Eliezer Papo

Odsjek za hebrejsku književnost

Univerzitet Ben-Gurion u Negevu
IZRAEL

BESJEDA O ČOVJEKU KAO BOŽANSKOM EKSPERIMENTU

NA TEMU VEŠTAČKE INTELIGENCIJE
(JEDNO SAVREMENO ČITANJE MAJMONIDESA I
MAJMONIDIJANSKO ČITANJE TORE)

Poštovanje i šalom (mir) svim učesnicima. Koristim priliku i da se zahvalim

organizatorima na pozivu da učestvujem u radu konferencije. Žao mi je što ne mogu da
učestvujem trodimenzionalno, ali bolje je ikako nego nikako. Jednako tako, žao mi je i
što sam propustio prethodne 22 konferencije, ali vidim da neki od zbornika mogu da se
pronađu onlajn, tako da ih ovih dana polako skidam i iščitavam, pa zbog toga imam
osjećaj da retroaktivno učestvujem, ako ništa - pasivno, u onome čime ste se bavili.

Što se tiče moje današnje besjede, nije da nisam znao šta je tema konferencije, nego
sam mnijenja da je ono što vjerujemo o čovjeku podjednako bitno za razumijevanje
fenomena vjere, kao ono što vjerujemo o Bogu. Drugim riječima, antropologija je
preduslov svake teologije. Budući da ću na koncu besjede doći do zaključka da je
čovjek u stvari aparat za vjeru (s tim što riječ vjera ovde nikako ne treba shvatiti u
teoretskom smislu sveukupa dogmi, nego u praktičnom - kao proces bogopoznanja),
jasno je da je pitanje čovjeka kao božanskog eksperimenta na temu artificijelne
inteligencije i te kako povezano sa temom konferencije.

Neposredno i posredno stvaranje

Da se prisjetimo malo sadržaja cijelog prvog poglavlja Prve Knjige Mojsijeve. Za
pomnije čitaoce ono govori od dvjema vrstama stvaranja: neposrednom i posrednom
stvaranju. Možda nije zgoreg da se uporede intervali neposrednog i posrednog
stvaranja, te njihovi objekti. Neposredno stvaranje (Bog kaže budi, i ono bude) počinje
prvoga dana, stvaranjem svjetla (I reče Bog neka bude svjetlo, i bi svjetlo, stih 3.),
nastavlja se drugoga dana, stvaranjem svoda nebeskog (Potom reče Bog: neka bude
svod posred vode, da rastavlja vodu od vode, stih 6.), i završava se četvrtog dana,
stvaranjem sunca i mjeseca (Potom reče Bog: neka budu vidjela na svodu nebeskom…
i bi tako, i sačini Bog dva vidjela velika: vidjelo veće da upravlja danom, i vidjelo manje
da upravlja noću, i zvijezde, stihovi 14-16). Naspram pojava stvorenih neposrednim
stvaranjem stoje pojave stvorene posrednim stvaranjem. Njih Bog ne stvara sam i lično,
jezikom (budi i ono bude), nego delegira stvaranje već stvorenim pojavama, koje onda
aktuelizuju potencijal koji je u njih ugrađen samim njihovim stvaranjem. Posredno
stvaranje počinje trećega dana, kada se Bog obraća zemlji i zapovijeda joj da ona
iznjedri floru (Opet reče Bog: Neka se zatravi zemlja travom, biljem koje nosi sjeme i
drvetom koje daje plod, svoje vrste, stih 11), nastavlja se petoga dana, kada Bog kaže
vodi da se zagmazi gmazovima1 i da zaptici ptice (Potom reče Bog: neka se zagmaze
vode gmazovima u kojima je duša, i ptice neka se zaptice na zemlji pred svodom
nebeskim, stih 20) i završava se šestoga dana, kada Bog kaže zemlji da iznjedri faunu
(Potom reče Bog: Neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovim, stoku i sitne
životinje i zvjeri zemaljske po vrstama njihovim, stih 24).

Direktnim stvaranjem stvoreni su, dakle, svjetlo; svod nebeski; sunce i mjesec; ili sve
one pojave koje su na drevnom Srednjem istoku često bivale obogotvorene. Dubinski
teološki razlog je više nego očigledan: treba da se zna ko je stvarno Bog, Subjekt
Stvaranja, a ko je puki objekat stvaranja; što bi narod rekao: ko kosi, a ko vodu nosi.
Uporedo, indirektnim Božijim stvaranjem nastale su flora i fauna.

