SVEUČILIŠTE U ZADRU

Odjel za filozofiju
Izborni seminar: Aristotelova metafizička misao

O BIĆU, POTENCIJI I
PRVOM NEPOKRENUTOM POKRETAČU

Mentorica:doc. dr. sc. Ivana Knežić Studentica: Janis Beletić

Poreč, svibanj, 2020.

SADRŽAJ

Uvod…………………………………………………………………………………..….1

1. Definicija i premet metafizike……………………………………………………….2

2. Nauk Aristotelovih prethodnika o uzrocima………………………………………...2
3. Spoznaja istine kao spoznaja uzroka………………………………………………...3
4. Biće kao biće………………………………………………………………………...3
5. Aksiomi u Aristotelovoj metafizici………………………………………………….4
6. Biće kao supstancija i akcident……………………………………………………...4
7. Definicija…………………………………………………………………………….5
8. Hilemorfizam………………………………………………………………………..6
9. Biće kao akt i potencija……………………………………………………………...6
10. Odnos akta i potencije……………………………………………………………….7
11. Dokaz postojanja Prvog nepokrenutog pokretača iz kretanja……………………….8
12. Atributi prvog nepokrenutog pokretača……………………………………………..8

Zaključak………………………………………………………………………………..10

Literatura………………………………………………………………………………..11
 UVOD

U ovom ću seminarskom radu, objašnjavajući dijelove knjige Metafizika, iznijeti glavne misli
i doktrinu velikog grčkog mislilca Aristotela. Djelo Metafizika iznimno je značajno, ne samo
zbog utjecaja na mnoge filozofe, već i zato što je to prvo veliko djelo istoimene grane
filozofije. Metafizika je podijeljena u 14. knjiga za koje se vjeruje da su uzete iz različitih
razdoblja Aristotelova života i da su one, zapravo, bilješke Aristotelovih predavanja, no
mnogi smatraju da su one puno više.1 U svojem je životu Aristotel pisao dijaloge i čak 200
traktata od kojih su preživjeli samo 31.2 Teme kojima ću se baviti u ovom radu su
bivstvovanje bića, oblik i materija, potencija, Bog kao nepokrenuti pokretač i mnoge druge.
Cilj je ovog seminarskog rada poteknuti na razmišljanje, osvijetliti čitaoca i ukazati na značaj
Aristotelovog nauka. Metode korištene za izradu ovog rada su čitanje izvornih tekstova,
rasprava o već spomenutim tekstovima, web stranice koje će biti spomenute na kraju rada.

1. DEFINICIJA I PREDMET METAFIZIKE

1
Usp. https://en.wikipedia.org/wiki/Metaphysics_(Aristotle) (21. svibnja 2020.)
2
Usp. https://www.iep.utm.edu/aristotl/ (22. svibnja 2020.)
 Aristotel o ovoj temi iznosi svoj stav u knjizi 1. ili Alpha, a započinje govoreći kako svi ljudi
teže znanju po naravi što možemo vidjeti u njihovoj ljubavi prema osjetilima (osobito vidu). 3
Aristotel smatra kako ljudi, za razliku od životinja koje žive po predodžbama i pamćenjima,
žive umijećem i promišljanjem. Također, tvrdi kako mnoga pamćenja jedno te iste vrste vode
do iskustva koje treba razlikovati od umijeća i znanosti.4 Iz toga možemo zaključiti kako
Aristotel razlikuje 5 vrsta spoznaje: osjetilna spoznaja, pamćenje, iskustvo, umijeće i znanost.
Umijeće i znanost valja posebno naglasiti jer su to vrste spoznaje koje su specifične za
čovjeka, to su znanja općenitosti. Nadalje, Aristotel definira metafiziku kao najsavršeniji
oblik spoznaje i kao spoznaju 1. počela i uzroka što nam potvrđuje sljedeći citat: ˝Tako je
bjelodano da je mudrost znanost o stanovitim počelima i uzrocima".5 Upravo zbog toga,
Aristotel razlikuje iskusnike od umješnika/ znanstvenika. Umješnici/ znanstvenici su ljudi
koju znaju svoj zanat i spoznaju uzroke i počela dok iskusnici znaju što, ali ne i zašto. U
nastavku teskta, Aristotel se pita koji su ti uzroci i počela te uspoređuje misli nekoliko
antičkih filozofa (Tales, Diogen, Anaksagora,…). Zaključuje kako su teorije o uzrocima
dotadašnjih filozofa nedostatne i kako je uistinu trijezan onaj koji je rekao kako je um uzrok
sklada i cjelokupnog poretka.6 Temu Aristotel nastavlja obrađivati u 5. knjizi Delta, a
započinje definirajući počela i uzroke. Za počela kaže kako je to ono odakle bi svaka stvar
ponajljepše nastala, ono od čije prisutnosti nešto prvo nastaje dok za uzrok govori kako je to
takvo počelo koje utječe na nečiji bitak, ono iz čega po prisutnosti nešto nastaje.7 Također,
smatra da su uzroci mnogovrsni te ih razlikuje 4: pokretački, materijalni, formalni i finalni/
svršni.

