ZADAĆA RADA POVJERENA ČOVJEKU

U prošlom broju Svjetla riječi prikazana je tema hrane. U ovom broju pozornost posvećujemo
temi čovjekova rada kako je ta tema obrađena u drugom naslovu drugog poglavlja Papinske biblijske
komisije o biblijskoj antropologiji.

1. Čovjek radnik
Prema Knjizi Postanka 2,15 Bog je čovjeku povjerio zadaću obrađivanja i čuvanja zemlje. Ta je
zadaća dodijeljena čovjeku prije prijestupa (Post 3,6). Prema tome rad nije kazna niti je posljedica
grijeha, nego je nastavak prethodnog rada Božjeg koji je za svoja stvorenja pripravio životni prostor i
hranu (2,8-9).
Čovjekovo oponašanje božanskog djelovanja ne ograničava se na puki djelatni aspekt, nego
poprima također obilježja mudrosti. To podrazumijeva da postoji hijerarhija i koordinacija između
djelovanja, upravo kao što se događa u božanskom stvaranju, gdje se svaka stvar događa u točno
određenom trenutku (Post 1) i svaka stvarnost je stvorena u službi susljedne (Post 2). Za čovjeka to
znači da njegovo produktivno djelovanje treba biti organizirano (usp. Izr 24,27) i usklađeno s
djelovanjem drugih ljudskih bića. Doista, izreka kaže: "jedan sije, drugi žanje" (Iv 4,37).

2. Čovjek čuvar stvorenog

Ljudski rad, slično Božjem djelovanju, proizvodi transformaciju i uvodi u slijedu povijesti
elemente novosti, a ponekad iz temelja mijenja već postojeće društvene strukture i posljedično
nameće nove načine života.
Tom transformacijskom potencijalu rada postavljena je granica po Stvoriteljevu nalogu čovjeku
da čuva zemlju. Ta granica ima za cilj da zaštiti sveto dobro koje dolazi od Boga, a u korist čovjeka.
Čuvati zemlju nije dakle drugačije djelovanje u odnosu na rad, nego je više njegova bitna sastavnica.
Jer je tijesna povezanost između Stvoritelja i zemlje, koju je on oblikovao da bude koristan dar
ljudima, stoga je svaki čin pustošenja zemlje svojevrsna uvreda Gospodina. Isto tako grijeh protiv
Stvoritelja, gaženje njegovih zapovjedi i odbacivanje njegove blagotvorne kozmičke vladavine,
nanosi štetu zemlji i dovodi do njezina propadanja.
Stvoreni svijet u svome cvjetanju ili u svome malaksanju, postaje, u određenom smislu, simptom
je onoga što je ispravno ili pogrešno u odnosu čovjeka s Gospodarom kozmosa (Lev 18,25.28; Iz
24,4-6; Hoš 4,1-3). I tko ne vjeruje u Boga može uočiti da je zdravstveno stanje planeta pokazatelj
pravednosti ili nepravednosti ljudi.
Kao svaka Božja zapovijed, također ona čuvanja zemlje jest poziv da se voli. Voljeti treba ne
samo prirodu neophodnu za život, nego još više druga ljudska bića s kojima se dijeli zajednički
životni prostor i one koji će doći živjeti na ovoj zemlji.
Glagol čuvati ima u sebi također značenje očuvati i održati određeno dobro da traje u vremenu.
Primljeni dar zemlje se ne čuva samo pasivnim stavom nemiješanja. Naprotiv, čovjek je pozvan da
brani zemlju od destruktivnih prijetnji.
Rad i čuvanje su dakle dva međusobno povezana djelovanja, a oba – kako kaže psalmist – trebaju
biti obavljana u suradnji sa Stvoriteljem, jer bez Božjeg blagoslova ljudsko djelovanje ne može biti
uspješno: "Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji [rad]. Ako Gospodin grad ne
čuva, uzalud stražar bdi [čuvanje]" (Ps 127,1).

