Antika

Nastanak

Kolijevka zapadne filozofije nalazi se u grčkim kolonijama na obalama Sredozemnog mora, u jonskoj
Maloj Aziji i u Donjoj Italiji. Živahna trgovina s tada poznatim svijetom, koja je tu vladala, grčkim
kolonijalnim gradovima ne donosi samo blagostanje nego im posreduje i spoznaje drugih naroda:

matematiku, astronomiju, zemljopis, kalendar, novčarstvo, papir.

Razračunavanje s tuđim kulturama iziskuje i proširuje duhovni horizont. Oznaka tog vremena jest
početak prijelaza od vladavine plemstva na druge političke oblike (tiranija, demokracija) i s time
povezane pojave unutarnjih kriza. U tom vremenu nastaje preokret koji se označuje krilaticom: "od
mita prema logosu" (W. NESTLE). Umjesto objašnjenja pomoću antropomorfnih bogova, od sada se

traži prirodne, racionalne principe koji bi mogli objasniti poredak svijeta i položaj čovjeka.

No, taj se prijelaz ipak ne ostvaruje odjednom, tako da se mitsko mišljenje, osobito kod predsokratika
ali i kod Platona, pojavljuje na mnogim mjestima.

Najvažnije osobine antičke filozofije jesu:

• Pitanje počela (arche) i pra-zakona (logos) svijeta te s tim povezano traženje temelja jedinstva.

• Teme povezane s pojmom Aletheia (otkrivenost): bitak, istina, prava spoznaja.

• Bavljenje čovjekovom naravi i njegovim moralnim određenjem: stanje duše, dobro (agathon) i krepost
(arete). U individualnoj etici problem postizanja eudaimonije (blaženstva).

Podjela razdoblja

Predsokratika: obuhvaća miletsku filozofiju prirode, pitagorejsku školu, Eleaćane, Heraklita, mlađe
filozofe prirode i atomiste.

I sofisti se, po pravilu, pribrajaju predsokratici. No, njihov se interes tiče čovjeka i društva.

Razdoblje sofista, koji mitske modele dodatno oslobađaju začaranosti i dovode u pitanje
naslijeđene moralne predodžbe, označuje se i kao grčko prosvjetiteljstvo.

Klasično razdoblje: određeno je SOKRATOM, PLATONOM i ARISTOTELOM, koji stoje u određenom

odnosu učitelj učenik.

Središte filozofije postaje Atena.

SOKRAT, čiji početak treba gledati na pozadini sofistike, vrijedi za utemeljitelja samostalne etike te na
njezina osnovna pitanja potpuno usredotočuje svoje mišljenje. On je, kao što kaže CICERON,

"spustio filozofiju s neba na zemlju."

PLATON opet prihvaća SOKRATOVO i predsokratičko postavljanje problema da bi ih razriješio u

okvirima metafizičke koncepcije njegova učenja o idejama i duši.

ARISTOTEL može sloviti za utemeljitelja sistematski izgrađene i znanstveno utemeljene filozofije koja
nastoji obuhvatiti sva područja ljudskog iskustva.

Helenistička filozofija: Na povijesno društvenom, revolucionarnom tlu (uspon i pad Aleksandrova

carstva; rimska svjetska vladavina) nastaju dva najznačajnija učenja helenizma:

1
 stoičko i epikurejsko, oba obilježena pomakom prema etici.

Povijest Stoe da se podijeliti u 3 razdoblja:

Stara Stoa razvija i dovršava stoički sistem. Među njezinim članovima posebno treba spomenuti
osnivača ZENONA iz KITIONA i HRIZIPA.

Srednje razdoblje obilježeno je PANETEJOM po kojemu je grčka filozofija prodrla u Rim i POSEJDONOM
koji su nastojali ublažiti etički rigorizam stare Stoe .

Konačno mlađe, rimsko doba u koje brojimo SENEKU, EPIKTETA i cara MARKA AURELIJA.

Osnivač druge škole je EPIKUR, čije misli pronalazimo u djelima rimskih pjesnika LUKRECIJA i HORACIJA.

Daljnji pokreti su skepsa, koja filozofsko učenje podlaže radikalnoj sumnji, pri čemu treba spomenuti
PIRONA IZ ELIDE, i eklekticizam koji opravdava stapanje filozofskih učenja (npr. CICERON).

Utjecajne škole su Akademija, koju je utemeljio PLATON i Aristotelova peripatetička škola.

S neoplatonizmom antička filozofija još jednom dosiže vrhunac kod PLOTINA.

BOECIJE konačno pregledava antičku tradiciju i predaje ju srednjemu vijeku.

Kršćanska filozofija (AUGUSTIN i patristika) oblikovana već u kasnoj antici uobičajeno se stavlja u
srednji vijek.

Grci su neopozivo obilježili zapadno mišljenje. Razvoj duhovne povijesti odražava njihov način
postavljanja problema i njihove modele mišljenja.

2
 Predsokratika

Miletski filozofi prirode

Prve filozofske teorije nošene su idejom

da postoji jedan, svim bićima zajednički, pratemelj (arche), koji kao jedinstvena pratvar leži u
temelju mnoštva stvari i djeluje kao uzrok iskustvenih promjena.

