Platon

Jump to navigationJump to search

Platon (Πλάτων)

Antička filozofija

Ontološko razdoblje

Rođenje 428. pr. Kr./427. pr. Kr.

Atena, Grčka

Smrt 348. pr. Kr./347. pr. Kr.

Atena, Grčka

Škola/tradicija Platonizam

Glavni interesi Ontologija, gnoseologija, epistemologija, estetika, etika, umjetnost, idealizam

Poznate ideje Objektivni idealizam, noesis, Politeia

Utjecaji Sokrat, Heraklit, Elejska škola, Parmenid

 Utjecao na Aristotel, Plotin, Friedrich Nietzsche, Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Arthur
Schopenhauer, Martin Heidegger, Bertrand Russell

Platon (Grčki: Πλάτων, Plátōn) (Atena, 428. pr. Kr. ili 427. pr. Kr. - Atena, 347. pr. Kr. ili 348. pr. Kr.)
izuzetno utjecajan grčkifilozof, idealist, Sokratov učenik, Aristotelov učitelj i osnivač Akademije.[1]

Polazište je njegove filozofije učenje o idejama, koje su jedina prava zbilja, a svijet osjetilnih stvari
samo je slika svijeta ideja. Ideje su vječne i nepromjenljive, a osjetna bića su promjenljiva i
nesavršena te postoje samo po sudjelovanju u idejama. Među idejama postoji hijerarhijski red.
Najviša je ideja dobra koja je istovjetna s božanstvom. Svaka ideja postoji i ima mjesto na
hijerarhijskoj ljestvici po većem ili manjem sudjelovanju u ideji dobra. Nasuprot svijetu ideja
stoji materija, koja također, kao kaotična, nesređena masa, postoji od vječnosti. Svijet nastaje tako
da demijurg oblikuje materiju po uzoru na ideje. Pritom Platon ne tumači u kakvu je odnosu demijurg
prema ideji dobra, to jest božanstvu, niti u kakvu su odnosu ideje prema Bogu, čiju opstojnost i
glavna svojstva on na razne načine dokazuje, tako da su u njega u začetku već svi dokazi Božje
opstojnosti. Čovjek pripada po duši svijetu ideja, a po tijelu prolaznom svijetu materije. Budući da je
duša postojala i prije ovog života u tijelu, kamo je došla po kazni, spoznaja je tek sjećanje, koje je to
uspješnije što se duša krjeposnim životom više oslobađa utjecaja tijela. Nakon smrti tijela, ona
nastavlja živjeti u svijetu ideja.

Sadržaj

 1Životopis

 2Akademija

 3Ontologija

 4Gnoseologija i epistemologija

o 4.1Alegorija pećine

 5Etika i politika

 6Djela

o 6.1Spisi sokratske faze

o 6.2Spisi prijelaznog doba

o 6.3Spisi zrelog doba

o 6.4Spisi kasnog doba

 7Citati

o 7.1Platonovi
 o 7.2O Platonu

 8Unutarnje poveznice

 9Izvori

 10Vanjske poveznice

Životopis[uredi VE | uredi]

Platon je rođen u Ateni 21.svibnja 428. ili 427. pr. Kr. Porijeklom je iz
dobrostojeće aristokratske obitelji, koja svoje porijeklo navodno vuče od starih atenskih kraljeva;
također je bio u bližem srodstvu s utjecajnim političarom Kritijom. Platonov otac, Ariston, umro je
dok je ovaj bio još dječak, a majka Periktiona se udala za svog ujaka Pirilampa, koji je bio blizak
sa Periklom.

Platonovo pravo ime je Aristokle, a Platon (što znači širok) je nadimak o čijem izvoru postoji više
teorija: moguće je da se odnosi na njegovu tjelesnu građu (bavio se hrvanjem), širinu čela ili na širinu
njegova znanja. Kao dobrostojeći aristokrat, prošao vrlo opsežno školovanje, te se upoznao s djelima
mnogih grčkih filozofa, koja su ostavila velik utjecaj na njegova vlastita shvaćanja. Korijeni Platonovog
idealizma mogu se pronaći kod pitagorejskog razlikovanja pojavnih stvari i brojeva kao nečeg
pojmovnog, te kod Sokratovog shvaćanja pojma kao onog općeg. Gnoseologija mu je
slična heraklitskoj i elejskoj, dok mu je etika sokratovska.

