1

Empedoklo

Hermann Diels, Predsokratovci. Fragmenti, sv. I, Zagreb: Naprijed, 1983, str. 245-324.

UČENJE

28. ARISTOTEl, Metaphysica A. 3. 984a 8. Empedoklo uzima četiri elementa dodavši onima
o kojima se govorilo [naime vodi, zraku i vatri] zemlju kao četvrto; kaže naime da su trajna i
da ne postaju već se u većoj ili manjoj količini miješaju u jedno i rastavljaju iz jednoga.
SIMPLICIUS, In Phys. 25. 21. [prema A 7; iz Theophr.]. On uzima četiri tjelesna elementa,
vatru, zrak, vodu i zemlju, vječna bića, koja se mijenjaju samo s obzirom na veličinu ili
malešnost, prema tome da li se spajaju ili rastavljaju, potom principe u pravom smislu riječi
koji ih pokreće, Ljubav i Mržnju. Stoga je nužno da se elementi neprestano naizmjence kreću
bilo da ih Ljubav sad spaja, bilo da ih Mržnja sad rastavlja; zato, prema njemu, i ima šest
principa. I doista on Mržnji i Ljubavi pripisuje tvoračku snagu onda kad govori: „čas ...
raziđe“ [B 17, 7. 8], a i njih stavlja u isti red s ona četiri elementa, kad govori: „a čas ... duga“
[B 17, 17 – 20].

29. PLATO Soph. 242 c d. Čini mi se da nam svaki (od onih koji su pokušali odrediti koliko
ima bića i kakva su) priča neku priču kao da smo djeca. Jedan tvrdi da postoje tri bića i da
neka od njih nekako kadikad međusobno ratuju, a katkada, postajući čak prijatelji, sklapaju
brakove, rađaju djecu i othranjuju potomke. Drugi, utvrdivši da su dva, vlažno i suho ili toplo
i hladno, ujedinjuje ih i udaje [usp. 60 A 4?]. Naše pak elejsko pleme, počevši od Ksenofana i
još prije [usp. B 6 Phileb. p. 16 C D], videći samo jedno u onome što se naziva sve, nastavlja
priče u tom smislu. Ali jonske i sicilske Muze [Heraklit i Empedoklo] kasnije rasudiše da je
najsigurnije to oboje isprepletati i govoriti da je biće i mnoštvo i jedno a da ga, drži na okupu
mržnja i Ljubav. „Ono naime što se razjedinjuje, neprestano se sjedinjuje“ [tvrde čvršće Muze
[22 B 10], a mekše odustaše od toga da je to svagda tako te kažu da je sve zaslugom
Afroditinom naizmjence ponekad jedno i prijateljsko, a ponekad mnoštvo i zbog neke Mržnje
u ratu sa samim sobom. [31 B 17].

30. [PLUTARH] Stromat. ap. Eus. P. E. I 8, 10 (D. 582; iz Teofrasta kao br. 31 i dalje).
Empedoklo iz Akraganta uzima četiri elementa, vatru, vodu, zrak i zemlju, a kao njihov uzrok
Ljubav i Mržnju. Kaže da se od prvoga miješanja tih elemenata odijelio zrak i proširio svuda
naokolo; nakon zraka pobjegla je vatra, i nemajući drugoga prostora jurila prema gore pod led
u zraku. Postoje dakle u krugu dvije polutke koje se kreću oko Zemlje, jedna sva od vatre, a
druga od zraka smiješana s malo vatre za koju misli da je noć. Početak gibanja je nastao od
toga što je vatra slučajno negdje potisnula tu smjesu. Sunce po svojoj prirodi nije vatra, već
odsjev vatre sličan onome koji nastaje od vode. Za Mjesec kaže da se sam sačinio od zraka što
ga je zadržala vatra. Taj se naime skrutio kao i grad. Svjetlost ima od Sunca. Vodeći princip
nije u glavi ni u grudima, nego u krvi. Stoga svaki čovjek prednjači u onome dijelu tijela u
koji se razlilo više (misli toga vodećega principa).

31. HIPPOL. Ref. I 3 (D. 558, W. 9). (1) Empedoklo, pojavivši se nakon njih [pitagorovaca],
reče mnogo toga o prirodi demona, da upravljajući zemaljskim stvarima idu amo-tamo i da ih
je vrlo mnogo. On reče da je princip svemira Mržnja i Ljubav te umna božanska vatra monade
i da se sve sastoji od vatre i da će se u vatru rastvoriti. S tim se mišljenjem donekle slažu i
stoici koji iščekuju propast svijeta od ognja.
 2

(2) Od svih najviše pristaje uz metemsomatozu (premještanje duše iz jednog tijela u drugo)
kad je rekao ovako: „Nekoć ... mora“ [B 1171] (3) On reče da se duše sele u tijelo svih živih
bića. I upravo njihov učitelj Pitagora izjavi za sebe da je Euforb koji je s vojskom krenuo na
Troju tvrdeći da prepoznaje štit.

