikata, a negacija u rastavljanju). No, kako lano i istinito nisu u
stvarima, nego u miljenju, s obzirom da su la i istina tek u miljenju, dakle u spajanju i
rastavljanju, ''treba ostaviti i bie kao prigodak i bie kao istinito'' zato to prvome je uzrok
neodreen, a drugom, biu kao istinitom (ili ne), istinitost je ''neka trpnost miljenja''. Zato njih
treba staviti na stranu, i treba razvidjeti uzroke i poela samog bitka kao bitka.
Z. (ZETA) 7. knjiga
Bie se iskazuje mnogostruko (to je, kakvo je, koliko je...), ali jasno je da je prvi smisao
'ono to je', jer to oznaava bivstvo bia. Ovo 'kako', 'koliko' itd. je ono to samo kroz bie moe
postojati, dakle 'to je' je prvotno bivstvo bia. Znai, valja vidjeti to bie jest. ini se da je
bivstvo najoitije prisutno u tijelima, ima li bivstava mimo osjetilnosti?
No, to je bivstvo? Bivstvo je na 4 naina: bit, sveope, rod i podmet. ''Podmet je ono
emu se sve ostalo pririe, dok se on sam ne pririe niemu drugome''. ini se da je prvotni
podmet jo najvie bivstvo, a takvo bivstvo je a) materija, b) oblik i c) spoj materije i oblika.
To je dakle bivstvo neega, a sad dolazimo do pitanja to je bit? Ako kaemo da 'biti ti' jest isto
to i 'biti obrazovan', to ne moe stajati (iako si ti obrazovan), jer bi to znailo da 'ti' i 'obrazovan'
znai jedno te isto, tako da bi svaki obrazovan ovjek morao biti 'ti'. Biti, neeg 'ovog', ima tamo
gdje ima i definicije (odredbe). Jedno se kae u toliko znaenja u koliko i bie. Odredba
(definicija) postoji samo bivstava, a ne i priroka (odredba priroka nastaje samo po dodavanju).
Jesu li bit i pojedina stvar isto ili razliito? A. tu postavlja dilemu je li isto 'bijeli ovjek' i
'biti bijeli ovjek'. Ako je razliito, onda se narav stvari i ideja stvari razlikuju. Dakle, 'dobro' i
'biti dobro' je isto, je sve biti isto bivaju, ili ni jedna ne opstoji. Stvar i bit su, dakle, jedno te isto
- od svih stvari, stvari nastaju: a) po naravi, b) po umijeu i c) bez povoda (spontano). A sve
stvari nastaju iz neega, po neem i neto. One po naravi nastaju iz tvari, a po obliku (npr. riba po
ribi, ovjek po obliku ovjeka), a i jedno i drugo je narav. Ostali nastanci, koji nisu po naravi, su
tvorbe (poiesis). Njihov oblik / forma je u dui. One nastaju iz oblika, tj. bez tvari, a ''bivstvo bez