2. NAUK ARISTOTELOVIH PRETHODNIKA O UZROCIMA

O nauku svojih prethodnika o uzrocima Aristotel govori u prvoj knjizi, a započinje sa

filozofom Heziodom koji je prvi postavio ljubav kao počelo u bićima, kao i Parmenid. Tada
spominje Empedokla za kojeg tvrdi da je točno kazao kad je rekao da je uzrok svih dobara
dobro (i zala zlo).8 Empedoklo je također prvi postavio dva uzroka i to protivna te je prvi
govorio o četiri takozvana prapočela. Nadalje, Aristotel referira na Leukipa i Demokrita i
njihova dva počela: punoća i praznoća te na pitagorejce koji su postavili brojeve kao počela.

3
Usp. Aristotel, Metafizika, A. I., 980a 22 - 28
4
Usp. Isto, 981a, 5
5
Isto, 981b 34 – 982a 1
6
Usp. Isto, 984b 15 - 19
7
Usp. Aristotel, Metafizika, Delta, V., 1012b 35- 1013a 10
8
Usp. Aristotel, Metafizika, A. I., 985a 3 - 6
 Oni smatraju da je zbog matematike nebo sklad, harmonija i broj, da je 10 savršen broj i da su
prva načela brojeva parno i neparno od kojih je jedno ograničeno, a drugo neograničeno.9
Osim toga, Aristotel spominje i Alkmeona iz Krotona, Ksenofana, Parmenida koji je smatrao
da postoje 2 uzroka i 2 počela (toplo i hladno, vatra i zemlja)10 te naposljetku Platona i
njegovu teoriju ideja kao teoriju o uzrocima svih stvari. Sve navedene filozofe Aristotel
kritizira te smatra da su površno i neprecizno promatrali počela.

3. SPOZNAJA ISTINE KAO SPOZNAJA UZROKA

Sljedeća tema započinje nastavkom Aristotelove kritike usmjerene prema svojim

prethodnicima od kojih posebno moramo izraziti Platona. U ovom poglavlju Aristotel navodi
26 argumenata te ću u ovom radu dotaknuti neke od najbitnijih. Za početak, Aristotel tvrdi,
suprotno Platona, kako ideje nisu uzrok bitka osjetilnih stvari kao ni promjene u osjetilnom
svijetu što nam potvrđuje sljedeći citat: "Ali najviše bi u neprilici bio onaj tko bi trebao
odgovoriti što oblici pridonose osjetninama, bilo vječnim bilo onim što nastaju i nestaju, jer
oni njima nisu uzrok nikakva gibanja ili promjene."11 Nadalje, Aristotel tvrdi kako bit/
platonova ideja ne može biti odvojena od one stvari čija je ona bit.12 Osim toga, Aristotel, u
knjizi 2. ili "mala alfa", tvrdi kako je moguće spoznati istinu o prvim počelima, ali je to
iznimno teško zbog čega nitko do sada nije to u cjelosti odradio. U ovom poglavlju navodi
posljednji argument koji ću spomenuti, a to je da uzroci ne mogu biti beskonačni. Nisu
beskonačni jer bi to značilo da nema prvog uzroka, a da nema prvog uzroka ne bi bilo
nikakva uzroka. Smatra da ako postoji sredina mora postojati i kraj.13