32. AËTIUS, I 7, 28 (D. 303; usp. Stob. I 35, 17 W.). (Po Empedoklu jedno je kuglasto,
vječno i nepomično i da je jedno) i jedno je nužnost, četiri elementa njezina tvar a Mržnja i
Ljubav oblici. Jednako tako kaže da su elementi bogovi, a kozmos njihova mješavina te da
osim (njih postoji Sfairos u koji će se sva ona) rastaviti, u tu jednoliku tvorevinu. Misli da su
duše božanske a da su božanski i oni koji se čisti na čist način druže s njima.

33. – I 3, 20 (D. 286). Metonov sin Empedoklo iz Akraganta kaže da postoje četiri elementa,
vatra, zrak, voda i zemlja, a dvije snage koje upravljaju nastajanjem, Ljubav i Mržnja, od
kojih je prva ujediniteljska a druga razdvojna. Kaže ovako: „Četiri ... vrelo“ [B 6]. Zeusom
naime naziva ognjenu tvar i eter, Herom životvornom zrak, zemlju Aidonejem, a Nestisom i
zemaljskim vrelom sjeme i vodu. Aliegor. hom. script. (možda Plutarh) kod Stob. Ecl. I 10,
11 b p. 121 W. (usp. Plut. Vit. Hom. 99). Empedoklo naziva Zeusom ognjenu tvar i eter,
Herom životvornom zemlju, zrakom Aidoneia jer nema vlastite svjetlosti, nego je svijetao od
sunca, Mjeseca i zvijezda, Nestisom i zemaljskim vrelom sjeme i vodu. Od četiri se dakle
elementa sastoji sve, priroda kojih ga je sastavila od suprotnosti, suhoće i vlage, topline i
hladnoće, njihovim uzajamnim srazmjerom i miješanjem proizvodeći sve i trpeći pojedinačne
promjene, ali ne dopuštajući rastvaranje svega. Kaže naime ovako: „Čas se ... put kreće.“ [B.
17, 7. 8]. HIPPOL. Ref. VII 29 (p. 211 W.) prema B 6 [iz Plutarhova spisa o Empedoklu?,
usp. v 20 p. 122, 5]. Zeus je vatra, Hera životvorna jest zemlja koja rada plodove za život,
Aidonej je zrak, jer samo njega ne opažamo iako kroza nj vidimo sve, Nestis je voda, ona
naime, iako je jedino nosilo hrane [uzročnost] svemu što se hrani, sama po sebi ne može
hraniti ono što se hrani. Da ih naime, kaže, hrani, živa bića nikada ne bi obuzela glad, jer na
svijetu uvijek ima vode napretek. Zbog toga vodu zovu Nestisom, jer iako je uzročnost hrani,
nije u stanju hraniti ono što se hrani. PHILODEM. de pietate 2 p. 63 G. (Philippson Herm. 55,
1920, 277) Empedoklo u svojim himnama kaže da su Hera i Zeus zrak i vatra (usp. A 23).

34. GALEN. in Hipp. mat. hom. XV. 32 K. CMG v 9, 1 p. 19, 7. Empedoklo je smatrao da
od četiri nepromjenljiva elementa nastaje rađanje složenih tijela, a ti su prvi elementi
međusobno tako smiješani kao kad bi tko, detaljno zdrobivši i pretvorivši u prah rđu od
željeza, mjed, kadmij i galicu, tako ih smiješao da se nijedno od njih bez drugoga ne može
uzeti u ruke. Ibid. p. 27, 22. Hipokrat je prvi, za koga znamo, ukazao da se elementi
miješaju... i to se razlikuje od Empedokla: i ovaj naime kaže da smo od istih elemenata, koja
označuje i Hipokrat, nastali mi i sva ostala tijela na zemlji, ali ne od međusobno miješanih,
nego primicanih i dodirivanih u malim dijelovima.
35. AËT. 11 7, 6 D. 336. Empedoklo je govorio da mjesta elemenata nisu posve stalna i
određena, nego da ih sve međusobno mijenjaju, tako da je zemlja nošena uvis, a vatra niže.
36. ARISTOTEL, De generatione et corruptione B 3. 330 b 19. Neki kažu, kao Empedoklo,
da ih je upravo Četiri; a i on ih svodi na dva: nasuprot vatri naime stavlja sve ostale.

37. – ARISTOTEL, Metaphisica A 4. 985a 21. I Empedoklo se služi uzrocima više negoli
taj [nego Anaksagora], ali ne još u dovoljnoj mjeri pa u njima ne nalazi ono s čime se slaže sa
samim sobom: njemu doista često Ljubav rastavlja, a Mržnja sastavlja. Kad se naime cjelina
djelovanjem Mržnje dijeli na svoje elemente, vatra se spaja u jedno kao i svaki od ostalih
elemenata; obratno, kad se oni djelovanjem Ljubavi spajaju u jedno, nužno je da se dijelovi
svakoga od njih ponovo rastavljaju. Empedoklo dakle, za razliku od svojih prethodnika, prvi
 3

