FILOZOFSKI FAKULTET U SARAJEVU

ODSJEK: Filozofija
SMJER: Filozofija i sociologija

Predmet: Etika I

Esej: 'Koncept pravednosti u djelu Nikomahova etika' (Aristotel)

Mentorice: Prof. dr. Jasminka Babi Avdispah

Asistentica: Tijana Oki
Student: Denan Pora
U Sarajevu, 6. 6. 2014. godine

ABSTRACT

Cilj mog eseja jeste da posebnu panju skrenem na koncept termina pravednosti. Aristotel u
svom djelu ovaj pojam objanjava kroz proturjeje znaenja pojma nepravednosti. Da
bismo znali ta je pravedno mi prvenstveno trebamo znati ta nije pravedno, odnosno ta je
nepravedno. Bit vezanu uz ove etike termine Aristotel posebno obrauje u petoj knjizi
Nikomahove etike i unato samom objanjenju, kroz razne primjere, postavlja razne teze.
Kada se govori o nepravednosti neminovno je spomenuti i odgovornost, jer uz pravednost
paralelno ide i pojam odgovornosti. Za svaki uinjeni ili isplanirani postupak postoji
odgovornost koju snosi svaki pojedinac ukoliko je zloupotrijebio neiju pravednost ili ukoliko
je sam postupao nepravedno.
.

KLJUNE RIJEI: pravednost, nepravednost, savrena krepost, pravinost, odgovornost

-2-

UVOD
ovjek se, ako je svjesno i razumno drutveno bie, raa sa idejom pravednosti, to ve na
samom poetku valja istaknuti da ovdje govorimo o apriorizmu. (Laurenz Vuchetich,
Pravednost i pravinost u lozoji prava)
Pravednost prema Aristotelovom shvatanju pretstavlja cijelu ili savrenu krepost. Ona
(pravednost) se jedina smatra kao svrha putem koje postiemo krepost, a da je ona ujedno i
dobro drugoga. Dok s druge strane, nepravednost ini da ovjek postavi svoje vlastite interese
ispred svih i ispred svega.
Zakonito i jednako ono to je pravedno.
Nezakonito i nejednako ono to je nepravedno.
Iz ove formulacije se da zakljuiti da nepravednost nije opreni dio poroka, jer je ona cijeli
porok. Meutim, za razliku od nepravednosti, pravednost se prikazuje kao sutinska
suprotnost onoga to je nepravedno.
Kako se navodi u djelu: Ono to je jednako to je ujedno i sredina!, na osnovu toga Aristotel
implicitno tome navodi kako je pravednost jedan vid sredine. Jer ono to je pravedno
pretstavlja jedan vid razmjera.
Kako se u nekim interpetacijama Aristotelove biografije navodi, za sredinu se pretpostavlja
kako je to u biti ZLATNA sredina izmeu dvije krajnosti. Naprimjer, hrabrost pretstavlja
sredinu izmeu plaljivosti i neustraivosti, te ponos izmeu poniznosti i oholosti.
Nikomahova etika je djelo koje posebno prolongira uenje o vrlini, meutim, smatram da je
tema pravednosti mnogo interesantnija u odnosu na vrlinu i u odnosu na ostale teme, iako su
usko povezane tankim nitima termina ispravnog postupanja.
Aristotel u djelu takoer govori i o udoreu i o kreposti, kao zasebnim cjelinama, ali opet
zajednikim linijama povezanim ostalim temama. Tu se takoer pojavljuju i pojmovi djelo i
djelatnost, to su dva termina koja Aristotel kroz njihov uzajamni odnos govori o njihovoj
izrazitoj razliitosti.
Tu su smjeteni jo mnogi pojmovi koje u kroz daljnji tok svog rada prikazati. Smatram da je
pojam pravednosti pojam koji se olahko svaa u dananje vrijeme i upravo iz tog razloga moja
posveenost ba ovoj temi.