Jadan čovjek; ni dana, ni odjeljka

Ono što je bitno za ovu današnju besjedu je uočavanje činjenice da je stvaranje čovjeka,
ili barem prva priča o stvaranju čovjeka, neizdvojeni i nerazdvojivi dio jedinstvene
tekstualne jedinice koja govori o stvaranju faune, dakle: stoke, sitnih životinja i zvjeri

1
Nisam nesvjestan činjenice da nijedan srpski prevod Biblije ne prevodi hebrejske glagole
jišreu i je'ofef kao zagmaziti se i zapticiti, ali šta da se radi kada original ne ostavlja drugačiji
izbor, pa čovjek mora da se rukovodi onom Aristotelovom: Drag mi je Platon, ali mi je draža
istina (parafraza Nikomahove etike 1096a11–15).
zemaljskih. Kakav iznenadni torpedo u same temelje naše antropocentrične i
narcisoidne slike o nama samima. Očekivali bismo da stoka i zvjerinje dobiju svoj dan,
a ljudi svoj. Da stoka i zvjerinje, recimo, nastanu šestog – a čovjek, glavom i bradom,
u svoj slavi svojoj, sedmog dana; dok bi željeni počinak eventualno mogao da bude
odgođen za osmi dan (kao buduće obrezivanje). Ili, ako je već jako važno da se
stvaranje svijeta predstavi kao sedmodnevni projekat, šta bi falilo da su stoka i zvjerinje
nastali dana petoga poslijepodne, nakon što su istoga dana ujutru već nastali reptili, ribe
i ptice. Zašto reptili, ribe i ptice imaju svoj (peti) zaseban dan, dok su ljudi stvoreni u
kompletu sa stokom i zvjerinjem? Nakon udubljivanja izgleda da stvari postaju još
gore, ajde što nismo dobili zaseban dan, ali zar bar nismo mogli da dobijemo svoj
vlastiti odjeljak? Zar smo baš morali da budemo sprpljani sa sve stokom i zvjerima u
istu neprekinutu tekstualnu jedinicu?

Evo, kako to izgleda na izvornom jeziku Biblije, na hebrejskom:

Slika predstavlja dio prvog poglavlja Prve knjige Mojsijeve. Prvi odjeljak obuhvata
priču o petom (stihovi 20 - 23), a drugi o šestom danu stvaranja (24 - 31). Izvorno,
različite knjige hebrejske Biblije dijele se na odjeljke i stihove. Podjela na poglavlja, te
numeracija kako poglavlja tako i stihova predstavljaju hrišćanski tehnički dodatak
hebrejskoj Bibliji. Iz perspektive jevrejske teologije, za ispravno razumijevanje
unutrašnje logike teksta, neophodno je pratiti izvornu podjelu na odjeljke. Stoga se, čak
i štampana izdanja hebrejske Biblije, trude da dočaraju čitaocu raspored teksta na
svitku, kako su se Petoknjižje, knjige proroka i knjige spisa izvorno pisale. Odjeljak,
kao tematska cjelina, na hebrejskom se zove perašija. Postoje dvije vrste perašijot: one
koje počinju od početka novog reda, takva perašija zove se perašija petua (otvoreni
odjeljak), i perašijot koje počinju u istom redu u kome se završava prethodni odjeljak,
nakon razmaka od devet praznih slovnih mjesta; takva perašija zove se perašija setuma
(zatvoreni odjeljak).2 Obratite pažnju da se čak i u štampanom izdanju hebrejske Biblije
na kraju svakog odjeljka pojavljuju vitičaste zagrade i u njima ili hebrejsko slovo pe,
koje označava otvoreni odjeljak ili hebrejsko slovo sameh, koje označava zatvoreni
odjeljak.

Cijeli cjelcati šesti dan stvaranja, kao što sam već podvukao, čini jedan jedini odjeljak
(stihovi 24 - 31). Ako sam se dosad uglavnom držao Daničićevog prevoda, koji je jedan
od najboljih prevoda uopšte i posve sigurno još uvijek najbolji na eks-jugoslovenskom
govornom području, sada to već više nije moguće, iz prostog razloga što je za ovu
besjedu neophodno ponuditi prevod koji laserski precizno reflektuje pažljivo
kalibrisani biblijski iskorak:

Potom reče Bog: neka zemlja pusti iz sebe dušu živu po vrstama svojim,
stoku i sitne životinje i zvijeri zemaljske po vrstama svojim. I bi tako. I
načini Bog zvijeri zemaljske po vrstama svojim, i stoku po vrstama svojim,
i sve sitne životinje prizemne po vrstama svojim. I vidje Bog da je dobro.
Potom reče Bog: da načinimo čovjeka po figuri našoj, kao sličnost nama,
pa da gospodare ribama morskim i pticama nebeskim i stokom i svom
zemljom i svim sitnim životinjama koje se miču po zemlji. I stvori Bog
čovjeka ni iz čega, po figuri svojoj, po figuri Božijoj stvori ga ni iz čega;
muško i žensko stvori ih ni iz čega. I blagoslovi ih Bog, i reče im Bog:
rađajte se i množite se i napunite zemlju i osvojite je, i gospodarite ribama
morskim i pticama nebeskim i svim zvjerinjem koje se miče po zemlji. I
reče Bog: evo, dao sam vam svo bilje što se sjemenom sjemena, koje je
širom sve zemlji, i svako drvo na kome je plod koji se sjemenom sjemena;
vaše je, za prehranu. A svom zvjerinju zemaljskom i svim pticama
nebeskim i svemu što se miče na zemlji i u čem ima duša živa, svu zelen i