4. BIĆE KAO BIĆE

Aristotel ovu temu započinje u 4. knjizi definirajući biće kao ono što jest. Nadalje, Aristotel
upotpunjava prijašnju definiciju metafizike. Naime, za metafiziku kaže da je znanost koja
proučava prva počela i uzroke bića kao bića. Razlikuje se od ostalih znanosti jer ona ne
proučava samo pojedinačni aspekt bića (npr. matematika proučava kvantitet bića) već se bavi
bivstvovanjem bića tj. onim najuniverzalnijim aspektom. Također, Aristotel tvrdi kako postoji
onoliko grana filozofije koliko je i bivstva, prema tome nužno je da je jedna od njih prva

9
Usp. Isto, 985b 23 – 986a 10
10
Usp. Isto, 986b 35 - 987a 1
11
Isto, 991a 8 - 10
12
Usp. Isto, 991b 1 - 9
13
Usp. α, II., 994a 1 - 30
 (metafizika).14 U knjizi Delta, Aristotel o biću govori na 4 načina: biće kao akcident/
prigodak, biće po sebi, biće kao istinito i biće kao potencija i akt (mogućnost i svršnost).15 Za
kraj, Aristotel tvrdi kako je temeljno značenje bića po sebi, a to je u prvom redu supstancija. 16

5. AKSIOMI U ARISTOTELOVOJ METAFIZICI

Prije početka ove teme potrebno je definirati aksiom. Aksiom je pretpostavka na kojoj se
gradi teorija, ali za razliku od dogme, ne tvrdi se nužna istinitost aksioma jer je to logički
nemoguće utvrditi. Aristotel kaže kako je zadaća filozofa i onoga koji istražuje o
cjelokupnom bivstvu da proučava i počelo samog zaključivanja tj. da može izreći
najpouzdanija počela stanovite stvari.17 Najpostojanije počelo od svih je ono o koje je
nemoguće prevariti se, a za Aristotela je to počelo neproturječnosti tj. počelo koje tvrdi da je
nemoguće da jedno te ista stvar bude i ne bude osim prema istoimenosti.18 Ako se kaže za
bijelo i čovjek da je isto i jedno onda će sve biti jedno, a ne samo opreke. Oni koji tako
govore ukidaju i bivstvo i bit.19 Za kraj, Aristotel zaključuje da je protuslovlje nemoguće
istodobno istinito o istoj stvari jer je jedna od protimbi lišenost bivstva, a ista stvar ne može
istovremeno biti i lišena i ne lišena nečega, između njih mora postojati nešto.20

6. BIĆE KAO SUPSTANCIJA I AKCIDENT

Za početak, u knjizi Epsilon Aristotel za biće kaže da se o njemu govori mnogovrsno (prema
prigotku, kao lažno, kao istinito,…). Zaključuje da prema prigotku nema nikakvog
znanstvenog razmatranja zbog čega je Platon za sofiste rekao da se bave nebićem jer se bave
prigodkom, a prigodak je nešto blisko nebiću.21 Aristotel tvrdi kako postoje stvari koje su po
nužnosti i stvari koje nisu iz nužnosti zbog čega postoji prigodak. U nastavku teksta Aristotel
tvrdi kako postoje počela i uzroci koji su rodljivi i propadljivi jer ako oni ne postoje tada će
sve biti iz nužnosti.22 U knjizi Zeta Aristotel ponovno započinje govoreći da se za biće govori
mnogostruko, ali je prvi smisao bića ono što je jer to označava njegovo bivstvo. Za bivstvo
govori da je ono na 4 načina: bit, sveopće, rod i podmet. Podmet je ono čemu se sve ostalo