-3-

PRAVEDNOST i NEPRAVEDNOST

Na samom poetku svog rada bih prvenstveno htio da argumentiram zato sam odabrao ba
ovu temu. Smatram da se primjeri koncepta pravednosti koje Aristotel koristi trebaju
posmatrati kroz primjere dananjice. Odnosno, da primjere kojima se Aristotel slui treba
komparirati sa primjerima iz svakodnevnog ivota.
Sam koncept pravednosti sam odabrao da bih skrenuo posebnu panju na njega, jer smatram
da je zapostavljen u odnosu na koncept pojma vrline, na termin (ARETE) koji je bit
Nikomahove etike.
Ono to je posebno zanimljivo jeste to da se pojam pravednosti treba odvojiti od pojma
pravinosti, te ova dva termina posmatrati uzajamno, ali iz razliitih perspektiva.
Pravednost se konkretno odnosi na injenje dobrih djela, odnosno pravednih djela u ovom
sluaju, u odnosu na pravinost koja je vie vezana za ispravnost nekog postupka ili
djelovanja.
* dikaiosyne = iustitia = PREVEDNOST
* epieikeia = aeiquitas = PRAVINOST
Vidimo kako svi govorei pravednosti podrazumijevaju ono stanje koje ih pripravlja da
ine pravedna djela, da se ponaaju pravedno i ele stvari koje su pravedne; a na isti nain i
nepravednosti; kako je ono stanje u kojem ine nepravedna djela i ele stvari koje su
nepravedne. (Aristotel, 1988, 87.)
Aristotel se vodi ovim polazitem koje potujem, ali se razilazimo u miljenjima. Zastupam
tezu da se pravednost ne bi trebala posmatrati samo kao injenje dobrih djela, odnosno kao
neki postupak koji je apsolutno pozitivistiki. Za pravednost bih rekao da je konvencija sa
samim sobom u datim trenucima, da li emo reagovati onako kako nam zakon nalae ili kako
nam srce nalae.
Ukoliko posmatramo pravednost na nain na koji je Aristotel definie tu onda jasno trebamo
razgraniiti ono to je zakonom propisano od onoga to je ljudski defakto oslikano. Jer
moemo postupiti pravedno prema zakonu, ali neljudski. U ovom sluaju u se posluiti
primjerom smrtnih kazni kojih je sve manje u razvijenim zemljama, ali u nerazvijenim
zemljama prema odreenim tradicionalnim zakonima lokalnog mjesta smrtna kazna je jo
uvijek u upotrebi.
Naprimjer, pravedno je ubiti nekoga ko je izvrio nasilje nad porodicom, jer to tako zakon
nalae. ali nije pravedno ako se gleda sa moralnog aspekta. Jer je svaki ljudski ivot dragocjen
i svako ivo bie ima pravo na ivot. Pozivam se ovim putem na termin koji feministi koriste
kako bi opovrgli tezu o ispravnost abortusa,a to je pro-life (pravo na ivot).
Pojam pravednosti je toliko opirna tema i sa sobom nosi toliko pitanja da je jako teko
dovesti je u neke strune analize, a da se pri tome ne doe do nekih dvosmislenih znaenja, ili
da se ne doe do vie 'moguih' rjeenja.

