Neven Sesardić, Iz Desne Perspektive

Neven Sesardić
Iz desne perspektive
Izdavač
Večernji list d.o.o.
Zagreb, Oreškovićeva 6H/1
Za izdavača
Radovan Klaić
Biblioteka “Večernji edicija”
Urednik
Zvonimir Despot
Lektura
Vlasta Erdeljac
Prijelom i priprema za tisak

Melania Marjanović
Naslovnica
RedPoint d.o.o.
Tisak
ISBN 978-953-280-166-8
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i

sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 817992
Neven Sesardić
Iz desne
perspektive
Zagreb, 2012.
Ljevičarima je jako teško tolerirati desničare jer oni desničare
smatraju zlima. Ja pak nemam nikakvog problema s toleriranjem
ljevičara jer naprosto smatram da su oni u krivu.
Roger Scruton
Predgovor
Ova se knjiga sastoji od tekstova koji su uglavnom bili objavljivani tije-

kom posljednjih 10-15 godina. Izuzetak su dva nova, ranije neobjavlje-
na teksta (o kapitalizmu i o diskriminaciji) te najstariji članak, iz 1989.
godine, koji je uključen zato što izravno raspravlja o osnovnoj temi
knjige – političkoj desnici. Ta tema je zapravo ujedinjujuća nit koja
se provlači kroz većinu tekstova i koja knjigu čini čvršće povezanom
cjelinom nego što bi to možda sugerirao površan pogled na naslove
pojedinih poglavlja.
Ako ovom knjigom uspijem uzdrmati pokojeg čitatelja u njegovim
tvrdim ljevičarskim uvjerenjima, smatrat ću to uspjehom. Međutim,
bio bih zadovoljan i kada bih samo naveo određeni broj ljudi da ozbilj-
nije razmotre neka trenutno nepopularna ili naširoko odbačena poli-
tička stajališta, ili ako bih one koji naginju desnici uspio ohrabriti da u
tome ustraju i da se ne daju prebrzo pokolebati u svojim stavovima. Na
kraju, nadam se da će čak i oni čitatelji koji se nakon svega neće složiti
s mojim političkim stajalištima ipak u ovim tekstovima naći poticaja
za daljnje razmišljanje o nekim spornim temama, kao i da će smatrati
korisnim i intrigantnim pobliže ispitati argumente suprotne strane.
Savjeti i kritike koje sam tijekom rada na ovim tekstovima dobio
od mnogih prijatelja učinili su knjigu znatno boljom nego što bi ina-
če bila. Posebnu zahvalnost dugujem Zvjezdani Dukić na konstantnoj
podršci i izuzetno korisnim diskusijama o svim ovdje pokrenutim te-
mama, Vlasti Erdeljac na ogromnom broju odličnih sugestija za jezič-
na i stilska poboljšanja te za izoštravanje argumentacije na pojedinim
mjestima, i Tanji Rudež na tome što me je redovito pozivala da pišem
za Jutarnji list usprkos tome što se nije slagala s mnogim mojim poli-
tičkim stavovima.
7
Također sam dobio veliku pomoć i korisne komentare od Tomisla-
va Bracanovića, Tomislava Janovića, Ante Sesardića, Mateja Sušnika i
Gorana Švoba. Konačno, htio bih posebno zahvaliti glavnom uredniku
Večernjeg lista, Goranu Ogurliću, koji je pokazao interes za objavljiva-
nje ove knjige, a također i Zvonimiru Despotu koji je odlično obavio
posao urednika.
8
Sadržaj
Uvod ............................................................................................. 11
I. Desnica za početnike .......................................................... 25

1. Bauk desnice ............................................................................. 27
2. Desno = glupo? ......................................................................... 30
3. Spavajte i dalje čvrsto, ljevičari! .................................................... 38
4. Čari kapitalizma ........................................................................ 44
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja! ................. 61

5. O nasljednosti inteligencije ......................................................... 63
6. Homoseksualni brak: pobjeda političke korektnosti i loših
argumenata ............................................................................... 68
7. O diskriminaciji i sličnim smrtnim grijesima ................................. 96
8. Tko će platiti besplatni studij? ....................................................111
III. Ruka iz groba: preostali tragovi komunizma ...........115

9. Crveno i crno: o komunističkom antifašizmu ...............................117
10. Ministrovo novo ruho .............................................................123
11. Filozofi prakse ponovno jašu ....................................................129
IV. Haški sud i oko njega ......................................................137

12. Hrvatski helsinški odbor? Ne, hvala! ..........................................139
13. HHO tone još dublje ..............................................................147
14. Haška presuda pada na ispitu iz logike .......................................153
V. Filozofija u ležernijem tonu ..........................................163

15. Filozofska matineja: jedno intelektualno sazrijevanje ....................165
16. U potrazi za tajnovitom Carmen de Macedo...............................184
17. Top lista slavnih filozofa ..........................................................189
18. Bitak nadolazi u pet popodne ...................................................194
Podaci o tekstovima........................................................................199
O autoru.......................................................................................200
9
Uvod
U ovom ću uvodu dati osnovne informacije o svakom od pet dijelova

knjige. Nastojat ću reći ponešto o nastanku pojedinih tekstova i o nji-
hovu osnovnom sadržaju, a bit će tu i dodatnih informacija i komenta-
ra koji će, nadam se, baciti novo i korisno svjetlo na teme o kojima se
u člancima raspravlja.
I
Prvi dio, pod naslovom “Desnica za početnike”, donosi tekstove u koji-
ma pokušavam razbiti neke raširene mitove o političkoj desnici. Naime,
čak i pred sam krah komunizma u Hrvatskoj, brojni su ljudi još uvijek
zazirali ne samo od toga da se sami otvoreno deklariraju kao politički
desničari, nego i da javno brane i samu legitimnost desne opcije u po-
litici. Nemojmo zaboraviti da je i izravno zagovaranje antikomunizma
mnogima u tadašnjoj oporbi u nastajanju zvučalo nekako preradikalno,
a da se ne spominje eventualno otvoreno i frontalno suprotstavljanje
svim lijevim stajalištima.
Kada sam početkom osamdesetih krenuo u svoj mali “križarski
pohod” protiv marksizma, sjećam se kako su mi neki dobronamjerni
čitatelji tadašnjih mojih članaka prije objavljivanja sugerirali da ubacim
u tekst barem poneku kratku rečenicu u kojoj bih objasnio da, usprkos
kritiziranju marksizma, ipak nemam ništa protiv socijalizma, socijal-
demokracije i drugih “progresivnih” političkih pokreta. Taj savjet nije
proizašao samo iz opreza i sa strateškom idejom da bih na taj način
možda mogao lakše izbjeći potencijalne napade ili druge nevolje, nego i
iz čvrstog uvjerenja tih mojih poznanika da, naravno, budući da nisam
loš čovjek, sigurno ne mogu biti na suprotnoj strani političkog spektra!
11
Još jedan primjer koji pokazuje koliko je bilo teško osloboditi se

ljevičarskih ideoloških fiksacija jesu riječi Josipa Županova, jednog od
najoštrijih kritičara tadašnjeg raspadajućeg sustava, koje je izrekao u
intervjuu beogradskoj Dugi pred kraj 1988. godine: “Vi me navodite
da kažem da jugoslavensku ekonomiju treba privatizirati, ali ja to ne
mogu reći jer na kraju krajeva ja sam još uvijek socijalist i kao takav
ne podržavam privatizaciju. Vjerojatno je, međutim, da kad bi se to
napravilo, Jugoslavija bi prebrodila ekonomsku krizu.”
Štoviše, otpor prema objavljivanju desnih autora nije u to vrijeme
dolazio samo od partijskih cenzora, nego čak i od onih koji su drastično
i na vlastitoj koži iskusili komunistički teror. Dramatična ilustracija je
slučaj Karla Štajnera, autora poznate knjige 7000 dana u Sibiru, koji se
1988. godine usprotivio objavljivanju hrvatskog prijevoda Arhipelaga
Gulag, i to zato što je on Solženjicina smatrao zastupnikom “najgore
vrste reakcionarne politike”. Dakle za Štajnera je taj drugi bivši logoraš
i politički zatvorenik očito bio toliko daleko na onoj “tamnoj” stra-
ni političkog spektra da je on jednostavno smatrao nedopustivim da
Solženjicinova epohalna knjiga o strahotama sovjetskih radnih logora
dopre do hrvatskog čitateljstva.
Nema zapravo ničeg čudnog u tome da je nesmiljena politička in-
doktrinacija kojoj smo bili izloženi desetljećima, proizvela ne samo po-
mak dijela javnog mnijenja ulijevo, nego i duboke predrasude prema
desnici. Ali ono što je neobično jest činjenica da u nekim krugovima taj
zazor i refleksna negativna reakcija traju još i danas.
Neposredno nakon što sam se prije dvije godine u člancima u Ju-
tarnjem listu i sâm deklarirao kao desničar (drugo i treće poglavlje u
ovoj knjizi), sreo sam u gradu jednu prijateljicu koja mi je odmah na-
kon pozdrava rekla: “Ono što si napisao u novinama da si desničar, to
si se šalio, zar ne?”. Ne, uopće se nisam šalio. Ljudi, pa biti desničar
samo po sebi nije ništa loše! To zvuči loše samo onima koji desnicu
automatski povezuju s vrlo ekstremnim i doista krajnje dubioznim po-
litičkim stajalištima. Ali takva je slika desnice isto toliko neopravdana
kao i analogna ideja da svaki ljevičar mora biti staljinist ili pristaša ko-
munističkog totalitarizma.
12
Uvod
Posebno su intelektualci (i to ne samo u Hrvatskoj) skloni takvom

apriornom odbacivanju svega desnog. Zbog toga njihovi politički na-
zori ponekad postaju toliko pomaknuti ulijevo i očišćeni od desnih
“zastranjivanja” da na kraju ono što u njihovoj vizuri izgleda kao naj-
desnije stajalište zapravo još uvijek može duboko spadati u ono što se
normalno smatra ljevicom.
Ilustrativan primjer takve deformiranosti političkog spektra bivši je
predsjednik Harvarda Larry Summers koji opisuje kako je on sa svojim
uvijek istim, nepromijenjenim političkim nazorima bio različito perci-
piran u dvjema različitim sredinama: na sveučilištu, i u administraciji
Billa Clintona. Premda se uvijek konzistento deklarirao kao ljevičar
i pristaša Demokratske stranke, Summers kaže da je u Washingtonu
pripadao desnom krilu ljevice, dok je na Harvardu završio na desnom
krilu desnice. Dakle, premda je prema vlastitoj prosudbi i prema uo-
bičajenoj terminologiji nesumnjivo bio ljevičar, ispada da je njegovo
sveučilište bilo toliko lijevo orijentirano da je tamo bilo vrlo teško naći
ljude koji bi bili desnije od njega!
Takva dominacija lijevih ideja na sveučilištima i među kulturnim
elitama stvara privid da desnica nema intelektualni kredibilitet te da
desne ideje u pravilu mogu prihvaćati samo primitivci, vjerski zatucani
ljudi ili, u krajnjoj liniji, društveni ološ. Upravo je ispravljanju takve
sasvim pogrešne predodžbe posvećen prvi dio knjige, ali taj se isti cilj
provlači i kroz ostale dijelove.
Esej “Čari kapitalizma” (četvrto poglavlje) ostvarit će svoju osnov-
nu namjeru ako barem neke radikalne protivnike slobodnog tržišta na-
vede da malo preispitaju svoja stajališta. Na žalost, sudeći prema žestini
i krutosti onih koji u posljednje vrijeme širom svijeta demonstriraju
protiv kapitalizma, oni najčešće ne izgledaju prijemčivi, a niti su uopće
zainteresirani, za argumente suprotne strane.
Posebno je razočaravajuće kada se i studenti, od kojih se ipak oče-
kuje minimalna intelektualna znatiželja, bore protiv “vladavine kapita-
la” uglavnom samo ponavljajući izlizane marksističke parole, ne sma-
trajući potrebnim da se bar površno upoznaju s idejama onih drugih
klasika, tj. klasika ne-marksizma.
13
Da stvar bude gora, ima čak slučajeva da su studenti doslovno bje-

žali od tih njima omraženih ideja kao vrag od tamjana. Na primjer,
filozof Robert Nozick u jednom intervjuu opisuje zanimljivu epizodu
iz 1969. godine, dakle iz vremena poznatih “studentskih gibanja” koja
su još uvijek uzor i mnogim današnjim antikapitalistima. Elem, nakon
što je Nozick tada najavio da će na Harvardu držati kolegij o moralnom
vrednovanju kapitalizma, studenti su se uznemirili. Oni su, izgleda,
doznali da se na popisu literature ne nalaze samo Marx i još pokoja so-
cijalistička knjiga, nego da su tamo i djela onih koji brane kapitalizam,
kao što su Hayek, Mises i Friedman. Očito je to bila kap koja je prelila
čašu. Na početku semestra jedan je poslijediplomac s Odsjeka za filozo-
fiju prišao Nozicku i rekao mu: “Mi nismo sigurni da ćete moći držati
taj kolegij.” Kada je začuđeni Nozick zatražio objašnjenje, student mu
je kazao “Pa znate, Vi ćete tamo govoriti neke stvari...”, a zatim je
nešto promumljao o tome kako bi moglo doći do prekida predavanja i
demonstracija za vrijeme nastave.
Zanimljiv je mentalitet tih mladih ljudi koji su imali nevjerojatnu
sreću dobiti priliku za studiranje na najboljem sveučilištu na svijetu,
a onda, umjesto da pozdrave različite pristupe i kritičku analizu, oni
nastoje prijetnjama i silom natjerati profesore da im ubrizgaju jaku
dozu ljevičarske indoktrinacije. (Naravno, dobro je poznato da mnogi
profesori vrlo rado udovoljavaju takvoj želji studenata tako da nikakve
prijetnje obično i nisu potrebne.)
II
Drugi dio knjige (“Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!”) posve-
ćen je onim temama u vezi s kojima politička korektnost, uglavnom li-
jeve provenijencije, strogo propisuje što trebamo misliti. U suprotnosti
s gromoglasno deklariranom slobodom mišljenja, u stvarnosti većina
ljudi vrlo brzo nauči da je jako važno razlikovati one stavove koje smiju
izraziti od onih koje je “pametnije” zadržati za sebe.
Najopasnije minsko polje u ovom slučaju nije puka tvrdnja o po-
stojanju psiholoških razlika između ljudskih grupa (posebno između
pripadnika različitih rasa), nego je to sugestija da bi te neporecive psi-
14
Uvod
hološke razlike mogle imati biološko objašnjenje. Evidentno, riječ je o

empirijskom pitanju na koje bi valjda trebala odgovoriti znanost, ali
ishod je previše važan a da bi se prepustio slučaju. Pobjednik je unapri-
jed proglašen (to je teorija da su spomenute grupne razlike isključivo
rezultat diskriminacije i opresije), a za one koji podržavaju biološko
objašnjenje, zaključuje se ne samo da su u krivu, nego im se odmah
imputira i rasizam. O svemu tome sam detaljno pisao u svojoj knjizi
Making Sense of Heritability iz 2005. godine, a članak “O nasljednosti
inteligencije” (peto poglavlje) prenosi neke od ideja iz te knjige u vrlo
sažetom obliku.
Šesto poglavlje (“Homoseksualni brak: pobjeda političke korek-
tnosti i loših argumenata”) pokušava pokazati da argumenti protivnika
homoseksualnog braka imaju mnogo veću snagu nego što se obično
misli. Čak i sofisticirani intelektualci koji podržavaju homoseksualni
brak, često nemaju strpljenja upustiti se u stvarnu kritičku analizu su-
protnog stajališta i umjesto toga prebrzo nastoje proglasiti tradicionali-
ste iracionalnima te ih i moralno dezavuirati imputirajući im homofo-
biju i “govor mržnje”.
Nova ilustracija ogromne netolerancije prema tradicionalnom
pogledu na brak jest nedavni slučaj vlasnika jednog lanca restorana u
Sjedinjenim Državama koji je javno rekao kako on smatra da bi brak
uvijek trebao biti između muškarca i žene. Istog su ga časa sa svih strana
napali i insinuirali da mrzi homoseksualce, a gradonačelnici triju veli-
kih američkih gradova (Chicaga, Bostona i San Francisca) izjavili su da
je njegov stav potpuno neprihvatljiv te da mu zbog toga neće dopustiti
otvaranje restorana u svojim jurisdikcijama.
Krimen vlasnika tog lanca restorana zapravo se sastojao samo u
tome da se on usudio izraziti mišljenje koje inače dijeli većina Ameri-
kanaca. No, usprkos tome što je riječ o potpuno mainstream stajalištu,
politički su ga komesari oštro osudili te su obznanili da nitko s ta-
kvim politički nekorektnim stavovima neće dobiti biznis u “njihovim”
gradovima. Gradonačelnik San Francisca je, štoviše, izjavio: “Najbliži
restoran tog lanca je 40 milja daleko od San Francisca i ja im jako pre-
poručujem da ne pokušaju doći imalo bliže.”
15
Stvari su išle dotle da je i kompanija Jima Hensona (tvorca Mup-

peta) odlučila prekinuti poslovni ugovor s tim “homofobnim” restora-
nima i prestati im isporučivati Muppet-igračke koje su obično dobiva-
la djeca posjetitelja. Nema što, ideološka isključivost očito je dosegla
vrhunac ako je pravednički gnjev obuzeo čak i Muppete (premda to
možda i nije tako iznenađujuće jer se već odavno govorkalo da su Ernie
i Bert homoseksualci).
Dva preostala teksta u ovome dijelu (sedmo poglavlje “O diskri-
minaciji i sličnim smrtnim grijesima” i osmo poglavlje “Tko će platiti
besplatni studij”) pokazuju, vezano za dvije različite teme, koliko je
važno fokusirati se ne samo na ono što se želi postići određenim mje-
rama, nego i na ono što mogu biti neizbježne, premda nenamjeravane,
posljedice tih mjera.
Riječ je o slavnoj distinkciji između onoga što se vidi i onoga što se
ne vidi, na koju je još 1850. godine upozorio veliki zagovornik slobod-
nog tržišta Frédéric Bastiat: “U području ekonomije bilo koji postupak,
navika, institucija ili zakon proizvodi ne samo jednu posljedicu, nego
niz posljedica. Od tih posljedica, jedino se prva pojavljuje odmah: ona
se manifestira istovremeno sa svojim uzrokom – ona se vidi. Ostale
se posljedice pojavljuju jedna za drugom kasnije – one se ne vide, a
za nas je dobro ako ih možemo predvidjeti. U tome se sastoji i cijela
razlika između lošeg i dobrog ekonomista – prvi vodi računa o vidljivoj
posljedici, dok drugi uzima u obzir i one posljedice koje se vide, kao i
one koje tek treba predvidjeti... Odatle slijedi da loš ekonomist cilja na
malen i neposredan pozitivni efekt, koji će kasnije biti popraćen nekim
velikim zlom, dok dobar ekonomist cilja na veliko kasnije dobro, uz
rizik nekog malog neposrednog zla.”
Primjenjujući ovu distinkciju na problem diskriminacije, u sed-
mom poglavlju pokazujem kako mnogi ljevičari u obrnutoj diskrimi-
naciji vide samo neposredni efekt pomaganja onima kojima je ranije
učinjena nepravda, a izmiče im nevidljivi negativan efekt da takav po-
stupak nanosi veliku nepravdu ljudima koji nisu ništa skrivili, a čak i
u stanovitoj mjeri šteti onima kojima se želi pomoći. Primjenom iste
distinkcije na problem “besplatnog” studiranja u osmom poglavlju
16
Uvod
ćemo se pak uvjeriti da se iza vidljivog neposrednog efekta javnog fi-

nanciranja visokog školstva skriva nevidljivi negativan efekt da u stvari
najsiromašniji slojevi u tom slučaju velikim dijelom plaćaju za studira-
nje onih bolje stojećih.
Moj cilj nije dokazati da su desna rješenja uvijek dalekovidnija i
bolja od lijevih. Ali čini mi se da se mnogi ljudi opredjeljuju za ljevicu
zato što ih prebrzo ponesu lijepe političke ideje o ostvarivanju jedna-
kosti, borbe protiv siromaštva, zaštite slabijih itd., a da te prijedloge ne
domisle do kraja i ne sagledaju njihove negativne konzekvencije koje su
teže vidljive, ali nisu zbog toga ništa manje realne.
III
Treći dio knjige naslovljen je “Ruka iz groba: preostali tragovi komu-
nizma”. Prije nego što kažem nekoliko riječi o tekstovima iz tog dijela,
dopustite jednu kratku digresiju.
Nikad mi nije bilo jasno kako je moguće da tako ogroman broj
ljudi na Zapadu još uvijek obožava, i čak javno slavi, jednog fašističkog
političara koji je poznat po tome što je nakon preuzimanja vlasti zajed-
no s malom grupom istomišljenika uspostavio totalitarističku straho-
vladu, uveo tajnu policiju, organizirao koncentracijske logore te osob-
no zapovijedao zloglasnim zatvorom u kojem su masovno provođene
egzekucije bez suđenja ili nakon suđenja koje je bilo obična parodija.
Možete li mi vi to objasniti?
Nadam se da sam pobudio vašu znatiželju, ali pretpostavljam da
vjerojatno nemate pojma o kome govorim. Nije nimalo čudno jer sam
namjerno tog čovjeka opisao pogrešno, ali samo u jednom detalju. On
nije bio fašist, nego komunist. Sve je ostalo što sam o njemu rekao,
istina.
Pogađate li sada? Naravno, riječ je o Ernestu Che Guevari.
Izgleda da, kao što kaže latinska poslovica, kad dvojica rade isto,
nije isto. Nema nikakve dvojbe da bi fašist s takvom mračnom biografi-
jom naišao na sveopću osudu i zgražanje, ali iz nekog razloga komunist
17
s jednako krvavim tragom može postati idol milijuna ljudi i simbol

borbe za slobodu. Toliko je snažna, ali i pogubna, ta čudna magija lje-
vice! Apsurd te crno-crvene asimetrije jedna je od glavnih tema devetog
poglavlja.
Druga dva teksta u ovom dijelu (deseto i jedanaesto poglavlje)
raspravljaju o pokušajima bivših praksisovaca da se prilagode novim
okolnostima u Hrvatskoj, nakon njezina osamostaljenja i kraha jedno-
partijskog sustava.
Filozofski gledano, praksisovska škola nije ostavila nikakav značaj-
niji trag čak niti u lokalnim balkanskim okvirima. Danas nema nikoga
tko bi nastavljao filozofsku tradiciju tzv. “stvaralačkog marksizma” ili
“mišljenja revolucije”, a nemoguće je detektirati i bilo kakav utjecaj
tih ideja na suvremene filozofske diskusije. Opus onih koji još uvijek
predaju na fakultetima, a koji su nekada pripadali tom krugu, filozofski
je toliko minoran da bi teško zadovoljio i minimalne kriterije ozbiljne
stručne verifikacije nužne za izbor u zvanja sveučilišnih nastavnika.
Politički, situacija je još gora. Čak su i mnogi od najvećih praksi-
sovskih simpatizera sa Zapada bili toliko šokirani virulentnim srpskim
nacionalizmom vodećih praksisovaca da su odlučili prekinuti svaku
vezu s njima. Na primjer, Seyla Benhabib sa sveučilišta Yale, urednica
nekadašnjeg časopisa Praxis International, izjavila je prije nekoliko go-
dina da “ima averziju” pratiti što se događa s njezinim praksisovskim
kolegama iz bivše redakcije. Slično tomu, kada su Gersona Shera, ame-
ričkog autora poznate knjige o praksisovcima iz sedamdesetih godina
pitali za mišljenje o toj grupi filozofa, on je uzvratio: “Zgranut sam
što se zanimate za Praxis u ovom trenutku.” Ti se ljudi osjećaju pre-
varenima jer su dugo vremena vjerovali kako je bitna karakteristika
praksisovske filozofije bila upravo konzekventna borba protiv svakog
nacionalizma. Oni se sada pitaju: ako praksisovci nisu bili istinski in-
ternacionalisti i humanisti, kao što su se nama uvijek prezentirali, tko
su onda zapravo bili ti ljudi?
Takva se pak pitanja u nas nerado postavljaju, premda bi bila pot-
puno opravdana. Jer ako već postoji ta zlokobna sjena srpskog naciona-
lizma nad Praxisom, a kad se tome doda da jedan od doajena zagrebačke
18
Uvod
praksisovštine izjavljuje kako je hrvatska nacija “genetski poremećena”

i “bolesna u svojoj genetskoj srži”, nemamo li pravo pokazati interes za
mišljenje ostalih ljudi iz istog kruga o toj njegovoj tvrdnji? A činjenica
je da ga nitko od njih do sada nije zbog toga kritizirao. Naprotiv, kad
god su ga spominjali, bilo je to u svrhu glorifikacije.
Ljevičari imaju razrađenu strategiju kako suzbiti nastojanja da se u
javnosti povede rasprava o mnogim njihovim spornim postupcima iz
perioda lijevog totalitarizma, kao i o posve očiglednoj mogućnosti da
je njihov novokomponirani slobodarski rječnik zapravo manje rezultat
njihove evolucije, a više političke mimikrije. Oni svako pokretanje ta-
kve diskusije obično dočekuju zauzimajući pozu žrtve i žaleći se da ih se
progoni i da se stvara mekartijevska atmosfera lova na vještice.
Taj pokušaj da se prijeđe iz obrane u napad, uzaludan je potez očaj-
nika jer je ispitivanje prošlih postupaka potpuno legitimno, a pogotovo
ako je riječ o nekome tko pokušava graditi političku karijeru na bazi
svojeg selektivno pročišćenog životopisa.
Osim toga treba usput reći još nešto: koliko god bilo opravdano
kritizirati metode senatora Josepha McCarthya u njegovoj potrazi za
neprijateljima Sjedinjenih Država na početku hladnog rata, nemamo
razloga prihvatiti ljevičarsku floskulu o tome da se tu radilo o lovu na
vještice. U stvari, te su “vještice” postojale.
Doduše, brojni su nas intelektualci dugo uvjeravali da su tadašnje
priče o infiltriranju sovjetskih špijuna u ključne američke institucije
bile rezultat čiste paranoje ili da su naprosto služile kao zgodan instru-
ment za obračun s “naprednim” političkim elementima. Međutim, s
vremenom su na vidjelo izbili nepobitni dokazi da su brojni ljevičari
doista surađivali sa sovjetskim tajnim službama, uključujući ne samo
notorne Algera Hissa i Juliusa Rosenberga (u čiju su se nevinost mnogi
zaklinjali), nego i neke američke političare na vrlo visokim funkcijama.
Kuriozitet je da se na KGB-ovom popisu agenata između ostalih našao
čak i osnivač te dugogodišnji glavni urednik jednog od vodećih filozof-
skih časopisa u Sjedinjenim Državama!
19
IV
U četvrtom dijelu knjige (“Haški sud i oko njega”) dva su članka o
Hrvatskom helsinškom odboru i njegovoj neslavnoj ulozi u sudskom
procesu hrvatskim generalima u Haagu, a tu je i tekst u kojem nastojim
pokazati da argumentacija prvostupanjske presude Haškog suda pati
od fatalnih nedostataka te da je ključna optužba za etničko čišćenje
ostala potpuno nedokazana.
Možda se pitate: kako čovjek koji već petnaestak godina živi na
Dalekom Istoku dođe na ideju da za hrvatske novine napiše nešto o
Hrvatskom helsinškom odboru? Evo kako. Čitajući hašku presudu hr-
vatskim generalima s čuđenjem sam ustanovio da je Haški sud odlučio
potpuno ignorirati poznatu brošuru HHO-a o zločinima nakon Oluje i
to naprosto zato što je ocijenio da je riječ o vrlo aljkavo sastavljenom do-
kumentu koji niti u jednom svojem dijelu ne može biti pouzdan izvor
informacija. (Usput rečeno, sudsko je vijeće iz istih razloga odreklo bilo
kakvu dokaznu vrijednost i dokumentarnom filmu “Oluja nad Kraji-
nom”, koji je inače doživio veliki publicitet i u Hrvatskoj i izvan nje).
Iznenadilo me je što takvo porazno očitovanje Suda o HHO-u nije
imalo gotovo nikakav odjek u hrvatskim medijima i što je ta organizacija i
dalje nastavila uživati ugled u velikom dijelu hrvatske javnosti. Svatko tko
je htio, mogao je lako doći do spomenute brošure HHO-a (premda ona,
začudo, nije slobodno dostupna na internetu) i uvjeriti se da je Haški sud
bio apsolutno u pravu što taj dokument nije želio niti štapom dodirnuti.
Također, transkripti višednevnog svjedočenja bivšeg predsjednika HHO-
a ukazali su na brojne dodatne aljkavosti i druge nedostatke u radu te
institucije. Dakle postojali su itekako jaki razlozi za sumnju u kredibilitet
HHO-a, no nitko nije pokušao skupiti sve te relevantne činjenice i na
osnovi njih otvoriti pitanja koja su se logički nametala.
Jedino moguće objašnjenje nesklonosti mnogih da kritiziraju
HHO jest povjerenje koje ljudi obično imaju u nevladine organizacije.
Nevladine organizacije mogu griješiti, ali one su, smatra se, barem u
principu vođene plemenitim, općim interesima, za razliku od vladinih
tijela koja su politički motivirana i stoga uvijek spremnija na manipula-
ciju podacima, ekonomiziranje istinom ili čak izravno laganje.
20
Uvod
Da, istina je da vlada nastoji realizirati svoje deklarirane ciljeve koji

nisu uvijek općeprihvaćeni (jer su, recimo, vezani samo za politički
program većinske stranke na vlasti), dok deklarirani ciljevi nevladinih
organizacija uglavnom nailaze na opće odobravanje jer se tiču nekih
univerzalnih vrijednosti. Tko bi, na primjer, mogao biti protiv zaštite
ljudskih prava?
Ali tu treba biti oprezan. Iz same činjenice da nevladina organiza-
cija ima deklarirani cilj s kojim se svi slažu, nikako ne slijedi da tom
organizacijom neće zavladati ljudi koji će pod krinkom univerzalnih
ljudskih vrijednosti pokušati krišom i nedeklarirano ostvariti neke svo-
je parcijalne interese. Stoga je zdravi skepticizam uvijek na mjestu. Ili,
kao što bi Ronald Reagan rekao: “Vjeruj, ali ipak provjeri!”
U slučaju HHO-a provjera je pokazala da ta organizacija nije za-
služivala povjerenje javnosti. I to ne zato što su njezini članovi napravili
neke pogreške (jer to je, naravno, neizbježno), nego najviše zato što su
oni uglavnom griješili u jednom određenom smjeru, što jasno ukazuje
na to da pogreške nisu bile plod slučajnosti, već su bile proizvod nekih
specifičnih interesa.
Nekritičko prihvaćanje pretpostavke o dobrim namjerama HHO-a
teško je razumjeti i zato što su čak i vodeći ljudi ljevice znali upozora-
vati na opasnost da se u nevladine organizacije infiltriraju elementi koji
će lijepo zvučeće parole o ljudskim pravima rado zloupotrijebiti u neke
neprincipijelne svrhe. Na primjer, u svojem poznatom radu “Ljudska
prava kao politika” iz 2001. godine, Michael Ignatieff kaže: “Mnoge
od tih nevladinih organizacija zagovaraju univerzalistički jezik ljudskih
prava, ali ga zapravo koriste zato da bi branile vrlo partikularističke
ciljeve: prava određenih nacionalnih grupa, manjina ili klasa… Oso-
be koje vode brigu o tome da se ne krše ljudska prava Palestinaca, ne
moraju nužno toliko brinuti o slučajevima kada Palestinci krše prava
Izraelaca, ili obratno.”
Treći tekst u ovom dijelu (četrnaesto poglavlje “Haška presuda
pada na ispitu iz logike”) analiza je same haške presude. Prvi impuls
za pisanje tog članka dobio sam nakon čitanja komentara presude iz
pera hrvatskih pravnih stručnjaka, političkih analitičara, novinara, a
21
čak i “prijatelja” s Facebooka. U tom je mojem uzorku većina podržala

odluku Haškog suda i otpisala je masovni revolt Hrvata presudom kao
rezultat zaslijepljenog nacionalizma i nesposobnosti ljudi da se suoče s
istinom o hrvatskim zločinima te potrebom da se oni kazne.
Bilo je tu raznih tipova argumenata, od onih koji su se možda mo-
gli činiti uvjerljivim na prvi pogled, pa sve do nekih koji očigledno
nisu imali nikakvu snagu. U ovu posljednju grupu ulazi i primjer jed-
nog relativno poznatog hrvatskog filozofa koji je još u sasvim ranoj
fazi suđenja objavio novinski članak u kojem je na osnovi krajnje ten-
dencioznog rezoniranja i bez ikakvog razmatranja dokaznog materijala
zaključio kako je stav optužbe da je Oluja bila sastavni dio udruženog
zločinačkog pothvata zapravo “normalna reakcija civiliziranog svijeta
na divljački i necivilizirani poduhvat”.
Sve me je to uvjerilo da vrijedi odvojiti nekoliko dana i uhvatiti
se direktno u koštac sa svih tisuću i nešto više stranica dokumenta u
kojem je Haška presuda detaljno obrazložena. Nakon što sam to do-
ista i napravio, shvatio sam da su mi pozitivni komentari o presudi s
pravom izgledali neuvjerljivi jednostavno zato što je i sama presuda
stvarno logički neodrživa. Ukratko, jedna od najtežih inkriminacija,
navodno protjerivanje Srba iz Hrvatske, uključivala je zajedničko po-
stojanje triju neovisnih elemenata (vidi detaljnije o tome u četrnaestom
poglavlju) pa je stoga prisutnost svakog od tih triju elemenata morala
biti dokazana izvan svake razumne sumnje kako bi čitava inkriminacija
bila dokazana izvan svake razumne sumnje. Pokušao sam pokazati da
argumentacija koju je Sud ponudio nije došla ni blizu toga da bi mogla
ispuniti tako zahtjevan kriterij dokazivanja.
V
Peti dio (“Filozofija u ležernijem tonu”) sadrži tekstove koji bi trebali
biti, između ostalog, i zabavno štivo. Čitatelji će prosuditi je li taj cilj
barem djelomično ostvaren.
Petnaesto je poglavlje (“Filozofska matineja: jedno intelektualno
sazrijevanje”) u izvjesnoj mjeri autoironičan opis mojih lutanja u filo-
22
Uvod
zofiji, rađanja interesa za politiku i otkrivanja kako se filozofski idea-

li jasnoće mišljenja i logičke koherentnosti mogu upotrijebiti u borbi
protiv štetnih ali raširenih političkih mitova. Taj tekst pokušava done-
kle dočarati atmosferu sedamdesetih i osamdesetih godina, i to iz ne
sasvim objektivne perspektive jednog od sudionika tih događanja.
Šesnaesto poglavlje (“U potrazi za tajnovitom Carmen de Mace-
do”) donosi, za anale filozofskog objavljivanja, prilično neobično priču
o publiciranju članka pod izmišljenim imenom u vrhunskom filozof-
skom časopisu. Do korištenja pseudonima je došlo zbog bojazni da
bi sasvim neuobičajeni postupak recenziranja u tom časopisu mogao
otvoriti mogućnost pristranog prosuđivanja članka, pa čak i to da na
konačnu odluku utječu osobni animoziteti. Zanimljivo je da su uredni-
ci časopisa u kojem je tekst objavljen bili naknadno pozvani da o svemu
iznesu svoje mišljenje u magazinu u kojem je ta čitava priča izašla na
vidjelo, ali oni su se odlučili na šutnju. Tako vjerojatno nećemo nikada
doznati je li na njihovu kasniju odluku da promijene dotadašnju spor-
nu proceduru recenziranja članaka možda utjecalo i lukavstvo nestašne
i neuhvatljive Carmen.
Sedamnaesto poglavlje (“Top lista slavnih filozofa”) napisano je
povodom završetka drugog milenija kad je ta prilika bila korištena kako
bi se u mnogim područjima napravili pregledi postignuća u posljed-
njih tisuću godina i kad su se radile rang-liste svega i svačega. Mene je
zapala zadaća da u kratkom novinskom tekstu napravim jedan takav
saldo za filozofiju, što sam i učinio na jedini način koji mi je izgledao
smislen, naime, pokušavajući naglasiti neke smiješne strane filozofije
(kojih zapravo ima mnogo više nego što ljudi misle). Ali, pored humora
imao sam i ozbiljniji cilj: demistificirati sliku koju mnogi ljudi imaju o
filozofiji te ih uvjeriti da filozofija ne mora uvijek biti obilježena nepro-
zirnim žargonom, apstraktnošću i odsječenošću od bilo čega što zanima
običnog čovjeka.
Kritika one filozofije koja se odvija u zrakopraznom prostoru, na-
stavlja se i humoristički zaoštrava u osamnaestom poglavlju (“Bitak na-
dolazi u pet popodne”).
23
I.
Desnica za početnike
1. Bauk desnice
Pogledajte sljedećih deset kvadratića koji prikazuju različita moguća

politička stajališta, od krajnje lijevog do ekstremno desnog.
Koje biste od tih deset polja izabrali kao ono koje najbolje odgova-
ra vašim političkim pogledima?
Velika je vjerojatnost da ste svoje mjesto našli negdje lijevo od ver-
tikalne crte. Uvjeren sam da bi empirijsko istraživanje pokazalo kako se
golema većina ljudi u nas prepoznaje u nekome od lijevih pet kvadrata,
a da bi desna strana ostala gotovo posve prazna. (Ovakvo ispitivanje,
provedeno prije nekoliko godina u Velikoj Britaniji, otkrilo je prilično
ravnomjernu raspodjelu u oba smjera).
Pojmovi lijevog i desnog podliježu, kao što je poznato, različitim
definicijama, a postoji i ozbiljna sumnja je li ta dihotomija uopće smi-
slena ili upotrebljiva. Usprkos tome, u mnogim sredinama ljudi uglav-
nom mogu svoje političke nazore prilično lako locirati negdje na jed-
nodimenzionalnoj ljestvici lijevog i desnog.
Evo, samo ilustracije radi, jednog tipičnog niza političkih pro-
grama poredanih po toj skali: komunizam, socijalizam, socijaldemo-
kracija, liberalizam, konzervativizam. Razlika između lijevog i desnog
jest relativna. Osim ekstremne ljevice i ekstremne desnice, koje imaju
fiksan položaj, ostale pozicije mogu promijeniti svoje mjesto ovisno o
konkretnom političkom kontekstu. I komunist može biti desničar, na
primjer ako su na poprištu političke borbe ostali samo komunisti te ako
se većina njegovih drugova nalazi lijevo od njega. Eliminiranje čitave
jedne strane političkog spektra može zapravo lako dovesti do toga da
27
se čovjek nađe baš na onoj strani koju je nastojao (i uspio) zbrisati s

političke scene.
To se stvarno i dogodilo Buharinu. Kada je 1918. godine oformlje-
na ustavotvorna skupština u kojoj su boljševici imali manje od jedne
četvrtine svojih predstavnika, on je predlagao da se rastjeraju desničar-
ski delegati, a da se ostatak proglasi revolucionarnom konvencijom.
Desnica je, doista, ubrzo bila uklonjena s političke pozornice na nešto
drukčiji i jednostavniji način, ali dvadeset godina nakon toga Buharin
je bio osuđen i strijeljan kao glavni predstavnik desničarske opozicije
službenoj politici. Naime, ma koliko je on nesumnjivo i dalje bio du-
boko na ljevici, desno od njega jednostavno nije bilo više nikoga.
Ako pođemo od skupa svih mogućih političkih stajališta u punom
dijapazonu od lijevog prema desnom, lako je zapaziti da naše javno
mnijenje karakterizira fenomen koji bismo mogli nazvati horror dexte-
rae, ili užasavanje od desnice. Desna strana ispražnjena je i posve napu-
štena, kao da je sve bilo odvučeno ulijevo djelovanjem neke snažne sile
kojoj se ništa nije moglo oduprijeti.
Naravno, službena je ideologija ljevičarska i u tome svakako treba
tražiti bar dio sile koja je deformirala standardni spektar političkih sta-
jališta. Ali to ne može biti čitavo objašnjenje. Osim neosporne činjenice
da pogledi žigosani kao desničarski, jednostavno nisu imali pristup u
javnost, značajan pomak ulijevo proizvodio je i jedan intelektualni fak-
tor, ono što su Aron i Mounier nazvali “mitom ljevice”. Postoji fasci-
nacija samom riječju “ljevica”. Asocijacije koje ona izaziva isključivo su
pozitivne: biti lijevo povezuje se automatski s naprednošću, humano-
šću, borbom protiv nepravde. A biti desno pak znači nemati osjećaja za
socijalno ugrožene, braniti interese povlaštenih, podržavati nepravdu.
Jedna od ljevičarskih riječi s magičnim djelovanjem je i revoluci-
ja. Moć koju ona ima nad nekim ljudima daleko nadilazi ono što je
faktično sadržano u njezinu značenju. Ta riječ-fetiš bila je često naju-
spješnije sredstvo da se javno mnijenje usmjeri u željenom pravcu i da
se potpuno odvrati od onih tokova razmišljanja koji su nosili stigmu
kontrarevolucionarnosti. Na jednom je mjestu Nadežda Mandeljštam
napisala: “Presudnu ulogu u podjarmljivanju inteligencije nisu igrali
28
I. Desnica za početnike
ni teror ni podmićivanje (premda Bog zna da je bilo dosta i jednog i

drugog), nego riječ “revolucija”, koje se nitko nije mogao odreći.”
Zanimljivo je da su verbalna opčinjenost ljevicom i bezuvjetni im-
perativ da se bude lijevo, jasno obilježili čak i studentski pokret 1968.
godine, koji je ipak bio vid protesta protiv jednog izrazito ljevičarskog re-
žima. Sjetimo se samo tzv. Koračnice Crvenog univerziteta u Beogradu:
Nek’ sunce padne u srca naša,
Nek’ munja zemljom seva,
Kljusinu istorije poterajmo!
Leva! Leva! Leva!
I danas, međutim, mnogi će ljudi osjetiti određenu nelagodu ako
budu klasificirani kao desničari, antikomunisti ili antisocijalisti. Teško
je naći racionalnu podlogu tom osjećaju. Prilično je očito da bi bilo
smiješno, ako ne i besmisleno, očekivati od jednog liberala ili konzer-
vativca da ne bude protiv komunizma ili socijalizma. Njegovim pro-
tivnicima nije nimalo neugodno kad ih opišu kao antiliberale, anti-
konzervativce ili ljevičare. Zašto bi u prvom slučaju trebalo zazirati od
toga da se čovjek odredi u opoziciji prema onom s čime se ne slaže? Biti
desničar u našim prilikama ne znači ništa drugo nego jednostavno biti
na suprotnoj strani političkog kontinuuma od službene ideologije i od
onih stajališta koja se najčešće izražavaju u javnosti.
Sve ostalo rezultat je već spomenute jezične intimidacije riječima
“ljevica”, “socijalizam” itd. Njihovo se psihološko djelovanje temelji na
tome da je u njih implicitno ugrađeno pozitivno vrijednosno značenje.
No, kada se to razluči, jasno je da nijedan pravi desničar ne može pri-
hvatiti diskusiju na takvoj osnovi. Njegov je vrijednosni stav upravo
oprečan onome koji se pokušava nametnuti kroz terminologiju; dopu-
stiti pozitivnu konotaciju ljevici, značilo bi za njega, u stvari, odustati
od vlastite pozicije.
Ipak, kao što dobro znamo, ono što je logički nevaljano, može biti
itekako djelotvorno. U ovom slučaju, također, navedena vrijednosno
obojena dihotomija koja u običnoj svijesti uvijek na sličan način budi
pozitivne i negativne asocijacije, moćno je oružje ljevičarske retorike.
29
Nije stoga neobično što se na samoj ljevici opozicija između lijevog i

desnog nastoji pod svaku cijenu zadržati i što postoji jak otpor sugesti-
jama da se ta distinkcija, zbog pojmovne nepreciznosti i zbog vrijed-
nosne kontaminiranosti, izbaci iz političkog rječnika. Vjerojatno je to
uočio i francuski filozof Alain iznoseći sljedeće zapažanje: “Kada me
netko pita ima li podjela između partija desnice i partija ljevice ili izme-
đu desničara i ljevičara još nekog smisla, prvo što mi pada na um jest da
čovjek koji postavlja to pitanje sigurno nije ljevičar.”
2. Desno = glupo?
U vezi s većinom otvorenih političkih pitanja ja bih sam sebe klasifici-

rao kao desničara. U sporovima u američkoj politici više se slažem s re-
publikancima nego s demokratima, u Engleskoj više s konzervativcima
nego s laburistima itd. Naravno, u ovom tekstu ne mogu dalje objaš-
njavati svoj politički credo, premda moram priznati da bih, u duhu
neoliberalnog kapitalizma i u potrazi za dodatnim profitom, vrlo rado
detaljnije elaborirao svoje stavove u nastavcima u nekoj masno plaćenoj
tjednoj kolumni pod naslovom, recimo, “Pogled zdesna”.
Ma ne, to je bila šala! Nasuprot notorno lošoj reputaciji nas desni-
čara, mi ne radimo uvijek sve samo radi novca. Koliko god to izgledalo
nevjerojatno, i nama je također stalo (ponekad) do općeg dobra. Tako
i ja u ovom članku namjeravam napraviti nešto što može biti od javne
koristi, naime, želim pokazati da se neka politička gledišta danas ma-
sovno odbacuju bez dobrih razloga i bez kritičkog razmatranja, a da se
to događa pod golemim utjecajem ljevičarske ideologije koja dominira
i u medijima i u intelektualnim krugovima.
Neugodni pogledi čuđenja

Ovaj je članak namijenjen svima onima koju su se znali naći u situaci-
jama da su gajili sumnju prema nekom općenito prihvaćenom politič-
kom stavu koji su zdušno podržali svi sugovornici u njihovu društvu, a
30
oni su na kraju ipak odlučili zadržati svoje mišljenje za sebe jer su htjeli
izbjeći one uobičajene neugodne poglede čuđenja svojih poznanika i
reakcije tipa: “Pa nije moguće da ti misliš da je američki napad na Irak
bio opravdan!”, ili “Ti se sigurno šališ kad kažeš da podržavaš Izrael u
bliskoistočnom sukobu!”, ili “Čekaj, nemoj reći da ti stvarno vjeruješ
da Amerikanci ne krše ljudska prava kad drže one ljude u zatvoru Gu-
antanamo!”, ili “Čovječe, kako možeš biti tako glup i tvrditi da je za
sadašnju financijsku krizu odgovornija državna intervencija nego divlji
kapitalizam?”
Nemojte dopustiti da vas pokolebaju takvi agresivni istupi. Ne,
niste glupi, neinformirani, a niti moralno problematični zbog toga što
zastupate neko od tih stajališta koje kod drugih može izazvati nevjeri-
cu, zgražanje, a nerijetko i uvredljive komentare. Neću tvrditi da su ta
stajališta nužno točna, ali ona su potpuno legitimna mišljenja iza kojih
stoje jaki argumenti a brane ih mnogi inteligentni, pošteni i dobrona-
mjerni ljudi koji o svim tim stvarima znaju mnogo više nego vi, ja ili
vaši zajapureni sugovornici.
To što će vas oni zbog takvih stavova proglasiti neznalicama ili
političkim trogloditima, rezultat je njihove vlastite uskogrudnosti i do-
gmatičnosti. Okruženi istomišljenicima i izloženi gotovo uvijek istim
argumentima samo jedne strane, pod dodatnim bombardiranjem slič-
nim idejama iz javnih medija i intelektualnih elita, ti ljudi najčešće više
uopće nemaju kontakt s fundamentalno oprečnim pogledom na stvari.
Premda se stalno pozivaju na toleranciju i otvorenost prema drukčijem
mišljenju, oni su u znatnoj mjeri odsječeni od onog što se događa u de-
snom dijelu političkog spektra pa za njih onaj često spominjani “govor
drugoga” ovdje sve više postaje “govor glupoga”.
“Govor glupoga”
Jedan moj zagrebački kolega (inače sociolog po struci pa onda, dobro
pogađate, i tvrdi ljevičar) upozorio me 2004. godine na neko istraživa-
nje prema kojem je ispalo da gotovo sve američke savezne države koje
su tada na predsjedničkim izborima glasale za Johna Kerrya, imaju viši
31
prosječni kvocijent inteligencije od onih koje su glasale za Busha. Tu

su informaciju ljevičari u ono vrijeme s oduševljenjem dočekali te su je
naveliko razašiljali svojim poznanicima, jer je glupost američkih glasača
bio jedini način kako su oni sebi mogli objasniti Bushovu pobjedu.
Iako je svakome iole razumnome moralo odmah biti očigledno da
ti “podaci” ne mogu biti točni i da je riječ o internetskoj psini, ta je
izmišljotina masovno bila tretirana kao znanstvena činjenica, a među
nasamarenima se našao čak i ugledni britanski tjednik Economist (koji
je, da usput kažem, slijedeći trend ostalog tiska podržao Kerrya, a onda
ponovno, nakon četiri godine, i Obamu). U istom duhu, nakon Bus-
hove pobjede 2004. godine, jedan od najtiražnijih dnevnih listova u
Engleskoj na naslovnoj je stranici donio Bushovu fotografiju a ispod
nje pitanje “Kako to da 59.054.087 ljudi može biti toliko GLUPO?”
Nema što, dobra manifestacija tolerantnosti ljevičara kada slobod-
ni izbori završe rezultatom koji se njima ne dopada! Oni se nikako
nisu mogli pomiriti niti s porazom 2000. godine pa još uvijek moramo
slušati njihove žalopojke o tome kako je Goreu tada “ukradena” pobje-
da, premda je istraživanje provedeno na Sveučilištu Chicago naknadno
pokazalo da se konačni ishod ne bi promijenio čak i da su u Floridi bili
ponovno prebrojani i uračunati glasovi onako kako je tražio Gore.
Je li Bush moron?
Ako je pak riječ o samome Bushu, vrlo je rašireno mišljenje da se šokan-
tno niska razina njegove inteligencije sasvim dovoljno manifestirala u
njegovim raznim gafovima te da je on zbog svoje izuzetne intelektualne
ograničenosti opravdano postao predmetom konstantnog sprdanja. Za
vrijeme izborne kampanje 2004. godine izvršni je urednik New York
Timesa izrazio mišljenje mnogih rekavši: “Da li itko u Americi sumnja
u to da Kerry ima viši IQ nego Bush? Ja sam siguran da bi sveučilišne
ocjene i rezultati SAT-ispita stavili Kerrya daleko ispred Busha.” Ali
bio je u krivu! Ako se iz dostupnih sveučilišnih dokumenata o dvojici
političara išta dade zaključiti, onda je to da Bushov kvocijent nikako
nije niži od Kerryeva, a moglo bi se pretpostaviti da je čak i viši.
32
Isto tako, usprkos tome što je Bush naširoko bio nazivan “moro-
nom”, “idiotom” a često i uspoređivan s čimpanzom, iz njegovih rezul-
tata na ispitima koji su u snažnoj korelaciji s mjerenjem IQ-a proizlazi
da je on zapravo inteligentniji od 95% ostalih ljudi (pa prema tome,
žao mi je što to moram reći, i od velike većine čitatelja Jutarnjeg lista).
To naravno ne bi trebalo nikoga začuditi jer, ako malo razmislite, slo-
žit ćete se (bez obzira na naše općenito loše mišljenje o političarima i
usprkos bezbrojnim šalama na njihov račun) da je praktično isključeno
da bi čovjek ispodprosječne inteligencije ikada mogao biti izabran za
predsjednika Sjedinjenih Država.
Govorite li austrijski?
Ali stanite malo - pobunit će se netko - kako drukčije nego glupošću
možemo objasniti sve one javne istupe zbog kojih je Bush neprestano
bio ismijavan? Na primjer, nije li odličan dokaz neinteligencije kada
američki predsjednik kaže da je u izbornoj kampanji već posjetio 57
saveznih država, iako svako dijete zna da ih ima samo 50? Ili kada on,
odgovarajući na pitanje austrijskog novinara, upotrijebi neki engleski
idiom pa onda doda da na žalost ne zna kako bi se to reklo na “austrij-
skom jeziku”. Ili kada on tijekom posjeta planini Rushmore (u kojoj su
uklesane glave četiriju američkih predsjednika) upita s čuđenjem kako
su se na te strme stijene uspjeli popeti glumci u poznatom Hitchcoc-
kovom filmu Sjever-sjeverozapad pa onda dobije odgovor “Oni se nisu
ovdje popeli, to su ustvari bile filmske kulise”.
Dobro, teško je poreći da su ovo doista prilično neinteligentne izja-
ve. Ali iz toga ipak ne slijedi nužno da čovjek koji ih je izgovorio mora
biti glup. Političari imaju tako mnogo istupa da se i vrlo inteligentnim
ljudima ponekad omaknu takvi “biseri”. No ako još uvijek inzistirate
da su ti ispadi neoborivi dokaz gluposti, moram otkriti zamku koju
sam pripremio upravo za takve tvrdoglave čitatelje. Oni koji bolje prate
američku politiku već su sigurno pogodili da autor tih triju izjava za-
pravo nije Bush, nego njegov nasljednik, Barack Obama.
33
Poanta je ovdje da mnogi političari u svom javnom djelovanju po-

nekad naprave gafove i na taj način daju puno materijala za smijeh i
izrugivanje. Ali ono što je vrlo indikativno jest to da nisu zbog toga svi
oni ni izbliza u istoj mjeri predmet humorističkih i zajedljivih komen-
tara. Napose je evidentno u vezi s Obamom da su novinari i komičari
vrlo obazrivi i oprezni u zbijanju šala na njegov račun.
Obamanija
Zašto? Prvo, zato što mediji u ogromnom postotku podržavaju De-
mokratsku stranku, što je bilo pogotovo očito u posljednjim predsjed-
ničkim izborima. Čak je i sam Obama, na večeri koju je u Bijeloj kući
nedavno priredio za novinare, samo napola u šali rekao: “Većina vas je
pisala o meni, a svi ste vi glasali za mene”.
Drugo, stvorena je situacija da svaka kritika Obame (a kamoli neko
izrugivanje s njim) može lako dovesti do optužbe za rasizam - kvalifi-
kacije koja vam, koliko god bila i neopravdana, može opasno ugroziti
karijeru ili barem gadno zagorčati život. Bivši američki predsjednik Ji-
mmy Carter prije nekoliko mjeseci je čak otvoreno ustvrdio da je ogro-
man dio javnog animoziteta prema Obami zasnovan na tome što je on
crnac. E pa sada izvolite reći da se ne slažete s Obaminom politikom!
Premda su u posljednjih nekoliko predsjedničkih izbora u Americi
glasovi bili prilično ravnomjerno raspodijeljeni na demokrate i repu-
blikance, u novinama, na televizijskim postajama, u Hollywoodu, a
posebno na sveučilišnim odsjecima humanističkih i društvenih znano-
sti zagovornici konzervativnih političkih stavova vrlo su rijetke zvjerke.
Tamo su ljevičarske ideje uzele toliko maha da u tom klaustrofobičnom
duhovnom prostoru ljudi često slušaju samo jeku vlastitih političkih
fraza, parola i zaključaka. U tim razgovorima s uvijek istom ideološ-
kom intonacijom oni se međusobno samo dalje učvršćuju u uvjerenju
u ispravnost vlastitog “progresivnog” pogleda na svijet tako da im na
kraju postaje potpuno nepojmljivo da netko iole racionalan može imati
suprotno mišljenje.
34
Lako je naslutiti što se u takvoj situaciji događa. Mnogi inteligen-

tni i obrazovani ljudi bit će uljuljkani u svojim ljevičarskim dogmama
pa će, bez prilike da testiraju svoja politička stajališta u konfrontaciji
s oponentima, biti skloni s velikim žarom ponavljati neke posve ne-
održive tvrdnje, i to samo zato što one u njihovom krugu konstantno
cirkuliraju kao neprikosnovene istine.
Znanstvenici, politika i kritičko mišljenje

