Francesco PETRARCA, Uspinjanje na Ventoux1

(1) Najveu planinu ovoga kraja, koju ne bez razloga zovu Ventosus, "vjetrovitom", danas sam
osvojio, samo tjeran eljom, to neobino visoko mjesto vidjeti. Puno sam godina oijukao s tom
idejom; jo od moga djetinjstva, naime, poznato ti je stanovah u ovim podrujima, kako to ve
ponekad ivot u svoj arolikoj igri sa sudbinama, ponekad uprilii.2 Ta planina, koja je iz daleka sa
svih strana svakome vidljiva, bijae mi uvijek pred oima.
(2) Uhvati me silovit prohtjev, napokon jednom to uiniti, to sam dnevno htio uiniti, naroito
nakon to sam dan prije itajui u rimskoj povijesti kod Livija 3, sluajno naiao na mjesto, gdje
Filip, kralj Makedonije, - taj isti koji je s Rimljanima vodio rat, brdo Haemus u Tesaliji osvoji. On
je naime povjerovao glasinama, da je s tog brda mogue dva mora vidjeti, Jadransko i Crno more. S
pravom ili bez, ne mogah iskusiti, jer kroz to stvar bijae jo nesigurnija, budui brdo bijae
udaljeno od naega svijeta a pisci tako i tako o tome imahu razliita miljenja. Kako za tu svrhu ne
bih sve njih konzultirao navesti je: kozmograf Pomponius Mela4, bez sumnje izvjeuje, da je tako,
Titus Livius dri, da je glasina lana; da je to bilo za mene lako mogue, to brdo izvidjeti kao to
kod ovoga bijae, ne bih ni asa pitanje ostavio neodlunim.
(3) Ostavljajui to daleko brdo po strani i k ovome aktualnom dolazei: meni se ini za mlada
ovjeka, koji nema to initi s voenjem drave, oprostivo je, to kod stara kralja nije za prekoriti.
Kada sam poeo traiti pratitelja, ne uini mi se, ma kako to udno zvualo, nijedan od prijatelja
za tu ulogu podoban: ma kako rijetko, pa i meu dragim prijateljima, naoh pogodnoga sukladno
svim eljama i karakternim osobinama. (4) Jedan mi bijae preoprezan, drugi predobar, onaj
prespor, drugi prebrz, jedan pak sjetan, a drugi preveseo, napokon onaj bezazlen, a drugi
prepametan, vie nego mi bijae pravo. Kod jednoga prepadoe me njegova utanja, kod drugoga
njegova prponost, kod jednoga njegov obujam i debljina, kod drugoga mravoa i fizika nemo;
protiv jednoga govorae njegova hladna volja za sudjelovanjem, a drugoga mi odbijae njegova
prevatrena volja. Te slabosti, kako god bile teke, lako se podnose kod kue - naime ljubav sve
podnosi5 i pokori se ne otimlje nijedno prijateljstvo -; ali usput to sve biva jo teretnijim. (5) Tako
vagae moj osjetljivi osjeaj, koji se spremae imati jedno zadovoljstvo, oprezno sve pojedinosti
jedne s drugima, a da pritom ne bi prijateljske veze povrijedio i u tiini odbacio sve to je
pripremanome poduhvatu moglo biti na smetnji. I to misli? Napokon obratih se za pomo meni
1
Naslovnik prvoga pisma iz IV. knjige, zbirke pisama Familiiarium rerum, je Francesco Dionigi (de Robertis) od
dvorca San Sepolcro /Sv. groba/, (Toskana), rani humanist i pripadnik reda Augustinaca, roen oko 1280., umro 1342. u
Napulju kao Biskup od Monopolija od 1340. do 1328.? bijae profesor teologije i filozofije na Sorbonni u Parizu. On je
Petrarcu upoznao 1333 u Parizu i uveo ga u duhovni svijet Augustina
2
Istodobno kada i Dante, morade Petrarcin otac, Ser Petracco da Parenzo 1302. napustiti Firencu. Njegov sin Francesco
bi 1304. roen u Arezzu. Od 1313. obitelj ivi u Avignonu.
3
Livije, Ab urbe condida 40,21,2-4.
4
Pomponius Mela, De chorographia 2,17.
5
1 Kor 3,17
najblie stojeem i objavim moju nakanu, mome jedinome bratu6 koji je mlai i kolega kojega ti
dobro poznaje. Veselije vijesti nije mogao uti i on mi se zahvali veselo, da je kod mene mogao
zauzeti istodobno i mjesto prijatelja jednako kao i brata.
(6) Na odreeni dan poosmo od kue i pod veer doosmo do u Malaucene; to mjesto lei u
podnoju brda, sa sjeverne strane. Tamo ostadosmo jedan dan i krenusmo u osvajanje brda napokon
danas, svaki sa svojim pratiteljem i ne bez potekoa: Zapravo je to jedna odbojna i skoro
nedostupna litina masa; ali dobro je pjesnik rekao:

Neumorni napor pobjeuje sve.7

Jedan dugi dan, milujui zrak, napon dua, jakost i pripravnost tijela i to k tomu jo vema
pripada, nama penjaima bijahu pri ruci; jedino nam se konfiguracija prostora opirae. (7) Sretosmo
jednog prastarog pastira na obroncima planine, koji nam ree, da se i on u goropadnosti
mladenakoga ara, jednom popeo na vrhunac planine, ali nazad nije nita donio doli aljenja i
pokore i od trnjem i otrim rubovima kamenja razdrta tijela i odjee i nikada od tog vremena i
kasnije nije uo da je itko slino neto pokuao. (8) I dok nas on tako opominjae, u nama
zabranjenu narastae potreba injenja, kako to ve mlada srca onima koji ih opominju ve
uzvraaju. Nakon to uvidje uzaludnost svoga nastojanja, starac krenu malo naprijed, i tamo medu
liticama pokaza nam prstom na jedan skoro okomiti planinski puteljak, pri emu za nama jo svoje
opomene izricae iako mi ve podobro bijasmo odmakli.
Njemu smo ostavili sve od odjee ili drugih predmeta, koji nam mogahu biti na smetnji i
pripremismo se jedino i samo za osvajanje visina. (9) Ali kako to inae biva, velianstvenu poetku
zasmeta uskoro umor nogu. Nedaleko od mjesta rastanka, napravismo na jednoj stijeni poinak.
Odatle krenusmo dalje naprijed ali polaganije. Naroito ja osvajah puta u planinu skromnijim
korakom. Brat moj, naravno, nastojae najkraim moguim putem preko hrpta planine u sve vee
visine dospjeti, za razlike od mene koji i ne bijah tako pripravan, krenuh uprijekim pravcem, koji
vodae neto nizbrdo.
Nakon to je zovnuo i oznaio mi pravoga puta, ja odgovorih, da se nadam, da je prilaz s druge
strane laganiji i da se ne bojim duega puta, jer njime mogah manjim usponom napredovati. (10) Ta
isprika imae za svrhu prikriti moju tromost i dok se drugi ve domogahu viih podruja, ja se jo
povlaili po rubovima doline, jer nijedan drugi blai uspon ne bijae na vidiku, to vie put se
razvue toliko, da beskorisno trapljenje bijae sve vee i gore.
Tek kada mi od bezvoljnosti skoro muno bi i lutanje krivim putima doe na vrh glave, odredih
ravnim putom prema gore vrhunca osvojiti. Stigoh umoran i bezvoljan brata, koji me je ekao i pri
6
Petrarcin brat Gherardo, roen oko 1307. nakon smrti svoje ljubljene 1343. stupi u kartuzijanski samostan Montrieux
kod Marseillesa.
7
Vegilije, Georgica 1,145 f.
tome se uredno odmorio i mi krenusmo jedno vrijeme zajednikoga puta. (11) Netom smo tu
uzvisicu napustili, ve zaboravih stramputice od prije i ponovno se dadoh u nia podruja voditi, pa
traei lakega puta po dolinama za uspinjanje, namjerih se opet na teka i duga puta. Tako samo
produih toga teka uspinjanja, ali ljudskim duhom stvarnost ne biva ponitena i nemoguim je da
ivo bie od krvi i mesa u visine dospije sputajui se.
emu suvine rijei? I ne bez podsmijeha moga brata to mi se, na moju veliku ljutnju, u
nekoliko sati dogodilo najmanje tri puta. (12)
Tako poesto ve izluen spustih se u jednu dolinu. Tu odleprah na krilima duhovnoga od
tjelesnoga prema netjelesnome i odrah sebi samome jedan proslov: "Ti to si danas, pri osvojenju
toga brda, tako esto doivio znaj, da se tebi i mnogima dogaa, koji za duhovnim tee. Ali stoga
nije lake ljudima prosuditi, jer pokreti tijela vidljivim jesu, a oni due nevidljivim i sakrivenim
ostaju. (13) U stvari ivot lei, onaj kojeg se blaenim zove, na vrhuncu i jedan uski put8, tako se
kae vodi k njemu. Isto tako puno breuljaka uzdie se izmeu i od vrline do vrline mora se
uzvienim koracima putovati; na vrhuncu je kraj svih stvari, prema emu je nae hodoae
usmjereno. Tamo htjeti prispjeti hoe svi, ali kako Ovidije kae:

Htjeti, to je premalo, puuda tek, vodi te ka cilju.9

(14) Ti svakako - ako se i u tome ne vara kao i u drugome,-, nee samo, nego i udi. to te
dakle zadrava? Naravno nita doli injenice, da put kroz zemaljske i nie uitke ravniji i kako se
na prvi pogled ini ugodnijim jest. Istodobno mora, ako si puno zastranio, ili pod teretom
neobino velikih potekoa prispjeti k vrhu blaenstva ivota, ili u kotao vlastitih grijeha onemoao
propasti; i iako te tamo - i sam izgovor me jezom obuzima - pomrina i sjene smrti10 snau, tako
mora pod neprestanim mukama provesti vjenu no": (15) To razmiljanje mi je na neki
nevjerojatan nain uspravilo tijelo i duu za ostatak moga puta. Mogu, zar, jednako tako s duom to
planinarenje dovriti, koje dan i no elim, jednako kao to sam nakon prebroenih potekoa to u
mogunosti i tjelesnim nogama iza sebe ostaviti! Ali mora da je ono putovanje daleko lake, koje
kroz pokretnu neumrlu duu bez mijenjanja mjesta u trenu jednog treptaja oiju moguim jest nego
ono koje mora biti izvedeno, u vremenskom tijeku kroz poslunost smrtnoga i dotrajala tijela i pod
tekim teretom, to ga udovi nose.
(16) Brdo je od svih najvee. Stanovnici umskog podruja zovu ga "sunace" zato, ne znam -
ili moda po naelu suprotnosti, kako moja predmnijevanje i o nekim drugim pojmovima bi
oznaeno -, jer uistinu izgledae ocem svih susjednih visova. Na njegovu vrhuncu je jedna zaravan.
Tamo sjedosmo kako bismo se iscrpljeni odmorili.
8
Mt 7,14
9
Ovidije, Epistulae Ex Ponto 3,1,35.
10
Vgl. Ps 107,10
 I kako si ve uo, koliko brige se skupilo u srcima penjaa, to sluaj, oe, i ostatak, i potroi
pokoji sat od tvoga vremena, kako bi proitao to u jedan dan moga ivota ja uinih.
(17) Na poetku stajah tu poput opijena kroz neobini daak vjetra i potpuno slobodni pogled
uokolo. Gledam prema dolje: oblaci su mi pod nogama i ve mi manje znaajni bijahu Atos i
Olimp, kada to to o njima uh i proitah, na jednom brdu manje poznatosti mogu vidjeti.
(18) Okreem tada moj pogled prema Italiji, kamo se srce moje osjea vie privueno. Same
Alpe, okovane ledom i snijegom pokrivene - preko kojih jednom divlji neprijatelj rimskoga naroda
prijee, koji, ako je predaji vjerovati, octom puta kroz stijenje probi11 -, pokazae mi se tako blizu
iako bijahu tako daleko. Ja uzdisah za italskim vjetrom, moram priznati, koji se vide duhu nego li
oima trenutno nuae, i jedna neizdriva, gorua enja obuze me, jednako prijatelja i domovinu
opet vidjeti; tako da za prvi as obadvije nakane miljah, njihovu jo nemuku raznjeenost kudei,
pri emu mi za svaku od njih pri ruci bijahu rijei isprike, koje se na potporu vanih svjedoka
mogahu osloniti.
(19) Nakon toga obuze me jedna druga misao i pokrenu me od promatranja prostora k shvaanju
vremena. Naime, rekoh sam sebi: "Danas se napunjava deseta godina12 otkako sam nakon
mladenakih studija napustio Bolognu i - o neumrli Boe!, o nepromjenjiva mudrosti! - koje li
velike promjene tvojih obiaja meuvrijeme iskusi. Pri tome ne spominjem ono to jo nije
zavrenim.
Jer jo nisam u luci, da bih se bezbrino smio sjeati prolih oluja, (20) Vrijeme e jednom
moda doi, kada u u jednakom redoslijedu moi govoriti o onome to se zbilo, pri emu bih ipak
reenicu tvoga Augustina unaprijed rekao: "Htio bih mi u pamenje prizvati sve moje doivljene
podlosti i tjelesnu pokvarenost moje due, ne zato jer to ljubljah, nego da bih tebe ljubio, Boe
moj.13
(21) Ali u meni ustraju jo mnoge nerijeene i titee zadae. krto obiavah voljeti, vie ne
volim. Laem: volim, ali manjom jainom. Gledaj, opet lagah: ja to volim ali malo priguenije,
alosnije. Sada napokon rekoh istinu. Jer ovako je to: volim, ali to bih radije da nisam ljubio, to
sam mrziti htio. Ipak ljubim, ali protiv moje volje, prisiljen, alostan i ojaen. I sam na sebi
iskuavam, ja sirotan, istinu onog uvenog stiha:

Mrziti - ukoliko mogu, inae ljubim protiv vlastite volje.14

(22) Ne prooe meni niti tri godine, od vremena naopake i niemu sluee volje, koja mnome
potpuno vladae i u palai moga srca bez pogovora vladae, da bih njemu si opirui, jednoga
11
Livije, Ab urbe condita 21,37,2 (Hanibalov prijelaz preko Alpa)
12
Izmeu 1323.-1326. Petrarca je zajedno sa bratom Gherardom nastavio studij pravnih znanosti u Bologni. Smrt oca
prisili ih na povratak u Avignon.
13
Augustin, Confessiones 2,1,1.
14
Ovidije, Amores 3,11,35.
drugog opirueg i njemu suprotstavljajueg zadobio. Meu tom dvojicom ve dugo se na razbojitu
mojih misli vodi vrlo teka i jo neodluena borba za gospodstvo nad tom dvojicom ljudi."
Tako prooh u mislima cijelo to desetljee.
(23) Tada pustih brige da se oko prologa vrte i upitah sama sebe:
"Ako bi ti moda uspjelo kroz sljedea dva lustruma 15 ivjeti taj izmiui ivot dalje i u odnosu
prema trajanju vremena isto tako pribliiti se vrlinama, kako si u posljednje dvije godine kroz
borbu nove protiv stare volje od svoje tvrdoglavosti odustao, zar ne bi mogao, iako ne sa
sigurnou, ali bar pun nade, u etrdesetoj godini tvoga ivota, krenuti u susret i od ostatka tvoga
starakog nestajueg ivota jednostavno odustati?
(24) Takve i sline misli potucahu se mojim grudima amo-tamo, oe. Veselih se mome
napretku, oplakivah svoju nesavrenost i proklinjah opu nestalnost ovjejeg injenja; i na koje to
mjesto dodoh i iz kojeg li razloga dooh izgubih potpuno iz vida. Predadoh se brigama, za koje
neko drugo mjesto bijae prikladnije, okrenuh se, pogledah prema Zapadu - naime opomenulo me
se i istodobno potaknulo, da se moram okretati i vidjeti ono zbog ega sam tu, jer vrijeme za
daljnji pokret je dolo, budui se sunce ve nagnuto i sjena brda pomalo veom bivala.
(25) Granine utvrde galske zemlje i panjolske, sljeme Pirineja odavde se ne vide, ne
zbog toga to, koliko ja znam, izmeu bilokakove prepreke lee, nego samo kao posljedica slabosti
ljudskoga vida. Ali zato se planine provincije Lyona mogahu s desna jasno vidjeti, s lijeve pak i
sam Marseljski zaljev i onaj koji o obale Aigues-Mortes-a udarie, iako sve to brojne dane
putovanja udaljenim jest. Rhone leae tono pred mojim oima. (26) Dok se ja jednome za
drugim iuavah i uskoro zemaljskoga okusa nae, pak nakon primjera tijela i duu k viemu
uzdignu, doe mi na pamet u Augustinovu knjigu Priznanja pogledati, daru, kojeg tvojim
prosudbama zahvaljujem. uvam je kao uspomenu na pisca jednako kao i darodavca u uvijek je
imadem uz sebe jedna knjiica veliine aice, najmanjega formata, ali pune nebrojenih slasti.
Otvaram je za itati, to e mi se skoro oima ukazati. A to mi se moglo oima ukazati, osim
pobonoga i Bogu predanoga? (27) Sluajno mi se ponudi deseta knjiga toga djela. Brat moj,
stajae pun iekivanja, naperenih uiju, kroz moja usta poneto uti od Augustina. Boga zazivljem
za svjedoka i njega koji bijae tu, da na tome mjestu, na koje moje oi pivo padoe stajae
napisano: I ljudi idu tamo, diviti se visinama planina i velikim plimama mora i tijeku najirih
rijeka i irini oceana i putanjama zvijezda - i pri tome napuste sami sebe. 16 (28) Bijah kao opijen,
priznajem, i zamolih brata, koji izgarae od elje dalje sluati, neka ne pronie u mene, zatvorih
knjigu, ljutit na sebe sama, da jo zemaljsko ouujem, ja, koji je ve davno trebao od bezbonih