2
U slučaju da je nemoguće obezbijediti devet praznih slovnih mjesta i napisati barem prvu riječ
nove perašija u istom redu, onda se nova peršaija počinje u novom redu, ali ne od početka
reda (kao otvoreni odjeljak), nego nakon nekoliko praznih slovnih mjesta. Ovakav „smaknuti“
odjeljak samo je podvrsta zatvorenog odjeljka.
 bilje za prehranu. I bi tako. I pogleda Bog sve što je načinio, i gle, sve je
dobro veoma. I bi veče i bi jutro, dan šesti.

Da se usresredimo prvo na stihove 26 i 27: Potom reče Bog: da načinimo čovjeka po

figuri našoj, kao sličnost nama, pa da gospodare ribama morskim i pticama nebeskim
i stokom i svom zemljom i svim sitnim životinjama koje se miču po zemlji. I stvori Bog
čovjeka ni iz čega, po figuri svojoj, po figuri Božijoj stvori ga ni iz čega; muško i žensko
stvori ih ni iz čega. U hebrejskom originalu, u dijelu stiha koji sam preveo kao po figuri
svojoj, kao sličnost nama, stoji bealmenu kidmutenu. Radi se o dvije imenice: elem i

demut. Imenicom elem u staro-hebrejskom jeziku označava se neznabožačka figura ili

kipić boga (uporedi akadsko almu – figura, ikona). Demut na hebrejskom znači

sličnost. Jednoj imenici prethodi prijedlog be - u, a drugoj ke – kao; zato što je jedna
stvar već ostvarena, dok je druga tek mogućnost. Obje imenice se završavaju posvojnim
sufiksom nu za prvo lice množine. Dakle, bealmenu kidmutenu znači po figuri našoj,

kao sličnost nama.

Izvrtanje paganske čarape

O čemu se ovde zapravo radi? Ljudi drevnog Srednjeg istoka pravili su glinene figure
bogova (elem). Naravno, jedan lončar može da proizvede mnoštvo takvih figura na

dnevnoj osnovi. To, naravno ne znači da je svaka od njih automatski obožena. Potreban
je obred posvećenja kojim se duh priziva u figuru. Tek nakon što se božiji duh nastani
u figuri, ona postaje elem - idol, stanište boga, slika i prilika boga. Već u ovoj prvoj

priči o stvaranju čovjeka (a već u sljedećem poglavlju slijedi još jedna, skoro potpuno
naopačke izvrnuta), Tora polaže temelje svojoj revolucionarnoj deantropoteizirajućoj
teocentričnoj antropologiji. Čovjek nije Bog! Uobličivši kipić po obličju svome i
udahnuvši u njega dah života (motiv detaljnije razrađen u drugoj priči o stvaranju
čovjeka), čovjek ne može stvarno stvoriti Pravoga Boga. Upravo obrnuto, Pravi Bog je
taj koji je čovjeka stvorio kao elem, kao figuru.
Sada je trenutak da obratimo pažnju na jedan redovan previd. Većina ljudi prilikom
prvih nekoliko čitanja prvog poglavlja Prve Knjige Mojsijeve, naime, ne primjeti
činjenicu da je jedna od dviju imenica koje se pojavljuju u propoziciji (26. stih) naglo
iščezla pri izvršenju propozicije (27. stih). Propozicija obuhvata i elem i demut, i figuru

i sličnost. Stih doslovce kaže da načinimo čovjeka bealmenu (po figuri svojoj),

kidmutenu (poput podobija našeg). Međutim, pri izvršenju ostaje nam samo elem

(figura), dok demut volšebno iščezava: I stvori Bog čovjeka ni iz čega, bealmo (po

figuri svojoj), beelem (po figuri) Božijoj stvori ga ni iz čega.

Po jevrejskom učenju Tora je ljubomorna. Ona namjerno podapinje nogu površnim

„udvaračima“. Onima koji bi da je osvoje na brzinu. Onima koji s njom flertuju lijevom
nogom. Takav brzopleti čitalac vidi dvije imenice u 26. stihu i dvije imenice u 27. stihu,
pa pošto je dosad navikao da su propozicija i izvršenje uvijek manje-više isti (npr.
stihovi 11 i 12: Neka se zatravi zemlja travom, biljem koje nosi sjeme i drvetom koje
daje plod, svoje vrste. I bi tako, i pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme, po
vrstama svojim i drvo rodno, koje donosi plod u kome je sjeme njegovo na zemlji, svoje
vrste), on čita dijagonalno i ne uviđa da se u izvršenju umjesto elema i demuta, figure

i sličnosti, dva puta pojavljuje figura. Zašto? Zato što je elem (figura) zadatost, ono što

je Bog već dao, dok je demut (sličnost) tek potencijal. Potencijal čije ostvarenje ne
zavisi od Boga. Nego od koga, pitate se? Možda upravo od onoga kome se Bog obraća
kad kaže da načinimo čovjeka. Radi se o pitanju koje se ionako samo od sebe nameće.