Sokrat je bio stari prijatelj Platonove obitelji, a njega je poučavao posljednjih devet godina svojeg
života. Sokratova osuda i smrt ostavile su velik utjecaj na Platonovu ličnost i daljnja razmišljanja. Iako
se u mladosti aktivno zanimao za politiku, te bi vjerojatno postao političarom u skladu s obiteljskom
tradicijom, postupak demokratske vlasti prema Sokratu ogorčio ga je, te se odlučio kloniti
neposrednog sudjelovanja u političkom životu polisa i posvetiti se filozofiji. Politička i etička pitanja
ipak su mu ostala u središtu filozofskog interesa. Postoji mišljenje da je cilj njegovih političkih
promišljanja bilo stvaranje države u kojoj se ne bi mogla dogoditi nepravda kakvu je Sokrat doživio.
Nakon Sokratove smrti Platon je zajedno s nekim drugim filozofima, pobjegao u Megaru, a zatim je
proveo dvanaest godina putujući u Egipat, na Siciliju i Apeninski poluotok. U Atenu se vratio u dobi od
40 godina, da bi osnovao Akademiju.

U Ateni je ostao do 367., kada je na poziv svog prijatelja i štovatelja Diona, otputovao na Siciliju, kako
bi pokušao neke svoje političke ideje provesti u praksu. Dion je bio rođak novog kralja Sirakuze,
Dionizija II., koji nije imao nikakvog političkog iskustva, pa je Dion sebi prigrabio stvarnu vlast nad
državom. Platonova zadaća bila je obrazovati Dionizija kako bi postao dobar vladar. No mladić nije
imao volje za duljim školovanjem, pa je nakon nekog vremena protjerao i Platona i Diona. 361. Platon
se opet vratio na Siciliju, no napori mu opet nisu urodili plodom, te se sljedeće godine konačno vratio
u Atenu. Dion je kasnije nasilno preuzeo vlast u Sirakuzi, no zbog samovolje je ubijen, a slaba grčka
kolonija je ubrzo pala pod vlast Kartage. Platon se od tada posvetio pisanju i poučavanju u Akademiji.

Akademija[uredi VE | uredi]

387., po povratku u Atenu, Platon je osnovao vlastitu filozofsku školu u Akademovu vrtu, gaju
masline nedaleko od grada. Porijeklo njegovog imena nije potpuno sigurno: po nekima je Akadem bio
prijašnji vlasnik zemljišta, dok drugi smatraju da je to ime legendarnog grčkog junaka. Za Atenjane i
druge Grke to je zemljište bilo sveto; Spartanci su ga također poštedjeli za vrijeme invazije i
pustošenja Atike.

Akademija je bila jedna od prvih organiziranih škola u povijesti Zapadne civilizacije, a radila je sve
do 529., kada ju je bizantski car Justinijan I. dao zatvoriti kao prijetnju kršćanskojmisli. Detalji oko
ustrojstva Akademije nisu poznati, no u nekim stvarima je nalikovala na pitagorejske škole koje je
Platon upoznao za boravka u Italiji. Poučavalo
se aritmetici, planimetriji, trigonometriji, astronomiji i glazbi. Velika važnost se pridavala matematici;
navodno je na ulazu stajao natpis: "Vi koji ne volite geometriju, ne ulazite!". Glavni cilj školovanja u
Akademiji bilo je udaljavanje učenika od promjenjivosti pojavnog svijeta i usmjeravanje na bitak, na
shvaćanje općih podataka i zakonitosti, osposobljavanje za kritičko i razumsko mišljenje. Za razliku
od sofističkih škola, Akademija nije težila poučavanju u praktičnim stvarima. Školovanje u Akademiji
je trajalo deset godina, a učenici su sami morali snositi neke troškove održavanja. Pohađali su
predavanja, seminare i diskusijske grupe, a na raspolaganju im je bila knjižnica i znanstveni pribor. U
Akademiji su se školovali mnogi ugledni intelektualci, od kojih je najpoznatiji bio Aristotel.

