Ivo Vidan – Joyceovo dublinsko ishodište

Među svim europskim piscima, upravo je Irac James Joyce dao najveći i najoriginalniji prinos
razvoju modernizma u književnosti. Glavna djela u kojima su se u samoj formi iskazale
njegove ideje, a ujedno i ni od koga drugog dosegnuto bogatstvo i inventivnost jezika, jesu
Uliks (1922.) i Finneganovo bdjenje (1939.). Ako su njegove dvije zbirke pjesama i drama
Prognanici manje značajna djela, po kojima samima ne bi bio poznat, dvije druge ranije
knjige, zbirka pripovijedaka Dublinci (1914.) i roman Portret umjetnika u mladosti (1916.),
vrlo su vrijedna ostvarenja, koja valja čitati zbog njih samih, ali su ona i stepenice do već
spomenuta dva autorova najzrelija i najpunija dostignuća.

Rođen je u Dublinu, 2. veljače 1882. godine, u obitelji u kojoj se rodilo četrnaestoro djece, od
kojih je desetoro preživjelo svoje djetinjstvo. Otac, veseljak – malograđanin, poslao je sina na
školovanje isusovcima, kod kojih se, ozbiljan i uzoran đak, zamalo zaredio. Studirao je na
Sveučilišnom koledžu u Dublinu, a zatim otišao u Pariz gdje se s mukom održavao pišući
književne prikaze za irske novine. Vratio se nakon nekoliko mjeseci u Dublin, gdje mu je
majka bila na umoru. Iduće godine upoznao je Noru Barnacle, s kojom je uskoro napustio
domovinu. Nije htio da se službeno vjenčaju, a u Irskoj je nelegaliziran život u dvoje bio
nemoguć. Vjenčali su se 27 godina poslije, da bi njihovo dvoje djece u budućnosti izbjeglo
komplikacije oko nasljeđivanja. Najprije u Puli, a zatim u Trstu, uzdržavao se poučavanjem
engleskog jezika, a kad je izbio rat, sklonio se u neutralnu Švicarsku. Poslije okupacije
Francuske, u Drugom svjetskom ratu, napustio je Pariz nakon više od dva desetljeća života u
njemu, i ponovno se obreo u Zürichu, gradu gdje je još ranije izdržao nekoliko teških
operacija očiju. Nakon nekoliko mjeseci umro je zbog perforacije čira na dvanaestercu, 13.
siječnja 1941.

Uz nešto stihova i jednu dramu, napisao je uz par sitnijih rukopisa, četiri knjige proze koje po
svom stilu predstavljaju evoluciju
i sve složeniju razradu u biti iste konvencije od djela u djelo, pa se ona, zapravo, i po sadržaju
uvijek vraćaju na bitno istu temu, ali je iz knjige u knjigu obrađuje kompleksnije i simbolički,
sve jače se udaljujući od činjeničnog realizma.

U danima koje je proveo u istarskom podneblju, Joyce se, kad nije podučavao – ili pio, bavio
s dvije stvari: razrađivao je svoje teorijske misli o estetici (jedan od izvora po kojima ih
primjereno nazivaju proučavatelji jest »Pulska bilježnica«), a uz to bio je zaokupljen
rukopisom priča o svom rodnom gradu, koji je počeo još kod kuće – tri pripovijetke tiskao je
več u irskim novinama – a dopunio i zaključio u Trstu i u Rimu, gdje je kraće vrijeme
boravio.

Zbirka od petnaest novela, Dublinci (Dubliners), o građanima je irske prijestolnice, a

pokazuje zebnje i iskustva, zabave i poroke, krize savjesti i svijesti građana irskoga glavnog
grada, od djetinjstva do starosti. Pisana naturalističkom preciznošću, stilska pažljivost te
knjige stvara simboličke vrijednosti, koje djelu daju izrazimo moderne kvalitete. Objavljeno
je ono 1914., više od osam godina nakon što ga je Joyce poslao prvom od nekoliko
nakladnika, koje je pokušao zainteresirati za svoj rukopis, a oni, odnosno slagari, zbog nekih
su se pojedinosti u tekstu, koje nam danas ne bi zapele za oko, pobojali kazne i zapljene kad
izdanje bude otisnuto!