Jedan od brojnih primjera je optužba da je Bush lagao kada je pri-
je američke invazije na Irak tvrdio da je Saddam Hussein posjedovao
oružje za masovno uništavanje. Ta se optužba za laganje već godinama
vrti kao pokvarena ploča, a ponavljaju je ne samo mnogi novinari, po-
litički komentatori i samozvani opinion-makeri, nego i ljudi s najvišom
reputacijom u svjetskoj znanosti, poput biologa Richarda Dawkinsa i
fizičara Stephena Hawkinga.
No ta optužba nikada nije bila potkrijepljena adekvatnim dokazi-
ma. Argument ide otprilike ovako: (1) Bush je tvrdio da Irak ima oruž-
je za masovno uništavanje (OMU); (2) Ustanovljeno je nakon invazije
da Irak nije imao OMU. Dakle, (3) Bush je lagao.
Moji studenti prve godine u kolegiju iz kritičkog mišljenja odmah
uoče da istinitost konkluzije (3) uopće ne slijedi iz istinitosti premisa
(1) i (2). Sasvim je moguće, oni odmah uzviknu, da je Bush tvrdio
nešto neistinito, ali da nije lagao (npr. ako je i on sam imao pogrešnu
informaciju da je Irak posjedovao OMU). Drugim riječima, tvrdnja da
je netko lagao implicira to da je on namjerno želio prevariti druge, tj.
da je on sam znao da ne govori istinu.
Imamo li pak mi razloga vjerovati da je Bush tada vjerovao da go-
vori istinu? Zapravo, da. Jer ne samo da su američke i britanske obavje-
štajne službe s velikom rezolutnošću izvještavale o postojanju OMU u
Iraku (recimo, šef agencije CIA uvjeravao je Busha da je to sigurno kao
“zakucavanje” u košarci), nego su to činile čak i službe onih zemalja
koje su se protivile intervenciji u Iraku, kao npr. Francuske, Njemačke,
Kine i Rusije. Štoviše, takvu su ocjenu u potpunosti podržali i vodeći
35
političari Demokratske stranke (Al Gore, Hillary Clinton, John Kerry,

Edward Kennedy, Nancy Pelosi itd.). Logički je moguće, naravno, da
je Bush čitavo vrijeme ustvari znao da OMU ne postoji u Iraku te da je
nekako uspio prevariti sve svoje političke protivnike, uključujući i oba-
vještajne službe zemalja nesklonih Americi. Ali to bi opet imalo za ljevi-
čare nezgodnu i paradoksalnu konzekvenciju da bi onda Bushu trebalo
pripisati neku opako visoku razinu lukavstva i nadljudsku inteligenciju.
Moram napomenuti da ne namjeravam ovdje braniti Bushovu po-
litiku prema Iraku (niti prema bilo čemu drugome), a čak niti pozitiv-
no tvrditi da on nije lagao u vezi s oružjem za masovno uništavanje.
Jedino smatram da nema (niti je ikad bilo) ikakvih uvjerljivih dokaza
za tu optužbu te da su oni koji su tu optužbu javno iznosili naprosto
papagajski ponavljali ono što su čuli od svojih političkih istomišljenika,
a što ni na koji način nisu pokušali sami kritički prosuditi. A da su na
taj način mogli postupiti ljudi poput Dawkinsa i Hawkinga, korisna je
opomena svima onima koji imaju preveliko povjerenje u znanstvenike
i njihovu racionalnost čak i kada oni izađu izvan okvira svoje struke, a
pogotovo kada govore o stvarima koje imaju političku dimenziju.
“Neko uzbuđenje mi se penje uz nogu”

No nisu li i desničari u opasnosti da zapadnu u jednostranost i dogma-
tizam? Ne treba li i njima neka duhovna ravnoteža i više upoznavanja
sa suprotnim političkim nazorima? To je, dakako, uvijek poželjno, ali
mislim da su desničari obično manje izloženi riziku da ostanu zatvoreni
u vlastiti način gledanja i da budu neinformirani o stavovima druge
strane. Razlog je u tome što je među suvremenim demokratskim ze-
mljama vrlo teško pronaći neki desničarski ekvivalent one razine ljevi-
čarske pristranosti koja se jasno pokazuje i u intelektualnim krugovima
i tzv. mainstream medijima u mnogim sredinama.
Dobro je poznato da su novinari na američkim izborima konzisten-
tno i u ogromnoj većini glasali za demokrate, čak i prilikom katastro-
falnih poraza ljevičarskih kandidata (1972. i 1984. godine) kada bi oni
znali izvući pobjedu u samo jednoj od 50 saveznih država. Također,
36
premda je 2004. godine 51% američkih birača glasalo za Busha, među

novinskim dopisnicima iz Washingtona ta se podrška svela tek na 8%.
Nadalje, na svakog američkog novinara koji je dao financijsku potporu
za Bushovu kampanju dolazi 93 onih koji su dali novac za Kerrya.
Spomenimo k tome i da je urednik Newsweeka nedavno opisao
Obamu kao “neku vrstu Boga”, a jedan od najpoznatijih televizijskih
komentatora priznao je pred milijunskim auditorijem da osjeća kako
mu se “neko uzbuđenje penje uz nogu” kad sluša Obamine govore.
Čak je i javni urednik New York Timesa prije nekoliko godina posta-
vio pitanje “Je li New York Times ljevičarski list?” pa je odmah sam
odgovorio: “Naravno da jest... Ako mislite da u vezi s kontroverznim
društvenim pitanjima naše novine zastupaju neko srednje stajalište, vi
ih čitate zatvorenih očiju.” A svi znamo koliko je jak utjecaj New York
Timesa na mišljenje intelektualaca u Americi, ali i drugdje.
Prema PEW-ovom istraživanju mišljenja registriranih glasača u
predsjedničkim izborima 2008. godine čak je 70% ispitanika reklo da
su mediji bili naklonjeni Obami, dok je samo 9% njih tvrdilo isto za
McCaina. Štoviše, i većina samih demokratskih glasača smatra da su
novinari željeli vidjeti Obamu u Bijeloj kući! Zaključak ove studije je
bio, sasvim opravdano, da bi takvo stanje stvari doista trebalo zabrinuti
ljude iz tiska.
Situacija u humanističkim i društvenim znanostima na američkim
sveučilištima još je mnogo gora. Ne mogu to ovdje iscrpno dokumen-
tirati, ali vrlo lako možete doći do informacija koje će obilno potvrditi
frapantno veću zastupljenost ljevičara među tamošnjim profesorima.
Nakon svih navedenih pokazatelja ljevičarske dominacije u utjecaj-
nim sveučilišnim krugovima, mainstream medijima i među intelektual-
nim elitama u Sjedinjenim Državama, može li netko još uvijek braniti
tezu o potpunoj političkoj simetriji ljevice i desnice? Postoji li barem
jedan protuprimjer neke suvremene demokratske zemlje u kojoj bi po-
stojao suprotan trend i u kojoj bi čitav taj javni prostor imao jednako
snažan i jednako konzistentan otklon udesno u odnosu prema politič-
kom centru u toj sredini?
37
3. Spavajte i dalje čvrsto, ljevičari!
Louis Armstrong je jednom rekao: “Ako imate potrebu pitati što je

jazz, onda to nikada nećete znati.” Donekle je slično i s političkim ra-
zlikovanjem lijevog i desnog. Većina nas barem na nekoj razini bez teš-
koća prepoznaje tu distinkciju, iako nije uvijek lako na posve egzaktan
način objasniti kako uspijevamo, i to s velikom dozom međusobnog
slaganja, raznim konkretnim stajalištima odrediti mjesto na toj jedno-
dimenzionalnoj skali.
No ta terminologija ipak sasvim dobro funkcionira u mnogim
kontekstima i ne izaziva nikakve nedoumice. Recimo, nakon nedavne
pobjede konzervativaca u Velikoj Britaniji, najčešći naslov u novinama
bio je “Pobjeda desnice u Engleskoj”. I to je bilo vrlo informativno. A
ne sjećamo se da je igdje objavljen izvještaj tipa “Pobjeda neke stranke
u Engleskoj za koju nije baš jasno spada li u ljevicu ili desnicu, a uosta-
lom, ionako je upitno ima li distinkcija lijevo-desno više uopće smisla”.
Mnogi misle da prvenstveno intelektualci imaju vrlo rafinirane po-
litičke poglede te da je njih obično vrlo teško ukalupiti u grubu shemu
lijevo-desno, ali to nije uvijek istina. Nakon brojnih susreta s američ-
kim sveučilišnim kolegama iz moje struke i srodnih područja stječem
dojam (uz vrlo malo izuzetaka) da su oni poput robota proizvedenih u
istoj tvornici i s uvijek istim ugrađenim političkim čipom. Rat u Iraku?
Ne. Obamina zdravstvena reforma? Da. Homoseksualni brak? Da. Gu-
antanamo? Ne. Fox News? Ne. Smrtna kazna? Ne. Pravo na pobačaj?
Da. I tako dalje...
Tko je u Socijalističkoj internacionali?

Doduše, u Hrvatskoj (a i u ostalim tranzicijskim zemljama) rasloja-
vanje na lijeve i desne stranke poprilično je zamućeno, ponešto zbog
nedostatka tradicije parlamentarne demokracije, a možda više zbog
snažnog pritiska međunarodne zajednice koja diktira odluke o mnogim
pitanjima pa ne dopušta da u tim stvarima stranke manifestiraju svoje
različitosti. Ali ipak svi dobro znamo da je HDZ desno od SDP-a i ta
informacija ima svoju težinu.
38
Također, svaki će čitatelj lako pogoditi koja je od tih dviju stranaka

članica Socijalističke internacionale. I to itekako puno govori o politi-
ci te stranke. Između ostalog i zato što je to tijelo u svom osnovnom
programskom dokumentu samo sebe smjestilo između desnice (liberala
i konzervativaca) i ekstremne ljevice (komunista). A jedina članica iz
Sjedinjenih Država je stranka kojoj je proklamirani cilj da ojača “lijevo
krilo Demokratske stranke” (što u američkom kontekstu predstavlja
prilično radikalnu ljevicu).
Neki prigovaraju da ljevica i desnica imaju platforme koje se sastoje
od nekoliko programskih elemenata pa je moguće da, na primjer, net-
ko bude desničar utoliko što podržava slobodno tržište i niske poreze,
ali da je u isto vrijeme ljevičar utoliko što se zalaže za legalizaciju droga
i homoseksualni brak. U takvim situacijama može ispasti da je čovjeka
jednostavno nemoguće svrstati na bilo koju stranu.
Lijevo-desno, muško-žensko
Pa dobro, ali što to dokazuje? Na kraju krajeva, neki ljudi nisu u stanju
odlučiti čak niti o tome jesu li muško ili žensko! Hoćemo li zbog toga
zaključiti da distinkciju između muškog i ženskog treba sasvim napu-
stiti? Naravno da ne. A onda kad već vidimo da i biološko razlikovanje
prema spolu dopušta sivu zonu, nećemo valjda očekivati da će lociranje
u političkom spektru funkcionirati savršeno u svakom pojedinačnom
slučaju?
No sve dotle dok dovoljno mnogo ljudi ipak uspijeva pronaći svoje
mjesto na skali lijevo-desno i dok postoji široki konsenzus oko klasi-
ficiranja glavnih političkih stranaka, distinkcija lijevo-desno može biti
od velike praktične koristi unatoč svojoj nepreciznosti i ograničenoj
primjenljivosti. Dapače, neki politolozi smatraju da, upravo zbog svoje
jednostavnosti i profiliranja u samo jednoj dimenziji, ta podjela ima
vrlo korisnu funkciju u demokratskim društvima jer omogućuje lju-
dima da se lakše orijentiraju i opredijele u kaosu i kakofoniji dnevne
politike.
39
Treba još reći da opredjeljivanje ljudi prema različitim pitanjima

nije potpuno slučajno i nepovezano. Obično postoji stanovita kore-
lacija između, recimo, ekonomskih i socijalnih stajališta, tako da je u
principu vjerojatnije da će čovjek izabrati ili desnu ili lijevu kombinaci-
ju tih gledišta, nego neki “neprirodan” lijevo-desni spoj. Upravo na taj
način pojedine stranke dobivaju bazu prilično vjernih sljedbenika koji
prihvaćaju većinu elemenata iz njihova političkog programa. Ali čak i
oni koji ne prihvaćaju čitav paket, odvaguju važnost tih raznih mome-
nata pa se može dogoditi da na kraju godinama konzistentno glasaju
za neku stranku i, štoviše, deklariraju se kao ljevičari (ili desničari),
iako i dalje imaju rezerve prema onim stajalištima “svoje” partije koja
smatraju sekundarnima.
Jesu li Havel i Michnik nenormalni?

U komentaru Ante Tomića na moj tekst koji je drugo poglavlje u ovoj
knjizi ima jedna rečenica koja lijepo ilustrira ljevičarsku dogmatičnost:
“Kada je George Bush krenuo na Irak da zaštiti američki način živo-
ta, svakome je normalnom otpočetka bilo jasno da to ne može sretno
završiti.” Pitanje: ako je Tomić u pravu da je svatko normalan morao
otpočetka biti protiv američke intervencije, kako će on onda objasniti
da su ljudi poput Vaclava Havela i Adama Michnika podržali tu Bus-
hovu odluku? Jesu li ti bivši politički disidenti, koji su proveli godine
u komunističkim zatvorima, odjednom postali “nenormalni”? Jesu li
ti ljudi koji su pokazali ogromnu hrabrost u borbi protiv totalitarizma
iznenada postali “glupi”? Jesu li se ti intelektualci, kojima se čitav svijet
divio, naprasno pretvorili u prodane duše i “sluge stranog kapitala”?
Ili je možda ipak odgovor u tome da bi neki naši zapjenjeni ljevičari
trebali najprije duboko udahnuti zrak, zatim popiti tabletu za smirenje,
a potom razmisliti o mogućnosti da je odluka o intervenciji u Iraku bila
zapravo daleko kompleksnija nego što se to njima čini te da su stoga
čak i ljudi takvog poštenja, ugleda i neupitnog moralnog statusa kao što
su Havel i Michnik mogli zaključiti da je ta odluka bila u stvari zasno-
vana na dobrim razlozima? Ne, ne očekujem da ti ljevičari promijene
40
mišljenje (to bi ipak bilo previše!), nego samo da ulože mentalni napor
i pokušaju razumjeti argumente njihovih političkih neistomišljenika, a
ne da ih smjesta proglase nenormalnima ili glupima.
Još jedan desničarski moron?

Tomić također tvrdi da je Sarah Palin, republikanska kandidatkinja
za potpredsjednika na posljednjim američkim izborima, “glupa kao
čekić”. Budući da je Sarah Palin bila guvernerka Aljaske, razumno je
pretpostaviti da su ljudi iz te savezne države, osjetivši njezinu vlast na
vlastitoj koži, bili u boljem položaju ocijeniti njezine sposobnosti i in-
teligenciju nego jedan kolumnist Jutarnjeg lista. A oni su pak s rijetko
zabilježenom većinom od iznad 80% ili čak 90% izražavali zadovolj-
stvo njezinim načinom upravljanja, tako da je ona među tadašnjim
američkim guvernerima imala najveću podršku birača.
Ali čekajte, mora da je objašnjenje u tome da su ti ljudi glupi! Uo-
stalom, nije li Aljaska glasala za Busha, i to čak dva puta, a da stvar bude
gora, i s ogromnom većinom? Da, to je točno, ali istine radi moram
izvijestiti da prema istraživanju koje je nedavno objavio časopis Intelli-
gence, Aljaska ima viši kvocijent inteligencije od američkog prosjeka (a
i od ogromne većine drugih zemalja u svijetu).
Zanimljiva je ta ljevičarska opsesija inteligencijom koja se, kad
malo bolje pogledate, uglavnom svodi na inzistiranje da su oni sami
jako pametni, a da su njihovi protivnici glupi. No kad znanstvenici
pokušaju empirijski utvrditi koliko razlike u inteligenciji stvarno utječu
na razne socijalne fenomene i kad se dogodi (kao što se obično događa)
da dođu do rezultata koji su u neskladu s ljevičarskim očekivanjima,
oni mogu biti sasvim sigurni da će ih masovno optuživati za reakcio-
narnu političku ideologiju, rasizam i pseudoznanost.
A kolika je zapravo relevantnost IQ-a u politici? Meni se čini da
uspješan političar doista mora imati inteligenciju iznad određenog pra-
ga, ali nakon što je taj uvjet zadovoljen, i druge kvalitete počinju igrati
važnu, a ponekad čak i važniju, ulogu. Netko s velikom sposobnošću
organizacije, bogatim prethodnim iskustvom u upravljanju, spremno-
41
šću da okupi i sluša nepristrane eksperte iz raznih područja i realistič-

nom vizijom političkih promjena može lako ispasti bolji predsjednik
države nego netko drugi koji zaostaje u tim kvalitetama, a ima viši IQ.
Doktore, jesam li poremećen?

Osim toga, poznat je fenomen da intelektualci, usprkos tome što su
visoko obrazovani i u pravilu vrlo inteligentni ljudi, mogu biti posebno
podložni utjecaju totalitarnih ideologija i donositi katastrofalno loše
političke prosudbe. Dakle u političkom konfliktu uopće nije unapri-
jed jasno da će biti u pravu ona grupa koja ima više obrazovanih (a
onda možda i inteligentnijih) ljudi. Sjećam se studentskih gibanja u
Hrvatskoj prije četrdesetak godina. Na jednoj su strani bili desničari
(tzv. nacionalisti) koje se često moglo prepoznati po hrvatskom grbu na
ramenu, pjevanju domoljubnih pjesama, provincijalnom štihu, dijalek-
talnom govoru i općenito po tome što su bili, kako bi se na engleskom
reklo, a litle rough around the edges.
S druge su strane bili ljevičari za koje se činilo da su bili filozofski i
sociološki neusporedivo bolje potkovani i koji su svoje političke nazore
preuzimali izravno ili neizravno od tadašnjih intelektualnih gurua ljevi-
ce. Među njihovim su autoritetima bili i domaći praksisovci, koji su se
tada žalili (kojeg li apsurda!) da “marksizam kao ideologija nije previše
prisutan u našem društvu” i koji su žudjeli za tim da preuzmu politič-
ko kormilo i pokažu nam pravi put u svoj komunistički raj na zemlji.
Bio je tu i György Lukacs, koji je tvrdio da je i najgori socijalizam još
uvijek bolji od najboljeg kapitalizma. A i Ernst Bloch, koji je u svojoj
zreloj dobi branio Staljinove čistke i moskovske procese i koji je nakon
desetak godina provedenih u Sjedinjenim Državama odlučio otići u
Istočnu Njemačku gdje je godinama iskazivao apsolutnu lojalnost ta-
mošnjem odioznom komunističkom režimu.
Blochov smjer kretanja podsjeća na onaj vic u kojem neki čovjek
u Istočnoj Njemačkoj dolazi psihijatru i kaže da se boji da je mental-
no poremećen jer svake noći sanja kako pokušava prijeći preko berlin-
skog zida. Nakon što se psihijatar blagonaklono nasmiješi i kaže mu da
42
nema razloga za zabrinutost jer i svi drugi ljudi često imaju sličan san,
čovjek odgovara: “Ali doktore, vi ne razumijete, ja sanjam da prelazim
preko zida iz Zapadnog u Istočni Berlin!”
Dva primitivizma
Premda su 1971. godine ljevičari pokazivali gotovo opipljiv prezir pre-
ma desničarima, između ostalog i zbog vrlo neimpresivnog popisa de-
sničarskih ideoloških autoriteta (koji se više-manje svodio na Miku,
Savku i Stjepana Radića), iz današnje perspektive, a napose nakon do-
gađaja s početka devedesetih, nema nikakve sumnje u to koja je od
dviju strana tada prepoznala prave političke probleme i dala impuls za
kasnije povijesne promjene. Možda su neki u tom desničarskom po-
kretu doista bili “glupi kao čekić”, ali ipak možemo zahvaljivati Bogu
da nismo završili u ljevičarskoj utopiji u koju su nas željeli odvući svi ti
revolucionari čiju su inteligenciju simbolizirali srp i čekić.
Međutim, s obzirom na ljevičarsku represiju nakon hrvatskog pro-
ljeća neobično je danas čuti izjavu Vjerana Zuppe koji se žali da “ot-
kad je krenula hrvatska država, on osjeća teror desnog primitivizma
i političku vladavinu desnice”. Nije li prije nastanka hrvatske države
postojao jedan drugi, ljevičarski teror, i to teror u pravom smislu, s
jednopartijskom ideološkom indoktrinacijom i dugogodišnjim zatvor-
skim kaznama za delikt mišljenja? Nije li čudno da neke ljude danas
toliko smeta taj sadašnji, ponekad stvarno sirov, desni diskurs (koji je
velikim dijelom rezultat demokratizacije javnog života), a da su mnogi
od tih istih ljudi ranije desetljećima sasvim dobro podnosili lijevi pri-
mitivizam marksističkog bullshita koji je tada totalno zagušio duhovni
prostor te monopolizirao obrazovanje, medije i politiku?
Da, ali to je bio njihov primitivizam! I njega su oni očigledno mno-
go lakše tolerirali (a nerijetko i aktivno podržavali), premda je iza nje-
ga stajala sila tadašnjeg državnog aparata – ili možda baš zbog toga.
Upravo su takvu selektivnu toleranciju ljevičari ponekad znali podići
na razinu etičko-političkog načela. Na primjer, za razliku od intelektu-
alno nesofisticiranih ljudi koji u svojoj naivnosti smatraju da treba biti
tolerantan prema svim političkim stajalištima unutar političkog spek-
43
tra, filozof Herbert Marcuse, glavni ideolog još uvijek glorificiranog

šezdesetosmaškog pokreta, objašnjava da je to tzv. “čista” tolerancija
koju treba odbaciti i zamijeniti istinskom ili “oslobađajućom” toleran-
cijom. Što je pak ta oslobađajuća tolerancija? Marcuseov odgovor nije
mogao biti jasniji: “Oslobađajuća tolerancija označava netolerantnost
prema pokretima s desnice, a tolerantnost prema pokretima s ljevice.”
4. Čari kapitalizma
Vampir kruži Europom (a i drugim dijelovima svijeta): vampir Karla
Marxa.
Doduše, nakon pada Berlinskog zida revolucionarni su se duhovi
malo primirili i izgledalo je kao da su mnogi od njih teška srca odustali
od svoje apokaliptičke vizije nadolazeće propasti kapitalizma i pripre-
ma za uspostavljanje marksističke utopije. Ali nakon nedavne svjetske
financijske krize ljevičarski se zanos ponovno rasplamsao. Oživjela je
nada da je konačno ipak došao kraj omraženom potrošačkom društvu,
eksploataciji i nepodnošljivim klasnim razlikama. Raširilo se čak i uvje-
renje da je Marx prerano otpisan te da su njegova glavna kataklizmička
predviđanja zapravo bila točna, ali da se samo ostvaruju s nekih 150
godina zakašnjenja.
Što reći na to? Doista, kako pomoći ljudima koji se i danas, nakon
evidentnog povijesnog sloma “avangardne doktrine” te njezina potpu-
nog ekonomskog diskreditiranja (od strane Böhm-Bawerka pa nadalje)
i filozofske demontaže (od strane, između ostalih, Kolakowskog), još
uvijek ne mogu oduprijeti zovu tog sada već povampirenog marksizma?
Možda je češnjak tu ipak jedino rješenje koje preostaje.
Očigledno je da nema smisla pobijati marksizam po stoti put. No
ono što zaslužuje naš interes jesu neki od temeljnih razloga ogromne
antipatije prema kapitalizmu koja je uvijek bila prilično raširena, ali
koja je znatno ojačala nakon 2008. godine.
44
Kapitalizam na optuženičkoj klupi

Michel Foucault je kapitalizam jednom nazvao “najsurovijim, najo-
krutnijim, najsebičnijim, najnepoštenijim opresivnim društvom koje se
uopće može zamisliti”. Ova ocjena ide znatno dalje od slavne Marxove
tvrdnje da “kapital dolazi na svijet tako što se iz svih njegovih pora cije-
de krv i prljavština”. Foucaultova izjava implicira, posve apsurdno, da je
kapitalizam suroviji i okrutniji nego, recimo, crveni teror Staljina, Mao
Tse Tunga, Pola Pota ili dugogodišnji totalitarni režim u Sjevernoj Ko-
reji. Drugi kritičari neće ići tako daleko u osudi kapitalizma, ali mnogi
će se složiti s tvrdnjom da je riječ o duboko nehumanom sustavu u
kojem vladaju pohlepa, sebičnost, potraga za profitom, ekonomska ne-
pravda te nedostatak brige za siromašne i one na dnu socijalne ljestvice.
No prije nego što razmotrimo glavne točke optužnice, pogledajmo
ima li okrivljenik možda i neke društvene zasluge. Začudo, on se u
stvari može pohvaliti prilično impresivnim postignućima. Nabrojimo
samo neke od mnogih pozitivnih rezultata kapitalizma.
Na jednu od najfascinantijih činjenica relevantnih za našu disku-
siju upozoravaju suvremeni ekonomski povjesničari koji nas pozivaju
da usporedimo današnji svijet sa stanjem čovječanstva iz 1800. godine.
Ukupan broj ljudi za tih se 200 i nešto više godina povećao šest puta,
ali usprkos toj populacijskoj eksploziji, količina usluga i dobara koju
prosječni čovjek proizvodi i konzumira povećala se u istom vremenu
više od osam puta. Dakle na Zemlji ima šest puta više ljudi nego 1800.
godine, ali umjesto da to dovede do masovne gladi, nestašica, uništava-
nja vitalnih resursa i tragedije planetarnih razmjera (kao što je predvi-
đao Malthus, a kasnije Hardin, Ehrlich te mnogi drugi katastrofičari),
ispada da u prosjeku danas po čovjeku ima više nego osam puta više
hrane, odjeće, obrazovanja, putovanja, knjiga itd. nego ranije! To je
nama naša kapitalistička proizvodnja dala.
Naravno, ovdje govorimo o prosječnom napretku. Ipak, premda
ne uživaju svi u istoj mjeri blagodati spektakularnog ekonomskog pro-
gresa, teško je pronaći mjesto na svijetu koje u spomenutom periodu
nije doživjelo ogromno poboljšanje kvalitete života.
45
Sredinom osamnaestog stoljeća u pretkapitalističkom Londonu

novorođeno dijete imalo je samo 25 posto šanse preživjeti do svoje
pete godine. Danas čak i u najnerazvijenijim afričkim zemljama ta je
vjerojatnost viša od 80 posto. Također, prosječni životni vijek u nekim
od najsiromašnijih zemalja na planetu danas je čak 10-15 godina dulji
nego što je početkom dvadesetog stoljeća bio prosječni životni vijek
u Velikoj Britaniji, tada najbogatijoj zemlji svijeta. Fantastičnu stopu
razvitka i inventivnosti koju je kapitalizam omogućio ilustrira i sljedeća
činjenica: s jedne je strane ljudima trebalo četiri tisuće godina da nakon
prve upotrebe pluga dođu na ideju kako da ga prikvače na konja da bi
ga on vukao, dok im je s druge strane trebalo samo 65 godina od prvog
leta braće Wright do Armstrongove šetnje po Mjesecu.
Nadalje, krajem devetnaestog stoljeća prosječni je Amerikanac tro-
šio punih 80 posto svojih prihoda na hranu, stanovanje i odjeću, dok
danas za te bazične potrebe izdvaja manje od trećine svojeg dohotka.
Dakle i u postotku i u apsolutnom iznosu on raspolaže daleko većim
sredstvima za zadovoljavanje “viših” potreba poput, recimo, intelektu-
alnih i kulturnih interesa. A i u toj je sferi došlo do ogromnog napretka:
sva su kulturna dobra postala lakše dostupna sve većem broju ljudi.
Jedna ilustracija: kada je 1776. godine Adam Smith objavio svoje po-
znato djelo Bogatstvo naroda, kupac te knjige morao je tada za nju pla-
titi, preračunato u današnju ekvivalentnu vrijednost u hrvatskoj valuti,
više od pet tisuća kuna, dok danas čitatelj može tu knjigu nabaviti za
otprilike 18 kuna, a postoje čak načini da do nje dođe sasvim besplat-
no, i to potpuno legalnim putem.
Ovo su samo neke od brojnih suvremenih blagodati koje su doka-
zivo proizvod slobodnog tržišta, privatne inicijative i, u krajnjoj liniji,
kapitalizma. To naravno ne znači da taj sustav nema i neke mračne
strane, ali o tome ćemo malo kasnije. Poanta je ovdje da uobičajena
demoniziranja kapitalizma rijetko uzimaju u obzir njegova zadivljujuća
postignuća i neosporna poboljšanja ljudskog života, na čemu bismo mu
trebali biti itekako zahvalni.
46
Ako želiš pobijediti, moraš i onom drugome dopustiti da pobijedi!

Ali kako je kapitalizam to postigao? Zapravo, kombiniranjem triju
ključnih elemenata: privatnog vlasništva, slobodnog tržišta i inovacije.
Ilustrirat ću to oslanjajući se na jedan poznati psihološki eksperiment
koji ću, za ovu svrhu, znatno modificirati.
Uzmimo najprije grupu od dvadesetero djece u kojoj je svakom
djetetu lutrijom dodijeljena jedna od dvadeset otprilike jednako vrijed-
nih igračaka. U drugom koraku svako dijete zapisuje na komad papira
koliko je sretno s igračkom koju je dobilo, dajući odgovor u rasponu od
1 (“ne baš sretno”) do 5 (“presretno”). U trećem koraku djeci je omo-
gućeno da međusobno razmijene igračke, ali samo ako to obje strane
žele. Nakon razmjene sva djeca ponovno opisuju koliko su sretna sa
svojim igračkama. Očigledno je da opći stupanj zadovoljstva vlastitim
igračkama tada mora porasti jer oni koji su odlučili zadržati svoje igrač-
ke, ostali su na istome, a oni koji su ušli u razmjenu sada imaju veće
zadovoljstvo svojim vlasništvom nego ranije (jer da nije tako, oni se ne
bi odlučili na razmjenu). Sve u svemu, privatno vlasništvo i slobodno
tržište omogućili su bar nekima u grupi da poboljšaju svoj položaj, a da
pritom nikoga nisu oštetili.
Je li to sada već kapitalizam? Ne, jer još nedostaje treći element. On
se pojavljuje tek nakon što situacija prijeđe u novi stadij, tj. onda kada
djeca počnu razmišljati o tome kako da modificiraju vlastite igračke i
učine ih atraktivnijima drugima, a sve radi toga da bi tako “poprav-
ljene” predmete mogla razmijeniti za one igračke u tuđem vlasništvu
koje im se jako sviđaju. Ako se ta strategija pokaže uspješnom, svako će
takvo dijete-inovator povećati vlastito zadovoljstvo razmjenjujući svoj
izum za nečiju tuđu igračku, ali samo pod uvjetom da poveća zadovolj-
stvo i nekog drugog djeteta, koje će htjeti dobiti tu “popravljenu” i za
njega subjektivno bolju igračku od one koju je prije posjedovalo.
To je ta win-win situacija u kojoj “nevidljiva ruka” uređuje da svat-
ko izvuče korist iz slobodne interakcije različitih pojedinaca. Na kraju
će neka djeca doći na ideju da smisle i proizvedu sasvim nove igračke,
umjesto da modificiraju one već postojeće. I tu će, ponovno, dijete-
kapitalist moći izvući svoj profit jedino ako uspije usrećiti dijete-po-
47
trošača, a da pritom ugađanje interesima druge strane nije primarni cilj

nijednome od dvaju aktera u toj ekonomskoj transakciji.
Steve Jobs je dizajnirao prekrasne igračke koje mnogi ljudi puno ra-
dije žele posjedovati nego bilo koje druge igračke koje također mogu biti
vrlo atraktivne, ali ih znatno manje oduševljavaju. Ponosni vlasnici novih
iPada, iPoda i iPhonea zadovoljno odlaze kući i rijetko kasnije zažale što
su dali novac Appleu za te divne stvarčice. Nitko tu nije prevaren, izi-
gran, zakinut, nasamaren ili iskorišten. Jednostavno, razmjena se odvija
na osnovi pune informiranosti, slobodne odluke i u obostranom interesu.
Samouvjerenost kapitalista ide čak dotle da oni često garantiraju
kupcu da može vratiti robu u određenom roku i dobiti sav novac na-
trag, a da uopće ne mora objašnjavati zašto se predomislio. Poruka koja
se time šalje ima snagu i vjerodostojnost jer si takvu liberalnu politiku
prema potrošačima ne može lako priuštiti neki nesolidan proizvođač.
Poruka glasi: “Mi smo sasvim sigurni da će većina kupaca biti zadovolj-
na onim što prodajemo. Razmislite malo, da je naša roba nekvalitetna,
zar bismo se izlagali riziku da nam kupci masovno vraćaju proizvode
nakon što ih ispitaju i ustanove njihove nedostatke?” Ili drukčije: “Da,
zaradit ćemo novac na vama, ali i vi ćete isto biti na dobitku. Ako pak
zaključite da niste, nema problema, slobodno odustanite i potrošite taj
svoj novac na nešto drugo!” Dakle ako nije win-win situacija, transak-
cija se naprosto poništava.
I što je najljepše, tu nema simetrije. Apple ne zadržava slično pravo
da se također predomisli nakon dva tjedna te da traži da doplatite neku
sumu ili da vratite svoj iPad u dućan u slučaju da kompanija naknadno
zaključi kako s tako niskom cijenom ne može pokriti troškove proi-
zvodnje.
Drugi kapitalistički magnati nisu vjerojatno tako cool kao što je bio
Steve Jobs, ali uspjeh njihovih kompanija baziran je na istom principu.
Oni su također na tržište izbacili neki novi proizvod ili uslugu za cijenu
od X dolara, a ljudi su u ogromnom broju ocijenili da njima samima
to što je ponuđeno zapravo vrijedi više nego bilo što drugo što bi mogli
kupiti za X dolara. Dakle vlasnici i dioničari dotične kompanije obo-
gatili su se zapravo tako što su omogućili mnogim ljudima da bolje
48
potroše svoj novac te da na optimalan način zadovolje svoje vlastite

potrebe (onako kako ih oni sami vide).
Prigovor: možda je to sve točno, ali nije li ova slika kapitalizma
ipak prenaivna i preružičasta? Nije li kapitalizam u stvarnosti često po-
vezan s varanjem kupaca, financijskim malverzacijama, neodgovornim
ali efikasnim reklamiranjem stupidnih i realno beskorisnih proizvoda,
zagađivanjem okoliša, monopoliziranjem tržišta od strane velikih kom-
panija koje su u međusobnom dogovoru, i to na štetu većine potrošača?
Da, naravno, kapitalizam kakav danas postoji nije savršen. Štoviše,
ne samo da kapitalizam nije savršen, nego je za mnoge nedostatke u
funkcioniranju tog sustava prilično jasno da najvjerojatnije neće nika-
da biti potpuno neutralizirani, a kamoli uklonjeni. Usprkos tome, to
nije dovoljan razlog da čovjek bude protiv kapitalizma. Racionalna će
osoba biti protiv kapitalizma jedino ako ima dobre razloge vjerovati da
će sustav koji će ga zamijeniti biti bolji od kapitalizma. Ali to uopće
ne slijedi samo po sebi iz neosporne činjenice nesavršenosti kapitaliz-
ma. Eliminiranje nečeg nesavršenog može postojeću situaciju učiniti
još gorom. Uostalom, kao što znamo iz nedavne povijesti, put u pakao
alternative kapitalizmu bio je popločen upravo namjerama da se uklone
njegovi nedostaci i ostvari neki humaniji i pravedniji društveni sustav.
Taj pakao, prozvod eksperimentiranja s ljevičarskom antikapitalistič-
kom utopijom, prema procjenama respektabilnih povjesničara odnio
je oko stotinu milijuna ljudskih života.
Stoga bi se moglo reći, parafrazirajući Churchilla, da je kapitalizam
najgori ekonomski sustav, osim svih ostalih koji su do sada bili isproba-
ni. Ali, reći će neki, možda je ipak došlo vrijeme da se ponovno isproba
nešto novo? Možda. Ključno je pitanje ovdje treba li kapitalizam samo
pokušati popraviti u nekim detaljima ili ga naprotiv treba zamijeniti
nekim fundamentalno novim sustavom. Stara dilema: reforma ili re-
volucija?
Oni koji podržavaju revolucionarno rješenje moraju ukazati na
neke strukturalne, moralno nepodnošljive, disfunkcionalnosti koje su
ugrađene u same temelje kapitalizma i koje je nemoguće ukloniti “kr-
panjem” ili nekim sitnim modifikacijama. Razmotrit ću tri takva argu-
49
menta koji su, čini mi se, najpopularniji u suvremenom antikapitalistič-

kom taboru i koji se pozivaju na različite dokaze o tobože neizlječivim
defektima kapitalizma: (a) nedavni financijski kolaps, (b) pohlepa kao
glavni pokretač čitava sustava i (c) etički neprihvatljive dimenzije eko-
nomskih nejednakosti i posebno sudbina onih najsiromašnijih.
Financijski kolaps
Treba li nam uopće bolji razlog za odbacivanje ili barem temeljito pre-
ispitivanje kapitalizma nego što je činjenica da je on nedavno doveo
svjetsku ekonomiju pred kolaps, opasno ugrozio kreditni sustav te iza-
zvao bankrotiranje vodećih svjetskih financijskih institucija, proizveo
ogromne gubitke mirovinskih fondova, propadanje kompanija, masov-
na otpuštanja i slično?
Da, istina je da stalno slušamo o tome kako je slobodno tržište
glavni krivac za financijsku krizu i kako je stoga krajnje vrijeme da se
zauzda kaos i iracionalnost neoliberalnog kapitalizma prije nego što
ekonomski sustav potpuno krahira.
Jedan mali problem: je li to što stalno slušamo doista točno? Čak i
površan uvid u stvarno stanje stvari pokazat će da je potpuno nerazu-
mno prihvatiti navedenu dijagnozu zdravo za gotovo.
Andrew Lo, ugledni financijski stručnjak i profesor na MIT-u, na-
pisao je ove godine recenziju 21 knjige o nedavnoj financijskoj krizi
(https://secure.brightworkinc.net/~andrewlo/documents/JEL_6.pdf).
Njegov je zaključak da se eksperti koji su najpozvaniji objasniti taj do-
gađaj ne mogu međusobno složiti ne samo o glavnim uzrocima krize,
nego čak niti o ključnim relevantnim činjenicama. Lo uspoređuje ono
što vodeći ekonomisti danas govore i pišu o financijskoj krizi s poznatim
japanskim filmom Rašomon, u kojem također na kraju ostaje potpuno
nejasno ne samo zašto se nešto dogodilo, nego i što se uopće dogodilo.
Dakle, ako niti stručnjaci ne mogu postići minimalno slaganje oko
onih činjenica koje su preduvjet bilo kakve daljnje smislene analize (a
o samoj razdiobi krivnje da i ne govorimo), nije li apsurdno pridavati
neku veću pozornost pokretima kao što su Occupy Wall Street i slič-
50
ne manifestacije širom svijeta, čiji predstavnici rezolutno tvrde kako je

potpuno evidentno da je za sve odgovoran “podivljali kapitalizam” te
da ga imperativno treba ili ukinuti ili regulirati do neprepoznatljivosti.
Njihove tirade protiv zala slobodnog tržišta, profita i vladavine kapitala
uglavnom ne dolaze do razine diskusije na kojoj bi se oni uopće mogli
suočiti s osnovnim argumentima u vezi s eventualnim prednostima i
nedostacima današnjeg kapitalizma i njegovih alternativa.
Bolje informirani oponenti sigurno će posegnuti za sljedećim ar-
gumentom i reći otprilike ovo: “A što je s onim izvješćem o uzrocima
financijske krize koje je donijelo specijalno povjerenstvo sastavljeno od
najvećih financijskih eksperata i zaduženo od same američke vlade da
na objektivan način objasni što je zapravo dovelo do tog događaja? Nije
li to povjerenstvo 2011. godine nakon temeljite analize zaključilo da je
glavni krivac bila upravo nedovoljna reguliranost financijskog sustava
te da je pojačana državna intervencija jedini način da se izbjegnu slične
kataklizme u budućnosti?”
To je sve točno. Međutim, treba podsjetiti da je to izvješće prihva-
ćeno minimalnom većinom glasova i to, moglo bi se reći, potpuno po
stranačkoj liniji. Svih šest članova povjerenstva koje su postavili demo-
krati podržalo je izvješće, a sva četiri člana koje su postavili republikanci
glasali su protiv njega. Da je odnos snaga u Kongresu bio nešto drukčiji
u trenutku osnivanja tog povjerenstva, vrlo je vjerojatno da bi i zaključ-
ci u tom dokumentu išli u potpuno suprotnom smjeru.
U manjinskom izvješću trojice eksperata koje su postavili republi-
kanci navodi se deset glavnih uzroka financijske krize, ali se nedovolj-
no reguliranje tržišta tu uopće ne spominje. U odvojenom pak izvješću
preostalog člana povjerenstva (također nominiranog od republikanaca)
tvrdi se čak da je do krize velikim dijelom došlo zbog toga što tržište nije
bilo dovoljno slobodno, tj. zbog prevelike i štetne državne intervencije.
Netko će reći da u ovom slučaju ne treba previše pažnje pridavati
tom manjinskom mišljenju jer sve ukazuje na to da ti eksperti samo
nastoje štititi interese velikog biznisa, bankara i ostalih bogataša. Ali
slična hipoteza o politikantskim motivima može se naravno iznijeti i o
drugoj, većinskoj strani. Takva diskusija nikamo ne vodi.
51
Najveća je nezgoda u svemu to što s jedne strane običan čovjek

ne zna kome bi od tih eksperata trebao vjerovati, a s druge strane on
se lako može naći u situaciji gdje će morati na osnovi te svoje, koliko
god ograničene, spoznaje stvoriti sud i na kraju se politički opredijeliti
između očuvanja kapitalizma (uz neke modifikacije) i njegova funda-
mentalnog transformiranja u neki sasvim novi sustav. Ili, u manje gran-
dioznoj dilemi, on će morati odlučiti da li da podrži stranku koja se
zalaže za snažniju državnu intervenciju u ekonomiju ili pak za stranku
koja put za opći ekonomski prosperitet društva vidi u većem oslobađa-
nju privatne inicijative od stega državne birokracije.
Ja bih svoj glas sigurno dao toj drugoj opciji. Ali sasvim razumijem
i to da će netko drugi preferirati onaj prvi pristup. Stvari su previše
komplicirane, a da bi ijedna od dviju strana mogla pretendirati na kon-
kluzivno pobijanje suprotnog stajališta. No teško je razumjeti to da
mnogi visoko obrazovani ljudi gotovo papagajski ponavljaju otrcane
ljevičarske osude kapitalizma te smatraju da svakome, i bez ikakvog
znanja o ekonomiji, mora biti bjelodano jasno što treba činiti: svim
snagama se boriti protiv “zlog” Wall Streeta i “krupnog kapitala”.
Pohlepa
Moralna osuda kapitalizma često je bazirana na ocjeni da je čitav taj
sustav zasnovan na sebičnosti, motivu za stjecanje profita, opsesiji bo-
gaćenja, pohlepi itd.
Ali što je zapravo pohlepa? To ne može biti puka želja da se zaradi
više novaca jer bismo onda pohlepu trebali pripisati ne samo bogatima,
nego i svima drugima, uključujući i siromašne. Kao što je David Hume
rekao: “Ništa manje nije pohlepan na novac neki nosač koji ga troši na
šunku i rakiju, nego što je neki dvorjanin koji kupuje šampanjac i ptice
strnadice.”
Nije li pohlepa možda želja da se zaradi više novaca nego što čovjek
zaslužuje? A nije li evidentno, nastavlja se argument, da bankari i šefovi
velikih kompanija ne mogu stvarno zaslužiti te opsceno visoke plaće i
bonuse koje primaju? I nije li sama činjenica da oni uspijevaju dobiti te
52
silne novce dokaz da je njihova pohlepa poremetila normalno funkcio-

niranje sustava i dovela do financijskog ludila i iracionalnosti?
Ovakvo razmišljanje ima jedan fundamentalni problem. Naime,
ako netko zaradi ogromne novce, to nikako ne može biti objašnjeno
njegovom pohlepom. Ako ja, recimo, imam najintenzivniju i najbole-
sniju moguću želju da zaradim milijune dolara, to samo po sebi neće taj
novac staviti na moj bankovni račun. Netko drugi mora odlučiti da mi
taj novac isplati. Zbog toga je pozivanje na pohlepu bogatih potpuno
neprimjeren način da se pokuša objasniti njihovo bogatstvo. Uzrok se
traži na pogrešnom mjestu. Pravo se pitanje stoga uvijek postavlja o
onome tko daje novac (i zašto), a ne o onome tko prima novac (jer,
uostalom, zašto ne bi, ako se već nudi?).
Dobro, neki će čitatelji prosvjedovati, ali zar nije još uvijek točna
glavna tvrdnja, naime da se tako astronomski prihodi naprosto ne mogu
opravdati nikakvom ekonomskom logikom te da iza takvih šokantno vi-
sokih zarada moraju biti neki nepošteni dogovori i sumnjivi financijski
aranžmani koji su sigurno s one strane morala, a možda i zakona?
Pitanje je ovdje zapravo mogu li nečije iskustvo i sposobnosti ban-
kama ili tvrtkama stvarno vrijediti toliko da mu one za njegov rad s
dobrim razlogom plate sumu od koje mi ostali smrtnici dobijemo vr-
toglavicu. Zapravo, da. Budući da poslovanje velikih kompanija često
uključuje rizično operiranje stotinama milijuna ili čak i milijardama
dolara, za njih je od kritične važnosti koga će postaviti da donosi ključ-
ne odluke u situacijama gdje se radi o ogromnim potencijalnim do-
bicima ili gubicima. Kompanija tako može ocijeniti da će financijski
sveukupno bolje proći ako uzme vrlo skupog ali superiornog stručnjaka
A, nego ako pokuša štedjeti i zadovoljiti se dobrim, ali znatno ma-
nje impresivnim ekspertom B. Jednostavno, oni mogu zaključiti da je,
nakon što se sve zbroji, u njihovu vlastitom financijskom interesu da
plate, recimo, 20 milijuna stručnjaku A, nego da za 5 milijuna uposle
stručnjaka B.
Je li ovo objašnjenje multimilijunskih primanja puka spekulacija ili
se ono može nekako i empirijski provjeriti? Ekonomisti koji su branili
takvo objašnjenje uočili su da bi, ukoliko je ono istinito, plaće izvrš-
53
nih direktora trebale biti proporcionalne tržišnoj kapitalizaciji njiho-

vih kompanija. A potom su ustanovili da su plaće izvršnih direktora u
Sjedinjenim Državama doista u prosjeku porasle za šest puta između
1980. i 2003. godine, upravo onoliko koliko se u tom periodu pove-
ćala kapitalizacija tih tvrtki. To samo po sebi, naravno, nije uvjerljiv
dokaz da je dotično objašnjenje točno, ali ipak pokazuje da ono ima
empirijsku potporu, da ga ozbiljno uzimaju mnogi ekonomisti i da je u
najmanju ruku daleko plauzibilnije nego ono naivno i nedomišljeno ali
vrlo popularno pozivanje na pohlepu.
Podsjećam vas, ne želim idealizirati sadašnji oblik kapitalizma.
Svjestan sam masovnih zloupotreba, dubioznih financijskih manipula-
cija, a i izravnog kriminala. Ali želim upozoriti na to da oni koji rješava-
nje svih tih problema vide u većem utjecaju države na ekonomiju nisu
uvijek svjesni dvaju velikih problema vlastite pozicije.
Prvo, velik dio spomenutih ekonomskih disfunkcionalnosti često
je upravo rezultat sprege države i velikog biznisa, tog izuzetno štetnog
društvenog fenomena koji će očigledno biti sveden na minimum ako se
strogo ograniči utjecaj političara na ekonomiju.
I drugo, ako već postoji tolika revoltiranost sebičnošću i pohlepom
bankara te vlasnika i menadžera multinacionalnih kompanija, kako to
da kritičari kapitalizma imaju tako veliko povjerenje u političare? Zašto
misle da će oni sve raditi samo za opće dobro? Nisu li političari tako-
đer ljudi od kojih se može jednako očekivati da će podleći iskušenjima
nemoralnih postupaka i osobnog bogaćenja kad se za to ukaže prilika?
Istina je da su oni došli na vlast izborima, ali odatle ne slijedi da bismo
im trebali prepustiti da transformiraju “egoistično” slobodno tržište te
očekivati da će oni to provesti na potpuno nesebičan način, imajući u
vidu samo zajednički interes.
Takav je naivni optimizam jedan američki humorist ovako pro-
komentirao: “Onoga tko tvrdi da će jastoge naučiti letjeti nazivamo
luđakom i smještamo ga u mentalnu instituciju, a onaj pak tko vjeruje
da se ljudi pobjedom na izborima pretvaraju u anđele smatran je refor-
matorom i ostaje na slobodi.”
54
Siromaštvo
Pohlepa bogatih kao razlog osude kapitalizma nekad se kombinira s još
težom moralnom optužbom da taj sustav proizvodi i tolerira razinu si-
romaštva najnižih slojeva koja je nespojiva s minimalnom humanošću.
Neki će na takvu optužbu uzvratiti tezom kako povijest pokazuje da je,
naprotiv, upravo kapitalizam najbolji lijek protiv siromaštva te da su se
neka društva uspjela podići iz prirodnog stanja bijede jedino zaslugom
manjine kreativnih pojedinaca koji su zbog svojeg ekonomskog uspje-
ha kasnije bili demonizirani.
Tu je misao lijepo, ali i prilično sarkastično, izrazio književnik Ro-
bert Heinlein: “Tijekom čitave povijesti siromaštvo je bilo normalno
stanje čovječanstva. Napredak koji dopušta da se to uobičajeno stanje
prevlada – tu i tamo, sad i ponekad – jest djelo vrlo male manjine koju
često preziru, redovito osuđuju i gotovo uvijek napadaju svi ispravno
misleći ljudi. A kad god tu sićušnu manjinu onemoguće u njezinoj kre-
ativnosti, ili je (kao što se zna dogoditi) otjeraju iz društva, ljudi tada
ponovno zapadnu u grozno siromaštvo. To se zove peh.”
Ljevičari sigurno neće biti prijemčivi za argumente poput Heinle-
inova. Mnogi od njih vjerojatno će još pojačati svoju moralnu kritiku
dodatnom tvrdnjom kako ne samo da je siromaštvo neizbježna poslje-
dica kapitalizma, nego da, štoviše, zagovornici slobodnog tržišta nema-
ju nikakvog suosjećanja za siromašne niti smatraju da je to problem
koji uopće treba rješavati. Na kraju krajeva, reći će oni, nije li poznato
da su mnogi od glavnih ideologa ekonomskog laissez fairea branili soci-
jalni darvinizam, tj. poželjnost nesmiljene borbe za opstanak gdje samo
najsposobniji preživljavaju, a najslabiji bivaju eliminirani?
U stvari, to je jedan od onih mitova koji se proširio bez podloge u
realnosti i koji je mnoge učvrstio u uvjerenju o “humanoj” i “brižnoj”
ljevici, nasuprot “okrutnoj” i “bešćutnoj” desnici. Ne mogu ovdje, na-
ravno, ulaziti u detaljniju analizu stavova raznih autora s desnice o tom
pitanju, ali vrlo je znakovito ono što je o problemu siromaštva pisao
Herbert Spencer, koji se uobičajeno smatra začetnikom zloglasnog so-
cijalnog darvinizma.
55
Nakon što se rezolutno založio protiv pomaganja onim siromašni-

ma koji na parazitski način zloupotrebljavaju sustav, Spencer dodaje:
“Prethodni argument uperen je samo protiv tog nerazumnog milosrđa.
Taj argument ne samo da nema nikakav prigovor protiv onog milo-
srđa koje se može opisati kao pomaganje ljudima da sami sebi pomo-
gnu, nego ga on, dapače, podržava. U pomaganju ljudima da sami sebi
pomognu ima puno prostora za manifestiranje ljudske suosjećajnosti.
Razni će udesi uvijek dovoditi do žrtava prema kojima je legitimno
iskazivati velikodušnost. Ljudi koje su nepredviđeni događaji bacili na
leđa, ljudi koji nisu uspjeli zbog nedostatka znanja koje im je bilo ne-
dostupno, ljudi koje je uništilo nepoštenje drugih i ljudi koji su zbog
svojih dugotrajno iznevjerenih nada na kraju izgubili samopouzdanje,
svakako zaslužuju pomoć, i od toga će svi imati koristi.”
Spencera u ovome više-manje slijedi i većina kasnijih desničarskih
autora. Malo tko od njih misli da siromašne treba prepustiti njihovoj
sudbini, pa makar umirali od gladi, bili bez krova nad glavom i patili
od drugih teških oskudica. Gotovo svi oni smatraju da postoji problem
siromaštva koji svakako treba pokušati riješiti, ali ne na onaj način kako
to predlaže ljevica.
No, usprkos tome što osnovna razlika između dviju strana nije u
cilju, nego jedino u metodi, nekako se u velikom dijelu javnosti još
uvijek održava slika o tome kako je ljevici “stvarno stalo” do siromaš-
nih, dok desnica za njih nema nikakvog interesa jer joj manjka bazična
ljudska solidarnost. Tako je ljevica zauzela pozu moralne superiornosti
koju mnogi nekritički prihvaćaju. Oni drugi pak koji shvaćaju da je tu
naprosto riječ o jeftinoj samopromociji često zaključuju da je najbolja
reakcija suprotstaviti se toj fikciji humorom.
Na primjer, P. J. O’Rourke u svojem neponovljivom stilu piše:
“Glavna je odlika ljevičara njihova samodopadnost. Svojim glasnim
osuđivanjem svega lošega – rata, gladi i silovanja – ljevičari demonstri-
raju svoju fantastičnu dobrotu. I još važnije, oni time sami sebe uzdižu i
postaju članovi samoizabrane elite onih koji jako duboko brinu o svim
tim stvarima... To je neka vrsta prirodne aristokracije, a najljepše je kod
te aristokracije to da ne trebaš biti ni hrabar, ni pametan, ni jak, a čak
niti imati sreću, da bi joj se pridružio. Trebaš samo biti ljevičar.”
56
Dakle postojanje teškog siromaštva jest socijalno zlo koje treba ur-
gentno rješavati i oko toga se praktično svi slažu: ljevica, centar i desni-
ca. Stoga, isto kao što Gordon Gekko (lik iz filma Wall Street kojeg glu-
mi Michael Douglas) sa svojom slavnom izjavom “Pohlepa je dobra!”
ne predstavlja kapitalizam, nego njegovu običnu karikaturu, jednako
tako ne bi predstavljao ideologiju kapitalizma ili slobodnog tržišta net-
ko tko bi rekao “Siromaštvo je u redu!” Naravno da je siromaštvo loše,
ali osnovno je pitanje kako se boriti protiv njega.
Pogledajmo jedan primjer različitih pristupa problemu siromaštva.
Američki je predsjednik Johnson 1964. godine započeo vrlo ambicio-
zan program rješavanja pitanja siromaštva koji je nazvao “ratom protiv
siromaštva”. Taj njegov cilj malo je tko tada doveo u pitanje, a nije bilo
velikog otpora ni od Republikanske stranke kao najjačeg predstavnika
desne struje u američkoj politici. Ali ubrzo su mnogi počeli sumnjati u
to je li Johnsonov program pravi način da se ostvari njegov plemeniti i
općeprihvaćeni cilj, tj. smanjenje siromaštva.
Još je za Johnsonova mandata čak i tjednik Time upozorio na “pa-
radoksalnu zamku”: što više Sjedinjene Države troše na siromašne, to
više raste potreba da se troši još više. Slični razlozi za zabrinutost na-
stavili su se gomilati, a glasovi skeptika postajali su sve glasniji. Do
kulminacije je došlo kada je, otprilike četvrt stoljeća nakon Johnsonove
inicijative, predsjednik Reagan u govoru Kongresu zaključio: “Prije ne-
koliko godina federalna je vlada objavila rat siromaštvu – i siromaštvo
je pobijedilo!”
I doista, u sukobu između dviju strana (američke vlade i siromaš-
tva) vladini (financijski) gubici postali su ogromni, ali siromaštvo time
nije uopće bilo ozbiljno uzdrmano. Dapače, dok je u nekoliko godi-
na prije objave rata protiv siromaštva zabilježen znatan pad siromaštva
(bez ikakve državne intervencije), siromaštvo je upravo poslije izbijanja
“rata” nekim čudom ojačalo i nastavilo se prilično uspješno odupirati
snažnim napadima države koji traju već skoro pedeset godina. Kon-
kretnije, nakon što je potrošeno više od 15 trilijuna dolara u cilju sma-
njenja siromaštva, rezultat je taj da je stopa siromaštva u Sjedinjenim
Državama u ovom trenutku viša nego što je ikad bila u čitavom perio-
du od 1966. godine do danas.
57
Zar nije legitimno na osnovi toga preispitati sve postojeće vrlo sku-
pe ali dvojbeno efikasne programe za pomoć siromašnima? I nije li
besmisleno da oni koji se zalažu za takvo preispitivanje budu odmah
žigosani kao predstavnici desnice koja brani interese bogatih i ne mari
za sudbinu siromašnih? (Uostalom, brojna istraživanja pokazuju da, u
stvari, desničari u prosjeku daju više priloga za dobrotvorne svrhe nego
ljevičari.)
Zapravo, treba otići i korak dalje pa se zapitati kakav je zapravo
status onih ljudi koji se u Americi klasificiraju kao “siromašni”. Taj
status implicira da je riječ o onima koji ne mogu zadovoljiti neke bazič-
ne potrebe i koje stoga nijedno minimalno humano društvo ne može
ostaviti u takvom stanju bez ikakve pomoći. Međutim, uvid u činjenice
donosi mnoga iznenađenja.
Prema podacima same američke vlade, 82 posto siromašnih kućan-
stava ima klima uređaj, 93 posto ih ima mikrovalnu pećnicu, 74 posto
ima automobil ili kamion, 64 posto ima kabelsku ili satelitsku tele-
viziju, preko 50 posto ih ima osobno računalo, 43 posto ima pristup
internetu, 40 posto posjeduje perilicu za suđe itd.
Također, nema značajnije razlike u kvaliteti prehrane ili konzumi-
ranju potrebnih sastojaka (bjelančevina, vitamina, minerala itd.) izme-
đu siromašnih i bolje stojećih slojeva.
Kakve uvjete stanovanja imaju siromašni Amerikanci? Ponovno
prema službenim podacima, oko 65 posto siromašnih domaćinstava
ima na raspolaganju više od dvije sobe po članu domaćinstva, a čak
94 posto ima više od jedne sobe po članu domaćinstva. U usporedbi s
najrazvijenijim europskim zemljama, siromašna američka domaćinstva
imaju dakle više stambenog prostora po članu domaćinstva nego što
je prosjek (za sva domaćinstva) u Švedskoj, Nizozemskoj, Francuskoj,
Njemačkoj, Italiji, Velikoj Britaniji ili Belgiji.
Sve ovo, naravno, ne znači da siromaštvo u Sjedinjenim Državama
nije ozbiljan problem, ali treba imati na umu da mnogi ljudi imaju sa-
svim pogrešnu predodžbu zamišljajući da deseci milijuna Amerikanaca
koji su službeno klasificirani kao siromašni svi žive u groznim uvjetima
koji bi trebali skandalizirati bilo kojeg normalnog čovjeka.
58
Kako je pak došlo do takvog raskoraka između službene kategorije