Stoljećima, ako ne i milenijumima, lomila su se koplja oko pitanja kome se Bog obraća
tim stihom. Neki hrišćani kažu tu se radi o Svetom Trojstvu, Jevreji kažu kakvo
trojstvo, to je kraljevska množina, kao: Mi po milosti Božijoj taj i taj kralj tog i tog, i
Bog tu zapravo samo razmišlja naglas. Drugi komentatori, opet, kažu da se Bog obraća
anđelima. Četvrti kažu... i tako u nedogled.
Majmonides, verzija 2023

Čitanje koje predlažem ovom besjedom je u osnovi jedno savremeno majmonidijansko

čitanje. Majmonides je, naravno, Rabenu Moše (Mojsije) ben Majmon (Kordova 1135
- Fustat, kod Kaira, 1206), najveći jevrejski kodifikator poslije Mojsija. Stih iz Pete
Knjige Mojsijeve (34:10) veli: Nije ustao više prorok u Izraelu poput Mojsija, koga
Gospod poznavaše licem k licu. Tolika je fama Majmonidesova u narodu Izraela, da je
isti, dopisujući se sa gore navedenim biblijskim stihom, njemu u čast skovao iskaz: Od
Mojsija do Mojsija nije ustao više prorok u Izraelu poput Mojsija. Drugim riječima:
Od Mojsija koji nam je dao Toru do Mojsija Majmonidesa nije ustao prorok u Izraelu
poput Mojsija, ali s Majmonidesom već jeste. Majmonides je zasad još uvijek najveći
jevrejski filozof svih vremena, a majmonidijanci bi bili oni koji nastavljaju da
aplikacijom njegovih metoda razvijaju njegovu misao, obogaćujući je svim saznanjima
koja su od Majmonidesovih vremena do danas unaprijedila naše razumijevanje Tora
sistema. Savremeno majmonidijansko čitanje bilo bi, dakle, tumačenje koje se ne
pojavljuje kod samog Majmonidesa, ali se može reći da predstavlja savremeni plod
aplikacije njegove, ponešto ažurirane, metodologije na drevni tekst. Bog se, po ovom
razumijevanju teksta, obraća čovjeku. Svakome od nas ponaosob. Otprilike ovako
nekako: Čovječe, ajde da ja i ti načinimo čovjeka po figuri našoj, kao sličnost nama,
pa da gospodarи ribama morskim i pticama nebeskim i stokom i svom zemljom i svim
sitnim životinjama koje se miču po zemlji. To je predlog s kojim se Bog obraća svakom
pojedinom od nas. Potom on odmah svoju polovinu, figuru, stavlja na son: I stvori Bog
čovjeka ni iz čega, po figuri svojoj, po figuri Božijoj stvori ga ni iz čega; muško i žensko
stvori ih ni iz čega. S druge strane, na svakom muškarcu i ženi, od početka vrste pa
zauvijek, da stavi na son svoju polovinu dila: sličnost Bogu ili bogopodobije.

Sada treba da se postavi sasvim legitimno pitanje: Zar ne bi bilo jednostavnije da se

Bog držao jednostavnog ja u jednini, ti u jednini formata? Mogao je lijepo predlog da
formuliše ovako: Čovječe, ja sam te stvorio po figuri mojoj, a na tebi je da se trudiš da
mi budeš sličan. Čemu množina? Odgovor je jednostavan. Bog je htio da predlog zvuči
nenametljivo i inkluzivno, a ne paternalistički autoritarno. Čemu je ova stvar slična?
Zamislite recimo da ja raspolažem ogromnim sredstvima, ali ne umijem da kuvam.
Istovremeno, imam dobrog prijatelja, Peru, koji je izvrstan kuvar. Zvučalo bi malo
rogobatno i nemalo kabadahijski kad bih se Peri obratio riječima: Slušaj, Pero, kad
bismo mi s mojim parama i tvojim umijećem otvorili restoran, to bi bila prava bomba.
Mnogo bi prefinjenije i saradnjo-seksipilnije zvučalo kada bih svoj predlog formulisao
u inkluzivnoj dvostrukoj množini, u kojoj su i moje pare i Perino umijeće naši. Ovako
nekako: Slušaj, Pero, kad bismo mi s našim parama i našim umijećem otvorili restoran,
to bi bila prava bomba, evo ja stavljam na sto pare – a ti, brate, stavi na sto umijeće.
Jednako tako Bog kaže svakom od nas: Ajde da ja i ti da načinimo od tebe ljudsko biće,
koji će se truditi da mi bude slično, pa će gospodariti ribama morskim i pticama
nebeskim i stokom i svom zemljom i svim sitnim životinjama koje se miču po zemlji. Evo
ja dajem elem, figuru, k'o biva tebe samoga (ili tebe samu) a na tebi je da mi budeš

sličan/a. Drugim riječima, Bog nam predlaže zajednički projekat rasta. Njegov ulog u
tom projektu smo mi, a naš ulog u tom projektu je imitatio Dei ili bogopodobije, stalni
rast u pravcu uvijek nedostižnog božanskog.

