Aristotelova "Metafizika" / "Prva Filozofija

Supstancija (ousia) je predmet našeg razmatranja, jer traže se, naime, principi (archai) i
uzroci (aitia) supstancija. Ako se sveukupnost promatra kao cjelina, supstancija je nezin prvi
dio, pa čak i kad se promatra kao stanovit niz, i tada je supstanicja prva, a tek onda slijedi
kakvoća, pa kolikoća. Jasno je također da nijedno od navedenih nije biće po sebi, nego su
svojstva i zbivanja, jer bi inače nebijelo i neravno bili bića; mi jamačno i o ovima kažemo da
jesu, kao primjerice da je ono "ne - bijelo". Ali nijedno od njih ne postoji samostalno
(choriston)

-Aristotel, Metafizika (Dvanaesta knjiga)

Aristotelova filozofija je u svojoj bogatoj recepciji bila i ostala glavno izvorište različitih
metafizičkih objašnjenja i fundiranja stvarnosti. Odatle i engleski filozof Alfred North
Whithead ustvrđuje da se Aristotela sa punim pravom može smatrati i najznačajnijim
filozofom metafizike: Aristotel je našao nužnim upotpuniti svoju metafiziku uvođenjem Prvog
Pokretača - Boga. Zbog dva je razlog činjenica važna u povijesti metafizike. Na prvome
mjestu, želimo li bilo kome priznati status najvećem metafizičara, uzimajući u obzir genij
uvida, opće bogatstvo znanja, i poticaj njegovih metafizičkih predaka, moramo izabrati
Aristotela. Drugo, tijekom razmatranja ovog metafizičkog pitanja, on je bio u potpunosti lišen
strasti, i on je posljedni europski metafizičar prvorazredne važnosti za kojega se to može
tvrditi.

Sam pojam metafizike ne potiče od Aristotela, nego je najvjerovatnije Andronik s Roda (1. st.
p.n.e.), sakupio različite Aristotelove rasprave - pisane u različitim vremenima Stagiraninova,
te ih objedinio u jedan spis - danas nama poznat kao djelo Metafizika. Skupivši dijelove koji
se bave istom skupinom pitanja, davši mu naslov ta meta ta physica, to jeste spisi koji dolaze
iza Fizike - odnosno spisi koji dolaze iza spisa koji se bave prirodom - bićima koja su
materijalna i propadljia i koja se nalaze u neprestanom kretanju - promjeni. Sa druge strane,
naziv Metafizika kazuje i ono čime se bavi ona znanost koju Aristotel naziva Prva Filozofija,
a to je ono što je iza ili sa one strane prirode (Physisa).

Damir Marić u svome radu Aristotelova Prva Filozofija donosi kratki prikaz Aristotelova
djela i njegove sadržine - po knjigama: Djelo Metafizika, kakvo mi imamo od vremena
Andronika s Roda sastoji se od četrnaest knjiga .... Prvih šest knjiga su uvod u problem, gdje
se pokušava preciznije odrediti tema te najviše znanosti, koju stoga Aristotel naziva i "tražena
znanost". On u tim knjigama pokušava ustanoviti metodologiju, identificirati ključne
probleme i osigurati rječnik pomoću kojeg se može govoriti o problemima ove znanosti ....
Knjige VII i VIII se bave materijalnim supstancijama, knjiga IX obrađuje pojmove
potencijalnog i aktualnog, a u knjizi X se istražuju jedinstvo, mnoštvo i srodni pojmovi.
Knjiga XI rekapitulira ono što je već rečeno u drugim dijelovima Metafizike i Fizike, dok se
knjiga XII bavi vječnom, nepromjenljivom supstancijom tj. prvim pokretačem i Bogom.
Posljednje dvije knjige istražuju ontološki status nematerijalnih supstancija, prije svega
matematičkih.

Ključna pitanja Aristotelove prve filozofije su: Šta je biće kao biće? i Koji su prvi uzroci i
počela? Odatle, smatra Aristotel mora postojati nauka koja će se baviti onim princpima koji
su osnov za sve ostalo razumijevanje i spoznavanje na području pojedinačnih određenja. Ta
pitanja proučava metafizika odnosno prva filozofija. Prva filozofija je odatle najteža, jer je
ona i najapstraktnija od svih znanosti - budući da istražuje najopštija pitanja - a time je ona
prema mišljenju Aristotela i najtačnija znanost. Prva filozofija, kao najviša mudrost ne teži ka
tome da nešto proizvede ili obezbjedi određeni učinak, te odatle ona nije utilitarna znanost -
ona stremi ka shvatanju prvih načela stvarnosti odnosno kako Copleston kazuje ona teži kao
saznanju radi njega samog. Čovjeka koji žudi za znanjem radi samog znanja Aristotel stavlja
iznad onog ko traga za znanjem neke posebne vrste ... Drugim riječima za Aristotela je viša
ona znanost koja je poželjna zbog sebe same a ne tek s obzirom na svoje učinke. Znanost, koja
je poželjna radi sebe same, jeste znanost o prvim načelima ili prvim uzrocima, znanost koja je
proistekla iz čuđenja. Ljudi su se isprva čudili stvarima oko sebe, a zatim su poželjeli da
doznaju objašnjenje onoga što su vidjeli, i tako je filozofija nastala iz želje za
razumijevanjem, a ne zbog neke koristi koju bi moglo da ima znanje. Tu znanost, stoga, treba
među svim znanostima nazvati slobodnom ili slobodoumnom, jer kao i slobodan čovjek i ona
postoji radi sebe same a ne radi nečeg drugog. Metafizika, je dakle, prema Aristotelu,
mudrost par ecxellence, a filozof ili ljubitelj mudrosti jeste onaj koji želi znanje o krajnjem
uzroku i prirodi stvarnosti, a želi to znanje radi njega samog.