uvede razdiobu toga uzroka ne uzevši jedan jedini izvor kretanja, nego različite i suprotne.
Osim toga, prvi utvrdi da postoje četiri elementa za koja se slaže da su u obliku tvari. Ipak se
ne služi sa sva četiri, već kao da su samo dva, s jedne strane vatrom po sebi, a s druge
njezinim suprotnostima kao jednom prirodom, tj. zemljom, zrakom i vodom. Ako tko
razmatra što proizlazi iz njegovih stihova, to može dokučiti.
38. – ARISTOTEL, Phys. Θ 1.2 5 2a 7. Čini se da je Empedoklo rekao da je po nekoj
nužnosti svojstveno stvarima da Ljubav i Mržnja u njima naizmjenično prevlađuju i izazivaju
kretanje, a da u međuvremenu miruju.
39. – ARISTOTEL, Metaphys. A 4. 984b 32. Budući da se primjećivalo da su i suprotnosti
dobra prisutne u prirodi, i ne samo red i lijepo već i nered i ružno, i to više zla nego dobra i
više lošega nego lijepog, zato jedan drugi (filozof) uvede Ljubav i Mržnju, svaku od njih kao
njihov uzrok. Ako naime tko ide do kraja i sudi po smislu a ne po onome što Empedoklo
izlažući nepotpuno govori, otkrit će da je Ljubav uzrok dobra, a Mržnja zla; prema tome, ako
bi tko tvrdio da Empedoklo na neki način utvrđuje, i to prvi utvrđuje, dobro i zlo kao izvore,
možda bi razborito govorio, ako je doista uzrok svakoga dobra samo dobro [i uzrok svakoga
zla zlo].
40. – ARISTOTEL, de gen. et. corr. B 6. 333b 19. Ali [Empedoklo] samo miješanje hvali.
Ipak Ljubav, a ne Mržnja dijeli elemente koji su po prirodi prije boga; a i oni su bogovi.
41. PHILOP. de gen. et corr. 19, 3 Vitelli. [Empedoklo] se naime suprotstavlja pojavama
niječući promjenu elementa koja je očita, a i sebi, jer tvrdi da su elementi nepromjenljivi i da
ne nastaju jedan iz drugoga, nego sve ostalo od njih; a opet kaže da pod vlašću Ljubavi sve
postaje jedno i da se ostvaruje Sfairos koji je bez kakvoće, tako da se u njemu ne čuva ni
svojstvo vatre ni nekoga od ostalih elemenata, jer svaki od njih odbacuje svoj vlastiti lik.
42. ARISTOTEL, de caelo Г [3, 2. 301] 14. Nije razumno izvoditi postanak od elemenata
odijeljenih i u pokretu. Zato i Empedoklo ne spominje onaj (postanak) za vrijeme Ljubavi: ne
bi naime bio mogao sastaviti nebo izrađujući ga od odijeljenih elemenata i spajajući ga s
pomoću Ljubavi; kozmos se naime sastoji od različitih elemenata. Stoga je nužno da nastaje
od jednoga i to u kojem su elementi spojeni de gen. et corr. B 7. 334a 5. Istodobno kaže da se
kozmos nalazi u istom stanju sada u vremenu Mržnje kao i prije u vremenu Ljubavi.
43. – de gen. et corr. B 7. 334a 26. Za one koji govore kao Empedoklo kakav će biti način
(oblikovanja)? Nužno je da to bude spoj kao što je to zid načinjen od opeka i kamenja; i to će
mješavina biti od nepromijenjenih elemenata koji u malim dijelovima leže jedni do drugih;
tako će biti i za meso i za sve ostalo. AËT. I 13, 1 (D. 312). Empedoklo je govorio da su
postojali prije četiri elementa najmanji djelići kao elementi iz jednakih dijelova prije
elemenata (homeomerije). 17, 3 (D. 315). Empedoklo i Ksenokrat sastavljaju elemente od
manjih tvari koje su vrlo malene i tako reći elementi elemenata. Galen. in. Hipp. de. nat. h.
XV 49 K CMG V 9, 1 p. 27, 24. I on naime [Empedoklo] kaže da smo od istih elemenata,
koje (označuje) i Hipokrat, nastali i mi i sva ostala tijela na zemlji, ali ne od međusobno
miješanih, nego od primicanih i dodirivanih u malim dijelovima [usp. IV 762 u male dijelove
smrskavanih].
43a. – de caelo Г 6. 305a 1. Ako se rastvaranje zaustavi, tijelo u kojem se ono zaustavlja bit
će ili nedjeljivo ili pak djeljivo, ali ipak nikada neće biti podijeljeno kako to hoće tvrditi
Empedoklo. Usp. B 159.
44. AËT. 124, 2 (D. 320). Empedoklo, Anaksagora, Demokrit, Epikur i svi koji sastavljaju
kozmos skupljanjem malih čestica tijela, uvode spajanje i odvajanje, ali ne pravo rekavši
postajanje i uništavanje; to naime ne nastaje mijenjanjem po kakvoći, nego spajanjem po
količini. Sup. ARISTOT. De caelo 3, 5.
45. – I 26, 1 (D. 321). Empedoklo kaže da je supstancija nužnosti uzrok koji se može služiti
principima i elementima. PLUT. de an. procr. 27, 2 p. 1026b. Nužda, koju mnogi nazivaju
sudbinom, za Empedokla je Ljubav i Mržnja.
 4

