N

NADA
Govoriti o nadi znaci govoriti o mjestu ito ga u životu Božjeg naroda ima budućnost,
budućnost sreće koja je namijenjena svim ljudima (l Tim 2,4). Božja su *obećanja
malopomalo otkrila Božjem narodu sjaj te budućnosti koja neće biti neka stvarnost ovoga
svijeta, već »bolja, to jest nebeska *domovina« (Heb 11,16): »vječni život« u kome će
čovjek biti »sličan Bogu« (l Iv 2,25; 3,2).
Upravo *pouzdanje u Boga i njegovu *vjernost, vjera u njegova obećanja jamče stvarnost
te budućnosti (usp. Heb 11,1) i omogućuju da se barem naslute njezine divote. Zato
vjernik i može priželjkivati tu budućnost, ili bolje reći: nadati joj se. Udioništvo, naime, u
toj nesumnjivoj budućnosti ostaje pitanjem, jer ono zavisi o vjernoj i strpljivoj *ljubavi,
što je za grešnu *slobodu težak zahtjev. Stoga se vjernik baš nikako ne može pouzdati
samo u sebe u nastojanju da postigne tu budućnost. On joj se, pun pouzdanja, može tek
nadati od Boga u koga vjeruje i koji jedini može njegovu slobodu učiniti sposobnom da
ljubi. Tako se nada, ukorijenjena u vjeri I pouzdanju, može vinuti prema budućnosti i
svojim dinamizmom uzdići sav vjernikov život.
Vjera i pouzdanje, nada, ljubav: to su, dakle, razne strane složenoga ali jedinstvenog
duhovnog stava. U hebrejskom ovaj ili onaj od tih pojmova izražavaju često isti korijeni;
ipak se rječnik nade posebnije vezuje uz korijene qvb fbl i bi'b, koje su prevodioci
prevodili kako su najbolje mogli, tako na grčki: elpizo, elpis, pepoitba, hypomeno ..., na
latinski pak: spero, spes, confido, sustirteo, exspecto ... Upravo će NZ, vjerojatno sv.
Pavao (l Sol 1,3; l Kor 13,13; Gal 5,5 si), u svoj svojoj jasnoći utvrditi trojstvo: vjera,
nada, ljubav. ...
SZ
L NADA U JAHVINE BLAGOSLOVE
Tajanstveno obećanje što ga je Bog na samom početku dao grešnom čovječanstvu (Post
3,15; 9,117) svjedoči da Bog nikada nije ostavio čovječanstvo bez nade, no povijest
biblijskog nadanja počinje uistinu tek s *Abrahamom, Budućnost što je zajamčuje
*obećanje jednostavna je: *zemlja i brojno potomstvo (Post 12,1 si; *plodnost). Sto-
ljećima će Izraelovo nadanje ostati u istom, zemaljskom redu: »zemlja kojom teče med i
mlijeko« (Izl 3,8.17), to jest svi oblici blagostanja (Post 49; Izl 23,2733; Lev 26,313; Pnz
28).
Taj snažni uzlet prema dobrima ovoga svijeta ipak ne stvara od religije Izraela puki moral
blagostanja. Zemaljska su dobra, kako shvaća Izrael, *blagoslovi (Post 39,5; 49,25) i
*darovi (Post 13,15; 24,7; 28,13) Božji, koji njima pokazuje svoju vjernost obećanju i
Savezu (Izl 23,25; Pnz 28,2). Treba, dakle, bez oklijevanja žrtvovati zemaljska dobra kad
to zahtijeva vjernost Jahvi (Jš 6,1721; l Sam 15); Abrahamova žrtva bila je trajni primjer
savršene nade u obećanje Svemogućega (Post 22). To je sta
nje davalo naslutiti da će Izrael jednoga dana saznati za »bolju nadu« (Heb 7,19) prema
kojoj Bog polako vodi svoj narod.
II. JAHVE NADA IZRAELA I NARODA
Taj je napredak ponajprije djelo proroka: oni su stalno pročišćavali i podržavali tu nadu u
Izraelu, otvorivši joj tako i nove perspektive.
\, Lažna nada. Izrael je često zaboravljao da je sretna budućnost dar Boga *Saveza (Hoš
2,10; Ez 16,15 si). Stoga je bio u napasti da sebi tu budućnost osigura onako kako su to
činili *narodi: formalističkim *kultom, *idolopoklonstvom, *moću ili *savezima. Proroci
osuđuju tu varavu nadu {Jr 8,15; 13,16). Bez vjernosti nema nade u *spasenje (Hoš 12,7;
Iz 26,8 si; 59,9 si). *Dan Jahvin, koji će biti »mrklina, a ne sunčan sjaj« (Am 5,20), bit će
'dan *srdžbe' (Sef 1,15 si). Jeremija (l29) slika na tipičan način taj vid proročke službe.
2, Istinska nada. Ponekad se čini kao da se budućnost zatvara pred Izraelom, i on je tada
u napasti da kaže: »Propade nam nada« (Ez 37,11; usp. Tuž 3,18). Za proroke je tada
nada kao pokopana (usp. Iz 8,16 si), ali ona ne smije nestati: *ostatafc će se spasiti (Am
9,8 si; Iz 10,19 si). Tako će se moći nastaviti ostvarivanje Božjega nauma. U času
*nesreće u ušima Izraela odzvanja (Jr 3033; Ez 3448; Iz 4055) navještaj te »budućnosti i
nade« (Jr 29,11; 31,17), da se *utješi i da mu ne propadne nadanje (Ps 9,19). Čak ni
nevjera ne smije Izraela spriječiti u nadanju: Bog će mu ^oprostiti (Hoš 11; Tuž 3,2233;
Iz 54,410; Ez 36,29). Spas može zakasniti (Hab 2,3; Sef 3,8), ali je siguran, jer »nada
Izraelova« (Jr 14,8; 17,13 si) jest Jahve, *vjerni i *milosrdni.
3. Nova nada. Proročko poimanje budućnosti vrlo je složeno. Proroci navješćuju *mir,
*spas, *svjetlost, *ozdravljenje, Otkupljenje. Oni naziru čudesnu i trajnu ob
novu *raja, *izlaska, *Saveza ili *Davidova *kraljevstva. Izrael će se »nasititi dobrima
[*blagoslov]« (Jr 31,14) Jahvmim (Hoš 2, 23 si; Iz 32,15; Jr 31) i vidjet će kako se prema
njemu slijevaju *bogatstva naroda (Iz 61). Kako su bliski starom Izraelu, proroci u
središte budućnosti smještaju Izrael i njegovu vremenitu sredi (*blaženstvo).
No oni čeznu i za danom kad će Izrael biti napunjen *spoznajom Jahvinom (Iz 11, 9; Hab
2,14) jer će Bog obnoviti *srca (Jr 31,33 si; Ez 36,25 si), dok će se *narodi obratiti (Iz
2,3; Jr 3,17; Iz 45,14 si). Ta će budućnost biti razdoblje konačno savršena *bogoštovlja
(Ez 4048; Zah 14) u kojemu će imati udio i narodi (Iz 56,8; Zah 14,16 si; usp. Ps 86,8 si;
102,22 si). A vrhunac je bogoštovlja gledati Jahvu i stanovati s njime (Ps 63; 84). Za
proroke, nada Izraela i naroda jest sam Bog (Iz 60,19 si; 63,19; 51,5) i njegovo
kraljevanje (Ps 9699). Međutim, sreća Izraelova koja se očekuje u budućnosti još se
uvijek smješta na zemlju i, uz neke iznimke (Ez 18), ostaje kolektivna, dok je vjernost od
koje zavisi njezin dolazak individualna.