Tradicija Akademije je donekle prisutna i u današnjem školstvu; razumijevanje općih zakonitosti i

razvijanje sposobnosti kritičkog mišljenja u učenika, cilj je većine obrazovnih ustanova. Osim toga,
naziv akademija se i danas koristi u imenima najviših znanstvenih ustanova nekih država.

Ontologija[uredi VE | uredi]

Bit Platonova učenja čini njegovo idealističko i dualističko tumačenje svijeta. On govori da su ideje
izvor, uzrok i uzor svega što postoji. Za njega je pravi, vječni i nepromjenljivi svijet, svijet ideja. Platon
je u mladosti bio u dvojbi, kako promatrati svijet: Kao nešto što se mijenja, što je bila
filozofija Heraklita ili nešto je, što je filozofija Parmenias, koji je rekao : "Biti je, a Nebiti nije", i iz te
dvojbe, je došao na tu teoriju.

Govorio je da ovaj vidljivi, osjetilni, materijalni svijet promjenljiv, varljiv i prolazan. On je sjena, odraz,
kopija svijeta ideja. Ideje predstavljaju opće zakone, ideale na koje se ugledaju pojedinačne stvari.
Tumačio je da su ideje u svijetu ideja hijerarhijski poredane. Vrhunska je ideja dobra a prema njoj
teže sve ideje. Ona znači za svijet ideja ono što za materijalni svijet znači Sunce. Za njega je i
čovjekova duša ideja. Ona je u tijelu kao u ropstvu, pa jedva čeka da se vrati u svijet ideja gdje je
boravila prije ulaska u tijelo. Kazna za loše duše je reinkarnacija u tijelu neke životinje. Platon nije
poštovao umjetnost jer je umjetnost vidio kao reprodukciju ovog svijeta, a s obzirom da je ovaj svijet
sjena svijeta ideja, umjetnost je sjena sjene. Zato je visoko uzdizao ideju lijepog, koju je povezivao s
ljubavlju, a ne s umjetnošću.

Njegova teorija može se objasniti i sa sljedećim primjerom:

Po Platonovom razumijevanju može se govoriti o 3 kuće: Prva je ideja kuće, koja je illegibilna, pa
kuća, koji zidar sagradi, koja je sensibilna, te kuća, koju umjetnik nacrta na platnu. Prva kuća je model
za drugu, a druga za treću. Mi živimo na drugoj razini. Tako se može reći za svaku stvar. Za svaku stvar
postoji ideja.

Gnoseologija i epistemologija[uredi VE | uredi]

Platonovo učenje o spoznaji zasniva se na njegovom idealističkom tumačenju svijeta. Ona je, prije
svega, racionalistička, jer svijet ideja jedino mišljenjem možemo spoznati. Materijalni svijet
spoznajemo osjetilima, ali to nije prava spoznaja. Jasno, treba napomenuti kako Platonovu
epistemologiju mi teško možemo odvojiti od njegove onotologije. Iako raniji stadiji Platonove
epistemologije doista predstavljaju oblike čistog epistemološkog učenja, konačni stadij iste
neminovno uključuje poznavanje Platonovog objektivnog idealizma, jer bi bez poznavanja iste
razumijevanje posljednjeg stadija njegovog epistemološkog učenja bilo gotovo nemoguće.

Osnovu svoje teorije spoznaje, Platon iznosi u svojim dijalozima Theaitet (Theetet), u kojem donosi
negativni osvrt na gnoseološka učenja sofista i kritiku njihovog relativizma, i u Državi (Politeia), svom
najznačajnijem dijalogu u kojem jasno razlaže pozitivno stranu svog epistemološkog učenja i donosi
osnovni pregled i sintezu svoje epistemologije.

