Aristotel, Retorika

(Recenzija)
Antički filozof Aristotel jedan je od najutjecajnijih mislioca, utemeljitelj brojnih znanosti te
osnivač peripatetičke škole (Halder, 2008: 28-30). Sačuvana Aristotelova ostavština broji niz
knjiga koje obuhvaćaju brojne oblasti ljudskog znanja. Iako su neke od teorija koje Aristotel
iznosi prevladane, kad je riječ o filozofiji i oblasti humanističkih znanosti njegova svevremenost
je neupitna. Među važne Aristotelove knjige poput Nikomahove etike, Metafizike, Poetike,
Politike pripada i Retorika. Aristotelov spis Retorika ili O govorničkom umijeću predstavlja
jedan od središnjih tekstova o retorici, posebice kad je u pitanju starija retorika (Katnić-Bakaršić,
1999: 74). Premda su i prije Aristotela postojali zapisi i teorijski spisi o retoričkom umijeću, tek
je Aristotel dao sistematičan pregled svih problema i elemenata retoričkog umijeća. Kad je riječ
o kompoziciji knjige važno je istaknuti da Aristotel sadržaj knjige dijeli u tri cjeline unutar kojih
postoje još i podpodjele. Doduše, neke od njih su i djelo usustavljivača Aristotelove misli, ali
njihova moguća dodatna rekonstrukcija ne govori protiv organiziranosti i obuhvatnosti problema
koje je učinio Aristotel.

Prva knjiga

Tako čitajući možemo uočiti da se prva knjiga Retorike dijeli na 15 glava (prema hrvatskom
uređivaču Marku Višiću) (Aristotel, 1987). Na početku spisa Aristotel piše o sličnosti i razlici
retorike i dijalektike. Aristotel ukazuje da sličnost retorike i dijalektike se ogleda u samom
predmetu njihova izučavanja. Točnije, u bespredmetnosti njihova predmeta izučavanja jer se
odnose na sve oblasti života za razliku od ostalih znanosti koje imaju kao svoj predmet posebne
oblasti života. Kad je riječ o razlici retorike i dijalektike, Aristotel ističe da dijalektika ima za
predmet istinu samu, dok retorika za svoj predmet ima sve što je vjerojatno. Time se retorika i
konstituira kao praktična djelatnost. Također, Aristotel pri određenju retorike ukazuje na njezin
temeljni zadatak, a to je iznalaženje uvjerljivog (bilo stvarno uvjerljivog ili prividno uvjerljivog).
Međutim, ukazuje i na razliku retorike u odnosu na sofistiku. Retorika jest zanimanje onih koji
se mogu služiti i valjanom argumentacijom i mogu pritom postupati u skladu s namjerom, dok za
sofistiku vrijedi da ona jedino djeluje u skladu s namjerom 1(Aristotel, 1987: 11). Nadalje,
Aristotel prelazi na podjelu na vrste govorništva te pritom navodi tri vrste:

1. političko govorništvo

2. sudsko govorništvo

3. svečano govorništvo

Svako od njih ima svoje karakteristike, ali i oprečne odrednice koje svi međusobno dijele i koje
su karakteristične za retoriku u cjelini. Također, uporedno s navedenim Aristotel ukazuje i na
važnost retorike govoreći o njoj kao jednoj od ljudskih djelatnosti koja kao i sve djelatnosti ima
svoju svrhu u sreći (blaženstvu). Govoreći o sreći Aristotel ukazuje na dobro i korisno koje
uvjetuje pojava sreće kod pojedinca. Govoreći o dobrom i korisnom Aristotel naznačuje da
postoji više dobrih i korisnih stvari te da među njima stoga mora postojati i hijerarhija. Pri
uspostavi hijerarhije pojavljuje se problem jer pojedinima su različite stvari u različitoj mjeri
korisne i dobre pa se u skladu s potrebom i ponašaju.

Premda se navedeno ne tiče neposredno govorničkog umijeća Aristotel imajući u vidu širi
horizont utjecaja koje govorničko umijeće ostavlja na zajednicu, ali i potrebne kvalitete dobrog
govorništva, navodi i osobine, osjećaje, starosnu dob i izvanjske okolnosti koje govornik treba
imati u vidu kad je u pitanju publika kojoj se obraća. U skaldu s time kao jednu od tema u spisu
jesu i društvena uređenja. Aristotel nabrajajući društvena uređenja (oligarhija, aristokracija,
demokracija i monarhija) govori da je za govornika važno poznavanje načela i običaja onog
uređenja države u kojoj se nalazi jer ono uređenje koje zajednica baštini i za koje nema potrebu
da ga mijenja treba poštovati jer u njegovoj trajnosti potvrđuje se jednim dijelom i njegova
kvaliteta. Stoga Aristotel i navodi: »I ono što svi pretpostavljaju bolje je od onoga što svi ne
pretpostavljaju, kao što je bolje i ono što pretpostavi većina od onoga što pretpostavi manjina, jer
je dobro definisano kao nešto čemu svi teže i, sledstveno tome, veće je dobro ono što više
priželjkujemo.« (Aristotel, 1987: 47)