III. NADA U OSOBNI SPAS I ONOSTRANOST
Nada u SZ uznapredovat će tako u *bogoljubnih i *mudrih, u okviru vjere u osobnu
*nagradu. Ta je vjera dolazila u sukob s problemom što ga nameće *patnja *pravednika.
Jedan je prorok vjerojatno pri kraju babilonskog izgnanstva ili nešto kasnije naučavao,
doduše, da ta patnja mora uroditi nadom, a ne spriječiti je, jer to je *otkupiteljska patnja
(Iz 53). No to rano učenje nije u SZ nastavljeno. Na primjer Jobova nada: ona unatoč
nekim predosjećajima (Job 13,15; 19,25 si) završava u noć (Job 42,16).
Ispunjena Božjom *prisutnošću, nada mistika osjeća da je dosegla cilj: patnja i smrt za
nju zapravo nisu više važne (Ps 73; 49,16; usp. 139,8; 16). Vjera mučenika rađa nadom u
*uskrsnuće (Dn 12,1 si; 2 Mak 7), dok se kolektivna nada okreće prema *Sinu Čo
vječjemu (Dn 7). Nada mudraca okreće se prema *miru (Mudr 3,3), *počinku (4,7),
*spasu (5,2), koji više nisu na zemlji, već u besmrtnosti (3,4) kod Gospodina (5,15 si).
Tako nada postaje osobnom (5,5) i usmjerava se prema svijetu koji ima doći. Nadanje
Zidova Isusova vremena bilo je raznoliko, već prema tadašnjim religioznim strujama.
Odrazujući različite oblike i susljedne etape Izraela, ono je očekivalo budućnost u isti
mah materijalnu i duhovnu, usredotočenu na Boga i na Izrael, vremenitu i vječnu,
kolektivnu i individualnu. Ostvarenje te budućnosti u Isusu bit će poziv da se ta nada još
pročisti.
:" I. ISUS ISPUNJA NADU IZRAELA
Isus obznanjuje dolazak *kraljevstva Božjega na ovaj svijet (Mt 4,17). Ali to je kra-
ljevstvo duhovna stvarnost koja je dostupna samo vjeri. Da bi se ispunila, nada Izraela
mora se, dakle, odreći svih materijalnih strana svoga očekivanja: Isus traži od učenika da
prihvate *patnju i *smrt, kao što je i on učinio (Mt 16,24 si). S druge strane, Kraljevstvo
koje je već prisutno, ipak je još buduće. Nadanje se, dakle, nastavlja i dalje, ali biva
usmjereno isključivo prema vječnom *životu (18,8 si), prema dolasku *Sina Čovječjega
u slavi koji će »platiti svakomu prema djelima njegovim« (16,27; 25,3146).
Očekujući taj *dan, Crkva okrijepljena obećanjima (16,18) i Isusovom prisutnošću
(28,20) mora do kraja ostvariti nadu proroka otvarajući *narodima pristup u Kraljevstvo
i u svoju nadu (8,11 si; 28,19).
II. ISUS KRIST NADA CRKVE
U vjeri, nada Crkve jest ispunjena nada. Jer, darom *Puha *obećanja su *ispunjena do
kraja (Dj 2,33.39). Zato se sva snaga njezina nadanja usredotočuje na očekivanje Isusova
povratka (1,11; 3,20). Ta budućnost, nazvana paruzijom (Jak 5,8; l Sol 2,
19), *danom Gospodnjim, *pohođenjem, *objavom, Čini se sasvim blizom (Jak 5,8; l Sol
4,13 si; Heb 10,25.37 si; l Pt 4,7), i kršćani se često čude Što kasni (2 Pt 3,8 si). A
zapravo, ona će doći »kao lopov u *noćk (l Sol 5,1 si; 2 Pt 3,10; Otk 3,3; usp. Mt 24,36).
Zbog te neizvjesnosti potrebna je *budnost (l Sol 5,6; l Pt 5,8) i nepokolebljiva
*strpljivost u *kušnjama i *patnji (Jak 5,7 si; l Sol 1,4 si; l Pt 1,5 si; usp. Lk 21,19).
Nada Crkve je radosna (Rim 12,12), Čak i u patnji (l Pt 4,13; usp. Mt 5,11 si), jer je
očekivana slava tako velika (2 Kor 4, 17), da njezin odsjev pada i na sadašnjicu (l Pt 1,8
si). Ona rada trijeznošću (l Sol 5,8; l Pt 4,7) i odricanjem (l Kor 7,29 si; l Pt 1,13; Tit
2,12). Doista, Što su zemaljska dobra u usporedbi s nadom da ćemo biti »dionici
božanske naravi« (2 Pt 1,4)? Nada napokon pobuđuje na *molitvu i bratsku *ljubav (l Pt
4,7 si; Jak 5,8 si). Usidrena u svijet koji ima doći (Heb 6,18), ona oživljava sav kršćanski
život.
III. PAVLOVO UČENJE O NADI
Sveti Pavao učestvuje u nadi Crkve, ali bogatstvo njegove misli i njegova duhovnog ži-
vota pridonosi vrlo vrijedne elemente zajedničkom blagu.
Takvo je i mjesto što ga on pripisuje »*otkupljenju našega tijela« (Rim 8,23), bilo da ono
znači preobražaj živih (l Kor 15,51; usp. l Sol 4,1318) ili nadasve Uskrsnuće mrtvih. Ne
vjerovati u uskrsnuće, za Pavla znači »nemati nade« (l Sol 4,13; l Kor 15,19; usp. Ef
2,12).
Slavom će biti okrunjena samo »ustrajnost u dobru djelu« (Rim 2,7 si; usp. Heb 6,12).
No, ljudska je *sloboda krhka (Rim 7,1225). Može li se onda kršćanin nadati da će imati
dio u obećanoj *baštini (Kol 3,24)? On se, poput *Abrahama, može i mora nadati »protiv
svake nade«. I to zbog svoje *vjere u *obećanja (Rim 4,1825) i svoga pouzdanja u
*vjernost Boga koji će zajamčiti čovjekovu vjernost (l Sol 5,24; l Kor
1,9; usp. Heb 10,23) od njegova *poziva pa do *slave {Rim 8,2830).
Ispunjenje obećanja u Isusu Kristu (2 Kor 1,20) ima temeljnu ulogu u Pavlovu
razmišljanju. Očekivana slava jest sadašnja, prisutna stvarnost (2 Kor 3,184,6), premda
nevidljiva (2 Kor 4,18; Rim 8,24 si). Tko je *krŠten, već je uskrsnuo (Rim 6,17; Kol 3,1);
on u Duhu koga je primio kao zalog (2 Kor 1,22; 5,5; E£ 1,4) i kao *prvine (Rim 8,11.23)
svijeta Što ima doći, posjeduje već taj svijet, i njegova nada može biti 'preobilna' (15,13).