_______________________

46. ARISTOT. Phys. A 4. 187a 20. Po drugima se suprotnosti odjeljuju od jednoga u kojem
se nalaze, kako to tvrdi Anaksimandar i oni koji tvrde da postoji jedno i množina, kao što su
Empedoklo i Anaksagora. I oni naime izvode ostalo iz mješavine. Ali se međusobno razlikuju
u tome što jedan [Empedoklo] za to ustanovljuje kružno kretanje, a drugi [Anaksagora] pak
jednosmjernost, i za ovoga postoje neizmjerne homeomerije i suprotnosti, a za onoga pak
takozvana (četiri) elementa.
47. AËT. I 5, 2 (D. 291). Po Empedoklo kozmos je jedan, ali ipak kozmos nije sve, nego
samo neki mali dio svega, a ostalo je nedjelatna tvar (materija).

48. PLATO Leg. X 889b [Empedoklove pristaše] kažu da sve – vatra, voda, zemlja i zrak –
postoji učinkom prirode i slučaja, a ništa od toga učinkom umjetnosti (tehne); da su i tijela,
nastala nakon toga, tj. Zemlja, Sunce, Mjesec i zvijezde, postala od tih posve beživotnih
elemenata. Ali se učinkom slučaja svako od tih počela kreće vlastitom snagom kojom se
susrelo ono što se nekako zgodno slaže, toplo s hladnim, suho s mokrim, meko s tvrdim, i
uopće sve što se posredstvom slučaja smiješalo nužnim miješanjem suprotnosti: tako je, i
zahvaljujući tim počelima, kažu, nastalo nebo i sve što je na nebu, i sva živa bića i sve
raslinje, i od toga su, kažu, nastala sva godišnja doba, ne posredstvom uma ni nekoga boga ni
umjetnosti, nego, ono što mi govorimo, po prirodi i slučaju.
49. PHILO de provid. II 60 p. (lat). [Aucher, s ispravcima Conybeareovima]. Čini se da se
na isti način, kako kaže Empedoklo, ustrojavaju i dijelovi svijeta. Pošto se naime eter odijelio,
zrak i vatra odletješe gore i oblikova se nebo koje stade kružiti u vrlo širokom prostoru. Vatra
pak, koja je bila ostala malo niže od neba, i sama se zgusnu u sunčane zrake. Zemlja se pak
posve zaustavi stječući se u jedno i pojavljujući se u sredini zbijena nekom nuždom. Nadalje,
oko nje se sa svih strana eter, jer je bio mnogo lakši, okreće i nikada ne prestaje. Od toga
vremena uzrok mirovanju je po bogu (?), a ne po mnogim kuglama što su izmjenice
postavljene jedna poviše druge, kojih im kružna kretanja izgladiše oblik, jer je oko nje (sc.
Zemlje) ovijen neke vrste čudesan krug (ima naime moć velikoga i mnogostrukog oblika);
zato ona ne pada ni ovamo ni onamo. AËT. II 6, 3 (D. 334). Empedoklo kaže da se najprije
odijelio eter, zatim vatra, onda zemlja iz koje je, žestinom kružnoga kretanja snažno stlačene,
izbila voda; iz nje je ispario zrak, i od etera nastalo nebo, od vatre sunce, a od ostalih se
počela zgusnuta zemaljska kora.
50. ART. 11 31, 4 (D. 363). Empedoklo kaže da je razmak po širini već nego visina od
zemlje do neba, a to je uzdizanje od nas do njega, jer je nebo protegnuto vise u tom smjeru
zbog činjenice što je kozmos gotovo kao jaje sastavljen. 1, 4 (D. 328). Empedoklo kaže da je
sunčeva putanja opseg granice kozmosa. 10, 2 (D. 339). Empedoklo kaže da je njegova (sc.
kozmosa) desna strana prema ljetnom obratniku, a lijeva prema zimskom.
51. – II 11, 2 (D. 339). Empedoklo kaže da je nebo tvrdo, da je od zraka djelovanjem vatre
zgusnuta poput kakva kristala i da na svakoj od polutki sadrži ognjeni i zračni dio. ACHILL.
Is. 5 p. 34, 29 M. Empedoklo tvrdi da je ono kristalasto, sastavljeno od sleđene tvari. SCHOL.
BASILII 22. (izd. Pasquali Gött. Nachr. 1910, 200, 219). Empedoklo kaže da je nebo
zgusnuta voda i kao neki kristalasti pust (klobuk). LACTANT. de opif. dei 17, 6. (lat.) Ako
mi tko reče da je nebo od mjedi ili od stakla ili, kako kaže Empedoklo, od sleđena zraka, hoću
li se odmah s time složiti? [iz Varonova Tuberona; usp. § 5 Dox. 198 1]
52. – II 4, 8 (D. 331). Empedoklo kaže da kozmos propada prema tome ima li prevlast
Mržnja ili Ljubav. SIMPL. de caelo 293, 18. Drugi pak govore da isti (sc. kozmos)
naizmjence nastaje i propada, da ponovo nastavši ponovo propada i da je taj slijed vječan, kao
što Empedoklo koji govori da, kad Ljubav i Mržnja preko svojih granica uzimaju maha, prva
 5