14
Usp. Gamma, IV, 1004a 2 - 3
15
Usp. Delta, V., 1017a 6- 1017b 9
16
Usp. Gamma, IV, 1003b 6 - 15
17
Usp. Isto, 1005b 8 - 14
18
Usp. Isto, 1006a 2 - 5
19
Usp. Isto, 1007a 20 - 25
20
Usp. Isto, 1011b 12 – 24
21
Usp. Epsilon, VI, 1027a 19 - 22
22
Usp. Isto, VI, 1027a 28 - 33
 pririče, dok se on sam ne pririče ničemu drugome. Nadalje Aristotel raspravlja što je bit. Ako
kažemo da 'biti ti' jest isto što i 'biti obrazovan', to ne može biti (iako si ti obrazovan), jer bi to
značilo da 'ti' i 'obrazovan' znači jedno te isto, tako da bi svaki obrazovan čovjek morao biti
'ti'. Tada zaključuje da su stvar i bit jedno te isto jer ako ne bi se narav stvari i ideja stvari
razlikovale što nam potvrđuje citat: ˝Bjelodano je dakle da je u stvari što su prvotne i po sebi
jedno i isto sama pojedina stvar i njezina bit.˝23 Nadalje, govori kako stvari nastaju po naravi,
po umijeću i bez povoda, a sve stvari koje nastaju po nečemu i iz nečega i nešto nastaju. One
po naravi nastaju iz tvari i po tvari, a ostali nastanci (koji nisu po naravi) su tvorbe koje
nastaju iz oblika tj. bez tvari. Aristotel bivstvo bez tvari naziva bit. U knjizi Delta Aristotel za
bivstva kažu da se ona nazivaju i jednostavna tijela (voda, vatra,…) te i tijela i od njih
sastavljene životinje i božanska bića i njihovi dijelovi. Oni se tako nazivaju jer se druge stvari
njima pririču.24 Prema tome za bivstvo možemo reći na dva načina: posljednji podmet i bilo
koje biće koje je odjeljivo.25

7. DEFINICIJA

Aristotel u 10. poglavlju knjige Zeta promišlja o dijelovima i cjelini, no onda to stavlja na
stranu i pita se iz čega se, kao dijelova, sastoji bivstvo. Tvrdi da ako je tvar jedno, oblik
drugo, a spoj toga dvoga treće, te su bivstvo i tvar i oblik i njihov spoj, onda se jednom tvar
naziva dijelom, jednom ne26 Tada Aristotel zaključuje kako su oni dijelovi koji su kao tvar
potonji (naprama cjelini), a oni što su kao dijelovi pojma i bivstva prema pojmu, ti su
prvotni.27 U nastavku teksta, Aristotel zastupa tezu da je duša je prvotno bivstvo, tijelo tvar, a
čovjek sklop iz obojega kao opće.28 Naposljetku, treba odrediti značenje definicije. Definicija
ili odredba jest ono čime nešto objašnjavamo, tj. pojam sastavljen od roda i razlike. Prema
tome, Aristotel tvrdi da se pojedinačne stvari mogu definirati, ali ne onako kako neki govore i
žele definirati.