“siromašni” i uobičajenog značenja te riječi? Oficijelna se kategorija
bazira na primanjima. Obitelj s određenim brojem članova označena
je kao “siromašna” ako ukupna primanja njezinih članova zajedno ne
dosežu sumu novaca za koju se smatra da je nužna za zadovoljavanje
minimalnih potreba. To izgleda u redu: siromašni ste ako sa svojim
primanjima ne možete zadovoljiti najosnovnije potrebe.
No velik je problem s tom definicijom u tome što se u primanja ne
uračunavaju svi različiti oblici pomoći koju pojedinci ili obitelji dobivaju
od države. Dakle, ako je ono što zaradite znatno ispod financijskog
praga potrebnog za iole pristojniji život, vi ste automatski proglašeni si-
romašnim, ali odatle uopće ne slijedi da vi zapravo ne možete relativno
pristojno živjeti. Ako se vašoj skromnoj zaradi doda i socijalna pomoć
koju dobivate za, recimo, hranu, stanovanje, djecu, medicinske usluge
i ostalo, tada vam ukupna sredstva kojima raspolažete mogu omogućiti
da živite prilično normalno, jednako kao oni koje nitko ne bi smatrao
siromašnima. Jednostavnije rečeno, budući da ljudi mogu trošiti više
nego što zarade, zarada nije dobar pokazatelj kvalitete života.
A niti ogromna količina sredstava koja se odvaja za pomoć siro-
mašnima nije sama po sebi mjerilo uspješnosti tih socijalnih progra-
ma. Drastična ilustracija masovnih zloupotreba u ovom kontekstu je
nedavna vijest Associated Pressa prema kojoj “sve veći broj saveznih
država poduzima mjere za sprečavanje onih koji primaju pomoć za
siromašne da ta sredstva troše na alkohol, cigarete, lutriju, kockanje,
tetoviranje i striptizete”.
Možda ovdje treba ponovno naglasiti da moj cilj nije negirati či-
njenicu da ogroman broj siromašnih ljudi živi u očajnim uvjetima i
da se oni s pravom nadaju da će dobiti pomoć kako bi se izvukli iz te
teške situacije. Pitanje je, međutim, je li najbolje rješenje to da drža-
va organizira masovnu preraspodjelu bogatstva i tako pokuša smanjiti
ekonomske razlike ili je pak uputnije ohrabriti privatno poduzetništvo i
ljudsku inventivnost, očekujući da će se time otvoriti prostor za mnoga
nova zaposlenja i na taj način mnogo efikasnije i trajnije pomoći onima
kojima doista treba pomoć.
59
Iz svega proizlazi da je problem siromaštva izuzetno složen, počevši

od definicije samog pojma pa sve do pokušaja njegovog rješavanja, i da
se tu otvara širok prostor za različita mišljenja. Svakako bi bilo štetno
blokirati raspravu proizvoljnim insinuacijama o tome da je jedna od
strana u tom sporu motivirana isključivo sebičnošću i da su njezini
argumenti samo proziran trik za zaštitu interesa bogatih.
Zašto ne kapitalizam?
Da rezimiram, nije mi u ovom poglavlju bio cilj ponuditi iscrpnu ana-
lizu moralnih (i nemoralnih) strana kapitalizma, a pogotovo nisam
namjeravao taj ekonomski sustav braniti od svih mogućih prigovora.
Samo sam želio pokazati da su mnogi od onih argumenata protiv kapi-
talizma koji se najčešće čuju (i naširoko prihvaćaju) u stvari vrlo slabi
i da im ne bi trebalo pridavati previše pažnje u političkom opredjelji-
vanju.
Također, čak ni neosporno loša obilježja kapitalizma nisu sama po
sebi dobar razlog da ga pokušamo zamijeniti nekim sasvim novim su-
stavom. Moramo biti svjesni da će i svaka nova alternativa imati brojne
nedostatke i da stoga promjena može lako na kraju dovesti do toga da
se relativno loše zamijeni nečim puno gorim. Donositi odluke uspore-
đujući realnost kapitalizma sa svim njegovim postojećim nesavršeno-
stima s jedne strane, i neki puko zamišljeni i lijepo zvučeći “idealni”
projekt s druge strane, može biti recept za katastrofu.
Sjetite se svega toga kad vas sljedeći put vaši poznanici s ljevice
pozovu da se uključite u “pravednu” borbu protiv siromaštva, nejed-
nakosti i eksploatacije te da se pridružite pokretu “Okupiraj ovo ili
ono!”. Upitajte se koliko ti beskompromisni kritičari kapitalizma stvar-
no znaju o svim onim stvarima o kojima govore s takvom sigurnošću,
a napose koliko su uopće informirani o argumentima suprotne strane.
60
II.
Koristite mozak:
počinite delikt mišljenja!
5. O nasljednosti inteligencije
Neosporno je da se ljudi međusobno razlikuju u pogledu mnogih psi-

holoških karakteristika (npr. inteligencije, crta ličnosti, sklonosti kri-
minalitetu itd.). Jesu li te razlike više pod utjecajem gena ili okoline? Ali
prije svega, ima li takvo pitanje uopće smisla? I ako ima smisla, postoji
li način da na njega odgovori znanstveno istraživanje ?
S jedne strane, brojni filozofi i znanstvenici su pesimisti. Oni nas
uvjeravaju da je mjerenje utjecaja gena i okoline na psihološke razlike
ili besmisleno (rezultat pojmovne zbrke) ili u načelu neostvarivo (zbog
nepremostivih metodoloških teškoća). Njihovi su argumenti za to pesi-
mističko stajalište vrlo raznoliki i obično su općenite naravi, a ukoliko
bi bili prihvaćeni, potkopali bi same temelje genetike ponašanja.
S druge strane, mnogi psiholozi tvrde da su empirijska istraživanja
u posljednjih nekoliko desetljeća nedvosmisleno dokazala da genetsko
naslijeđe u pravilu objašnjava barem 50 posto psiholoških razlika, a
u nekim slučajevima i više. Recimo, po mišljenju nekih najuglednijih
stručnjaka u diferencijalnoj psihologiji udio gena u objašnjenju razlika
u inteligenciji među odraslim osobama penje se čak do znamenke od
80 posto.
Jednoumlje pesimizma
Kome vjerovati? Nije se lako opredijeliti jer među znanstvenicima ima
pripadnika i jednog i drugog stajališta. No, u filozofskoj literaturi po-
bjednik je praktično već proglašen: među filozofima znanosti (a po-
sebno među filozofima biologije, koji su najbliži tom problemu) za-
vladalo je “jednoumlje pesimizma”. Kao što nas informira Stanfordska
filozofska enciklopedija, u filozofiji biologije vlada gotovo stopostotni
konsenzus prema kojem pitanje nasljednosti treba otpisati kao predmet
posve besplodne rasprave.
63
To je prilično čudno jer upravo u filozofiji konsenzus uvijek pred-

stavlja neprirodno stanje. Normalna je situacija u ovoj disciplini da
nijedna teorija nikada nije do kraja napuštena te da i sasvim bizarne
ideje obično imaju svoje filozofske zagovornike. Kao što je jednom pri-
mijetio Descartes, koliko god neko stajalište izgledalo apsurdno i nevje-
rojatno, sigurno je da ga je neki filozof nekada zastupao. Da ilustriram
dokle to ponekad može ići: ne tako davno jedan je poznati američki
filozof objavio članak pod naslovom “Ja ne postojim”, u kojem je ni
manje ni više nego pobijao vlastitu egzistenciju. Dakle susrećemo se sa
stvarno paradoksalnom situacijom: filozofi se ne mogu složiti čak niti
oko toga da li oni sami postoje, ali se nekim čudom eto baš svi filozofi
biologije slažu oko toga da je nemoguće mjeriti uzročni utjecaj gena i
okoline na psihološke karakteristike. Tu nešto nije u redu.
Kroz genetiku u politiku

Ključ za razumijevanje treba potražiti u politici. Naime, ako je pitanje
o utjecaju gena i okoline legitimno, onda je lako moguće da će se poka-
zati kako su psihološke razlike među ljudima velikim dijelom genetski
determinirane. Ali takva bi spoznaja, mnogi smatraju, došla u konflikt
s idealom socijalne jednakosti koji je ugrađen u političke temelje su-
vremene zapadne civilizacije. Stoga bi najsretniji ishod bio kad bi se
nekako moglo dokazati da je pitanje o utjecaju gena i okoline zapra-
vo besmisleno ili empirijski nerješivo. I, naravno, upravo tu funkciju
odlično ispunjavaju oni ranije spomenuti, vrlo generalni, metodološki
argumenti protiv genetike ponašanja. Oni su dobrodošli i često biva-
ju objeručke i nekritički prihvaćeni jer unaprijed sprečavaju otvaranje
Pandorine kutije koja bi mogla sadržavati politički opasna empirijska
otkrića.
Opasnost se krije i na planu individualnih razlika i, još mnogo više,
na razini grupnih razlika. Razmotrimo oba slučaja. Prvo, pokaže li se da
su, recimo, individualne razlike u inteligenciji u određenoj populaciji
pretežno genetski determinirane, to će zapravo značiti da ljudi u tom
društvu imaju nejednake šanse za uspjeh, u vrlo bazičnom smislu. Bu-
64
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
dući da u tom scenariju utjecaj škole, roditelja i materijalnog statusa,

blijedi u usporedbi s faktorom naslijeđa, socijalne mjere poduzete u
cilju izjednačavanja neće moći proizvesti znatnije efekte pa će gubit-
nici u genetskoj lutriji ostati nepovratno zarobljeni na dnu socijalne
ljestvice. U takvoj situaciji ideologija prema kojoj svatko može postići
velike stvari u životu, ako se samo dovoljno potrudi, bila bi obična laž.
Jednom riječju, ako je istina (kao što mnogi eksperti tvrde) da je onima
s inteligencijom ispod određenog praga nedostupna većina minimal-
no atraktivnih profesija u suvremenom industrijskom društvu, i ako
je također istina (kao što opet mnogi stručnjaci vjeruju) da su razlike
u inteligenciji uglavnom rezultat genetskih razlika, onda ispada da su
socijalne nejednakosti najvećim dijelom odraz bioloških razlika i tada
je veliko pitanje koliko se ta “prirodna nepravda” uopće može ispraviti.
Takvo bi stanje stvari bilo vrlo uznemirujuće, posebno za ljude s jakim
egalitarističkim stavom, pa zato nije čudno da oni katkad posežu i za
krajnje dubioznim argumentima u želji da na bilo koji način blokiraju
tu za njih teško prihvatljivu konzekvenciju.
Grupne razlike
Neusporedivo pak više nervoze izaziva hipoteza da bi geni isto tako
mogli biti u korijenu psiholoških razlika između grupa (npr. između
muškaraca i žena ili između pripadnika različitih rasa). Najeksploziv-
nija tema u ovom kontekstu svakako je rasprava o rasnim razlikama u
inteligenciji. Nepobitna je empirijska činjenica da u Sjedinjenim Dr-
žavama postoji razlika od otprilike 15 poena između prosječne inteli-
gencije bijelaca i crnaca. Kontroverzno je jedino pitanje kako objasniti
tu razliku. Ideja da su geni bar dio tog objašnjenja izgleda u najmanju
ruku kao empirijska mogućnost, ali mnogi autori tvrde da se ta ideja
ruši već na razini metodološke kritike te da ju je moguće odbaciti i bez
ulaženja u raspravu o konkretnim empirijskim studijama. Postoje tri
načina kako se to nastoji pokazati. Svaki od tih triju pristupa pokušava
potkopati tu “opasnu” ideju napadajući jedan od triju ključnih pojmo-
va koji su tu u igri: rasa, inteligencija, nasljednost.
65
Prvo, nekada se tvrdi da rasa uopće nije biološki pojam već je puka
socijalna konstrukcija, a odatle onda automatski slijedi da je genetika
potpuno irelevantna za spomenuti problem. Drugo, neki inzistiraju da
nije jasno što testovi inteligencije uopće mjere, da su oni krajnje ne-
objektivni, da izmjereni kvocijent nije povezan ni s čim zanimljivim,
itd. I treće, pojmovna se trijada pokušava slomiti na posljednjoj karici,
nasljednosti.
Kako se kalio čelik

Prema mojem mišljenju, ni prva ni druga strategija nemaju nikakve
šanse za uspjeh, ali u tu temu ne mogu ovdje ulaziti. (Za detaljnu kri-
tiku prve strategije vidi www.ln.edu.hk/philoso/staff/sesardic/Race.
pdf) Međutim, veliki dio moje netom objavljene knjige Making Sen-
se of Heritability posvećen je baš kritici treće strategije. Nisam želio
izravno braniti tezu da su psihološke razlike između rasa bar donekle
objašnjive genetskim faktorima. Namjera mi je isključivo bila dovesti
u pitanje nastojanje mnogih znanstvenika i filozofa da pobiju tu tezu
bez pozivanja na relevantno empirijsko istraživanje. Poznati američki
genetičar Richard Lewontin prije tridesetak je godina iznio nekoliko
vrlo generalnih argumenata koji su trebali konkluzivno pokazati da
je iz principijelnih razloga nemoguće uključiti biologiju u objašnjenje
psiholoških razlika između rasa te da takav pothvat nužno predstavlja
pseudoznanost najgore vrste.
Što zbog Lewontinova ogromnog znanstvenog autoriteta, a što
zbog njegove neosporne osobne karizme i izravnog utjecaja na mnoge
filozofe znanosti (čelik mnogih danas vodećih filozofa biologije kalio
se u Lewontinovu laboratoriju na Harvardu), ti su argumenti bili u
filozofiji prihvaćeni s općim oduševljenjem ili, gotovo bi se moglo reći,
aklamacijom. To bi sve bilo u redu da je Lewontinova kritika doista
bila uvjerljiva. Ali nije. Njegove glavne primjedbe nakon pažljivije
analize padaju u vodu jer se pokazuje da su bazirane ili na proizvolj-
nim skokovima u zaključivanju ili na ozbiljnom iskrivljavanju teze o
nasljednosti koju je kritizirao. Točnije rečeno, to je ono što sam ja u
66
svojoj knjizi pokušao dokazati i zbog čega sam se založio da se filozofija

znanosti pokrene s mrtve točke u kojoj je ostala nepomična od sredine
sedamdesetih godina.
Tko je u pravu?
Ovdje se nameće jedno pitanje koje bi moglo ugroziti kredibilitet moje
pozicije i koje je, pretpostavljam, moralo nekim čitateljima pasti na
pamet. Naime, ako je Lewontinova kritika nasljednosti stvarno tako
masovno i s entuzijazmom prihvaćena, koja vam se od sljedećih dvi-
ju suprotstavljenih mogućnosti čini vjerojatnijom: (a) da je točno ono
stajalište koje već desetljećima brane neki vrhunski genetičari (kao
npr. Lewontin na Harvardu i Marcus Feldman na Stanfordu), a uz to
i kompletna svjetska elita u suvremenoj filozofiji biologije, ili (b) da je,
naprotiv, u pravu onaj tko to stajalište kritizira – jedan malo poznati
hrvatski filozof koji, da stvar bude gora, nema nikakvo formalno obra-
zovanje iz biologije? Ja sam se osobno čvrsto odlučio za opciju (b). A vi?
Šalu na stranu, ja sam potpuno svjestan da ovo pozivanje na auto-
ritet ima stanovitu logičku snagu i da se, gledano na taj način, zaista
mora činiti prilično nevjerojatnim da bih ja u ovom sporu mogao biti
u pravu. No, usprkos tome, ja ne mogu promijeniti mišljenje na osnovi
takvog u biti izvanjskog rezoniranja prema vjerojatnosti, koje uopće ne
zadire u sam predmet debate. Dapače, ako sam uopće i mijenjao mi-
šljenje u vezi s ovim pitanjem, bilo je to upravo u suprotnom smjeru.
Tako, kada sam za jedno poglavlje u knjizi temeljito prerađivao i do-
punjavao svoj stari članak o Lewontinu iz 1993. godine, moja je kritika
bila samo dodatno pooštrena.
I na kraju, čak i ako se moje viđenje prihvati, još uvijek bih trebao
objasniti kako je bilo moguće da kritičke sposobnosti svih tih izuzet-
no inteligentnih znanstvenika i filozofa zakažu do te mjere da funda-
mentalno pogrešna kritika nasljednosti bude toliko dugo slavljena kao
značajan intelektualni doprinos. Ono što se dogodilo, ukratko rečeno,
jest da je većina tih ljudi bez mnogo razmišljanja i s velikim žarom pri-
hvatila to stajalište, ocijenivši da bi ono moglo biti dobar instrument u
67
njihovim nastojanjima da se izbore za uzvišeni ideal ljudske jednakosti.

Ali ono što su u stvarnosti postigli, bilo je nešto sasvim drugo: prostitu-
iranje znanosti i filozofije u političke svrhe.
6. Homoseksualni brak: pobjeda političke

korektnosti i loših argumenata
Nikada nećemo doznati u kojim su sve prili-

kama ljudi postupali kukavički samo iz straha
da ne bi izgledalo da nisu dovoljno progresivni.
Charles Péguy
Jednopartijski kampusi?
Prije nekoliko godina sam sudjelovao na jednoj filozofskoj konferenciji
u Sjedinjenim Državama koja je bila posvećena potpuno nepolitičkim
temama. U sesiji o psihološkim eksperimentima o emocijama predavač
je u jednom trenutku napravio kratku digresiju kako bi kritizirao staja-
lište koje je sâm opisao kao karakteristično za političku ljevicu. Ali od-
mah nakon toga je, gotovo ispričavajući se, dodao: “Da se razumijemo,
ja, naravno, također pripadam političkoj ljevici, kao i svi vi ovdje.” U
dvorani je bilo 30-40 ljudi i bilo je posve očigledno da predavač većinu
prisutnih nije osobno poznavao.
Ako se čudite kako je on mogao s takvom sigurnošću pogoditi
političku opredijeljenost svojih kolega, to samo pokazuje da baš ni-
ste upoznati sa stanjem na američkim sveučilištima (posebno u huma-
nističkim i društvenim znanostima). Naime, odavno je poznato, a i
obilno potvrđeno empirijskim istraživanjima, da su američki profesori
snažno koncentrirani u lijevom dijelu političkog spektra (npr. Ladd &
Lipset 1975., Redding 2001., Klein & Stern 2006., Klein & Western
2006.). Na mnogim sveučilištima desničari spadaju u opasno ugroženu
vrstu. Moram naglasiti da se riječ “desničar” ovdje ne odnosi na osobe
s iskaznicama Ku Klux Klana ili sličnih ekstremističkih organizacija,
68
nego naprosto na obične ljude čiji se jedini grijeh sastoji u tome što oni,
poput desetaka milijuna drugih Amerikanaca, u važnim političkim pi-
tanjima uglavnom više podržavaju Republikansku nego Demokratsku
stranku.
Većina istraživanja o tome koji politički stavovi danas dominiraju
na američkim sveučilištima daje slične rezultate, a radi konkretnosti
navest ću samo nekoliko indikativnih činjenica. Na primjer, prema
studiji baziranoj na popisu registriranih glasača pokazuje se da je na
odsjecima humanističkih i društvenih disciplina na Stanfordu omjer
između demokrata i republikanaca 14:1, na sveučilištu Berkeley taj je
omjer 20:1 (zbog toga to sveučilište čak i tamošnji profesori ponekad
zovu “Narodna Republika Berkeley”), a na Cornellu se ta disproporcija
penje do impresivnih 28:1. U nedavno objavljenom tekstu o “sramo-
ti jednopartijskih kampusa u Americi” (Zinsmeister 2002.) možemo
pročitati da, sudeći opet prema popisu registriranih glasača, na odsjeci-
ma za sociologiju na sveučilištima Harvard, Brown, Cornell, Berkeley i
Stanford ima 56 ljevičara, a samo jedan desničar!
Ali kakve to sve ima veze s homoseksualnim brakom, temom ovoga
teksta? E, upravo sada dolazimo na to.
Znanstvenici protiv javnog mnijenja

Većina ljudi u Sjedinjenim Državama vrlo se jasno i konzistentno
protivi uvođenju homoseksualnog braka. Prema istraživanju jedne od
najuglednijih agencija za ispitivanje javnog mnijenja provedenom u
srpnju 2006. godine, čak 56% ispitanika izjasnilo se protiv uvođenja
homoseksualnog braka, a samo 35% ih je podržalo tu ideju. Također,
u posljednjih desetak godina, otkako se rasprava rasplamsala, podrška
homoseksualnom braku uvijek je bila ispod 40%, a protivljenje je kon-
stantno bilo iznad 50%. O tome koliko se javnost opire predloženim
promjenama govori i činjenica da su čak 44 američke savezne države
donijele posebne zakonske propise u cilju zaštite tradicionalnog braka
kao zajednice dviju osoba suprotnog spola.
69
S druge strane, sveučilišne elite u Americi (ali i u drugim zapadnim

zemljama) ne samo da obično bezrezervno podržavaju homoseksualni
brak, nego često smatraju da je pobjeda u ovoj debati zapravo već po-
stignuta te da protivljenje onih koji ne dijele njihovo mišljenje može
biti samo rezultat neznanja, iracionalnosti ili vjerskog fanatizma. Što-
više, agitacija ide toliko daleko da se čak znanstveni autoritet čitavih
akademskih disciplina koristi kao dodatan pritisak na javnost u borbi
da se pojam braka što prije redefinira i time otvori prostor za vjenčanje
homoseksualaca. Već su tri američke stručne udruge (za psihologiju,
sociologiju i antropologiju) objavile deklaracije u kojima se tvrdi da
upravo spoznaje stečene u tim znanstvenim područjima dokazuju kako
nema opravdanja za ograničavanje braka na heteroseksualne veze.
Čini mi se da je tu došlo do ozbiljnog prekoračenja legitimnog
uplitanja znanosti u politiku. Naime, kada bi politička odluka u pita-
nju homoseksualnog braka presudno i bjelodano ovisila o stanovitim
empirijskim činjenicama koje su znanstvenici u stanju utvrditi, onda
bi doista psiholozi ili sociolozi ili antropolozi mogli reći: “Budući da
smo upravo otkrili istinu o onim ključnim činjenicama o kojima jedino
ovisi ishod političke debate, obavještavamo javnost da je u svjetlu tih
novih spoznaja uvođenje homoseksualnog braka jedini ispravan potez.”
Ali potpuno je evidentno da u ovoj političkoj raspravi nema slaganja
čak ni oko toga koji su glavni i najrelevantniji argumenti, a kamoli oko
toga koja je uloga empirijskih spoznaja u nalaženju najboljeg rješenja.
Dakle ideja da bi znanstvenici kao znanstvenici, i u ime svojih stručnih
udruga, trebali poučavati javnost o tome kako izabrati između nekoliko
prijedloga o zakonskom reguliranju tako kompleksnog i krajnje kon-
troverznog političkog pitanja kao što je homoseksualni brak, pokazuje
začuđujuću dozu arogancije, ali i misaone konfuzije.
Sve te deklaracije stručnih asocijacija nisu ništa drugo nego po-
kušaj nametanja onih političkih stavova koje dijeli većina članova tih
udruženja, premda se cijeli taj postupak nastoji lažno prikazati kao re-
zultat neke tobožnje “objektivne” i “nepristrane” znanstvene analize.
Naravno, ako imamo u vidu prethodno spomenutu i odlično doku-
mentiranu apsolutnu dominaciju ljevičarske ideologije u društvenim
70
i humanističkim znanostima, onda je lako razumjeti kako se moglo

dogoditi da psihologija, antropologija i sociologija nekom divnom ko-
incidencijom “znanstveno dokažu” da s homoseksualnim brakom treba
napraviti upravo ono što odavno zagovara najveći dio intelektualaca na
političkoj ljevici.
Što kažu filozofi?

Kako stoje stvari s mojom strukom - filozofijom? Je li i tu došlo do
ideološke korupcije?
Nije mi poznato je li Američka filozofska udruga nastojala pokre-
nuti slične akcije podrške homoseksualnom braku kao ranije spome-
nute znanstvene asocijacije jer sam prije nekoliko godina istupio iz te
organizacije zbog njezine neprihvatljive politizacije u jednom drugom
slučaju1. Bilo kako bilo, postoje mnoge indicije da su i filozofi već pro-
glasili pobjednika u ovoj debati i da oni također protivljenje homosek-
sualnom braku masovno i sa zgražanjem vide kao puki rezultat primi-
tivizma i netolerantnosti.
Na primjer, kanadski su filozofi kolektivno podržali legaliziranje
homoseksualnog braka u svojoj zemlji. Nakon što je peticiju s tim za-
htjevom potpisalo čak 324 nastavnika filozofije na kanadskim sveučili-
štima i koledžima, ona je bila podijeljena svim zastupnicima kanadskog
parlamenta prije ključnog glasovanja u srpnju 2005. godine. Organi-
zator peticije, Norman Swartz (profesor filozofije na sveučilištu Simon
Fraser), naveo je da su od svih kontaktiranih filozofa samo dvojica od-
bila potpisati, i to ne zato što bi podržavali tradicionalni brak, nego
zato što su bili protiv braka uopće. Dakle, dok se prema ispitivanji-
ma javnog mnijenja otprilike svaki drugi Kanađanin protivi uvođenju
homoseksualnog braka, doslovce nitko od nekoliko stotina kanadskih
filozofa nije iskazao takvo mišljenje. Za njih je diskusija očigledno za-
vršena. Štoviše, stvari su ovdje filozofima toliko evidentne da su im bile
1 Nagradno pitanje za čitatelje: možete li pogoditi je li ta politizacija bila usmjerena

ulijevo ili udesno?
71
dovoljne samo tri kratke rečenice da u peticiji objasne zašto je odobra-

vanje homoseksualnog braka jedina ispravna opcija.
Na sličan način i autor neosporno najposjećenijeg filozofskog blo-
ga rezolutno tvrdi: “Nemoguće je dati racionalno objašnjenje zašto se
neki ljudi protive homoseksualnom braku” (leiterreports.typepad.com/
blog/2005/11/on_gay_marriage.html). Dakle svako protivljenje je ira-
cionalno.
Na popularnoj web stranici “Pitajte filozofe”, koju je organizirala
grupa vrlo poznatih filozofa i koja ima za cilj približiti filozofiju općoj
publici, netko je postavio pitanje: “Ima li ijednog argumenta protiv ho-
moseksualnog braka koji nije rezultat ili religioznosti ili netrpeljivosti,
ili tih dviju stvari zajedno?” Odgovor koji je ponudio ugledni britanski
filozof i pročelnik Odsjeka za filozofiju na King’s Collegeu u Londonu
bio je vrlo kratak: “Nema takvih argumenata.” Drugim riječima, ako u
potpunosti ne podržavate homoseksualni brak, to znači da ste ili vjerski
zatucani ili netolerantni (ili oboje).
Zanimljivo je usput spomenuti da, usprkos tome što je tako otvore-
no porekao ikakvu legitimnost stajalištu koje de facto brani većina ljudi
u toj debati, dotični filozof nije nikada objavio niti jedan jedini rad iz
etike, područja koje je potpuno izvan kruga njegovih filozofskih inte-
resa. Stoga se doista mora nametnuti pitanje o tome koliko on uopće
poznaje relevantnu literaturu. To što on eventualno kao privatna osoba
ima interesa za tu temu, prati javne rasprave u novinama i ima vrlo de-
cidiran stav o opravdanosti homoseksualnog braka sigurno mu ne daje
za pravo da kao filozof prosvjećuje ljude o tome ex cathedra.
Dobro, reći ćete vi, ovo su izolirane anegdote koje govore nešto o
pojedinim filozofima, ali gotovo ništa o stanju u filozofiji kao disciplini.
Mora da sve izgleda puno drukčije, dodat ćete, ako pogledamo radove
onih filozofa koji su se ozbiljno pozabavili upravo tim problemom. Oni
se u ovom sporu nisu mogli opredijeliti tako brzopleto i bez pažljive
analize najjačih argumenata za i protiv. To zvuči kao sasvim opravdana
pretpostavka, ali predlažem da je ipak provjerimo.
72
Kao dobar izvor informacija može poslužiti nedavno objavljena

filozofska enciklopedija o pitanjima seksa, koja upravo ima za cilj pre-
zentirati neke čvršće spoznaje do kojih su dovele filozofske diskusije
u ovom području. I naravno, zle slutnje se obistinjuju jer u članku o
istospolnom braku opet nailazimo na ad hominem napad na protivnike
te ideje. Za njih se tvrdi da su “prvenstveno motivirani animozitetom
prema homoseksualcima i lezbijkama” (Calhoun 2006., 652.-653.). E
pa ako čak i jedna filozofska enciklopedija smatra da se stajalište onih
koji brane tradicionalni brak (kao vezu između osoba suprotnog spola)
može tako jednostavno otpisati kao znak iracionalne homofobije, to
najbolje pokazuje koliko je politička korektnost srozala razinu filozof-
ske diskusije o tom osjetljivom i složenom pitanju.
Vjerojatno najcitiraniji filozof u raspravi o homoseksualnom braku
je Richard Mohr, veliki pobornik te ideje i autor knjige o tom pro-
blemu, za koju je u najboljem filozofskom časopisu za etiku rečeno
da bi trebala dati smjernice sucima, zakonodavstvu i društvu u cjelini.
Mohr je nedavno bio gost na popularnom radioprogramu Philosophy
talk, koji vode dvojica poznatih filozofa sa Stanforda. Na samom počet-
ku intervjua Kenneth Taylor ga je upitao:: ”Richard, postoji li ijedan
jedini argument protivnika homoseksualnog braka koji će te navesti da
bar na trenutak zastaneš te da pomisliš da bi na tom mjestu trebao malo
pojačati svoju poziciju?” Mohr je odgovorio: ”Ne, ono što je zanimljivo
u vezi s protivnicima homoseksualnog braka jest da oni zapravo nema-
ju nikakvih argumenata.” Ali kakva je to rasprava u kojoj samo jedna
strana ima argumente? I zašto je Mohr uopće smatrao vrijednim truda
napisati velik broj filozofskih članaka i jednu čitavu knjigu o debati u
kojoj jedna od dviju strana nema nikakve argumente, dakle o debati
koja zapravo ne postoji? Takva debata je u biti oksimoron, nešto kao
”pljesak jedne ruke”.
U filozofskoj literaturi problem homoseksualnog braka spada u
područje praktične ili (još uže gledano) seksualne etike. Jedan od struč-
njaka u toj sferi je Igor Primorac, autor knjige pod naslovom Ethics
and Sex (Primorac 1999.), koju su recenzenti ocijenili kao “pažljivo
argumentiranu”, “promišljenu”, “kompetentnu” i “uvjerljivu”, i koja
73
je čak bila preporučena kao “obavezna lektira za zainteresirane laike”.

Ono što tu knjigu čini posebno relevantnom za našu svrhu jest to što
se u njoj brane mainstream pogledi na razna moralna pitanja u vezi sa
seksom, tako da ona u mnogim stvarima dosta vjerno reprezentira mi-
šljenje velikog broja filozofa. Kao što je jedan prikazivač dobro primije-
tio: “Ova knjiga ne otvara neki novi prostor, ali ona na jasan i koristan
način trasira prostor onoga što se zna” (Burgess-Jackson 2000.).
Pogotovo je to točno za Primorčeve stavove o homoseksualnom
braku koji u velikoj mjeri korespondiraju s onim što bi se skoro mo-
glo nazvati filozofskim konsenzusom o ovom pitanju, ali naravno pod
uvjetom da izuzmemo one vjerski inspirirane filozofe koji se protive
homoseksualnom braku zbog snažnog utjecaja svojih religijskih uvjere-
nja. Primorac kaže da, iako crkva, džamija i sinagoga moraju postupati
po svojim kriterijima, ti kriteriji prestaju biti legitimni kad se odlučuje
o građanskom braku. On stoga i u knjizi i u jednom novijem članku
(Primorac 2004.) najprije redom analizira standardne ne-religiozne
argumente protiv homoseksualnog braka (koje smatra najjačima) pa
na kraju zaključuje da nijedan od tih argumenata nije uvjerljiv. Čita-
va rasprava završava tvrdnjom da, ukoliko država nastavi uskraćivati
homoseksualcima pravo na brak, to predstavlja “proizvoljnu i nepra-
vednu diskriminaciju koja svjedoči o nerazumnom konzervativizmu ili
o predrasudi, ili o jednom i drugom” (Primorac 1999., 132.). Dakle
ponovno se susrećemo s inzistiranjem da diskusija više nema smisla jer
su argumenti navodno već presudili i bilo kakvo daljnje protivljenje
homoseksualnom braku može jedino biti rezultat zaslijepljenosti i oči-
gledno neprihvatljive diskriminacije.
Ovdje se suočavamo s jednom dilemom. Ili je Primorac u pravu,
što bi značilo da se politički spor oko uvođenja homoseksualnog braka
još uvijek nastavlja samo zbog duboke iracionalnosti svih onih stotina
milijuna ljudi (uključujući i brojne izrazito pametne, visoko obrazo-
vane i intelektualno sofisticirane pojedince) koji se posve nerazumno i
bez ikakvog iole dobrog razloga protive toj ideji; ili je pak Primorac u
krivu, što bi značilo da nešto bazično nije u redu s njegovim ekspresnim
i totalnim odbacivanjem konzervativnog stajališta kao puke predrasu-
74
de. Nastojat ću pokazati da je upravo ovo drugo istinito. Primorčevo

“pobijanje” nekoliko glavnih konzervativnih argumenata protiv ho-
moseksualnog braka posve je neuvjerljivo zato što počiva na ozbiljnim
pogreškama u zaključivanju i na iskrivljavanju stajališta koje kritizira.
Pobijanja koja to nisu

U ovom ću odjeljku pokazati da Primorac nije uspio opovrgnuti niti
jedan od sljedećih četiriju konzervativnih argumenata protiv homo-
seksualnog braka koje je kritizirao: argument iz tradicije, argument iz
državnog interesa za rađanje djece, argument iz brige za dobrobit djece
i argument iz prijetnje heteroseksualnom braku. Da izbjegnem mogu-
će nesporazume, napomenut ću eksplicitno da nemam namjeru ovdje
braniti te argumente od svih mogućih prigovora, nego samo pokazati
da je Primorčeva kritika tih argumenata neodrživa.
1. Argument iz tradicije
Primorac sažima argument iz tradicije na sljedeći način: “Kroz povijest,
brak je uvijek bio heteroseksualna institucija; homoseksualni brak ni-
kad nije zabilježen. Dakle brak treba ostati heteroseksualan.”
Njegov je osnovni prigovor da se u tom argumentu iz činjenične
premise izravno prelazi na normativnu konkluziju, što je evidentno lo-
gički nedopustivo: “To da je nešto oduvijek bilo uređeno na određeni
način nije konkluzivan argument da to mora tako i ostati” (Primorac
1999., 130., usp. Primorac 2004.).
Prema Primorcu ispada da je argument iz tradicije baziran na ele-
mentarnoj logičkoj pogrešci – izvođenju “treba da” iz “jest”. Ali bu-
dući da, kao što je poznato, konzervativni mislioci posežu upravo za
argumentom iz tradicije ne samo u diskusiji o homoseksualnom braku,
nego i u kontroverzama o gotovo svim drugim političkim pitanjima,
zašto onda ne generalizirati Primorčevo pobijanje pa u duhu njegove
kritike ustvrditi kako je čitava konzervativna misao od Burkea do Scru-
tona naprosto rezultat nesretne okolnosti što nitko od tih filozofa nije
uočio logičku neispravnost zaključka od “jest” na “treba da”?
75
Naravno, ta je sugestija apsurdna. No iz istog je razloga apsurdna

i neodrživa i Primorčeva kritika. Naime, konzervativci ne brane argu-
ment iz tradicije zato što su logički toliko nerafinirani da vjeruju kako
je moguće izvesti normativnu konkluziju iz čisto činjeničnih premisa.
Ne, ono što oni smatraju jest da treba biti krajnje oprezan s prijedlo-
zima drastičnih promjena tradicionalnih društvenih institucija jer pre-
ma njihovom mišljenju te institucije inkorporiraju destilirano ljudsko
iskustvo akumulirano kroz stoljeća. Zbog organske naravi i ogromne
kompleksnosti postojećih institucija, vrlo je teško anticipirati sve kon-
zekvencije do kojih bi dovelo njihovo eliminiranje ili radikalno tran-
sformiranje, a iz svega toga konzervativci izvode zaključak da će nagli
i revolucionarni zahvati puno vjerojatnije dovesti do pogoršanja nego
do poboljšanja.
Upravo se zato oni protive i homoseksualnom braku. To što je
brak kroz ljudsku povijest u pravilu bio sklapan između osoba suprot-
nog spola uzima se kao potvrda da nije pametno tu značajnu socijalnu
instituciju sada na brzinu mijenjati iz temelja i bez znanja o mogućim
vrlo dalekosežnim i potencijalno štetnim posljedicama.
Primorac je također u krivu kad tvrdi da već i sâmo postojanje
historijskih izuzetaka dokazuje da je argument iz tradicije pogrešan.
Ukoliko su ti izuzeci historijski vrlo rijetki (kao što doista i jesu one
kulture u kojima je bio institucionaliziran homoseksualni brak), kon-
zervativni argument još uvijek može imati veliku snagu. Osim toga
veliko je pitanje ima li uopće autentičnih historijskih primjera da je
u bilo kojem društvu u prošlosti homoseksualni brak ikada imao isti
socijalni status i priznanje kao heteroseksualni brak. A upravo se takvo
totalno izjednačavanje danas pokušava provesti u mnogim zapadnim
zemljama. Nije uopće jasno može li se za takvu radikalnu reorganizaci-
ju institucije braka pronaći povijesni presedan.
Primorac dodatno iskrivljuje konzervativnu poziciju i olakšava nje-
zino pobijanje time što konzervativcima imputira neplauzibilan stav da
je argument iz tradicije za njih konkluzivni dokaz da treba očuvati sta-
tus quo. Međutim, nema nikakve nužnosti da konzervativci zastupaju
tako rigidno stajalište prema kojem, samim time što je neka socijalna
76
tradicija povijesno ukorijenjena, ona zato automatski treba biti saču-

vana. Dapače, oni respektiraju razloge protiv nekih tradicionalnih in-
stitucija (ako takvi razlozi postoje) pa čak nekad i podržavaju ukidanje
tih institucija, ali usprkos tome kao konzervativci zadržavaju generalno
uvjerenje da takvim mjerama u načelu treba pristupati polako, s veli-
kim oprezom i ne bez adekvatne spoznaje o opasnostima od mogućih
popratnih efekata tih mjera. Drugim riječima, konzervativci mogu biti
protiv promjena ne zato što imaju konkluzivan dokaz da je status quo
uvijek najbolje rješenje, nego jednostavno zato što argument iz tradicije
vide kao prima facie razlog protiv promjena. Oni mogu rezonirati da
je uvođenje radikalnih promjena previše rizično sve dok se eventualno
ne pokaže na uvjerljiv način da će sveukupan utjecaj tih promjena biti
pozitivan.
Argument iz tradicije, primijenjen na pitanje homoseksualnog bra-
ka, svodi se na tvrdnju da je heteroseksualni brak bio praktično univer-
zalna norma kroz cijelu ljudsku povijest te da nije mudro prenagljeno
ulaziti u socijalno eksperimentiranje s takvom dugotrajnom instituci-
jom čiju narav, ulogu i važnost za normalno funkcioniranje društva
možda još uvijek ne razumijemo dovoljno. Taj argument može, daka-
ko, biti osporavan na razne načine, ali sigurno ne tako da bude progla-
šen elementarnom logičkom pogreškom koju teško da bi počinio i neki
loš student na prvoj godini filozofije.
2. Argument iz državnog interesa za rađanje djece

Može li se ograničenje braka na heteroseksualne parove opravdati time
što jedino takve veze mogu rezultirati rađanjem djece? Budući da ra-
đanje djece omogućuje reprodukciju društva, nije li posve legitiman
interes države da specijalnim mjerama podrži instituciju koja pridonosi
upravo tom cilju?
Primorcu je opet dovoljna samo jedna rečenica da odbaci to oprav-
danje: “Ako bi država kod institucije braka gledala na rađanje djece
i ništa drugo, ona bi onda onemogućila brak svim parovima koji ne
mogu ili ne žele imati djecu; ne samo homoseksualnim parovima, nego
i heteroseksualnim parovima koji ne mogu imati djecu zbog sterilnosti
77
ili nekog drugog nedostatka, onima koji su prestari da bi imali djecu i

onima koji iz bilo kojeg razloga odluče nemati djecu” (Primorac 1999.,
130.). Na drugom mjestu on na sličan način tvrdi: ”Ako bi najvažnija
briga države bila rađanje djece, onda bi zakon zabranio svaki brak koji
ne može dovesti do rađanja djece” (Primorac 2004).
Primorčev se argument može na prvi pogled činiti vrlo uvjerljivim.
Ali samo na prvi pogled. U stvari, ako bar malo razmislimo, lako je
vidjeti da je njegovo rezoniranje non sequitur. Naime, čak i kada bi is-
ključivi razlog državne potpore heteroseksualnom braku bio u tome što
ta vrsta veze u pravilu dovodi do rađanja djece, odatle uopće ne slijedi
da bi država zbog toga nužno trebala uskratiti pravo na brak u svakom
pojedinačnom slučaju za koji se unaprijed zna da neće dovesti do rađanja
djece. Tako direktno povezivanje tih dviju stvari je rezultat miješanja
različitih nivoa i pogrešne pretpostavke da onaj razlog zbog kojega je
neka praksa uvedena na generalnoj razini, mora ujedno biti prisutan
kao opravdanje te prakse i na razini svakog pojedinačnog slučaja.
Uzmimo sljedeću analogiju. Uprava neke škole zaključi da bi nje-
zini učenici trebali bolje naučiti govoriti engleski pa s tim ciljem orga-
nizira njihov jednomjesečni posjet nekoj školi u Engleskoj. Zamislite
sada da netko, koristeći Primorčevu logiku, ustvrdi: “Ako je pri organi-
ziranju posjeta uprava škole doista gledala na to da učenici usavrše en-
gleski i ništa drugo, onda bi iz tog posjeta trebalo isključiti one učenike
koji već odlično znaju engleski (na primjer, dvoje-troje djece stranih
diplomata).” Očigledno je da nema nikakve nužnosti da se postupi na
taj način. Usprkos tome što cilj posjeta jest usavršavanje engleskog i
ništa drugo (recimo, posjeta ne bi bilo kada ta posljedica ne bi bila
očekivana), uprava škole može odlučiti da ne želi stvarati bespotrebne
komplikacije isključivanjem nekoliko učenika te da će opći cilj (usavr-
šavanje engleskog) biti postignut na sasvim zadovoljavajući način čak
iako nekoliko sudionika ekskurzije uopće neće usavršiti engleski.
Slično je i s brakom. Država može podržavati heteroseksualni brak
isključivo zbog očekivanja da će on u pravilu rezultirati rađanjem dje-
ce, ali usprkos tome, ona može odlučiti da ne želi stvarati bespotrebne
komplikacije negiranjem prava na brak onom relativno malom broju
78
takvih parova koji iz različitih razloga ne mogu imati djecu. Državni

cilj može sasvim efikasno biti postignut i takvim ne previše preciznim
reguliranjem koje dopušta brak čak i u mnogim pojedinačnim slučaje-
vima u kojima se zna da taj opći cilj neće biti ostvaren. Takvo nepre-
cizno reguliranje ima svoje praktične prednosti jer ostvaruje osnovnu
namjeru na jednostavan način a uz to i minimizira nametljivo uplitanje
države u privatnu sferu. Kao što je netko pomalo vulgarno ali duhovi-
to rekao, država želi samo malo zaviriti pod suknju ili u hlače da vidi
imaju li bračni kandidati potrebne rekvizite za rađanje djece, ali ona
ne namjerava provoditi detaljni ginekološki ili urološki (ili psihološki!)
pregled da bi se uvjerila kako nema apsolutno nikakvih prepreka za
postizanje željenog rezultata.
Ono što najviše začuđuje u Primorčevom miješanju dviju razina
(opravdanja općeg pravila i opravdanja pojedinačnog slučaja) jest to
što je ta distinkcija odavno jako dobro poznata u filozofskoj literatu-
ri, a posebno u njegovom području – etici. Na primjer, u jednom od
klasičnih tekstova John Rawls upozorava: “…treba razlikovati između
opravdanja neke prakse kao sustava pravila koje treba primjenjivati i
opravdanja nekog pojedinačnog postupka koji potpada pod ta pravi-
la…” (Rawls 1955., 5.). Rawls napominje da je ta distinkcija dio fi-
lozofske tradicije i da su njezinu važnost naglašavali brojni autori od
Humea, Austina i Milla pa sve do Mabbotta, Urmsona, Quintona,
Toulmina i Nowell-Smitha. Da rekapituliram: Primorac se, naravno,
slaže s tvrdnjom da, kad bi jedina svrha braka kao institucije bila po-
državanje rađanja djece, onda bi doista postojao legitiman razlog da
homoseksualni parovi budu isključeni. Ali u sljedećem koraku on hoće
pokazati da rađanje djece ne može biti svrha braka. Zašto ne? Zato što se
nekim heteroseksualnim parovima dopušta brak usprkos tome što ni oni
ne mogu imati djece. To je prigovor nekonzistentnosti: sugerira se da,
ako je R (rađanje djece) jedini razlog zašto država podupire instituciju
braka, onda bi R morao biti prisutan u svakom pojedinačnom slučaju
(ili grupi slučajeva) kao opravdanje zašto država u tim situacijama do-
pušta brak. Upravo ovdje Primorac čini logičku pogrešku i, zanemaru-
jući Rawlsovu opomenu, skače s jedne razine na drugu. On gubi iz vida
da čak i ako je R jedini razlog zašto država podupire brak kao instituciju,
79
ona može imati neki drugi razlog (različit od R) zašto dopušta brak u
nekim specifičnim slučajevima gdje R ne postoji.
Taj drugi razlog za dopuštanje braka, koji je pragmatičke naravi
i nije vezan za cilj institucije braka, može biti prisutan u jednoj grupi
(heteroseksualnih parova koji ne mogu imati djece) a odsutan u drugoj
grupi (homoseksualnih parova). Ta bi asimetrija onda mogla opravdati
različit tretman tih dviju grupa, a još bi uvijek mogla biti istina da dr-
žava podupire brak kao instituciju samo zbog rađanja djece.
3. Argument iz brige za dobrobit djece

