Historija filozifije I/1

Vježbe – Referat
Empedoklo
Aid Dinar

Empedoklo
(484—424. pre n. e.)

Uvod

Po Hipobotovu pričanju, Empedokle je bio sin Metonov i unuk Empedoklov, rodom iz

Akraganta. To potvrđuje i Timej u petnaestoj knjizi svojih Istorija, i uz to dodaje da je
Empedokle, pjesnikov djed, bio ugledan čovjek. Slično priča i Heraklid u knjizi O bolestima,
da je porejklom iz čuvene porodice, i da je njegov djed držao ergelu. Aristotel i Heraklid tvrde
da je umro u 60. godim života. A pobjednik u sedamdeset i prvoj olimpijadi je bio djed ovoga
sa istim imenom. Timej u devetoj knjizi Istorija tvrdi da je bio Pitagorin učenik i dodaje da je
tada bio uhvaćen u krađi njegovih predavanja, pa je, kao i Platon, bio isključen sa predavanja
u školi. Dalje, da i on sam pominje Pitagoru. Empedokle je doprineo i razvoju prave
medicine. Njegova smrt je postala predmet nekoliko uzbudljivih priča, od kojih je
najpoznatija ona prema kojoj je skočio u krater Etne kako bi ljude naveo da veruju da je otišao
na nebo i da ga zbog toga treba poštovati kao boga. Empedokle je smatrao da jedna vrsta tvari
ne može da pređe u drugu, već da postoje osnovne i večite vrste tvari ili elementi — zemlja,
vazduh, vatra i voda. Te nije činio nikakvu razliku između mišljenja i opažanja

Empedokolov odnos sa Pitagorejcima

Neant kaže da su sve do vremena Filolaja i Empedokla svi pitagorejci učestvovali u

zajedničkim raspravama. Ali kad je Empedokle svojom pjesmom objavio njihovo učenje
svima, oni donesoše odluku da svoja učenja ne saopštavaju više ni jednom pjesniku. Kaže da
se to isto dogodilo i Platonu, jer je njemu bio zabranjen pristup. Dok Teofrast tvrdi da se
ugledao na Parmenida i da ga je imitirao u svojim pjesmama, jer je i Parmenid iznio rasprave
O prirodi u stihovima
Empedokol

Empedokle slaže sa Parmenidom. Ali promjena je s druge strane, činjenica koja ne može da se
porekne, pa je odbacivanje promjene kao iluzije postalo neodrživo. Trebalo je, dakle, naći
putpomirenja između činjenice postojanja promjene i kretanja i Parmenidovog načela da biće
— koje je, prema Parmenidu, materijalno — niti postaje niti nestaje. To pomirenje
Empedokle je pokušao da izvede služeći se načelom da stvari kao cjeline nastaju i nestaju —
kako nam iskustvo pokazuje — ali da su sastavljene od materijalnih čestica, koje su same
neuništive. Postoji samo mješanje i izmjena pomješanog, a rađanje je naziv koji ljudi
upotrebljavaju za to.

Empedokle je smatrao da jedna vrsta tvari ne može da pređe u drugu, već da postoje osnovne i
večite vrste tvari ili elementi — zemlja, vazduh, vatra i voda. Kao što se vidi, razvrstavanje na
četiri elementa uveo je Empedokle, mada on ne govori o njima kao o elementima nego kao o
korijenima svega. Zemlja ne može da postane voda, niti voda zemlja: četiri vrste tvari jesu
nepromjenljive i konačne čestice, koje svojim mješanjem formiraju konkretne stvari kosmosa.
Stvari nastaju mješanjem elemenata, a prestaju da bivstvuju razdvajanjem elemenata: ali sami
elementi niti nastaju niti nestaju, nego uvek ostaju nepromjenjeni. Empedokle je, dakle, jedini
mogući način usklađivanja Parmenidovog materijalističkog stanovišta s očiglednom
činjenicom promjene našao u postuliranju mnoštva osnovnih materijalnih čestica. Zbog toga
može da se nazove posrednikom između Parmenidovog sistema i evidencije čula

Prema Empedoklu, razvoj svijeta je kružan u tom smislu da on prolazi kroz periodične
cikluse. Na početku jednog ciklusa svi elementi su zajedno pomješani — a ne razdvojeni, da
bi tek kasnije formirali konkretne stvari kakve poznajemo; to je sveopšta mješavina čestica
zemlje, vazduha, vatre i vode. Na ovom prvobitnom stupnju razvitka Ljubav je upravljačko
načelo, a cjelina se naziva »blaženi bog«. Mržnja se nalazi s kraja ove sfere, i kada prodre
unutar nje, započinje tok razdvajanja, odnosno razjedinjavanja čestica. Konačno, razdvajanje
postaje potpuno: spajaju se sve čestice vode, sve čestice vatre i tako redom. Mržnja tada vlada
neograničeno, jer je Ljubav izgnana. Međutim, Ljubav počinje iznova da deluje, i tako izaziva
postepeno mješanje i sjedinjavanje različitih elemenata, a taj proces se odvija sve dok
elementarne čestice ne budu međusobno pomješane kao što su bile na početku. Tada je red na
Mržnji da iznova započne svoje djelovanje. I tako se nastavlja ovaj razvoj, bez prvog početka
i bez poslednjeg kraja. Kada je riječ o svijetu koji mi poznajemo, on je na stepenu koji se
nalazi na sredini puta između prvobitne sfere i potpune razdvojenosti elemenata. Mržnja
postepeno prodire u prvobitnu sferu i, dok to čini, izgoni napolje Ljubav. Pošto je naša zemlja
počela da se formira od sfere, vazduh je bio prvi element koji je trebalo da se razdvoji; zatim
je usledilo razdvajanje vatre, a onda je došlo do odvajanja zemlje. Voda je istisnuta usljed
brzine kojom se okreće svijet.
Aristotel primjećuje da Empedokle nije činio nikakvu razliku između mišljenja i opažanja.
Empedoklovu teoriju o opažanju izlaže Teofrast, a to je teorija koju Platon koristi u Timaju.
Prilikom čulnog opažanja, prema Empedoklu, dolazi do susreta između jednog elementa u
nama i sličnog elementa izvan nas. Sve stvari neprekidno ispuštaju izlučevine koje ulaze u
čulne organe ako su njihove pore odgovarajuće veličine, i tako dolazi do opažanja. Na
primjer, prilikom gledanja te izlučevine dopiru do oka iz stvari; dok, s druge strane, vatra,
koja se nalazi unutar oka (oko grade vatra i voda, s tim što je vatra zaklonjena od vode
membranama sačinjenim od veoma sitnih pora, koje sprečavaju da voda prodre unutra, a vatri
dopuštaju da izađe napolje), dospjeva napolje da bi susrela predmet gledanja. Na taj način ta
dva činioca zajedno proizvode viđenje.

Zaključak

U zaključku možemo podsjetiti na to da je Parmenidovu tezu, da biće niti nastaje niti nestaje,
Empedokle pokušao da uskladi s očevidnom činjenicom promjene, postulirajući osnovne
čestice četiri elementa, čije mješanje oblikuje konkretne predmete ovog svijeta, a razdvajanje
čini njihovo propadanje. Pa ipak, on nije uspio da objasni kako se odvija materijalni cikličan
razvitak prirode: umjesto toga, pribjegao je mitološkim silama, Ljubavi i Mržnji. Tako je
ostavljeno Anaksagori da uvede pojam Uma kao prvobitni uzrok razvitka svijeta.