U jednom pismu nakladniku, koji je naposljetku i objavio knjigu, Joyce kaže da je htio
napisati »poglavlje o moralnoj povijesti svoje zemlje« i da je za mjesto zbivanja izabrao
Dublin, jer mu se taj grad učinio »središtem paralize«. Nemoć i osjećaj kako je svaka
aktivnost spriječena zaista su najšira, ali ne i imenovana tema svih tih priča (osim ako se
svećenika u prvoj ne shvati kao metonimiju, kao predstavnika te – u knjizi psihološke –
boljetice.)

Nedostaje volje i duhovnog poticaja; zamijenili su ih egoističnost, usredotočenost na sebe,

opsjednutost materijalnim probitkom, onesposobljenost za veće i samostalne činove. Joyce ne
kritizira otvoreno; njegov ujednačen ton, neemocionalan, neutralan iskaz, koji rijetko
vrednuje, a nikada ne sudi, proizlaze iz talenta koji, da bi postigao svoju svrhu, zatomljuje
glas s vlastitog stanovišta.
Želio je biti objektivan, pa piše stilom »savjesne sitničavosti«, kojim, zaključuje, ne može
nikog uvrijediti. »Nisam kriv što se zadah iz lijenog pepela, starih krpa i otpadaka ne može
ukloniti s mojih priča«. Zamislio je da prve tri priče pripadnu njegovom djetinjstvu, da im
slijede priče o mladenaštvu, pak one o zrelosti.

Posljednje bi se bavile javnim životom: »Bršljanov dan...« govori o politici, »Majka« o

umjetnosti u provincijskom okružju, »Milost« o religiji. Kad je naknadno dodao i posljednju,
petnaestu, ona kao da je sabrala motive svih koje su prethodile. Svom bratu Stanislavu
obraćao se iz Trsta pitanjima o brojnim tehničkim pojedinostima o komunalnim službama
(policija, ambulante...) i lokalnoj politici. Upotrijebio ih je funkcionalno, a da to ne bude
naturalistički izvještaj o materijalnim okolnostima svakodnevnih zbivanja.

Sve priče imaju, uvjetno rečeno, dva vida. Jedan je tematika, koja ih približava naturalizmu i
pripovjednoj tehnici kasne devetnaestostoljetne beletristike, a drugi je vrlo suptilan,
nenametljiv simbolizam, koji pojedinostima daje i neizravno, dublje značenje. Po toj
dvojakosti Dublinci su na pola puta od realizma do modernizma: čitaju se zbog onoga što
predočavaju, ali i zbog onoga što diskretno naviještaju i ne zaključujući sliku događanja
stvaraju raznolik, a po nečemu i zajednički, jedinstven, karakterističan smisao, što ga autor
otkriva ili, zapravo, što ga sam daje zbivanjima i sudbinama pojedinaca o kojima govori.
Neke od ovih priča čitamo lakše, jer specifičnost irske situacije, političke, kulturne, vjerske,
ne određuje bitno našu recepciju. Te su priče dosta univerzalne po onomu što pokazuju.
Druge pak, manji broj njih, zahtijevaju određenu obaviještenost o sredini koja je potakla
Joyceovo stvaranje, a pripovjedna tehnika koja će se u kasnijim djelima mnogo više
nametnuti pažnji, ovdje je još u prvim pokušajima.

Možda je najbliža realizmu u novelama Joyceovih neposrednih prethodnika, njegova novela

»Penzion«. Mladić koji je skrivio drugo stanje gazdaričine kćeri prinuđen je da je oženi.
Situacija je jasna, razmišljanje troje glavnih likova u granicama je okolnosti koje su do
situacije dovele. Ono što je baš Joyceovo jest sveprisutnost teme u nizu varijacija – u
zbivanjima, u mislima, u simboličkom značenju
 detalja u društvenom okolišu i u govoru. Obuhvaća fizičku prijetnju nasilna djevojčina brata,
ovisnost o poslodavcu – vlasniku velike katoličke vinarske tvrtke, prinudnu taktiku gazdarice;
a vjerske institucije, otjelovljene u crkvenom zvoniku, bdiju nad gradom i kontroliraju ga.
Sasvim je joyceovska osobitost jedna pojedinost, koju teško da će zapaziti netko tko grad
Dublin ne poznaje kao sam pisac: crkva u ulici Malborough, u koju se gđa. Mooney sprema
nakon što je bezbolno po sebe obavila razgovor s nesretnim »zavodnikom«, posvećena je –
kaže nam jedan nedavni komentator – Bezgrješnom začeću... Taj tip ironije, koja nastaje
upotrebom lokalnih dublinskih činjenica, provlači se i čitavim Uliksom.