8. HILEMORFIZAM

Aristotel ovu temu započinje u 8. knjizi tvrdeći da su mišljenja o počelima i uzrocima

različita. Tvrdi kako su opće prihvaćena bivstva ona osjetilna. Sva osjetilna bivstva

23
Zeta, VII., 1032a 5
24
Usp. Delta, V, 1017b 10 - 14
25
Usp. Isto, 1017b 21 - 25
26
Usp. Zeta, VII, 1035a 1 - 10
27
Usp. Isto, 1035b 12 - 14
28
Usp. Isto, 1037a 4 - 5
 sadržavaju tvar koju definira kao ono što nije neko ovo djelatnošću, već je mogućnošću neko
ovo.29 Prema Aristotelu, tvar je bivstvo jer je podložna promjenama (prema mjestu, porastu,
itd.). Aristotel naglašava kako treba pojmiti i rodove razlika jer će oni biti počela bitka, a ako
je bivstvo uzrok bitka svake pojedinačnosti u tim razlikama treba tražiti što je uzrok bitku
svake pojedine stvari.30 Također, objašnjava kako osjetilno bivstvo može biti tvar, oblik i
djelatnost ili nešto sasvim treće sastavljeno od toga dvoga. Aristotel bivstvo uspoređuje s
brojem. Poput broja, ni odredba ni bit neće bivati isto ako im se nešto oduzme ili doda, broj
mora biti nešto po čemu je jedno.31 Nadalje, tvrdi da ako je ista tvar počelo svim stvarima što
nastaju, ipak postoji neka stvar svojevrsna svakoj pojedinoj stvari (slini mast). Zbog
pokretačkog uzroka je moguće da iz jedne tvari nastaju različite stvari, ali nekim različitim
stvarima je ipak nužna različita stvar zbog čega Aristotel navodi da se trebaju obrazložiti svi
uzroci. Tada Aristotel promišlja o naravnim i vječnim bivstvima te zaključuje kako nebeska
tijela imaju tvar, ali je ona nešto drugačije prirode od ostalih.32 Za kraj, Aristotel kaže kako je
svaka stvar neko jedno i nekako je jedno i ono mogućnošću i ono djelatnošću, čak i one stvari
koje nemaju tvari su jedno.33

9. BIĆE KAO AKT I POTENCIJA

Aristotel o sljedećoj temi govori u knjigama Theta i Delta, a započinje tvrdeći da u svima
postoji pojam prvotne mogućnosti te razlikuje mogućnost trpljenja i stanje netrpnosti. Tada
spominje sljedbenike megarske škole koji su tvrdili da ne postoji razlika između akta i
potencije što Aristotelu nema smisla.34 Ako bismo negirali razliku između akta i potencije kao
sljedbenici megarske škole ispalo bi da onaj tko trenutno ne gradi kuću-onaj tko nije u aktu
gradnje, nema ni potenciju gradnje kuće. Kad Aristotel govori o potenciji i aktu, govori o
njima na dva načina: u odnos na kretanja i u odnosu na supstanciju. Prvo značenje je više
fizičko, drugo je više metafizičko. Aristotel uvijek počinje od onoga što nam je bliže pa je
tako započeo s potencijom i aktom u odnosu na kretanje. Kretanje je za Aristotela prijelaz iz
potencije u akt tj. iz 'biti u potenciji' k 'biti u aktu'. To je proces aktualiziranja odnosno
nesavršen akt dok za potenciju govori da je ona počelo kretanja u drugome ili kao u

29
Usp. Eta VIII., 1042a 24 - 32
30
Usp. Isto, 1042b 28 – 1043a 3
31
Usp. Isto 1043b 30 – 1044a 5
32
Usp. Isto 1044a 32 – 1044b 7
33
Usp. Isto 1045b 20
34
Usp. Theta IX., 1046b 30 - 35
 drugome.35 Aristotel naglašava kako je važno razlikovati akt i potenciju jer se ne mogu
definirati jedan bez drugoga, a nemaju isto značenje.36 Također, razlikuje 2 vrste gibanja:
kretanje i djelovanje.37 Razlika između njih je to da je kretanje ima svoju svrhu izvan sebe
dok djelatnost ima svoju svrhu u sebi.

