ARHE

Jedna od glavnih i najosnovnijih pitanja su: što je temelj svijeta, iz čega je sve to nastalo, što
je zapravo arhe? To je najlakše i najjednostavnije objašnjeno kao prauzrok, pratemelj svega i
kao nekakav početak. Da pobliže odgovorimo na to pitanje moramo prvo spomenuti
miletsku školu. U 6. stoljeću pr.Kr., u glavnome gradu Jonije, Miletu razvija se miletska škola,
a to je zapravo naziv za učenja tri miletska filozofa: Talesa, Anaksimena i Anaksimandra.
Tales je tvrdio da je sve nastalo iz vode i da je voda zapravo ultimativni temelj. To je
argumentirao tako da je rekao Zemlja pluta na vodu, isto tako je rekao da je svaka hrana
koju jedemo vlažna i da sama toplina koja je nama prijeko potrebna dolazi iz vlage, koja je
zapravo voda. Tales kaže: „Voda je srž svega, jer voda je sve i sve se u vodu vraća.“
Anaksimen je smatrao da sve nastaje iz zraka, a različite stvari i oblici nastaju zgušnjavanjem
i razrjeđivanjem zraka te da se na kraju zapravo sve opet vraća u taj osnovni oblik (čisti zrak).
Anaksimandar je smatrao da temelj nije jedan od četiriju osnovnih elemenata, nego nešto
općenitije, tj. aperion. Također, kod njega se prvi put spominje arhe i smatra se da ju je on i
uveo. Uz njih, trebamo spomenuti i druge filozofe. Demokrit smatra da se sve dade svesti na
atome, tj. neke nevidljive čestice od kojih smo svi mi sačinjeni, a razlikujemo se po njihovoj
strukturi i poredku. Takva teorija je materijalistička , zato što tvrdi da je temeljni koncept ili
princip neka materija. On dakle smatra da postoje samo atomi i prazan prostor u kojemu se
atomi spajaju, odbijaju, sudaraju.. Za razliku od njega Josip Ruđer Bošković postavlja teoriju
dinamičkog atomizma, on tvrdi da materiju čine točke, tj. nedjeljive čestice bez dimenzija ( u
modernoj fizici prozvani kvarkovi). Smatra da između tih čestica djeluje interaktivna sila koja
ih privlači i odbija, ovisno o njihovoj međusobnoj udaljenosti. Heraklit smatra da je bit
svijeta kretanje, tj. neprekidni procesi promjene. On same kaže: „Nije moguće dva puta
stupiti u istu rijeku.“ Time zapravo želi reći da se sve uvijek mijenja i da zapravo makar
uđemo u rijeku na istome mjestu kao što smo i prije, to neće biti iste molekule vode, isto
kamenje,… Tu neprestanu dinamičnost uspoređuje s vatrom zbog toga što ona najbolje
dočarava kretanje, razvoj i kruženje tvari u prirodi. Spominje i logos, koji u njegovoj filozofiji
označava govor prirode koji samo mudraci mogu ćuti. Još su dve škole važne u vezi pitanja o
arheu: pitagorejska i elejska. Pitagorejska škola je imala karakter vjerske sekte te je bila vrlo
tajnovita oko svojih otkrića. Kod njih brojevi imaju iznimnu važnost te su bit svega. Brojevi i
priroda predstavljaju odnos ograničenog i neograničenog, periona i aperiona. Njima se čitav
svijet temelji na brojevima i harmoniji. Do takvog stava u vezi harmonije su došli
promatrajući glazbala, vidjeli su da postoji međusobni odnos između žice i visine tona. „Sve
što se spoznaje ima broj, jer se bez njega ne može ništa ni shvatiti ni spoznati.“ Elejsku školu
je osnovao Parmenid u Eleji. On je govorio da je realnost jedno biće koje je nemijenjajuće i
neuništivno. To „nebiće“ koje nema ni nastanka, ali ni nestanka. Smatra da je zbivanje čista
iluzija zahvaljujući varljivosti naših osjetila. U elejskoj školi još su i Zenon koji je bio
napoznatiji Paramenidov učenik. On svoje teze brani aporijama, tj. paradoksima koji nemaju
rješenja. Najpoznatija je Ahilej i kornjača, gdje Ahilej daje kornjači prednost koja se
postepeno smanjuje, ali nikada neće nestati. Tom metodom razmišljanja on prednalazi
metodu reductio ad absurdum, koja je danas često korištena u logici.
Sve teorije koje su navedene na neki svoj specifičan način govore o temelju svijeta, njegovim
unutrašnjim odnosima i međudjelovanju. Arhe je vrlo kompleksan pojam zbog čega i ima
toliko raznovrsnih teorija o tome. Nijedna od tih teorija nije netočna, nego više subjektivni
pogled na tu temu. Kao što smo i u prošlome eseju govorili, filozofija se ne temelji na čvrstim
dokazima nego na razumnim argumentima. Prvenstveno su se tom teorijom bavili
predsokratovci. Na kraju možemo reći da je arhe zapravo sve, ali isto tako i ništa. Ono je
nešto neopipljivo koje sve povezuje i iz čega je sve krenulo, ali isto tako je po nekim
teorijama to nešto nepromijenjivo i neuništivo.

Jan Bočkal, 4.E