-4-

Neka od pitanja kojima se Aristotel bavi u djelu, a vezana su za pravednost i nepravednost, su:
Moemo li sebi nanijeti nepravdu?, Da li je gore initi ili trpiti nepravdu?
Aristotel pravednost u djelu posmatra i analizira kroz devet taaka, tu su ujedno i neki od
razliitih oblika pravednosti, a to su:
a) univerzalna vs. partikularna pravednost,
b) distributivna vs. korektivna pravednost,
c) srednost/razmjer
d) recipronost (nepristrasnost),
e) injenje nepravde i bivanje nepravednim pojedincem
f) kako radnje mogu biti univerzalne i partikularne,
g) voljna radnja (nauditi drugim ljudima),
h) trpljenje (pravedno i nepravedno),
i) nepristrasnost (sredina izmeu).
Univerzalna vs. partikularna pravednost
Univerzalna pravednost se odnosi kao jedinstvena pravednost za sve vidove postupaka,
djelovanja, odluka, bile one intencionalne ili neintencionalne. Dok s druge strane kada se
govori o partikularnoj pravednosti ona se kako kae Aristotel moe posmatrati kao pravednost
koja je dio kreposti. Ovdje se takoer navodi kako je isto i sa nepravednou koja takoer
moe biti djelimina.
Naprimjer; Tomu je dokaz ovo: onaj tko djelujui poinja ostala udoredna nevaljalstva ini
nepravedno, ali ne hlepi ni za ikakvim dobitkom kao onaj to odbacuje tit zbog
straljivosti ili runo govori zbog osornosti ili ne pomae novcima zbog krtosti; a kad hlepi
za dobitkom, esto ne pokazuje 20 ni jedan od tih poroka, i jo manje sve njih, ali ipak
nekakvu opainu (jer ga kudimo) i nepravednost. (Aristotel, 1988, 90.)
Distributivna vs. korektivna pravednost
Suvremene teorije distributivne pravednosti mogu se shvatiti i kao pokuaji da se rijee
problemi koji proizilaze iz najjednostavnijih i pukom moralu najprihvatljivijeg modela
raspodjele dobara: egalitaristikog modela. (Josip Talanga & Tomislav Janovi Kratak
pregled teorije distributivne pravednosti)
Aristotel navodi sljedei primjer; Od pravednosti koja je u dijelu, te od onoga to je isto tako
pravedno, jedna je vrsta ono to je u razdiobama asti ili novaca ili ostalih stvari to su
razdjeljive meu dionicima dravnog zajednitva (jer u tim jedan prema drugomu moe biti
nejednak ili jednak), a druga je vrsta ono to ispravlja u uzajamnim ugovorima. To opet ima
dva dijela, jer od ugovora jedni su voljni a drugi protuvoljni; voljni su poput prodaje, kupnje,
zajma uz kamate, jamevine,beskamatne posudbe, pologa i najmovine (koji se nazivaju
voljnima, jer je zapoetak takvih ugovora voljan); oni protuvoljni opet ili su potajni, kao
tadbina, preljub, trovanje, svodnitvo, primarna robova, ubojstvo iz potaje, krivo
svjedoanstvo, ili su nasilni, kao tvorni napadaj, prisilno uhienje, ubojstvo, grabe,
unakaenje, sramoenje, zlostava. (Aristotel, 1988, 92.)