Ovaj argument protivnika homoseksualnog braka Primorac prezentira
kao tvrdnju da bi dopuštanje homoseksualnog braka bilo loše za djecu.
Ta je početna formulacija već prejaka jer ona teret dokazivanja prebr-
zo i bez adekvatnog razloga prebacuje na protivnike homoseksualnog
braka. Mnogi od njih odbijaju tu ulogu jer smatraju da onus probandi
ovdje leži na revolucionarnim zastupnicima redefiniranja braka te da
su oni ti koji zapravo imaju obavezu uvjeriti javnost da ta radikalna
reforma obiteljskog prava neće imati štetne posljedice po djecu. (Kao
što se, na primjer, i za odobravanje novih lijekova zahtijeva da postoji
razumna sigurnost da neće biti štetnih posljedica, a svakako nije dovolj-
no samo to da se ne može dokazati njihova štetnost.)
Primorac razmatra samo jednu potencijalno negativnu posljedicu
homoseksualnog braka: ako je za optimalan razvoj i socijalizaciju važno
da djeca imaju roditelje suprotnog spola, onda će djeci u homoseksu-
alnim brakovima nedostajati taj ključni psihološki utjecaj. U sljedećem
koraku Primorac izvodi do kraja ono što on smatra da logički slijedi iz
tog argumenta: “To bi značilo da treba zabraniti formiranje obitelji s
jednim roditeljem kad god je to moguće. Zakon ne bi dozvoljavao ni
umjetnu oplodnju ni usvajanje onim osobama koje nemaju partnera.
Štoviše, zakon ne bi dopuštao razvod osobama s maloljetnom djecom.
Bi li itko ozbiljno zagovarao ovakve mjere?” (Primorac 1999., 131.,
usp. Primorac 2004.)
Teško je ovdje razumjeti zašto Primorac vjeruje da sve te konze-
kvencije slijede iz spomenutog argumenta. Ako država daje specijal-
80
ne privilegije parovima u heteroseksualnom braku zato što vjeruje da

takva vrsta obitelji stvara optimalne uvjete za dječji razvoj, zašto bi iz
toga proizlazilo da bi država trebala zabraniti sve druge aranžmane
koje smatra suboptimalnima? Ne vidim nikakav minimalno uvjerljiv
razlog koji bi opravdavao taj zaključak. Čak i ako je heteroseksualni
brak postavljen kao uzor i najbolje rješenje za podizanje djece, u onim
situacijama gdje je taj ideal nedostižan, suboptimalni aranžmani mogu
još uvijek biti sasvim prihvatljiva opcija i bilo bi potpuno iracionalno
zabraniti ih. Dakle, zašto država ne bi mogla posebnim mjerama po-
državati onu vrstu obiteljskog aranžmana koju smatra optimalnom za
djecu, a ujedno dopuštati (ali ne i posebno ohrabrivati) neka rješenja
koja su lošija ali, u nedostatku boljega, ipak zadovoljavajuća?
Ne slijedi li pak odatle da bi onda trebalo dopustiti i homoseksu-
alni brak, kao suboptimalan ali, u nedostatku boljega, zadovoljavajući
aranžman? U stvari, ne. Da bi bio prihvatljiv, suboptimalni aranžman
mora prije svega biti bar minimalno zadovoljavajući, tj. mora postojati
određeni stupanj sigurnosti da se radi o vrsti obitelji koja neće imati
neke značajno negativne posljedice za djecu. Empirijski je otvoreno
pitanje zadovoljavaju li homoseksualne zajednice taj uvjet, ali čak i ako
ga zadovoljavaju, iz toga još uvijek ne slijedi da bi ih zbog toga auto-
matski trebalo podvesti pod instituciju braka i tretirati na isti način kao
heteroseksualne zajednice.
Mnogi ljudi vjeruju da je, općenito gledano, za djecu najbolje da ih
podižu i za njih se brinu njihovi biološki roditelji (premda to, na žalost,
nije uvijek ostvarivo). Ukoliko se prihvati da je to ideal, tvrdnja da
heteroseksualne i homoseksualne veze ne bi trebale imati isti status do-
biva na plauzibilnosti. Naime, zašto bi država trebala apsolutno jednako
podržavati dvije vrste veza koje su tako različite s obzirom na to koliko
se približavaju tom idealu? S jedne strane, u heteroseksualnim vezama
djecu u pravilu podižu upravo njihovi biološki roditelji, tako da je ov-
dje stvarnost, statistički govoreći, doista u velikom skladu sa spomenu-
tim idealom. U homoseksualnim vezama, s druge strane, biološka je
nužnost da će dijete (bez obzira je li u tu obitelj dospjelo usvajanjem,
umjetnom oplodnjom ili čak kloniranjem) imati prekinutu obiteljsku
81
relaciju bar s jednim od svojih bioloških roditelja. U ovoj su vrsti veze

naprosto prirodni zakoni prepreka da spomenuti ideal bude postignut.
Dakle, ako je optimum statistički očekivan rezultat u prvom slučaju, a
biološki nemoguć ishod u drugom slučaju, ne pruža li ta razlika mogu-
će opravdanje državi da te dvije vrste veze tretira drukčije? (Naglašavam
ponovno da ne želim ovdje braniti taj argument, nego samo ukazati na
njegovu legitimnost.)
Vratimo se sada Primorcu i recimo još i to da je nemoguće ozbiljno
uzeti njegovu ideju da iz toga što bi eventualno bilo najbolje za djecu da
imaju dvoje roditelja suprotnog spola, logički slijedi da bi onda trebalo
zabraniti razvod roditeljima s maloljetnom djecom. Pretpostavljam da
je nepotrebno objašnjavati u čemu se sastoji njegova pogreška, ali evo
ipak za svaki slučaj: ono što je dobro za djecu u pravilu i pod normal-
nim okolnostima ne mora biti dobro i u onim situacijama gdje nastav-
ljanje zajedničkog života dvoje roditelja postane pakao za sve članove
obitelji.
Teško da će itko poricati da je brak na neki način povezan s dje-
com. U najmanju ruku ovdje postoji jaka statistička veza: većina parova
koji su određeno vrijeme u braku ima djecu, a također većina djece rađa
se i odrasta u okviru braka. Onda se čini potpuno legitimnim postaviti
pitanje o tome kako će se eventualno uvođenje homoseksualnog braka
reflektirati na djecu u tim obiteljima (jer se obično podrazumijeva da će
homoseksualni brak uključivati i pravo na usvajanje djece).
Često se prigovara pristašama homoseksualnog braka da oni u svo-
joj agitaciji za prava homoseksualaca vode više računa o željama i in-
teresima odraslih istospolnih partnera nego o dobrobiti djece na koju
bi ta odluka mogla itekako značajno utjecati. Taj prigovor ima najviše
snage onda kada je upućen onima koji čitavo pitanje homoseksual-
nog braka vide prvenstveno kao stvar prava homoseksualaca. Premda
to jest važna dimenzija cijele rasprave, ipak se čini da će razumni ljudi
nastojati razmotriti i druge aspekte, a napose moguće implikacije ho-
moseksualnog braka na djecu. Budući da su empirijske spoznaje o tome
još uvijek prilično nepouzdane, valjda se ipak možemo složiti da onaj
82
tko upozorava da je bez adekvatnog znanja o posljedicama prenagljeno

ulijetati u tako radikalne zakonske promjene ne mora nužno biti iraci-
onalni homofob ili religiozni fanatik.
O tome koliko daleko su neki filozofi spremni ići u svojoj podršci
pravima homoseksualaca i lezbijki, a da pritom ne pokažu previše brige
za puno važnije interese djece, najbolje pokazuje primjer Philipa Kit-
chera, poznatog filozofa znanosti.
U članku o etičkim aspektima genetskog inženjeringa Kitcher
(1997.) uspoređuje dvije zamišljene situacije u kojima se pokušava
opravdati kloniranje. U prvom slučaju na smrt bolesno dijete može
preživjeti jedino ako mu u roku od nekoliko godina bude presađen
bubreg. No, budući da nema kompatibilnog donora, roditelji žele klo-
nirati bolesno dijete i spasiti mu život tako da mu kasnije bude tran-
splantiran bubreg njegova klona. Ideja je, naravno, da će nakon opera-
cije svako od ta dva djeteta sa samo jednim bubregom nastaviti živjeti
sretno i zadovoljno.
U drugom slučaju riječ je o dvjema lezbijkama koje se vole i koje
žele imati dijete koje je biološki povezano sa svakom od njih. One stoga
traže da stanična jezgra jedne od njih bude umetnuta u jajnu stanicu
one druge (nakon što je iz te jajne stanice prethodno uklonjena njezina
vlastita stanična jezgra) te da embrij onda bude implantiran u materni-
cu one žene koja je donirala jajnu stanicu.
U kojoj je od tih dviju situacija, prema vašem mišljenju, zahtjev
za kloniranjem moralno opravdaniji? Ako ste izabrali slučaj umirućeg
djeteta, Kitcher će se namrštiti i objasniti vam da je slučaj s lezbijkama
zapravo moralno ”čišći” i da postoji jače moralno opravdanje za kloni-
ranje u toj situaciji. Dakle, prema mišljenju jednog od danas vodećih
filozofa u Americi, ugađanje željama dviju lezbijki ”koje se vole” ima
veću moralnu urgentnost nego spašavanje jednog dječjeg života.
Očigledno je da ovdje ne mogu ulaziti u detaljniju analizu i kritiku
Kitcherova rezoniranja koje završava tim paradoksalnim zaključkom
pa ću zato samo dodati nekoliko riječi. Kitcherove su moralne rezerve
u prvom slučaju zasnovane na tvrdnji da bi roditelji drugo dijete tu
83
koristili kao puko sredstvo za spašavanje prvog djeteta i da se to protivi

osnovnom načelu kantovske etike. Zanimljivo je da je taj prigovor bio
već ranije naširoko diskutiran u vezi s jednim stvarnim slučajem gdje
su roditelji djevojčice koja se zvala Anissa odlučili imati još jedno dije-
te, i to jedino zato što su se nadali da bi koštana srž tog novorođenog
djeteta mogla biti upotrijebljena da se pomogne Anissi, koja je umirala
od leukemije. (Ona je doista konačno i spašena upravo na taj način.)
Međutim, neki su filozofi tada oštro osudili odluku Anissinih roditelja
koristeći praktično istu kantovsku argumentaciju kao i Kitcher (koju
i on sâm primjenjuje na Anissin slučaj). Konkluzivno pobijanje te ar-
gumentacije možete naći u odličnom članku Jamesa Rachelsa (Rachels
1991.) koji pokazuje kako je filozofska kritika potpuno legitimnog ro-
diteljskog postupka ovdje izgubila svaku vezu sa stvarnošću i sa zdravim
razumom. Rachels je bio toliko revoltiran deplasiranošću tih filozofskih
prodika da je na kraju konstatirao: ”Anissa and her family will forever
after think that ethicists are jerks.”
4. Argument iz prijetnje heteroseksualnom braku

Mnogi se ljudi boje da bi uvođenje homoseksualnog braka moglo pot-
kopati heteroseksualni brak u onom obliku u kojem on danas postoji,
a i dovesti do nesagledivih štetnih posljedica za tu čitavu socijalnu in-
stituciju. Primorčev komentar: “To je vrlo općenita i doista neobična
tvrdnja: nikada nam se ne kaže na koji način bi se to dogodilo.” (Pri-
morac 2004. – kurziv dodan)
Nikada? To je prilično jaka i nevjerojatno nepromišljena tvrdnja.
Ona se ruši i nakon samo površnog pogleda u literaturu o homosek-
sualnom braku. Od mnogih potencijalnih konzekvencija na koje su
skeptici odavno i konzistentno upozoravali navest ću samo dva nači-
na “kako bi se to dogodilo”: prvo, eliminiranje svih spolnih razlika u
kodeksu obiteljskog prava, i drugo, otvaranje prostora za druge vrste
braka.
84
4a. Eliminiranje spolnih razlika

Još prije desetak godina, kada je čitava diskusija o homoseksualnom
braku bila u početnoj fazi, konzervativac David Frum je upravo o toj
temi ukrstio koplja s poznatim braniteljem te ideje, Andrewom Sulli-
vanom. Već u to vrijeme, obraćajući se svom sugovorniku, Frum je
ponudio prilično detaljan scenarij kako bi predložena reforma mogla
potkopati instituciju braka:
Homoseksualni brak nije puki dodatak postojećem za-
konu o braku. On povlači rekonstruiranje čitave struk-
ture obiteljskog prava, a sve u smjeru da spolne razlike
budu neutralizirane. Preostale veze između zakona o
braku i ljudske prirode morat će biti prekinute. Ti ne
možeš reći, a uostalom i ne vjerujem da ćeš reći, “Ma
ostavimo stara pravila na snazi za onih 97% brakova
koji će biti heteroseksualni, a izmislimo neka nova pra-
vila za onih 3% brakova koji će biti između osoba istog
spola.” Zakon ne funkcionira na taj način. Netko će
morati proći kroz korpus obiteljskog prava i društve-
nih običaja finim češljem te ukloniti sva spominjanja
“majki” i “očeva” i eliminirati sve postojeće distinkcije
između “muževa” i “žena” (Frum 1997.).
U nastavku polemike Frum je otišao i korak dalje, iznoseći sljedeće
predviđanje: “Andrew, tri godine nakon što dopustimo homoseksualni
brak, bit će protuzakonito da škole šalju učenicima formulare s jednim
praznim mjestom za ime majke i drugim praznim mjestom za ime oca.”
U ono vrijeme mnogi su ovakvo predviđanje vjerojatno otpisali kao
paranoičnu fantazmagoriju desničarskog uma i kao raspirivanje potpu-
no iracionalnih strahova. Ali danas stvari izgledaju drukčije. Nije još
prošlo ni tri godine otkako je Vrhovni sud Massachusettsa ozakonio
homoseksualni brak u toj američkoj saveznoj državi, a već je tamo orga-
nizirana snažna kampanja za promjenu u formularima rodnih listova.
Prijedlog je da se, radi izjednačavanja statusa heteroseksualnih i homo-
seksualnih parova, riječi “otac” i “majka” zamijene izrazima “roditelj
A” i “roditelj B”.
85
Nemojte misliti da je tu riječ o zahtjevima neke marginalne grupe.

O ozbiljnosti čitave situacije najbolje svjedoči činjenica da je Mitt Ro-
mney, tadašnji guverner Massachusettsa, smatrao potrebnim obratiti se
nacionalnim medijima i zatražiti podršku američke javnosti u svojoj bor-
bi protiv novopredložene uniseks terminologije. On je također o svemu
tome u dramatičnom tonu obavijestio sve članove Senata Sjedinjenih
Država. (Usput rečeno, Romney je jedan od najutjecajnijih američkih
političara i ozbiljan je kandidat za sljedećeg američkog predsjednika.)
Dobro, već čujem neke čitatelje kako prosvjeduju, prijedlog jest
drastičan, ali upravo zbog toga on nema nikakve šanse da igdje bude
prihvaćen. Smiješno je uopće i pomisliti da bi se u nekoj suvremenoj
zapadnoj zemlji moglo dogoditi da zbog homoseksualnog braka riječi
“otac” i “majka” budu izbačene iz pravnih dokumenata koje državni
uredi izdaju pri rođenju djeteta.
Avaj, nema više mjesta takvom optimizmu jer je orvelovska jezična
reforma već provedena u djelo u Španjolskoj. Prošle su godine odlu-
kom socijalističke vlade premijera Zapatera (koja je došla na vlast na-
kon terorističkih napada u Madridu), riječi “otac” i “majka” u rodnim
listovima zamijenjene izrazima “roditelj A” i “roditelj B”, a ministar-
stvo pravosuđa je objasnilo da je, upravo kao što je Frum predviđao, cilj
te odluke bio “terminološko prilagođavanje novom fenomenu homo-
seksualnih brakova”. Ali Frum je pogriješio u vremenskoj procjeni. On
je anticipirao da će od legaliziranja homoseksualnog braka do uvođenja
bespolnog novogovora proći tri godine, a Španjolskoj je za to “termi-
nološko prilagođavanje” trebalo manje od godinu dana.
No zašto ograničiti terminološko prilagođavanje samo na sferu dr-
žavnih uredbi i službenih formulara? Ako su riječi “otac” i “majka”
postale nepoćudne zato što već samom svojom heteroseksualnom ko-
notacijom vrijeđaju tanane osjećaje homoseksualaca, ne bi li onda bilo
konzekventno ići korak dalje pa proskribirati te “diskriminatorske”
izraze i šire te zahtijevati da se u cilju ravnopravnosti onda i u javnoj
upotrebi u školama, novinama i ostalim medijima isključivo koristi
“inkluzivni”, spolno neutralan rječnik? U tom lingvističkom teroru
manjine nad većinom, čak i najbezazlenije spominjanje realne i biološ-
86
ki neporecive razlike između heteroseksualnih i homoseksualnih veza

postaje moralno inkriminirajuće i treba biti eliminirano2.
Zagovornici homoseksualnog braka pokazuju svoj ekstremizam i
netoleranciju upravo u tome što je za njih neprihvatljivo bilo kakvo
drugo rješenje osim potpunog izjednačavanja statusa homoseksualne i
heteroseksualne zajednice. Da se tu zapravo ne radi samo o borbi za
prava homoseksualaca, najbolje svjedoči činjenica da oni nisu zado-
voljni čak niti s prijedlogom da se homoseksualnim parovima daju sva
prava koja pripadaju heteroseksualnim parovima u braku, ali s time da
se samo riječ “brak” ograniči na heteroseksualne veze. Iako bi prema
tom prijedlogu (o tzv. civil unions) homoseksualni parovi dobili ap-
solutno jednaka prava kao drugi, oni ipak tu preostalu nominalističku
razliku još uvijek doživljavaju kao uvredu, diskriminaciju i nepravdu
koja vapi do neba.
U tom duhu i Primorac tvrdi da ukoliko društvo uskrati homo-
seksualnim vezama ono priznanje i podršku koje pruža vezama između
heteroseksualnih partnera, oni će to s pravom tumačiti kao “objavu
nejednakosti, isključivanja i prezira” (Primorac 1999., 129.). Zašto
“prezira”? Čime se ovdje opravdava logički skok od toga da društvo
nekoj vezi ne daje isto priznanje i podršku kao nekim drugim vezama
na zaključak da društvo tu vezu prezire? Taj skok može imati retoričko,
ali ne i logičko opravdanje.
Uostalom, možda društvo može imati neki razlog zašto rezerviranjem

riječi “brak” za heteroseksualne veze doista želi demonstrirati da ima
poseban interes podržati takve veze, čak iako odluči identična prava dati
i partnerima u homoseksualnim vezama. Zašto bi to bio znak prezira
prema bilo kome? Zamislite da država koja ima problema s natalite-
2 Zapravo, izrazi “roditelj A” i “roditelj B” još uvijek nisu dovoljno neutralni jer su
gramatički muškog roda pa zbog tog “seksističkog” prizvuka vjerojatno neće biti po
volji mnogim feministi(ca)ma. Hoće li se dakle terminološko prilagođavanje nastaviti
i dalje? Nazire li se tu uopće neko prihvatljivo rješenje koje neće vrijeđati nečiju jezič-
nu osjetljivost i koje neće biti doživljavano kao diskriminacija prema spolu ili spolnoj
orijentaciji? Je li možda rješenje u tome da će “mama” i “tata” u egalitarističkoj utopiji
postati “roditeljsko biće A” i “roditeljsko biće B”?
87
tom odluči, pored nekih drugih mjera, uvesti poseban počasni naziv za
obitelji koje imaju više od troje djece. Da li bi se obitelji s manje djece
imale pravo u toj situaciji žaliti da ih država prezire?
4b. Otvaranje prostora za druge vrste braka

Osnovni argument u prilog homoseksualnom braku svodi se na
tvrdnju da je diskriminatorski uskratiti nekom paru pravo na brak
samo na osnovi spolne orijentacije partnera. Ako se dvije osobe vole
i hoće se u svečanoj državnoj ceremoniji zavjetovati da žele živjeti za-
jedno, zašto bi im to bilo zabranjeno jedino zato što su te dvije osobe
istoga spola? Taj “argument iz ljubavi” uvjerio je mnoge ljude. Ako se
homoseksualci žele vjenčati, zašto im to ne dopustiti? Što se to nas (he-
teroseksualaca) uopće tiče? Kakve štete može biti od toga?
Zvuči prihvatljivo. Ali ispitajmo malo pažljivije konzekvencije tog
argumenta iz ljubavi. Činjenica da se ljudi vole te da žele javno dekla-
rirati svoju međusobnu privrženost i namjeru da žive zajedno, postaje
ovdje ključni kriterij za priznavanje prava na brak. No što ako se troje
ljudi vole? Ili četvero? Znači li to da onda treba dopustiti i poligamni
brak? Na primjer, ako neki muškarac živi s tri žene i u jednom trenutku
njih četvero zažele ozakoniti svoju zajednicu u kojoj, pretpostavimo,
vlada velika međusobna ljubav, nije li diskriminatorski negirati im to
pravo samo zbog toga što njih ima četvero, a ne kao što je uobičajeno,
dvoje? Nije li ta diskriminacija na osnovi broja partnera koji se vole jed-
nako proizvoljna i moralno neopravdana kao i diskriminacija na osnovi
spolne orijentacije?
Stanite malo, reći će netko, kako smo od rasprave o homoseksual-
nom braku došli do poligamije? Vrlo jednostavno: ako ljubav postane
presudni kriterij za pravo na brak, što i jest osnovni argument u prilog
homoseksualnom braku (vidi, recimo, do sada najbolju obranu te po-
zicije u Rauch 2004.), teško je poreći da taj argument odlično funkcio-
nira i u svrhu legalizacije poligamije.
Uzmimo sljedeću provizornu definiciju braka koja, nadam se, bar
približno odražava uobičajeno shvaćanje te institucije u suvremenim
zapadnim društvima: brak je ozakonjena intimna zajednica dvoje ljudi
88
suprotnog spola, koji nisu u previše bliskoj rodbinskoj vezi i koji su se

odlučili javno zavjetovati na zajednički život.
Raščlanimo tu definiciju na četiri važna elementa:
a) dvoje ljudi
b) suprotnog spola
c) nisu u previše bliskoj rodbinskoj vezi
d) odlučili se javno zavjetovati na zajednički život
Ljubav je bitno povezana s elementom (d) jer je upravo ljubav iz-
među partnera u pravilu ono zbog čega se oni odlučuju javno zavjeto-
vati na zajednički život. Ljubav ima samo akcidentalnu vezu s ostalim
trim elementima. Ljudi istog spola mogu se voljeti, protivno elementu
(b), ali ljubav (u seksualnom smislu) moguća je i između više od dviju
osoba, protivno elementu (a), a također i između vrlo bliskih rođaka
(kao što su brat i sestra, ili majka i sin), protivno elementu (c).
Pristaše homoseksualnog braka žele eliminirati element (b) iz defi-
nicije braka argumentirajući da je za ljubav i želju za zajedničkim živo-
tom irelevantno radi li se o partnerima istog ili različitog spola. Ali nije
li za ljubav isto tako irelevantno radi li se o dvoje ili više ljudi? Drugim
riječima, ako eliminiramo element (b) kao akcidentalan i irelevantan
za osnovnu svrhu braka (institucionaliziranje ljubavne zajednice par-
tnera), ne nalaže li konzistentnost da onda podržimo i zahtjev da se
eliminira i element (a) s istim opravdanjem, to jest, kao jednako akci-
dentalan i irelevantan? To je taj vrlo kratki i logički forsirani korak od
određene obrane homoseksualnog braka do obrane poligamije3.
Sljedeći korak je evidentan: zašto ne eliminirati i element (c)? Re-
cimo, ako majka i (punoljetni) sin razviju međusobnu seksualnu pri-
vlačnost i zavole se te odluče ozakoniti tu svoju duboku emocionalnu
vezu (a pritom osiguraju da neće imati djece i time izbjegnu očigledan
problem za incestuozne relacije), ne bi li bilo diskriminatorski zabraniti
3 Odatle naravno ne slijedi da bi time odmah bila i generalno dokazana opravda-

nost poligamije jer je sasvim moguće da postoje neki drugi i jači razlozi protiv te vrste
braka. Ali podsjećam da se u ovom odjeljku raspravlja samo o jednom argumentu (iz
ljubavi), a posebno o tome vodi li prihvaćanje tog konkretnog argumenta u prilog
homoseksualnom braku u obranu poligamije. Odgovor je: da.
89
takvoj ljubavi da bude okrunjena brakom? Da se razumijemo, ne sma-

tram ovo konkluzivnim pobijanjem zahtjeva za homoseksualnim bra-
kom. Ali nije li činjenica da se jedan od najjačih argumenata u prilog
homoseksualnom braku može tako dobro preslikati u drugi kontekst i
koristiti u obranu incestuoznog braka odličan razlog da zastanemo i do-
bro razmislimo o tome u što se sve upuštamo prije nego što odlučimo
otvoriti vrata karnevalu novih brakova?
Zanimljivo je da se čak ni sami pristaše homoseksualnog braka ne
mogu složiti oko toga kako odgovoriti na kritiku da njihova pozicija
otvara prostor za legaliziranje poligamije. Jedni oštro protestiraju da
je povezivanje tih dviju stvari potpuno neopravdano, dok drugi vrlo
veselo prihvaćaju tu implikaciju i tvrde da je uvođenje homoseksual-
nog braka samo prvi korak u procesu u kojem će institucija braka biti
transformirana do neprepoznatljivosti. Ova druga struja (kojoj, usput
rečeno, pripada i Cheshire Calhoun, autorica eseja o istospolnom bra-
ku u ranije spomenutoj filozofskoj enciklopediji) slaže se u potpunosti
s konzervativnim kritičarima da se “argument iz ljubavi” proteže i na
slučaj poligamije. Jedina je razlika u tome što se konzervativci te po-
sljedice užasavaju, a Calhoun i njezini istomišljenici jedva čekaju da se
ona dogodi.
U srpnju prošle godine New York Times je objavio proglas pod na-
slovom “Daljnji koraci nakon istospolnog braka: nova strategijska vizi-
ja za sve naše obitelji i veze”, koji je potpisalo više od tri stotine LGBT-
aktivista4, umjetnika, novinara, odvjetnika i profesora s najuglednijih
američkih sveučilišta. U tom se proglasu izričito kaže da je zalaganje za
homoseksualni brak samo dio šireg nastojanja da se uvedu i legitimiraju
i druge još raznolikije vrste obitelji. Tvrdi se da se razni modusi orga-
niziranja familije nikako ne daju uklopiti u samo jedan postojeći kalup
i da načini kako se obitelji mogu formirati ne poznaju nikakve granice.
Stoga se zahtijeva da se dopusti cvjetanje tisuću cvjetova te da država
prizna alternativne oblike obitelji, od onih s više od dva seksualna par-
tnera pa sve do stvarno inovativnog obiteljskog aranžmana u kojem
4 “ LGBT” je engleska kratica za “lesbian, gay, bisexual and transgender”.
90
“homoseksualni par odluči stvoriti i podizati dijete s nekom drugom

homoseksualnom osobom ili parom, u dva odvojena domaćinstva”.
Ako dakle, kao što vidimo, brojni istaknuti pristaše homoseksu-
alnog braka čak i sami javno proklamiraju da njihova pozicija kon-
zekventno vodi u tako ekstremne zahtjeve, treba li onda čuditi što se
mnogi ljudi protive tom čitavom pokretu i što vide homoseksualni
brak kao ozbiljnu prijetnju instituciji obitelji u sadašnjem obliku?
Pojam braka, kako smo ga definirali, podrazumijeva da ta instituci-
ja uključuje dvije osobe. Do sada sam razmatrao mogućnost da oduda-
ranje od tog standarda bude broj veći od dva (poligamija). Ali, logički
gledano, taj broj može biti i manji od dva, to jest, jedan. Uzmite slučaj
čovjeka koji nema prijatelja ali je duboko privržen nekoj domaćoj ži-
votinji ili kućnom ljubimcu i koji želi u javnoj ceremoniji manifestirati
tu specijalnu vezu sa svojim vjernim životnim suputnikom. Zašto mu
to ne bi bilo omogućeno? Na kraju krajeva, njegova emocionalna rela-
cija može biti puno intenzivnija i trajnija nego odnos koji karakterizira
mnoge vjenčane parove. Ukoliko je ljubav jedino mjerilo, doista nije
jasno zašto bi on bio isključen5.
Prigovori li netko da ono što tu nedostaje jest seksualni odnos,
ni to zapravo nije problem. Neki ljudi imaju seksualni kontakt sa ži-
votinjama. A pogotovo nakon što je Peter Singer, profesor etike na
sveučilištu Princeton i “najutjecajniji živući filozof” (kako ga je nazvao
magazin New Yorker), nedavno objasnio da je zoofilija kao seksualna
orijentacija potpuno u redu i da se ne trebate uopće ustručavati ako
vas seks sa životinjama privlači, ništa više ne stoji na putu razvijanju
dubljih i smislenijih veza s kućnim ljubimcima, koje bi, zašto ne, mogle
završiti i brakom.
Ovaj reductio ad absurdum argument ima stanovitu težinu bar u
nekim kontekstima rasprave o homoseksualnom braku.
5 Recimo, nema nikakvih razloga da on bude isključen ako prihvatimo pojmovni

sadržaj braka onako kako ga je odredio jedan od glavnih zastupnika homoseksualnog
braka među filozofima, Richard Mohr: “Brak je razvijanje i održavanje intimnosti
kroz medij svakidašnjeg života, dan za danom” (Mohr 2005., 61.).
91
Zaključak
Mnogi se ljudi suprotstavljaju uvođenju homoseksualnog braka i za to
imaju različite razloge. Primorac je htio po kratkom postupku pobiti
te razloge i pokazati da je protivljenje homoseksualnom braku iracio-
nalno. Vidjeli smo da je taj pothvat potpuno krahirao. Zbog želje da se
što prije stigne do cilja, došlo je do prevelike brzine pa je vlak odmah
na početku iskočio iz tračnica i Primorčevi su argumenti popucali po
svim linijama.
Zašto se to dogodilo? Primorac sigurno nije loš filozof. Kada piše
o drugim temama, on je obično dobro informiran, fer prema oponen-
tima i pažljiv u zaključivanju. Zašto je onda ovdje sve ispalo toliko
drukčije?
Ne želim se upuštati u spekulacije o mogućim odgovorima. Sre-
ćom, puno je lakše, a i zanimljivije, razmotriti slično pitanje koje se ne
tiče jednog čovjeka nego opće tendencije među filozofima. Zašto su oni
obično skloni braniti homoseksualni brak bez ikakve rezerve, a pritom
često koristiti i kardinalno loše argumente koji se ne bi tolerirali u ve-
ćini drugih filozofskih rasprava? Čini mi se da je najbolje objašnjenje
tog trenda u ranije spomenutom ideološkom pritisku koji se u ovom
pitanju osjeća u mnogim sredinama, a posebno u akademskim krugovi-
ma. Premda u svim zapadnim društvima danas vlada veliko neslaganje
o tome je li uvođenje homoseksualnog braka dobra ideja, sveučilišne
elite nemaju ovdje previše tolerancije za različita mišljenja. Ljevičar-
ska ideologija koja dominira visokoškolskim odsjecima humanističkih
i društvenih disciplina, i koja i tu ima vrlo jasan stav, nalaže prihvaćanje
homoseksualnog braka kao moralni imperativ i kao jedino razumno rje-
šenje. Suprotstavljanje se automatski objašnjava kao rezultat religiozne
zatucanosti ili iracionalne predrasude prema homoseksualcima.
Trebamo li onda biti iznenađeni da u takvoj duhovnoj konstelaciji
ni filozofi ne pristupaju toj temi potpuno otvorenog duha? Ima li ičeg
neobičnog u tome da pod presijom političke korektnosti mnogi od njih
također, svjesno ili nesvjesno, radije zastupaju ono stajalište za koje će
ih većina kolega tapšati po ramenu, nego da se opredijele za suprotnu
stranu i time se izvrgnu opasnosti da im ti isti kolege okrenu leđa?
92
Konkretan primjer može najbolje ilustrirati kako taj pritisak funk-

cionira u stvarnosti. Margaret Somerville je vrlo ugledna kanadska
pravnica i etičarka te izuzetno cijenjena znanstvenica kojoj je već pet
sveučilišta dodijelilo počasni doktorat. Kada se sasvim nedavno tom
nizu pridružilo i sveučilište Ryerson u Torontu obznanivši da je odlu-
čilo profesorici Somerville podariti počasni doktorat, stvari su se po-
čele komplicirati. Izbili su masovni prosvjedi jer je izašlo na vidjelo da
je Somerville, kakvog li užasa, napisala nekoliko tekstova u kojima se
usprotivila uvođenju homoseksualnog braka. Iako ti članci ne sadrže
ni trunku homofobije, nego nude jedno od najtrezvenijih i najbolje
argumentiranih osporavanja homoseksualnog braka, sama činjenica da
je ona branila tu poziciju bila je dovoljna da izazove bijes nastavnika i
studenata. Nakon njihovih glasnih protesta i peticija Sveučilište je bilo
prisiljeno ponovno razmotriti čitavu situaciju te je konačno odlučilo
da se počasni doktorat ipak dodijeli, ali dodajući i sljedeću znakovi-
tu rečenicu: “Povjerenstvo koje je donijelo tu odluku nije bilo svjesno
nekih stajališta koje je Somerville branila u tisku i u Parlamentu, a da
su članovi povjerenstva toga bili svjesni, oni bi ozbiljno razmislili prije
nego što bi odobrili to priznanje.”
U prijevodu: “Priznajemo da smo pogriješili, ali sada je prekasno
da povučemo donesenu odluku.” Premda ovaj slučaj vjerojatno zaslu-
žuje da uđe u Guinnessovu knjigu rekorda kao najbezvoljnija dodjela
počasnog doktorata u povijesti, Somerville je ipak odlučila prisustvo-
vati oficijelnoj ceremoniji. Neki su nastavnici iz protesta odbili uopće
sudjelovati u tom događaju (koji je uključivao i promociju njihovih
vlastitih studenata), a neki su od prisutnih profesora u trenutku kad je
ona primala počast razvili transparent u znak podrške homoseksualci-
ma ili su pak demonstrativno okrenuli leđa.
Naravno, ako je ovako tretirana osoba sa statusom i znanstvenim
ugledom jedne Margaret Somerville, poruka onima koji se još nisu iz-
borili za sigurno mjesto u džungli sveučilišne hijerarhije, ne može biti
jasnija. Koliko će oni, kad vide što se događa, biti spremni javno izraziti
svoje mišljenje o homoseksualnom braku ako ono odudara od stava mi-
litantne većine? Neće li mnogi od njih nastojati sami sebe što brže uvje-
93
riti da je protivljenje homoseksualnom braku samo rezultat predrasude

i iracionalnosti, pa makar to njihovo “svrstavanje na pravu stranu” bilo
postignuto uz pomoć logičkih pogrešaka i iskrivljavanja protivničkog
stajališta? I neće li oni koji ipak zadrže “nepoćudno” mišljenje zaključiti
da je bolje šutjeti6 i ne izlagati se riziku da od svojih razjarenih kole-
ga budu žigosani kao homofobi, politički trogloditi i kršitelji bazičnih
ljudskih prava? Kao što je sama Somerville upozorila: “Mnogi mlađi
nastavnici užasno se boje reći što misle jer ne žele ugroziti svoje karijere.
Trebali bismo se svi ipak podsjetiti da još uvijek živimo u demokraciji.”
Posebno je razočaravajuće što su se i mnogi filozofi angažirali na
tome da ovu nezavršenu debatu, u kojoj oba suprotstavljena stajališta
imaju jake argumente i gdje se konačan pobjednik još jasno ne nasluću-
je, prikažu kao borbu između razuma i predrasude, između svjetlosti i
mraka. Upravo bi se od filozofa očekivalo da izbjegavaju takve crno-bi-
jele prikaze i da ulože dodatan napor da bolje razumiju baš onu stranu s
kojom se možda osobno ne slažu. Nije li njihova dužnost da pažljivom
logičkom rekonstrukcijom i pojmovnom analizom razmotre svaku od
rivalskih pozicija u njezinoj najjačoj i najboljoj formulaciji te da na taj
način olakšaju racionalno opredjeljivanje? Umjesto toga, svjedoci smo
kako se i oni sa žarom pridružuju pokretu potpuno nekritičke podrške
homoseksualnom braku i hrle s odbacivanjem suprotnog stajališta prije
nego što su ga u stanju bar vjerno prezentirati, a da se i ne govori o
nekom dubljem razumijevanju ili objektivnom prosuđivanju.
Na žalost, ova tendencija da se filozofija pretvori u politički aktivi-
zam nije ograničena samo na diskusiju o homoseksualnom braku. Ona
se danas manifestira i u “filozofskim” debatama o mnogim drugim so-
cijalno osjetljivim temama. Time filozofi ne samo da propuštaju priliku
da unesu više jasnoće i racionalnosti u sporove koje su već dovoljno
zatrovani ideološkim animozitetima nego štete i ugledu svoje struke.
6 Poznati politički filozof Harry Brighouse nedavno je u svojem kolegiju iz etike na-
stojao ohrabriti studente da u diskusiji o homoseksualnom braku potpuno slobodno
iskažu svoje mišljenje, bilo ono pro ili contra. Ali uzalud. Ispalo je da na kraju nijedan
jedini student nije bio spreman išta reći protiv homoseksualnog braka, usprkos tome
što je anonimna anketa prethodno pokazala da se njih 15% snažno protivi toj ideji!
94
Naime, ako oni radi zalaganja za neke svoje ideale pravde i jednakosti
nastave tako kompromitirati svoju distinktno filozofsku zadaću nepri-
strane analize argumentacije, neće ih više nitko ozbiljno uzimati kao
filozofe. Što čovjek može misliti o relevantnosti onoga čime se filozofi
bave ako vidi da se oni sami toliko žure uključiti u borbu za “progre-
sivne” političke ciljeve, radije nego da korektno rade ono što spada u
osnovni opis njihovog vlastitog posla? Stoga je primjereno ovaj tekst
završiti upozorenjem koje je ljubiteljima mudrosti uputio Steve Sailer:
“Filozofi svih zemalja, saberite se! Vi nemate što izgubiti, osim svoje
irelevantnosti.”
Reference:
Burgess-Jackson, K. 2000, “Review of Ethics and Sex”, Journal of Applied
Philosophy, 17: 307-310.
Calhoun, C. 2006, “Same-Sex Marriage”, u A. Soble (ed.) Sex from Plato to
Paglia: A Philosophical Encyclopedia. Westport, Conn.: Greenwood Press.
Frum, D. 1997, “Correspondence with Andrew Sullivan”, Slate, http://www.
slate.com/id/3642/entry/23845/.
Kitcher, P. 1997, “Whose Self Is It, Anyway?” Sciences, September/October:
58-62.
Klein, D. B. & C. Stern 2006, “How Politically Diverse Are the Social
Sciences and Humanities? Survey Evidence from Six Fields”, Academic
Questions, u tisku.
Klein, D. B. & A. Western 2006, “How Many Democrats per Republican
at UC-Berkeley and Stanford? Voter Registration Data Across 23
Academic Departments”, Academic Questions, u tisku.
Ladd, E. C. & S. M. Lipset 1975, The Divided Academy: Professors and
Politics, New York: McGraw-Hill.
Mohr, R. D. 2005, The Long Arc of Justice: Lesbian and Gay Marriage,
Equality and Rights, New York: Columbia University Press.
Primorac, I. 1999, Ethics and Sex, London: Routledge.
Primorac, I. 2004, “The Arguments Against Allowing Gay and Lesbian
Marriages Do Not Stack Up”, www.onlineopinion.com.au/view.
asp?article=2185
95
Rachels, J. 1991, “When Philosophers Shoot from the Hip”, Bioethics, 5:

67-71.
Rauch, J. 2004, Gay Marriage: Why It Is Good for Gays, Good for Straights,
and Good for America, New York: Times Books.
Rawls, J. 1955, “Two Concepts of Rules”, Philosophical Review, 64: 3-32.
Redding, R. E. 2001, “Sociopolitical Diversity in Psychology: The Case for
Pluralism”, American Psychologist, 56: 205-215.
Zinsmeister, K. 2002, “The Shame of America’s One-Party Campuses”, The
American Enterprise, September: 18-25.
7. O diskriminaciji i sličnim smrtnim grijesima
Što je diskriminacija? Prije svega to je riječ s jakim političkim nabo-

jem, verbalno oružje, bojni poklič. Reći za nekoga da je diskriminiran
obično znači da je doživio ogromnu nepravdu, i to kao pripadnik neke
grupe, te da nije bio tretiran onako kako je jedino moralno ispravno,
kao pojedinac.
Što je Richard Dawkins htio reći?

Poznati znanstvenik Richard Dawkins izrazio je to opće mjesto rekavši:
“Provoditi diskriminaciju protiv pojedinaca na osnovi grupe kojoj pri-
padaju, po mojem je mišljenju uvijek krivo.”
Međutim, očigledno je da Dawkins ne može stvarno misliti to što
kaže da misli. Jer nema sumnje da je i on sam bezbroj puta diskrimi-
nirao ljude na osnovi njihove pripadnosti nekoj skupini, a da nije u
tome vidio ništa loše. Recimo, kada je sudjelovao u odlučivanju o za-
pošljavanju novih nastavnika na svojem sveučilištu, on je zacijelo mirne
duše eliminirao sve one koji su pripadali grupi ljudi bez relevantnih
znanstvenih publikacija. On je ovdje provodio diskriminaciju upravo
na osnovi pripadnosti toj grupi.
Očekujem da će se čitatelj pobuniti: “To je čisto cjepidlačenje! Sa-
svim je jasno kako je Dawkins zapravo htio reći da je diskriminiranje
96
neprihvatljivo ako je bazirano na pripadnosti grupi koja je irelevantna

za dotičnu odluku.” Ali u tom je slučaju Dawkins izrekao običnu ta-
utologiju: on onda hoće reći da je odluka pogrešna (tj. da ne može
biti opravdana ikakvim razlogom) ako se temelji na karakteristici koja
je irelevantna (tj. koja nije razlog koji bi opravdao tu odluku). Dakle
odluka nije opravdana ako nema opravdanja. Točno, ali i totalno tri-
vijalno.
Dawkins je ovdje najvjerojatnije imao na umu pripadnost grupama
kao što su rasa, spol, etničke kategorije, religija itd. i želio je kazati da
je uvijek neopravdano uzimati bilo koju od tih grupnih karakteristika
u obzir kada donosimo bitnu odluku o nekom konkretnom pojedincu.
Recimo, izgleda potpuno irelevantno je li netko Argentinac ili Kinez,
muškarac ili žena, kršćanin ili budist, ako trebate odlučiti hoćete li toj
osobi dati posao na natječaju s više kandidata ili možete li u nju imati
povjerenja da vas neće prevariti, itd.
Osnovno je pitanje ovdje je li informacija o pripadnosti spome-
nutim grupama doista uvijek irelevantna. Za razliku od Dawkinsa
(i mnogih drugih), ja mislim da nije.
Diskriminiraj ili umri!

Uzmimo primjer iz stvarnog života. U siječnju 2007. godine dva su
čovjeka donijela videokazetu u jedan dućan za elektroniku u New Jer-
seyu i zatražila da njezin sadržaj bude prebačen na DVD. Mladić koji
je bio zadužen za konverziju slučajno je za vrijeme presnimavanja bacio
pogled na ekran i sa zaprepaštenjem vidio prizor u kojem nekoliko
muškaraca u muslimanskim odorama puca iz pušaka uzvikujući “Alah
Akbar!” On je tu scenu pokazao kolegi s posla i upitao ga: “Što misliš,
da li bi o ovome trebalo obavijestiti policiju ili bi to bio rasizam?” Nje-
gova je dilema jasna. Bio je svjestan činjenice da bi njegova reakcija bila
drukčija, kao i da čitav događaj sigurno ne bi izazvao toliku paniku da
se radilo, recimo, o Japancima obučenim u kimona koji pucaju i izvi-
kuju neke šintoističke parole. Možda bi on i tada razmišljao o tome da
informira policiju, ali slučaj zacijelo ne bi imao istu razinu urgentnosti
97
kao kad se radilo o muslimanima. Dakle grupna pripadnost ponekad

doista jest vrlo važna informacija. No, usprkos tome, mladić je također
znao da ga takvo zaključivanje na osnovi grupe može dovesti u velike
nevolje i pribaviti mu optužbu za rasizam, etničko profiliranje itd. Sto-
ga mu nije bilo lako donijeti odluku o tome kako da postupi.
Na kraju je on ipak obavijestio policiju i jedino je zahvaljujući
tome spriječen planirani napad na vojnu bazu Fort Dix, u kojem bi vrlo
vjerojatno bio ubijen određeni broj američkih vojnika. Dakle odluka o
diskriminaciji očito može ponekad biti pitanje života i smrti.
Može li spolna pripadnost u nekim situacijama također opravdati
različito tretiranje različitih osoba? Da. Na primjer, ako se nađete u
opasnom dijelu grada, pretpostavljam da ćete smatrati kako su manje
šanse da budete napadnuti i opljačkani ako na ulici morate proći pored
nepoznate žene, nego ako odlučite krenuti u suprotnom pravcu gdje
ćete morati proći pored nepoznatog muškarca. To je stvar zdravog ra-
zuma. Naprosto, mnogo se rjeđe događa da nekoga napadne ili ubije
žena, nego da to napravi muškarac. I u ovom se slučaju nitko neće
previše uzrujavati oko takve diskriminacije.
Što je pak s rasom? U biti, ista stvar. Usprkos tom što se rasna dis-
kriminacija smatra jednim od najtežih grijehova suvremenog čovjeka,
ako u ranije spomenutoj situaciji zamijenimo spol rasom, slična će dis-
kriminacija u nekim okolnostima još uvijek biti opravdana. Razlog je u
tome što, na primjer, bijelci u postotku znatno rjeđe nekoga napadnu
ili ubiju nego crnci. To je čvrsta empirijska činjenica koju potvrđuju
mnogi izvori i koju nitko informiran neće osporavati. Recimo, prema
statističkim podacima američkog ministarstva pravosuđa, stopa poči-
nitelja ubojstava više je od osam puta veća među crncima nego među
bijelcima.
Vi, naravno, možete prosvjedovati tvrdeći da većina crnaca nikada
neće nikoga napasti, da je nepravedno sumnjičiti nekoga samo zbog
njegove boje kože, da će se povećani oprez u vezi s crncima u velikom
broju slučajeva pokazati neosnovanim, itd. To sve, međutim, ne može
uzdrmati istinu da informacija o grupnoj pripadnosti osobe koju sre-
ćete može bitno utjecati na vjerojatnost neugodnog razvoja događaja.
98
Ako mislite da takvo rezoniranje mogu braniti samo rasisti, sjetite se

poznate izjave Jessea Jacksona, jednog od najpoznatijih crnačkih boraca
protiv rasne diskriminacije u Americi: “Nema za mene ničega bolnijeg
u životu nego kada hodam ulicom, čujem korake iza sebe, pomislim da
bih mogao biti opljačkan, potom se okrenem i vidim bijelca – i onda
osjetim olakšanje.”
Ako, dakle, čak i čovjek poput Jacksona priznaje da mu, u situaciji
koju opisuje, puka rasna pripadnost čovjeka iza njega donosi dobru
vijest (o manjoj opasnosti da bude napadnut), onda je jasno da logika
na kojoj je taj njegov zaključak zasnovan ne proizlazi iz rasnog antago-
nizma jedne grupe prema drugoj. Ovu logiku na isti način primjenjuju
i crnci i bijelci kad se nađu u sličnoj situaciji. Ona proistječe iz posto-
jeće međugrupne statističke razlike koju većina ljudi prepoznaje, naime
da jedna grupa ima proporcionalno više socijalno opasnih pojedinaca
nego druga.
San Martina Luthera Kinga

Kao što vidimo, uzimati u obzir grupnu pripadnost spolu, rasi itd.
može u nekim situacijama biti korisno u prosudbi pojedinaca. Ali to
vrijedi samo u situacijama kada relativno malo znamo o pojedincu
koji je predmet naše prosudbe. Što imamo više drugih informacija o
nekoj individui, to sve manje važna postaje njezina pripadnost nekoj
od spomenutih skupina. Na primjer, ako nekog čovjeka jako dobro
poznajem, onda me to što on eventualno i pripada grupi koja ima više
lopova nego druge grupe, neće navesti (niti bi me trebalo navesti!) na
to da više pazim na svoj novčanik kad idem s njim na ručak. Takvo bi
ponašanje bilo apsurdno. Budući da ga poznajem godinama i da mi
svo to bogato iskustvo o njemu kao osobi govori da je isključeno da bi
on mogao ukrasti tuđu stvar, statistička informacija o grupi kojoj on
pripada sasvim blijedi i gubi bilo kakvu praktičnu vrijednost.
Ali s druge strane svi se često nađemo u situaciji da moramo donije-
ti neku važnu odluku u vezi s drugim ljudima o kojima ne znamo ništa
ili znamo vrlo malo. Tada grupna pripadnost može biti jedino na što se
možemo osloniti i što doista i nosi stanovitu informaciju.
99
Stoga kada se sjetimo kako je Martin Luther King sanjao o tome

da u budućnosti ljudi nikada neće biti prosuđivani po boji kože, nego
isključivo na osnovi osobina ličnosti, logika nam kaže da se taj san
može ostvariti samo na jedan od dvaju načina: ili da postojeće statistič-
ke razlike među grupama o kojima on govori potpuno nestanu, ili pak
da dođe do toga da se svi ljudi počnu osobno jako dobro međusobno
poznavati. Drugim riječima, dream on!
Zorni prikaz grupnog efekta

Matematički se lako može dokazati da ukoliko osoba X pripada grupi
A, a osoba Y grupi B, i ukoliko grupa B ima npr. proporcionalno više
terorista nego grupa A, onda je vjerojatnije da će Y biti terorist nego da
će to biti X, čak i ako ne vidimo nikakvu drugu razliku između X-a i Y-a.
To izravno slijedi iz elementarnih načela teorije vjerojatnosti i obič-
no se demonstrira jednostavnim izvodom koji se oslanja na tzv. Baye-
sov teorem. Međutim, umjesto Bayesove formule, koristit ću ovdje
grafički prikaz jer on može puno zornije pokazati zašto (i kako) puka
pripadnost grupi utječe na vjerojatnost.
S S
S S
-S -S
-S -S
T -T T -T
Grupa A Grupa B
S lik a 1
Slika 1 pokazuje razliku između dviju grupa (A i B) s fiktivnim podacima

uvedenim samo s ciljem da se ilustrira efekt grupne pripadnosti. Sličan efekt
postoji u mnogim realnim situacijama.
100
Prije svega vidimo da grupa B ima znatno veći postotak terorista

(T) nego grupa A. Nadalje, svojstvo S odnosi se na skup specifičnih
karakteristika koje povećavaju sumnju da je dotična osoba terorist (npr.
kupovanje avionske karte za gotovinu, putovanje bez prtljage, manife-
stiranje nervoze itd.). Uočimo da je ta sumnjiva kombinacija obilježja
mnogo češća među teroristima nego među neteroristima. Ona je upra-
vo zbog toga koristan (premda ne sasvim pouzdan) statistički indika-
tor da bi netko mogao biti terorist. Posebno treba napomenuti da je
učestalost svojstva S među teroristima i među neteroristima potpuno
jednaka u grupi A i grupi B (što se pokazuje u činjenici da je crta koja
razdvaja S i –S na istim visinama u objema grupama, ovisno samo o
tome je li riječ o svojstvu T ili svojstvu -T).
To znači da je vjerojatnost da netko ima svojstvo S, ukoliko je
terorist, identična za A-ove i za B-ove. Ali, naravno, nas ne zanima ta
vjerojatnost. Nas, naprotiv, zanima vjerojatnost da je netko terorist uko-
liko ima svojstvo S.
Tu vjerojatnost možemo lako procijeniti na osnovi slike. Budući da
nas interesira vjerojatnost terorizma među onima kojima imaju svojstvo
S, u svakoj ćemo grupi onda gledati samo površinu S (koja je siva i
koja uključuje tamnosivi i svijetlosivi dio). Teroristi među S-ovima su
tamnosivi, tako da se vjerojatnost za kojom tragamo (da je netko T ako
ima svojstvo S) očigledno dobiva tako što se tamnosivi dio naprosto
podijeli s čitavim sivim područjem.
Taj postupak evidentno dovodi do vrlo različitog rezultata u gru-
pama A i B jer je tamnosivi dio manji od polovice čitave sive površine
za grupu A, ali je znatno veći od polovice za grupu B. Dakle vjerojat-
nost da je netko terorist ukoliko ima svojstvo S, manja je od 0.5 za
grupu A, ali je veća od 0.5 za grupu B. Preciznije izračunato, u grupi
A vjerojatnost terorizma, ako netko ima svojstvo S, iznosi 0.3, a ta ista
vjerojatnost u grupi B iznosi 0.88.
Takav porast vjerojatnosti terorizma pokazuje da nema ničeg ira-
cionalnog u tome da policija obraća veću pozornost na one koji pripa-
daju grupi s proporcionalno većim brojem terorista. Dapače. Ta vrsta
101
“diskriminacije” ili “profiliranja” ima solidno opravdanje i pospješuje

borbu protiv terorizma.
Slika također uvjerljivo objašnjava kako dolazi do toga da puka
grupna pripadnost utječe na vjerojatnost da je netko terorist. Naime,
premda je svojstvo S mnogo prisutnije među teroristima nego među
neteroristima, ključno je uočiti da ukoliko ima vrlo malo terorista u
grupi (kao u slučaju grupe A), onda će ipak sveukupno biti više onih
sa svojstvom S koji nisu teroristi nego onih koji jesu. Razlog: naprosto
zbog ogromne dominacije neterorista nad teroristima u grupi A, od
svih onih koji imaju svojstvo S, bit će više slučajeva lažne uzbune (tj.
onih koji imaju svojstvo S a nisu teroristi) nego slučajeva gdje je S stvar-
no povezan s terorizmom.
Nejednakost postignuća ≠ nepravda

Nakon što smo pokazali da “diskriminacija” na osnovi grupne pri-
padnosti može biti sasvim racionalna i opravdana, prijeđimo na drugi
problem u vezi s diskriminacijom. Vrlo često se smatra da već sama
činjenica da određena grupa posjeduje manje poželjnih dobara nego
druge skupine ukazuje na to da je ta grupa bila žrtva nepravedne diskri-
minacije. Takav je zaključak ishitren i pogrešan.
Ako, na primjer, ispadne da u usporedbi s općom populacijom
unutar grupe X ima proporcionalno manje odvjetnika, liječnika, di-
rektora velikih kompanija, to doista može biti rezultat grube i ničim
zasnovane socijalne predrasude prema grupi X koja je članove te grupe
spriječila da ostvare svoj očekivani udio u tim pozivima. Ali ne treba
zaboraviti da to može isto tako biti i rezultat činjenice da su pripadnici
grupe X različiti od ostalih zato što, recimo, u prosjeku imaju manje
interesa za takve poslove od drugih, ili zato što kultura njihove zajedni-
ce ne potiče ljude da odabiru te profesije, ili možda čak zato što članovi
grupe X, statistički gledano, nemaju izražen talent upravo za te pozive.
Drukčije rečeno, skok u zaključivanju od disproporcionalno niske
zastupljenosti neke grupe u poželjnim profesijama na nepravednu dis-
kiminaciju te grupe zasnovan je na pretpostavci da su sve grupe u soci-
102
jalno relevantnim pogledima potpuno jednake. Ta pretpostavka može,

ali i ne mora, biti točna. Mnogi smatraju da ima dobrih razloga da
je u nekim slučajevima odbacimo. Bilo kako bilo, razumna bi osoba
trebala, u najmanju ruku, biti otvorena za diskusiju o tim empirijskim
pitanjima.
Ali neće mnogi upasti u iskušenje da istražuju te stvari jer su svjesni
da bi se time izložili riziku vrlo neugodnog sudara s vladajućom ega-
litarističkom ideologijom. Ljudi dobro znaju da u vezi s temama gru-
pnih razlika ne mogu očekivati fokusiranje na argumente i razmjenu
suprotnih mišljenja u duhu tolerancije i kolegijalnosti. Devijacije od
ideološki zadane nulte hipoteze (nema razlika!) uopće nisu dobrodošle.
Daleko od toga.
Linda Gottfredson, sociologinja sa sveučilišta Delaware, opisala
je, dijelom i na osnovi vlastitih neugodnih iskustava, kakve se reakcije
mogu očekivati ako dovedete u pitanje dogmu o jednakosti: “Što du-
blje zalazite u zabranjeni teritorij, to brojnije i oštrije postaju sankcije:
najprije se susrećete s pogledima neodobravanja i povremenim optuž-
bama za rasizam, potom počinjete imati sve više teškoća u napredova-
nju, dobivanju projekata i objavljivanju članaka, a napokon vas ljudi
počnu izbjegavati, nakon čega slijedi proganjanje i otpuštanje s posla.”
Obrnuta diskriminacija
Posebno je štetno na osnovi puke spekulacije o diskriminiranosti neke
grupe zagovarati, radi nekakve kompenzacije, pozitivnu ili obrnutu dis-
kriminaciju, sada u korist te iste grupe. Ne samo da se time može počini-
ti velika nepravda prema drugima (ukoliko nije uopće ni bilo nikakve
diskriminacije), nego se time može još dodatno naštetiti upravo grupi
kojoj se želi pomoći.
Neka sljedeći primjer posluži kao ilustracija. Nedavno je Prince-
ton University Press objavio knjigu u kojoj su autori na osnovi velikog
broja studija pokazali ono što su mnogi ionako otprije znali, naime da
se pri upisima na elitna američka sveučilišta već duže vrijeme prakticira
obrnuta diskriminacija. Oni koji pripadaju grupama koje nisu “dovolj-
103
no” reprezentirane u studentskoj populaciji uživaju povlašteni tretman,

sve u cilju da bi se udio tih grupa povećao. A za one pak čije su grupe
“prezastupljene” pooštravaju se kriteriji i otežava im se upis.
To samo po sebi nije neka velika novost, ali ono što privlači pažnju
jesu začuđujući razmjeri te diskriminacije. Proučavajući razlike između
triju etničkih grupa – bijelaca, crnaca i azijata – autori su zaključili da
među kandidatima s istim kvalifikacijama (školskim ocjenama, brojem
bodova na općem prijemnom ispitu itd.), elitna sveučilišta daju veliku
prednost crncima u odnosu prema drugim dvjema grupama, ali i bijel-
cima u odnosu prema azijatima.
Koliko je velika povlastica, a koliko je velik hendikep, pripadati
nekoj od tih grupa? Autori knjige pronašli su jako zanimljiv način da
to predoče. Stupanj diskriminacije oni mjere time koliki je broj bodova
na tzv. SAT ispitu potreban kandidatima iz različitih grupa da bi bili
primljeni, pod pretpostavkom da imaju iste ostale kvalifikacije. SAT
ispit mora polagati većina kandidata za dodiplomski studij u Sjedi-
njenim Državama. Taj se ispit donedavno sastojao od matematičkog
i verbalnog dijela, a maksimalan mogući ukupni rezultat bio je 1600
bodova.
Budući da se u pravilu prednost daje crncima u odnosu na bijelce, i
bijelcima u odnosu na azijate, postavljaju se dva vrlo zanimljiva pitanja.
Prvo, ako uzmemo jednog crnca i jednog bijelca koji su jednaki prema
svim kvalifikacijama koje su uzete u obzir, osim rezultata na SAT ispitu,
koliko onda bijelac treba imati više SAT bodova od crnca da bi dosegao
jednake šanse biti primljen? Odgovor: 310 bodova.
Drugo, koliko pak u sličnoj situaciji azijat treba imati više SAT
bodova od bijelca da bi imao iste šanse biti primljen? Odgovor: 140
bodova.
Takvom diskriminacijom elitna američka sveučilišta provode neko
svoje shvaćanje pravde pri upisima studenata. Koliko god bili dubiozni
razlozi koji stoje iza takve u biti rasističke politike, njezine konzekven-
cije barem dijelom idu protiv osnovne intencije da se nekim grupama
pomogne.
104
Naime, u svijetu bez obrnute diskriminacije prestižna fakultetska

diploma jednog crnca ima istu tržišnu vrijednost kao i slična diploma
nekog azijata. Ali stvari se mijenjaju ako javnost zna da postoji tako
snažna diskriminacija protiv azijata i u prilog crnaca. Ako je općepo-
znato da pod ostalim jednakim okolnostima azijat treba imati 450 bo-
dova više na SAT ispitu od crnca da bi tek dosegao iste izglede da bude
primljen na fakultet, nije li evidentno da će poslodavci (a i drugi) taj
podatak uzeti u obzir i da će početi preferirati azijate u odnosu na crn-
ce, čak i kad oni imaju potpuno jednake formalne kvalifikacije?
Na kraju krajeva, SAT ispit je ustvari neka vrsta testa inteligen-
cije: korelacija između SAT-a i tzv. g faktora (opće inteligencije) vrlo
je visoka: 0.82. A razlika od 450 SAT bodova između crnca i azijata s
istim ostalim kvalifikacijama nikako nije zanemariva. Ona je otprilike
ekvivalentna razlici od 40 bodova na testu inteligencije. Naivno bi bilo
očekivati da razlika takve veličine neće imati nikakav efekt. Naprotiv,
izgleda neizbježno da će se zbog spomenute prakse privilegiranja i hen-
dikepiranja različitih grupa situacija promijeniti i da će ista diploma
jednog crnca početi znatno manje vrijediti nego ta ista diploma jednog
azijata.
Dakle perverzan efekt obrnute diskriminacije sastoji se u tome da
ona stvara nov i jak razlog za opravdanje upravo one diskriminacije
koju se želi eliminirati.
Diskriminacija u Hrvatskoj
Obrnuta ili pozitivna diskriminacija najčešće se provodi u svrhu kom-
penziranja nepravdi a sastoji se u tome da se nekoj grupi daju veća prava
nego što joj prema normalnim rezonima pripada. Ta je pojava stigla i u
Hrvatsku. Na primjer, Nenad Miščević je nedavno u glasilu srpske et-
ničke zajednice u Hrvatskoj ponudio vrlo jednostavan argument kako
bi opravdao praksu povlaštenog tretmana Srba u Hrvatskoj: “I dobro je
postaviti pitanje zašto bi netko bio pozitivno diskriminiran, ali je vrlo
lako i odgovoriti – pa zato što je prije bio diskriminiran negativno!”
105
Ima puno problematičnog u tom kratkom i “lakom” odgovoru.