Bog je iskazao *milost *opravdanja ljudima, koje je Adam bio povukao u *smrt; »koliko
sigurnije« će ih njihova solidarnost s njegovim Sinom privesti k *životu (Rim 5). To
ispunjenje Izraelove nade u Kristu potpuno očituje razlog kršćanske nade: to je *ljubav,
tolika da joj ništa i nitko ne može istrgnuti kršćanina <Rim 83139).
A najzad, osobna Pavlova nada predstavlja divan primjer. Ona se u njegovoj duši razvija
krajnjom snagom. Uzdiše što još nije ispunjena (2 Kor 5,4 si; Rim 8,23) i poigrava od
radosti kad misli na budućnost koja je čeka (l Kor 15,54 si). U svjetlu te budućnosti i
najopravdanije ljudske nade gube svaku vrijednost (Fil 3,8). Ona se oslanja samo na
Božju *milost, a ne na *djela (l Kor 4,4; 15,10; Rim 3,27), ali svojim dinamizmom
oživljava *trku (Fil 3,13 si) i bitku (2 Tim 4,7) što je Pavao vodi da bi ispunio svoje
poslanje, trudeći se ujedno da sam »ne bude odbačen« (l Kor 9,26 si). Ona tada budi nove
nade, ali »u Gospodinu« (Fil 2,19; 2 Kor 1,9 si; 4,718). Kad se čini da mu je smrt blizu,
Pavao očekuje nagradu (Fil 3,14) koja će biti kruna njegovoj trci (2 Tim 4,6 si; usp. l Kor
3,8). No on zna da mu je nagrada Krist sam (Fil 3,8). Njegova je nada prije svega u tome
da bude s njim (Fil 1,23; 2 Kor 5,8). Apostol više ne očekuje osobnu sreću, već naprosto
nekoga koga ljubi. Ta temeljna nesebičnost njegove nade očituje se i u njegovoj otvore-
nosti spasu »drugih« (2 Tim 4,8; 2,7), kršćana (l Sol 2,19) ili pogana, kojima želi
objaviti Krista, »nadu slave« (Kol 1,2429). Tako je Pavlova nada u svoj svojoj širini (usp,
Rim 8,19 si) prigrlila Božji naum i 's ljubavlju' (2 Tim 4,8) se odaziva Gospodinovoj
ljubavi.
IV. ZARUKE JANJETA
Kod Ivana, nada ne prestaje biti iščekivanjem Gospodinova povratka (Iv 143; l Iv 2,18),
uskrsnuća i suda (Iv 5,28 si; 6,39 si). No ona se kod njega radije smiruje u posjedovanju
vječnoga *života koji je već dan vjerniku (3,15; 6,54; l Iv 5,11 si), koji je već uskrsnuo
(Iv 11,25 si; l Iv 3,14) i bio suđen (Iv 3,19; 5,24). Prijelaz kršćanina u vječnost bit će
samo smireno očitovanje (Iv 4,17 si) stvarnosti koja već postoji (3,2).
U Otkrivenju su perspektive duboko drugačije. Uskrslo Janje, okruženo kršćanima (Otk
5,1114; 14,15; 15,2 si), slavi već pobjedu na nebu, odakle će doći Crkva, njegova
*Zaručnica (21,2). No ta je zaručnica u isto vrijeme i na zemlji (22,17), gdje se odigrava
drama kršćanske nade koja se uhvatila u koStac s poviješću. Prividne pobjede sotonskih
sila mogle bi zamoriti tu nadu. U stvari, na strani svojih bori se i kraljuje nepobjediva
Riječ (19,1116; 20,16), i odlučna je *pobjeda blizu (usp. 1,1; 2,5; 3, 11; 22,6.12). Zato
nada kršćana mora pobjeđivati sve do nastupa »novoga svijeta« koji će konačno, u
potpunosti i zauvijek ostvariti proročanstva SZ (Otk 2122).
Na kraju knjige Zaručnik obećava: »Dolazim uskoro«. A Zaručnica mu odgovara: »Dođi,
Gospodine Isuse!« (Otk 22,20). Taj zaziv ponavlja aramejsku molitvu Crkve prvih dana:
»Marana tha!« (usp. l Kor 16, 22). Nikada kršćanska nada neće nači boljeg izraza, jer ona
u biti nije ništa drugo do goruća želja ljubavi koja je gladna Gospodinove prisutnosti.
JDu
t baština budnost I Dan Gospodnji SZ II; NZ II nebo VI noć SZ 0.2 obećanja
oslobođenjeteloboda II 3 Ostatak post pouzdanje progonstvo II Providnost radost
SZ II 3; NZ II l razočaranje riječ Božja SZ III 2 sijati I 2 b smrt SZ III 1.3; NZ III A
spas SZ II 2; NZ II 3 strpljivost II l tjeskoba 3 Uskrsnuće NZ II utjeha l Uzašašće IV
vidjeti NZ II vjera vrijeme SZ III; NZ III zemlja SZ II 4; NZ III želja Sivot III 3, IV 5
NAGRADA
Za čovjeka je nagrada pitanje pravednosti: svaki rad zaslužuje plaću. Ali na religioznom
području čini mu se, naprotiv, da nesebičnost mora ići dotle da odbaci i svaku pomisao na
naknadu. Krist, međutim, nije tražio taj nemogući ideal, premda pri tom ne prestaje tražiti
od svog učenika savršenu čistoću namjere.
.. ..,_ . I. NAGRADA I PLAĆA
Nagrada je temeljna datost religioznog života, a da se shvati njen pravi smisao, važno je
opisati njezin nastanak u svijesti. Taj pojam, kao i mnogi drugi, ima korijen u ljudskom
iskustvu, ovdje u odnosu između gospodara i sluge; no on beskrajno nadilazi tu vezu, jer
temelj mu je Bog. Taj se pojam stvarno izražava riječima koje znače »plaću«, ah' se ne
svodi na ono što mi danas razumijemo pod plaćom zasluženom nekim radom: plaća se
dobiva nakon izvršena ugovora, a nagrada je plod Božjeg *pohođenja, Boga koji sudom
potvrđuje *djelo svoga sluge.
Čovjek je od samog početka na zemlji da *radi za Boga (Post 2,15; usp. Job 14,6; Mt
20,115), a taj rad uključuje plaću (Job 7,1 si). Bog je, naime, pravedan gospodar: ne može
a da svakomu ne dadne što mu pripada, ako je ispunio povjerenu zadaću. S druge strane,
čovjek nije takva osoba koja bi u sebi imala sredstva opstanka i koja bi mogla Bogu
nedugovano pružiti »nesebičnu« pomoć. Čovjek je pred Bogom *siromah, prosjak,
*sluga, ako ne i *rob, koji ništa nema osim onoga što mu gospodar daje iz dana u dan.
Nagrada, dakle, nije svrha reli
gioznog života, već normalni plod služenja Bogu.
I zato Bog već na početku svete povijesti obećava Abrahamu plaću (Post 15,1); a ta plaća
»svakome prema njegovu djelu« javlja se i u posljednjim recima Biblije (Otk 22, 12). Od
Post do Otk Pismo neumorno ponavlja da Bog svakomu plaća prema njegovim *djelima
(Izr 12,14; Jr 31,16; Ps 28,4; 2 Ljet 15,7; Job 34,11; Iz 59,18; Sir 51,30; Lk 10,7; Iv 4,36;
Rim 2,6; 2 Tim 4,14), plaćom koja inače pripada samo Bogu (Pnz 32,35; Izr 20,22; usp.