tvari nazivam bit '' (Aristotel). Prvi dio nastajanja takve stvari je miljenje, a drugi (izvedbeni,
''koji traje od kraja miljenja'') je tvorba.
Neke stvari nastaju i umijeem i bez povoda, a neke ne: npr. zdravlje da (i umijeem i bez
povoda), a kua ne. Zato? Zato to se neke tvari ne mogu pokrenuti same, a druge mogu. Dio
moe biti dio oblik, dio materije, ili dio njihova spoja. U jednom trenutku dolazimo do toga do
ega su doli i pitagorejci, da je jedan oblik mnogim stvarima to su oblikom oigledno razliite,
i tako se moe doi da jedno bude oblik po sebi svega. Aristotel je rekao jasno je da je dua
prvotno bivstvo, a tijelo tvar, a sklop je iz obojega kao ope.
Mmnogi su tvrdili da je ope uzrok i poelo, ali ini se da ope ne moe biti bivstvo. Jer,
bivstvo svake pojedinane stvari je ono to je njoj svojstveno, to nije prisutno u drugome, dok je
'ope' neto zajedniko. emu e dakle ope biti bivstvo? Ili svemu ili niemu. Nego, bivstvo nije
prema podmetu, dok se ope uvijek pririe prema kakvom podmetu, nita ope nije bivstvo. No,
kad bi bilo tako, samo bi najjednostavniji pojmovi bili bivstva, i to znai da sastavljene stvari ne
bi bile bivstva ''te tako i nee biti nikakva pojma bivstva''.
H. (ETA) 8. knjiga
Ttrailo se uzroke, poela i pratvari bivstava, pa da vidimo koji su rezultati. Ljudi se slau
oko toga da postoje naravna bivstva. Drugi pak tvrde da postoje oblici i matematike stvari kao
posebna bivstva, a postoje i druga bivstva: bit i podmet. Aristotel kae da se razluivalo o
odredbi i o onome to je po sebi. No, bivstva koja su openito prihvaena su osjetilne stvari. Sva
osjetilna bivstva sadravaju tvar / materiju.
Neki Antistenovi sljedbenici su izgleda pravilno zakljuili da se ne moe odrediti 'ono to
jest' (ne moe se definirati bitak. Od tvari (materije) kao poela moe nastati vie razliitih stvari,
a i od jedne stvari moe nastati vie tvari. Aristotel smatra da je ovjeku c. materialis enska
menstruacija, c. efficiens sperma, c. formalis bit, a c. finalis svrha. Aristotel to kae, govorei o
uzrocima ovjeka, a moda je to oboje (bit i svrha) isto. Neke stvari jesu i nisu (oblici i
matematiko-geometrijski entiteti). Na kraju i one stvari koje nemaju tvari su naprosto neko
jedno.
TH. (THETA) 8. knjiga

U ovoj knjizi Aristotel objanjava kakvo je prema mogunosti i prema svrnosti

(realizaciji). Postoji mogunost trpljenja za neku stvar, i postoji netrpnost (valjda mogunost
tvorenja, ali nisam siguran). Bjelodano je dakle kako je nekako jedna mogunost tvorenja i
trpljenja, ali su one nekako i drukije. Neke mogunosti su prisutne u ''produevljenim biima'', a
druge u ''neproduevljenim biima'' zato je jasno da postoje jedne razumske mogunosti i
druge nerazumske mogunosti. Zato, sva umijea i tvorbe su mogunosti, jer su poela
promjene u drugim stvarima. A sve mogunosti koje su prema razumu doputaju i iste
suprotnost, doim one nerazumske samo jedna jednu: toplo doputa samo zagrijavanje, a
lijenitvo moe proizvesti i zdravlje i bolest''. Zato? Zato to je znanost pojam, a isti pojam
pokazuje i samu stvar i njezinu lienost, ali u istoj stvari ne nastaju suprotnosti. One stvari koje su
mogue prema pojmu tvore suprotnosti, a one koje su mogue bez pojma ne tvore.
Dalje, u ovoj knjizi, Aristotel pobija gluposti megarske kole, koja tvrdi da neto moe
initi neto samo kad to ini (npr. graditelj moe graditi samo kad gradi) to dovodi do
besmislica, jer bi znailo i da stvar ne moe postati ako ne postaje. Ako kaemo da je neto
mogue, ne moemo rei 'ali tako nee (u budunosti) biti', jer tad mu upravo oduzimamo
mogunost.
Aristotel govori o djelatnosti, ''djelatnou'' je drukiji pojam nego ''mogunou'', ak je i
oprean. Ako je neko C uinjeno/nastalo od nekog D, to znai da je D bilo mogunou, a C je
djelatnou. Kad neto nije savreno, to je kretanje, nasuprot djelatnosti koja je dovrena.
Djelatnost je prije (prvotnija od, ranija od) mogunosti, sve se kree prema poelu i svrsi, i iz
onog to jo nema oblik nastaje ono to ima oblik.
Mogunost znai da tvar moe postii oblik. Vjene su stvari bivstvom prije onih propadljivih i
''nita vjeno nije mogunou'' zato? Zato to svaka mogunost ima u sebi i suprotnost, tj.
nemogunost. A vjeno ne moe biti takvo da je moglo i ne bivati. Ono to je mogue ne biti, to je
i propadljivo. Isto tako, nije mogunou ni jedna od onih stvari koje su nunou. Aristotel
nakon svega misli da se ''ne treba bojati da e Sunce, nebo i zvijezde stati''. Te stvari se ''ne
umaraju'' kretanjem, zato to kretanje njima nije spojeno s mogunou protuslovlja.
Aristotel ovdje postavlja pitanje zato je djelatnost bolja od mogunosti? A mogli bismo rei da
za svako 'mogue', ako se moe neto, moe i protivnost tome; znai da u mogunosti postoje
protivnosti, a u djelatnosti ne postoje.