U Theaitetu mi susrećemo mladog matematičara, Theaiteta koji dolazi kod Sokrata (koji je glavni lik
gotovo svih Platonovih dijaloga, preko kojega je Platon jasno razložio svoja, ali i Sokratova, stajališta)
kako bi s njim raspravio što je to znanje. Sokrat pristaje na raspravi i, odlučujući primijeniti
nečela majeutike, priupita Theaiteta što je to znanje. Mladi matematičar započinje s nabrajanjem
pojmova i podataka koje poznaje iz područja matematike, trigonometrije i aritmetike, no Sokrat ga
ubrzo prekida. Kaže mu kako ga nije pitao što se sve zna (treba jasno uočiti kako je Sokrat poopćio
podatke koje je Theaitet iznio i pretvorio ih u pojmovno, opće i stalno znanje kakvo je sam zastupao),
već što je to znanje. Dok Theaitet razmišlja o odgovoru, rasprava i Sokratova metoda započinju i
odvijaju se na četiri razine preko kojih dolazimo do konačne sinteze Platonove epistemologije:

1. Znanje nije čulno opažanje

Kao odgovor na Sokratovo pitanje što je to znanje, Theaitet daje odgovor da je znanje čulno
opažanje. Sokrat se ne slaže s mladim znanstvenikom, ali dosljedno primjenjuje svoju metodu kako bi
Theaiteta doveo do toga da sam spozna svoju grešku. Prije nego otvara daljnju raspravu, Sokrat
konstatira kako znanje mora, nužno, biti spoznaja onoga što jest, odnosno onoga što je stalno,
nepromjenjivo i vremenski i prostorno neovisno - što vrijedi svugdje i svagda. Nakon što se njegov
sugovornik složi, Sokrat započinje s ironiziranjem njegove definicije znanja kako bi mladom Theaitetu
otvorio put ka pravoj spoznaji. Treba prije toga spomenuti kako se Platon slagao s Heraklitom po
pitanju bivanja, ali samo u aspektu svijeta materija. Platon doista nije negirao kako su promjene i
prelaženja iz jednog oblika u drugi u materijalnom svijetu sasvim normalne i uobičajene pojave koje
čovjek može čulno spoznati, no slaganje s Heraklitvom prestalo je u onom trenutku u kojem Platon
raspravlja o svijetu ideja kao svom osnovnom ontološkom konceptu. Dakle, nastavljajući raspravu
Sokrat dovodi u pitanje Theaitetovu tezu o znanju kao čulnom opažanju, koristeći upravo Heraklita
kao osnovni dokaz. Ako se svijet materije bazira na bivanju, odnosno na izvjesnim promjena koje
vidimo u ovom ili onom obliku (bilo da jedan predmet vidimo sivim ili bijelim, ili jednoj, odnosno
drugoj nijansi neke boje ili pak da papir vidimo u njegovoj početnoj ili nekakvoj kasnijoj,
promijenjenoj formi), on je automatski subjektivan, relativan i zaseban za svakog pojedinca. Moja
perepcija, odnosno čulno opažanje, vrijedi samo za mene kao takvo i ono postaje i vrijedi kao istina
samo za mene, dok percepcija onog drugog vrijedi samo za njega. No, takvo je gledište evidentno
relativno i podržava sofističku tezu s kojom se ni Sokrat ni Platon nisu slagali. Prema tome, čulno
opažanje kao relativna i subjektivna pojava nikako ne može biti pravo znanje, koje mora biti
objektivno i valjano za sve koji ga spoznaju. Ako se polazi od teze da je znanje spoznaja općeg,
odnosno onoga što jest, nastavlja s tezom da je znanje čulno opažanje, a završava s tezom da je čulno
opažanje subjektivno i relativno, ispalo bi (koristeći logičku metodu dedukcije) je ono
što jest relativno i subjektivno, a kao takvo nikako ne može biti predmet znanja. To, naravno, ne znači
da je koncpepcija bitka kao nepromjenjive pojave kriva, već kako je Theaitetova osnovna postavka o
znanju kao čulnom opažanju neispravna i mora se mijenjati.