-5-

S druge strane, tu se nalazi korektivna pravednost, kao vid pravednosti koji se zalae za to da
jasno treba razluiti ono to je pravedno i ono to je nepravedno u odnoaju prema njima; jer
gotovo veina stvari postavljenih zakonom nalau se prema cjelokupnoj kreposti; naime,
zakon nareuje da treba ivjeti prema svakoj kreposti, a zabranjuje ivjeti prema bilo kojoj
nevaljalosti.
inovi sukladni s cjelokupnom krepou istovjetni su s odredbama koje se zakonom
postavljaju, a radi odgoja na korist zajednitva. to se pak tie odgoja svakog pojedinca po
kojem postaje naprosto dobar ovjek, valja poslije odrediti da li je to stvar dravnitva ili ega
drugog, jer nije ba isto biti dobar ovjek i dobar graanin u bilo kojoj dravi. (Aristotel,
1988, 91. i 92.)
.
Srednost/ razmjer
Ono to je pravedno ini neki razmjer navodi Aristotel, a razmjer nije karakteristian samo za
broj koji je sainjen od jedinica, nego i broju uope.
Naprimjer: (...) kao to je A naprema , tako je naprema C; dakle, tu se navodi dvaput,
pa ako se postavi dvaput, bit e etiri lana razmjera; a i ono to je pravedno sadri
najmanje etiri lana, i omjer je isti izmeu prvog i drugog para, jer postoji slina dioba
izmeu osoba i stvari. (Aristotetl, 1988, 92.)
Za razliku od teze koja navodi kako je ono to je pravedno da je razmjer, suprotna teza govori
o tome kako ono to nije razmjer u biti remeti razmjernost, te se u tom sluaju lanovi ne
poklapaju, jer jedan bude ili prevelik ili premal da bi se napravio razmjer izmeu njih.
Aristotel kae kako ono to je jednako sredina je izmeu veeg i manjeg u aritmetikom
razmjeru.
Recipronost (nepristrasnost)
Sudac izjednauje; kao da je neka crta nejednako podijeljena, pa je on uzeo vei odsjeak to
prelazi polovicu i dodao ga manjem odsjeku. Kad je cjelina podijeljena na dvije polovice, tad
kau kako imaju svoje kad dobiju jednako. (Aristotel, 1988, 96.)
Ovdje se govori o tome kako se pravednost kroz razne sluajeve izjednaava sa
nepristrasnou. Da bi pravednost bila cjelokupna ili savrena krepost, onda se mora postupa
nepristrasno. Jer se u takvim sluajevima 'pristrasnost' vezuje za nepravedan in.
Tu kao da se balansira sa odreenom recipronom vrijednosti uz pomou koje je mogue
donijeti ispravu, ali korektnu i validnu odluku.
injenje nepravde i bivanje nepravednim pojedincem
Udari li koga onaj to ima vlast, udarac mu se ne smije uzvratiti; a udari li tkogod onoga to
ima vlast, ne samo to e mu se vratiti udarac nego e jo biti i kanjen. (Aristotel, 1988, 98.)
Ovo je primjer putem kojeg Aristotel eli da prikae poruku kako ipak injenje nepravde
moe da dovede samo pojedince u takav poloaj da ih se posmatra kao nepravednima. Masa,
grupa ili elita ne moe da se strpa u taj ko sa 'nepravednim pojedincima'!

-6-

Kako radnje mogu biti univerzalne i partikularne

Ovdje sada vie nije rije o univerzalnoj ili pak partikularnoj pravednosti, ovdje je sada rije o
postupanju, odnosno, rije je o djelima.
Aristotel je vrlo mudro uoio da postoji egzaktna razlika izmeu univerzalnih radnji i
univerzalne pravednosti, kao isto tako da postoji razlika izmeu univerzalnih tipova
pravednosti i partikularnih oblika pravednosti.
Univerzalne radnje mogu biti samo onda kada se tiu direktno srazmjerno kroz zakon. Jedna
radnja kroz zakon vriedi za sve, a partikularna radnja zavisi od pojedinca do pojedinca i
upravo se tako i odnosi i razlikuje, od pojedinca do pojedinca.
Voljna radnja (nauditi drugim ljudima)
Aristotel i pravednost i nepravednost usko vee za pojam volje. Oba termina su ak ta vie
uslovljena voljom pojedinca, voljom kolektiva, voljom jaega ili voljom zakona. Meutim,
sve ei je sluaj da se te voljne radnje veu za nepravednost i seu do te mjere da se naudi
drugim ljudima. Aristotel otro kritikuje ovu tezu, te na takav jedan nain ukazuje na bitnost
te granice izmeu voljne radnje koja moe biti vrijednosna, pozitivna, i izmeuostalog
pravedna, te s druge strane ukazuje na drugu stranu, a to je voljna radnja koja moe biti
suprotna; bezvrijedna, negativna i nepravedna.
Trpljenje (pravedno i nepravedno)
Sada se u pitanje dovodi poloaj onoga prema kome se postupa. Ni sam Aristotel nije
izostavio niti jedan faktor koji uzajamnim djelovanjem ini jednu jako zanimljivu, ali
kompleksnu figuru.
Trpljenje pretstavlja jedno stanje u kome ovjek sumira sve svoje radnje, pa bile one pravedne
ili nepravedne. Trpiti pravdu i nije neki termin sa kojima se ba susreemo, ali zato trpiti
nepravdu je termin koji nam niti jedan dan ne moe protei, a da ga ne ujemo.
Primjer koji Aristotel upuuje kao borbu protiv trpljenje nepraved je sljedei: U raspravama
tome predmetu onaj dio due koji ima razumsko naelo treba da se suprotstavlja
nerazumskom dijelu. (Aristotel, 1988, 115.)
Nepristrasnost (sredina izmeu)
Nepristrasnost Aristotel smatra boljom i od jednog vida pravednog. Sredina izmeu
pravednog i nepravednog, dnosno sredina izmeu onoga to moe potencijalno postati
nepravednost i onoga tov ve jeste nepravednost.
Podnoenje nepravde i nanoenje nepravde (jedno znai imati manje, a drugo vie od
sredine, to je isto kao zdravlje u lijenitvu i dobar ustroj u tjelovjebi), ali ipak je gore
nanoenje nepravde; nepravedna inidba biva prema poroku i stoga se osuuje, a porok je ili
potpun ili sveopi ili gotovo takav (jer svaka voljna inidba nepravde nije i prema
nepravednosti), dok podnoenje nepravde biva bez poroka i bez nepravednosti. (Aristotel,
114.)