I. (JOTA) 10. knjiga

Ova knjiga je ujedno i najkraa knjiga Metafizike, poblie je veliini poslijednje knjge. U
njoj se govori o jednom i mnotvu. Jedno se kae u vie znaenja: kao neprekidno, kao ono
emu je pojam jedan, kao nerazdijeljeno/cijelo. Jedno openitost ne moe biti bivstvo, pa tako ni
jedno ne moe biti bivstvo (a tako su valjda mislili pitagorejci i Platon). Jedno i mnotvo su
opreni (na vie naina): kao nedjeljivo i djeljivo, kao lienost.
Nakon to Aristotel ovdje iznese filozofiju o jednom poinje ponavljati ono to je rekao u
prethodnim knjigama a to je vezano uz istost, slinost, neslinost, drukijost.
S obzirom da izmeu protivnosti postoji meustvar, ona je nuno sastavljena od
protivnosti, ako je neto od neega drukije vrstom, to znai da je jo uvijek isto rodom.
K. (KAPA) 11. knjiga
U ovoj knjizi se iskazuje o mudrost (filozofije) koja je ujedno i znanost o poelima. No,
je li ona jedna znanost ili vie znanosti? Ako je jedna, jedna je uvijek o protivnostima, a poela
nisu protivnosti. Odnosi li se na bivstva ili i na prigotke. Treba li se baviti prapoelima, koja su
posebnosti, ili openitostima? Aristotel kae da je to vrlo problematino pitanje.
Ako je jedno poelo i vjenim i propadljivim stvarima, zato su jedne svari (od istog
poela) propadljive, a druge ne? To nema smisla iako su i dva poela (jedno propadljivima, drugo
nepropadljivima), a ono propadljivih je vjeno, kako moe od vjenog nastati ne-vjeno; a a ako
pak poelo propadljviih stvari nije vjeno, onda s poelima moemo ii u beskonanost.
Takoer, problem je to svaka znanost govori o openitome, a bivstvo nije openito. Kao
to matematiar promatra ''odmiljajui'' (tj. apstrahirajui), tako i filozof ini bitkom, nalazi mu
prigotke i apstrahira od njih bitak kako bitak promatra samo filozofija.
Ovdje Aristotel govori da se o nekim stvarima nema rasprave, one se moraju uzeti kao
apsolutno istinite: npr. da ne moe i A i ne-A.
Protagora je rekao 'ovjek je mjera svih stvari', kazujui time nita drugo nego da ono to
se bilo komu ini, to zasigurno i biva.
Znanost o naravi je drukija i od inidbene i od tvorbene znanosti, jer kod tvorbene i
inidbene poelo kretanja je tvorac, odnosno initelj; a kod znanosti o naravi stvari imaju poelo