2. Znanje nije istinito vjerovanje, odnosno uvjerenje

3. Znanje nije naprosto istinito vjerovanje i povrh toga "razjašnjenje"

4. Istinsko znanje

U teoriju spoznaje Platon uključuje i svoju "teoriju sjećanja". Govorio je da

metodom dijalektike, dijaloga trebamo potaknuti dušu na sjećanje na svijet ideja u kome je boravila
prije ulaska u tijelo. Zbog toga u ovom svijetu ne spoznajemo ništa novo - to je samo sjećanje.

Alegorija pećine[uredi VE | uredi]

Također, tvrdio je da u materijalnom svijetu vidimo samo sjene svijeta ideja. To je Platon opisao u
svojoj poznatoj slici spilje u djelu Država. Naime, Platon je opisao čovječanstvo kao skupinu ljudi u
mračnoj spilji. Iza njih je otvor iz kojeg dolazi svjetlost. Ta svjetlost baca sjene na zid u koji ljudi
gledaju. Kako vani ljudi možda nose neke stvari (kutije, na primjer), sjene koje su na zidu daju ljudima
pogrešan dojam o vanjskom svijetu - ljudi s kockastom glavom (nepoznavanje svijeta ideja). Ponekad
se netko iz skupine odvoji i izađe iz spilje, međutim, jaka svjetlost ih zaslijepi (zbog tame u kojoj su
živjeli) i oni u strahu trče nazad u spilju.

Etika i politika[uredi VE | uredi]

Po Platonu etički ideal je postići vrlinu, koja se zasniva na znanju. To je težnja k ideji dobra kao
vrhunskoj vrijednosti. Dobra ideja se ne može ostvariti samo u pojedincu nego istovremeno u
zajednici, odnosno u državi.

Njegovo etičko učenje je povezano s učenjem o idealnoj državi, koje je iznio u dijalogu Država.
Idealna država se zasniva na ostvarenju ideje pravednosti: u njoj svaki priipadnik staleža radi posao za
koji je sposoban.

Staleži u državi su:

1. Stalež proizvođača (zanatlije i zemljoradnici)

2. Vojnici koji brane državu - vrlina hrabrosti

3. Filozofi - vladari koji svojom mudrošću vode državu.

Glavni cilj države je dobrobit i sreća svih građana, a glavna funkcija je njihov odgoj.

Upitno je koliko je Platon bio ozbiljan u svojim idejama o savršenoj državi. Politički stavovi koje iznosi
u svojim kasnijim spisima se razlikuju od onih u Državi, a i sam se okrenuo realnijim rješenjima kada
se našao u prilici da uređuje vladavinu na Siciliji.

Djela[uredi VE | uredi]
Platon je jedini antički filozof čija su djela sačuvana gotovo u cijelosti. Pisao je epigrame i pisma (čija
je autentičnost upitna), ali najvažniji izvor podataka su njegovi dijalozi. U njima je u obliku razgovora
iznio suprotstavljena mišljenja svojega vremena. Dijalozi su stilski na vrlo visokoj razini i govore o
Platonu, ne samo kao o velikom filozofu, nego i o velikom piscu.

Čest lik u dijalozima je Sokrat. Zbog toga je nejasno što od iznesenih razmišljanja pripada Sokratu, a
što Platonu. Ovo je teško odrediti budući da sam Sokrat nije zapisivao ništa od svojih učenja, a
nedvojbeno je da je imao velik utjecaj na mladog Platona. Pretpostavlja se da su mnoge ideje
iznesene u ranim spisima zapravo posuđene od Sokrata.

Filozofska pitanja Platon nije iznosio sustavno, nego ih je ponavljao i provlačio kroz različite dijaloge:
tako u svojem najpoznatijem dijalogu, Državi, govori o pitanjima onotologije, gnoseologije, politke,
etike i estetike. Svoja učenja je razvijao tokom cijelog života tako da i dijaloge možemo razvrstati u
četiri skupine, ovisno u kojoj su fazi nastali: tako razlikujemo spise sokratskog doba, prijelaznog,
zrelog i kasnog doba.