-7-

Koncept pravednosti u odnosu na ostale termine Nikomahove etike

Iako Aristotel najvie panje u Nikomahovoj etici poklanja vrlini, ja bih ovdje kroz koncept
pravednosti prikazao vanost i ulogu i ostalih vrijedonosnih termina koje sainjavaju djelo.
Poet u od samog termina vrline, koji je nezaobilazan. Vrline se dijele na; ETIKE
(praktine) i na DIJANOETIKE (umske).
Iako su i etike vrline jako vane, ja bih istakao samo bit onih dijanoetikih na iju stranu i
sam Aristotel stavlja teite svog razmatranja i analiziranja samo pojma vrline.
Dijanoetike vrline su:
1.
2.
3.
4.
5.

EPISTEME (znanje),
SOFIA (mudrost),
TEHNE (vjetina),
NUS (razum),
FRONESIS (ivotna mudrost) praktino promiljanje = ispravno odnoenje prema
neposrednim osjeajima i/ili afektima, tj. --- ODGOVORNO ODNOENJE

Pravednost se posmatra kroz vrline, ako se posjeduje vrlina, reagovat e se na pravedan nain,
a spajanjem vrline i pravednog djelovanja dolazi do pojave novog pojma, a to je SREA.
Srea se u biti vezuje za tri sfere, a to su:
a) KONTEMPLACIJA,
b) UIVANJE,
c) POLITIKI IVOT (slava, vrlina)...
Daljni termini koji se javljaju su djelo i djelovanje, djelo pretsavlja cilj koji jedno ljudsko bie
razumom eli da dosegne, odnosno da ga kreira, dok je djelovanje put kojim to ljudsko bie
ide da bi dolo do odreenog rezultata. S druge strane djelatnost je sasvim trei pojam koji
Aristotel postavlja nasuprot djelu. Djelo se takoer ovdje sada moe smatrati kao svrha
djelatnosti.
Djelatnost pretstavlja jedan oblik zanimanja, odnosno jedan vid djelovanja. Pravednost je tu
postavljena izmeu tog tzv. vida djelanja ili djelovanja. Da li e se djelovati sukladno
propisima i putem pravednosti doi do djela ili e se isprjeiti neke potekoe pa e se ipak
javiti nepravedno djelovanje?
Krepost bavi se uvstvima i djelatnostima, pa s toga treba razluiti voljno i protuvoljno za
one koji ga prouavaju. Krepost moe biti: UMNA krepost (mudrost, rasudnost, razboritost) s
jedne strane i UDOREDNA krepost (plemenitost i umjerenost) s druge strane.
Ovdje se ve uvia znaaj uloge pravednosti i povezanost koncepta iste. Pravedna djelatnost
je ta koja se vee za jedan od oblika kreposti, dok je nepravednost ona koja ih remeti, kako je
jednom prilikom Aristotel ve naveo u djelu.