1
3. Problemi povezani s radom
Pojava različitih oblika rada i radnih zanimanja u znaku je napetosti. Nakon što je istjeran iz
edenskog vrta, čovjekova zadaća je ostala ista, tj. da obrađuje zemlju (Post 3,23). Prvi sin Adama i
Eve, Kajin, predstavljen je kao "radnik zemlje", za razliku od brata mu Abela koji bijaše "pastir
stada" (Post 4,2).
Razlike u radnom zanimanju povezane su s razlikama u načinu života, u kulturi, u vjerskoj praksi
(Post 4,3-4) i s različitim stupnjem blagostanja (Post 4,4-5), a to neizbježno dovodi do rivalstva (4,6)
i sukoba (4,8).
Sveto pismo ne kaže da postoji jedno dobro zvanje (ono pastira) i jedno zlo (ono zemljoradnika),
nego da je potrebno činiti dobro u onom zvanju koje se obavlja (Post 4,7), bez povrjeđivanja prava
onih koji imaju drugačije zanimanje.
Zloporaba rada na široj društvenoj razini prikazana je na početku Knjige Izlaska gdje faraon,
vladar Egipta, podjarmljuje tuđinsko stanovništvo, uspostavlja ugnjetavački sustav utemeljen na
teškim uvjetima rada podređenih, izloženih sve napornijim (Izl 1,13-14; 5,10) i nesnosnijim
kulucima (Izl 5,14).
Biblijska predaja učinila je sliku tih radnih uvjeta amblemom ropstva od kojega je Gospodin
oslobodio svoj narod. I taj događaj Božjeg izbavljenja naroda postao je temelj zakonodavstva koje se
odnosi na ljudski rad.

4. Propisi o radu
Zakon koji je Gospodin dao oslobođenom narodu regulira sva područja života, a među ovima je i
radno djelovanje. Dokument Biblijske komisije detaljno opisuje četiri skupine propisa koji govore o
radu: (1) subotnja zapovijed, (2) zakoni koji štite zaposlenike, (3) propisi o javnim službama i (4)
"služenje" Bogu. Zbog zadane ograničenosti opsega ovoga članka ovdje donosimo prikaz samo
subotnje zapovijedi.

5. Subotnja zapovijed
Subotnja je zapovijed smještena u srce Dekaloga. To je najrazrađenija od svih zapovijedi
Dekaloga što je znak njezine posebne važnosti za vjeru Božjeg naroda.
Ta zapovijed se odnosi na svaku vrstu čovjekova rada. Bog ga nalaže u trajanju od šest dana,
osuđujući dakle implicitno nerad, dok ga zabranjuje u sedmi dan. Subotnja zapovijed stoga poprima
funkciju granice i postaje znak (Izl 31,13.17; Ez 20,12) posvećenja vremena i znak povezanosti s
Bogom (Izl 20,10; Pnz 5,14), s Božjim djelom stvaranja i otkupljenja.
Subotnja zapovijed – prema Knjizi Izlaska - nalaže oponašanje Stvoritelja u onomu što je on
učinio u početku kada je u šest dana postavio temelje cijelom svijetu (Izl 20,11a), a sedmoga dana je
počinuo (Izl 20,11b). Čovjek u svome svakodnevnom, šestodnevnom radu nastavlja božansko djelo,
a sedmoga dana, u dan subotnji prestaje obavljati svoj tjedni rad i toga sedmoga dana čovjek se
približava svetomu Bogu od kojega dolazi ne samo blagoslov sedmoga dana (usp. Izl 20,11c) nego i
blagoslov čovjekova svakodnevnog, tjednoga rada.
Drugačije i komplementarno obrazloženje subotnje zapovijedi nalazi se u Knjizi Ponovljenog
zakona, koja podsjeća na ključni događaj iz povijesti spasenja kada je Gospodin izbavio svoj narod iz
egipatskog ropstva (Pnz 5,15). Dan subotnji je, dakle, obdržavan (Pnz 5,12) kada je življen kao dan
slobode u odnosu na svaki oblik podjarmljivanja. U taj dan pater familias oponaša Gospodina kada
oslobađa od rada sve one koji su u domaćinstvu podložni njegovoj vlasti: od sina do sluge, od

2
došljaka nadničara do domaćih životinja (Pnz 5,14). Sloboda koju je Gospodin darovao svome
narodu, izbavivši ga iz egipatskog ropstva, biva u dan subotnji stavljena u zaštitu podređenih.

6. Isus i subotnja zapovijed

Isus je činio ozdravljenja upravo na dan subotnji (Mk 3,4; Lk 6,9) i tako je ostvarivao izvorni
smisao i puno značenje toga posvećenog i blagoslovljenog dana, jer je oslobađao one koje je držala u
ropstvu moć još snažnija od one faraonove. Isus je jasno dao na znanje da "je subota stvorena radi
čovjeka, a ne čovjek radi subote" (Mk 2,27) i nadasve da je On gospodar subote (2,28).
Kristovi se učenici, prvoga dana u tjednu, spominju jedincatog događaja spasenja ostvarenog u
Isusovu uskrsnuću. Za kršćane je stoga prvi dan u tjednu (nedjelja) posvećeni i blagoslovljeni Dan
Gospodnji. Nedjelja ima i proročku dimenziju, jer ustvrđuje ne samo apsolutni primat Boga nego
također dostojanstvo čovjeka. Kršćanski Dan Gospodnji kao dan slobode i solidarnosti simbolička je
anticipacija "novoga neba i nove zemlje" (usp. Otk 1,10; 21,1).