Rim 12,1720). To je tako važna nauka da je upravo svojstvenost *bezbožnika poricati
nagradu (Mudr 2,22), poricati da je vjera u Boga koji »nagrađuje one koji ga traže« nužna
dopuna vjere u opstojnost Boga samoga (Heb H,6).
Ako čovjek koji vrsi svoju službu može računati na plaću, onda onaj koji odbija zadaću
što mu je predložena biva lišen te plaće i najzad gubi pravo da postoji pred Bogom.
Stoga, biti plaćen za svoja djela znači prijeći Božji *sud, primiti nagradu Hi kaznu, već
prema tomu što se učinilo: to je alternativa koja za čovjeka znači izbor između života i
smrti. Valja još spomenuti da taj Božji sud nadilazi čovjekov sud, jer samo Bog istražuje
bubrege i srca, a čovjek ne proniče misterij Boga, misterij *milosrđa i *srdžbe,
*vjernosti, *pravednosti i *ljubavi.
II. ETAPE OBJAVE
Mada je činjenica nagrade sasvim sigurna, narav njezina ostaje tajnovita, i Bog je tek
postupno objavljuje.
1. Solidarnost i odgovornost. Izgleda da ljudski čini od samog početka u isto vrijeme
zavise od osobne *odgovornosti i imaju kolektivan domašaj. Čovjekov je život, naime,
neodvojiv od obitelji, klana, naroda. Zato u starim tekstovima Božji pogled i Božji sudovi
dotiču uopće »čovjeka« (Post 6,5 si); savez i vjernost Jahvina odnose se u prvom redu na
*narod. Premda prevladava ta ko
lektivna dimenzija, nije nepoznata ni osobna odgovornost; to dokazuje već i samo posto-
janje kaznenog prava; stari običaji mazija, »Božjih sudova« (usp. Br 5,1130), »istraga«
što je Bog vodi u izvještaju o raju (Post 3,11 si) sve je to znak volje da se krivac pronađe
i kazni. Događaj s Akanom dobro pokazuje stalno nastojanje da se ne isključi ni osobna
odgovornost ni kolektivni domašaj. S Božjom pomoću treba naći krivca, a da on postoji,
dokazuje poraz čitavog naroda (Jš 7,512); osobna *kazna što ga stiže dohvaća jednako i
njegovu obitelj te njegova dobra (7,24; usp. Post 3,1619). Jednako se i nagrada
pravednikova proteže i na njegove rođake: tako kod Noe (Post 6,18; 7,1), Lota (19,12),
ObedEdoma (2 Sam 6,12).
Djelovanje kazne i milosrđa osjeća se u prostoru (njima biva zahvaćen čitav narod zbog
jednoga od svojih pripadnika) i u vremenu (čitava jedna loza biva zahvaćena zbog jednog
svog *naraštaja), premda očito prevladava *milosrđe, koje neusporedivo više traje (Izl
20,5 si. 34,7).
U tom svjetlu, čini se, Iako je događaje shvatiti religiozno, jer svijetom ravna pravedni
Bog, pa ako sam ja nesretan ili pritisnut teškoćama, tome su razlog moji prijestupi ili
prijestupi nekog bića s kojim me povezuju zajedničke, uzajamne veze (usp. Iv 9,2). I
obratno, moj neočekivani *spas, unatoč najgorim zločinima, možda mi dolazi zbog moje
povezanosti s nekim pravednikom: da se našlo deset pravednika u Sodomi, stanovništvo
ne bi bilo platilo za svoj grijeh (Post 18,1633; usp. 19,20 si). U to doba takva je shema,
čini se, obuhvaćala sve situacije; ali ona nije mogla dostajati zauvijek.
2, Čovjek je odgovoran za svoju sudbinu. I doista, narod, pod pristiskom nevolja u
izgnanstvu, izveo je iz te sheme krutu izreku: »Oči jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi
trnu« (Jr 31,29). To je zaključivanje sablažnjivo; ono je dovodilo u pitanje Božju
*pravednost. I ta poslovica ne bi smjela više vrijediti obznanjuje Jeremija.
(Jr 31,30); a za Ezekiela ona više nema smisla (Ez 18,23). U skladu s predajom Pnz 7,9
si, koja je podsjećala na solidarnost za nagradu i osobnu kaznu za grijeh, Ezekiel se
oslanja na nauku o *obraćanju, te navješćuje da pravednici mogu spasiti jedino sami
sebe: Noa, koji je nekoć spasio svoje sinove (Post 7,7), sad ih više ne bi spasio; Božji je
naum prešao u novu etapu (Ez 14, 1220). Potom Ezekiel analizira sve moguće slučajeve
(18): svatko u svakom trenutku nosi vlastito sudbinu, on je u svakom trenutku može
pokvariti ili obnoviti. A u toj drami Bog nije neprijateljski raspoložen, pa čak ni pristran:
»Ja ne želim smrti nikoga koji umire... obratite se, dakle, i živite!« (Ez 18,32).
3. Misterij Božje pravednosti. Ako je čovjek potpuno odgovoran za svoju sudbinu, to je
ozbiljan dobitak za njegov život; ali tada se javlja drugi problem, čije će potpuno rješenje
biti dano tek objavom o prekogrobnom životu. Ako se nagrada zbiva već ovdje na zemlji,
zašto to ne biva uvijek? Tradicionalnoj tvrdnji da je pravednik uvijek sretan (Ps 37; 91;
92; 112) proturječi iskustvo.
Biblija pokazuje prisutnost te drame savjesti u srcu svih koji iskreno nastoje pomiriti
svoju vjeru i svoje iskustvo. Jeremija nije dobio drugog odgovora na svoju tjeskobu osim
ohrabrenja da postojano nastavi svoj put (Jr 12,15); ali Job, Propovjednik, psalmisti
uhvatili su se s tim problemom ukoŠtac i pokušali ga riješiti.
a) Mudraci su se dugo vremena grčevito držali tradicionalnog rješenja nastojeći da ga
prilagode: nagrada, odlagana tako dugo, očitovat će se još na zemlji, sva usredotočena na
dramatski trenutak *smrti, koji će poprimiti izvanrednu jedrinu *blaženstva ili *patnje (Ps
49,17 si; Sir 1,13; 7,36; 11,1828); nema sumnje da psalmist zabacuje upravo tu krhku
pretpostavku: 'Kad umru, nikakvu patnju ne snose' (Ps 73,4 hebr.).
b) Propovjednik, koji je 'istražio mudrost i nagradu' (Prop 7,25), ali nije našao ništa osim
nedosljednosti koja poriče tradicionalna
načela (8,12 si), hvali djelatnu skromnost koja iz dana u dan nastoji iz života izvući što
više dobra (9,9 si) s *pouzdanjem u Boga koji ostaje miran, no on odbija da riješi
problem.