10. ODNOS AKTA I POTENCIJE

Kako bi shvatili ovo temu potrebno je reći da Aristotel o biću govori na nekoliko načina: biće
po akcidentu, biće po sebi, biće kao akt i potencija i biće kao istinito. Kada je riječ o
bivstvovanju tada možemo reći da neke stvar može postojati na način potencije ili na način
akta. S obzirom da su one stvari koje se ne mijenjaju tj. koje su vječne uzrok onima koje su
promjenjive i da promjenjive ovise o vječnima, možemo reći da su vječne prije promjenjivih,
odnosno da je u tom smislu akt prije potencije, no ako se usmjerimo samo na one stvari koje
se mijenjaju, što je tada prvotno akt ili potencija? Prema pojmu je akt prije potencije jer je to
u spoznajnom smislu npr. možemo govoriti o potenciji Luke Modrića kako igre nogomet jer
smo ga vidjeli u aktu igranja nogometa. Vremenski u jednom smislu akt prethodi potenciji, a
u drugom smislu potencija aktu—s aspekta pojedinačnog bića prva je potencija (najprije
moramo imati sjeme da bi se razvilo u rajčicu), a ako gledamo odnos vrste tada je prvotan akt
(da bi uopće imali sjeme koje je potencija rajčici, moramo imati drugo rajčicu koja je već u
aktu i koja će dati sjeme).38 U odnosu akta i potencije prema supstanciji se materija ponaša
kao potencija dok je forma akt- akt prethodi potenciji npr. komad drveta jest materija i taj
komad drveta je stol u potenciji, kada stolar obradi to drvo i da mu formu stola, tada je taj
komad drveta stol u aktu. Forma je ono što daje određenje i što nam omogućava spoznaju
stvari, svaka stvar upravo teži tome određenju pa u svojoj formi ima na neki način svoju
svrhu zbog toga kažemo da je akt, shvaćen kao forma i svrha stvari, ono što prethodi
potenciji.

11. DOKAZ POSTOJANJA PRVOG NEPOKRETNOG POKRETAČA IZ

KRETANJA

U knjizi Lambda Aristotel navodi 3 različite vrste supstancije: osjetilnu vječnu (nebeska
tijela) , osjetilnu propadljivu (biljke) i nepokretnu. Osjetilnim bivstvom se bave prirodne

35
Usp. Delta V., 1019a 15 - 20
36
Usp. Theta IX., 1047a 15 - 20
37
Usp. Isto, 1048b 30
38
Usp. Isto, 1049b 18 - 27
 znanosti, dok je nepokretna supstancija predmet metafizike.39 Za razliku od ostalih,
nepokretna supstancija ne trpi nikakvu promjenu pa čak ni kretanje, ali osjetilne supstancije
sadrže materiju koja se ponaša kao potencija te su one sklone promjenama. S obzirom da je
nepokretna supstancija nematerijalna, sastavljena je od principa forme/ akta. Osim toga,
Aristotel dolazi do zaključka da je kretanje vječno, što bi značilo i da je vrijeme vječno jer je
ono mjera pokreta. Za kretanje treba postojati biće koje se kreće, a ako je kretanje vječno
proizlazi da mora postojati vječno biće koje se kreće (nebeska tijela).40 Iz toga možemo
zaključiti da ako postoji vječno kretanje mora postojati i neki vječni pokretač koji nema u
nimalo potencije kako bi bio nepromjenjiv. Ako su sve stvari propadljive, a kretanje i vrijeme
nisu propadljivi, nužno je da postoji neko vječno i nepokretno bivstvo koje biva djelatnošću.41