Odatle se mudrost (sophia) bavim prvim načelima i uzrocima stvari - te je ona stoga u
najvećoj mjeri opšte znanje, a to znači da je ona po svojoj sadržini najudaljenija od čula, te
time i najapstraktnija znanost, te time i najteža znanost od svih znanosti - budući da njena
pitanja zahtjevaju najveći misaoni napor. Prva filozofija ima zadatak ispitati biće kao biće,
odnosno biće kao takvo i općenito kao biće. Domen koje posebne znanosti izučavaju je
određen rodom (genos) ili prirodnom klasnom stvari, dok, nasuprot tome, prva filozofija nije
ograničena nekim aspektom bića i čini se univerzalnom znanošću. U sintagmi "biće kao biće"
riječ "kao" označava aspekt pod kojim prva filozofija (metafizika) izučava svoj predmet, a to
znači da se želi istina o biću kao takvom. U isto vrijeme prva filozofija mora pronaći opće
principe koje važe za "ono što jeste" (biće) kao takvo i njegova bitna svojstva.

Predmet istraživanja Fizike i Metafizike glavni je razlog razlikovanja po stupnju pouzdanosti

znanja koje posreduju. Supstanicje koje koje su povezane sa materijom mogu postojati i ne
postojati. Zbog svoje propadljivosti i kontingentne naravi, osjetilne supstancije smatra
Aristotel o njima nije moguće imati pouzdano znanje (Episteme), već samo mnijenje (Doxa):
O onome što može bivati drugačije postoji samo mnijenje. Sa druge strane primarna bića -
supstancije, ne pririču se ničemu - dok su bića koja se pririču supstancijama, postojeća tek u
relacijama prema supstancijama, i stoga njihovo postojanje nije neovisno. Ako kažemo
"Sokrat je debeo" ili "Sokrat je obrazovan", jasno je kako akcidencije "debljina" i
"obrazovanost" ne mogu egzistirati bez nečega što je debelo ili obrazovano, tj. ne mogu
egzistirati bez supstancija - nosioca kvaliteta. Sa druge strane Sokrat je Sokrot (odnosno
supstanicja je supstancija) bio on debe ili mršav, obrazovan ili ne.

Prva filozofija se odatle bavi bićem koje je prvo i kao takvo nepokretno (nepromjenljivo), a to
je Bog - koji je bitak ostalim supstanicjama. XII knjiga Metafizike je većim dijelom posvećena
božanskoj supstanciji. Marić navodi da Aristotel želi dokazati da prvi nepokretni pokretač,
vječna nepromjenjiva, nematerijalna supstancija, postoji i da je uzrok kretanja i promjene u
cijeloj prirodi. Prvi nepokretni pokretač je osnov kretana cijelog kosmosa - on pokreće
nepropadljive zvijeze na vječan i neprekidan način. Prvi pokretač sve pokreće, a da se sam pri
tome ne pokreće . On pokreće poput objekta ljubavi, naime sam je nepokretan - ali oni koji su
zaljubljeni bivaju pokrenuti tom ljubavi.

Kako i sam Aristotel djelatnost (energia) prvog nepokretnog pokretača je po sebi život je
najbolji i vječni , Prvi nepokretni pokretač je odatle čosto mišljenje, a objekt njegova
mišljenja je on sam ili kako Aristotel kazuje on je mišljenje mišljenja (noesis noeseos) jer on
promišla samo ono što je dostojno njega, a a to je božansko i vječno.
Kako i sam Aristotel djelatnost (energia) prvog nepokretnog pokretača je po sebi život je
najbolji i vječni. Prvi nepokretni pokretač je odatle čisto mišljenje, a objekt njegova mišljenja
je on sam ili kako Aristotel kazuje on je mišljenje mišljenja (noesis noeseos) jer on promišla
samo ono što je dostojno njega, a a to je božansko i vječno.

Sažimajući osnovna obilježja Aristotelove metafizike Hellmut Flashara navodi da je ona

konstituirana od četiri onsovne odrednice:

- Opća ontologija koja zahvaća biće kao biće tako što istražuje sve oblike bitka u odnosu na
njihove povezanosti;

- teologija koja istražuje način postojanja vječne supstanicje s obzirom na njezin odnos
prema promjnljivome svijetu;

- znanost o principima koja se bavi istraživanjem uzroka i principa bitka s kritičkim osvrtom
na postojeća naučavanja;

- ousologija koja kao nauk o supstanciji istražuje način postojanja triju supstancija.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Aristotel: Metafizika
Damir Marić, Aristotelova "Prva FIlozofija" u zborniku radova Aristotelovanje
Jure Zovko, Klasici Metafizike
Branko Bošnjak: Grčka filozofija
Frederick Copleston: Istorija filozofije
Vladimir Filipović: Filozofijski rječnik