c) Kod onih koji trpe za svoju vjeru i koji bez ikakvih svojih zahtjeva prianjaju uz Go-
spodina kod njih se javlja prosvjetljenje. Bog je njihov »dio«, njihovo »svjetlo«, njihova
»stijena« usred svih jada (Ps 16,5 si; 18,1 si; 27,1 si; 73,26; 142,6; Tuž 3,24); oni
nemaju drugoga cilja, ne žele drugu nagradu osim da vrše Božju volju (Ps 119,57; Sir
2,18; 51,20 si). To pretpostavlja ozračje snažne *vjere, onakvo u kakvom živi Job: on je
»*vidio Boga«, a nakon tog tajanstvenog dodira s njegovom *svetošću Job ostaje u
poniznosti i klanjanju, svjestan svoga grijeha i zabliješten novim oblikom *spoznaje
Boga (Job 42,5 si).
d) Napokon, neki predosjećaju da za tumačenje pravednikove *patnje treba proširiti
obzorje i prijeći s razine nagrade na razinu *otkupljenja. To je smisao posljednje pjesme
o *Sluzi (Iz 53,10; usp. Ps 22). No, upravo kao i u viđenju suhih i uskrslih kosti (Ez
37,114), čini se da se nagrada još uvijek odnosi tek na narod koji je očišćen patnjama
progonstva.
4. Osobna nagrada. U posljednjoj etapi rješenje tog problema pruža vjeru u osobno
*uskrsnuće na kraju vremena. Prema nekim tekstovima, koje je teško tumačiti, Bog je
zapravo dužan zadovoljiti čovjekovu žeđ za pravednošću: on ne može napustiti pravedni-
ka, pa makar ga morao načas izvesti iz Šeola da ga nagradi (Job 19,25 si). Isto tako, Bog
ne može a da ne odgovori na čovjekov zov da se s njim zauvijek sjedini (usp. Ps 16,9 si):
ako je »uzeo« sa sobom Iliju ili Henoka, zašto i pravednik ne bi bio »uzet« u Božju
blizinu (Ps 49,16; 73,24)?
Progonstvo za Antioha Epifana, izazvavši brojno mučeništvo, dovodi vjernike do sigur-
nosti u nagradu s one strane smrti, nakon uskrsnuća (2 Mak 7; usp. Dn 12,1 si). U
Knjizi Mudrosti ta vjera u uskrsnuće uključena je u vjerovanju u besmrtnost (Mudr 3,1;
4,1): od Božjeg *pohođenja na posljednji *dan pravednici će zauvijek živjeti u prija-
teljstvu s Bogom, i u tom je njihova »plaća« (usp. Mudr 2,22; 5,15), koja je ujedno f
*milost (usp. 3,9.14; 4,15), milost koja beskrajno nadilazi vrijednost uloženog ljudskog
napora.
III. KRIST I NAGRADA
S Kristovim dolaskom nagrada dobiva svoj puni smisao i svrhu.
1. Potvrda osobne nagrade. Neki u Izraelu (Mt 22,23; Dj 23,8) čak i među Kristovim
učenicima (l Kor 15,12), još uvijek. sumnjaju u uskrsnuće, u vječni *život, u
*Kraljevstvo komu nema kraja i koje će biti nagrada pravednima; ali Isus i njegovi apo-
stoli čvrsto zastupaju vjerodostojnu predaju Izraela (Mt 22,31 si; 25,3146; l Kor 15,
1319; 24,14 si). Bog Isusa Krista uskrisuje svoga Sina i tako pokazuje da je on *pravedan
(Dj 3,14 si; Kol 2,12 si). Vjernik zna da će primiti plaću za svoja *djela (uspMt 16,27;
Mk 9,41; 2 Tim 4,14; 2 Iv 8; 2 Pt 2,13; Otk 18,6) i da će na dan suda»Kralj« ljude, već
prema njihovim djelima,. uputiti u *život ili na *kazmi (Mt 25,46), u *nebo ili u *pakao.
Stoga treba gorljivovoditi borbu da se postigne nagrada (l Kor 9,2427; Gal 5,7; 2 Tim
4,7).
2. Istinska nagrada, Ako jest tako, opet se javlja opasnost da se vrati ono
farizejsko[*£arizej] poimanje, koje tvrdi da Bog odmjerava nagradu prema ljudskom
opsluživanju. Ali vjernik biva neprestano opominjan da se čuva takvog
izobličavanja nauke onagradi.
čovjek ne smije više tražiti u prvom redu zemaljske koristi: slavu, dobar glas, priznanjeili
probitak; oni koji čine dobro iz takvih pobuda »već su primili svoju plaću« (Mt 6,118; Lk
14,12 si; usp. l Kor 9,17 si). A kršćanin, stavljajući Krista u središte sve
ga, ne ide prvenstveno za svojom srećom, pa fti za duhovnom, niti za onom koja se po-
stiže odricanjem i darivanjem samoga sebe, nego je njegov cilj nadasve Krist (Fil
1,21•26). Njegova je plaća božanska *baština (Kol 3,24), a ta ga baština fini u prvom
redu subaštinikom, bratom Kristovim (Rim 3,17). Krunu što ga čeka, Apostol će primiti
samim Kristovim dolaskom, koji on s ljubavlju očekuje (2 Tim 4,8). Jednom riječju, on
hoće to da bude »s Isusom« zauvijek <1 Sol 4,17; usp. Fil 1,23; Lk 23,43; Otk 21,3 si).
Trud njegova života jest *vjernost krštenju: poistovjetivši se s Kristovom smr•ću, sprema
se da s njim uskrsne (Rim 6, 58; Kol 3,14). *Spas što ga očekuje opravdani čovjek (Rim
5,9 si) nije ništa drugo nego *ljubav Božja što se očitovala u Kristovoj osobi (Rim 8,38
si). To isto govori i Ivan, samo drugim riječima: *gladi i žeđi ljudi, njihovoj žarkoj *želji
da pobijede smrt Isus se odaziva onim Što on jest: on je izvor žive *vode, on je *kruh,
*svjetlost, •*život (Iv 7,37 si; 6,2635; 8,12; 11,23 si). Životom u Kristu Isusu bivaju
riješena •sva protuslovlja prisutna u naučavanju o nagradi. Čovjeku se nagrada daje na
kraju nje,govih traženja i napora, no ona je dar, u apsolutnom smislu, dar koji beskrajno
nadilazi svako očekivanje i svaku zaslugu. Iščekujući je sa žarom i u *nadi, nju čovjek
posjeduje već od časa *opravdanja. Ona je spokojna sigurnost, ostajući utemeljena na
Božjem *svjedočanstvu koje je primljeno u nejasnoći i kušnji *vjere. Ona svakog
Čovjeka dotiče u njegovoj najdubljoj osobnosti, a dosiže ga u krilu *TijeIa Kristova.
Nema opreke između »morala nagrade« i »morala ljubavi«, jer i sama ljubav hoće
nagradu. CW
t bakina SZ II l bezbožnik SZ 3 blaženstvo SZ I 2 djela SZ II; NZ II kazne 2 milostinja
SZ 3; NZ 2 a nebo VI odgajanje I 2 a
odgovornost osveta 3 podzemlje i pakao
pravednost 0; A I SZ 3; B II SZ l siromasi SZ I Uskrsnuće SZ III voda II l žetva III
NARASTAJ
Polazeći od značenja rađanja i prokreacije, riječ naraštaj trebala bi izraziti solidarnost što
uzajamno povezuje ljude. Ta solidarnost može okupljati one koji žive u istom razdoblju
(suvremenici); ali hebrejski jezik pridaje tom sociološkom značenju povijesnu obojenost:
to je solidarnost onih koji potječu od iste obitelji ili istog plemena (potomstvo, loza). Tom
riječi i »rodoslovljima« Biblija želi naglasiti solidarnost ljudi u blagoslovu ili u grijehu, i
to od Adama do Krista i sve do svršetka vremena.