ujedinjuje sve u jedno, uništava kozmos Mržnje i od toga tvori Sfairos, a da Mržnja ponovo
razdvaja elemente i tvori ovakav kozmos (slijedi B 17, 7 13). 305, 21. Platon, Empedoklo,
Anaksagora i ostali filozofi prirode čini se da prenose postajanje složenog od jednostavnog na
ovaj hipotetičan način [tj. poradi obuke 304, 5]... kao da se s vremenom proizvelo nešto od
čega postaje ono što postoji. ARISTOT. Metaphys. B 4 1000b 18. Empedoklo naime jedna od
bića ne smatra uništivima i druga neuništivima, nego sva uništivima osim elemenata.
53. – II 13, 2 (D. 341). Empedoklo kaže [sc. da su zvijezde] vatrene zbog toga što su od
ognjene tvari koju je zrak u sebi sadržavao i izbacio prigodom svoga prvog rastavljanja.
54. – II 13, 11 (D. 342). Empedoklo kaže da su zvijezde stajačice sabite u kristal a da su
planeti slobodni.
55. ACHILI. Is. 16 p. 43, 2 M. Ima, ih koji kažu da je Sunce prvo, Mjesec drugi a Kron
treći. Ali je mišljenje većine da je Mjesec prvi, jer tvrde da je on dio otrgnut od Sunca. Tako i
Empedoklo: „Kuglasta... Zemlje“ [B 45].
56. AËT. 11 20, 13 (D. 350). Empedoklo kaže da postoje dva Sunca: jedno izvorno, vatra,
koje se nalazi na jednoj od dviju polutki kozmosa i koje ispunja to polutku, stalno postavljeno
nasuprot svom vlastitom odsjevu; drugo primjetno, odsjev na drugoj polutki ispunjenoj
zrakom pomiješanim s toplotom, odsjev koji nastaje poradi zaobljenosti Zemlje prelamanjem
svjetlosnih zraka prema kristalastom Suncu i koji se vuče u vrtnju kretanjem Sunca od vatre.
Kako bi se reklo ukratko [saževši], sunce je odsjev vatre oko zemlje. 21, 2 D. 351. Ono iz
odsjeva jednako je zemlji.
57. ARISTOTEL, De anima B 6. 418b 20. Nije točno kad Empedoklo, niti ako tko drugi
tvrdi poput njega, da se svjetlost prenosi i da se ponekad nalazi na sredini između Zemlje i
onoga što je okružuje a da mi to ne opažamo... u kratkom naime razmaku može se ne opažati,
ali da se ne opaža od izlaska do zapada sunca, to je pretpostavka odveć smiona. de sensu 6.
446a 26. Kao što kaže i Empedoklo, svjetlost koja potječe od Sunca prije stiže na sredinu,
prije negoli do našega vida i zemlje. Usp. PHILOP. de anima 344, 34 (uz Ar. 418b 20).
Empedoklo koji je govorio da je svjetlost tijelo koje otječe iz tijela koje svijetli i da najprije
stiže na područje između Zemlje i Neba, zatim do nas, a da se zbog brzine to njezino gibanje
ne primjećuje. COD. ATHENIENS. 1248 st. XVIII, početak (Optička rasprava) f. 110.
Postoji drugo mnijenje, (tj.) onih koji kažu da je svjetlost plam sjaja sastavljen od sitnih
dijelova izbacivan vrlo velikim potiskom; to je mnijenje po svoj prilici Empedoklovo. Tvrde
da se to može dokazati ovim dokazima: ono u čemu se protežu osobine tijela, to je tijelo, ali
su svojstva svjetlosti odsjev i lom, a to su osobitosti jedino tijela: ona je dakle tijelo.
58. ART. II 8, 2 (D. 338). Empedoklo kaže da su se polovi, budući da se zrak povukao pred
naletom Sunca, nagnuli, pa prema tome i čitav kozmos, i to da su se sjeverni dijelovi podigli,
a južni snizili. 23, 3 (D. 353). Empedoklo kaže da se Sunce okreće jer ga kugla što ga
okružuje i tropski krajevi priječe da ide ravno do granica svega.
59. – II 24, 7 (D. 354). Empedoklo kaže da Sunce pomrčava jer Mjesec prolazi ispod njega.
60. – II 25, 25 (D. 357). Empedoklo kaže da je Mjesec zgusnut zrak, oblakolik, koji je
stvrdnula vatra te je čvrst. PLUT. de fac. in orbe lun. 5, 6 p. 922c. I doista zamjeraju
Empedoklu kad prikazuje Mjesec kao led od zraka sličan tuči koji okružuje kugla od vatre.
ALT. II 27, 3 D. 358. [Mjesec je] diskolik. PLUT. Quaest. Rom. 101 p. 288b. Vidljivi oblik
Mjeseca, kada je pun, nije okrugao kao kugla, nego je lećast i diskolik, a kako to misli
Empedoklo, takav je i njegov stvarni ustroj. AËT. 11 28, 5 D. 358. Tales je prvi tvrdio da
Sunce osvjetljuje Mjesec. Pitagora, Parmenid, Empedoklo... jednako tako.
61. – II 31, 1 D. 362. Empedoklo kaže da je Mjesec dvostruko udaljen od Sunca koliko od
Zemlje (Plot.); udaljenost Mjeseca od Zemlje je dvostruka koliko od Sunca (Stob.) [treba da
znači: Sunce je dvostruko udaljeno od Zemlje koliko Mjesec.]
 6