Spomenut ću tri glavna problema.
Prvo, ako netko zagovara privilegirani položaj Srba zbog toga što
su oni navodno bili diskriminirani od strane Hrvata, izgleda razumno
pretpostaviti da se on onda u prošlosti, prema sličnoj logici kompenza-
cije, morao također zalagati i za privilegirani položaj Hrvata onda kada
su prema brojnim pokazateljima oni dulji niz godina (prije i poslije
Hrvatskog proljeća 1971. godine) bili diskriminirani od strane Srba.
Ali ne. Tu nema simetrije i konzistentnosti. Ako je jednoj stra-
ni učinjena nepravda, ispada da je moralni imperativ da se taj grijeh
ispravi, i to tako da se drugoj strani (koja je prouzročila tu nepravdu)
nanese ta ista nepravda. Ali ako je druga strana žrtva nepravde, stvari
se mijenjaju: odjednom nema više nikakve potrebe za sličnim “izrav-
navanjem”.
Takav bazični nedostatak principijelnosti u stavovima prema hrvat-
sko-srpskom pitanju uvijek je bio prepoznatljiv i bitan element praksi-
sovskih političkih pogleda (koji su Miščeviću bliski). Taj sindrom (koji
sam 1988. u jednoj polemici s praksisovcima nazvao “zagonetnom
asimetrijom”) manifestirao se i onda kada su praksisovci početkom se-
damdesetih godina javno branili Mihaila Đurića koji je bio sudski osu-
đen zbog srpskog nacionalizma, ali su okrenuli glavu i odšutjeli kada
je, recimo, Vlado Gotovac išao u zatvor zbog hrvatskog nacionalizma.
Bio sam prisutan kada je jedan od glavnih praksisovaca na sastanku
Upravnog odbora Hrvatskog filozofskog društva objašnjavao da su ta
dva slučaja sasvim različita tvrdeći da je Đurićev istup imao filozofsku
dimenziju (te je stoga zasluživao zaštitu stručnog društva), a da je Go-
tovčeva aktivnost naprotiv bila puka politika te da je stoga nedostojna
reakcije jednog filozofskog udruženja (usprkos tome što je Gotovac bio
filozof po obrazovanju, a i član Hrvatskog filozofskog društva). Taj jad
od argumenta je jedino što je bilo ponuđeno da se opravda frapantna
nekoherentnost koja se očigledno ničim nije mogla opravdati. Ali ako
imate grupu poslušnih sljedbenika, onda čak i s takvim “argumentom”
možete pobijediti (što se, naravno, na kraju i dogodilo).
106
Druga teškoća sa zagovaranjem obrnute (ili pozitivne) diskrimina-

cije je u tome što uopće nije jasno kako bi se pravda mogla uspostavi-
ti time da se na jednu nepravdu odgovori istom takvom nepravdom.
Englezi imaju dobru poslovicu: “Two wrongs do not make a right.” Ako
je moralno nedopustivo nekoga tretirati lošije samo zbog toga što pri-
pada nekoj široj socijalnoj grupi, kako takvo postupanje može postati
prihvatljivo ako se ono prakticira kao odmazda? I kako će se osigurati
da ne budu “kažnjeni” mnogi koji ni na koji način nisu bili osobno od-
govorni za prvobitnu diskriminaciju? I kako će se odrediti koliko dugo
treba trajati obrnuta diskriminacija da bi nepravda prema grupi-žrtvi
bila adekvatno kompenzirana?
A kao treće, i najvažnije, u nekim situacijama treba postaviti pita-
nje o tome kolike su bile stvarne dimenzije te prijašnje diskriminacije
na temelju koje se sada zahtijeva nova, “ispravljujuća” diskriminacija.
Začudo, to se pitanje često preskače.
Dobra ilustracija ovog problema je članak Slavka Goldsteina “Pre-
kretnica za Hrvatsku”, objavljen u poznatom magazinu New York Revi-
ew of Books sredinom 2011. godine. To je izuzetno značajna publikacija
koju redovno prate vodeći svjetski intelektualci. Mnogima od njih Gol-
dsteinov je esej bio rijetka prilika da pročitaju sustavnu analizu stanja u
Hrvatskoj, što je vjerojatno značajno i odredilo njihov stav o tome što
se u nas događa. Ali oni tamo nisu dobili punu informaciju.
Na primjer, uzmimo sljedeći odlomak iz teksta: “Kada je počeo
proces secesije i kada je Franjo Tuđman došao na vlast 1990. godine,
on je uveo politiku diskriminacije protiv Srba u Hrvatskoj… Srpski su
suci dobivali otkaze i srpski su televizijski novinari bili otpuštani.”
Čitatelju ovdje nije ponuđen nikakav povijesni kontekst koji je
apsolutno neophodan da bi se bar minimalno mogli razumjeti spo-
rovi oko položaja Srba u Hrvatskoj. Kakav će sud čitatelj uopće moći
stvoriti o onome što se događalo 1990. godine ako nije dobio nikakvu
informaciju o relevantnoj prošlosti prije 1990.? Što će čitatelj misliti,
zašto je Tuđman odmah nakon dolaska na vlast počeo “politiku diskri-
minacije protiv Srba”? Jedini odgovor iz te ahistorijske perspektive (u
107
kojoj je zanemareno sve što se događalo prije 1990.) jest da je Tuđman

bio “hrvatski nacionalist” i da je imao iracionalnu averziju (možda čak
i mržnju) prema srpskoj manjini.
Da je Goldstein kojim slučajem informirao američke i ostale čitate-
lje o tome da je hrvatski masovni pokret iz 1971. godine bio inspiriran
uvjerenjem (zasnovanom na činjenicama) da su Srbi u Hrvatskoj za-
pravo u mnogim aspektima tada bili u povlaštenom položaju u odnosu
prema Hrvatima, ti bi čitatelji stekli potpuniju sliku, i oni onda ne bi
reakcije hrvatskih vlasti nakon uspostave hrvatske države automatski
vidjeli jedino kao plod antisrpskog šovinizma. Također, da je Goldstein
spomenuo kako su Hrvati desetljećima prije osamostaljenja bili krajnje
nezadovoljni disproporcionalno visokom zastupljenošću Srba u mno-
gim značajnim sferama u Hrvatskoj (npr. u policiji u Hrvatskoj bilo je
otprilike pet puta više Srba nego što je bio njihov udio u stanovništvu,
a slično je bilo i u vojsci, političkim strukturama i upravama mnogih
poduzeća), čitatelji bi mogli razumjeti da je takva situacija novoj vlasti
bila neprihvatljiva te da su neke korekcije bile ne samo neizbježne, nego
i opravdane. Izostavljanje takvih informacija očigledno ide na štetu Hr-
vatske, ali i zamračuje punu istinu o tom osjetljivom pitanju.
Ali zašto bi ovdje uopće trebalo spominjati povijesni kontekst i ra-
niji povlašteni status Srba u Hrvatskoj? Pa nisam li se ja maloprije sam
izjasnio protiv obrnute diskriminacije?
Odlično pitanje, a i dobra prilika da se ukloni potencijalni izvor oz-
biljnog nesporazuma. Važno je razumjeti sljedeće: ako članovi grupe A
u nekom periodu počnu gubiti posao u značajno većem postotku nego
pripadnici drugih grupa, to samo po sebi uopće ne mora značiti da su
A-ovi žrtve moralno problematične diskriminacije, a niti da se A-ovi
imaju pravo na išta žaliti. Naime, posve je moguće da oni gube posao
u većem stupnju od ostalih ne zato što su diskriminirani kao članovi
grupe, nego naprosto zato što oni nisu nikada ni zaslužili udio koji
su do tada imali jer su ga stekli nelegitimnim privilegiranjem njihove
grupe. U takvom slučaju pogoršavanje njihove pozicije ne mora uopće
biti za osudu nego, naprotiv, može biti rezultat selekcije koja se ne oba-
zire na pripadnost grupi i koja upravo meritokratskim biranjem prema
108
individualnim sposobnostima i kvalifikacijama jednostavno uspostavlja

pravednu ravnotežu koja je do tada bila narušena.
Sjećam se kako je neposredno nakon pada komunizma netko iz
nove vlasti u Hrvatskoj izjavio kako će se mnogo toga što je zatečeno
morati mijenjati, a između ostalog je rekao i kako je neprihvatljivo da
od sedam članova u nekom važnom vijeću za javne medije bude čak
šest Srba. Uslijedilo je novinarsko pitanje: “Znači li to da će se od sada
članovi Vijeća birati prema nacionalnoj pripadnosti, a ne prema spo-
sobnostima za taj posao?” Odgovor nije bio loš: “Ne, članovi Vijeća će
biti birani prema sposobnostima, ali treba očekivati da selekcija prema
relevantnim kriterijima neće rezultirati tijelom u kojem će biti šest puta
više Srba nego Hrvata.”
Teško je zamisliti uvjerljivo opravdanje za tada postojeću prezastu-
pljenost Srba u hrvatskoj policiji, vojsci, strukturama vlasti itd. Stoga
nema ničeg moralno alarmantnog ako se dogodila promjena i ako se ta
grupa približno vratila u svoje statistički očekivane proporcije. Narav-
no, članovi grupe koja je izgubila stečene privilegije obično će to doži-
vjeti kao nepravdu i nastojat će sebe prikazati žrtvom diskriminacije, ali
takve tvrdnje treba uzeti s velikom rezervom ako za njih nisu ponuđeni
konkretni dokazi.
Ne kažem, naravno, da u navedenom primjeru nije bilo i etički ne-
prihvatljive diskriminacije na osnovi puke grupne pripadnosti, premda
vjerojatno nikada nećemo doznati točne dimenzije tog fenomena. Ali
pretpostavljam da se možemo složiti oko sljedećega: ako netko napiše
članak u vrlo utjecajnom magazinu, gdje većina čitatelja zna vrlo malo
o Hrvatskoj, i tamo bez ikakvog povijesnog konteksta kaže da je “Tu-
đman 1990. uveo politiku diskriminacije protiv Srba u Hrvatskoj”, on
svakako ne pokazuje veliku brigu za objektivno i istinito informiranje.
Ovo je jedna od rijetkih prilika u kojoj mogu s odobravanjem citirati
Hegela: “Istina je cjelina.”
109
Nelagoda intelektualaca
S jedne je strane sigurno vrlo pohvalno, a i korisno, što mnogi inte-
lektualci zadržavaju kritičku distancu prema vlastitoj državi i što su
spremni upozoriti na pogreške koje neki drugi, možda zaslijepljeni do-
moljubljem, ili ne vide ili pak namjerno ignoriraju. No, s druge strane
intelektualci na ljevici su često skloni svoju kritiku toliko zaoštriti da
ona na kraju postane neutemeljena i posve izgubi vjerodostojnost.
Poznato je da ljevičari naginju kozmopolitizmu i jako zaziru od
izraženije lojalnosti prema naciji, domovini itd. Za njih su to čisto ak-
cidentalne pripadnosti kojima racionalna osoba neće pridavati previše
važnosti i koje treba prevladati kako bi se postigao neutralan i objek-
tivan pogled na lokalne konflikte. Oni obično osjećaju nelagodu i pri
samoj pomisli da bi se u nekoj prilici do kraja identificirali s “našom”
stvari, odlučno branili poziciju “svoje” grupe u nekom sukobu, javno
iskazali odanost nacionalnim simbolima itd.
Oni po svaku cijenu žele izbjeći opasnost da upadnu u neku inten-
zivnu privrženost bilo kakvom kolektivnom projektu. Budući da pri-
vrženost takve vrste smatraju prezira vrijednom odlikom primitivnog
mentaliteta, oni će radije griješiti u suprotnom pravcu, čak i do te mjere
da budu malo (ili ne baš malo) prestrogi u kritici politike onog kolek-
tiviteta kojem i sami pripadaju. Tako će mnogi od njih, recimo, po-
zdraviti hašku presudu hrvatskim generalima, unatoč tome što u stvari
nikada nisu mogli vidjeti ikakav iole uvjerljiv dokaz za teške optužbe
iznesene u Haagu. Začuđujuće je da se ti ljudi koji se inače zaklinju u
racionalnost, ovdje opredjeljuju za stranu koja zapravo raspolaže vrlo
slabim argumentima.
Ali mnogi od njih su, izgleda, na samom početku odlučili da i nema
potrebe ovdje ulaziti u velike diskusije jer su zaključili da će svaka razu-
mna osoba prije stati na stranu međunarodne zajednice i internacional-
nog suda koji su postavili Ujedinjeni narodi, nego dati za pravo masi
Hrvata koji su, iz tko zna kakvih emocionalno-domoljubnih razloga,
revoltirani presudom.
110
Nije to specifičnost Hrvatske. Još je Orwell 1941. godine, u jed-

nom od najkritičnijih perioda engleske povijesti, opisao sličnu nelago-
du ljevičarskih intelektualaca koja im je otežala, ili čak onemogućila, da
se angažiraju u tadašnjoj sudbonosnoj borbi za spas nacije. Promijenite
ono što treba promijeniti u sljedećem Orwellovu odlomku i dobit ćete
prepoznatljivu sliku nekih ljudi u Hrvatskoj:
“U ljevičarskim krugovima uvijek postoji osjećaj da je pomalo sra-
motno biti Englez te da postoji dužnost izrugivanja svakoj engleskoj in-
stituciji, od konjskih utrka do pudinga od sala. Neobična je činjenica,
ali je neosporna istina, da bi se gotovo svaki engleski intelektualac više
sramio stajati u stavu mirno dok se svira engleska himna, nego ukrasti
novac iz škrabice za siromašne.”
8. Tko će platiti besplatni studij?
Je li u redu da studenti plaćaju bar dio troškova vlastitog studiranja?

Ponekad se ta ideja odmah otpisuje kao apsolutno nedopustivo kršenje
temeljnog, bezuvjetnog i univerzalno zajamčenog prava na obrazovanje.
Ali što je alternativa? Svi znamo da besplatno studiranje ne postoji,
baš kao ni besplatan ručak. Ono što postoji jest mogućnost da sveu-
kupni troškovi studiranja budu plaćeni iz prikupljenih poreza. Dakle
pitanje je koji je od tih dvaju prijedloga bolji: da studenti i njihove obi-
telji podnesu bar dio troškova sveučilišnog obrazovanja ili da porezni
obveznici podmire čitav račun?
Prvi se prijedlog često odbacuje kao posve očigledno neprihvatljiv.
Znanje nije roba! Pristup obrazovanju ne smije biti uvjetovan sposob-
nošću plaćanja! Dolje potrošačko društvo i neoliberalni kapitalizam!
Doista, površno sudeći, ideja slobodnog obrazovanja može izgleda-
ti ne samo privlačno, nego i kao jedino prihvatljivo i pravedno rješenje.
Ali dovoljno je samo malo zagrepsti ispod površine pa da se počne rušiti
taj kategorički imperativ prava na studiranje bez ikakvih financijskih
obaveza.
111
Prije svega, nije li neprimjereno da studenti ultimativno traže da

netko drugi plaća za njihovo školovanje? Nije li ipak red da taj drugi
(od kojeg se uzima popriličan novac) dobije priliku ne samo iskazati
svoje mišljenje, nego i utjecati na konačnu odluku? I tko je zapravo taj
drugi?
Odgovor na ovo posljednje pitanje vrlo je zanimljiv i za mnoge
može biti neočekivan. U pravilu, postotak djece koja odlaze na fakultet
neusporedivo je viši među pripadnicima ekonomski srednjeg ili višeg
sloja nego među onima s nižim prihodima. To onda evidentno znači
da financiranje visokog obrazovanja iz poreza najviše direktne koristi
donosi upravo onim obiteljima koje već jesu imućne, a relativno malo
onima lošije stojećima ili onima s dna socijalne ljestvice. Drukčije re-
čeno, “slobodno” obrazovanje u stvarnosti se velikim dijelom svodi na
uzimanje novca od siromašnih da bi se financiralo obrazovanje boga-
tih. Zagovaranje takve preraspodjele čovjek bi ipak prije očekivao od,
recimo, Superhika (iz stripa “Alan Ford”), nego od onih koji se s tako
velikim žarom bore za socijalnu pravdu i jednakost.
Evo još jedne nepoželjne konzekvencije slobodnog studiranja.
Kada se studij plaća, na fakultet će se uglavnom upisivati oni koji stvar-
no žele studirati i diplomirati. Ali ako to ništa ne košta, mnogi će se
pobrinuti da dobiju indeks iz razloga koji nemaju ništa sa stjecanjem
znanja ili dobivanjem stručnih kvalifikacija. Njihov dolazak na fakultet
bit će povezan s obrazovno irelevantnim ciljevima kao što su odgađanje
zaposlenja, nekoliko godina relaksiranog života u društvu drugih mla-
dih ljudi, ili čak naprosto stjecanje studentskih povlastica. Naravno,
vrijednost svih tih stvari znatno je manja od realne cijene studiranja
i nitko ne bi samo radi njih plaćao studiranje. Ali ako netko drugi u
potpunosti snosi te troškove, ekonomska se računica mijenja i takvo
socijalno neodgovorno ponašanje može biti potpuno racionalno (iz se-
bične, individualne perspektive).
Također, plaćanje studija u određenoj je mjeri u interesu samih
studenata jer po svemu izgleda da taj sustav unapređuje kvalitetu obra-
zovanja. Zašto su američka sveučilišta toliko bolja od, recimo, njemač-
kih? Bar dio objašnjenja leži u tome što, premda obje zemlje izdvajaju
112
otprilike isti postotak za visoko obrazovanje iz državnog proračuna,

američka privatna ulaganja su, prema relativno recentnim podacima,
čak 17 puta veća od njemačkih. A velik udio tih privatnih ulaganja u
Americi jesu upravo školarine.
Zahtjev za slobodnim studiranjem lijepo zvuči, ali kao što smo vi-
djeli, dovoljno je samo malo razmišljanja da bi se vidjelo kako taj pri-
jedlog ima i mnogo negativnih strana te da protivljenje tom zahtjevu
može biti potpuno legitimno. Na neki način nije teško razumjeti da
su se studenti u svojem mladalačkom zanosu i nestrpljenju oduševili
idejom slobodnog studiranja te da su bez nekih većih znanja o svim
aspektima tog kompleksnog problema u ultimativnom tonu tražili rea-
liziranje te ideje u ime pravednosti i ljudskih prava. Ali zašto su mnogi
profesori, koji bi ipak trebali biti daleko bolje informirani o tim stva-
rima, bezrezervno podržali ne samo studentske ciljeve, nego i njihove
metode? I zašto su te metode, koje su uključivale i izbacivanje nastav-
nika iz predavaonica, zadivile profesore kao “akt direktne demokracije
kakav na ovim prostorima nikada nismo imali prilike vidjeti”?
Umjesto odgovora podsjetit ću samo da taj fenomen nikako nije
nov. Slično su se širom svijeta ponašali sveučilišni nastavnici u stu-
dentskim gibanjima 1968. godine kada su mnogi od njih bili toliko
fascinirani militantnim nastupima radikalnih studenata da su žurili
iskazati svoju punu podršku i priključiti se pokretu, a bilo im je pot-
puno nezamislivo da bi u bilo kojem trenutku ustali i rekli nešto što se
revolucionarnoj omladini ne bi svidjelo.
113
III.
Ruka iz groba:
preostali tragovi komunizma
9. Crveno i crno: o komunističkom antifašizmu
Grijeh gotovo svih ljevičara od 1933. naovamo jest

u tome što su željeli biti protiv fašizma, ali ne i
protiv totalitarizma općenito.
George Orwell (1944.)
Antifašizam je sam po sebi dobra stvar, zar ne? Tko bi uopće mogao
biti protiv antifašizma, osim, naravno, fašista samih? Budući da nam
logika kaže da se dvostruka negacija zapravo poništava te da se na kraju
svodi na afirmaciju, ne slijedi li odatle očigledno da biti anti-antifašist
u stvari znači biti fašist?
Neprijatelj mog neprijatelja

Ne, to uopće ne slijedi. Logika na kojoj je taj zaključak zasnovan pot-
puno je pogrešna. Ako je fašizam moj neprijatelj, to nikako ne znači da
neprijatelj mojeg neprijatelja (tj. antifašist) mora nužno biti moj prija-
telj. Dapače, sasvim je moguće da neprijatelj mojeg neprijatelja bude
meni još i veći neprijatelj nego onaj prvi neprijatelj! Sve će ovisiti o
tome zašto je taj drugi protiv mojeg neprijatelja. Je li to možda zato što
on tog neprijatelja vidi kao prijetnju mojim (a eventualno i svojim) ba-
zičnim demokratskim pravima pa se stoga želi zajedno sa mnom boriti
protiv njega (fašizma), za slobodu nas obojice? Ili pak on možda sve to
radi samo zato da bi uklonio svojeg rivala u totalitarizmu te tako dobio
priliku da me podjarmi i da me sam maltretira i terorizira koliko hoće?
Evidentno je da se samo u prvom slučaju antifašizam može smatrati
nečim pozitivnim i pohvalnim. Prema tome, puka činjenica da se neki
pokret objektivno borio protiv fašizma nije nikako dovoljna da bi se
taj pokret pokazao u iole dobrom svjetlu. Da bismo smisleno donijeli
bilo kakvu vrijednosnu ocjenu tog pokreta, moramo razmotriti razloge
njegovog antifašizma.
117
Kako stoji stvar s razlozima za komunistički otpor fašizmu? Teško

da ti razlozi mogu izazvati divljenje s obzirom na povijesnu činjenicu
da su svi komunistički režimi bez izuzetka završavali masovnom opresi-
jom i sustavnim zatiranjem najelementarnijih demokratskih prava, a da
su komunističke partije na oltaru revolucije žrtvovale desetke milijuna
života vlastitih sunarodnjaka. Taj crveni teror sasvim sigurno ne može
biti dobar samo zato što je onemogućio crni (ili bijeli) teror.
I tako nekoliko puta…

Nemojte, poput nekih današnjih političara, pokušavati braniti komu-
nistički antifašizam tvrdnjom da je on barem bio baziran na lijepim
idealima jednakosti i socijalne pravde, za razliku od fašizma koji je
uključivao manifestno neprihvatljivi rasizam i antisemitizam.
Prvo, komunizam kao politička doktrina nije u djelima klasika
marksizma bio sveden samo na idiličnu sliku svijetle budućnosti, nego
je, naprotiv, vrlo jasno opisivao i najavljivao nemilosrdan i krvav “revo-
lucionarni teror” (Marxov termin) praćen likvidiranjem čitavih grupa
ljudi kao npr. kontrarevolucionarnih elemenata, kulaka, neprijatelja
naroda i ostalih “štetnih insekata” (Lenjinov termin). Ni kasniji se idoli
“nove ljevice” nisu previše ustručavali otvoreno obznaniti surove mjere
koje su pripremali: ”Komunizam nije ljubav. Komunizam je čekić koji
upotrebljavamo da smrskamo neprijatelja.” (Mao); ”Mržnja je sastavni
dio naše borbe: nemilosrdna mržnja prema neprijatelju koja nas gura
preko prirodnih granica urođenih čovjeku i koja nas pretvara u učinko-
vite, nasilne, selektivne i hladne strojeve za ubijanje.” (Che Guevara).
Kada se sve to ima u vidu, neobično je koliko je još uvijek raširen
ljevičarski mit o prekrasnoj viziji komunističkog raja koja je, avaj, osta-
la neostvarena samo zato što su svi ti komunistički vođe negdje skre-
nuli s “pravog” Marxova traga pa su greškom svoje narode, umjesto u
to divno “carstvo slobode”, odveli u dugogodišnje ropstvo. I Lenjin, i
Staljin, i Mao, i Ceaușescu, i Enver Hoxha, i Tito, i Castro, i Pol Pot,
i Ho Ši Min, i Mengistu, i Kim Il Sung i...
118
III. Ruka iz groba: preostali tragovi komunizma
Drugo, čak i kad bi komunistička retorika doista obećavala samo

utopijski ideal “svakome prema potrebama”, ne bi li racionalan čovjek
ipak trebao taj pokret ocjenjivati prema realnim posljedicama svih tih
političkih pokušaja, a ne samo prema njihovoj slatkorječivoj propagan-
di? Sve te grozote koje su se redovito događale, i to baš svaki puta kad
su komunisti dolazili na vlast, moraju bar donekle dovesti u sumnju
njihovu ideologiju. Isto kao što sveukupne činjenice dovode u sumnju
Mujinu verziju događaja u onom vicu kad policija od njega traži da
objasni kako se to dogodilo da je Haso završio u bolnici s brojnim
ranama od uboda nožem, a Mujo odgovara: “Ma pusti, bolan, vako je
to bilo. Idemo Haso i ja ulicom, on se u jednom trenutku spotakne i u
padu se ubode na moju čakiju. I tako još nekoliko puta!”
Slično tomu, mi bismo trebali povjerovati da je nekako ispalo, ne-
sretnim stjecajem okolnosti, da je prvo nastojanje da se ostvari beskla-
sno društvo dovelo do strahovlade tajne policije, Gulaga i masovnih
egzekucija bez suđenja – a onda kasnije opet tako još nekoliko puta. Ali
nije komunizam za to kriv! (Da, da, Mujo…)
Fašizam – stvar ukusa?

Fašizam je bio zlo i svaki onaj antifašizam koji je prepoznao narav tog
zla i zbog toga mu se usprotivio dobit će pozitivan predznak. Ali nije
jasno da su komunisti ikada to stvarno prepoznali. Prije svega, oni to
nisu ni mogli jer njihov vlastiti pokret ima toliko sličnosti s fašizmom
da se ta dva režima (“heterozigotni blizanci”, kako ih je nazvao povje-
sničar Pierre Chaunu) u političkoj literaturi obično zajedno klasificira-
ju kao potpuno nov i drastični oblik opresivnog političkog sustava koji
se naziva totalitarizmom.
No i u praksi su komunisti pokazivali da im fašizam nije uvijek bio
smrtni neprijatelj, npr. onda kad su svoje potencijalne antifašističke
saveznike i neosporno demokratske stranke znali nazivati “socijalnim
fašistima”, pokazujući time da je za komuniste “fašizam” postao napro-
sto pogrdan naziv za sve njihove protivnike te da više nisu bili u stanju
vidjeti neku veliku političku razliku između, recimo, parlamentarnih
119
socijaldemokrata i fašističkih crnokošuljaša. (Usput rečeno, to je ten-

dencija koju su zadržali i mnogi suvremeni ljevičari koji olako lijepe
etiketu “fašist” na svaki objekt svoje mržnje, uključujući i američke
predsjednike Ronalda Reagana i Georgea W. Busha.)
Također, dodatno svjetlo na odnos komunista prema fašizmu baca
i činjenica da su oni bili spremni otvoreno sklopiti sporazum s fašistima
(pakt Ribbentrop-Molotov) te da su nakon toga čak s najvišeg mjesta
javno deklarirali da je fašizam zapravo “stvar ukusa”. A kao što znamo,
o ukusima nema smisla raspravljati, a pogotovo nema smisla oko toga
voditi rat.
Uostalom, stav komunista prema fašizmu bio je u pravilu manje
determiniran njihovim doktrinarnim neslaganjima s fašizmom, a više
njihovom lojalnošću prema ideologiji dirigiranoj iz Moskve. To najbo-
lje ilustrira činjenica da su oni posve ravnodušno prihvaćali nacističku
okupaciju vlastitih domovina, a da su naprasno postali “rodoljubi” i
antifašisti tek nakon Hitlerova napada na “prvu zemlju socijalizma” u
lipnju 1941. godine. Indikativan primjer je Maurice Thorez, tadašnji
generalni sekretar francuske komunističke partije koji je, nakon što je
Francuska objavila rat fašističkoj Njemačkoj, po direktivi Kominterne
dezertirao iz francuske vojske i pobjegao u Sovjetski Savez. (Usput re-
čeno, on je za taj podvig u odsutnosti bio promptno osuđen na smrt.)
Komunizam kao manje zlo

Netko će reći da je komunizam ipak manje zlo od fašizma pa da to onda
čini komunistički antifašizam barem donekle vrijednim pohvale. Ovaj
argument je loš čak i ako se prihvati kontroverzna premisa o manjem
zlu. Manje zlo može biti relativno bolji rezultat u nekom objektivnom
smislu, ali odatle nikako ne proizlazi da oni koji su odgovorni za to ma-
nje zlo (i time indirektno za sprečavanje većeg zla) zaslužuju pohvalu.
Uzmimo sljedeći primjer. Nasilnik A napadne neku ženu s ciljem
da je siluje i potom ubije. U to se umiješa nasilnik B koji tu ženu na-
mjerava samo silovati, ali ne i ubiti. Nakon kratkog sukoba između
dvojice nasilnika, B izlazi kao pobjednik i ostvaruje svoju namjeru. U
120
toj bi se situaciji doista moglo reći da je u izvjesnom objektivnom smi-

slu dotična žena imala sreću što se pojavio B (jer je tako barem ostala
na životu), ali ne bi li bilo prilično groteskno tvrditi da bi ponašanje
nasilnika B trebalo slaviti ili da bi mu ta žena možda još trebala i zahva-
liti što ju je “spasio”?
Faustovska pogodba
Aleksandar Solženjicin je također osporavao argument o manjem zlu,
tj. ideju da je, sveukupno gledajući, komunistički totalitarizam ipak bio
dobrodošao u borbi protiv fašističkog totalitarizma. On kao odgovor
nudi rusku poslovicu “Ne zovi vuka u pomoć protiv pasa” i objašnjava:
“Ako te napadnu psi i počnu te gristi, bori se protiv pasa, ali nemoj
zvati vuka u pomoć, jer kada vukovi dođu, oni će doduše otjerati pse,
ali će i tebe rastrgati.” Iz ove se alegorije može naslutiti da Solženjicin
ne prihvaća čak niti početnu premisu o komunizmu kao manjem zlu.
Složili se mi ovdje sa Solženjicinom ili ne, on je neosporno u pra-
vu kad naglašava izrazitu neprirodnost vojnog savezništva između za-
padnih demokracija i sovjetskog komunizma u ratu protiv zajedničkog
neprijatelja – fašizma. Borba protiv fašizma je u mislima većine ljudi
izravno povezana s borbom za slobodu, ali u kontekstu Drugog svjet-
skog rata ta veza uopće nije bila čvrsta. Pomalo paradoksalno, poraz
fašizma doveo je čak do ukidanja slobode u mnogim zemljama koje su
prije rata imale razvijenu demokraciju, tako da je jedan lucidni politič-
ki komentator postavio pitanje o tome koliko u takvom svjetlu uopće
ima smisla govoriti o pobjedi demokratskih snaga: “Ako je Britanija
podnijela šest godina rata i stotine tisuća mrtvih u ratu koji je objavila
da bi obranila slobodu Poljaka, a slobodu Poljaka je na kraju zatro
komunizam, kako onda možemo tvrditi da je Britanija pobijedila u
tom ratu?”
Sličan stav brani i Niall Ferguson, vrlo ugledan povjesničar s Har-
varda, koji smatra da su u Drugom svjetskom ratu “zapadne sile sklo-
pile savez s despotom koji je u svakom pogledu bio jednako brutalan
tiranin kao i Hitler” i da je zbog toga “pobjeda 1945. godine bila po-
121
bjeda s mrljom – ako je to uopće i bila pobjeda”. Štoviše, on ide i

mnogo dalje u inzistiranju na mračnoj strani antifašizma te tvrdi da su
Britanija i Amerika tada ušle u “autentično faustovsku pogodbu”, ali s
tom razlikom da su one u tom ugovoru s vragom zapravo prodale duše
drugih da bi otplatile svoj dug “Sovjetskom Sotoni”.
Smrt fašizmu… ali što još?

Da su se komunisti stvarno pridržavali svoje parole “Smrt fašizmu, slo-
boda narodu!”, njihov bi antifašizam sigurno postao vrijednim povi-
jesnim naslijeđem. Ali sasvim je očigledno da oni ne bi mogli ostati
komunisti da su krenuli tim putem jer je drugi dio te parole bio u
izravnom konfliktu s njihovim osnovnim ciljem. Jedina svrha prokla-
macije “Sloboda narodu!” bilo je očekivanje da će na taj način biti lak-
še mobilizirati mase za ratni napor. Prava komunistička ideja vodilja,
koja, naravno, nije mogla biti javno izrečena, bila je “Smrt fašizmu i
slobodnim izborima, sva vlast Partiji”.
Kao što se zna, ovo je lukavstvo dalo odlične rezultate. Ogroman se
broj poštenih ljudi iz patriotizma i drugih idealističkih razloga uključio
u borbu za slobodu pod vodstvom “komunističke avangarde”, ali bez
puno svijesti o tome u što se zapravo upuštaju. Otrežnjivanje je kasni-
je trajalo godinama, a u mnogim slučajevima do njega nikada nije ni
došlo.
Komunizam u blažoj dozi

Što iz svega ovoga zaključiti? Da je poslijeratni period komunističke
vlasti bio isključivo negativan te da za oslikavanje te povijesne epohe
treba koristiti samo tamne boje? Naravno da ne. U sveukupni saldo tog
režima ne ulazi samo jednopartijski sustav i suspenzija demokracije,
nego i neke okolnosti koje na njega bacaju povoljnije svjetlo, kao npr.
činjenica da je komunistička opresija u Jugoslaviji bila ipak blaža nego
u zemljama Istočnog bloka, da je većina ljudi mogla slobodno putovati
u inozemstvo itd.
122
Moram ipak u ovom kontekstu ponovno naglasiti ono što je već

ranije rečeno. Ni ta relativno labavija “diktatura proletarijata” jugosla-
venskih komunističkih vlastodržaca još uvijek nije automatski razlog
da ih slavimo, isto kao što djeca ne smatraju da bi svoje roditelje koji
ih dnevno tuku i zlostavljaju trebali slaviti samo zato što su ti roditelji
“velikodušno” odlučili da ih neće (premda bi mogli!) još i dodatno mal-
tretirati tako da ih čitavo vrijeme drže zaključane u podrumu.
Dakle oni koji se busaju u prsa svojim antifašizmom neće nas previ-
še impresionirati sve dok nam uvjerljivo ne pokažu da su oni u toj borbi
stvarno nastojali obraniti upravo one temeljne demokratske vrijedno-
sti koje je fašizam ugrožavao (autonomiju pojedinca, pravo izražavanja
mišljenja, slobodu političkog djelovanja itd.). Ako u tome ne uspiju,
njihova će se velika ratna “zasluga” svesti samo na to da su jedan totali-
tarizam porazili, a drugi uspostavili.
10. Ministrovo novo ruho
Za razliku od Platonove poznate zamisli o filozofima-kraljevima,

izgleda da je u Hrvatskoj popularnija ideja o filozofima-ministrima.
U normalnim okolnostima čovjek bi, naravno, osjetio zadovoljstvo da
se nekome iz njegove struke ukazuje povjerenje postavljanjem na tako
važnu funkciju. Na žalost, premda se ovdje radi o području kojim se
i ja bavim (filozofiji), umjesto da dijelim dobro raspoloženje, htio bih
upravo iz stručne perspektive otvoriti neka pitanja u vezi s nedavnim
izborom ministra znanosti.
Borba za bolju prošlost

Ubrzo nakon svog izbora, novi ministar znanosti, Gvozden Flego, ofi-
cijelno se predstavio na web-stranici Ministarstva znanosti. Jedan detalj
tu odmah upada u oči. On navodi da od 1992. godine predaje socijal-
nu filozofiju na zagrebačkom Odsjeku za filozofiju, ali iz nekog razloga
ne spominje i što je predavao prethodnih dvadesetak godina (stoji samo
da je radio na istom odsjeku). Omaška, sitni propust? Ne vjerujem.
123
Prije će biti da je riječ o tome da u današnje vrijeme ne zvuči naročito

dobro reći što je Flego ta dva desetljeća predavao. Bila je to filozofija
marksizma. Tako se zvala i katedra na kojoj je on bio zaposlen.
Hej, što sad ovo znači? Zašto bi sve to uopće bilo važno nakon toli-
ko godina? Zalažem li se ja to ovdje za nekakav groteskno zakašnjeli lov
na (marksističke) vještice u Hrvatskoj? Ne, tako mi Helsinkija, ne že-
lim pokretati nikakav ideološki progon niti ugrožavati bilo čija ljudska
i građanska prava zbog filozofsko-političke opredijeljenosti u prošlosti.
Ali ipak priznajem da po mojem mišljenju takve stvari mogu biti rele-
vantne, osobito u kontekstu personalnih političkih odluka.
Štoviše, izgleda da se i sam Flego slaže s time, jer zašto bi inače tako
selektivno izostavio dio informacije o svojoj dugogodišnjoj predavačkoj
aktivnosti. Očito i on smatra da je mudrije to prešutjeti. Zapravo, Fle-
go katkad ide i korak dalje od prešućivanja te u borbi za vlastitu bolju
prošlost izravno i svjesno tvrdi nešto što je faktički neistinito: u svom
kratkom životopisu na engleskoj web-stranici Hrvatskog helsinškog
odbora on navodi, netočno, da je predavao socijalnu filozofiju od sa-
mog početka svoje sveučilišne karijere. Na hrvatskoj pak web-stranici,
za koju može pretpostaviti da će je čitati i neki koji znaju činjenice, iz
predostrožnosti je opet primijenjena strategija prešućivanja.
Ne reži granu na kojoj sjediš!

Ali čemu prešućivanje? Ja bih još mogao razumjeti da netko želi sakriti
da je bio zaposlen na katedri za filozofiju marksizma, kada bi to bilo
nešto što je čovjek prihvatio “iz muke” i protiv svojih uvjerenja. Među-
tim, u ovom slučaju to uopće nije tako izgledalo. Koliko se ja sjećam,
marksisti s te katedre nisu imali pištolj uperen u čelo kada su sudjelo-
vali u masovnim kursevima “doškolovanja” nastavnih kadrova za mar-
ksističku indoktrinaciju, kada su bez suvišnih skrupula o autonomiji
sveučilišta predavali državno nametnutu filozofiju, kada su redovito i
gorljivo surađivali s raznoraznim “marksističkim centrima” i “centrima
za idejno-teorijski rad” te kada su neumorno pridonosili zagušivanju
filozofskog izdavaštva objavljivanjem apsurdne količine marksističke
literature.
124
Iz te njihove lagodne pozicije politički forsiranog dominiranja hu-

manističkim i društvenim znanostima, nije im tada, naravno, padalo
na pamet rezati granu na kojoj su sjedili i kritizirati zakone kojima je
marksizam bio propisan kao jedina ispravna filozofija. Dapače, kada je
1981. u jednom iz današnje perspektive sasvim bezazlenom tekstu bio
iznesen argument da filozofija marksizma ne bi trebala biti zakonski
povlaštena, Gvozden Flego je na sastanku redakcije časopisa “Filozof-
ska istraživanja” bio među onima koji su se usprotivili objavljivanju
tog članka. Nemamo li danas pravo i tu epizodu i slične događaje uzeti
u obzir kada ocjenjujemo kredibilitet Flegina sadašnjeg intenzivnog i
glasnog zalaganja za slobodu mišljenja?
Uostalom, kako vjerovati osobi koja sama nije u stanju pred javno-
šću izaći na kraj s vlastitom prošlošću? Ako je kod Flege u novonastalim
okolnostima predavanje marksizma naprasno nestalo iz stručne autobi-
ografije zbog političke neoportunosti, kako možemo biti sigurni da u
nekim drukčijim političkim uvjetima u budućnosti socijalna filozofija
neće isto tako biti diskretno izbrisana i promptno zamijenjena nekim
trećim “pravcem istraživanja”, prikladnim novom dobu?
Filozof bez pokrića

Ostavimo na trenutak prošlost i okrenimo se stvarima novijeg datuma,
koje bi eventualno mogle malo rasvijetliti izbor novog ministra zna-
nosti. Nije li bar djelomično objašnjenje u tome da je Flego skrenuo
na sebe pažnju statusom koji je izgradio u svojoj profesiji, ako već ne
svojim ranim radovima, a ono možda nekim značajnim rezultatima
nakon metamorfoze iz marksologa u socijalnog filozofa? To nije lako
provjeriti na izravan način jer on, za razliku od uobičajene prakse, ne
daje popis svojih publikacija čak niti kada prezentira svoj stručni profil.
No, budući da u prvom novinskom intervjuu nakon izbora najavlju-
je otpuštanja na sveučilištu (“Cikličkim evaluacijama trebaju otpadati
oni koji ne rade u znanosti, ili nedovoljno, na njihovo mjesto trebaju
dolaziti oni koji imaju bolje znanstvene performanse”), logično je pret-
postaviti da ministar onda sam sigurno ima dobre “znanstvene perfor-
manse” i da ne može doći na udar tih svojih novih mjera. Začudo, ta je
125
pretpostavka prilično dubiozna. Naime, premda je u citiranoj rečenici

nejasno što točno znači “nedovoljno raditi”, primjena doista minimal-
nih kriterija mogla bi, prema svemu što znamo, natjerati ministra zna-
nosti da se, ukoliko bude konzistentan, samoeliminira iz sveučilišnog
života. Evo zašto.
Nečija prisutnost u svjetskoj znanosti obično se mjeri objavljiva-
njem u publikacijama koje reprezentiraju određenu struku i koje se re-
dovito prate i referiraju u bazama podataka relevantnim za dotično po-
lje istraživanja. Krenimo tim putem. Prema Philosopher’s Index-u, bazi
podataka koja bez neke veće selekcije po kvaliteti nastoji registrirati sve
što se u posljednjih nekoliko desetljeća objavljuje na području filozofije
na raznim jezicima (uključujući i hrvatski), Flego je zabilježen kao au-
tor šest članaka, od kojih je samo jedan tekst publiciran u posljednjih
12 godina. No, čak ni taj jedini donekle recentni tekst (iz 1995.) ne
spada striktno u Fleginu deklariranu struku (filozofiju), već je više poli-
tička analiza transformacije postkomunističkih zemalja Istočne Evrope.
Ne znači li to možda da se Flego bavi filozofijom u nekom širem smislu
riječi pa su zbog toga neki njegovi radovi ostali nespomenuti u toj uže
cehovskoj bazi podataka? Odgovor na to pitanje je negativan iz dvaju
razloga.
Prvo, izgleda da ni on sam nikako ne bi pristao da ga se svrsta
u neku “rubnu” filozofsku sferu jer on sebe ponekad predstavlja kao
stručnjaka za “sistematsku filozofiju”, što naznačuje pretenziju na bav-
ljenje upravo centralnim i najtemeljnijim problemima filozofije. (Po-
nekad pak Flego svoje polje interesa opisuje drukčije i kaže za sebe
da se bavi “psihičkim uzrocima i posljedicama društvenih zbivanja”.
Tom krajnje nebuloznom formulacijom on samo još bolnije manifesti-
ra svoju posvemašnju tematsku dezorijentaciju u filozofiji nakon kraha
marksizma, njegove izvorne “filozofske discipline”.)
Drugo, ako pregledamo elektronski pretraživu verziju Citation In-
dexa, koja pokriva mnogo šire područje te između ostalog obuhvaća
većinu iole značajnijih časopisa iz svih polja humanističkih i društvenih
znanosti od 1981. godine do danas, situacija ispada još poraznija. Ime
Gvozdena Flege tamo se pojavljuje samo jedanput, kao autora kratkog
126
članka o Marcuseu, i to objavljenog prije 13 godina! E pa ako prema

ministrovim novim kriterijima ovako siromašna produkcija (prema uo-
bičajenom mjerenju znanstvenog doprinosa) ne bude dovoljan razlog
za “otpadanje”, i dakle samoeliminaciju, onda doista praktično svatko
može biti siguran da će i bez ulaganja nekog posebnog truda zadržati
svoje mjesto na fakultetu do mirovine.
Funkcija koja sakati

Ali ministru prijeti i gora sudbina od samoeliminiranja: naime, samo-
sakaćenje. Dopustite da objasnim. U jednom nedavnom tekstu Flego
iznosi mišljenje da su prema važećem Zakonu o znanstvenoistraživačkoj
djelatnosti ovlasti ministra znanosti toliko široke da ih jedna osoba nije
ni fizički ni vremenski u stanju obavljati pa odatle zaključuje: “Onaj
tko bi taj zakon želio u potpunosti primjenjivati zapravo bi sakatio ono
ljudsko biće koje obavlja funkciju ministra za znanost”.
To je, naravno, bilo prije nego što je ljudskom biću koje se zove
Gvozden Flego ponuđena upravo ta funkcija. Nakon što se to dogodi-
lo, međutim, došlo je do iznenadne promjene. Flego je odjednom pot-
puno prestao brinuti o nemogućnosti da jedna osoba obavlja dotični
posao, a potom je s oduševljenjem prihvatio tu dužnost za koju je znao
da će ga osakatiti. Ne treba sumnjati da je ova odluka o samosakaćenju
bila motivirana isključivo brigom novog ministra za opće dobro, ali
usprkos tome možda je čovjeku trebalo objasniti kako situacija u hrvat-
skoj znanosti ipak nije toliko dramatična da bi zahtijevala takvu javnu
sadomazohističku seansu.
Prošlost kao plastelin

Osnovna je intencija ovog teksta da kroz slučaj jedne osobe ukaže na
sindrom širih razmjera. Naime, ima mnogo ljudi u Hrvatskoj čija je
današnja politička retorika u grubom neskladu s njihovim nekadaš-
njim stavovima i postupcima. To ne zaslužuje neki poseban komentar
sve dotle dok oni ne počnu uporno dokazivati kako tu zapravo i nema
nikakvog nesklada te kako su se oni u stvari oduvijek konzistentno
127
zalagali za iste političke ideale. U tom trenutku čovjek se ima pravo

pobuniti i inzistirati na tome da prošlost nije plastelin koji svatko može
oblikovati po vlastitom ukusu. Stvari su se dogodile na određeni način
i mi ih želimo upamtiti upravo onako kako su se dogodile, a ne onako
kako bi netko želio da su se dogodile.
Na primjer, kada nas neki sadašnji veliki pobornici “otvorenog
društva” nastoje uvjeriti kako su oni nekoć samo deklarativno iskazivali
svoju odanost socijalizmu i revoluciji, ali su se u biti i onda borili za
liberalnu demokraciju, ljudska prava i slobodu mišljenja, to je fikcija
koja nema nikakve veze sa svijetom u kojem smo živjeli. Podsjetimo se,
dok su oni kao urednici raznih edicija harali hrvatskim izdavaštvom, ti
ljudi kojima su danas puna usta “otvorenog društva” dali su prevesti
gotovo čitav marksistički korpus sve do najbeznačajnijih i najopskur-
nijih autora, ali nikako nisu mogli naći prostor za objavljivanje slavne
knjige Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, od koje i potječe suvreme-
na široka upotreba pojma “otvoreno društvo”. Naravno, to je klasično
djelo Karla Poppera tada bilo na njihovoj “crnoj listi” jednostavno zato
što je on nikog drugog nego Karla Marxa proglasio glavnim neprijate-
ljem otvorenog društva. To što su proskribirali čak i jednog Poppera
najbolje pokazuje koliko su oni donedavno marili za toleranciju prema
različitim mišljenjima u koju se sada tako svečano zaklinju. Također,
zahvaljujući i budnom oku tih ljudi koji nam danas drže lekcije o de-
mokraciji, ideološka je kontrola sedamdesetih i osamdesetih godina u
Zagrebu bila toliko rigidna da nije propuštala ni najmanji dašak kritike
marksizma pa su prvi domaći pokušaji u tom smjeru mogli ugledati
svjetlo dana jedino tako da su bili objavljivani izvan Hrvatske.
Ja ne tražim da se naši novopečeni “liberali” zbog svoje prošlosti
ispričaju, javno pokaju ili da kleče na kukuruzu. Jedino hoću reći da mi
imamo pravo odbiti njihova iskrivljavanja činjenica i sačuvati autentič-
na i neuljepšana sjećanja na njihove nekadašnje aktivnosti. A pogotovo
smatram da imamo pravo sve to uzimati u obzir kada procjenjujemo
koliko im treba vjerovati kada danas u novim okolnostima nastupaju u
novom političkom ruhu.
128
11. Filozofi prakse ponovno jašu
Benjamin Franklin je jednom rekao da ništa na ovom svijetu nije si-

gurno, osim smrti i poreza. Ako vas pak zadesi sreća da upadnete u
polemiku s Milanom Kangrgom, onda ništa nije sigurno, osim navale
uskličnika i gomile uvreda.
U reakciji na moj tekst “Ministrovo novo ruho”, Kangrga je ostao
vjeran sebi. Broj uskličnika je na zavidnoj razini (preko četrdeset), a
i arsenal uvreda je impresivan. Na primjer, on kaže da je moj članak
“degutantan”, “sramotan” i “blasfemičan” (?), da “baratam najočitijim
lažima”, da iznosim “sesardićevske dezinformacije”, da “svjesno pod-
mećem neistine”, da sam “filozofski bezveznjak”, da je “jadna filozofija
kojom se ja bavim” itd. Bolji poznavaoci praksisovske filozofske tra-
dicije odmah će uočiti da sam ja ovdje zapravo još odlično prošao, s
obzirom na dobro poznate kangrgijanske psovačke potencijale. Za one
slabije upućene dovoljno je spomenuti da se Kangrga u svojoj novoj
knjizi čak hvali time kako je više puta znao završiti diskusiju tako da je
svog sugovornika “poslao u materinu”.
U nekoj normalnoj sredini takvu osobu nitko ne bi uzimao oz-
biljno, a pogotovo bi bilo nezamislivo da netko s takvim manirama
dijaloga uživa ugled među kolegama u struci. U Hrvatskoj je situacija
iz nekog razloga drukčija. Milana Kangrgu neki smatraju zaslužnim ne
samo za promicanje demokracije, nego i za unapređenje statusa filo-
zofije kao discipline. Radi ilustracije, navest ću samo jedno od takvih
karakterističnih mišljenja. Recimo, Nenad Miščević je nedavno založio
svoju stanovitu filozofsku reputaciju koju je stekao u Hrvatskoj i ino-
zemstvu u hvalospjev Kangrgi, tvrdeći da je taj čovjek posljednjih godi-
na “čuvao dostojanstvo filozofije” i da je bio “čuvar demokratske kul-
ture” te da “stoga ima puno pravo danas držati lekcije o demokraciji”.
Usporedimo te superlativno pozitivne ocjene sa stvarnošću, tj. s nekim
Kangrginim tipičnim istupima, najprije u filozofiji, a potom u politici.
129
Smrt fizikalizmu - sloboda narodu!