1. Zajedništvo rase. Svaki se čovjek rađa u neki naraštaj; upravo to stiče loledot
(od korijena jalađ, rađati), ili rodoslovni popis (Post 5,1; 11,10; l Ljet 19). I tako
čovjek biva baštinik Božjih *blagoslova i *obećanja danih precima. Kad je riječ
o Isusu Krisu, sinu Abrahamovu i Adamovu, u njemu obećanja i blagoslovi nalaze svoje
ispunjenje (Mt 1,117/7). Ti naraštaji su nosioci ostvarenja jedne povijesti spasenja,
koja se ne ograničuje na puko ljudsko djelovanje; naprotiv naraštaji shvaćaju njezin smi-
sao te hvale Boga i njegova djela (Ps 145,4) ili blaženom zovu Isusovu majku {Lk 1,48).
2. Slobodno prihvaćena solidarnost, Čovjek je baštinik blagoslova, ali i grijeha pret-
hodnih naraštaja (Mt 23,35 si); postoji »porod izopačen i prepreden« (Pnz 32,5), koji
Isus prepoznaje u svojim suvremenicima (Mt 12,39; 17,17), a osobito u *£arizejima,
koje naziva zmijskim nakotom (Mt 12,34; 23,33); đavao je njima otac (Iv 8,4447),
njihova *tvrdokornost izaziva Božju odvratnost i *srdžbu (Heb 3,719; Ps 95,811). Ali
pripadnost tom izopačenom naraštaju nije više sudbonosna otkad je Krist poslao
Duha za otpuštenje grijeha: svatko se može »spasiti« od njih (Dj 2,40) i pripasti na-
raštaju *Abrahama vjernika (Rim 4,11 si), biti »izabrani rod« (l Pt 2,9; usp. Iz 43, 20)
onih koji vjeruju u Sina Božjega i koji su rođeni u Bogu (Iv 1,12 si; l Iv 5,1).
Postoje dakle dva naraštaja ili dva »*svijeta«, koji nisu bez međusobne veze, i kršćani su
dužni »da budu besprijekorni i čisti, neporoČna djeca Božja usred nastranog i pokva-
renog naraštaj6 u kojem svijetle kao zvijezde « svemiru, čvrsto držeći riječ života« (Fil
2,15; usp. Lk 16,8). AB
»• oči i Otac I 2, II, V 2 plodnost sijati II l
NAROD >;;/
Za SZ tema Božjeg naroda, u kojoj se organski sjedinjuju svi aspekti života *Izracla,
jednako je središnja kao što će za NZ biti tema *Crkve, novog Božjeg naroda ali i *Tijela
Kristova. Kao veza medu objema temama služi proročka eshatologija: ona u okvirima
staroga *Saveza navješćuje i unaprijed opisuje narod novoga Saveza, narod kojega se
nastup očekuje »na svršetku vremena«.
A. NAROD STAROGA SAVEZA
Za oznaku ljudskih skupina određene veličine služile su hebrejske riječi 'am i gdj; one su
prvotno isticale dva konstitutivna elementa takvih skupina: zajedništvo krvi i postojanu
sociološku strukturu. No postupno se njihova upotreba u jeziku SZ specijalizirala: 'am (u
jednini) značilo je prije svega Izrael, Božji narod, dok je gojim (u množini) bilo pridržano
za tuđinske *narode, pogane (već Br 23,9); ta upotreba dopušta ipak i iznimke. Isto je
tako u grčkoj Bibliji: laos je značilo narod Božji (rjeđe je to značila riječ demos: kad se
željela naglasiti njegova politička organizacija), dok se ethne (u množ.) primjenjivala na
poganske narode; ali i tu ima iznimaka. Taj jezikoslovni podatak pokazuje da se osjećala
potreba za naročitom riječi koja bi izrazila posebnost Izraela, naroda koji je zbog
misterija svog poziva bio toliko različit od drugih naroda da je njegovo nacionalno
iskustvo steklo religiozno značenje i da
se u njemu počeo otkrivati bitan aspekat nauma spasenja.
I. TRANSCENDENTNOST BOŽJEG NARODA
1. *Izabranje, *poziv, *Savez. Izrael pripada ljudskoj povijesti, kao i svi ostali narodi;
ali objava ga već od njegova početka izdiže iz povijesnog reda. On postoji zato što ga je
Bog izabrao (Pnz 7,7; Iz 41,8) i pozvao (Iz 48,12), i to ne zbog broja, snage ili
zasluga (Pnz 7,7; 8,17; 9,4), već iz *ljubavi (Pnz 7,8; Hoš 11,1). IzluČivŠi ga tako iz
ostalih naroda, otkupio ga je i izabavio u vrijeme izlaska (Pnz 6,12; 7,8; 8,14...; 9,26).
Ustanovivši ga kao nezavisan narod, on ga je na neki način *stvorio (usp. Iz 43,15),
sazdao kao dijete u majčinoj utrobi (Iz 44,2.24). Osvješćivanje Izraela kao naroda prati,
dakle, živa svijest posvemašnje ovisnosti o Bogu.
Zatim dolazi *Savez, i taj utemeljitelj ski čin naglašava da će se odsad za Izrael sve
odvijati na dvojakom planu: na povijesnom planu i na planu vjere. Taj sveti ugovor u
kojem je dvanaest plemena bilo ugovorna strana zapečaćen je *krvlju *žrtve (Izl 24,8);
njime je Jahve postao Bog Izraela, a Izrael Jahvinim narodom (usp. Pnz 29,12; Lev
26,12; Jr 7,23, itd.; Ez 11,20, itd.). Tako se između Boga i jedne ljudske zajednice uspo-
stavlja jedinstvena veza; tko god se *obrezanjem pridruži toj zajednici, bit će dionik i te
veze (usp. Post 17,10 ...).
2. Naslovi i zadaće Božjeg naroda. Izrael je *sveti narod, narod posvećen Jahvi, iz-
dvojen za njega (Pnz 7,6; 14,2), njegova vlastita svojina (Izl 19,5; Jr 2,3),
njegova *baština (Pnz 9,26). On je njegovo stado (Ps 80,2; 94,7), njegov *vinograd (Izl
5,1; Ps 80,9), njegov *sin (Izl 4,22; Hoš 11,1), njegova *zaručnica (Hoš 2,4; Jr 2,2; Ez
16, 8). On je »*kraljevstvo svećenika« (Izl 19, 6) u kojem Bog kraljuje nad podanicima
odanim njegovoj službi. Ta bogoslovna svrhovitost Saveza pokazuje u isto vrijeme i
kakva je funkcija Izraela u odnosu na druge
narode: on je pred njima *svjedok jedinoga Boga (Iz 44,8),narod *posrednik preko ko-
jega će se s Bogom povezati čitavo čovječanstvo, tako da će se iz cijele zemlje prema
Bogu uzdizati hvala (Iz 45,14 si. 23 si) i svi će narodi biti dionici Božjeg *blagoslova
(Post 12,3; Jr 4,2; Sir 44,21).