62. HIPPOL. I 4, 3 D. 599, W. 9. Kao što je Empedoklo tvrdio da je čitavo naše područje
puno zala i da se ta zla iz prostora koji okružuje Zemlju uspijevaju smjestiti sve do Mjeseca,
ali da ne idu dalje jer je čitav prostor s one strane Mjeseca čistiji, tako se i Heraklitu učinilo.
63. ARISTOT. Meteor. B 9. 369b 12 o bljesku. Neki kažu da u oblacima ima vatre.
Empedoklo tvrdi da je ona ono što se zadržava od sunčevih zraka. AËT. III 3, 7 D. 368.
Empedoklo kaže da postoji upad svjetlosti u oblak koja istjeruje zrak koji joj se opire: njezino
gašenje i njegovo paranje prouzrokuje grmljavinu, sijevanje, bljesak a napetost bljeska grom.
64. OLYMPIOD. in Meteor. A 13, 102, 1 Stüve. Što je to što ih (vjetrove) pokreće kosim
kretanjem? Ne to što se ono što je od zemlje i vatre kreće suprotnim kretanjem, kako je to
mislio Empedoklo, nego to što se zrak kružno kreće.
65 AËT. III 8, 1 (D. 375). Empedoklo i stoici kažu da zima nastaje za prevlasti zraka koji
svojom gustoćom tjera (Sunce) više prema gore, a ljeto za prevlasti vatre kad ga tjera više
prema dolje.
66. PHILO de prov. II 61 p. [po Aucheru i Conybeareu] (lat.) Zatim Empedoklo U
zaključku kaže o moru: pošto se skrutnulo ono što bijaše na samom rubu obale ponajviše
poput grada [usp. A 30 I 288, 31], od blatne vode (nastade) zemlja. Štogod je naime vlažno u
zemlji, to na njezinim položitim i niskim predjelima što je moguće jačim sastavima odasvud
kako to obično biva zbijahu vjetrovi koji pušu nadmećući se. TZETZ. Exeg. Iliad. p. 42, 17
izd. Herm. Prema filozofu prirode Empedoklo i nakon pojave zemlje i mora elementi su se (1)
nadalje bez reda kretali i čas je bila jača vatra i palila, a čas se vodena struja prelijevala i
plavila. AËT. III 16, 3 (D. 381). Empedoklo kaže da zbog većeg pritiska voda proizlazi iz
zemlje koja pali sunce [usp. 11 6, 3 i B 55]. AELIAN. Hist. an. IX 64. Kaže Aristotel, i
Demokrit prije njega, a treći i sam Teofrast tvrdi da se ribe ne hrane slanom vodom, nego
slatkom vodom koja se nalazi u moru [usp. de caul. pl. VI 10, 2]. I budući da se to na neki
način čini nevjerojatnim, sin Nikomahov, naumivši potkrijepiti što je rečeno, govori [Hist. an.
Θ 2 590a 24] da u svakom moru ima pitke vode i da se to dokazuje ovako: kadkod bi tko,
napravivši voštanu posudu šuplju i tanku, uronio je praznu u more pošto ju je vezao tako da se
odatle može izvući, nakon što prođe noć i dan, vadio bi je ispunjenu, punu slatke i pitke vode;
a i Empedoklo Akraganćanin govori da u moru ima nešto slatke vode koja nije svima vidna,
ali je ribama hranjiva. I za tu slatku vodu u slanoj navodi prirodni uzrok koji ćete saznati
odatle (iz njegova spisa).
67. ARISTOT. de caelo B 13. 295a 13. Zbog toga i svi oni koji kažu da nebo nastaje tvrde
da se i zemlja sastavila na sredini. A što ona stoji, traže uzrok i jedni kažu zato što je uzrok
tome njezina sploštena površina i veličina, a drugi, kao Empedoklo, što nebesko gibanje koje
se kreće u krugu i koje brže odmiče prijeći gibanje zemlje kao vodu u čašama: i doista, ako se
čaša vrti u krugu, ona voda, iako se često nalazi ispod mjedene posude, ipak iz istoga razloga
ne pada, iako po svojoj prirodi pada dolje.
68. SENECA Nat. quaest. III 24, 1. (lat.) Empedoklo misli da vatre što ih zemlja na
mnogim mjestima ukopane pokriva, ugrijavaju vodu ako se nalaze ispod zemljišta kojim ona
teče. I mi obično izrađujemo zmijaste vodove, peći poput miljokaza i više toga sličnog u što
slažemo cijevi od tanke mjedi obavijene prema dolje da bi voda, više puta obilazeći oko iste
vatre, tekla kroz toliku daljinu koliko je dovoljno da proizvede toplinu; tako ulazi hladna, a
istječe vruća. Empedoklo smatra da se to isto događa pod zemljom.