15
Lustrum: vremensko razdoblje od pet godina
16
Augustin, Confessiones 10,8,15.
 filozofa nauiti, da nita uenja nije vrijedno toliko osim due: U usporeenju s njezinom
veliinom, nita nije veliko.
(29) Tada okrenuh unutranje oko na sebe sama, zadovoljan toliko od brda vidjevi. I od toga
trenutka nitko me vie nije mogao uti govoriti, dok se nismo potpuno spustili dolje, ta rije mi
toliko utljiva posla zadade.
(30) Ne mogah vjerovati, da se sve to tako sluajno sloilo, ne, sve to sam tamo itao, vjerovah
bijae za mene i za nikoga drugoga reeno. Prizvah si u sjeanje, da je to i Augustin17 jednom
razmiljajui o sebi samome tako mislio, kad mu je nakon itanja jednog od apostolskih pisama,
kako on sam izvjetava, prije svega jedno mjesto upalo u oi: Ne u gozbama niti opijanjima, ne u
obljubljivanju i razvratu, ne u svai i ljubomori (elimo li se mijenjati); daleko vie gospodin na
Isus Krist privlai i ne brinite se o vaemu tijelu, kako ne biste od njega bili zarobljavani. 18 (31)
Isto se prije dogodilo Antunu, koji, kada mjesto u Evanelju u, gdje napisano stoji: eli li biti
potpun, to poi i prodaj sve, sve to ima i daj siromanima, i doi i slijedi me, i imati e blago u
nebesima,19 i on prihvati zapovijed Boju, tako kao da je to mjesto radi njega proitano, kako
njegov biograf Atanasije govori.20
(32) I kao Antun, nakon to to u," nita drugo vie na traie, i Augustin nakon to navedeno
proita, dalje ne nastavi, tako i za mene bijae u malo rijei, koje dodadoh, sva lektira zavrena i
utei razmiljah o tome, koliko je kod ljudi velik nedostatak uvida, da se sami uz zaputanje
najplemenitijeg dijela sebe u toliko stvari gube, kroz bijedne glume zastranjuju i izvana trae ono
to je samo unutra mogue nai. Ja se udim, koliko li je naa dua plemenita, doim se iz vlastite
pobude ne izrodi i da od prapoetka svoga podrijetla ne zastrani i ono to joj Bog dade ne pretvori
u porugu i sramotu. (33) Koliko esto, vjeruj mi, toga dana se pri povratku okrenuh, za promatrati