u samima sebi. Matematika se time ne bavi (a ni obino prirodoslovlje), jer se ona bavi
izdvojenim stvarima, koje su nepokretne. Djelatnost onoga to je mogunost je kretanje
(djelatnost je kretanje iz potencije u aktualnost). Kretanje mora biti u pokretljivome, ''i to pomou
pokretakoga''. Neogranieno je ono to se ne moe prijei jer mu nije u naravi da se prelazi.
Beskonano je takvo (neogranieno), i ono je ili nedjeljivo ili djeljivo u beskonane dijelove; ono
''ne moe biti ni sloeno ni jednostavno''.
-Aristotel iznosi tezu da promjene promjena, nastanka nastanka nema, jer bi se tako otilo u
beskonanost, zato mora biti prvotnog, jednostavnog nastanka.
L. (LAMBDA) 12. knjiga
Ovje se govori o poelima i uzroci bivstva. Bivstvo je prvo po redu, a onda doalze kako,
koliko itd. Tri su bivstva: 1. osjetilno, koje je dijelom vjeno, a dijelom propadljivo; nepokretno
bivstvo koje je djeljivo na 2. oblike i 3. matematike stvari. Ovo osjetilno bivstvo je promjenjivo
(nije nepokretno). Mijenja se tvar prema suprotnostima, i to se mijenja iz bia koje je
mogunou u bie koje je djelatnou.
Tri su uzroka (poela) kretanja: 1. pojam i oblik; 2. lienost (suprotnost); 3. tvar. Ono
od ega se mijenja je pokretalo, ono to se mijenja je tvar, a ono u to se mijenja je oblik, dakle
promjena/kretanje/aktualizacija potencije je iz materije u formu, iz tvari u oblik.
Bivstva su tri, jedno je materija/tvar, drugo je narav, a tree je njihov proizvod. - tri
bivstva (dva naravna i jedno nepokretno valjda osjetilna, oblici i matematika), i o tome (valjda
o njima, o bivstvima). Treba rei kako je nuno da biva neko vjeno i nepokretno bivstvo. Ono
to pokree sve, ne moe bivstvom biti mogunost. Mora dakle postojati neko takvo poelo
kojemu je bivstvo djelatnost, uz to, ta bivstva moraju biti bez tvari, jer ona moraju biti vjena.
Tri su pratvari (oblik, lienost i tvar), a etiri su uzroka i poela etiri cause su valjda ta
4 uzroka i poela.
Onaj prvi pokreta ima udnju (i spoznatljivo je), a ''mnijemo/mislimo zato to udimo'';
jer miljenje je poelo. Ono to se pokree a samo je nepokretno, ono biva djelatnou i ne moe
se drukije ponaati.
Um, miljenje, on samog sebe umuje prema dionitvu u miljenome. Zato je misaono
promatranje (theoria) najbolje, i ono je najvia djelatnost u bogu, u kojem je prisutan ivot i

djelatnost uma. ivot i vrijeme su neprekidno prisutni u bogu (oito je bog nepokrenuti pokreta).
Lijepo i savreno moraju postojati u poetku (a ne kako misle Speusip i Pitagorejci). Oito
postoji neko bivstvo koje je vjeno, nepokretno i odvojeno od osjetnina. Aristotel raspravlja o
umu (kao bivstvu iznad svih ostalih) i o umovanju uma. Ono o emu misao misli je rijetko
miljenje samo, a uglavnom se misli na tvorbu ili na djelatnost ili na neto drugo. Aristotel se
nada da e miljeno biti isto s miljenjem
Aristotel govori o narav svega to jest sadrava dobro, takoer se nadovezuje na
suprotnosti: drobro i zlo. Ovo poglavlje zavrava citatom iz Homera: ''nije dobro mnogovlae;
neka je jedan vladar''.
M. (MI) 13. knjiga
U ovom dijelu Aristotel tei onome da treba vidjeti postoji li osim osjetilnih stvari i neko
nepokretno (vjeno) i to su o tome rekli drugi filozofi. Jedni kau da su bivstvo matematike
stvari, drugi da su oblici, trei da je to oboje. Bivstvo nije, po Aristotelu u osjetilnim stvarima, jer
''ne mogu biti dva kruta trijela na istom mjestu''. Prvo po pojmu nije uvijek prvo i po bivstvu.
Matematike stvari nisu bivstva vie nego tijela, nego one su samo pojmom prvotnije, ne i
bivstvom. Matematike stvari jesu bia, ali nisu prvotna. Ona jesu vana za opisivanje sviejta i
davanje razloga (npr. za ljepotu: ljepota je u razmjerima).
Aristotel propituje ideje, koje neki (a misli na Platona) postavljaju kao poela. Kae, ideje
moraju imati ili isti oblik kao i stvari ili biti istoimeno (ali to drugo nema smisla, jer bilo to se
moe jednako zvati). Bivstvo i stvar u kojoj je bivstvo moraju postojati nerazdvojeno a ideje
neki smatraju odvojenima od stvari (dakle, ideje su unutar samih stvari, dri Aristotel nasuprot
Platonu; oblik je potreban za stvari, ali ne moe stvar nastati samo po obliku, nego je potrebno i
poelo kretanja).
Dalje Aristotel razmatra o tome mogu li brojevi biti dio stvari na nain na koji su ideje.
Ako broj trojstva po sebi nije vei od broja dvojstva po sebi, onda je to udno; ako pak jest vei,
onda uglavnom, nas to vodi u kontradikciju. Ideja i broj ne mogu biti isto, a ni u kom sluaju ne
mogu biti isto onaj broj koji eventualno pripada idejama i onaj matematiki. Velike tekoe,
uglavnom, deavaju se kad uzimamo veliine i brojeve. Jedno i mnotvo takoer stvara velike
probleme. Nemogue je da broj i veliine bivaju izdvojeni (i idealni broj i matematiki broj).