_________________________

71. HIPPOCR. de prisc. med. 20. Ipak neki liječnici i stari mudraci tvrde da ne bi bilo moguće
znati medicinu ako tko ne zna što je čovjek, nego to valja da nauči onaj koji hoće pravilno
liječiti ljude, i to im tvrđenje završava u filozofiju, kao što je to kod Empedokla ili drugih koji
su pisali o prirodi i koji iznajprije objašnjavaju što je čovjek, kako je isprva nastao i od čega je
 7

sastavljen. Ali ja smatram da sve što je o prirodi rekao ili napisao neki (mudrac) ili liječnik
manje pripada liječničkom nego slikarskom umijeću. Štoviše mislim da se ništa jasno ne
može znati o prirodi ni otkud drugud nego iz medicine.

72. AËT. V 19, 5 (D. 430). Empedoklo kaže da se prvi naraštaji životinje i biljaka nipošto
nisu rodili posve potpuni sa svim svojim dijelovima, nego nepotpuni s nesraštenim
dijelovima, drugi od sraštenih česti slični sablastima, treći od jednoga komada, a četvrti ne
više od homeomerija, kao od zemlje i vode, nego sad već jedni od drugih, i to kod jednih
(biljaka) zbog zgusnute prehrane, a kod drugih (životinje) zbog ženske ljepote koja je izazvala
poticaj za gibanje sjemena; vrste svih životinja postale su različne po kakvoći mješavine:
jedne imaju prirođeniju sklonost prema vodi, druge odletjeti u zrak, a to su sve one koje imaju
pretežno ognjeni dio, neke – teže – prema zemlje, a neke se, imajući jednake dijelove u
mješavini, mogu prilagoditi svim mjestima. Usp. PHILO de gig. 7 i dalje [II 43 W.].
CENSORIN. 4, 7. (lat.) Empedoklo pak u svojoj izvrsnoj pjesmi... nešto takvo ustvrđuje.
Najprije su pojedini dijelovi tu i tamo potekli iz zemlje kao da je bređa (trudna), a potom su
srasli i sačinili tvar za cijeloga čovjeka smiješanu zajedno od vatre i vode. [usp. 28 A 51].
VARRO Eumenid. sat. fr. 27 Büch. Empedoklo kaže da su ljudi izrasli iz zemlje kao blitva.

76. PLATO Phaedo 96 A B. Ja sam naime, Kebete, reče (Sokrat) u svojoj mladosti čudesno
zaželio onu mudrost koju zovu istraživanjem prirode. Doista sam mislio da je uzvišena kad
zna uzroke svake stvari, zašto svaka nastaje, zašto propada i zašto postoji. I mnogo sam se
puta kolebao ispitujući prvenstveno ovakvo što: kad toplo i hladno prouzrokuje neku gnjiloću,
zar doista tada, kao što su tvrdili neki (Empedoklo, Arhelaj), postaju živa bića? I da li je to krv
s pomoću koje mislimo (Empedoklo) ili zrak (Anaksimen, Dlogen) ili vatra (Heraklit)? Ili
ništa od toga, nego mozak (Alkmeon)?