Dobar primjer Kangrgine filozofske metode suočavanja sa stajalištima
s kojima se ne slaže upravo je način na koji je apsolvirao tezu koju sam
davno branio u svojoj doktorskoj disertaciji, a kasnije i knjizi pod na-
slovom Fizikalizam. On najprije ismijava tu filozofsku poziciju, prem-
da o čitavoj grani filozofije u koju ta tema spada nikada nije objavio
nijednu jedinu rečenicu u stručnoj literaturi, a onda dodaje: “A za taj
smo tzv. fizikalizam doznali da ga osim Sesardića zastupa još samo neki
australski filozof u čitavu svijetu!”
Kangrga ne kaže od koga je to “doznao”, ali očito je da on tu oso-
bu smatra dobro informiranom. Ipak, nejasno je kako to da jednom
redovnom sveučilišnom profesoru nije palo na pamet da prije nego što
s takvom rezolutnom tvrdnjom izađe u javnost bar na brzinu provjeri
je li ona stvarno istinita. Mogao je ili konzultirati neku filozofsku en-
ciklopediju ili možda čak na trenutak svladati gađenje i malo zaviriti u
moju knjigu, kad ju je već odlučio “kritizirati”. Siguran sam da u Hr-
vatskoj nema nijedne druge struke koja se srozala tako nisko da bi neki
sveučilišni nastavnik javno izražavao svoje mišljenje o određenoj teoriji
u svojoj disciplini samo na osnovi onog što je od nekog čuo. Neobičan
je to način “čuvanja dostojanstva filozofije”!
Ali doista, što bi Kangrga otkrio da se odlučio uputiti u knjižni-
cu i malo se informirati? Tamo bi ga čekalo poprilično iznenađenje.
Naime, prema bazi podataka Philosopher’s Index, u posljednjih 20 go-
dina u filozofskoj je literaturi objavljeno više od pet stotina publikacija
koje ili u naslovu ili u sažetku imaju riječ “fizikalizam”, a radova koji
raspravljaju o tom pojmu zacijelo ima na tisuće. Da stvar bude gora,
ogromna većina analitičkih filozofa danas prihvaća fizikalizam u nekoj
od njegovih nekoliko verzija, a uz to stajalište, osim moje malenkosti i
“nekog australskog filozofa”, vezuju se i neka od velikih imena filozofije
dvadesetog stoljeća, kao npr. Carnap, Quine i Davidson.
130
Praksis i disciplina kičme

Moj tekst “Ministrovo novo ruho” pokrenuo je mini-diskusiju o tome
koliko je ideološki opresivno bilo razdoblje sedamdesetih i osamdese-
tih godina kada su praksisovci dominirali humanističkim i društvenim
znanostima. Mislim da nije teško stvoriti sliku o tom vremenu već i na
osnovi ove Kangrgine polemike. Jer ako vodeći praksisovac čak i danas
odbacuje jednu naširoko raspravljanu temu u anglo-američkoj filozo-
fiji na ovako agresivan, paušalan i ignorantski način, lako je zaključiti
kakva je situacija onda morala vladati u onim vremenima kada je mar-
ksizam uživao državnu podršku i kada si je mogao priuštiti daleko veću
bahatost prema drugim filozofskim pozicijama, posebno prema onima
koje su bile percipirane kao antimarksističke.
Nasuprot mojoj tvrdnji da su ondašnji ideološki pritisak i kontrola
apsolutno onemogućavali objavljivanje neke antimarksističke publika-
cije u Hrvatskoj, Nenad Miščević smatra da je izrazito antimarksističku
knjigu tada bilo “malo teže objaviti, iako nije bilo nemoguće”. Ima,
međutim, dosta ironije u tome da tu Miščevićevu ocjenu uvjerljivo
opovrgava upravo njegovo vlastito ponašanje iz tog vremena. Naime,
on je 1981. godine objavio knjigu Filozofija jezika u biblioteci filo-
zofskih disciplina izdavačke kuće Naprijed, a završno poglavlje (“Od
jezika do revolucije”) koje je bilo posvećeno marksističkom pristupu
uvrstio je u knjigu, kako je sam tada objašnjavao, samo zato da bi bio
siguran da praksisovski urednici neće praviti probleme oko objavljiva-
nja. Po mom mišljenju, u tom konkretnom slučaju možda i nije bilo
neophodno baš toliko savijati kičmu, ali čitava ta epizoda sama za sebe
ipak puno govori. Ako je čovjek koji je obično tako dobro informiran
kao što je Miščević smatrao potrebnim da u svoju knjigu sasvim umjet-
no nakalemi marksističko poglavlje da ne bi “izazivao vraga”, onda je
doista čisto retoričko pitanje koliko je realnih šansi u takvim uvjetima
imala neka otvorena i frontalna kritika marksizma.
131
Ideološka lojalnost kao kategorički imperativ?

U namjeri da me moralno diskreditira, Kangrga pita kako to da mi kao
antimarksistu nije bilo “ne samo odiozno, nego i ispod časti i ljudskog
dostojanstva” da pristanem biti asistentom deklariranog marksista,
Gaje Petrovića. Ali zašto bi zapravo ta moja odluka bila na bilo koji
način sporna? Kada sam 1975. godine u Zagrebu dobio posao kao asi-
stent na Katedri za teorijsku filozofiju (a ne kao asistent Gaje Petrovića
osobno!), ne sjećam se da sam morao potpisati zakletvu vječne oda-
nosti principima marksizma-lenjinizma. Također, u mojem ugovoru
nije bilo klauzule kojom bih se obvezivao da nikada u budućnosti neću
osporavati stavove svojih bivših profesora, mislilaca revolucije. Dapače,
oni su sami i mene i ostale mlađe kolege neprestano i snažno poticali
na bespoštednu kritiku svega postojećeg. No kada sam upravo u skladu
s tim njihovim savjetom kasnije javno izrazio neslaganje s nekim njiho-
vim filozofskim i političkim stajalištima, ispalo je da im se to nekako
uopće nije dopalo i da su čak bili neugodno iznenađeni.
Kangrga isto tako nastoji otvoriti prostor za moralnu osudu mojeg
članka iz Slobodne Dalmacije, tvrdeći da je moja kritika bila usmjerena
na njega “i navedene, sada na žalost već mrtve kolege”. Začudo, on tu
intepretaciju zasniva na citatu iz teksta gdje govorim o “ljudima kojima
su danas puna usta “otvorenoga društva””. Ali hej, zar nije logično da
onaj koji nešto danas radi mora biti živ? Prema tome, očigledno je da
se moj tekst nije odnosio na mrtve. On se jest odnosio i na Kangrgu,
ali još više na ljude mlađih generacija sa sličnim stavovima i sličnom
prošlošću.
“Čuvari demokracije”
U čemu tu vidim problem? Prije svega, postupci mnogih prominentnih
ljudi iz tog političkog okružja nisu u skladu s lijepim principima demo-
kracije na koje se oni tako često pozivaju. Na primjer, tko bi mogao biti
protiv zaštite etničkih manjina kao temeljnog demokratskog prava? Ali
ako pogledamo djelovanje mnogih koji su potekli iz praksisovskog kru-
ga, onda vidimo da oni to načelo uopće ne primjenjuju konzekventno.
132
Recimo, kada je jedna konkretna nacija koja se osjećala ugroženom u

Jugoslaviji tražila ravnopravnost, oni su to okvalificirali kao naciona-
lizam i smatrali su da je u redu da ljudi koji su javno izražavali takve
zahtjeve budu kažnjeni zatvorom. Danas pak kada je ta ista nacija u ve-
ćini u Hrvatskoj, oni ne samo da podržavaju zahtjeve drugih (manjin-
skih) nacija za ravnopravnošću, nego se sada čak zalažu za “pozitivnu
diskriminaciju”, tj. da se manjinama radi bolje zaštite daju veća prava
nego što bi im brojčano pripadalo. Takva gruba nekonzistentnost mora
otvoriti mnoga ozbiljna pitanja u koja ovdje ne mogu ulaziti.
Također, njihova borba za slobodu govora i nezavisno novinar-
stvo je isto tako nekonzekventna i selektivna. Veliku su poviku dizali
oko nekih situacija gdje su novinari bili pod političkim pritiskom ili
u opasnosti da budu otpušteni, dok se u nekim drugim slučajevima,
naprotiv, događalo da redakcije bivaju smijenjene ili da novinar čak
i faktično izgubi posao a da oni ni okom ne trepnu. Suvišno je i reći,
naravno, da ti novinari koji su bili prepušteni svojoj sudbini nisu bili
politički istomišljenici ovih “čuvara demokracije”.
Veliki apsurd u ovom kontekstu predstavlja i to što je jedan od čla-
nova redakcije Praxisa, koji je ujedno 1972. godine bio krunski svjedok
optužbe na montiranom procesu hrvatskim intelektualcima i studenti-
ma, kasnije postao i ostao predsjednik najveće hrvatske organizacije za
zaštitu ljudskih prava. Netko će reći da je od tog njegovog svjedočenja
prošlo dosta vremena, da se ljudi mijenjaju i da ne treba toliku pažnju
pridavati relativno dalekoj prošlosti. Dobro, svakako je točno da nitko
ne bi trebao zbog svojih prošlih postupaka biti za svagda otpisan te
da svatko ima pravo na drugu šansu. No i tu se obično držimo nekih
pravila zdravog razuma. Na primjer, one za koje je ustanovljeno da su
primali mito ne postavljamo čak niti mnogo kasnije za predsjednike
komisija za borbu protiv korupcije, a bivše plagijatore ne biramo da
predvode odbore za zaštitu autorskih prava. Zašto je onda u slučaju
Žarka Puhovskog zakazao zdravi razum?
133
Jesu li Hrvati genetski poremećeni?

Dakle, čak i ako se ljudi promijene, još uvijek može biti posve legiti-
mno uzimati u obzir njihovu prošlost pri određenim odlukama. Ali u
svjetlu ranije navedene činjenice da se neki bivši praksisovci ni sami
ne drže konzekventno svojih novoproklamiranih političkih principa,
može se postaviti i dodatno pitanje: radi li se kod njih doista o au-
tentičnoj promjeni političkih uvjerenja ili je tu naprosto riječ o pukoj
promjeni političke retorike, isforsiranoj bitno drukčijim izvanjskim
okolnostima?
Za razliku od ostalih, Milan Kangrga čak nije promijenio ni retori-
ku. Njegovi su današnji politički pogledi zapravo vrlo zanimljivi, manje
zbog njega osobno, a više zato što on neosporno predstavlja jednu od
najvažnijih ličnosti iz čvrste jezgre praksisovske grupe. Upravo zbog te
njegove centralne pozicije i utjecaja, ne može se isključiti da slične sta-
vove kao on imaju i mnogi drugi koji su izašli iz praksisovskog šinjela.
Uostalom, nije mi poznato da je itko iz tog kruga iskazao neslaganje
s Kangrginim političkim analizama situacije u Hrvatskoj. A njegova
je slika o političkim događajima u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko
desetljeća krajnje jednostavna. Sažeto, ona izgleda kao vječno vraćanje
istog: ustaški pokret 1971. godine, potom desetogodišnja ustaška vla-
davina devedesetih, a trenutno opet prijeti povratak ustaša.
No, ako je Kangrga u pravu kada kaže da “hrvatski nacionalizam u
svojoj bitnoj konzekvenciji nužno završava u ustaštvu”, onda se stvarno
nameće zaključak da s tom nacijom koja u sebi ima nezaustavljive fa-
šističke tendencije nešto fundamentalno nije u redu. I doista, Kangrga
nam u svojoj novoj knjizi pomaže da sve to bolje razumijemo iznoseći
originalno biološko objašnjenje defektnosti hrvatskog naroda:
Hrvat zbilja “gubi orijentaciju” ili ga “hvata bijes”, kad

mu spomenete Srbina! To doista graniči s organsko-
psihičkom bolešću, koja hrvatskog čovjeka – prenoše-
na upornom i često nesvjesnom pedagoškom tradici-
jom – “tuče po mozgu” od njegova djetinjstva pa sve
do smrti. U tom je smislu Hrvat kao takav – genetski
134
poremećen srbofobijom kao bitno paranoično biće, jer je

ta njegova bolest gotovo neizlječiva. Ne znam koji bi to
– “stručnjaci”, i kojeg profila, mogli razriješiti taj spe-
cifično hrvatski sindrom! I da li se to uopće može? Ako
ne, onda će “hrvatsko biće” kao takvo ostati bolesno u
svojoj genetskoj srži (dovijeka?). (M. Kangrga, Šverceri
vlastitog života, Beograd, Republika, 2001., 185.)
Što dakle reći o tom profesoru etike koji na temelju marksističke
filozofske analize jednu čitavu naciju proglašava “genetski poremeće-
nom” i “bolesnom u svojoj genetskoj srži”? Ostavljam čitaocu da sam
prosudi. Ali podsjećam, jedan od mogućih odgovora je da je riječ o
“čuvaru demokratske kulture i dostojanstva filozofije” koji nam svima
“ima puno pravo držati lekcije o demokraciji”.
135
IV.
Haški sud i oko njega

12. Hrvatski helsinški odbor? Ne, hvala!
Što je Hrvatski helsinški odbor (HHO)? Je li to grupa hrabrih boraca

za ljudska prava koji, unatoč napadima i uz veliki osobni rizik, jedino
nastoje obznaniti istinu o nepravdama, diskriminaciji i zločinima koji
bi inače ostali neotkriveni? Ili je pak riječ o nečem drugom? Točan
odgovor: riječ je o nečem drugom.
U Hrvatskoj su mnogi bili skeptični prema izvješćima i stavovi-
ma HHO-a od samog njegova osnutka. Tome je pridonijela i notorna
činjenica da su se među osnivačima i čelnicima tog odbora za zaštitu
ljudskih prava našli i neki koji su, paradoksalno, ranije sudjelovali u
najodioznijim oblicima komunističke represije. Također je bio raširen
dojam da je HHO od početka bio neobjektivan i sklon preuveliča-
vanju kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj. Međutim, nekako je uvijek
nedostajao onaj krunski dokaz (smoking gun) koji bi hrvatskoj javnosti
nepobitno pokazao da je riječ o organizaciji kojoj ne treba vjerovati.
Haška pljuska HHO-u

No evo, sasvim nedavno pojavio se spektakularan dokaz da su kritičari
HHO-a bili u pravu. Taj se dokaz može pronaći na sasvim neočekiva-
nom mjestu: u haškoj presudi hrvatskim generalima. Analizirajući sav
dokazni materijal Sudsko je vijeće razmatralo i publikaciju HHO-a u
kojoj se iznose podaci o broju ubijenih srpskih civila, uništenih kuća
itd. Evo ključnog odlomka iz sudske odluke:
Prilog P2402 je izvješće pod naslovom “Vojna opera-
cija ‘Oluja’ i poslije” koje je objavio Hrvatski helsinški
odbor a uredio Žarko Puhovski. Izvješće donosi tvrd-
nje čiji izvori nisu navedeni, kao i dvostruke opise istih
događaja. Štoviše, za vrijeme ispitivanja Puhovskog na
sudu postalo je očigledno da u knjizi postoje i druge
139
pogreške. Iz tih je razloga Sudsko vijeće odlučilo da

se neće oslanjati na prilog P2402 za informacije koje
su u njemu iznesene, ukoliko one nisu potkrijepljene
nekim drugim dokaznim materijalom.
Ovo je vijest prvog reda i neobično je da nije dobila veći publici-
tet. Riječ je, naime, o dokumentu HHO-a koji je ogroman broj ljudi
smatrao vjerodostojnim i koji je podacima o masovnim hrvatskim zlo-
činima nakon Oluje već više od deset godina traumatizirao hrvatsku
javnost. I gle sada, kada je konačno došlo do suđenja za ta zlodjela,
Sudsko vijeće zaključuje da je ta publikacija do te mjere nepouzdana
i nesolidno sastavljena da je naprosto neupotrebljiva u dokazne svrhe!
Takva pljuska HHO-u dodatno iznenađuje iz dvaju razloga. Prvo,
zato što je Sud na kraju ipak osudio dva hrvatska generala, pa bi se sto-
ga njegovo odbacivanje HHO-ve brošure teško moglo objasniti naklo-
nošću Suda hrvatskoj strani. I drugo, zato što je četverodnevno sudsko
svjedočenje Puhovskog konačno rezultiralo jedino time da je optužni
materijal HHO-a izgubio svaki kredibilitet. Zanimljivo, dok su 1972.
godine zloglasne presude u staljinističkim procesima hrvatskim studen-
tima i intelektualcima za delikt mišljenja bile velikim dijelom bazirane
na tadašnjem svjedočenju Puhovskog, danas, nakon četrdesetak godi-
na, njegovo novo svjedočenje (ovaj put protiv hrvatskih generala) ne
samo da nije pomoglo haškom tužiteljstvu, nego je i samom Puhov-
skom priuštilo teške trenutke u unakrsnom ispitivanju te popriličnu
javnu blamažu.
Hej, kamo su nestale naše bilješke?

Transkripti svjedočenja Puhovskog slobodno su dostupni na interne-
tu i predstavljaju zanimljivo štivo. Iz njih doznajemo, na primjer, da
HHO više ne posjeduje bilješke i izvješća svojih aktivista s terena, na
kojima je jedino i zasnovan njihov dokument o zločinima nakon Oluje.
Kamo su nestale te ključne bilješke o kojima uvelike ovisi vjerodostoj-
nost čitave HHO-ove priče? Puhovski objašnjava da većina tih izvješća
iz prve ruke nikada nije ni bila pohranjena u uredu HHO-a, nego su
ona bila spremljena isključivo na osobnom računalu jednoga od čla-
140
IV. Haški sud i oko njega
nova HHO-a u njegovu stanu u Karlovcu. Nakon smrti tog čovjeka,

njegov je sin navodno tražio od HHO-a novac da bi im vratio te zapise,
ali HHO je, kako kaže Puhovski, “to smatrao nepotrebnim”.
Pitanje: kako to da je HHO koji je (prema svjedočenju Puhovskog)
za svoj rad od inozemnih financijera primao 500 tisuća dolara godišnje,
smatrao “nepotrebnim” otkupiti svoju vlastitu dokumentaciju bez koje
mnoge njihove tvrdnje gube vezu sa stvarnošću? Također, zašto nije
postojala rezervna kopija tako važnih podataka na nekom uredskom
računalu ili barem kod nekog drugog člana HHO-a? Nije li možda
odgovor u tome, upitat će se skeptik, da su te bilješke (pod pretpostav-
kom da su u nekoj ozbiljnoj formi ikada uopće postojale) bile toliko
šture, nepotpune, potkrijepljene sumnjivim izvorima i pune pogrešaka
da stoga i nisu imale nikakvu tržišnu vrijednost, čak niti za sam HHO?
Ponekad je, kao što znamo, bolje “izgubiti” vlastite dokumente nego
doživjeti kompromitaciju njihovim izlaskom na vidjelo.
HHO intervjuira sam sebe

Prethodna hipoteza dobiva na plauzibilnosti ako se zaviri u sudske
transkripte o ispitivanju Puhovskog. Evo nekoliko ilustracija:
1) On nije bio u stanju reći tko su točno bili članovi specifičnih istra-
živačkih timova HHO-a koji su nakon Oluje ispitivali stanje na
raznim lokacijama na netom oslobođenom teritoriju.
2) 17 poimence identificiranih ljudi koji su u izvješću HHO-a klasi-
ficirani kao ubijeni srpski civili zabilježeni su u dokumentima
Crvenog križa kao osobe koje su pronađene mrtve u vojnim uni-
formama.
3) Nasuprot HHO-ovoj tvrdnji kako su nekom čovjeku bile odrezane
glava i ruke, Puhovskom je predočena fotografija mrtvog tijela tog
istog čovjeka bez ikakvih tragova masakra.
4) HHO-ov podatak o 90-godišnjoj starici kojoj je bila odrubljena
glava opovrglo je izvješće sudskog patologa u kojem se tvrdi da
je ona ustvari umrla prirodnom smrću, a ne spominje se nikakvo
naknadno nasilje nad njezinim tijelom.
141
5) Nakon Oluje hrvatska je policija u jednom selu zatekla dvojicu čla-

nova HHO-a na prilično čudnom poslu za predstavnike organiza-
cije za ljudska prava: oni su se upravo spremali pokopati posmrtne
ostatke nekih ljudi, i to bez ikakve namjere da o tome prethodno
obavijeste policiju ili lokalne vlasti.
6) U kolovozu 1995. HHO je grubo obmanuo hrvatsku javnost kada
se jedan njihov član lažno predstavio kao novinar (pod izmišljenim
imenom) i onda napravio intervju s direktorom HHO-a. Taj no-
vinski tekst, u kojem čitatelji nisu bili svjesni da je HHO zapravo
intervjuirao sam sebe, bio je objavljen u Feral Tribuneu.
7) Navodeći broj od “najmanje 22 tisuće zapaljenih srpskih kuća”,
HHO se oslanjao na izjavu generala Foranda (vojnog promatra-
ča UN-a), ali na katastrofalno pogrešan način. Naime, general je
u tom kontekstu zapravo govorio o ukupnom broju kuća koje su
promatrači tamo evidentirali (i to koristeći prilično nepouzdanu
metodologiju), a NE o broju zapaljenih srpskih kuća.
8) Da je prije objavljivanja svoje procjene o broju uništenih srpskih
kuća HHO odlučio usporediti tu informaciju s relevantnim držav-
nim popisom iz 1991. godine (a ne bi li svaka minimalno odgovor-
na organizacija napravila takvu provjeru prije nego što bi izašla u
javnost s tako šokantnom optužbom?), Puhovski & co. odmah bi
ustanovili da nešto bazično nije u redu s njihovim računanjem jer
bi ono impliciralo, posve apsurdno, da je u nekim krajevima 1995.
godine bilo uništeno dvostruko više kuća nego što ih je uopće bilo
1991. godine! (Da stvar bude gora, pretjerivanja HHO-a znala su
ići čak i puno dalje u apsurd. Recimo, Petar Mrkalj, bivši izvršni
direktor HHO-a i zapravo glavni autor HHO-ova izvješća o hrvat-
skim zločinima, jednom je ustvrdio da je u zapadnoj Slavoniji i tzv.
Krajini bilo sustavno uništeno “najmanje 50 tisuća ne samo srpskih
kuća, nego cijelih seoskih gospodarstava”.)
I tako dalje. I tako dalje...
142
600 dokazanih ubojstava? Ili možda 44?

Nakon toliko frapantnih i na sudu demonstriranih pogrešaka i bizarnih
postupaka HHO-a, nije li bila elementarna moralna i profesionalna
obveza tog tijela obavijestiti hrvatsku i svjetsku javnost o tim propusti-
ma, objasniti kako je do njih došlo i obznaniti detaljne korekcije svojih
ranije iznesenih procjena i podataka? Međutim, već je dugo vremena
prošlo, ali HHO još uvijek nije odgovorio na sva ona neugodna pi-
tanja u vezi sa svojim radom, koja su iskrsla u Haagu. HHO je oštro
napao Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) koje je na-
velo znatno manji broj dokazanih ubojstava srpskih civila od HHO-ve
često ponavljane brojke od nekoliko stotina. U stvarnosti pak, ako se
naprave relevantne usporedbe, broj dokazanih ubojstava srpskih civila
koji se spominje u haškoj presudi bliži je DORH-ovoj nego HHO-
ovoj procjeni.
Bilo bi zanimljivo čuti što o svemu danas misli Ivo Banac, bivši
predsjednik HHO-a, nakon što je Haški sud dezavuirao, kao do neu-
potrebljivosti aljkavo, ono isto izvješće HHO-a za koje je Banac jed-
nom napisao da je “izuzetno objektivno” te da je “sve u njemu izuzetno
pedantno provjereno i dokumentirano”.
Ni Zoran Pusić, vrlo aktivni predsjednik jednog drugog odbora
za ljudska prava, ne vidi potrebu za bilo kakvim korekcijama. On čak
tvrdi da je Gotovina osuđen u Haagu zato što obrana nije mogla ospo-
riti njegovu povezanost s činjenicom “da se samo u Sektoru jug, kojim
je zapovijedao Gotovina, dogodilo oko 600 ubojstava civila, mahom
staraca koji su ostali u svojim kućama. To je tri puta više nego što je
bilo žrtava na Ovčari.”
Ovime se sugerira čitateljima da je Haški sud stao iza podatka o
600 ubijenih srpskih civila na tom području, a to je sasvim očigledna
neistina za svakoga tko je čitao presudu. Pusić uvjerava čitatelje da je
sud proglasio Gotovinu (indirektno) odgovornim za više stotina doka-
zanih ubojstava srpskih civila, ali ako pročitate samu presudu, vidjet
ćete da taj broj nije “oko 600”, nego 44. (Neću komentirati Pusićevo
neukusno licitiranje srpskim i hrvatskim žrtvama.)
143
Neobično je u svemu da se ovdje evidentno ne radi o prenagljenoj

izjavi u žaru diskusije, nego o članku koji je vrlo eksponirani zagovor-
nik ljudskih prava napisao i objavio nakon, dobronamjerno pretpo-
stavljamo, pažljivog razmišljanja. Suočeni s takvim i sličnim anomali-
jama vraćamo se na temeljno pitanje: kako to da ti aktivisti s bogatom
poviješću gafova, davanja krivih informacija, tvrdoglavog inzistiranja
na svojim opovrgnutim ili ozbiljno uzdrmanim stavovima, još uvijek
uživaju ogroman autoritet?
Znanstvenik Puhovski
U vezi s Puhovskim djelomično objašnjenje moglo bi biti u tome što
on izaziva stanovito poštovanje kao profesor političke filozofije na Filo-
zofskom fakultetu u Zagrebu. To ipak valjda pokazuje, ljudi će reći, da
se radi o ozbiljnoj osobi koja sigurno ima zapažen znanstveni opus i čije
intervencije u dnevnoj politici onda treba i zato respektirati.
U stvarnosti, međutim, njegovi radovi uopće nisu ušli u korpus
relevantne akademske literature naprosto zato što su redom bili objav-
ljivani u opskurnim ili posve minornim publikacijama koje uopće nisu
registrirane u onim elektronički pretraživim bazama podataka koje ina-
če spominju svaku imalo značajniju publikaciju u svijetu.
Ako u vrlo obuhvatnoj i naširoko korištenoj međunarodnoj bazi
podataka, Web of Science, potražite radove Puhovskog, naći ćete samo
jedan njegov tekst koji je objavljen u materijalima neke konferencije
održane prije više od 20 godina. Dakle čak niti taj jedan jedini njegov
zabilježeni rad nije izašao u u nekom respektabilnom časopisu gdje bi
prošao uobičajenu stručnu recenziju i minimalnu znanstvenu verifi-
kaciju.
U većini drugih iole selektivnijih baza koje pokrivaju filozofiju i
srodna područja, pretraga imena “Žarko Puhovski“ obično daje rezul-
tat “Nothing found. Please, check your spelling!”, ili u sažetom prijevodu,
“Ništa nije pronađeno”. Mjereno uobičajenim kriterijem prepoznato-
sti nečijih znanstvenih doprinosa na međunarodnom planu, vrijednost
njegovog opusa ravna je nuli.
144
Oluja = etničko čišćenje (... ili nešto slično)

Puhovski često zloupotrebljava svoj imidž sveznajućeg intelektualca te
nastoji proizvesti utisak raznim kvaziteorijskim izjavama koje na prvi
pogled mogu nekome zvučati dubokoumno, ali koje, kad ih bolje pro-
analizirate, ispadaju ili floskule ili groteskno neodržive tvrdnje.
Na primjer, premda je Oluju znao katkad izravno okvalificirati kao
etničko čišćenje, u unakrsnom ispitivanju na Haškom sudu Puhovski
je bio oprezniji pa je rekao: “Rezultat te akcije bio je jednak rezultatu
etničkog čišćenja.”
Što sad to znači? On želi reći da sama činjenica masovnog odlaska
Srba s oslobođenih teritorija (bez ulaženja u objašnjenje kako je do toga
došlo) ima isti rezultat kao da su oni odande na silu otjerani. Pa dobro,
ako gledamo samo na demografski rezultat (Srbi više nisu tamo), on je
u pravu. Ali nije li čitava diskusija o tome je li to doista bilo etničko
čišćenje ili ne, upravo o tome zašto su oni otišli, a ne o pukoj činjenici
(rezultatu) da su oni otišli? Koja može biti svrha te usporedbe rezultata
kada je ključ rasprave očigledno u uzrocima? Ali ovim verbalnim tri-
kom ipak je nešto postignuto: Puhovski je uspio hrvatsku vojnu akciju
na sudu direktno povezati s etničkim čišćenjem (jednom od glavnih
inkriminacija!), ali bez ikakve obveze da tu tešku optužbu i dokazuje.
Ugodna pozicija, nema što, pogotovo zato što on kasnije uvijek može
reći da nije tvrdio da je to stvarno bilo etničko čišćenje.
Zamislite, analogno, da je osoba X svjedok optužbe na suđenju ne-
kome za ubojstvo (gdje treba ustanoviti je li pokojnik umro od srčanog
udara ili je bio ubijen) i X onda u jednom trenutku pokuša pomoći
tužitelju pa na sudu ustvrdi kako je sama činjenica smrti tog čovjeka
prema rezultatu zapravo ista kao da je on bio ubijen. Hm..., da, u oba
slučaja rezultat jest isti (naime, dotični čovjek je mrtav). Ali ne bi li
svatko smatrao da je X-ova tvrdnja totalno irelevantna, a u kontekstu
krivičnog sudskog procesa i s obzirom na evidentnu insinuaciju, bogme
i krajnje nemoralna?
145
Financijski pritisak
Na kraju čitatelji sigurno žele doznati zašto su djelatnici HHO-a pre-
uveličavali kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj, oslanjali se često na evi-
dentno dubiozne izvore informacija, počinili ogroman broj pogrešaka
koje su uglavnom išle na štetu Hrvatskoj te ustrajavali u svojim stavo-
vima i nakon što su oni objektivno postali neodrživi. Srećom, sudsko
svjedočenje Puhovskog opet nam pomaže da razumijemo bit onoga što
se događalo.
Puhovski tamo govori o “financijskom pritisku” kojem je HHO
bio izložen od strane svojih inozemnih donatora da se što više bavi te-
mom hrvatskih ratnih zločina. On neuvjerljivo pokušava objasniti svoj
odlazak iz HHO-a time da ga je u jednom trenutku počeo smetati taj
financijski pritisak, premda nema nikakvih naznaka da ga je to imalo
uznemiravalo ranije, dok je godinama bio predsjednik te organizacije.
Puhovski kaže da im donatori nikada nisu određivali brojke s ko-
jima bi trebali izaći u javnost, nego da su samo inzistirali na tome da
se što više obrađuje ta tema. No, nema nikakva razloga da se ovdje
pravimo ludi. I samom Puhovskom je sigurno jasno da donatori nisu
morali HHO-u slovima i brojkama diktirati rezultate njihovih istraži-
vanja. Bio je posve dovoljan njihov “financijski pritisak na temu”, tj.
prijetnja da će financiranje biti znatno smanjeno ako se intenzivnije ne
istražuju hrvatski ratni zločini. Svakome je morala biti potpuno jasna
poruka o tome što treba raditi.
Gotovinin odvjetnik postavlja pitanje Puhovskom: “U vezi s ljudi-
ma koji su plaćeni kao profesionalci ili po komercijalnoj logici unutar
HHO-a, vi onda morate proizvesti rezultate za one ljude koji uplaćuju
500 tisuća dolara godišnje u vašu organizaciju, zar ne?” Puhovski odgo-
vara: “Izvan svake sumnje.”
Da, a izvan svake sumnje je i to kakvo će ponašanje takva situacija
onda ohrabrivati. Premda Puhovski tvrdi da nije bilo financijskog pri-
tiska na rezultate, nego samo “na temu”, djelatnici HHO-a očigledno
su morali biti bolno svjesni toga što će se dogoditi ako, usprkos inten-
zivnom radu na zadanoj temi, budu stalno imali negativne rezultate,
tj. ako budu izvještavali da tu i nema baš previše dramatičnih vijesti.
146
Naravno da je svatko mogao znati da će u tom slučaju financijska slavi-

na biti zatvorena ili da će neki ključni fondovi presušiti. Čak i oni koji
u HHO-u nisu dobivali novac u obliku plaća, vjerojatno su bili jako
zainteresirani za to da se njihovoj instituciji ne smanji drastično nov-
čana potpora jer bi to dovelo u pitanje i njihove funkcije (i sve ostalo
što s time ide).
Dakle financijski pritisak “na temu” bio je doista pritisak na HHO
da konstantno donosi pozitivne rezultate, tj. dokaze još neotkrivenih
hrvatskih ratnih zločina, što gorih i spektakularnijih, to bolje. Taj je
financijski pritisak onda posve logično stvorio jak razlog da se oštro
negiraju službena izvješća hrvatske vlasti jer bi priznavanje relativno
dobrog funkcioniranja hrvatske pravne države izravno ugrozilo blagaj-
nu, a u krajnjoj liniji i egzistenciju, HHO-a. Jedino što je onda još
preostalo bio je kadrovski problem kako pronaći pouzdane ljude koji su
u takvom financijskom aranžmanu spremni isporučivati traženu robu.
13. HHO tone još dublje
Jednog popodneva prije nekoliko tjedana zazvoni mi telefon u uredu

i javi se glas s druge strane: “Gospodine Sesardiću, ovdje Nino Pa-
vić, predsjednik Europapress holdinga. Htio bih Vam predložiti jedan
posao na obostranu korist. Naime, imam neke neraščišćene račune s
Hrvatskim helsinškim odborom i htio bih sve njih tamo dobro ocrniti
u javnosti. A budući da sam nešto načuo o Vašem osobnom konfliktu
sa Žarkom Puhovskim, pozivam Vas da napišete tekst za Jutarnji list u
kojem biste oštro napali i njega i HHO. Kako Vam se to čini?” Odmah
sam uzvratio: “Dogovoreno! Poslat ću Vam tekst za nekoliko dana, a i
broj svojeg žiro računa.”
Osovina Sesardić-EPH
Ne, naravno da se to što je opisano u prethodnom odlomku nije stvar-
no dogodilo! Ali Ivo Banac (bivši predsjednik HHO-a) i Ivan Zvoni-
mir Čičak (sadašnji presjednik) tvrdili su u emisiji HTV-a “Hrvatska
147
uživo” kako mora da je upravo tako nekako došlo do objavljivanja moje

kritike HHO-a. Ta komična i infantilna teorija zavjere (ili bolje, hi-
poteza o “udruženom zločinačkom pothvatu” Sesardića i EPH-a) bila
je njihov složan odgovor na voditeljevo tendenciozno pitanje o “poza-
dini” mojega teksta. Bancu i Čičku je, izgleda, posve nepojmljivo da
bi netko mogao kritizirati HHO bez prizemnih motiva, kao i da bi
neke novine takav članak možda mogle objaviti naprosto zato što ga je
uredništvo smatralo zanimljivim. Ili im je pak to izmišljanje “pozadi-
ne” i “pravih” povoda samo zgodno poslužilo kao sredstvo da diskusiju
skrenu s osnovne teme na osobnu razinu te tako izbjegnu suočavanje s
argumentima.
Ipak, neki su se pitali, nije li veliki prostor koji sam u prošlom
tekstu dao Puhovskom znak da mora postojati neki konflikt iza svega
toga? Ne uopće. Postoji odlično objašnjenje zbog čega je baš njemu
dodijeljena glavna uloga. Naime, on je bio naveden kao urednik ključ-
ne publikacije HHO-a o Oluji, a upravo je zbog toga puna četiri dana
svjedočio u Haagu te time pružio dragocjene podatke o funkcioniranju
HHO-a. Da je u toj ulozi bio, recimo, Čičak, onda bi sigurno on, a ne
Puhovski, zauzeo centralno mjesto u mojem članku. (Ali kladim se da
bih u tom slučaju bio optužen da imam neki osobni konflikt s Čičkom.
Jer zašto bih inače...?)
Čak i fizičke prijetnje

Gnjevne reakcije HHO-ovaca na moj tekst išle su čak dotle da je jedan
od njih najavio da će me fizički napasti kad me sretne, a tu je prijetnju,
uz bujicu osobnih uvreda, iznio u elektroničkom forumu pred više od
tisuću ljudi. S takvom osobom očigledno nikakva diskusija ne dolazi u
obzir, ali ta epizoda pokazuje koliko neki borci za ljudska prava drže do
prava drugih da kritiziraju njihovo djelovanje. Jedan drugi pravoborac
nazvao je pak moj članak “podlim i gnjusnim”.
A što sam ja to tako grozno učinio čime bi se mogao opravdati sav
taj krik i bijes? U stvari, samo sam naveo podatke iz dokumenata Haš-
kog suda i pokušao pokazati da oni bacaju novo, doduše vrlo loše, svje-
148
tlo na aktivnosti HHO-a. Ostavimo sada po strani emocionalne izljeve

ogorčenosti mojih oponenata, njihove spekulacije o mojim “pravim”
motivima i njihove prijetnje fizičkim nasiljem, a koncentrirajmo se na
njihove odgovore na kritiku. To će samo još pogoršati sliku o HHO-u.
Šutnja o haškoj presudi

1. Ni Čičak ni Banac nisu pokazali nikakav interes da ponude barem
neko objašnjenje za izrazito negativno mišljenje Haškog suda o iz-
vješću HHO-a. Čičak je rekao da “postoji samo jedna institucija
koja može dovesti u pitanje istinitost izvještaja HHO-a, a to je
Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH)”. Ali čak ni
tu proklamaciju HHO ne provodi u praksi. Kada se samo prije
nekoliko mjeseci doista dogodilo da je DORH objavio podatke
koji su proturječili HHO-ovom izvješću, upravo je sam Čičak pot-
pisao priopćenje HHO-a u kojem se kaže da tvrdnje DORH-a “ne
odgovaraju istini” te da one pokazuju kako u Hrvatskoj “danas ne
postoji politička volja za procesuiranje ratnih zločina”. Dakle stav
HHO-a je, izgleda, da DORH jest mjerodavno tijelo da prosuđuje
izvješća HHO-a – ali samo pod uvjetom da se s tim izvješćima u
potpunosti slaže!
2. Zoran Pusić tvrdi da Haški sud nije odbacio izvješće HHO-a, nego
da je glavna zamjerka suda bila u tome “da izvještaj, u principu,
ne navodi decidirano počinitelje nego samo žrtve i u tom smislu
nije relevantan za sud”. Začudo, on ne navodi nikakav dokument
kojim bi potkrijepio tu interpretaciju, a ona izravno proturječi od-
lomku koji sam citirao iz same haške presude i u kojem Sud izričito
kaže da se neće oslanjati na to izvješće zbog njegovih brojnih pogre-
šaka i aljkavosti.
Jesu li štale kuće?

3. Pusić kaže da je “obična laž” moja tvrdnja da je UN-ov podatak o
22 tisuće evidentiranih kuća u izvješću HHO-a pretvoren u broj
spaljenih kuća. On se pritom poziva na svjedočenje Puhovskog, što
149
je neobično zato što se Puhovski zapravo slaže s mojom tvrdnjom.

Na pitanje odvjetnika “Uviđate li da se brojka generala Foranda od
22 tisuće kuća ustvari odnosi na broj evidentiranih kuća, a ne na
broj zapaljenih ili uništenih kuća, kako se navodi u izvješću HHO-
a?”, Puhovski u Haagu odgovara: “To je točno.”
Pusić pokušava braniti brojku od 22 tisuće uništenih kuća suge-
stijom da u taj popis nisu ušle samo kuće, nego i raznorazni popratni
objekti. Nezgoda je, naravno, u tome što je HHO, govoreći o najmanje
22 tisuće uništenih kuća, govorio o kućama, i nikome tada nije moglo
pasti na pamet da su ljudi u HHO-u imali u vidu i popratne objekte
poput, recimo, štala, šupa, svinjaca, kokošinjaca itd. A naravno da i
nisu. Jer da jesu, oni bi onda od početka govorili o objektima, a ne o
kućama.
Ono što se dogodilo jest sljedeće. Kad se pokazalo da je njihova
rezolutna tvrdnja o najmanje 22 tisuće uništenih srpskih kuća postala
sasvim neodrživa, HHO-ovci su pokušali izbjeći očigledno opovrgava-
nje te tvrdnje pomoću jeftinog trika, tj. apsurdim reinterpretiranjem
značenja riječi “kuća” tako da je ona odjednom počela pokrivati i one
objekte koji sasvim evidentno nisu kuće. Nakon neugodnog sudara s
činjenicama HHO-ova publicirana i dugo ponavljana tvrdnja o “naj-
manje 22 tisuće uništenih srpskih kuća” nedavno je bez ikakvog objaš-
njenja metamorfozirala u tvrdnju o “20 tisuća uništenih objekata”, što
sada uključuje ne samo kuće, nego i poljoprivredne objekte, ali i još
mnogo toga drugog, pa čak i “stupove za električnu energiju i drugo”.
Ovakvim rastezanjem značenja i dodatkom zgodno otvorenog izraza “i
drugo”, stvari su potpuno pod kontrolom i sada više nema nikakvog
straha da bi ta nova tvrdnja ikada mogla biti uspješno osporena. U lo-
gici se takva providna semantička manipulacija naziva hedging i obično
se upotrebljava u beznadnim situacijama kada netko ne želi priznati
vlastitu pogrešku. Naravno, kad bi HHO bio minimalno odgovorna
organizacija kojoj je imalo stalo do istine, on ne bi pribjegavao ovako
jadnim smicalicama samo radi toga da izbjegne priznati da je bio u
krivu.
150
Odjeća čini civila (ali ne i vojnika)

4. Na moju tvrdnju da je HHO klasificirao 17 ljudi kao ubijene srp-
ske civile, premda ih je Crveni križ evidentirao kao osobe koje su
pronađene mrtve u vojnim uniformama, Pusić odgovara da “akti-
visti HHO-a koji su popisali te ubijene ljude, nisu napisali u što
su bili odjeveni”. Ja ne znam što su aktivisti napisali, ali znam da
HHO u svom izvješću te ljude spominje u prilogu pod naslovom
“civili ubijeni tijekom i poslije Oluje”. A i Pusić ih sam tako klasi-
ficira kad se poziva na HHO-ovo izvješće i govori o oko 600 ubije-
nih srpskih civila.
Pusić napominje da to što su ti ljudi na sebi imali uniforme ne do-
kazuje da oni nisu bili civili. Točno. Ali puka mogućnost da su oni bili
civili nikako ne može opravdati HHO-ovu odluku da ih, unatoč uni-
formama, mirne duše i bez ikakve ograde stavi u kategoriju civila. No
kad smo već kod toga, očigledno postoji i suprotna mogućnost, naime
da su neki ljudi koji su pronađeni u civilnoj odjeći zapravo bili vojnici.
Ali ne, iz nekog razloga u ovom slučaju HHO postupa sasvim drukčije
i sada ne vidi nikakvu prepreku da u svom izvješću civilnu odjeću uzme
kao pouzdan pokazatelj da je dotična osoba stvarno bila civil. Ta asi-
metrija u HHO-ovu klasificiranju vrlo je čudna, posebno zato što nam
zdrav razum kaže da je i tijekom Oluje, a pogotovo nakon nje, bilo
puno vjerojatnije da će se krajinski vojnici preobući u civilnu odjeću
nego da će se miroljubivi srpski civili preobući u vojne uniforme.
Intelektualno nepoštenje
5. Pusić kaže: “U bogatu povijest davanja krivih informacija prof.
Sesardić navodi, usput, i mene zbog jednog mog članka u kojem
kažem da je samo u Sektoru jug bilo oko 600 ubojstava civila.” Ali
Pusić je zapravo taj koji ovdje daje krivu informaciju o svojem vla-
stitom članku, jer on je u njemu tvrdio nešto mnogo jače i mnogo
spornije nego što to sada želi prikazati. Naime, on je tvrdio da je
Gotovina osuđen, između ostalog, zato što obrana nije uspjela ospo-
riti njegovu povezanost s ubojstvima oko 600 civila u Sektoru jug.
151
Prvo, Pusić ovime uspijeva znatno preuveličati čak i samu HHO-

ovu procjenu ubijenih srpskih civila, koja za Sektor jug navodi 434
takva slučaja, a ne “oko 600”. Drugo, i znatno važnije, Haški je sud u
presudi naveo 44 dokazana ubojstva civila koja je po zapovjednoj od-
govornosti stavio na teret Gotovini. Nije li bila stvar bazičnog intelek-
tualnog poštenja da Pusić, nakon što je bio javno upozoren, odustane
od te svoje šokantno i dokazivo netočne interpretacije sudske presude?
Štoviše, nije li mu elementarni moral nalagao da se za takvu bezobzirnu
insinuaciju ispriča čovjeku koji je bez ikakve izravne veze s bilo kakvim
zločinima već osuđen na 24 godine zatvora?
Tko to tamo laže?

6. U spomenutoj emisiji HTV-a Čičak je osporio neke moje tvrd-
nje o HHO-u koje su bile zasnovane na sudskom svjedočenju Pu-
hovskog, rekavši da je Puhovski tada “lagao”. Meni je, naravno,
teško reći tko tu zapravo laže (Puhovski ili Čičak), ali mi je vrlo
lako na osnovi Čičkove optužbe zaključiti da nešto fundamentalno
nije u redu s Hrvatskim helsinškim odborom. Jer ili je nekadašnji
predsjednik te organizacije i urednik ključne brošure o zločinima
nakon Oluje doista na sudu lagao pod zakletvom, ili pak sadašnji
predsjednik laže i onemogućava da javnost dozna istinu o mutnim
poslovima unutar HHO-a. Kako god okrenemo, neizbježno se na-
meće zaključak da je nešto trulo u toj instituciji.
HHO je već duže vrijeme prožet skandalima koji uključuju svađe,
borbu za vlast, izbacivanje članova, masovne ostavke, smjenu jednog
predsjednika zbog kaznenog postupka protiv njega u vezi s financijskim
malverzacijama i upletenost drugog (prošlog) predsjednika u moralno
dubiozno trošenje novca poreznih obveznika. A sad se svemu tome još
može dodati i to da sadašnji predsjednik javno optužuje nekadašnjeg
dugogodišnjeg predsjednika za laganje i krivokletstvo. Takve bi inci-
dente bilo nemoguće objasniti kada bi, kao što Pusić tvrdi, hrvatski
borci za ljudska prava bili inspirirani jedino svojom nesebičnom željom
da pomognu drugima i Kantovim kategoričkim imperativom. Naža-
152
lost, stvarnost njihovih postupaka je, kao što smo vidjeli, posve druk-
čija i u usporedbi s njom ovakvo busanje u prsa velikim riječima zvuči
prilično groteskno.
14. Haška presuda pada na ispitu iz logike
Ogroman dio hrvatske javnosti smatra hašku presudu hrvatskim gene-

ralima nepravednom i neodrživom. Jeste li možda i vi, neznani čitate-
lju, dio te većine? Ako jeste, kladim se da ću opet pogoditi ako pretpo-
stavim da niste pažljivo pročitali cijelu hašku presudu (1377 stranica).
Ali ne brinite, neću vas zbog toga kritizirati. Ja sam na vašoj strani i
želim pokazati da ste u pravu i više nego što mislite. Naime, ako ste na
osnovi informacija iz medija stekli negativan dojam o presudi, detalj-
niji uvid u njezinu osnovnu nit argumentacije stvorit će vam samo još
goru konačnu sliku.
Izvan svake razumne sumnje?