Posebnu pažnju Aristotel posvećuje epideiktičkom (svečanom) govorništvu. Aristotel govoreći o

epideiktičkom govorništvu ukazuje na značaj lijepog, čestitog i dobrog te na osobine koje takav
1
Također, pri govoru o razlici retorike i sofistike Aristotel napominje i da dijalektika za razliku od njih ne radi u
skladu s namjerom nego u skladu sa svojom sposobnošću.
govornik treba posjedovati nabrajajući redom darežljivost, velikodušnost, pravednost, hrabrost,
blagost itd. Kad je riječ o osobinama Aristotel navodi da pri epideiktičkom govoru treba odabrati
onu osobinu koja je najprimjerenija onome što želimo postići pa stoga navodi: »treba da u svrhu
pohvale ili kuđenja, sasvim bliska svojstva smatramo istovetnim postojećima. Tako, na primer,
opreznog čoveka valja predstavljati kao hladnog i lukavog; priprostog kao dobrodušnog, a
bezosećajnog kao blagog.« (Aristotel, 1987: 57) Naznačujući pritom da masa većinom i vjeruje u
takva smjela jednačenja osobina. Također, važno je napomenuti da pri govoru o epideiktičkom
govorništu Aristotel sve svoje navode oprimjeruje pojedinim događajima iz povijesti antičke
Grčke. Nakon određenja epideiktičkog govorništva Aristotel donosi i određenje sudskog
govorništva ukazujući na važnost poznavanja propisa i zakona te da u onoj mjeri u kojoj je zakon
potpuniji u toj mjeri su i parnice jednostavnije i brže. Osim toga Aristotel ukazuje i na
naklonjenost sudaca pojedinim stranama u pranici, pogotovo ukoliko je netko tko se nalazi u
parnici blizak sucu. U skladu s naklonosti sudaca Aristotel nastavlja govoriti o zadovoljstvu,
njegovoj naravi i vrstama. Navodi da je zadovoljstvo u skladu s čovjekovom naravi. Navodi da
postoje intelektualana zadovoljstva koja se temelje na sjećanjima i imaginacije te ostala
zadovoljstva, mahom moralna. Na kraju prve knjige Aristotel nakon što je govorio o mogućim
razlozima koje bi potaknuli ljude na činjenje nepravde navodi i karakter onih koji čine nepravdu.
Ukazuje na nekoliko odrednica nepravednika: »Ljudi nepravedno postupaju kad smatraju da se
takvo delo može izvršiti i da ga oni mogu izvršiti, pritom verujući da se takvom delo neće otkriti,
ili, ako se i otkrije, da će ostati nekažnjeno, ili, na kraju, ako i budu zbog takvoga dela kažnjeni,
da će kazna biti manja od dobiti što će je iz toga izvući, za sebe ili za svoje bližnje.« (Aristotel,
1987: 75) Također, Aristotel navodi i podjele metoda uvjeravanja na atehničke i tehničke.
Atehničke predstavljaju one koje pojedinac nije sam pronašao, već postoji od ranije, kao što su
svjedoci, iskazi iznuđeni mučenjem, pismeni ugovori itd. Za razliku od njih tehničke su one koje
se mogu odrediti metodom i svojim zalaganjem, stoga Aristotel zaključuje da se prvima treba
služiti, a druge istraživati. (Aristotel, 1987: 13)

Na početku druge knjige Aristotel navodi uvjete koji doprinose uvjerljivosti govora pritom
analzirajući osjećaje koji se mogu javiti kod slušatelja ili kod samog govornika. Navodi načine i
uvjete njihove pojave te sam njihov značaj. Navodi redom ljutnju, blagost, ljubav, mržnju, strah,
stid, bestidnost, dobročinstvo, sažaljenje, pravednu ljutnju, zavist. Nakon navođenja osjećaja
koje se mogu javiti kod ljudi navodi i neke od osobitosti pojedinaca koji nisu vezani uz njihovo
emotivno stanje poput njihove dobi (mladost, starost, zrelost), njihova karaktera itd. Za sve
navedeno Aristotel pruža određenja i uz njih primjere iz svoga iskustva i iz povijesti antičke
Grčke. U trećoj pak knjizi govori o stilu samog govorništa napominjući pritom dobre i loše
strane govorništa te stilove govorništva. Govoreći o pristupu govorništvu Aristotel ukazuje da
govor mora težiti, kao i većina u njegovoj filozofiji, sredini. Aristotel napominje da trebamo pri
govoru izbjegavati govor puka jer njime nećemo ništa novo reći istima, a ni hermetički govor
koji neće moći razumijeti. Stoga i govori: »Neobrazovaniji se, kao što pesnik kaže,bolje
razumeju u veštinu beseđenja pred masom. Učeniji govore o opštim pitanjima s opšte tačke
gledišta, a neobrazovaniji o onome što znaju, kao i o onome što je blisko masi. Dosledno tome,
ne valja da besednici izvode argumente iz svih mišljenja, već isključivo iz definisanih, kao, što
su, na primer, ona što ih izriču sudije ili oni koje oni odobravaju, jer takva mišljenja izgledaju
jasna svima ili većini, te ne bi trebalo da se entimemi izvode samo iz nužnih propozicija, već i iz
onih koje su uglavnom istinite (iz onoga što se većinom dešava).« te »Stoga će nesumnjivo biti
lep stil i oni entimemi koji brzo saopštavaju novo znanje. Baš stoga nisu otmeni prosti entimemi
(prostim nazivam entimeme razumljive svakom čoveku, kao i one što ne zahtevaju nikakvo
umno naprezanje) kao ni oni entimemi koji, kad se izlože, izgledaju nerazumljivi, već samo oni
koje razumemo čim se iznesu, ili pak oni čiji smisao, unatoč tome što nam nije ispočetka jasan,
nešto kasnije razumemo. U poslednjem se, naime, slučaju stiče kakvo takvo znanje, a u prva dva
slučaja nikakvo.« (Aristotel, 1987: 237) (Aristotel, 1987: 165)