Spisi sokratske faze[uredi VE | uredi]

 Apologija - Obrana Sokratova

 Kriton – o poslušnosti zakonima

 Protagora o vrlinama

 Ion – o pjesništvu

 Lahet – o hrabrosti

 Lisid – o prijateljstvu

 Harmid – o razboritosti

 Eutifron – o pobožnosti

 Država – prva knjiga

Spisi prijelaznog doba[uredi VE | uredi]

 Gorgija – protiv retorike

 Menon – teorija sjećanja

 Eutidem – o sofizmima

 Hipija Manji – o pjesništvu

 Kratil – o filologiji

 Hipija Veći – o pojmu lijepoga - upitna autentičnost

 Meneksen – o retorici
Spisi zrelog doba[uredi VE | uredi]

 Simpozij ili Gozba – o ljubavi

 Fedon – o besmrtnosti duše

 Fedar – o podijeli duše

 Država – devet knjiga

 Teetet – o znanju

 Parmenid – o dijalektici

Spisi kasnog doba[uredi VE | uredi]

 Sofist – o biću i ne-biću

 Državnik – nastavak Države

 Fileb – o nasladi

 Zakoni – o reformi države

 Timej – o kosmosu

 Kritija – o političkim pitanjima

Citati[uredi VE | uredi]

Platonovi[uredi VE | uredi]

 Postoji samo jedno dobro, a to je znanje, i jedno zlo, a to je neznanje.

 Samo su mrtvi vidjeli kraj rata.

 Znanje koje imamo je samo mrvica onoga što nemamo.

 Razborit čovjek mora dizati svoj glas ako mu se čini da se državom loše upravlja, ali samo
onda ako mu ne prijeti smrt.

O Platonu[uredi VE | uredi]

 Drag mi je Platon, ali mi je draža istina. (Aristotel)

 Jedan od najljepših poklona koje nam je sudbina sačuvala iz starog doba jesu, bez sumnje,
Platonova djela. (Hegel)

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

  Filozofija

 Sokrat

 Aristotel

Izvori[uredi VE | uredi]

1. ↑ "Faktopedija", ilustrirana enciklopedija 11. izdanje, 2004. Mozaik knjiga, str.145

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Na stranicama Wikicitata postoji

zbirka osobnih ili citata o
temi: Platon

 [1] na Projektu Gutenberg

 Platonova djela

[sakrij]

v·r·u

Antički filozofi

Alkmeon • Anaharsis • Anaksagora • Anaksarh • Anaksimandar • Anaksimen • Anti

Apolonjanin • Dionizije • Empedoklo • Empiharm • Epikur • Epimenid • Eshin • Eud
sin) • Kriton • Ksenofan • Ksenofont • Ksenokrat • Lakid • Leukip • Likon • Melis • M
Timon • Zenon • Zenon iz Eleje

Kategorija:

 Starogrčki filozofi

 Metafizika

 Epistemologija

 Etika

 Filozofija politike

Navigacijski izbornik

 Niste prijavljeni

 Razgovor

 Doprinosi

 Stvori račun
  Prijavi se

 Stranica

 Razgovor

 Čitaj

 uredi VE

 uredi

 Vidi povijest

Traži

Kreni

 Glavna stranica

 Kafić

 Novosti

 Nedavne promjene

 Slučajna stranica

 Pomoć

 Donacije

Ispis/izvoz

 Napravi zbirku

 Preuzmi kao PDF

 Inačica za ispis

Wikimedijini projekti

 Zajednički poslužitelj

 Wikicitat

Pomagala

 Što vodi ovamo

 Povezane promjene

 Postavi datoteku
  Posebne stranice

 Trajna poveznica

 Podatci o stranici

 Stavka (Wikipodatci)

 Citiraj ovu stranicu

Drugi jezici

 Bosanski

 Deutsch

 English

 Suomi

 हिन्दी

 Íslenska

 Српски / srpski

 ‫اردو‬

 中文

Još 177 drugih jezika

Uredi međuwikije

 Ova je stranica posljednji put uređivana dana 1. prosinca 2018. u 16:28.