II. RELIGIOZNI SMISAO NACIONALNOG ISKUSTVA
Snagom Saveza Izrael u srcu ljudske povijesti ostvaruje, dakle, nešto paradoksalno: Božji
narod, koji je specifično religiozan, već po svojoj naravi transcendetna zajednica, u isti je
mah i veličina ovoga svijeta, sa svim vremenitim elementima od kojih se ovdje na zemlji
sastoji život naroda. Tako će njegovo nacionalno iskustvo, u kojem će i svi ostali narodi
moći prepoznati svoje lice, poprimiti za vjeru objasnidbeno religiozno značenje.
1. Zajednica krvi. Izraelski narod zamišlja svoje nutarnje jedinstvo kao nešto što je
poteklo iz zajedničkoga podrijetla. *Hebrejski su partijarsi *oci naroda, a povijesna sje-
ćanja iz razdoblja prije izlaska kristaliziraju se u okviru rodoslovlja koje od *Abrahama
preko Izaka vodi do JakovaIzraela, oca dvanaest sinova kojih imena nosi dvanaest ple-
mena. Narod je doduše tijekom stoljeća asimilirao mnogo inorodnih elemenata, tako već
od vremena izlaska iz Egipta (Izl 12,38), u pustinji (Br 11,4; Suci 4,11), nakon osvajanja
Kanaana (Jš 9; Suci 3,1...)... No zato se u kasnije doba više naglašava briga 23 *čistoćom
židovske krvi: zabranjuju se brakovi s tudincima da se »sveti rod« (Ezr 9,2) zaštiti od
poganskih naroda, kojima je idolopoklonstvo u krvi. štoviše, Izrael idealizira svoju
prošlost povezujući s rodoslovljem patrijarha neke davno asimilirane tudince, npr. pleme
Kalebovaca (l Ljet 2,18; usp. Br 32,12 i Post 15,19). Izabranje Izraela prenosilo se,
naime, preko otaca, a na svakoj etapi njihova rodoslovlja vidimo kako susjedni narodi
bivaju u svojim očima
isključeni iz nauma spasenja (Post 19,30; 21,8 ...; 25,1 ...; 36). Za udioništvo u obe-
ćanjima i Božjem savezu potrebno je, dakle, biti iz plemena Abrahama, Božjeg prijatelja
(U 41,8; 51,2; usp. 63,16; Jr 33,26; Ps 105,6; 2 Ljet 20,7). Nešto univerzalizma ostaje na
obzorju mišljenja, jer Abraham ima postati »naroda mnogih ocem« (Post 17,5 si). Ali
praktički, *tuđinci obraćeni na židovstvo, prozeliti (Iz 56,8), stvarno se uključuju u
izabrani narod da bi bili dionici njegovih religioznih povlastica. Zajednička vjera ne čini
još Božjeg naroda; njegov konkretan temelj jest etnička grana koju je Bog izabrao medu
ostalima.
2. Zajednice institucija. Narod partrijarhl nije neka bezoblična masa, već organizirano
društvo. Njegove temeljne stanice obitelj i klanovi (mttpah), koji počivaju na zajednici
krvi traju stoljećima te nadživljuju čak i iskorijenjenost u dijaspori (Ezr 2; Neh 7). Na
gospodarskom području te stanice odlučuju o vlasništvu nad stadima, zemljištima,
pravima ispaše; nosioci su običaja kao što su krvna *osveta (Br 35,19),Ievirat (Pnz
25,5...), pravo otkupa (Rut 4,3). Po njima svaki pojedinac postaje svjestan društvene
pripadnosti koja ga u isti mah i štiti i obvezuje. Sami klanovi svrstavaju se u plemena kao
temeljne političke jedinice, a prvi oblik što ga poprima organizirana nacija jest
konfederacija dvanaest plemena međusobno povezanih ugovorom o savezu (Izl 24,4; Jš
24). Kad se izraelska država jače učvrsti, nad tu konfederaciju izdignut će se
centralizirana monarhija, ali neće je dokinuti (2 Sam 2,4; 5,3), tako da će plemenska
konfederacija ostati ideal židovskih obnovitelja i onda kad se zgrada monarhije sruši i
kad narod bude raseljen (usp. Ez 48). No, premda su tom evolucijom ravnali razni po-
vijesni činioci, ona prije svega zavisi od jednog načela koje izmiče pritisku Činjenica: to
je *Zakon kojemu je Mojsije udario glavne temelje, zakon koji i razvijajući se Čuva po-
koljenjima isti duh u pravu i običajima (usp. Neh 8). Po njemu sve institucije Izraela
dobivaju značenje i vrijednost u smislu Božjeg nauma: on je ptovidnosni 'odgojitelj'
naroda Saveza^ Gal 3,24).
3. Zajednica jedinstvene sudbine. Kao i institucije kojima je narod strukturiran, tako
zajedničku dušu pripadnicima tog naroda daje i njihova zajednička sudbina:
iskustvo nomadskog života, potlačenosti i oslobođenja, lutanja pustinjom i borbi za
domovinu, iskustvo skupo plaćenog nacionalnog jedinstva i uspona države,
političkog razdora kao predigre propasti obaju dijelova države, katastrofe i raseljenja...
A ta iskustva imaju religiozno značenje; ona su na svoj način konkretan doživljaj
Božjih putova. Njihova svijeda strana jasno pokazuje Božje *darove i daje naslutiti
tajanstvene Božje namjere; njihova tamna strana daje da se osjeti Božja *srdžba, koja se
očituje u primjernim *kaznama. Tako povijest postaje *objavom. Iz svojih stoljetnih
iskustava Božji narod izvlači temeljne misaone sheme u koje se onda slijevaju daljnja
iskustva (usp. l Mak 2, 51 ...; 2 Mak 8,19); on u svojoj prošlosti nalazi oslonce s
pomoću kojih zamišlja svoju budućnost i izražava predmet svojih nada (usp. Iz 63,8...).
4. Ukorijenjenost u domovini. Iz svoje prve postojbine pustinje Božji je narod
doveden u Kanaan. To je *zemlja u kojoj su živjeli njegovi oči i u kojoj se nalaze njihovi
grobovi (Post 23; 25,9; itd.); to je obećana zemlja (Post 12,7; 13,15), koju je Bog zatim
dao u *baštinu (Izl 23,27 ...; Pnz 9,1...; Jr 2,7; Ps 78,54 si); zemlja osvojena ljudskim
poduhvatom kojim se ispunjavao Božji naum (Jš 1,13 ...; 24,11 ...). To, dakle, nije više
Kanaan, zemlja pogana; to je zemlja Izraela, sveta zemlja u kojoj se sam Bog nastanio,
prisutan usred svoga naroda (l Kr 8,15). *JeruzaIem, dom Jahvin i politička prijestolnica,
jest vidljivi znak i nacionalnog i religioznog jedinstva (Ps 122). Stoga *dijaspora, koja
je uslijedila poslije nacionalne katastrofe, samo jača privrženost Božjeg naroda svojoj
zemlji. Cionistička se mistika rađa iz Kirova dekreta (Ezr 1,2) i ostaje živahna u
slijedećim stoljećima (Ezr 7). Čak ni kad borave među tuđincima, Zidovi se nikad ne
osjećaju potpuno iskorijenjenima, jer znaju da tamo negdje još imaju *domovinu u kojoj
su grobovi njihovih otaca (Neh 2,3), domovinu prema kojoj se okreću u molitvi (Dn
6,11).