-8-

ZAKLJUAK
Na kraju rada elim da istaknem da sam doao do zakljuka kako je u sutini pravednost ta
koja je bit svega, er ne moemo biti vrloviti, ni kreposni, ako smo nepravedni.
itajui djelo sam primjetio da izmeu svakog ovog oprenog pojma stoji jedna linija koja
ukazuje na to da jedan pojam drugog ispunjava i razjanjava, ne ba uvijek u pozitivnom
smjeru. Meutim, kako i sam Aristotel navodi, da bismo saznali ta pravednost jeste, trebamo
prvenstveno da saznamo ta ona zapravo nije.
Ono do ega sam jo doao radei na ovoj temi jeste zakljuak da pravednost i nepravednost
takoer mogu da zavise od nivoa moi. Ne govori se samo o klasinom obliku pravednosti i
nepravednosti. U djelu je nevedeno nekoliko oblika pravednosti.
U zavisnosti od situacije do situcije, od stanja do stanja i od radnje do radnje, unutar njih i
izvan nijh se uklapaju ovi razni oblici pravednosti. Na jednoj strani da bi se razumjelo neko
pozitivistiko djelovanje potrebno je mnogo vie argumenata za razumijevanje u odnosu na
nepravednost.
Abortus i eutanazija su dva najea pitanja na ljestvici pravednosti/ nepravednosti,
ispravnosti/ neispravnosti (pogrjeivosti), razumnosti/ nerazumnosti (ludila), te legalnosti/
ilegalnosti, kojima se posebno bave, istakao bih, predstvanici feminizma.
Pravednost se takoer kree i putem zakona, ali, na alost, kree se i nepravednost.
Unato svemu, ako djelovanje nije u skladu sa samim propisima zakona to djelovanje ma
koliko god bilo ispravno i pravedno ono nee biti sprovedeno u praksi, dok s druge strane ono
to je tee jeste to da je sve ei sluaj da zakoni kompariraju sa nepravednou, nego li sa
pravednou.
Na kraju bih spomenuo jo dvije stvari na koje treba obratiti pozornost, a to su koncept
slobode za koju se navodi kako je to odgovorna inidba u izboru!, za koju se i sam
Aristote zalagao, jer svi primjeri navedeni kroz djelo su smjernice za bolje, PRAVEDNIJE,
vrlovitije djelovanje sa ciljem i svrhom.
Druga stvar na koju treba da se obrati panja jeste to da se trebamo pozivati na; samosvijest i
samoodreenje ERNST TUGENDHAT. Jer samo tako emo djelovati/ postupati
racionalno, pravedno i svrsishodno, onako kako nam moral i nae srce nalau.
Jer saam koncept pravednosti je takav, jednom kada su mu poljuljani temelji teko se vie
ispravlja, tada prelazi u nepravednost, a nju je teko sprijeiti.

-9-

LITERATURA

Aristotel (1988): Nikomahova etika, Zagreb, CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveuilina biblioteka
Singer, Peter (2003): Praktina etika, Hrvatski Leskovac, Kruzak
Grupa autora (Gilligan, C. Kohlberg, L. Benhabib, S. Abrams, K.) Feministika etika
Janovi, Tomislva & Talanga, Josip - http://www.ezadar.hr/forum/showthread.php?t=1024
(KRATAK PREGLED TEORIJA DISTRIBUTIVNE PRAVEDNOSTI)
Vuchetich, Laurenz - Pravednost i pravinost u filozofiji prava
file:///C:/Documents%20and%20Settings/User/My
%20Documents/Downloads/05VUCHETICH.pdf

- 10 -