Ideje ne mogu biti pratvari, a pogotovo ne kao ope, jer ope ne moe biti poelo
pojedinanostima (to ide sve one koji postavljaju ideje kao poela).
N. (NI) 14. knjiga
U ovoj posljednjoj knjizi Aristotel govori da svi, valjda misli na prethodne filozofe, postavljaju
poela kao suprotnosti. No, sve suprotnosti su prema podmetu (suprotnosti kao podmet). Ipak
bivstvu nita nije suprotno zato nijedna suprotnost nije poelo stvari.
Treba istraiti da li je mogue da se vjene tvari sastoje od pratvari. Nije vjeno ono to
moe ne bivati, kao to sam ve prije napisao u ovom radu.
U ovoj knjizi radi se o raspravi ''O nebu'' koja je po mom miljenju vrlo filozofski
protumaena te pomalo tea za razumijevanje.
Aristotel napominje da treba paziti i na brojeve: kako vjerovati da brojevi postoje? Matematike
stvari ne postoje izdvojeno.
Aristotel ponovno napominje da svi problemi nastaju stoga to su odreenim filozofima
poela nekad pratvar, nekad suprotnosti, nekad jedno, nekad brojevi. Broj nije ni tvarni uzrok, ni
oblik, ni poelo kretanja. Postavlja se pitanje, kako je dobro prisutno u brojevima?, pita se
Aristotel, naravno, on smatra da dobro nije prisutno u njima. Matematike stvari nisu odvojive od
osjetnina niti su poela.

ZAKLJUAK

U samom zakljuku htio bih ukazati na problematiku koja mi se pojavila prilikom

isitanja tog orginalno filozofskog djela. Po prvi put u svom ivotu, ja sam uzeo
Aristotelolovu Metafiziku, za koju svi priaju da je predstavnik filozofije, poto se prije

svega, radi o Aristotelu, kao jadnom od glavnih filozofskih predstavnika. Djelo je izrazito teko
za itanje ako se nema dobra filozofska podloga, bilo li rije o Aristotelu ili nekom drugom
filozofu. Po mom miljenju svaku reenicu je dobro proitati barem dva puta, ako ne i vie. Tom
filozofskom knjigom produbio sam si vidike spoznaje nekih stvari za koje nisam, iskreno, ni znao
da postoje i da se mogu preispitivati tj. o njima da se moe toliko filozofirati. Dobra podloga
mi je bila od Platona, jer Aristotel opet u metafizici ima njegove ideje. Aristotel postavlja ideju
nenamjerne svrhovitosti, to znai da svrha nije izvana postavljena u prirodu. Priroda svojom
unutarnjom dinamikom tei istoi forme Boga. On je nepokrenuti pokreta i njegovo miljenje
jest miljenje miljenja. Stoga, iako forme postoje u stvarima, najvia forma, Bog, postoji
neovisno o svijetu. Bog u Aristotelovoj metafizici ima ulogu slinu Platonovoj ideji dobra, stoga
za ovu ideju (najvjerojatnije) ne vrijedi maloprije istaknuta tvrdnja (koja je locus communis
tumaenja Aristotela) da se ona nalazi u stvarima. Po pitanju Boga, odnosno teologije, Aristotel
sen tim pitanjima bavi kroz nekoliko knjiga u svojoj Metafizici.
Ja sam se prvenstveno, u ovom radu, zalagao i teio analizi tog Aristotelovog djela, pri
tome isitavajui svaku njegovu misao koju sam moga razumjeti i podlono intepretirati.

LITERATURA

Akvinski T., O filozofiji : tumaenje Aristotelove Metafizike, Zagreb, 1974.

Aristotel, Metafizika, Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada, 1992.

Barnes J.; Uvod u metafiziku, Kruzak Zagreb 1996.,

Grgi P., Grgi F. (ur.), Aristotelova Metafizika. Zbirka rasprava, Zagreb: Kruzak, 2003

Porobija, eljko: Uvod u filozofiju, skripta ETF Maruevac.