Znači, prema prvoj priči o stvaranju čovjeka, čovjek je stvoren da figurira kao figura
Božija na zemlji, da gospodariti ribama morskim i pticama nebeskim i stokom i svom
zemljom i svim sitnim životinjama koje se miču po zemlji, a na njemu je da se upodobi
Bogu, da imitira Boga i da tim oponašanjem Boga ostvari puni potencijal koji mu je
Bog stavio na raspolaganje. Zašto bi baš čovjek, taj nedjeljivi dio prirode, koji je
ponikao iz faune, takoreći iz sred stoke, prizemnih sitnih životinja i zvjeri vladao
ribama morskim i pticama nebeskim i stokom i svom zemljom i svim sitnim životinjama
koje se miču po zemlji. Po kom je parametru baš on izdvojen da vlada svim drugim? Da
parafraziram Cara Lazara:
Ako li je birati po snazi,
Koga ima snažnijeg od slona?
Ako li je birat' po gospodstvu,
Gospodskijeg od lava ne biva.
Ako li je birat' po pregoru,
Eno mrava najpregornijega.
Ako li je birat' po ljepoti,
Đe šta ljepše od jednog pauna?
Ako li je birat' po visini,
Žirafa bi krunu odnijela.
Ako li je birat' po vjernosti,
Tu bi svaki kuče izabrao.
Ako li je birat' po junaštvu,
Junačkijeg od međeda nema.
Postavlja se, dakle, pitanje čime je to čovjek odskočio od svog faunali kolektiva, e da
bi baš on vladao istim? Iz perspektive tradicionalne jevrejske teologije, odgovor se
nameće sam po sebi. Sva duga stvorenja na ovoj našoj planeti ograničena su samo na
instinkt. Instinkt je, rečeno našim savremenim žargonom, originalni softver s kojim je
proizvod došao. Program stvoren od strane Proizvođača za konkretni hardver, istog
Proizvođača. Sva stvorenja osim čovjeka djeluju po fabričkim, softverskim,
postrojenjima. Pčele po pčelinjem softveru, krave po kravljem, kristali po softveru za
kristale. Niko od njih ne može da odstupi od svog softvera, ni lijevo, ni desno. Čovjek,
međutim, kao da može. Obdaren je inteligencijom u mjeri koja mu omogućava da
samovlasno promišlja i odlučuje, pa i da donosi nepredvidive odluke i poduzima
nevjerovatne i nemoguće misije. Da ponovo parafraziram Cara Lazara:
Ako li je birat' po razboru,
Sem čovjeka sve je drugo hajvan.

Ovaj insanity koji čovjeka čini insanom opisan je u drugoj priči o stvaranju, u drugoj
glavi Prve Knjige Mojsijeve (stih 7.) ovako:

I uobliči JHWH Bog Čovjeka, prah zemaljski, i dunu u nos njegov dah
života, i postade čovjek duša živa.

Glagol koji se koristi u hebrejskom originalu: wajier, ima isti semitski korijen kao naš

turcizam sura/suret – oblik. Ovde se, dakle ne radi o stvaranju ni iz čega, kao u
prethodnom poglavlju, gdje je ono što sam Bog stvara opisano glagolom wajivra, koji
ukazuje na stvaranje nečeg potpuno novog (znači, ne radi se, dakle, o reciklaži; rezanju
ušiju da bi se krpila stražnjica – nego o stvaranju nečeg potpuno novog). Istovremeno,
u božanskoj ponudi čovjeku koristi se glagol načiniti. Drugim riječima, Bog je taj koji
je čovjeku dao njegovo obličje (platonski rečeno: koji je dao ideju čovjeka), a na
čovjeku je da vlastitim činjenjem aktualizuje potencijal koji je Bog ugradio u njegov
hardver. Tom aktuelizacijom potencijala čovjek postaje božanski partner u stvaranju
sebe.

Neophodno je ovde obratiti pažnju na još jednu bitnu činjenicu. Dok je Subjekat
Stvaranja čovjeka u prvoj glavi Prve Knjige Mojsijeve opisan na neličan način, putem
svog zanimanja ili titule, kao Elohim (Bog); dotle je Subjekat Stvaranja čovjeka u
drugoj glavi Prve Knjige Mojsijeve opisan prvenstveno na ličan način, putem svog
vlastitog imena: JHWH (biće-bio-jest), pa tek onda i po svom zanimanju, kao Elohim
(Bog).