Za prvog filozofa slovi Tales iz Mileta (oko 624.-546. pr. Krista) kojemu je ta pratvar voda.

Sve bi se sastojalo od vode i bilo bi, jer je arche promatrano kao oživljeno i samo-pokrenuto, i
samo-oživljeno (tzv. hilozoizam).

Povrh toga TALES je djelovao u matematici (TALESOV poučak) i astronomiji (unaprijed je izračunao
pomrčinu sunca 585. pr. Krista).

Njegov učenik Anaksimandar (oko 611.-546. pr. Krista) prapočela određuje apstraktno kao apeiron, tj.
beskonačno, neograničeno i neodređeno. Iz njega kao suprotnosti proizlaze stvari u svijetu i opet se u
nj vraćaju:

"Iskon stvari je apeiron. Ono iz čega one nastaju, u tome prema nužnosti biva i njihova
propast."

Kod Anaksimena (oko 585.- 525. pr. Krista) arche je opet materijalno određeno, jer on smatra da je
ono zrak.

Zgušnjava li se zrak, nastaje hladno (npr. voda, zemlja, kamen), a razrjeđuje li se, nastaje toplo
(npr. vatra).

Time kvalitativna određenja svodi na kvantitativne promjene. I ljudi sudjeluju na tom počelu, jer se
duša sastoji od zraka.

Pitagorejci

Učenje škole koju je osnovao PITAGORA (oko 570.-500. pr. Krista), čiji su članovi živjeli u zajednicama
sličnim samostanu u Krotonu (južna Italija), bavi se značenjem broja.

Zacijelo polazeći od otkrića da se intervali tonske ljestvice daju svesti na racionalne brojevne
odnose titrajućih žica, pitagorejci su razvili misao da se bit sveukupne zbilje sastoji u brojevima.

Oni stvaraju poredak svemira ako određuju i ograničavaju ono neodređeno (apeiron). Stvari su odrazi
brojeva. Forma njihove biti njihov je matematički oblik.

Među brojevnim nizovima postoje razlike: tako Jedan stoji iznad brojeva i vrijedi kao njihov izvor.

Neravno se promatra kao ograničeno i savršeno, a ravno kao neograničeno i nesavršeno.

Teorije brojeva pitagorejci su oblikovali u različitim područjima:

• U matematici se trude oko sistema i postavljanja aksioma. "Pitagorin poučak" vodi otkriću
iracionalnih brojevnih odnosa.
• Razvijaju sliku svemira prema kojoj se zvijezde u određenim intervalima kružno kreću oko nekoga
čvrstog središta.
• I u etici je presudna misao harmonije, pri čemu su pitagorejci očito otišli čak toliko daleko da su
kreposti identificirali s određenim brojevima.

3
Unatoč znanstvenim napredovanjima u matematici i teoriji glazbe, u pitagorejskoj školi ipak prevladava
religiozno-mistična karakteristika. To se osobito pokazuje u naučavanju o seljenju duša, s idejom o
rastavljanju duše od tijela:

duša predstavlja pravu bit čovjeka, koja se tjelesnošću treba osloboditi od onečišćenja.

Empedoklo (oko 492.-432. pr. Krista) pretpostavlja četiri elementa što se kreću snagom ljubavi i
mržnje:

voda, zemlja, vatra i zrak.

U apsolutnoj ljubavi oni čine homogeno jedinstvo, dok ih mržnja rastavlja. Ako obje sile djeluju
suprotstavljene jedna drugoj, miješanjem elemenata nastaju konkretne stvari.

U teoriji spoznaje EMPEDOKLO zastupa stajalište da odvirci iz stvari prodiru u otvore osjetnih organa,
ako se ovi s njima točno podudaraju, jer se isto spoznaje samo istim.

Za Anaksagoru (oko 500.-425. pr. Krista) postoji beskonačno mnogo, kvalitativno različitih pratvari.
Svaka stvar je određena karakterističnim odnosom miješanja ovih tvari

koje su prisutne u svakom njezinu, pa i najmanjem, dijelu.

Tvari pokreće nous (duh) koji sve uređuje planski.

Leukip (5. st. pr. Krista) vrijedi za utemeljitelja atomističkog učenja, što je prenio i dalje razvio njegov
učenik DEMOKRlT.

Sve je sastavljeno od ne-djeljivih (a-tomos) čestica koje se tvarno potpuno jednake, među
sobom razlikuju samo oblikom, položajem i poretkom.

Atomi se oduvijek kreću mehanički uzajamno uslijed guranja i sudaranja. Između njih je samo prazan
prostor. Samo grupiranjem atoma nastaju različite stvari. U jednom LEUKIPOVU fragmentu nalazi se
formulacija uzročnog zakona:

"Nijedna stvar ne biva besciljno, nego s razlogom i po nužnosti."

Demokrit (oko 460.- 370.) nastavlja LEUKIPOVO učenje o atomima sve do materijalističkog sustava.