81. ARISTOT. de gener. anim. 1. 764a 1. (Razlika u spolovima) jedni tvrde da nastaje u
maternici, kao Empedoklo; kad naime, tvrdi on, (klice) uđu u topli uterus, nastaju muški, a u
hladni, ženske, a uzrok topline i hladnoće je u tečenju ženskoga pranja, prema tome je li ono
hladnije ili toplije i ranije ili novije... to naime Empedoklo uzima odveć olako kao istinito, jer
misli da se međusobno razlikuju samo po toplini i hladnoći, iako može vidjeti da se organi u
svim svojim dijelovima uvelike razlikuju, osobito muški spolni ud i uterus. Na istom mjesto
876a 8. Valja se suprotstavljati i rasuđivanju Empedokla koji po toplini i hladnoći uterusa
određuje ženski i muški spol. AËT. V 7, 1 (D. 419). Empedoklo kale da se muško i žensko
rađa zavisno od topline i hladnoće; stoga se pripovijeda da su se prvi muški rodili iz zemlje
više prema istoku i jugu a ženske prema sjeveru. 8, 1 (D. 420). Empedoklo kaže da se nakaze
rađaju od preteka ili nedostatka sjemena ili poradi poremećaja u njegovu kretanju ili zbog
njegove diobe na više dijelova ili zbog skretanja. Tako se čini da je predvidio gotovo sve
uzročne veze. 10, 1 (D. 421). Empedoklo kaže da se blizanci i trojci rađaju poradi preteka i
cijepanja sjemena. 11, 1 (D. 422). Odakle nastaju sličnosti između roditelja i pređa?
Empedoklo kaže da sličnosti nastaju od premoći oplodnoga sjemena a razlike od isparivanja
topline u sjemenu. [Usp. Hipp. de genic. 8, VII 480 L.]. 12, 2 (D. 423). Kako to da djeca sliče
drugima a ne roditeljima? Empedoklo kaže da se plodovi oblikuju prema predodibama majke
za vrijeme začeća: više su se puta naime žene zaljubile u kipove i slike i porodile ih (plodove)
slične njima. [Usp. Soran. P. 27, 30; [Gal.] XIV 253; Dionys. De limit p. 17, 18 Usen.].
CENSORIN. 5, 4 [s. 24 S 13]. 6, 6 (lat.) Anaksagora i Empedoklo se slažu u tome da se
muški rađaju kad se prospe sjeme s desne strane a ženske s lijeve. Njihova mišljenja, kao što
su u tom pogledu složna, tako su različna u odnosu na sličnost djece; o tome, pretresavši
razloge za i protiv, Empedoklo ovako razlaže: ako je toplina u sjemenju roditelja bila jednaka,
rađa se muško slično ocu; ako je hladnoća bila jednaka (rađa se) žensko slično majci. A ako je
 8

ono (sjeme) očevo bilo toplije a majčino hladnije, bit će sin koji će imati majčine crte lica; ali
ako majčino bude toplije a očevo hladnije, bit će kći koja će sličiti ocu.
6, 9, 10. Slijedi o blizancima: Hipon je mislio da se to, kad se jednom rode, događa zbog
veličine sjemena; ono se naime, kad je veće nego je dovoljno za jedno, podijeli na dvoje. Čini
se da je otprilike to isto mislio Empedoklo: nije doista izložio uzroke zašto bi se ono
podijelilo; samo veli da se dijeli i ako jedan i drugi dio zauzmu mjesto podjednako toplo,
rađaju se dva muška, ako je podjednako hladno, dvije ženske, a ako jedan dio zauzme toplije a
drugi hladnije mjesto, porod će biti različita spola.

83. ALT. V 21, 1 (D. 433. Za koliko se vremena oblikuju živa bića u utrobi?) Empedoklo
kaže da kod ljudi obrazovanje udova počinje od trideset šestoga dana, a završava se u
pojedinostima dan prije pedesetoga. ORIBASIUS iz Ateneja III 78, 13 [Dioklo fr. 175
Wellm]. Oko četvrte eneade prvi se put vidi čitavo razgovijetno tijelo ili najkasnije, dodavši
jednu tetradu, oko pedesetoga dana. Slaže se s tim rokovima potpunoga sazrijevanja zametaka
i filozof prirode Empedoklo te tvrdi da se muško oblikuje brže od ženskoga i oni na desnoj
strani brže nego oni na lijevoj. CENSORIN. 7, 5 (lat.) Najviše ih tvrdi da žena može roditi u
sedmom mjesecu, kao ... Empedoklo, Epigenet i mnogi drugi.

96. AETIUS, IV 5, 12 (D. 392) Parmenid, Empedoklo i Demokrit kažu da su um i duša isto, i
po njima nijedno živo biće s punim pravom ne bi moglo biti nerazumno.

B. FRAGMETI

Empedoklo, O prirodi

2. Sext. VII 122 -124 Bilo je drugih koji su tvrdili da prema Empedoklu kriterij istine nisu
osjeti nego pravo mišljenje i da je jedan dio tog pravog mišljenja božanski a jedan ljudski; od
tih je, onaj božanski, kažu, nepriopćiv, a onaj ljudski priopćiv. O tome da sud o istini nije u
osjetima kaže ovo: „Skromne… shvatiti“ (1 – 8), a o tome da istina nije sasvim
nespoznatljiva, nego spoznatljiva sve dokle dopire ljudski razum, jasno govori kad dodaje
onome što je prije naveo: „A i ti… razbor“ (8-9).

Skromne sposobnosti teku po udima (tijela u ljudi)

A i nevolje mnoge navaljuju tupeć im misli.
Shvativši za svog vijeka tek neznatan dio života,
Dižu se umiruć brzo i nestaju nalični dimu,
Vjerujuć samo u ono što svatko iskusi od njih
Lutajuć svuda, i svatko se hvali da otkri cjelinu.
Malo je toga što ljudi il' čuti il' vidjeti mogu
Il' umom shvatit. A i ti, jer (pred njima) uteče amo,
Nećeš doznati više no smrtni dostiže razbor.

Literatura:

William Keith C. Guthrie, Povijest grčke filozofije. Knjiga II: Predsokratovska tradicija od
Parmenida do Demokrita, Naklada Jurčić, Zagreb, 2006, str. 123-264 („Empedoklo“).