Otvorenija interpretacijama, a opet u biti jednostavna, jest priča

»Eveline«. Djevojka kojoj je nakon teške bolesti umrla majka, i koja je izložena stalnoj kritici
nepovjerljiva oca, zaljubljena je u mornara i sprema se s njime pobjeći u Buenos Aires, gdje
on navodno ima stan i gdje će je on, vjeruje, ona, oženiti. Situacija nam se čini jasna: djevojka
je u opasnosti. Kako, međutim, da budemo sigurni? Mi pratimo njezine misli, a mladića,
Franka (što znači »iskren, otvoren«) čitatelj i ne susreće. Na večer, pri ukrcavanju na brod,
Eveline u zadnjoj sekundi odustaje. U tom prizoru, međutim, pisac nam više ne predočava
njezine misli. Zašto se to dogodilo? Nepovjerenje, obveza prema ocu, strah od budućnosti? To
autor ne tumači i ne razrađuje.

A nikad nećemo saznati je li Frank bio takav kako mu ime kaže – ili je lagao.

Što je zajedničko tim dvjema pričama, usprkos jednoznačnosti jednog svršetka i problemnosti
drugog? Protagonisti su smješteni u Dublin, žrtve su uskih okvira njegovih institucija i
strogosti njihovih načela, lišeni su poduzetnosti i samopouzdanja (u »Penzionu« i ne može
djelovati, a Eveline koči odgoj i plahost pred životom).

Tematski bliska, ali ispričana iz suprotne perspektive, jesu »Dva zavodnika«: dva mladića
pristupaju skromnim djevojkama, sluškinjama, da bi ih iskoristili i iznudili neki novac. Svijest
samo jednog od njih otvorena je čitatelju, ali, uz nešto konvencionalnog prikaza njegove
socijalne situacije, lako je apsorbirati i njegov lik, te
karakter njegova nešto sposobnijeg druga. Ono što tu priču nosi izvan kostura same
anegdote – nabavljanje zlatnika jest živahan prikaz grada u kojem svaka ulica kojom oni i
ljudi koje susreću prolaze, ima svoje ime, pa poznavatelju Dublina ostvaruju konkretnu
atmosferu ljetne večeri. Za druge, međutim, ta je predodžba znatno tanja nego, paradoks!,
kad bi opis bio tek općenitije realističan.

Daljnje dvije jednostavne priče su »Oblačić« i »Prijepisi« (»Counterparts« znači zapravo

obrnute slike, paslike?). Njihovi antijunaci suočeni rutinskom svakidašnjicom koja im
nameće obiteljske obveze, u svom izljevu neučinkovita bijesa postižu samo nova poniženja.
U obje priče neposredne žrtve su sinčići, a to što jedan obećaje spontano ocu da će se, ako
ga pusti, za njega moliti Majci Božjoj, podvlači duhovnu pustoš sredine u kojoj formalan
religiozni čin ima služiti kao sredstvo kojom će se izbjeći zaista nezasluženi udarci.

Općenito je mišljenje da je najslabija priča u zbirci jedna od najranijih, »Nakon trke«.

Provincijski Dublin ovdje dobiva neke kozmopolitske osobine, kao što je do danas slučaj sa
sličnim sredinama, kojima su međunarodna športska takmičenja na kratko podala takvu
auru. Priča nema onu čvrstoću i sigurnost po kojima je u mnogim drugim novelama mladi
Joyce već zreo pisac. Glavni lik, Jimmy, međutim, u svojoj osamljenosti, nesposobnosti da
se kontrolira i lakoj podložnosti euforiji – koju će prekinuti buđenje nakon pijančevanja –
tipičan je za dublinske adolescente, što ih susrećemo na mnogim mjestima u zbirci.(...)