12. ATRIBUTI PRVOG NEPOKRENUTOG POKRETAČA

O sljedećoj temi saznajemo, također, iz knjige Lamba, a započinje tako što Aristotel tvrdi da
postoji nešto prvo što se kreće, neprekidnim kretanjem, kružno (ne samo prema pojmu, već i
djelom). Iz toga zaključuje da je nebo vječno te da postoji nešto što pokreće to nebo.42 To
nešto je nepokrenuto, a pokreće. Upravo taj svršni uzrok, pokreće kao "voljeno" dok ostale
stvari pokreću pokrenute. On postoji iz nužnosti i kao nužnost ono je dobro. Nadalje, tvrdi
kako je i užitak njegova djelatnost te kako je njegov način života najbolji.43 Ono je odvojeno
od osjetnina i nema nikakve veličine. U njemu je život prisutan jer je djelatnost uma život, a
On je ta djelatnost i njegova djelatnost po sebi život je najbolji i vječni, stoga kažemo da je
Bog živ, vječan i najbolji. Također, Aristotel naglašava kako postoji samo jedno nebo jer ako
bi ih bilo više, počelo svakog pojedinog bit će jedno oblikom, a brojem mnoga, a sve stvari
brojem mnoga imaju tvar.44 Prema tome, jedno je i pojmom i brojem prvo pokretalo. Za kraj,
treba dodati da prvo pokretalo umuje ono što je najbožanskije i najčasnije i ono koje se ne
mijenja. Ako jest ono što je najbolje, Bog misli sebe samoga što nam potvrđuje sljedeći citat:
"Stoga um misli sebe samoga, ako jest ono što je najbolje, i njegovo je mišljenje mišljenje
mišljenja"45 te njemu ništa nije protimba (sve protivnosti imaju tvar i bvaju nužnošću). 46

39
Usp. Lambda XII., 1069a 30 – 1069b 1
40
Usp. Isto, 1071b 2 - 10
41
Usp. Isto 1071b 12 - 21
42
Usp. Isto 1072a 17 - 25
43
Usp. Isto 1072b 13 - 20
44
Usp. Isto 1074a 31 - 38
45
Isto 1074b 33 - 35
46
Usp. Isto 1075b 17 - 24
 ZAKLJUČAK

Grčki filozof Aristotel (384-322 pr. Kr.) dao je značajan i trajan doprinos gotovo svim
aspektima ljudskog znanja, od logike do biologije do etike i estetike.47 Iako su u klasično
doba zasjenili djela svog učitelja Platona, od kasne antike do prosvjetiteljstva, Aristotelovi
preživjeli spisi bili su nevjerojatno utjecajni te svoj utjecaj imaju i dan danas. Najveći
doprinos, ipak, ima u logici i metafizici s obzirom da je začetnik obje. U Metafizici, koju sam
ja djelomično obradila u ovom radu, je njegovo primarno područje fokusa bilo „biti qua

47
Usp. https://sites.google.com/site/stranicakulji/anticka-filozofija/veliki-filozofski-sustavi/aristotel (23. svibnja
2020.)
 bićem“, tj.ispitivao je ono što se može reći o bivstvu, a da se temelji na onome što jest, a ne
na osobinama koje može imati. Osim toga, u djelu promišlja i o uročno - posljedičnom
princip, razlici između supstancije i forme, ali i o postojanju Boga. Aristotelova filozofska
misao uvelike je utjecala na razvoj misli nekih od najvećih filozofa svih vremena zbog čega je
neizostavan dio povijesti i razvitka filozofije. Za kraj, voljela bih citirati samog Aristotela i
reći: "Poznavati sebe početak je svih mudrosti".48

LITERATURA

ARISTOTEL, Metafizika, Signum- Medicinska naklada, Zagreb, 2001.

https://en.wikipedia.org/wiki/Metaphysics_(Aristotle) (21. svibnja 2020.)

https://sites.google.com/site/stranicakulji/anticka-filozofija/veliki-filozofski-sustavi/aristotel
(23. svibnja 2020.)

https://www.biography.com/scholar/aristotle (23. svibnja 2020.)

https://www.iep.utm.edu/aristotl/ (21. svibnja 2020.)

48
Usp. https://www.biography.com/scholar/aristotle (23. svibnja 2020.)