4
Stvari nastale slaganjem atoma određe ne su tzv. primarnim, objektivnim svojstvima kao ispunjenost
prostora, tromost, gustoća i tvrdoća , dok su boja, miris, ukus itd. sekundama, subjektivna svojstva koja
postoje tek opažanjem.

Opaža se pomoću malih sličica koje stvari ispuštaju iz sebe.

Čak se i duša sastoji od finih (vatrenih) atoma koje te sličice pomiču i tako stvaraju osjetilni utisak.
DEMOKRIT onda konzekventno tumači i sveukupnu razumsku aktivnost čovjeka kao materijalni,
atomski proces.

DEMOKRITOVA etika za cilj čovjekova nastojanja drži pravo stanje duše, koje se sastoji u
uravnoteženosti i miru, a postiže se razumom, umjerenošću i uzdržljivošću u osjetilnom uživanju te
poštivanjem duhovnih dobara.

"Duh se treba naviknuti da svoju radost stvara iz samoga sebe."

Ksenofan je prvi predstavnik elejske škole, osnovane u Eleji (Donja Italija). Njegova je središnja tema
borba protiv antropomorfnih bogova kako su ih predstavili Homer i Heziod te ideja jednoga Boga:

"Jedan Bog je među bogovima i ljudima najveći, ni likom ni mišlju smrtnicima usporediv."

Zamašno u povijesti filozofije postaje Parmenidovo (oko 540.-470.) učenje o

jedinstvu bitka. Bitak se označuje atributima: "nenastalo, nepropadljivo, cjelovito,

nepokretno, bezvremensko, jedno, postojano."

5
Naprotiv, nebitku se poriče egzistencija. Odatle proizlazi osnovna tvrdnja:

"Bitak jest; nebitak nije."

Bitak što sve ispunja nepokretan je i nepromjenjiv, jer inače bi se moralo prihvatiti neki od bitka različiti
nebitak u kojem bi se događalo kretanje. Nesklad između te teze i svakodnevnog iskustva (koje
pokazuje stalnu promjenu) PARMENID dokida tako što osjetilno iskustvo tumači varljivim i podložnim
prividu.

Time se empirijsko promatranje strogo odjeljuje od umske spoznaje. Prava spoznaja postoji samo o
jednom, nepromjenjivu bitku .

"Jer isto je misliti i biti."

PARMENIDOV učenik Zenon iz Eleje pokušava njegovo učenje potkrijepiti cijelim nizom argumentacija
koje su postale čuvene već u antici. Tako on pokazuje da pretpostavka kretanja kao promjene mjesta
u vremenu vodi u proturječje:

Polazeći od pretpostavke vremena kao slijeda odvojenih vremenskih trenutaka , izbačena

strelica bi, ako njezin let podijelimo u pojedinačne vremenske trenutke, u svakoj točki
nepokretno stajala i tako se ni sveukupno ne bi kretala. A shvati li se vrijeme kao beskonačni
kontinuum, nastaje paradoks da, npr. Ahil u utrci s kornjačom koja ima neku prednost, nikada
ne bi mogao kornjaču prestići. Kad Ahil dođe na kornjačinu polaznu točku , ona je opet dio puta
otišla naprijed, tako da razmak između njih postaje doduše manji, ali ga uvijek ima.

Suprotno stajalište eleatskom učenju zauzima Heraklit (oko 550.--480.). Njemu na prvom mjestu stoji
neprekidno nastajanje i propadanje, čemu su podređene sve stvari. Poznato je:

"Nitko ne može dva puta stupiti u istu rijeku ." Zatim:

"Sve teče i ništa ne stoji. "

Svijet predočuje u stalnoj izmjeni suprotnih određenja:

"Hladno se ugrije, toplo ohladi, vlažno se osuši, suho ovlaži."

Ništa se ne može zamisliti bez svoje suprotnosti:

Život i smrt, budno i spavaju će, dan i noć.

Iz odnosa napetosti među suprotnostima izvodi se sve događanje:

U tom se smislu sukob (rat), kao trajna borba suprotnosti, shvaća ocem svih stvari.

No, svime upravlja Logos koji kao zakon ispunja tijek promjene. Njega spoznati jest mudrost.

Logos daje zakonitost (i u etičkom smislu), svemu je zajednički i jedinstvo je suprotnosti:

"Iz Svega biva Jedno, a iz Jednoga Sve."

Svojom idejom jedinstva suprotnosti HERAKLIT može vrijediti za prvoga dijalektičkog mislioca. Ujedno
jedan, normativni logos tvori temelj učenja o naravnom pravu.

Kao i PARMENID, razlikuje HERAKLIT ono što je pristupačno osjetilima od onoga što je dostupno
mišljenju. Istinska mudrost može se postići samo mišljenjem u skladu s logosom, svjetskim umom:

6
 "Priroda se voli prikrivati. Većina ljudi ne promišlja o stvarima na koje svakodnevno nailaze, niti
razumiju što su iskusili; njima se to samo tako događa. "

Izvor: Atlas Filozofije

Pripremio: Zorislav Jelenčić, prof.
zorislav.jelencic@gmail.com