Od Akilasa natrag do Amosa

Druga priča o stvaranju još više razrađuje motiv „iako vi mislite da možete da ste vi ti
koji stvarate bogove mijeseći figure i udahnjujući u njih život, znajte da je istina
drugačija: Ja sam vas sazdao od praha zemaljskoga i udahnuo vam život“. Rezultat tog
udahnuća je vrlo interesantan: i dunu u nos njegov dah života, i postade čovjek duša
živa. Kako razumjeti ovaj termin duša živa? Tradicionalni Jevreji, svaki put kad im je
neki termin koji se pojavljuje u Tori nejasan ili maglovit, još prije nego što posegnu za
srednjevjekovnim komentarima, prvo provjere kako je isti preveden u tradicionalnom
prevod Tore na aramejski (u tradiciji pogrešno pripisan rimskom aristokrati koji je
primio jevrejsku vjeru: Akilasu/Onkelosu), koji se smatrao koncenzusom, 3 pa nije
zgoreg da se i mi poslužimo istom tehnikom, kako bismo vidjeli kako su Jevreji
početkom nove ere, kada je ovaj prevod nastao, razumijevali termin duša živa na kraju
stiha:

I stvori JHWH Bog čovjeka, prah zemaljski, i dunu u nos njegov dah života,
i postade čovjek duh koji zbori.

Dakle, pomalo nejasni termin nefeš aja (duša živa) preveden je na aramejski kao

ruwa memalela (duh koji zbori). Drugim riječima, ono što čovjeka čini čovjekom je

3
Tora je podijeljena na broj subota u godini, tako da se svake subote čita propisano sedmično
čitanje. Dobrih 1.500 godina se u svim sinagogama Tora čitala prvo na izvornom hebrejskom
iz svitka; a potom na aramejskom, iz knjige; stih po stih. To je bio način da se obezbijedi da
velika većina Jevreja koja je tada živjela ili u zemlji Izraela ili u Vavilonu (na oba mjesta
aramejski je bio govorni jezik) razumiju sveti tekst. Danas još samo jemenski Jevreji čitaju
Toru i prevode je na aramejski (ponegdje na aramejski, pa potom na judeo-arapski), ali svi
religiozni Jevreji čitaju ponaosob sedmično čitanje Tore dva puta na hebrejskom i jedanput u
prevodu na aramejski. Otud, tumačenja (jer svaki prevod je vrsta tumačenja izvornika) kojima
obiluje Akilasov prevod Tore čine dio opšte-rasprostranjenih jevrejskih asocijacija na tekst.
njegova sposobnost govora. Po svemu sudeći, baš ta sposobnost govora, komunikacije,
dovela je do toga da se čovjek izdvoji iz prirode i zagospodari drugim stvorenjima,
jačim, bržim, višim i izdržljivijim od njega. Jezik je pomak koji čovjeka izdvaja iz
prirode, stavlja iznad evolucije, čini posebnim u odnosu na sva ostala stvorenja. U
poređenju sa čovjekom ostala stvorenja su kao roboti, kompjuteri koji djeluju po
unaprijed napisanom softveru, na koji oni sami ne mogu da utiču. S druge strane, čovjek
je Bogu ono što je nama artificijelna inteligencija. Robot sposoban da uči, napreduje,
mijenja se i razvija, utiče na vlastiti softver, pa čak i na vlastiti hardver. Varijabila
sposobna da sozercava sebe. Varijabila sposobna da sozercava Konstantu.

Ovu jedinstvenost fenomena ljudskog govora prorok Amos smatra božanskom

intervencijom u evoluciji. Predak čovjekov mogao je da stasa iz sred faune koju je
posredno (evolucijom) stvorio Elohim – Bog. Tora Boga oslovljava njegovim
zanimanjem ili titulom kada govori o Njemu kao o Tvorcu ili Vladaru. Istovremeno,
Tora koristi Tetragramaton, četvoroslovno lično Božije ime, kada želi da ukaže na Boga
kao osobu, ličnost. Elohim je Bog prirode, programa i algoritama. JHWH je Bog
odnosa, božanska osoba neuslovljena prirodom, programima i algoritmima. Stih I stvori
JHWH Bog čovjeka, prah zemaljski, i dunu u nos njegov dah života, i postade čovjek
duh koji zbori govori, dakle o božanskoj intervenciji u prirodi, u evoluciji. Poslušajmo
šta o tome kaže Prorok Amos (4:13):

Jer, eto, Uobličavatelja gora i onaj koji duh stvara ni iz čega, On kazuje
čovjeku šta je govor njegov (ljudski); čini od zore tamu, i stupa po
visinama zemaljskim; Gospod Bog nad vojskama je ime Njegovo.

Znači, gore su produkt reciklaže. Stvorene su uobličavanjem već postojeće materije.

Istovremeno duh (intelekt) je intervencija ravna stvaranju ni iz čega. Samo Bog, Tvorac
duha (intelekta) je kadar da objasni čovjeku tajnu ljudskog govora, jezika.