Uzmimo jednu od glavnih haških inkriminacija: etničko čišćenje, tj.
navodno masovno protjerivanje Srba iz Hrvatske. Ta inkriminacija
uključuje tri elementa: (1) da je protjerivanje Srba bilo unaprijed plani-
rano od strane hrvatskih vlasti, (2) da je taj plan bio proveden u djelo,
i (3) da su Srbi doista napustili Hrvatsku zbog provođenja tog plana, a
ne iz nekog drugog razloga.
Prije nego što uđemo u konkretniju analizu sudske odluke važno
je naglasiti zašto je dokazivanje spomenute inkriminacije izuzetno teš-
ka zadaća. Osnovni je razlog iznimno zahtjevan standard dokazivanja
krivnje koji je Haški sud sebi postavio, a koji mnoge zemlje u kazne-
nom pravu ne prihvaćaju: to je dokaz izvan svake razumne sumnje.
Takav standard dokazivanja znači da osuda ne smije biti donesena ako
je preostala ikakva razumna sumnja u krivnju optuženog. Drugim rije-
čima, nije dovoljno dokazati kako je vjerojatnije da je okrivljeni poči-
nio zločin, negoli da ga nije počinio. Štoviše, nije čak dovoljno dokazati
niti da je vrlo vjerojatno da je optuženik kriv. Treba postići puno više:
153
dokazni materijal iznesen na sudu mora imati tako veliku snagu da ra-
zumnom čovjeku ne ostavlja prostor za sumnju u istinitost optužnice.
Takav teret dokazivanja već sam po sebi znatno otežava donošenje
odluke o krivnji. Ali stvar se još dodatno pogoršava time što se, kao što
smo spomenuli, inkriminacija o etničkom čišćenju zapravo sastoji od
triju elemenata. Stoga, da bi ta inkriminacija bila dokazana, očigledno
je da svaki od tih triju elemenata mora biti dokazan. A onda, naravno,
da bi ta inkriminacija bila dokazana izvan svake razumne sumnje, sva-
ki od tih elemenata mora biti dokazan izvan svake razumne sumnje.
Jer ako bi postojala minimalna razumna sumnja u postojanje ijednog
od tih triju elemenata, onda bi postojala i razumna sumnja u to da je
počinjen taj navodni zločin etničkog čišćenja (koji implicira prisutnost
svih triju elemenata). To sve proizlazi iz elementarnog načela računa
vjerojatnosti prema kojem vjerojatnost kombiniranog događaja ABC
nikada ne može biti veća od vjerojatnosti ikojeg od jednostavnih doga-
đaja (A, B ili C).
Kada se stvari ovako postave, jasnije se vide pravila igre kao i koliko
je u takvom režimu dokazivanja izuzetno teško opravdati osuđujuću
odluku. Ali, kako se kaže, vrag je u detaljima, pa pogledajmo redom.
1. Planiranje “zločina”
I u optužnici i u presudi centralno mjesto zauzimaju transkripti s bri-
junskog sastanka održanog krajem srpnja 1995. godine. Međutim, u
dijelu presude u kojem se detaljno analizira taj dokument teško je pro-
naći išta što bi nalikovalo na dokaz (a kamoli dokaz izvan svake razu-
mne sumnje) da je na Brijunima doista bilo planirano prisilno iseljava-
nje Srba iz Hrvatske. Ono što najbolje pokazuje koliko malo uporišta
u tom materijalu ima za tako tešku optužbu jest činjenica da se Sudsko
vijeće u potrazi za opravdanjem čak upustilo u jezičnu analizu jedne
Tuđmanove rečenice i one zloglasne riječi “tobože”. On je tada rekao
da “Srbima treba otvoriti put za povlačenje pri čemu bi im tobože bila
jamčena građanska prava”.
154
Na osnovi svega toga Sud u dva koraka dolazi do zaključka o plani-

ranju etničkog čišćenja. Najprije se zaključuje (a) da je ta Tuđmanova
rečenica zapravo “izraz prave namjere da se Srbima pokaže pravac od-
laska, ali da se istovremeno stvori dojam da mogu ostati”, a odatle se
zaključuje (b) da kada se na sastanku govorilo o odlasku civila, to “nije
bilo o zaštiti civila nego o protjerivanju civila”.
Oba su koraka krajnje problematična. Najprije, u vezi s tvrdnjom
(a), premda se može činiti da riječ “tobože” ovdje sugerira da se Srbima
neće stvarno jamčiti građanska prava, nije li ipak pretjerano na osnovi
jedne usput izgovorene riječi izvesti rezolutan zaključak koji otvara put
za osuđivanje nekih ljudi na kaznu zatvora u trajanju duljem od 20
godina?
Nadalje, iz tvrdnje (a) da se kod odlazećih srpskih civila namjera-
vao stvoriti dojam da mogu ostati, nikako logički ne slijedi tvrdnja (b)
da je bilo planirano protjerivanje tih civila. Štoviše, nejasno je kako bi
se nekoga moglo protjerati tako da mu se pokaže put odlaska, a da mu
se istovremeno stvori dojam da može ostati. Svakome je jasno da pro-
tjerivanje nužno uključuje silu ili prijetnju silom. A dokazivanje tog ap-
solutno nužnog elementa – tj. primjene sile ili prijetnje silom – sasvim
je izostalo iz sudske analize tobožnjeg plana “udruženog zločinačkog
pothvata”.
Ali nije li hrvatsko političko vodstvo očekivalo da će tijekom Oluje
i nakon nje srpski civili masovno napustiti Hrvatsku? I nisu li sudio-
nici brijunskog sastanka, dapače, priželjkivali takav razvoj događaja?
To je moguće. No, taj subjektivni moment niti je lako dokazati niti
je on, uostalom, bio predmet dokazivanja. Osim toga, čak i da je bio
dokazan, taj subjektivni moment ne bi bio sudski kažnjiv i ne bi nikako
mogao biti sastavni dio zločina protjerivanja civila.
Analogno tome, čak i ako se ja, recimo, želim riješiti svog bučnog
susjeda i štoviše poduzmem neke (uspješne) korake u ostvarenju tog
cilja, nitko me ne može optužiti da sam ga istjerao iz njegove kuće,
osim ako nisam primijenio silu, prijetnju silom ili druge protuzakonite
mjere.
155
Čini mi se da mnogi ljudi, razmišljajući o haškoj presudi, prave istu

pogrešku. Oni tadašnjem hrvatskom vodstvu, a prvenstveno Tuđma-
nu, pripisuju izrazito negativan stav prema hrvatskim Srbima (stav koji
sami žestoko osuđuju), a onda na osnovi toga zaključuju kako je i Oluja
morala barem donekle biti kontaminirana tim “šovinizmom s vrha” te
da stoga haška presuda ima stanovito opravdanje.
Ali to je rezoniranje posve pogrešno. Kakav god da je bio Tuđma-
nov stav prema lokalnim Srbima, njegovi postupci i reakcije ne podli-
ježu zbog toga automatski zakonskoj osudi, čak i da su bili motivirani
upravo takvim moralno spornim stavovima. Kako je lako ovdje upasti
u zamku i napraviti skok u zaključivanju, pokazuje slučaj mojeg starog
znanca Slavka Goldsteina, čovjeka koji se obično trudi davati racio-
nalne prosudbe i izbjegavati ekstremna stajališta. On je nedavno javno
iskazao svoje slaganje s haškom presudom, a također je ustvrdio kako
su Gotovina i Markač mogli dobiti znatno blažu kaznu da su ih odvjet-
nici branili kao puke izvršitelje “zločinačkog pothvata”, a ne njegove
“planere”. Takva bi se strategija obrane zapravo svela na svaljivanje ve-
ćine krivnje na Tuđmana kao glavnog “planera” zločinačkog pothvata.
No, u čemu se, prema Goldsteinu, uopće sastoji Tuđmanova kriv-
nja? Jedino što on navodi jest da je Tuđman “strastveno želio da u Hr-
vatskoj bude što manje Srba” i da “kada se odlučivalo o akciji Oluja, iz
osobnog poznanstva mogu zamisliti da je Tuđman bio jako zadovoljan
činjenicom da mnogi Srbi već odlaze”. Čak i pod pretpostavkom da je
sve to istina, u tome još nema ni trunke kriminalne odgovornosti za
bilo što, a pogotovo ne za tako tešku inkriminaciju kao što je etničko
čišćenje. Goldsteinovo spekuliranje o onome što je Tuđman “strastve-
no želio” ili čime je on bio “jako zadovoljan” potpuno je irelevantno za
raspravu o haškoj presudi sve dotle dok se ta analiza Tuđmanove psihe
ne poveže s nekim njegovim navodno zločinačkim postupcima ili pla-
novima. A Goldstein nikakvu vezu te vrste nije ponudio.
Pouka, koju iz ovog i mnogih sličnih primjera treba izvući, jest
da ne smijemo dopustiti da nas politička ili osobna antipatija prema
nekome (čak i kad bi ona bila opravdana u moralnom smislu) navede
da protiv te osobe odobravamo teške kaznene sankcije koje imaju dubi-
oznu ili nikakvu pravnu utemeljenost.
156
Predlažem sljedeći test svima onima koji smatraju da su hrvatski

generali nevini, ali da je Tuđman zaslužio da bude osuđen u Haagu.
Zamislite da u onim ključnim trenucima za Hrvatsku oslobađanje oku-
piranih područja nije planirao Tuđman, nego neki hrvatski političar
kojega vi osobno simpatizirate. Zamislite, nadalje, da haška presuda
ima potpuno isti tekst kao sada, ali s tom razlikom da se ime tog vašeg
političara nalazi svugdje gdje je u sadašnjoj verziji ime “Tuđman” (a
jednako tako možete napraviti i sa Šuškom i ostalim potencijalnim “ne-
gativcima”). Naravno, u tom će vam scenariju neke izjave vašeg omi-
ljenog političara zvučati čudno i možda čak šokantno. Ali vremena su
bila teška, ljudi se u takvim situacijama ponekad ne snalaze najbolje ili
možda tek tada pokazuju svoju pravu narav: jednom riječju, očigledno
morate biti spremni na neugodna iznenađenja.
Elem, poanta čitavog tog misaonog eksperimenta je sljedeće pi-
tanje: biste li i u tako izmijenjenom scenariju još uvijek smatrali, i to
samo na osnovi dokaznog materijala predočenog Haškom sudu, da bi
predsjednik Hrvatske trebao biti proglašen krivim za ona najgora ne-
djela kao što su, na primjer, zločini protiv čovječnosti? Nadam se da će
barem neke od vas ovaj test imaginacije navesti da donekle preispitate
svoj stav.
Sve u svemu, prethodna analiza sugerira da u vezi s prvim od triju
elemenata inkriminacije (tj. planiranjem zločina) haška presuda nije
ponudila išta što bi se makar izdaleka približilo razini dokazanosti
“izvan svake razumne sumnje”.
2. S riječi na “nedjela”
Drugi element navodnog delikta jest provođenje plana o protjerivanju
srpskih civila. U prilog tome Haški sud tvrdi da je prekomjerno gra-
natiranje Knina i nekih drugih područja izazvalo strah i paniku među
tamošnjim civilnim stanovništvom, a potom i njihovo masovno napu-
štanje Hrvatske.
Ostavimo za sada po strani objašnjenje masovnog odlaska Srba
(jer to je treći element u ritmu navodnog zločina). Fokusirajmo se na
157
objašnjenje prekomjernog granatiranja. Prema prosudbi samog Haš-

kog suda, od svih projektila koji su za vrijeme Oluje pali na Knin,
na objekte koji nisu bili legitimni vojni ciljevi palo je samo pedesetak
projektila (što je otprilike pet posto od ukupnog broja).
Zašto se to dogodilo? Jedno objašnjenje bi bilo da su hrvatski vojni
zapovjednici ocijenili da je dovoljno ispaliti 50 projektila na ne-vojne
objekte kako bi se postigao “zadani cilj” zastrašivanja srpskih civila te
su na taj način namjeravali provesti u djelo plan etničkog čišćenja koji
im je bio povjeren. Taj je scenarij dakako logički moguć, ali ne puno
više od toga. On svakako nije bio dokazan, a posebno ne izvan svake
razumne sumnje.
Neki alternativni, i ništa manje plauzibilni, scenariji su npr. (I) da
je tih 50 projektila bilo iz razloga tehničke prirode bilo zbog ljudskih
pogrešaka naprosto promašilo ciljanu lokaciju, ili (II) da su hrvatski
zapovjednici (uzimajući u obzir oficijelnu doktrinu krajinskih Srba o
“naoružanom narodu” i ukidanju razlike između vojske i civila) željeli
unaprijed obeshrabriti svaku ideju pružanja vojnog otpora iz tek nomi-
nalno civilnih mjesta, ili (III) da su ne-vojne lokacije namjerno gađane,
ali samo zato da bi se što prije skršio otpor, a ne s ciljem da se time
izazove egzodus, itd. Sa svim tim otvorenim mogućnostima prostor za
razumnu sumnju ostaje širom otvoren.
Sud je vrlo površno razmotrio scenarij (I) i odbacio ga bez adekvat-
ne analize, dok scenariji (II) i (III) uopće nisu bili spomenuti. Naravno,
istinitost nekog od tih alternativnih scenarija još uvijek bi mogla povla-
čiti stanovitu krivnju generala za neke njihove postupke, ali bi isključi-
vala mogućnost da ih se zbog prekomjernog granatiranja okrivljuje za
namjerno protjerivanje civila.
Mnogi su komentatori nalazili opravdanje za hašku presudu u
tome što su nakon Oluje ostali nekažnjeni neki zločini koji su u to vri-
jeme bili počinjeni nad srpskim stanovništvom. Ali to bi opravdavalo
presudu jedino kada bi izostanak kažnjavanja ukazivao na to da su ti
zločini bili planirani ili barem da je hrvatskim vojnicima bilo na neki
način nagoviješteno da će takvi postupci biti tolerirani. No, ni po čemu
nije jasno da je to stvarno istina. Prije svega, čak se i u samoj haškoj pre-
158
sudi spominju izričite upute iz Ministarstva obrane i naredbe generala

u kojima se izričito zabranjuju palež, pljačka, zlostavljanje civila itd. A
još je važnija sljedeća općenita opservacija: ako se časnik pod čijim se
zapovjedništvom dogodio neki zločin naknadno ne pobrine dovoljno
da počinitelji budu kažnjeni, iz same te činjenice nikako ne slijedi da
je on htio da se taj zločin dogodi, a niti da ga je omogućio ili na neki
način odobrio. On može eventualno odgovarati za to što nitko nije
bio kažnjen, ali nikako ne može, isključivo na toj osnovi, biti smatran
imalo odgovornim za sam taj zločin.
3. Zašto su otišli?
Vidjeli smo dakle da Haški sud nije uspio dokazati ni postojanje plana
protjerivanja Srba, a niti provođenje tog plana. Ali čak i da su obje
te stvari bile dokazane izvan svake razumne sumnje, to još uvijek ne
bi bilo dovoljno da presuda bude opravdana. Jer tada bi bilo nužno
dokazati i preostali, treći element delikta, naime da je odlazak Srba bio
doista uzrokovan postupcima hrvatskih vlasti i hrvatskih generala, a ne
nečim drugim.
A potencijalni alternativni uzrok ne samo da ovdje postoji, nego
je u vrištećem obliku bio prisutan svih onih godina za vrijeme srpske
pobune. Sjećam se kad je pred početak rata moj znanac, hrvatski Srbin,
otišao s jednom delegacijom u tada okupirane krajeve izvidjeti postoji li
bilo kakav način da se pregovorima pronađe kompromisno rješenje. Po
povratku u Zagreb je rekao da, usprkos ponovljenim naporima, delega-
cija nije uspjela od druge strane dobiti ikakav popis zahtjeva koji bi bili
preduvjet njihovog pristanka na mirnu reintegraciju u Hrvatsku. On
nas je izvijestio: “Mi smo ih pitali što oni zapravo žele, ali oni nisu htjeli
postaviti ikakve zahtjeve. Oni naprosto ne žele živjeti u Hrvatskoj!”
I to je bila ona ista poruka koja se tada, a i kasnije, mogla konzi-
stentno iščitavati iz brojnih drugih postupaka pobunjenih Srba. E pa
ako su takav tvrdi stav i odbijanje bilo kakvog oblika hrvatske države
godinama karakterizirali svijest tamošnjeg stanovništva, onda se stvar-
no čini da bi trebalo ozbiljno uzeti u obzir sljedeću mogućnost: da
su mnogi od tih ljudi koji “naprosto nisu željeli živjeti u Hrvatskoj”
159
zaključili, nakon što je Hrvatska putem Oluje i primjenom sile ipak

stigla k njima, da je odlazak za njih zapravo najbolje rješenje. Takva
bi reakcija bila sasvim racionalna (iz njihove perspektive) ima li se u
vidu njihov tadašnji radikalno negativan stav prema Hrvatskoj te nji-
hova dugotrajna i dosljedno manifestirana nespremnost na bilo kakav
kompromis.
Budući da u haškoj presudi nije ozbiljno razmotren ovaj izuzetno
jak i važan psihološki faktor, a pogotovo stoga što nije osporen kao
moguće objašnjenje egzodusa, nemoguće je prihvatiti kao dokazanu
tvrdnju Suda da je “glavni i direktni uzrok” odlaska Srba bio strah
proizveden artiljerijskim napadom.
A posebno je čudno da tom alternativnom objašnjenju nije posve-
ćena nikakva pažnja čak ni nakon što je obrana eksplicitno upozorila na
vrlo znakovitu činjenicu da su Srbi također masovno napustili područje
Istočne Slavonije prilikom njegovog mirnog reintegriranja u teritorij
Hrvatske, a da su isto tako napustili i Kosovo te neke dijelove u Bosni,
nakon što je međunarodna zajednica preuzela kontrolu nad tim teri-
torijima. A niti u jednoj od tih situacija nije bilo ni prekomjernog ni
ne-prekomjernog granatiranja.
Usporedimo egzodus iz Istočne Slavonije i iz Knina. Očigledno je
da u Istočnoj Slavoniji strah od artiljerijskog napada nije mogao biti
“glavni i direktni uzrok” odlaska Srba iz Hrvatske, nego je to moralo
biti nešto drugo. A nije li onda sasvim razumno zaključiti, s obzirom
na mnoge sličnosti tih dviju situacija, da je i uzrok egzodusa iz Knina
možda bio isti?
Takav je tip zaključka ustvari jedan od principa bazičnog zdravog
razuma koji se danas redovito spominje u udžbenicima kritičkog mišlje-
nja, a koji je još sredinom devetnaestog stoljeća John Stuart Mill kodifi-
cirao kao tzv. načelo slaganja: “Ako dva slučaja istraživane pojave imaju
samo jednu zajedničku (raniju) okolnost, onda je ta okolnost, u kojoj se
ta dva slučaja jedino slažu, uzrok dane pojave”. Istraživana pojava ovdje
je odlazak Srba iz Hrvatske, a dva slučaja te pojave su Istočna Slavonija
i Knin. Jedina bitna zajednička okolnost u tim dvama slučajevima je
intenzivna antipatija prema životu u samostalnoj Hrvatskoj. Ergo...
160
Ne želim, naravno, tvrditi da je taj kauzalni scenarij nužno istinit.

Ali želim reći da on ima veliku plauzibilnost, da ga elementarna logi-
ka nameće kao prvu uzročnu hipotezu koju treba ispitati te da svatko
tko brani neko drugo objašnjenje, a da taj scenarij totalno ignorira, ne
može pretendirati da je išta uvjerljivo dokazao. A da i ne govorimo o
onome “izvan svake razumne sumnje”.
Šibicarski trik
Dakle, premda je svaka od triju karika u argumentu Haškog suda nuž-
na da bi se dokazala krivnja hrvatskih generala za etničko čišćenje, po-
kazuje se da svaka od njih puca na ključnom mjestu i da presuda gubi
racionalnu potporu, pogotovo s obzirom na njezin izrazito zahtjevan
standard dokazivanja.
Haška presuda očigledno ima legalitet (jer je Hrvatska prihvati-
la nadležnost Haškog suda), ali je tu presudu teško prihvatiti, i to ne
samo zato što je pravno neutemeljena i duboko nepravedna. Još nešto
drugo tu smeta, a to su dvostruka mjerila. Naime, dok glavni akteri
oslobodilačkog rata u Hrvatskoj završavaju u zatvoru kao zločinci iako
im, objektivno gledano, nije uopće dokazana krivnja, dotle se vođe jed-
nog drugog nedavnog oslobodilačkog rata slave kao veliki državnici i
povijesne ličnosti, premda nema nikakve sumnje da su bili itekako od-
govorni za zločine stravičnih razmjera.
Pogledajmo samo jedan primjer u vezi s našom temom, protjeriva-
njem civila u ratnom i poslijeratnom vihoru. Na Teheranskoj konfe-
renciji 1943. godine, na kojoj su se sastali Churchill, Staljin i Roosevelt,
između ostalog se pojavio i problem kako udovoljiti Staljinovoj želji da
nakon završetka rata zadrži ogroman dio Poljske koji je prigrabio kad
su tu zemlju 1939. raskomadali on i njegov tadašnji saveznik Hitler.
Churchill je priskočio u pomoć i predložio da se Poljska “pomakne”
prema zapadu te da joj se tako, na račun Njemačke, kompenzira veliki
teritorijalni gubitak na istoku.
Churchill je to ovako opisao u svojim memoarima: “Ja sam tada
s tri šibice demonstrirao svoju ideju o premještanju Poljske prema za-
161
padu. Staljinu se to dopalo.” Naravno, bilo je potpuno jasno da će taj

njegov šibicarski trik u stvarnosti uključivati prisilno preseljavanje mi-
lijuna njemačkih civila, postupak koji je bio izravno kršenje proklama-
cije iz Atlantske povelje iz 1941. da nakon rata neće biti teritorijalnih
promjena koje bi išle protiv slobodno izraženih želja onih naroda kojih
bi se to ticalo.
Evo pak kako je 1944. sam Churchill u britanskom parlamentu
otvoreno zagovarao takvo masovno protjerivanje Nijemaca iz krajeva u
kojima su oni živjeli stoljećima: “Protjerivanje je metoda koja će, koli-
ko možemo vidjeti, biti najviše zadovoljavajuća i najtrajnija. Neće više
biti miješanja stanovništva koje bi izazivalo beskrajne probleme. Sve će
biti temeljito očišćeno. I ne uznemiruju me ta preseljenja jer ih je lakše
provesti u modernim uvjetima.”
I doista, stvari su išle po planu i uskoro je došlo do tog “temeljitog
čišćenja”. Prema nepristranim izvorima, između 12 i 14 milijuna Nije-
maca moralo je zauvijek napustiti svoje domove u onome što je jedan
historičar tog perioda nazvao “vjerojatno najvećom prisilnom migra-
cijom u modernoj povijesti”. Pritom je najmanje pola milijuna ljudi
izgubilo život.
Nitko nikada nije odgovarao za te zločine i nitko od političara
(osim Vaclava Havela) nije nikada u ime svoje zemlje javno izrazio ža-
ljenje zbog tog zločina masovnog etničkog čišćenja u koje su njihovi
prethodnici bili dokazivo upleteni. A s druge je pak strane Haški sud
pripisao hrvatskom vodstvu i generalima krivnju za istu vrstu delik-
ta premda je ta inkriminacija, ustvari, samo nedokazana i proizvoljna
konstrukcija.
162
V.
Filozofija u ležernijem tonu

15. Filozofska matineja: jedno intelektualno
sazrijevanje
Kada je poznati engleski filozof Charlie Dunbar Broad došao u sta-

novite godine, odlučio se povući iz aktivnog filozofskog života pa je u
jednom članku obznanio: “Ovaj se veteran sada definitivno oprašta od
profesionalnog rada, premda je spreman, ako bude interesa, tu i tamo
nastupiti na ponekoj matineji u dobrotvorne svrhe.”
Ja sam, doduše, još desetak godina daleko od dobi u kojoj se Bro-
ad odlučio na taj radikalan potez, ali me ipak privlači ideja da pripre-
mim nešto za takvu filozofsku matineju. To bi trebao biti laganiji tekst
(bez fusnota, bibliografije i stručne terminologije) koji ne bi zapravo
raspravljao o nekom filozofskom problemu, nego bi bio više izvanjski
i indirektno povezan s filozofijom. Idealno bi bilo kad bi takav esej
bio zanimljiv većini posjetitelja matineje, bili oni filozofi ili ne, a taj
prilično ambiciozan cilj očigledno bi bilo lakše postići kad bi tekst bio
začinjen anegdotama iz filozofskog života, autobiografskim sjećanjima
i, ako je ikako moguće, bar malom dozom humora.
Odlučujući se da napišem tekst ove vrste bio sam svjestan opasnosti
da bi mi netko mogao prigovoriti: “Što si taj čovjek umišlja – da je neka
velika filozofska zvjerka i da nekoga uopće zanimaju njegove filozofske
reminiscencije?!” U svoju obranu jedino mogu reći da i sitne filozof-
ske zvjerke poput mene katkad imaju nesreću, kako kaže stara kineska
kletva, da im Bog odredi da žive u “zanimljivim vremenima”, pa stoga
i njihova sjećanja, kao svojevrstan signum temporis, mogu imati neku
vrijednost, bez ikakve implikacije o nekoj njihovoj velikoj osobnoj ili
filozofskoj važnosti.
Svjetlanin problem
Postoji tema o kojoj već duže razmišljam i koja se, čini mi se, može do-
bro iskoristiti za filozofsku matineju. Posljednjih me je godina počela
165
progoniti slavna Sokratova izreka da neistraženi život nije vrijedan živ-

ljenja jer sam s nelagodom shvatio da uopće nisam u stanju sebi obja-
sniti neke prilično važne momente iz vlastitog intelektualnog života.
Da stvar bude gora, riječ je o odlukama koje sam sâm donio vlastitom
voljom i bez ikakve prisile, no usprkos tome čak i meni te odluke danas
izgledaju međusobno nespojive. Oni koji bolje poznaju moj filozofski
opus sigurno će na to reći: “Pobogu, Ses, pa nisi valjda opet upao u
kontradikciju?”
U čemu je problem? Da bih to objasnio, dozvolite da najprije po
uzoru na razlikovanje između ranog i kasnog Heideggera, ili ranog i
kasnog Wittgensteina, uvedem distinkciju između ranog i kasnog Se-
sardića. U svojoj ranoj fazi, koja je uključivala opredjeljivanje za stu-
dij filozofije u završnom razredu gimnazije, studiranje na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu i prvih nekoliko godina asistenture na Odsjeku
za filozofiju, za mene je najveća privlačnost filozofije bila u njezinoj
potpunoj odvojenosti od bilo čega u svakidašnjem životu, a posebno od
politike. Moje je geslo bilo: što apstraktnije i udaljenije od bilo kakve
praktične primjene, to bolje.
Sjećam se dugih diskusija koje sam često vodio sa svojom kolegi-
com sa studija, izrazito inteligentnom Svjetlanom Malnar, koju je jako
mučila upravo ta ista činjenica, ali koju je ona, za razliku od mene, vi-
djela kao znak ispraznosti i besmislenosti bavljenja filozofijom. “Čemu
sve to?”, pitala bi i obično nastavila: “Dok oni koji studiraju druge
predmete više-manje znaju što namjeravaju postići sa stečenim zna-
njem, mi učimo stvari od kojih nikada neće biti apsolutno nikakve
koristi. Potpuno je svejedno kakve odgovore mi dali na sva ta duboka
pitanja, ionako se ništa u svijetu neće promijeniti, što god mi na kraju
zaključili. Nemaš li ti osjećaj da mi sa svim time zapravo tratimo vlastiti
život i da je to što radimo sasvim apsurdno?”
Ja sam to, naravno, rezolutno odbacivao i nastojao je uvjeriti (bez
uspjeha) da je diskretan i neodoljiv šarm filozofije baš u tome što se
odvija u zrakopraznom prostoru. Bilo je, moram priznati, čak i nekog
čudnog užitka u tome što su se moji nefilozofski poznanici zgražali nad
bespredmetnošću pitanja kojima smo se mi bavili: “Postoji li vanjski
166
V. Filozofija u ležernijem tonu
svijet?”, “Što je broj?”, “Zašto uopće nešto, a ne radije ništa?” i “Koliko

anđela može stati na vrh igle?” (dobro, ovo posljednje pitanje ubacio
sam samo radi boljeg efekta).
Svjetlana je napustila filozofiju odmah nakon što je diplomirala, a
ja sam nastavio dalje, ne brinući previše o “njezinu problemu”. Ali sada
brinem! Naime, primijetio sam da već duže vrijeme ne mogu više u
sebi pobuditi onaj nekadašnji žar za rad na “čisto” filozofskim temama.
Većinu tih diskusija danas doživljavam kao znatno manje poticajne, a
mnoge od njih su mi počele izgledati kao igra staklenim perlama ili,
kako bi rekao Bradley, ples beskrvnih kategorija. To je i glavni razlog
zašto sam se posljednjih godina gotovo isključivo okrenuo onim pi-
tanjima koja imaju čvrstu vezu s nečim konkretnim i s nečim izvan
filozofije.
Partija A i partija B
Kakvim pitanjima, na primjer? E tu sada dolazi glavno iznenađenje: ono
što je u nekom trenutku došlo u prvi plan mojih interesa (i tamo osta-
lo) jesu politička pitanja. Dakle ono što sam ranije izbjegavao kao kugu
i što sam smatrao nedostojnim minimalne filozofske pažnje odjednom
je postalo ne samo zanimljivo, nego i zanimljivije od bilo čega drugog.
Što se dogodilo? Što je, i kada, uzrokovalo taj obrat (die Kehre)?
Zapravo, jedina je svrha ovog teksta objasniti taj misteriozni preo-
kret, i ništa drugo. Niti je ovo moja intelektualna autobiografija niti je
to početak memoara koji će izlaziti u nastavcima ili koji će kasnije biti
dopunjavani novim sadržajima. Nemam apsolutno nikakvog interesa
za pisanje takvog štiva, a vjerujem da interes čitateljstva (uključujući,
nažalost, čak i članove moje uže obitelji) ne bi bio ništa veći.
Ali na osnovi čega onda mogu biti siguran da će ono o čemu ovdje
pišem biti ikome zanimljivo? Odgovor je, naravno, da uopće nisam
siguran. Opravdanje da se u to ipak upustim nalazim, parafrazirajući
Sokrata, u sljedećoj paroli: život bez rizika nije vrijedan življenja!
Krenimo dakle u rasvjetljavanje spomenutog obrata i uđimo u vre-
menski stroj. Ali ne bojte se, u pokušaju da sve to razjasnim neću vas
167
voditi daleko u prošlost, u fazu dok sam još bio u pelenama ili dok sam
se malo kasnije, kao i svi ostali dječaci, borio sa strahom od kastracije,
počeo razvijati Edipov kompleks i fiksirao se na pogrešan stadij u sek-
sualnom razvoju. Priča počinje, puno pristojnije, u dobi kada sam imao
otprilike 15 ili 16 godina.
Jedino što me je u to vrijeme zanimalo bili su nogomet i kaubojski
filmovi (vidi prethodni odlomak o zaostajanju u seksualnom razvoju),
ali sam kod kuće neizbježno bio izložen i povremenim razgovorima o
politici. Naravno, većinu toga što sam čuo nisam mogao dobro razu-
mjeti ili staviti u pravi kontekst, a vijesti koje sam rijetko gledao na
televiziji bile su toliko jednolične i besadržajne da ni od njih tu nije bilo
nikakve pomoći. Dapače, takve bi mi vijesti sigurno ubile svaki interes
za politiku da se on nekim čudom pojavio jer su uglavnom govorile o
prebacivanju norme u raznim tvornicama, o posjetima predsjednika
nesvrstanih zemalja, o omladinskim radnim akcijama, o pripremama
za prvomajsku paradu, o tome gdje je prenoćila štafeta mladosti itd.
Ipak, u pubertetskoj potrebi da se nečim nametnem u obiteljskim
razgovorima nakon večere otkrio sam elegantan i, kako mi se činilo,
nepogrešiv način da presiječem političke diskusije i skrenem konverza-
ciju s politike na zanimljivije teme (recimo, povećanje džeparca). Moj
dokaz o apsurdnosti politike bio je vrlo jednostavan. Politička vlast je
bazirana na izborima, a na izborima u Jugoslaviji pojavljivala se samo
jedna partija. No izbor u kojem postoji samo jedna opcija, nije pravi
izbor. Prema tome, cijeli politički sustav je besmislena farsa. QED.
Bio sam vrlo ponosan na taj ubojiti argument, a zadovoljstvo se
povećavalo kad sam primijetio da moj otac nije uspijevao pružiti mi-
nimalno zadovoljavajući odgovor na taj “Nevenov paradoks”. (To je
bila jedna dobivena bitka, ali ne i rat, u mom prevladavanju Edipova
kompleksa.)
Stvari su odlično išle sve dok nisam naletio na minu, ili bolje reći
na Minju (Baloga), jer tako se zvao odličan prijatelj mog oca, pravnik
i čovjek s izuzetnim smislom za humor. Kad sam jednom u nekom
većem društvu i pred njim po tko zna koji put paradirao s tim svojim
rezoniranjem o apsurdnosti jednopartijskih izbora, Minja me je pogle-
168
dao i mirnim glasom rekao da kod nas zapravo ne može biti više partija
od jedne: “Vidiš, mali, moraš shvatiti da svi mi u ovoj zemlji vjerujemo
u komunizam pa stoga druge partije ne mogu nastati naprosto zato što
ih nitko ne bi podržavao.”
Ja sam se samo nasmijao i uzvratio: “Pa dobro, čak i ako ste svi
vi komunisti, zašto jednostavno ne bismo postojeću partiju nazvali
Komunistička partija A, a potom uveli novu partiju koja bi se zvala
Komunistička parija B? Tako bi ipak postojale dvije stranke i izbori bi
imali smisla.” Očekivao sam, naravno, da ću tom savršenom logičkom
poantom oboriti Minju na pod i ostaviti ga bez teksta, ali on je odmah
hladnokrvno odgovorio: “Ne, to ne bi funkcioniralo. Jer kad bi ova
sadašnja partija postala Komunistička partija A te kad bi bila uvedena
nova, Komunistička partija B, ono što bi se tada dogodilo jest da bismo
svi mi istog časa prešli u tu novu partiju B pa bi konačni rezultat bio
da bi ponovno postojala samo jedna partija!” Nastao je opći smijeh,
posebno zato što je očigledna poruka bila da nitko u stvari nije bio za-
dovoljan tadašnjom komunističkom partijom te da bi svatko preferirao
alternativu koja bi bila ponuđena, ma kakva ona bila.
Lenjin protiv Zenona

Nakon ove epizode moj je omiljeni način potkopavanja političkih dis-
kusija postao manje upotrebljiv, ali svejedno sam zadržao tu jaku aver-
ziju prema političkoj realnosti koja nas je okruživala. Bilo bi, naravno,
pretjerano reći da sam već tada imao neki jasno artikuliran antikomu-
nistički nazor, ali svakako sam stvorio odluku da u životu želim raditi
nešto što će biti što manje kontaminirano sumornom i depresivnom
sferom dnevne politike.
Taj stav je bio samo dodatno učvršćen kad sam u gimnaziji dose-
gao dovoljnu zrelost da na satovima povijesti i “Društvenog uređenja
SFRJ” budem konačno upućen u tajne marksizma. I opet, nije da sam
ja u to vrijeme imao neki razrađeni alternativni pogled na svijet, ali
vrlo brzo su me umorile te suhe ideološke formule “baza-nadgradnja”,
“klasna borba” i “proleterska revolucija” koje su nam bile reklamirane
kao jedini pravi put za razumijevanje društvenih zbivanja, ali koje su
169
mnogima od nas zvučale prazno i beskrajno dosadno jer nisu rezonirale

s bilo čime u našem iskustvu. Poput drugih, žudio sam za nekim svje-
žim i zanimljivim sadržajima neopterećenim marksističkim floskulama,
ali u glavnim predmetima tzv. “društvenog usmjerenja” (u koje sam
upao bez vlastitog izbora, ali to je druga priča!) bradonja iz Triera bio je
tretiran kao izvor sveg mogućeg znanja i kao neprikosnoveni autoritet u
ekonomiji, politici, sociologiji, povijesti itd. Bože, došlo je čovjeku da
zavapi, ima li ikakvog načina da se susretnemo s nekim novim, živim i
originalnim idejama koje ON nije već ranije otkrio, dokazao i ostavio
nam da samo dalje prežvakavamo? Ima li uopće izlaza iz tog zagušljivog
i klaustrofobičnog labirinta dijalektičkog materijalizma?
I onda je, u četvrtom razredu gimnazije, došla filozofija. Bila je to
ljubav na prvi pogled, mislim s moje strane. Odjednom je odnekud
izronilo mnoštvo čudnih i fascinantnih teorija koje su nas uvele u pot-
puno nov svijet neočekivanih i intrigantnih pitanja. Može li se pravda
svesti na pravo jačega, kao što je tvrdio Trasimah? Prestaje li ovaj stol
postojati ako ga nitko ne opaža, kao što je dokazivao Berkeley? Je li
moguće da su duh i tijelo dvije sasvim odvojene stvari, kao što je mislio
Descartes? Je li svaki naš postupak potpuno determiniran pa je prema
tome sloboda volje čista iluzija, kao što nas je uvjeravao Holbach?
Lako je pogoditi da taj kratki pregled povijesti filozofije nije mo-
gao završiti nikako drukčije nego trijumfalnim prezentiranjem “geni-
jalnih” rješenja koja su za sve te filozofske probleme ponudili klasici
marksizma, ti giganti ljudske misli. Međutim, ta su njihova “rješenja”
obično izgledala blijeda i prazna, a ponekad su čak bila i neuvjerljiva do
komičnosti. Recimo, Zenon u svojoj aporiji Strijela na sljedeći način
dokazuje da strijela u letu u stvari miruje: Strijela u svakom trenutku
svog leta zauzima samo jedno određeno mjesto, odnosno miruje. Ali
ako ona u svakom trenutku miruje, onda slijedi da se ona uopće ne
kreće. Predivno rezoniranje, doista! Mi smo uzalud razbijali glavu po-
kušavajući pronaći grešku u Zenonovu dokazu, a onda nam je na kraju
priopćen Lenjinov odgovor kao konkluzivno razrješenje te zagonetke.
Iljič je rekao da problem nestaje ako shvatimo (ta-da-da-da!) da u bilo
kojem danom trenutku strijela doista zauzima jedno određeno mjesto,
ali također i ne zauzima to mjesto!
170
Molim? Što sad ovo znači? Najprije smo mislili da se naša nastav-
nica šali, ali ne, ona se nije smijala. To je bilo rješenje i točka (zapravo
“tačka”, jer se to sve događalo u Beogradu). Dakle odgovor na ono
što je izgledalo kao kontradikcija (da se strijela kreće, kao što vidimo
vlastitim očima, i da se ne kreće, kao što slijedi iz Zenonova argumen-
ta) sastojao se u drugoj, ali sada eksplicitnoj kontradikciji (da strijela i
zauzima i ne zauzima određeno mjesto). Ako to nisi mogao prihvatiti,
savjet je bio da se moraš potruditi i naučiti dijalektički misliti.
Ipak materija!
Usprkos tom antiklimaksu, meni je i površan srednjoškolski uvid u ne-
marksističku filozofiju otkrio takvo bogatstvo i raznolikost intelektual-
no poticajnih sadržaja da sam studiranje filozofije vidio kao svoj izbor
bez ikakve alternative. No kao protuteža toj jakoj unutrašnjoj motiva-
ciji javila su se i dva razloga protiv. Prvo, bio sam svjestan velike vjero-
jatnosti da ću s diplomom filozofije završiti kao nastavnik u gimnaziji, a
premda sam imao veliko poštovanje prema tom pozivu, pomisao da to
radim čitav život mene osobno nije privlačila. Drugo, znao sam da su
gotovo svi profesori na zagrebačkom Odsjeku za filozofiju bili uvjereni
komunisti pa sam se bojao da bi mi mogli prepisati prejaku dozu onog
dobro poznatog gustog i bljutavog marksističkog sirupa.
Ipak, u proljeće 1968. godine došao sam na Filozofski fakultet s
ispunjenom prijavom za studij filozofije, ali su se iz nekog razloga (i
uz glasno sufliranje mog oca) upravo taj dan pojačale moje sumnje u
mudrost tog poteza pa sam se vratio kući neobavljena posla. Ujesen
sam počeo studirati pravo, ali već tada s velikom sigurnošću da sam na-
pravio ogromnu pogrešku i s čvrstom namjerom da se sljedeće godine
prebacim na filozofiju.
Još dok sam bio na pravu, za svaki sam slučaj došao na jedno preda-
vanje Branka Bošnjaka iz grčke filozofije, da vidim kako to sve izgleda
iz prve ruke. Dojam nije mogao biti povoljniji. Nisam ništa razumio,
bila je masa grčkih i latinskih riječi ispisanih po ploči, a osim toga spo-
minjana su imena za koja nikad ranije nisam čuo, kao Eriugena, Aristip
i Kelsos. Vrlo obećavajuće!
171
Na zagrebačkom studiju filozofije u ono je vrijeme naglasak u na-

stavi bio na grčkoj filozofiji i na klasičnom njemačkom idealizmu, a
moj strah da će marksizam biti prisutan u posve nekontroliranoj mjeri
pokazao se neopravdanim. Mnoge će vjerojatno začuditi da tada uopće
i nije bilo posebnog ili obaveznog ispita iz marksizma. Studenti su,
doduše, morali nominalno upisati četiri semestra iz filozofije marksiz-
ma kod Predraga Vranickog, ali se ispit iz te materije polagao u okviru
teorijske filozofije.
Jedne je zime grupa studenata došla na njegovo predavanje po pot-
pis, no taj dan je nastava bila otkazana zbog nekog problema s grijanjem
na fakultetu. Ja sam nastojao biti duhovit i rekao sam mu: “Profesore,
nije li žalosno da filozofiju može zaustaviti tako trivijalan problem kao
što je kvar na centralnom grijanju?” Vranicki, koji inače nije bio poznat
po iskričavim odgovorima, pogledao me je i sa smiješkom rekao: “Vi-
diš, momče, ipak je najvažnija materija!”
Moji dečki!
Tek sam mnogo kasnije uvidio da glavni nedostatak zagrebačkog stu-
dija nije bio u tome da je marksizma bilo previše, nego u tome da je
nečeg drugog bilo premalo, ili ništa. Na primjer, strahovito propulziv-
na i razgranata orijentacija u filozofiji, tzv. “analitička filozofija”, uopće
nije bila zastupljena. U nekom kasnijem trenutku smo Goran Švob i ja,
jedan za drugim, donekle popunili tu prazninu dolaskom na katedre za
logiku i za spoznajnu teoriju, ali kakva god bila naša kompetencija za
predavanje tih predmeta, ona je gotovo isključivo proizašla iz onog što
smo uspjeli naučiti potpuno sami i izvan nastavnih sadržaja za vrijeme
studija.
Jesu li marksisti time pokazali svoju toleranciju prema različitim
filozofskim orijentacijama? U stanovitoj mjeri, da. Po svemu sudeći,
netko je među njima zaključio (i uvjerio ostale) da Odsjeku trebaju
specijalisti i za te teme pa je nama dvojici stoga bilo dopušteno da se bez
nekog većeg nadzora igramo svojim analitičkim krpicama i lutkicama.
Ali retrospektivno gledano, očigledno je od početka postojalo prešut-
172
no očekivanje da ta sloboda neće biti zloupotrijebljena te da čitavo to

bavljenje filozofijom u analitičkom duhu nikada neće doći u frontalni i
otvoreni konflikt s marksizmom, a kamoli da bi dovelo do nekog “ne-
prihvatljivog” političkog angažmana. (Usput rečeno, izuzetno važan
moment za razumijevanje svega što se tada događalo jest stav glavnih
aktera prema hrvatsko-srpskom pitanju, ali to nije tema za matineju,
nego za neko puno mračnije doba dana.)
Dok je hrvatska analitička filozofija tada tek učila hodati, postojala
je već dugo još jedna nemarksistička orijentacija koja je imala ogroman
broj sljedbenika i o kojoj se u to vrijeme puno pričalo i izvan filozofskih
krugova. Ah, Heidegger! Ah, bitak! U toj je struji bilo zrakopraznog
prostora koliko hoćete, možda i previše čak i za neke od nas koji smo
htjeli pobjeći što dalje od “socijalističke zbilje”. Da, kao student želio
sam doseći stratosferu filozofskih ideja, veličanstvenu i odsječenu od
trivijalnosti i sivila svakidašnjice, ali su me onaj preostali minimum
zdravog razuma i horror vacui na kraju ipak odvratili od toga da se
uključim u potragu za tim svetim gralom.
Ali ako ne to, onda što drugo? Ili, točnije rečeno, što treće? U svo-
jem studentskom tumaranju filozofskim bespućima, koje je na kraju
završilo opredjeljivanjem za analitičku filozofiju, često sam izabirao
što ću čitati na prilično nesistematičan ili čak kaotičan način tako da
nisam baš uvijek bio u stanju previše se pridržavati propisane ispitne
literature. Rezultat nije mogao izostati. Tako je ispalo da mi je Dani-
lo Pejović na kraju velikog ispita iz povijesti filozofije rekao: “Kolega,
čini se da vam je Dilthey ostao malo u magli, kao Filozofski fakultet u
rano jutro.” Nije mi, doduše, bilo jasno zašto je Pejović smatrao da bi
student filozofije uopće mogao znati kako Filozofski fakultet izgleda u
rano jutro, ali što se tiče Diltheya i magle morao sam se s njim složiti.
(U nastupu iskrenosti priznat ću vam, ali u strogom povjerenju, da se
ta magla još uvijek nije potpuno razišla.)
Moje se filozofsko prosvjetljenje dogodilo kad sam otkrio logičke
pozitiviste, za koje sam se zagrijao rano, negdje pred kraj studija. Dopa-
lo mi se njihovo strastveno inzistiranje na jasnoći i preciznosti izražava-
nja te uvjerenje da se filozofija treba transformirati time što će preuzeti
173
nešto od metoda egzaktnih znanosti i osloboditi se balasta pretenciozne

i dubiozno smislene terminologije. Moje oduševljenje nije smanjilo ni
to što je njihova filozofija tada bila općenito prezirana i ismijavana, i
od profesora, i od studenata. Besprizivnu smrtnu presudu tom pokretu
donio je nitko drugi nego Ernst Bloch, marksistički guru kojeg su naši
profesori uzdizali do neba a koji je ocijenio da je tu riječ o filozofiji iz
“žablje perspektive”.
Mnogo godina kasnije bilo mi je zanimljivo i ugodno čuti da je
princetonski filozof Richard Jeffrey u sasvim drukčijoj situaciji pose-
gnuo za istim orijentirom u svom snalaženju u filozofiji kao i ja. On je
1998. godine u nastupnom govoru kao predsjednik Američke asocija-
cije za filozofiju znanosti ispričao kako je prvi put čuo za logičke po-
zitiviste od svojih profesora, koji su također s velikim prezirom opisali
tu filozofiju kao vulgaran i sirov pokušaj da se empirijske i znanstvene
spoznaje koriste u rješavanju tradicionalnih filozofskih problema. Jef-
frey je rekao da je njegova reakcija na to bila: “To su moji dečki!”
Filozofija ili revolucija?

Prije nekoliko desetljeća analitička filozofija bila je, znatno više nego
danas, okupirana analizom pojmova i logičke strukture iskaza, a pone-
kad je ta koncentracija na jezična pitanja išla dotle da je čitava disci-
plina bila promatrana kao puki “govor o govoru”. Cilj je bio razjasniti
značenje problematičnih rečenica i na taj način eliminirati filozofske
probleme koji su tipično bili smatrani rezultatom semantičke konfu-
zije. Činjenica da je tu filozofiju jedino interesiralo točno definiranje
ključnih pojmova, a nikada faktična istinitost bilo kojih tvrdnji o re-
alnosti, donosila je dodatnu prednost jer je na taj način ono čime smo
se bavili bilo još bolje izolirano i zaštićeno od svijeta koji nas je okru-
živao. Time je stvorena tampon-zona pa za nas koji smo se bavili tim
problemima drugog reda (analizom jezika o stvarnosti) nikada nije mo-
glo postati relevantno išta što je dolazilo is rasprava prvog reda (opisa
empirijske stvarnosti), uključujući i diskusije o socijalističkom savezu,
samoupravnim interesnim zajednicama ili udruženom radu.
174
Odatle ne slijedi da nam u običnom životu, kao i mnogim drugi-

ma, nisu beskrajno išle na živce te neprestane reforme i uvođenje uvijek
novih i besmislenih političkih termina. Sjećam se, recimo, kako smo
na jednom izletu na Sljeme Goran Švob i ja, iritirani tim stupidnim
novouvedenim nazivima i kraticama, infantilno, ali s velikim užitkom,
iz svog glasa izvikivali apsurdnu parolu “Dolje OOUR-i!” (OOUR je
bio “osnovna organizacija udruženog rada”.)
Upravo je vrijednosna neutralnost analitičke filozofije bila ono što
je tu orijentaciju najviše diskreditiralo u očima praksisovaca i njihovih
brojnih sljedbenika, pripadnika tzv. “nove ljevice”. Oni su svi Marxo-
vu jedanaestu tezu o Feuerbachu koristili kao bojni poklič i poziv na
akciju, a u svojem su revolucionarnom zanosu često bili radikalniji i
ideološki tvrđi čak i od samih komunističkih vlastodržaca. Ja sam pak
“puki kontemplativni” stav analitičke filozofije, koji su oni toliko pre-
zirali, doživljavao kao intelektualnu vrlinu. Jer suprotstaviti se tom im-
perativu političkog angažmana i ustvrditi da cilj filozofije nije mijenja-
nje svijeta te da baš naprotiv, kao što je rekao Wittgenstein, “filozofija
ostavlja sve kako jest”, bio je odličan način da se čovjek distancira od
tih mislilaca revolucije koji su vrhunac filozofskog postignuća vidjeli
u prilici (za kojom su žudjeli) da s crvenom zastavom u jednoj ruci i
Praxisom u drugoj povedu radnike, seljake i poštenu inteligenciju u
svjetliju budućnost.
Skeptička jama
Vratimo se na trenutak metafizičarima. Usprkos njihovoj neospornoj
snazi (po broju pristaša i po javnom utjecaju), oni su uvijek jako dobro
pazili da se ništa od njihovih istupa ne bi moglo protumačiti kao ospo-
ravanje marksizma. Govor drugoga, da, ali govor protiv, ma ne nikako!
Na kraju krajeva, dobro je poznato da je čak i sam Karl Marx izjavio
da nije bio marksist, tako da je očigledno bilo potpuno u redu ako nisi
marksist. Samo, hej, pazi da ne prijeđeš preko crte! (To me podsjeća
na dobar savjet koji je pjesnik Duško Radović jednom dao vozačima u
emisiji Beograde, dobro jutro: “Nemojte prelaziti preko pune crte jer će
vas oni s druge strane ubiti.”)
175
U želji da uklone svaku sumnju u to da su počinili crimen laesae

philosophiae Marxianae, metafizičari su katkad znali napustiti nepro-
zirnu tamu svojih zadivljujućih spekulacija i spustiti se u najniže sfere
dnevne politike u kojima ih njihovi brojni obožavatelji nisu baš oče-
kivali. Tako je, recimo, Vanja Sutlić, kultni zagrebački filozof i doajen
hrvatske hajdegerovštine, izazvao prilično čuđenje (thaumazein) kad se
sredinom osamdesetih godina izravno uključio u rad hrvatskog agit-
propa, i to upravo u doba kada su staljinistički birokrati s tzv. Bijelom
knjigom nastojali disciplinirati intelektualce u “idejnoj borbi u sferi
kulture i stvaralaštva”. Bilo je i drugih iz te orijentacije koji su smatrali
da ne može škoditi ako u svoje nerazumljive i nejasne tekstove tu i
tamo ubace pokoji citat iz Marxa ili izraze poput “diktatura proletari-
jata”, “revolucija” i sl.
Da vam malo približim atmosferu tih olovnih vremena, evo samo
jedan detalj. Čovjek koji je tada bio desna ruka Stipe Šuvara, glavnog
partijskog ideologa, u jednom je udarnom novinskom tekstu u veljači
1984. godine poimence napao velik broj jugoslavenskih pisaca, filozofa
i znanstvenika, tvrdeći da su oni u svojem javnom djelovanju prešli
svaku dopuštenu granicu i da je došlo vrijeme da netko “toj bagaži”
konačno podvikne: “Dosta je, marvo, bilo toga vašega!” I s takvim su
partijskim kadrovima neki od mojih bivših kolega s Filozofskog fakul-
teta bili spremni surađivati. Usput napominjem da je u tu “bagažu” i
“marvu” bio uvršten i pisac ovih redaka.
Radi pravičnosti treba reći da je među ogrezlim metafizičarima bilo i
onih koji nisu bili spremni na političko ulagivanje i koketiranje s režimom.
Ime koje mi tu prvo pada na pamet je Marijan Cipra, čije sam seminare
s velikim zanimanjem pohađao kao student i s kojim sam unatoč našim
ogromnim razlikama u filozofskim pogledima kasnije izgradio odličnu i
na trenutke čak prijateljsku relaciju. Ono što me je kod njega privlačilo
bile su tri stvari: ogromno znanje i autentičan filozofski eros, potpuna od-
sutnost pompoznosti i afektiranosti te izvrstan smisao za humor.
Jednom je Cipra došao k meni kući i ispričao mi da je negdje pro-
čitao kako je na mjestu sadašnjeg Filozofskog fakulteta ranije bilo od-
lagalište smeća. Počeo se smijati na onaj svoj potpuno zarazan način,
176
a onda je rekao da mu je to dalo ideju da bismo naš fakultet trebali

od sada zvati skeptičkom jamom. Ne moram vam naravno ni reći da je
dugo nakon toga izraz “Filozofski fakultet” bio u našim razgovorima
potpuno eliminiran iz upotrebe.
S druge pak strane ne znam doista što je Cipra vidio u meni, ali
neki razlog za “dobre vibracije” mogao je biti u tome što sam na sjedni-
ci Znanstveno-nastavnog vijeća Filozofskog fakulteta, koja je za njega
bila od životne važnosti, javno glasao za njegovo unapređenje u docen-
ta. Taj izbor, na žalost, nije prošao, ali mora da je on bio iznenađen
što je dobio moj glas jer sam tada bio mladi asistent upravo kod onog
profesora koji je uložio najviše napora da se njega makne s fakulteta.
(Radi potpune povijesne informacije moram izvijestiti da sam zbog tog
svog glasanja kasnije morao ići na raport u sobu C-220.)
Napad je najbolja obrana

Došli smo do trenutka kad moja apolitična faza završava. Što se do-
godilo? Nesretnim stjecajem okolnosti upravo je u prvim godinama
mojeg rada na fakultetu počelo intenziviranje nastave marksizma u ško-
lama i na sveučilištima, a, dakako, i na samom Odsjeku za filozofiju.
“Ali čekajte”, pobunio sam se, “to nije fer! To se nije trebalo dogoditi!”
Gotovo da sam se osjećao prevarenim. Nakon velikih dvojbi izabrao
sam filozofiju kao poziv, ponajviše zato što sam imao dobre razloge
vjerovati da ću u tom “rezervatu” bar donekle biti pošteđen marksistič-
ke ideologije, a sada je ona bez najave i nepozvana nahrupila u moje
vlastito pribježište.
Bio je uveden obavezni predmet “Uvod u marksizam” za studente
prve godine, a moj odsjek je osim toga vrlo aktivno sudjelovao u ma-
sovnom “doškolovanju” srednjoškolskih nastavnika marksizma. Hoće-
mo li uskoro, pitao sam se, možda promijeniti i naziv u “Odsjek za
filozofiju i idejno-teorijski rad”?
U stvari, kad već to spominjem, jednom je na naš Odsjek doista i
pristigla “kadrovska obnova” upravo iz Centra za idejno-teorijski rad
Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Tom je prilikom
177
jedan njihov stručnjak za partijsku propagandu, koji im iz nekog ra-

zloga više nije odgovarao, bio na osnovi bilateralnog sporazuma i bez
uobičajenih fomalnosti prebačen iz agitpropa Centralnog komiteta u
Odsjek za filozofiju na poslove istraživanja i predavanja marksizma.
Naš delegat u tim pregovorima kasnije nas je službeno izvijestio da je
kao protuuslugu za pristajanje na taj “transfer” uspio isposlovati da se
partijski komitet obveže Odsjeku kupiti kompjuter, fotokopirni aparat
i nekoliko komada namještaja. On je rekao da je imao dojam da je
mogao izvući i više, ali mu na tom sastanku s drugovima komesarima
jednostavno nije palo na pamet što bi još mogao tražiti.
Neki čitatelji će se možda pitati je li išta od tih obećanih stvari ika-
da stiglo do Odsjeka, jer nije li sâm Lenjin rekao da se članovi Partije
ne bi trebali previše obazirati na takva “malograđanska moralna načela”
kao što je obveza održavanja obećanja? Ipak, u ovom konkretnom slu-
čaju mogu sa zadovoljstvom potvrditi da je, u skladu s dogovorom, sva
roba bila uredno i na vrijeme isporučena.
I ova je epizoda zapravo bila samo jedna od brojnih posljedica
plimnog vala marksizma koji je tada zapljusnuo čitavo sveučilište, a
posebnom jačinom Filozofski fakultet. Nikog drugog sve to nije pre-
više smetalo, a vjerojatnost da bih ja kao pojedinac mogao na bilo koji
način utjecati na odluke o tim stvarima bila je, naravno, jednaka nuli.
Jedino što mi je preostalo bilo je objaviti neki tekst o tome i tako si bar
malo olakšati dušu. Prilika se ukazala kada je 1980. godine pokrenut
novi časopis Filozofska istraživanja, u kojem sam bio jedan od članova
uredništva. Za jedan od prvih brojeva napisao sam vrlo kratak članak
pod naslovom “O marksističkoj ortodoksiji”. U njemu sam se zalagao
da se na svim razinama školovanja ukine marksizam kao predmet jer
sam tvrdio da ne postoji apsolutno nikakav razlog zašto bi taj filozofski
pravac, kao samo jedan od mogućih pristupa, dobio privilegirani po-
ložaj u nastavi. Također sam predložio, s istim argumentom, da bude
ukinut članak u tadašnjem zakonu o usmjerenom obrazovanju koji je
propisivao da nastavnici u školama i na sveučilištima moraju zastupati
“marksistički pristup u objašnjavanju prirodnih i društvenih pojava”.
178
Poruka mog teksta da treba prekinuti državno forsiranje marksiz-

ma bila je čisti zdravi razum, a nije tu čak uopće ni bilo kritike mar-
ksizma u bilo kojem obliku. Dakle totalno nekontroverzna teza koja u
normalnim okolnostima ne bi zasluživala nikakvu diskusiju. Ipak, na
sastanku uredništva došlo je do žestoke rasprave o tome treba li taj čla-
nak objaviti, a na kraju je on jedva prihvaćen, koliko se sjećam, s veći-
nom od samo jednog glasa. Iz nekog meni nepoznatog razloga tim sam
povodom ponovno išao na raport u sobu C-220. To je bilo i posljednji
put jer sam evidentno nakon toga bio otpisan kao beznadan slučaj.
Činjenica da je to stajalište (da marksizam ne bi trebao imati povla-
šten status), koje mi je izgledalo trivijalno istinito i aksiomatski prihvat-
ljivo, izazivalo toliki otpor uvjerila me je da je marksistički dogmatizam
uzeo puno više maha nego što sam pretpostavljao te da bi bilo korisno
posvetiti se detaljnijoj i sustavnijoj kritici te filozofije. Zaključio sam –
ako protivnika već ne možeš izbjeći, možda ga je onda najbolje izravno
napasti. Dodatna motivacija za taj pothvat bila je u tome što mi je
izgledalo da su domaći marksisti bili nenaviknuti na filozofsko ospora-
vanje i da su totalno nepripremljeni za neku kritiku s nemarksističkog
stajališta. Činilo mi se da, dugo vremena uljuljkani u neupitnost svoje
pozicije koju je štitila država, oni više naprosto nisu bili u stanju uspješ-
no braniti svoje ideje filozofskom argumentacijom. O tome koliko je
ta pretpostavka bila opravdana, čitatelj može prosuditi na osnovi mojih
polemika o marksizmu i filozofiji prakse iz osamdesetih godina (vidi
moju knjigu Iz analitičke perspektive, Zagreb, SDH, 1991).
Je li upuštanje u kritiku marksizma u tadašnjim okolnostima zahti-
jevalo veliku političku hrabrost? Jesam li zbog toga bio izložen opasno-
sti progona, gubitka posla ili čak možda zatvora? Da, da, da! Šalu na
stranu, premda bi stvarno dobro zvučalo kad bih mogao afirmativno
odgovoriti na ta pitanja i predstaviti sebe kao borca za slobodu mišlje-
nja koji je usprkos svijesti o ogromnom osobnom riziku neustrašivo
išao dalje, moram reći da to jednostavno nije istina. Naprotiv, čitavo
sam vrijeme bio vrlo siguran da mi se ništa jako loše neće dogoditi.
Nekim prijateljima koji su bili za mene zabrinuti objašnjavao sam da
su moje intervencije previše u sferi čiste teorije i filozofije da bi izazvale
179
neke posebno neugodne posljedice. Srećom, i tu se moja procjena po-

kazala točnom.
Ono što svime time hoću reći jest da je u ono vrijeme postojao
otvoren i totalno neispunjen prostor za kritiku marksizma u koji nitko
nije želio ući. Bilo je toliko toga novog, zanimljivog, uvjerljivog i ko-
risnog što se tu moglo reći (i što je iz intelektualno-higijenskih razloga
trebalo reći), ali nije bilo nikakvog interesa da se taj prostor popuni.
Odluka da se uskoči u tu prazninu i obavi relativno lagan filozofski
posao nije zahtijevala nikakvu posebnu smjelost nego, naprotiv, jedino
svijest da tu zapravo i nema nekih velikih opasnosti. Još uvijek ne razu-
mijem zašto nitko prije mene to nije uvidio.
Mali noćni razgovori