Na samom kraju treće knjige Aristotel kao krunu 'govora o govoru' navodi dijelove govora i
pritom analizira svaki od njih – uvod, optužbu, odbranu, epilog (ukoliko je riječ o sudskom
govorništvu) odnosno uvod, dokazivanje, epilog: »Beseda se sastoji iz dva dela, jer je neophodno
da se imenuje predmet o kojem je reč i da se isti dokaže. Prema tome, nemoguće je neko tvrđenje
izneti i isto ne dokazati, ili ga dokazati, a prethodno ga ne izneti. Ko dokazuje taj nešto dokazuje;
ko nešto prethodno izlaže, isto u svrhu dokazivanja izlaže.« (Aristotel, 1987: 254) Navodi da je
važno na početku govora iznijeti sadržaj predmeta da bi slušaoci znali unaprijed o čemu će biti
riječ (Aristotel, 1987:259). Također, Aristotel pritom ukazuje i na posebnost svake vrste
govorništva pa i posebnost svakog samog govorništva, jer ovisi o samoj osobnosti pojedinog
govornika, slušatelja, samog predmeta, a i protivnika kad je riječ o sudskom govorništvu.
Također, spominjući sudsko govorništvo Aristotel napominje i da je pri sudskom govorništvu i
važan poredak iznošenja samog sadržaja o kojem će se govoriti. Za onoga tko se brani važno je
sve što se tiče optužbe iznijeti na početku, a kad pak tužimo na kraju. Jer onaj tko se brani
nastojeći iznijeti svoje pozitivne osobine želi prije iznošenja otkloniti sve prepreke odnosno
pobiti optužbu dok onaj tko optužuje ostavlja optužbu za kraj da bi bolje ostala u sjećanju
slušateljima. (Aristotel, 1987: 260) Također, pri govoru o stilu ukazuje i na posjedina stilska
sredstva poput metafore, poredbe, ali i šale kao sastavnog dijela uvjerljivog govora. Za šalu
Aristotel navodi pozivajući se na sofista Gorgiju da protivnikovu ozbiljnost treba poništavati
šalom, a šalu pak ozbiljnošću. Također, kad je riječ o stilskim sredstvima koje izazivaju šalu
navodi da je ironija pogodnija za šalu od lakridije, jer izaziva smijeh radi samog sebe, dok
lakrdija isto čini zbog drugih. (Aristotel, 1987: 280) Kraj svog spisa Aristotel završava govoreći
o kraju govora – epilogu. Aristotel navodi da se epilog sastoji od četiri dijela: »prvo, govornik se
mora pobrinuti da slušaoci prema njemu budu dobro, a prema protivniku loše raspoloženi; drugo,
da preuveličava ili umanjuje značaj dela; treće, da pobudi osećanja slušalaca, i, četvrto, da
rekapitulira sadržaj besede. Kad, naime, dokaže da je čestit, a njegov protivnik rđav čovek, tada,
sasvim prirodno, u tom duhu hvali i kudi, i besedi daje završan oblik.« (Aristotel, 1987: 281)

Nakon kratkog pregleda sadržaja Aristotelova spisa Retorika ili O govorničkom umijeću
razumljivo je zašto je Aristotel svojim pristupom u svakoj oblasti znanja koju je istraživao
napravo korak naprijed, pa čak bi se moglo i reći i revoluciju i uspostavio temelje za empirijsko
istraživanje koje će se potom na planu kako retorike tako i većine drugih oblasti kojima se bavio
razviti upravo na temelju opsežnosti, sistematičnosti i oštroumnosti Aristotela. Govoreći o
govorničkom umijeću Aristotel se dotakao i brojnih drugih oblasti o kojima je pisao u drugim
knjigama. Unatoč širokom horizontu motrenja govorničkog umijeća nije izgubio iz vida središnje
okosnice dobrog govorništva.

Literatura:

Aristotel (1987.), Retorika, Nezavisna izdanja 40, Beograd.

Halder, Alois (2008.), Filozofijski rječnik, Naklada Jurčić d.o.o. Zagreb.

Katnić – Bakaršić, Marina (1999.), Lingvistička stilistika, Open Society Institute, Budapest.