Teorija evolucije i Prvo poglavlje Tore, nisu nužno u suprotnosti. Stvari koje su
stvorene prvog, drugog, trećeg ili četvrtog dana očigledno nisu bile stvorene u
dvadestčetvoročasovnom periodu, jer tek četvrtog dana su sačinjeni svjetilo veliko i
svjetilo malo, sunce i mjesec, da budu znaci, praznici, dani i godine. Znači, barem u
slučaju prva četiri dana riječ dan treba staviti pod navodne znake, jer se ne radi o našem
danu od dvadeset i četiri sata, nego o nekom vremenski nedefinisanom periodu.
Jednako tako, Tora uči da su se flora i fauna razvili po božanskom uputstvu izdatom
vodi i zemlji. Međutim, ovde se otvara jedan drugi problem, problem koji se sastoji u
činjenici da je jako teško evolucijom objasniti početak i nastanak ljudskog govora. Jezik
predmnijeva simultano postojanje svih osnovnih djelova sistema. Novorođenče nastaje
od fetusa, dijete nastaje od novorođenčeta, momak nastaje od djeteta, zreo muškarac
nastaje od momka, starac nastaje od zrelog muškarca. U svakoj fazi razvoja postojao je
sveukup dijelova, koji su se dalje zajedno razvijali. Novorođenče nije nastalo od uveta
fetusa, dijete nije nastalo od ruke novorođenčeta, momak nije nastao od noge djeteta,
zreo muškarac nije nastao od glave momka, starac nije nastao od oka zrelog muškarca.
Sljedstveno, Amosu kao da je teško da zamisli evoluciju jezika od jedne riječi ka
mnogima. Jezik je sistem. Stvarno je teško zamisliti kako negdje u nekoj šumi, na nizu
grana, sjedi čopor majmuna i jedan majmun pogleda u lijevi ili desni gornji ekstremitet
vlastitog tijela i kaže: ruka, na šta mu svi ostali majmuni odgovore riječima: Jao, to je
odlična ideja, mislimo da ubuduće svi te gornje ekstremitete tijela treba da nazivamo
imenom ruka. Ovo je banalizacija, ali ni banalizacija nije na odmet ako može da posluži
da se „na brzaka“ osvijesti neka nelogičnost. Kao što čovjek nije nešto što se razvija od
srdoboljne amebe ka majmunu, nego cijeli sistem postoji već u prvotnoj fazi i polako
se razvija - tako je i sa jezikom. Kad stručnjak za jezik kaže jezik, on ne misli na
razbacane lekseme, nego na sistem: prvenstveno na gramatiku i na sintaksu. Gramatika
i sintaksa, opet, podrazumijevaju postojanje minimalnog leksičkog fonda koji sadrži
sve vrste riječi, sa njihovim funkcijama i u njihovim međuodnosima. Po Amosu i
Akilasu, onom čovjeku koji se u prvoj glavi Prve Knjige Mojsijeve razvio iz prirode,
ponikao iz faune, u drugom je poglavlju iste knjige Bog darovao duh (intelekt) i jezik.
Čovjekoliki majmun je nastao posrednim stvaranjem (evolucijom), dok je neposredno
stvaranje čovjeka božanska intervencija u evoluciji. Bog proto-čovjeka daruje duhom i
sposobnošću govora, dakle sposobnošću kontemplacije, razumijevanja i komunikacije.
Čovjek postaje artificijelna inteligencija. Inteligencija koja aktivno učestvuje u
vlastitom do-stvaranju.
Jezik i istina
U starohebrejskom jeziku postojala je riječ sa četvorokonsonantnim korijenom: 'alef-
mem-nun-taw (uporedi naš turcizam amanet) i taj izvorni četvorosuglasnički jedinstveni
korijen još uvijek je prisutan u riječi 'omanut (umjetnost), ali je dao i dvije grane u svakoj
od kojih je ispala jedna od četiriju prvotnih fonema, grane u koje će se razvrstati različita
značenja koja su ranije bila obuhvaćena jednom jedinom riječju. U jednoj grani je
„ispalo“ slovo nun, pa je nastala riječ 'emet – istina;4 a u drugoj je „ispalo“ slovo taw,
pa su nastali pojmovi poput 'amen (ovjeri, vježbaj, učini vjerovatnim)5 i 'emuna (vjera).
Značenje riječi 'emet u hebrejskom nije bitno drugačije od značenja srpske riječi istina.
Istovremeno glagol leha'amin i imenica 'emuna, obično se prevode kao vjerovati i vjera.
U hrišćanskim kulturama i jezicima riječ vjera se najčešće doživljava u skladu sa
novozavjetnim stihom iz Poslanice Jevrejima (11:1): Vjera je, pak, tvrdo čekanje
onoga čemu se nadamo i dokazivanje onoga što ne vidimo. Drugim riječima vjera
se odnosi na nadu (vjerovatno nadu u vaskrsenje i život budućeg vijeka) i na dogmatiku
(kojom se dokazuju metafizičke stvarnosti kojima uči određena teologija). U Tori glagol
vjerovati se ne odnosi na svjetonazor (eshatološka nada i dogmatska učenja o
metafizičkom), nego se odnosi prvenstveno na način djelovanja. Ilustrovaću to podužim
odjeljkom iz četrnaeste glave Druge Knjige Mojsijeve (22-31):
I pođoše sinovi Izrailjevi posred mora suvim, i voda im stajaše kao zid s
desne strane i s lijeve strane. I Misirci tjerajući ih pođoše za njima posred
mora, svi konji Faraonovi, kola i konjici njegovi. A u stražu jutarnju
pogleda Gospod na vojsku misirsku iz stupa od ognja i oblaka, i smete
vojsku misirsku. I pobaca točkove kolima njihovim, te ih jedva vucijahu.
Tada rekoše Misirci: Bježimo od Izrailja, jer se Gospod bije za njih s
Misircima. A Gospod reče Mojsiju: Pruži ruku svoju na more, neka se vrati
voda na Misirce, na kola njihova i na konjike njihove. I Mojsije pruži ruku