vrhunac brda i on mi se ne uini niti lakta visokim, u usporedbi sa visinama ljudskoga promatranja
samo kada ga se ne bi uranjalo u zemaljske prostakluke. I to mi korak po korak dode u shvaanje:
ako jednome nije dosadno, toliko znoja i napora podnijeti, kako bi tijelo samo malo bilo blie nebu,
koji li kri, koji li zatvor, koje li muenje smije onda duu preplaiti, koja se Bogu pribliava a da
pritome napuhani vrhunac nadutosti i vjetine gazi nogama?
(34) Nadalje: Koliko je onih kojima e uspjeti, da od tog puta ne skrenu, bilo iz straha od jakih
kunji, bilo iz tenje za lagodnim ivotom? Ah, presretan je onaj ovjek - ako takvih uope imade!
Na njega je mislim, pjesnik mislio:

Blaen, koji uspije, smisao Svijeta razumjeti,

koji sav taj strah i nemilosrednu sudbu
17
Ibid. 8,12,29.
18
Rim 13,13 f.
19
Mt 19,21
20
Euagrije, Vita Antonii 2.
 pod svoje noge baca i pohotna podzemlja jeku.21

Ah, s kojim li se arom, moradosmo naprijeti, ne kako bismo jedan povien komad zemlje
svojim podloili nogama, nego da bismo zadovoljili razmahane zemaljske nagone!
(35) S kakvom otkrivenou uzbuena srca vratih se, bez osvrtanja na put posut otrim
kamenjem, ve u dubokoj noi, u malu seosku kuicu, odakle sam sa prvim trakom sunca krenuo, a
mjesec je putnicima cijelu no nudio svoje usluge. Dok poslunik poe pripremati jelo, povukoh se
u mirniji kutak kuice, kako bi ti sve ovo u nagloj urbi improvizirano napisao, da se, ako to
odgodim, pri promjeni mjesta ne dogodi, da se moje unutarnje raspoloenje sukladno tome ne
promijeni i nakana pisanja ispari.
(36) Vidi dakle, dragi oe, da od tvojih oiju nita ne elim drati skriveno, pri emu ti ne samo
moj cijeli ivot, nego i pojedinane misli savjesno elim priopiti. Za ove misli molim - usrdno Te
molim - : te koje tako dugo lutahu i nestalne bijahu, neka se jednom smire i neka se nakon toliko
lutanja okrenu prema dobrome, istinitome, sigurnome i postojanome. Zbogom!
Malaucene, na 26. travnja (1336.)

21
Vergilije, Georgica 2,490-492