Moram ovdje unijeti malu korekciju i priznati da sam u svom poho-
du protiv “avangardne doktrine” ipak u jednoj prilici osjetio stanovi-
tu nervozu. Nakon što sam 1984. godine u beogradskim Filozofskim
studijama objavio opsežan članak koji je sadržavao prilično detaljnu
kritiku marksističke ekonomske i političke doktrine, za objavljivanje
engleskog prijevoda tog teksta zainteresirao se Ljubo Sirc, slovenski po-
litički emigrant i predavač ekonomije na sveučilištu u Glasgowu.
Sirc je nakon Drugog svjetskog rata bio u Jugoslaviji najprije osu-
đen na smrt kao britanski špijun, ali je kasnije, nakon odležanih sedam
godina robije (veliki dio od toga u samici), bio pušten iz zatvora i onda
je ilegalno pobjegao preko granice – a kamo drugamo nego u Britaniju!
Sirc mi se jako dopao čim sam ga upoznao u Londonu, a nikad neću
zaboraviti kako je bez ikakve gorčine i s humorom pričao o svom ta-
mnovanju. Isljednik koji ga je u zatvoru ispitivao bio je Mitja Ribičič,
kasniji predsjednik jugoslavenske vlade, a glavna metoda ispitivanja
bilo je iscrpljivanje nespavanjem koje je obično trajalo do jutarnjih sati.
Jednom je početkom sedamdesetih godina netko upitao Sirca da li kao
Slovenac možda poznaje Ribičiča, tadašnjeg jugoslavenskog premijera
koji je upravo bio u posjetu Engleskoj, a Sirc je odgovorio: “O kako ne,
Mitja i ja smo provodili noći i noći zajedno!”
180
Elem, da se vratim glavnoj priči, 1985. godine u novoj ediciji koju

je pokrenuo Sirc pojavila se knjižica Marxian Utopia? u kojoj je objav-
ljen moj esej s kraćim komentarom jednog talijanskog politologa. Tim
je povodom bila organizirana i promocija knjige u Londonu te sam
tamo, između ostalih, upoznao i veliki broj političkih emigranata iz
Jugoslavije od kojih mnogi zbog svojih “neprijateljskih” aktivnosti nisu
godinama mogli doći natrag u zemlju. Bilo je čudno na koktelu vidjeti
predstavnike hrvatske i srpske emigracije kako usprkos međusobnom
nepomirljivom konfliktu živahno i u dobrom raspoloženju rasprav-
ljaju o zajedničkom neprijatelju – komunističkoj vlasti u Jugoslaviji.
Naravno, tamo su me natovarili gomilom emigrantske literature, a još
sam naknadno trebao svratiti k jednom čovjeku kući da pokupim neke
“jako važne” publikacije koje mi je zaboravio donijeti.
Premda sam većinu tog materijala prelistao i potom ostavio u stanu
svojeg brata u Londonu, na povratku sam u avionu ipak razmišljao o
tome hoću li u zračnoj luci biti zaustavljen i pozvan na “informativni
razgovor”. Pretpostavio sam da je sasvim moguće da će netko iz nad-
ležnih službi željeti doznati što se to sve događalo i govorilo na tom
veselom skupu “bratstva i jedinstva” u Engleskoj. No, kada sam došao
na red, policajac na šalteru pogledao je putovnicu i samo odmahnuo
rukom, kao da je htio reći: “Ma prođi brajko, koga bre zanimaju knjige
iz filozofije!”
Vjetrenjače, vjetrenjače
Nakon pada Berlinskog zida i kraha komunističke ideologije, vjerovao
sam da ću se moći odmarati na lovorikama i pripremati priče za svoje
buduće unuke o tome kako sam se goloruk uspješno borio protiv nad-
moćne vojske ljutih marksista. Ali stvari u životu iz nekog prokletog
razloga nikada ne idu po planu. Prilično neugodno po mene, nakon
uvođenja višestranačja u Hrvatskoj ispostavilo se da u onim ranijim
vremenima uopće i nije bilo ljudi koji su stvarno prihvaćali marksistič-
ki svjetonazor.
Brojni intelektualci koji su tada neprestano govorili o revoluciji,
samoupravljanju i izgradnji socijalizma, objasnili su nam kasnije da su
181
oni sve te godine, doduše, upotrebljavali tu terminologiju, ali da su

zapravo čitavo vrijeme bili liberali i da su se jedino zalagali za autono-
miju ljudske ličnosti, neograničeno pravo izražavanja misli i slobodu
političkog djelovanja. Riječ je samo o tome da su oni nastojali te ciljeve
postići djelujući “iznutra” pa su zbog toga nama, koji smo bili izvana,
njihove aktivnosti katkad mogle drukčije izgledati.
Nemojte ovdje postaviti pitanje kako to da se onda komunistički
sustav nije urušio sam od sebe mnogo ranije, ako smo u to vrijeme svi
mi, uključujući i mnoge tadašnje ideološke komesare, doista bili libe-
rali. Razmišljati na takav način, a pogotovo izvlačiti iz prošlosti izjave
i tekstove tih današnjih velikih boraca za ljudska prava i prosuđivati ih
na osnovi njihova izravnog jezičnog značenja, očigledno ne može biti
ništa drugo nego “govor mržnje” i “lov na vještice”.
Spas u ne-čistoj filozofiji

Nakon ovog debakla i uvida da je to sve bio “moj obračun s nepostoje-
ćim njima”, rekao sam samom sebi: “Dobro, Don Quijote, pomiri se
s gorkom istinom da si se, u stvari, godinama borio protiv vjetrenjača.
No barem je dobra vijest da se sada možeš konačno opustiti i vratiti se
svojoj pravoj i jedinoj ljubavi, čistoj filozofiji.” Ali opet krivo!
Kad pogledam unatrag i vidim čime sam se sve bavio tih posljed-
njih dvadesetak godina, u tom drečavom šarenilu tema teško je naći
sadržaje koji bi se ikako dali podvesti pod čistu filozofiju, a čak niti pod
čistu (ili opću) filozofiju znanosti, moju deklariranu užu specijalnost.
U tom sam periodu, između ostalog, pisao o Einsteinovoj specijalnoj
teoriji relativnosti, o nastanku ljudskog altruizma, o tome potkopava li
znanost religiju, o objašnjenju razlike između muške i ženske ljubomo-
re, o liberalizmu i nacionalizmu, o genetskoj diskriminaciji u zdravstve-
nom osiguranju, o mjerenju inteligencije, o porijeklu zabrane incesta,
o pojmu rase, o udjelu gena i okoline u objašnjenju psiholoških razlika,
o ulozi rezoniranja po vjerojatnosti u dokazivanju čedomorstva, o pro-
mjenama u obiteljskom pravu koje zahtijevaju homoseksualci, o filmu
Gattaca, o tzv. “tužiteljevoj pogrešci” u utvrđivanju krivnje osumnji-
182
čenika itd. Ne izgleda baš kao jako fokusiran filozofski interes, zar ne?
Možda više kao nerazumno rasipanje energije? A pritom nema ni riječi
o bitku, tubitku ili tamobitku, a niti o skepticizmu, nužnosti, znan-
stvenoj metodi, problemu indukcije i ostalim “pravim” filozofskim
problemima.
Još gore, ogroman prostor u mojim razmišljanjima (i radovima)
i dalje zauzimaju političke teme. Moja najznačajnija publikacija do
sada, knjiga Making Sense of Heritability, inspirirana je najvećim dije-
lom uvjerenjem da je politička korektnost potpuno iskrivila znanstve-
ne spoznaje o genetici ljudskog ponašanja te da vrijedi truda u jednoj
detaljnoj studiji sustavno razotkriti štetan utjecaj ljevičarske ideologije
na te diskusije. Tu se marksizam ponovno upliće, i to ponekad na vrlo
direktan i neposredovan način, kao npr. kada Steven Jay Gould za bolje
razumijevanje biologije priziva tri izlizana zakona dijalektike sovjetskog
dijamata, ili kada Richard Lewontin preporučuje biolozima da studira-
ju spise Mao Tse Tunga. Postoji i mnogo suptilniji i teže vidljiv utjecaj
ideologije, kao npr. kada mnogi ugledni znanstvenici i filozofi prihva-
ćaju katastrofalno loše argumente o odnosu genetike i psihologije samo
zato što ti argumenti podržavaju njihov ljevičarski egalitarizam. Tako-
đer sam pokušao pokazati da slične političke predrasude potkopavaju
racionalnost rasprave i o istospolnom braku, i o razlikama među ljud-
skim rasama, a čak i o božjoj intervenciji u proces biološke evolucije.
Na kraju, u ovom preispitivanju proturječnosti vlastita intelektu-
alnog razvoja došao je konačno trenutak istine. Kako razriješiti kon-
flikt između ranog i kasnog Sesardića? Ovaj drugi je pobijedio. Moje
objašnjenje svega je u tome da zapravo nikada nisam posjedovao pravi i
autentičan eros za najapstraktnije i najezoteričnije filozofske probleme.
Imao sam samo iluziju da me ta pitanja najviše zanimaju, vjerojatno
dijelom iz vlastite nezrelosti i nesposobnosti da točno prepoznam svo-
je istinske intelektualne interese, a dijelom zato što mi je bijeg u te
larpurlartističke sfere omogućavao da se maksimalno dezangažiram iz
tadašnje deprimirajuće “društveno-političke stvarnosti”.
Tek sam kasnije, kroz kritiku marksizma, a poslije i s drugim sadrža-
jima, otkrio da se argumentacijska britva izoštrena u analitičkoj filozofiji
183
može itekako dobro koristiti za borbu protiv predrasuda i iracionalnosti

u mnogim stvarima koje nemaju izravne veze s filozofijom. Nakon što
su me ti izazovi izvukli iz čahure čiste filozofije, udahnuo sam svjež zrak
punim plućima i shvatio da mi bavljenje “ovosvjetskim” problemima
pruža daleko više zadovoljstva nego igra staklenim perlama. Poslije toga,
povratak u čahuru postao je nezamisliv. Moram zaključiti da je, bar iz
moje osobne perspektive, Svjetlana bila potpuno u pravu kada je tvrdila
da puko “mišljenje mišljenja” sadrži notu apsurdnosti i ispraznosti te da
filozofija, posve zatvorena sama u sebe, ne pruža dobre izglede za doista
smislen i do kraja ispunjen intelektualni život.
Moja je sreća da se pojam filozofije u međuvremenu toliko proširio
da, kao što popis mojih “ne-čisto-filozofskih” interesa ilustrira, gotovo
više i nema teme koja se ne bi mogla podvesti pod tu disciplinu. Ta
širina je stvarno oslobađujuća, premda često pomislim kako je ipak
nevjerojatno da su nam sveučilišta spremna isplaćivati plaće tražeći za-
uzvrat jedino da to što radimo, maltene što god to bilo, nazovemo filo-
zofijom. Takvu slobodu istraživanja i biranja tema nema nijedna druga
disciplina pa je stoga sasvim moguće da ću u sljedećoj reinkarnaciji, ako
ne postanem oposum ili morski jež, ponovno izabrati studij filozofije.
16. U potrazi za tajnovitom Carmen de Macedo
Što biste osjećali kada biste doznali da je po prvi puta u vašoj akadem-
skoj karijeri vaš rad prihvaćen za objavljivanje u najboljem časopisu u
vašoj disciplini? Ponos? Ushićenje? Kompleks superiornosti?
Imao sam i sâm neke od tih osjećaja prije nekoliko godina kada me
jednog jutra nazvala supruga da me obavijesti kako sam upravo dobio
pismo s vrlo dobrim vijestima iz Journal of Philosophy. Još se dobro
sjećam kako sam bio oduševljen što će se moj članak “Krivnja po sta-
tističkoj asocijaciji” pojaviti u časopisu koji je za filozofe otprilike ono
što je Nature za prirodoznanstvenike. Ali odmah se pojavio i problem.
Iako u vezi sa samim sadržajem eseja nije bilo nikakvih razloga za
zabrinutost, kao problem se pojavilo autorstvo tog prokletog članka.
184
Ne, nije to bio plagijat. Dapače, posve suprotno. Dok je plagijat objav-
ljivanje tuđih radova pod vlastitim imenom, ono što sam ja napravio
bilo je objavljivanje svojeg vlastitog rada pod tuđim imenom. I to pod
imenom nekoga tko uopće ne postoji.
Dobro, a zašto sam uopće koristio pseudonim? Jesam li jedno-
stavno pokušavao biti duhovit? Jesam li se samo šalio kao onaj divno
ekstravagantni jezikoslovac Jim McCawley koji je uživao u tome da
objavljuje radove pod imenom “Yuck Foo” (što je očigledna aluzija
na dobro se zna već što)? Ili jesam li možda nastojao oponašati zaigra-
nost filozofa Davida Lewisa koji je jednom napisao članak u kojem je
kritizirao svoje vlastite stavove i objavio ga pod pseudonimom “Bruce
LeCatt” (što je, zapravo, bilo ime njegove mačke)?
Ustvari, ne. Iako obožavam tu vrstu humora, imao sam važniji ra-
zlog za skrivanje svojeg identiteta. Riječ je o tome da u to vrijeme Jour-
nal of Philosophy nije običavao recenzirati prispjele radove naslijepo, tj.
tako da recenzenti ne znaju ime autora čiji tekst recenziraju. Naprotiv,
časopis je čak obznanio na svojim internetskim stranicama da se od-
luke o prihvaćanju tekstova za objavljivanje obično donose s punim
znanjem o tome tko su autori podnesenih radova: “Većinu članaka
koji nam bivaju podneseni pregledavaju sami članovi našeg uredništva
... Dok su u opticaju unutar uredništva, na rukopisima ostaju imena
autora”. (Međutim, kasnije je časopis promijenio svoju politiku i bez
ikakvog objašnjenja uveo recenziranje naslijepo.)
U čemu je uopće bio problem s time da bi moje ime bilo poznato
urednicima časopisa koji su trebali pročitati moj rukopis i odlučiti o
njemu? E sad, ne želim previše ulaziti u detalje oko tog osjetljivog pita-
nja. Dovoljno je reći da jedan od urednika tog časopisa nije baš najbolje
prihvatio činjenicu da sam prije nekoliko godina u jednoj publikaciji
kritizirao njegove stavove. Čak se i naljutio, kako je i sam kasnije pri-
znao. Dakle, da je članak koji sam dostavio uredništvu ostao povezan
s mojim imenom, lako je moguće da bi urednikov animozitet prema
meni otežao nepristrano recenziranje. Ne tvrdim da sam imao neobo-
rive razloge vjerovati da moj članak ne bi dobio poštenu i objektivnu
recenziju, ali bilo je indicija da bi se to moglo dogoditi.
185
No, čak i da moj strah nije imao stvarne osnove, još uvijek sam
mislio da je časopis sâm snosio krivnju za tu čitavu nezgodnu situaciju:
da su urednici slijedili uobičajenu praksu recenziranja naslijepo (što je
norma za većinu znanstvenih časopisa), problem koji me je mučio ne
bi se uopće mogao pojaviti. Dakle, iako je uporaba pseudonima doista
vrlo rijetka u akademskim publikacijama, činilo mi se da je ona bila
opravdana u ovom slučaju.
Čitatelj će se pitati zašto svoju brigu o potencijalno neobjektivnoj
prosudbi svojeg članka nisam jednostavno riješio tako da sam taj esej
poslao u neki drugi filozofski časopis, s boljom politikom recenziranja
rukopisa. Postoji odgovor na to. Budući da je moj članak izlazio izvan
okvira “čiste filozofije” i doticao se nekih konkretnih problema iz sta-
tistike i kriminologije, Journal of Philosophy bio je, neosporno, najbolja
opcija zato što je među vodećim općim filozofskim časopisima upravo
taj časopis daleko najotvoreniji za interdisciplinarne radove. Štoviše,
njegov je službeno proklamirani cilj “potaknuti razmjenu ideja, pose-
bice istraživanja na granici između filozofije i drugih disciplina”. Sve u
svemu, sadržaj mojega članka diktirao je izbor časopisa, a odabrani ča-
sopis nije prakticirao recenziranje naslijepo, što je pak onda zahtijevalo
korištenje pseudonima.
Prvi je korak bio odabrati pseudonim. Naravno, nisam potrošio
pretjerano mnogo vremena na to jer sam od početka bio svjestan da su
vrlo male šanse da će mi članak biti prihvaćen za objavljivanje u Journal
of Philosophy. Ne, nisam nimalo sumnjao u to da je moj rad epohalni
doprinos filozofskoj spoznaji. Više sam se bojao da drugi možda neće
biti u stanju to prepoznati.
Bilo kako bilo, ime koje mi je ubrzo palo na pamet, i i koje je lako
pobijedilo na internom natječaju, bilo je “Carmen de Macedo”. Jed-
na od prednosti tog imena je bila da ono stvarno dobro zvuči. Osim
toga računao sam i s time da bi se, u malo vjerojatnom slučaju da mi
trik uspije, to ime moglo lijepo koristiti za atraktivan naslov teksta,
ukoliko bih na kraju odlučio ispričati cijelu priču. (Naime, u Americi
postoji popularna dječja igra koja se zove “Gdje je na svijetu Carmen
San Diego?” pa mi je to doista dalo priliku za zgodnu aluziju kada sam
186
svoj članak o cijelom to događaju kasnije i naslovio “Gdje je na svijetu

Carmen de Macedo?”.)
Nakon što je čitav plan promptno odobrio moj superego u siječnju
2008. godine, otvorio sam g-mail elektroničku adresu na ime svojeg
nepostojećeg dvojnika: carmendemacedo@gmail.com. S te adrese, i
pod tim lažnim imenom, potom sam poslao članak u Journal of Phi-
losophy objašnjavajući usput da ja (Dr. Carmen de Macedo) trenutno
nemam poziciju na nekom sveučilištu. Dao sam svoju vlastitu kućnu
adresu u Hong Kongu kao kontakt adresu za Carmen.
Pet mjeseci kasnije, umjesto odbijanja (koje sam, iskreno govoreći,
očekivao) u moj poštanski sandučić pristiglo je pismo adresirano na
Dr. de Macedo, s odlukom uredništva “Prihvaća se bez ikakvih izmje-
na” s priloženim svim onim uobičajenim dokumentima i uputama koje
autori dobiju prije objavljivanja. Hura, uspio sam!
Odmah sam se, međutim, suočio s novom dilemom. Da li bih sada
trebao konačno otkriti svoj identitet, s obzirom na to da je urednička
odluka već bila donesena i obznanjena? Ili možda ne? Doista, je li pre-
ostao neki dobar razlog za daljnje tajenje mog autorstva? Zapravo, da.
Mogao sam s dobrim razlozima pretpostaviti da bi se urednici
mogli naljutiti zbog moje prijevare te da bi, kad bi doznali istinu o
cijeloj stvari, možda mogli preispitati svoju odluku o prihvaćanju mo-
jeg teksta. Ponavljam, ne tvrdim da bi se to dogodilo ili da bi to bila
najvjerojatnija reakcija, ali to je ipak bila mogućnost s kojom je trebalo
računati.
Pitao sam za savjet nekoliko istaknutih filozofa (od kojih su neki
bili urednici vodećih filozofskih časopisa) i oni su se složili da bi moje
razotkrivanje čitave priče moglo prouzročiti bijes urednika i navesti ih
na odmazdu. Jedan od tih mojih konzultanata mi je rekao da bi se on
sam u takvoj situaciji osjećao prevarenim te da po njegovu mišljenju
skrivanje autorova pravog imena nije etično. On je, doduše, priznao
da bi časopis morao imati recenziranje naslijepo, ali je i dodao kako on
smatra da loše ponašanje časopisa ne opravdava da mu ja uzvratim na
način koji također nije u redu.
187
Neki drugi kolege, ali ne svi, izrazili su slične bojazni. Međutim

ja nisam vidio išta moralno upitno u tome da nastavim s Carmen-
gambitom. Ono kako sam ja vidio situaciju bilo je da, prvo, autori
zacijelo imaju pravo biti zaštićeni anonimnošću dok su njihovi radovi
pod recenzijom. I drugo, budući da časopis nije omogućio recenziranje
naslijepo, ja sam onda naprosto sam uredio da se ta procedura poštuje
i, koristeći pseudonim, zapravo sam svoj članak učinio anonimnim.
Na taj način sam možda čak i smanjio šanse da moj tekst bude
prihvaćen za objavljivanje jer su se sada mogle pokrenuti sumnje druge
vrste: naime, ime totalno nepoznatog autora bez sveučilišne afilijacije i
bez javnog traga ikakve akademske aktivnosti ili stečenih kvalifikacija
moglo je, isto tako, biti razlogom da rad ne bude prihvaćen za objavlji-
vanje. Ali ako sam ja bio spreman platiti tu cijenu (iz bilo kojeg razlo-
ga), kakva je šteta u svemu tome?
Krećući iz obrane u napad, bio sam spreman postaviti sljedeće
pitanje svojim oponentima: nije li službena doktrina u znanstvenim
krugovima da je važno ono što kažete, a ne tko ste? Koju ulogu uop-
će igra konkretno ime (mislim, u ovom kontekstu)? Doduše, postoje
situacije u kojima bi korištenje pseudonima bilo nelegitimno, kao na
primjer kad biste pisali pod drugim imenom samo zato da biste hvaliti
vlastite radove ili kako biste zaobišli pravilo (koje vrijedi u nekim publi-
kacijama) prema kojem svaki autor može objaviti samo po jedan tekst
itd. No, u normalnim okolnostima teško je vidjeti zašto bi slijedilo da
znanstvenici koji koriste pseudonim u objavljivanju svojih radova rade
išta neprimjereno, činili oni to iz nekog osobnog hira, ili iz straha da će
biti žrtve neke osobne predrasude, ili iz nekog trećeg razloga.
Nakon što sam na taj način umirio svoju savjest i dao sam sebi
odrješenje od grijeha, zaključio sam da se, ustvari, ne suočavam s mo-
ralnom dilemom, nego samo s pragmatičnom odlukom. Trebao sam
jedino odvagnuti dvije opcije koje su mi stajale na raspolaganju (Car-
men-strategija i Neven-strategija) te vidjeti koja od njih ima veću oče-
kivanu vrijednost. Nije trebalo dugo mozgati oko toga. Carmen-stra-
tegija (nastaviti s pseudonimom, čak i nakon što su urednici prihvatili
članak) je više-manje garantirala da neće u posljednji čas doći do neu-
godnih iznenađenja te da će moj članak ugledati svjetlo dana.
188
S druge strane, Neven-strategija (obznaniti istinu o mojem pra-

vom imenu u ovoj kasnoj fazi) mogla bi eventualno ugroziti cijelo to
lukavstvo koje je bilo tako lijepo isplanirano, dok je jedina prednost te
strategije bilo zadovoljstvo da vidim svoje vlastito ime tiskano u časo-
pisu Journal of Philosophy, u slučaju da sve prođe kako treba. Iako bi,
priznajem, to bilo na neki način zgodno, bilo mi je lako zaključiti da
prilika za takav egotrip definitivno nije bila vrijedna rizika.
Nakon što je odluka donesena, jedino što je preostalo bilo je pot-
pisati formular o prenošenju autorskih prava i poslati ga natrag tajniku
časopisa. I doista, tada sam popio čarobni napitak koji mi je pomogao
da se pretvorim iz zlog gospodina Hydea (ili bolje, gospodina Hidea) u
dobru Dr. De Macedo, a onda sam formular potpisao njezinim imenom.
Osjećao sam se pomalo nelagodno ispisujući prvi (i posljednji) put taj
“svoj” novi potpis. Iz ne baš sasvim objašnjivog razloga čak sam pokušao
podesiti svoj rukopis tako da izgleda drukčije nego inače (iako još uvijek
nisam sasvim siguran zašto mi je do toga bilo stalo). Članak se pojavio
nekoliko mjeseci kasnije, u lipanjskom broju časopisa 2008. godine.
Avaj, sada je došlo vrijeme da kažem zbogom toj impresivnoj ženi
Carmen de Macedo, toj nevjerojatno nenametljivoj osobi, izuzetno ti-
hoj suradnici i neuhvatljivoj filozofkinji koja jednostavno nije uspjela
napraviti onaj ključni korak i prebaciti se iz ništavila u bitak. Hvala na
svemu, najdraža Carmen, i moram reći da je velika šteta što ne postojiš.
Jer prilično sam siguran da bi bila mačka i pol!
17. Top lista slavnih filozofa
Svake godine negdje u studenome ili prosincu navikli smo na već re-
dovito proglašenje “čovjeka godine”. A sada, na isteku tisućljeća, sto-
jimo pred stvarno grandioznim pitanjem: tko je bio čovjek milenija?
Shakespeare, Freud, Einstein, Michelangelo ili možda Davor Šuker?
Nećete nikada doznati moj odgovor na to pitanje jer je, na vašu i moju
žalost, ovaj tekst uredničkom odlukom strogo ograničen na područje
filozofije.
189
Ugledni britanski filozof Anthony Kenny smatra da bi se većina

filozofa lako složila da među šest najvećih filozofa u povijesti sigurno
spadaju Platon, Aristotel, Descartes i Kant, ali on također tvrdi da za
preostala dva mjesta vlada žestoka konkurencija i da se tu ne može oče-
kivati konsenzus. Kenny ipak dodaje da bi on osobno u taj filozofski
all stars tim uvrstio još Tomu Akvinskog i Wittgensteina. Da sam ja
izbornik, ja bih ozbiljno razmišljao o nekoj zamjeni za Wittgensteina,
ali bih prije svega i bez ikakvog dvoumljenja u momčad ubacio Davida
Humea i to, neka mi Bog oprosti, umjesto Tome Akvinskog.
Da bismo rangirali filozofe i odlučili tko od njih zaslužuje mjesto
u panteonu tisućljeća, najprije, naravno, moramo razumjeti njihove
doktrine. A kao što je dobro poznato, to nije uvijek lako. Ima filozofa
čiji je stil pisanja toliko neproziran i odbojan da bi mnogi potencijalni
čitatelj radije kopao po vrtu nego po njihovim tekstovima. Uzmimo
dva filozofa iz našeg milenija koje je Kenny stavio među četiri neupitna
velikana: Descartesa i Kanta. Descartesa će bez većih teškoća čitati i
razumjeti i netko tko nikada ranije nije uzeo u ruke nijednu filozofsku
knjigu, dok Kant, naprotiv, predstavlja tvrd orah i za iskusne filozof-
ske vukove. Descartesov primjer pokazuje nešto što vrijedi zapamtiti:
da bi čovjek bio veliki filozof, nije nužno da njegovi spisi budu teško
razumljivi.
Kantov je slučaj složeniji. Premda su njegove ideje bile izuzetno
kompleksne pa ih je zbog toga doista bilo teško saopćiti u nekoj baš
posve jednostavnoj formi, ipak mnogi vjeruju da je Kantov nezgrapan i
loš način pisanja znatno pridonio glavoboljama interpretatora. U stvari,
čak je i sam Kant priznao da su prigovori zbog nerazumljivosti Kritike
čistog uma bili donekle opravdani i da je čitava knjiga mogla (i trebala)
biti razgovjetnije napisana. To je bio i glavni razlog zbog kojeg je te
iste ideje pokušao naknadno prikazati na pristupačniji način u knjižici
Prolegomena za svaku buduću metafiziku. Međutim on je u uvodu slje-
dećim riječima jasno stavio do znanja da je to njegov posljednji ustupak
čitateljima: “Ako netko nalazi da je ovaj spis također nerazumljiv, neka
shvati da nije nužno da svatko studira metafiziku. Neka se takvi ljudi
onda bave drugim područjima.” Malo grublje rečeno, poruka je bila:
190
onaj tko ne razumije ono što ja pišem samo pokazuje svoju nesposob-
nost da se bavi filozofijom.
Mnogi su kasniji filozofi naslijedili ovu Kantovu aroganciju, no
na nesreću to je bilo i jedino što su od njega preuzeli. Za razliku od
Kanta, oni često nisu imali filozofski zanimljive ideje, ali je to duhov-
no siromaštvo bilo skriveno iza pretenciozne, afektirane i opskurantske
retorike. Kao što kaže Roger Scruton, nakon Kanta se proširila praksa
da se umjesto filozofskih teza i argumenata nudi samo nekontrolirana
eksplozija žargona.
E sada, budući da sam na sigurnoj udaljenosti od Zagreba (circa
2000 kilometara), mogu si dopustiti indiskreciju i nekažnjeno vam ot-
kriti obiteljsku tajnu hrvatske filozofije. Ni ona nije ostala imuna od
te opake bolesti: upotrebe pseudo-stručne frazeologije koja bi trebala
impresionirati, ali koja zapravo ne sadrži nijedan jedini bit informacije.
Primjeri su praktično neprebrojivi, ali u malignije slučajeve spada slje-
deći podnaslov koji je svojoj knjizi dao jedan domaći filozofski pisac:
“Introspekcijske primjedbe o proizvodnoj ovisnosti pogona društvene
općenitosti”. Ne, avaj, ovo nije šala, takva knjiga stvarno postoji! I,
vjerojatno već pogađate, nigdje u knjizi nećete naći objašnjenje te mon-
struozne i beznadno neprobavljive jezične konstrukcije. U samoobrani
je možda najuputnije takvim autorima citirati savjet Marka Twaina:
“Intelektualna hrana je kao i svaka druga hrana: ugodnije ju je i zdravije
uzimati žlicom nego lopatom.”
No, vratimo se našem globalnom pitanju: filozofiji u mileniju
koji upravo završava. Koji je period u tih tisuću godina bio najvažniji
i najplodniji? Kako naše stoljeće kotira u tom pogledu? U kojim su se
krajevima dogodile najznačajnije filozofske vibracije? U vezi s ovim po-
sljednjim, zanimljivo je da se u nas prije 25-30 godina naveliko pričalo
da je svjetski duh ljeti redovito posjećivao otok Korčulu. Premda sam
osobno bio tamo dva puta, meni se taj duh nije ukazao, ali dopuštam
da sam možda u ključnom trenutku bio na plaži ili za šankom izvan
konferencijske dvorane.
Uobičajeno je ipak da se “najfilozofskija” povijesna epoha smješta
u prošlost i to, govoreći o našem mileniju, negdje upravo u Kantovo
191
vrijeme. No, osnovni je spor oko toga gdje povući crtu: je li to zvjez-
dano razdoblje počelo ili pak završilo s Kantom? U odgovoru na to
pitanje razilaze se dvije osnovne struje u suvremenoj filozofiji: analitič-
ka (uglavnom anglo-američka) i kontinentalna (pretežno njemačka).
Recimo, da biste diplomirali filozofiju u Velikoj Britaniji ili Sjedinje-
nim Državama, u pravilu obavezno morate odslušati predmet “Rana
moderna filozofija” koji pokriva mislioce od Descartesa do Kanta, a
hoćete li se pak detaljnije upoznati s onim što dolazi neposredno nakon
Kanta tretira se kao pitanje vašeg slobodnog izbora i interesa. Mnogi
bi se kontinentalno orijentirani filozofi zgrozili nad takvom organiza-
cijom studija gdje se studentima dopušta da izbjegnu blizak susret s
Kantovim izravnim (ili nešto daljim) sukcesorima. Filozofska situacija
u svakoj akademskoj sredini bitno ovisi o tome kojem je od tih dvaju
utjecaja bila više izložena.
Tako i u slučaju Hrvatske, ako želite znati čemu možemo zahvaliti
to što danas imamo filozofiju kakvu imamo, kratak bi odgovor bio:
Danke, Deutschland! Da se pozovem na vlastito iskustvo, kada sam ja
studirao filozofiju početkom sedamdesetih godina, njemački klasični
idealizam (Kant plus tri spekulativca teške kategorije Fichte-Hegel-
Schelling) bio je, izuzmemo li Marxa, skoro univerzalno smatran naj-
bitnijim izvorom filozofske inspiracije od svih doktrina u posljednjih
dvije tisuće godina. Kultna je knjiga bila Fenomenologija duha i bilo je
vrlo rašireno uvjerenje da je razumijevanje tog djela najbolji test filozof-
ske sposobnosti i kompetencije. Neki su, naravno, tvrdili da su nakon
višemjesečnog proučavanja od jutra do večeri konačno u sumrak uspjeli
ugledati Minervinu sovu i nudili su nam svoju interpretaciju koja je
trebala u potpunosti osmisliti veličanstveno putovanje apsolutne ideje
kroz pustinju apstraktnih pojmova i prašumu kontradiktornih stavova.
Nama, ostalim smrtnicima, to nije previše pomagalo jer smo te
tumače obično još slabije razumjeli nego velikog dijalektičara samoga.
A i kada se pojavila neka suvislija interpretacija, rijetko je kome padalo
na pamet da je navodni “uspjeh” u dešifriranju i onih semantički naj-
opskurnijih filozofskih pasusa mogao biti naprosto rezultat tzv. “gladi
za informacijom”. Naime, u psihologiji je ustanovljeno da ljudi suočeni
192
sa stimulusom koji ima složenu, ali posve kaotičnu strukturu, imaju ne-
svjesnu potrebu sami “uvoditi red” i u taj predmet izvana učitavati neki
smisao. Izgleda da nam je svima mentalno nepodnošljivo da budemo
duže vrijeme izloženi kompleksnom podražaju koji nudi samo infor-
macijski šum pa mi onda taj problem često rješavamo tako da objektu
pridamo neko značenje koje je, ustvari, čisti proizvod naše imaginacije.
Za razliku od kontinentalne filozofije, analitička (angloamerička)
filozofija krenula je nakon Kanta drugim putem. Ima dosta simbolike
u tome da je ključna historijska figura u ovoj tradiciji mislilac koji je po
obrazovanju bio matematičar, a ne filozof: Gottlob Frege. Jer doista,
analitička filozofija je i kasnije, razvijajući se preko Bertranda Russella i
logičkih pozitivista do današnjeg vremena, zadržala kao svoje karakteri-
stično obilježje vezu s logikom i egzaktnim znanostima te vrlo naglašen
zahtjev za jasnoćom i preciznom argumentacijom. Danas među ana-
litičkim filozofima ima toliko neslaganja o svim pitanjima da gotovo
nitko više ne smatra da ta orijentacija predstavlja filozofsku školu ili
pravac u klasičnom smislu. Jedino što te filozofe labavo povezuje (i
razlikuje od mnogih drugih) jest ono što je Bernard Williams jednom
opisao kao “svojevrstan pristup koji uključuje argumente, distinkcije
i relativno jasan način govora”. Tako shvaćena, analitička se filozofija
nastavlja na onu dugu i bogatu tradiciju u povijesti filozofije u kojoj
je osnovno sredstvo uvjeravanja bio pojmovno izoštren i maksimalno
razgovjetan argument, a ne retorika ili mistifikacija.
Stoga ako ste imali neki početni interes za filozofiju, ali ste izgubili
motivaciju za čitanje filozofskih djela nakon neugodnih sudara s teksto-
vima koji su vam izgledali kao da dolaze s oštećenog hard-diska, nemoj-
te prenagljeno reagirati. Prije nego što odlučite tu čitavu disciplinu po-
slati dovraga, imajte u vidu da to nije jedina vrsta filozofije koja postoji.
Malo potražite uokolo i uvjeravam vas da ćete naći filozofske knjige
koje ćete s uživanjem čitati i koje će biti povezane s mnogim stvarima o
kojima ste sami često razmišljali. Počnite s Davidom Humeom.
193
18. Bitak nadolazi u pet popodne
(mali filozofski igrokaz)
LICA
Metafizičar (dubok, mračan, svečan)
Laik (zbunjen, nesiguran, željan znanja)
Analitičar (površan, sitničav, podrugljiv)
MJESTO ZBIVANJA
Zračna luka u jednom njemačkom gradiću, poznatom po tome što se
u njemu prije 67 godina vidiocu M. H.-u prvi put ukazao bitak. Aero-
dromska zgrada je mala i izaziva tjeskobu (Angst), a kod osoba slabijih
živaca javljaju se strah i drhtanje. Neki s izrazom brige (Sorge) na licu
često pogledavaju na sat, a oni pored prozora (Fenster) imaju poglede
uprte u nebo. U pozadini se vidi red letenja. Velikim slovima piše:
Fluggesellschaft Erwartet Verspätung Flugnummer

Ankunft des
Luftikus 17:00 undenkbar schlechte Unendlichkeit
Seins
***
Metafizičar: Jeste li i vi ovdje radi nadolaska bitka?
Laik: Ja ne. Meni nadolaze žena i punica.
Analitičar: A meni se zagubila prtljaga pa su mi rekli da pričekam
dok se završi ova strka s metafizičarima i tom njihovom
kuglom.
Laik: O čemu Vi govorite? Kakva kugla?
Analitičar: Vi ste, izgleda, prilično filozofski neobrazovani. Zar ni-
ste znali da je bitak zapravo jedna velika kugla?
194
Metafizičar: Dragi gospodine, Vi stvari previše doslovno shvaćate.

Kada je kolega Parmenid govorio o bitku kao sfairi, on
nije mislio da je to kugla u običnom smislu riječi.
Analitičar: Pa dobro, neka se radi o nekoj neobičnoj kugli. U sva-
kom slučaju sigurno je da bitak nije ni kocka ni valjak.
Koliki je, recimo, polumjer te kugle?
Metafizičar: Opet ne shvaćate. To nije bilo mišljeno puko prostor-
no. Ideja je bila da se bitak odredi kao ono u sebi pot-
puno zatvoreno, ispunjeno, samodostatno i savršeno,
ono što nije omeđeno prazninom nebitka kao nijeka-
njem punine onog jesućeg.
Laik: Oprostite, jeste li vi diplomirali filozofiju u Zagrebu?
Metafizičar: Da, kako ste samo pogodili! Zagrebačka filozofijska
škola (točnije rečeno, mudroljubno učilište) odlikuje se
izraženom brigom za njegovanje filozofijskoga nazivlja
i za misaonu strogoću koja je s time nuždno povezana.
Štoviše, zahvaljujući temeljitim raščlambama domaćih
mislitelja pokazano je da hrvatski jezik ima sasma oči-
gledne prednosti pred nekim tzv. “svjetskim” jezicima
koji su navlastito nefilozofični. Recimo, kako filozofi-
rati na engleskom kada je taj jezik lišen čak i svakog
privida duhovnosti? Tà ti ljudi ne mogu razlikovati ni
bitak i biće (koja oba nazivaju being), a onda u svoj toj
svojoj misaono-izražajnoj zakržljalosti još doživljavaju i
čuđenje (thaumazein) kada nisu u stanju razumjeti naše
napore da dosegnemo mišljenje Ničega.
Analitičar: Samo vi nastavite, sasvim ste nadomak cilju. Ali kada
govorimo o jeziku, onda morate priznati da i hrvat-
skom katkad nedostaju termini kojima bi se direktno
izrazile neke distinkcije. Na primjer, engleski pojmovi
weather i time označeni su kod nas jednom riječju (“vri-
jeme”) pa bi to onda po vašoj logici mogao biti dokaz
nefilozofičnosti hrvatskog jezika.
Metafizičar: Pogrješno! Prvo, ako išta znate o filozofiji, onda biste
195
morali biti svjesni da nikako ne može biti isto ne razli-

kovati dvije vrste vremena i ne razlikovati bitak i biće.
Onaj tko u svome jeziku ne može razlikovati bitak i
biće osuđen je da vazda ostane beznadni daltonist u on-
tologiji, a onda, jamačno, i potpuni slijepac u ostalim
mudroljubnim stvarima. Drugo, zgoljna je laž da hrvat-
ski nema dvije riječi za navedene dvije vrste vremena.
Za englesko weather imamo staru, krasnu riječ “vje-
trozračje” koja je iz dobro znanih razloga bila sustavno
potiskivana te je kasnije i posve zaboravljena, premda je
njezino prisuće zabilježeno u mnogih hrvatskih aukto-
ra iz razdoblja punskih ratova. Uostalom, ako se kojim
slučajem i ustanovi da ta riječ, ustvari, nikada ranije nije
bila korištena, znameniti hrvatski jezikoslovac, profe-
sor Balint Ištvan, nepobitno je pokazao da je “vjetro-
zračje” posve vjerodostojna i dobro sastavljena hrvatska
riječ (koja vuče podrijetlo iz indoeuropskoga korijena
“knjurg”, jednako kao i staroperzijska osnova “ma-
sturb”). “Vjetrozračje” me se doima toliko prirodnom
i bićevitom riječju da se unaprijed sustežem i pomisliti
na mogućnost da ona ranije nije bila u uporabi.
Laik: Ali kako će takve novostvorene riječi biti prihvaćene
kada ih većina ljudi ne razumije?
Metafizičar: E, vidite, to pitanje može postaviti samo netko tko ne
doseže do razine razumijevanja onoga bitnog. Naime,
uporaba jezika zahtijeva misaoni napor. Za puko br-
bljanje, naravski, mogu vam biti dostatne svagdanje
izlizane riječi. Ali ako vam je stalo do onoga to ti en
einai, onda morate rabiti takve riječi koje čak i vi sami
možete jedva razumjeti uz krajnje misaono naprezanje,
a možda čak ni uza sve to. Tegobna je zadaća mišljenja!
Analitičar: Što je međutim s neslaganjima oko toga kako prevesti
grčko to on? Predlaže se biće, bivstvujuće, suće, jesuće,
bitkujuće...
196
Metafizičar: To je doista prijeporno. Ali to samo dokazuje bitko-

vitost našega jezika, njegovu plodnost u proizvođenju
ontologijskoga nazivlja. A kada smo jednom u posjedu
tih priručno-predručno-jezičnih oruđa, tada nam se tek
nadaje obveza pronalaženja značenjskih razlika između
tih posebičnih i nereflektiranih nositelja mogućega smi-
sla. Pače, trebali bismo biti ponositi što u izražajnom
bogatstvu stojimo čak iznad grčkoga i njemačkoga te
smo, prema tome, u mogućnosti iskazati i one mišlje-
vine koje su ranije uslijed skučenosti filozofijskoga na-
zivlja bile smatrane neizrecivima. O tomu svemu biste,
dragi gospodine, mogli podosta naučiti iz napisa veleu-
čenog šefa zagrebačke katedre za mnogoznalost, profe-
sora Stachelschweina koji djelatno vlada sa 176 jezika, a
pasivno (tj. protiv svoje volje) znade još i srpski. Zani-
ma li vas još nješto?
Analitičar: Da li mi se to učinilo ili ste doista rekli “nješto”?
Metafizičar: Dobro ste čuli. Jedini je ispravni oblik “nješto” i usrdno
se nadam da će taj likoslovni izraz ubrzo ući u svagda-
nju uporabu. Ako želite, rado ću vam rastumačiti zbog
čega je tako.
Analitičar: Ostavimo to bolje za njeku kasniju priliku. Razgovaraj-
mo, ako baš moramo, o nječem drugom.
Metafizičar: Vrijedi. Predlažem da tematiziramo mogućnost isprvič-
nih sklopidbenih izričaja.
Analitičar: Molim?
Metafizičar: Kažem, tematizirajmo mogućnost isprvičnih sklopid-
benih izričaja.
Analitičar: Ne razumijem, internacionalizirajte mi to malo.
Metafizičar: E pa dobro, riječ je o temeljnu Kantovu pitanju koje je
u ranijem nezgrapnom jeziku punom suvišnih tuđica
bilo znano kao pitanje o mogućnosti sintetičkih sudova
a priori.
197
Analitičar: Aha. Sada shvaćam. Isprvično je a priori, a sklopidbeno

je sintetičko. Ali nije mi jasno što ste dobili time što ste
Kantovo pitanje preveli u te svoje novokomponirane
kategorije.
Metafizičar: Dragi moj, ništa tu nije od jučer. Recimo, nema po-
vijesnog dokaza da riječ “sklopidben” nije obilato ra-
bio Juraj Dalmatin, a držim da bi se ta riječ zasigur-
no mogla pronaći i u pokojem od srednjovjekovnih
napisa širokobrijeških franjevaca o razglobi Svetoga
Trojstva, samo kada ti tekstovi ne bi bili, avaj, nepo-
vratno zagubljeni. No, da odgovorim, prednost moje
inačice Kantova pitanja sastoji se u tome što, dok nam
riječ “sintetički” budi posve izvanjske i neposredova-
ne asocijacije (npr. na košulje od sintetike), dotle nam
“s-klopidba” razotkriva etimologijsku srodnost s onim
“syn-thesis”, do čega je Kantu, valjda je to bjelodano,
jedino bilo stalo. Da zaključim: ukoliko ne smogne-
mo dovoljno odvažnosti da se stalno i iznova vraćamo
izvornom promišljanju jezičnih korijena svih naših fe-
nomenologijski temeljnih pojmovnih sastavnica, onda
bismo ipak morali znati da smo ustuknuli upravo pred
samim proplankom neskrivenosti (a-letheia) i da nam u
shematizmu analitike unutarnjeg zora zanavijek izmiče
transcendentalna apercepcija čiste uobrazilje.
Laik: Oprostite, ima li netko od vas tabletu protiv glavobolje?
Osjećam se kao da mi je nakovanj pao na glavu s petog
kata.
Metafizičar: Evo, izvolite. Ja uvijek imam tablete jer imam sličnih
problema. No, to je posvemašnje prirodno. Kada se na-
prežete da trčite, poslije vas bole noge; što će vas pak
boljeti ako ne glava, kada se naprežete da mislite? Što-
više, ako čovjeka ne boli glava, to samo znači da nije
uložio potrebiti napor oko same stvari (die Sache selbst)
Ili, kako je rekao Rilke: “Ako si filozof pravi, nešto te
uvijek štreca u glavi!”
198
Podaci o tekstovima
1. Bauk desnice (Start, 29. 4. 1989.)
2. Desno = glupo? (Jutarnji list, 19. 6. 2010.)
3. Spavajte i dalje čvrsto, ljevičari! (Jutarnji list, 10. 7. 2010.)
4. Čari kapitalizma (ranije neobjavljeno)
5. O nasljednosti inteligencije (Jutarnji list, 14. 12. 2006.)
6. Homoseksualni brak: pobjeda političke korektnosti i loših argumenata
(Prolegomena, 6, 2007., 5.-28.)
7. O diskriminaciji i sličnim smrtnim grijesima (ranije neobjavljeno)
8. Tko će platiti besplatni studij? (Jutarnji list, 30. 5. 2009.)
9. Crveno i crno: o komunističkom antifašizmu (Jutarnji list, 27. 9. 2008.)
10. Ministrovo novo ruho (Slobodna Dalmacija, 4. 9. 2002.)
11. Filozofi prakse ponovno jašu (Slobodna Dalmacija, 27. 11. 2002.)
12. Hrvatski helsinški odbor? Ne, hvala! (Jutarnji list, 6. 8. 2011.)
13. HHO tone još dublje (Jutarnji list, 20. 8. 2011.)
14. Haška presuda pada na ispitu iz logike (Jutarnji list, 24. 12. 2011.)
15. Filozofska matineja: jedno intelektualno sazrijevanje (Prolegomena, 7,
2008., 207.-222.)
16. U potrazi za tajnovitom Carmen de Macedo (Inside Higher Education,
31. 1. 2011.)
17. Top lista slavnih filozofa (Jutarnji list, 6. 11. 1999.)
18. Bitak nadolazi u pet popodne (Feral Tribune, 1995.)
199
O autoru
Neven Sesardić rođen je u Beogradu 1949. godine. Sveučilišnu karijeru za-

počeo je na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a kasnije
je radio na sveučilištima u Sjedinjenim Američkim Državama, Japanu, En-
gleskoj i konačno u Hong Kongu (gdje predaje filozofiju posljednjih 12 go-
dina). Objavio je knjige “Fizikalizam” (Beograd, 1983.), “Marxian Utopia”
(London, 1985.), “Iz analitičke perspektive” (Zagreb, 1991.), “Making Sense
of Heritability” (Cambridge, 2005.), a i brojne članke u vodećim filozofskim
časopisima. Sesardićev osnovni interes je filozofija znanosti, a posebno one
teme u kojima znanost dolazi u konflikt s političkom ideologijom.
200

Neven Sesardić, Iz Desne Perspektive

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Neven Sesardić, Iz Desne Perspektive

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Neven Sesardić

Biblioteka “Večernji edicija”

Prijelom i priprema za tisak

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i

Ova se knjiga sastoji od tekstova koji su uglavnom bili objavljivani tije-

I. Desnica za početnike .......................................................... 25

II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja! ................. 61

III. Ruka iz groba: preostali tragovi komunizma ...........115

IV. Haški sud i oko njega ......................................................137

V. Filozofija u ležernijem tonu ..........................................163

U ovom ću uvodu dati osnovne informacije o svakom od pet dijelova

Još jedan primjer koji pokazuje koliko je bilo teško osloboditi se

Posebno su intelektualci (i to ne samo u Hrvatskoj) skloni takvom

Da stvar bude gora, ima čak slučajeva da su studenti doslovno bje-

hološke razlike mogle imati biološko objašnjenje. Evidentno, riječ je o

Stvari su išle dotle da je i kompanija Jima Hensona (tvorca Mup-

ćemo se pak uvjeriti da se iza vidljivog neposrednog efekta javnog fi-

s jednako krvavim tragom može postati idol milijuna ljudi i simbol

praksisovštine izjavljuje kako je hrvatska nacija “genetski poremećena”

Da, istina je da vlada nastoji realizirati svoje deklarirane ciljeve koji

čak i “prijatelja” s Facebooka. U tom je mojem uzorku većina podržala

zofiji, rađanja interesa za politiku i otkrivanja kako se filozofski idea-

Pogledajte sljedećih deset kvadratića koji prikazuju različita moguća

se čovjek nađe baš na onoj strani koju je nastojao (i uspio) zbrisati s

ni teror ni podmićivanje (premda Bog zna da je bilo dosta i jednog i

Nije stoga neobično što se na samoj ljevici opozicija između lijevog i

U vezi s većinom otvorenih političkih pitanja ja bih sam sebe klasifici-

Neugodni pogledi čuđenja

prosječni kvocijent inteligencije od onih koje su glasale za Busha. Tu

Poanta je ovdje da mnogi političari u svom javnom djelovanju po-

Lako je naslutiti što se u takvoj situaciji događa. Mnogi inteligen-

Znanstvenici, politika i kritičko mišljenje

političari Demokratske stranke (Al Gore, Hillary Clinton, John Kerry,

“Neko uzbuđenje mi se penje uz nogu”

premda je 2004. godine 51% američkih birača glasalo za Busha, među

3. Spavajte i dalje čvrsto, ljevičari!

Louis Armstrong je jednom rekao: “Ako imate potrebu pitati što je

Tko je u Socijalističkoj internacionali?

Također, svaki će čitatelj lako pogoditi koja je od tih dviju stranaka

Treba još reći da opredjeljivanje ljudi prema različitim pitanjima

Jesu li Havel i Michnik nenormalni?

Još jedan desničarski moron?

šću da okupi i sluša nepristrane eksperte iz raznih područja i realistič-

Doktore, jesam li poremećen?

tra, filozof Herbert Marcuse, glavni ideolog još uvijek glorificiranog

Kapitalizam na optuženičkoj klupi

Sredinom osamnaestog stoljeća u pretkapitalističkom Londonu

Ako želiš pobijediti, moraš i onom drugome dopustiti da pobijedi!

trošača, a da pritom ugađanje interesima druge strane nije primarni cilj

potroše svoj novac te da na optimalan način zadovolje svoje vlastite

menta koji su, čini mi se, najpopularniji u suvremenom antikapitalistič-

ne manifestacije širom svijeta, čiji predstavnici rezolutno tvrde kako je

Najveća je nezgoda u svemu to što s jedne strane običan čovjek

silne novce dokaz da je njihova pohlepa poremetila normalno funkcio-

nih direktora trebale biti proporcionalne tržišnoj kapitalizaciji njiho-

Nakon što se rezolutno založio protiv pomaganja onim siromašni-

Kako je pak došlo do takvog raskoraka između službene kategorije

Iz svega proizlazi da je problem siromaštva izuzetno složen, počevši

Neosporno je da se ljudi međusobno razlikuju u pogledu mnogih psi-

To je prilično čudno jer upravo u filozofiji konsenzus uvijek pred-

Kroz genetiku u politiku

dući da u tom scenariju utjecaj škole, roditelja i materijalnog statusa,

Kako se kalio čelik