4
Interesantno je da hebrejska riječ emet (istina) sadrži prvo slovo alfabeta ('alef), srednje slovo
alfabeta (mem) i posljednje slovo alfabeta (taw).
5
Hebrejsko amen je glagol, i to imperativ, drugo lice jednine, od infinitiva le'amen - i znači:
ovjeri, vježbaj, učini vjerovatnim. Izvorno se koristio kao oblik pristajanja uz javnu molitvu
ili iskaz slaganja sa tuđom molitvom, blagoslovom ili kletvom i kao takav predstavlja molbu
Bogu da ovjeri, sprovede u djelo i učini vjerovatnim nešto iskazano u nekoj javnoj ili nečijoj
pojedinačnoj molitvi. Nepoznavanje izvornog značenje je dovelo do toga da u drugim
kulturama ljudi dodaju amen svojoj vlastitoj molitvi, a onda se to kao bumerang vratilo i u
jevrejsku magiju i narodnu kulturu, recimo neko nekog pretekne u saobraćaju, pa preteknuti
dobaci preteči, kroz prozor, prijeteći: daBogda crk'o, amen!
 svoju na more, i dođe opet more na silu svoju pred zoru, a Misirci nagoše
bježati prema moru; i Gospod baci Misirce usred mora. A vrativši se voda
potopi kola i konjike sa svom vojskom Faraonovom, što ih god beše pošlo
za njima u more, i ne osta od njih nijedan. I sinovi Izrailjevi iđahu posred
mora suvim; i stajaše im voda kao zid s desne strane i s lijeve strane. I
izbavi Gospod Izrailja u onaj dan iz ruku misirskih; i vide Izrailj mrtve
Misirce na brijegu morskom. I vide Izrailj silu veliku, koju pokaza
Gospod na Misircima, i narod se poboja Gospoda, i vjerova Gospodu i
Mojsiju sluzi Njegovom.

Tora ovde poseže za riječju vjera na onom mjestu na kome hrišćani već više ne bi
govorili o vjeri nego o osvjedočenju, spoznaji, saznanju. Po hrišćanskom poimanju
svijeta vjera bi bila tvrdo čekanje božanske intervencije sve dok ona ne počne. Onog,
međutim, momenta kad ista počne, tada je vjera ispunjena, završena; tad počinje
spoznaja. Ne želim ovim da kažem da na hebrejskom riječ 'emuna znači spoznaja, jer
ona jeste vezana za isti korijen za koji se u srpskom jeziku vezuje riječ vjera, ali se u
hebrejskom ona odnosi prvenstveno na djelovanje u vjeri, odnosno na vjerno
djelovanje. Izraelci, velika većina kojih posve sigurno nije znala da pliva, kročili su u
vjeri među rasjeline mora. Djelovali su u vjeri, vjerujući da je i Gospod vjeran Svojoj
Riječi. Stupali su kroz rasjeline u vjeri da se more neće zatvoriti nad njima. Stavili su
se na dlan Gospodnji, muškarci, žene, djeca, sa svim što su imali od stoke i pokretnog
imanja.

Da rezimiram, hebrejska riječ 'emuna (vjera) je sestrična riječi 'omanut (umjetnost) i

sestra od tetke riječi 'emet (istina), kao takva ona prvenstveno upućuje na umjetnost
vjernog djelanja u skladu sa istinom.

Vrijeme je da povežem sve dijelove ove besjede u jednu cjelinu. Po savremenom

majmonidijanskom poimanju Tore, čovjek je dakle artificijelna inteligencija kojoj je
Bog ponudio da se stalnim djelovanje ostvaruje, usavršava i do-stvara, na
beskonačnom putu imitiranja Boga. To ostvarenje se dešava kroz umjetnost vjernog
djelovanja u skladu sa istinom. Ukratko, čovjek je aparat za vjeru, možda još
preciznije: instrument za djelatno, praktično, bogopoznanje.