5. Zajednica jezika. Osvojivši svetu zemlju, Izrael je »kanaanski jezik« (Iz 19,18)
učinio svojim jezikom. *Jezik je u narodu činilac jedinstva, on je temelj zajedničkog
mentaliteta, nosilac kulture i poimanja svijeta; on je istinska duhovna domovina. U
Izraelu se pak na hebrejskom izražava sama božanska objava, prihvaćajući misaone
kategorije što ih je skovala semitska kultura i koristeći se konkretnošću i dinamikom
hebrejskog jezika. Iz stoljeća u stoljeće oblikuje se prava nacionalna kultura, u kojoj se
mogu raspoznati vrlo različiti ljudski doprinosi (kanaanski, asirobabilonski, iranski,
pa i grčki); ali objava uvijek probire te doprinose i odbacuje neprihvatljive elemente,
dajući riječima i pojmovima duha nove sadržaje, povezane s Božjim naumom. Najzad,
kad Židovi govore aramejski ili grčki, hebrejski ostaje »svetim jezikom«; međutim,
targumi i prijevod Sedamdesetorice omogućuju tada da aramejski i grčki preuzmu ulogu
vjernih nosača objavljene nauke. Tako je sav kulturni razvitak Izraela u znaku Božje
riječi zapisane u svetim Pismima; a da bi omogućila da bude razumljiva, Božja se
riječ slila u židovski kalup.
6. Bogoslovna zajednica. U društvima starog Istoka bogoštovlje je bilo bitan aspekt
državnog života. A u Izraelu *bogoštovlje iskazivano jedinomu Bogu bilo je prema
Savezu vrhovna nacionalna zadaća. Hebrejski ima tehničke izraze za oznaku naroda
sabranog u toj bogoslovnoj funkciji. Narod je tu zajednica Cedak), sveti saziv (miqra'),
zbor (qarbal), a kad su ti izrazi preneseni u grčki, stvorene su riječi synagogS i ekkles'ia.
Židovstvo, koje svoj ideal traži u svetoj zajednici pustinje kako je opisuje Petoknjižje,
nije, dakako, još *Crkva u pravom
smislu, jer ono ostaje vezano uz vremenite strukture određenog naroda; ali ono donekle
već ima njezine crte, jer se specifična obilježja izraelskog naroda najjasnije ističu upravo
u osobini po kojoj je on bogoslovna zajednica (qa'ballekkle$ia).
III. STARI SAVEZ: VRIJEDNOST I GRANICE
Već je u starom Savezu, dakle, objavljena društvena struktura nauma spasenja: čovjek se
neće spasiti tako Što će umaći iz povijesti; on neće naći Boga u samoći religioznog života
odsječenoga od svijeta. Vezu s Bogom uspostavit će ako bude dijelio život i sudbinu
zajednice koju je Bog izabrao da bude njegov narod. Taj se Božji naum počinje
ostvarivati u Izraelu, jer pripadnici naroda Saveza stvarno imaju već život *vjere, koji se
oslanja na nacionalne institucije i povijest, na riječ Božju i na kultna zborovanja. No tu
izbija na vidjelo nesavršenost ovog pripremnog i privremenog ostvarivanja. Život vjere,
kao doživljavanje veze Saveza s Bogom već je i tu pozitivna stvarnost, stvarnost koja u
sebi nosi obećanje konačnog spasenja. Ali ona ostaje vezana za uvjete koji je ograničuju
dvama gledištima: njezine perspektive ne nadilaze red zemaljskih stvari, niti obzorje
jednog samog naroda. Pa ipak je upravo tim povezivanjem transcendentne stvarnosti
(»naroda Božjega«) s nacionalnom i vremenitom stvarnošću u kojoj ona nalazi svoj
vidljiv oslonac postalo ljudima shvatljivo nešto od njezina dubokog misterija: polazeći od
iskustva Izraela kao naroda ovoga svijeta, razni aspekti svetog društva u kojemu će se
potpuno ispuniti naum spasenja ocrtali su se malopomalo pod velom *pralikova.
B. OBEĆANJE NOVOG NARODA
Ekonomija utemeljena na starom Savezu nije imala tek ova, upravo navedena ogračenja;
ona je bila nesposobna da išta »privede *savršenstvu« (Heb 7,19; 9,9; 10,1), nesposobna
da ovdje na zemlji ostvari »*sve
ti narod«, što je Izrael bio pozvan da postane. To su pokazali sami događaji, jer su grijesi
Izraela navukli na nj strogu *kazm> *izgnanstva i raseljenja [*dijaspora]. Ali Božji
*naum nije stoga postao bespredmetan; Kito proročka eshatologija najavljuje da će »na
svršetku *vremena« nastupiti *nova ekonomija u kojoj Će Bog naći taj savršeni narod
kojemu je stari bio nacrt i klica.
I. NAROD NOVOG SAVEZA ? '•?
1. Nadmoć novog Saveza. Kao nekoć Izrael, i novi se narod mora roditi iz Božje
inicijative. AH ovaj put Bog će pobijediti *grijeh koji je osujetio njegov prvi plan: on će
očistiti svoj narod, promijeniti mu *srce, uliti mu svoj *Duh (Ez 36,26...); odstranit će iz
njega grešnike da sačuva ponizan i pravedan *ostatak (Iz 10,20 si; Sef 3,13; Job 3,5). S
tim narodom što ga sam »*stvara« (Iz 65,18) sklopit će novi *savez« (Jr 31,31 ...; Ez
37,26). Taj će narod biti »sveti narod« (Iz 62,12), Jahvino stado (Jr 31,10) i *zaručnica
(HoŠ 2,21). Tako opisana nutarnja ispravnost oštro se razlikuje od duhovnoga stanja
Izraela kao grešnog naroda; ona doziva u sjećanje stanje čovječanstva prije grijeha
njegova prvog *oca (Post 2). " ^t
2. Univerzalnost novoga naroda. U isto vrijeme šire se granice Božjeg nauma, jer će se
*narodi pridružiti Izraelu (Iz 2,2...); oni će zajedno s Izraelom biti dionici *blagoslova
obećanog Abrahamu (Jr 4,2; usp. Post 12,3) i saveza koji će posredovati tajanstveni
*SIuga Jahvin (Iz 42,6). Tako se pokazuje da je izdvajanje Izraela bilo privremeno
razdoblje u odvijanju Božjeg plana; na svršetku vremena bit će postignut prvotni
univerzalizam.
II. SIMBOLIČNA EVOKACIJA NOVOG NARODA
Da bi na konkretan način evocirali novi narod, proroci treba samo da se sjete povijesnog
iskustva izraelskog naroda; ako se
isključe njegove nesavršenosti i sjene, on se pojavljuje kao anticipirani *pralik »svršetka
vremena«.
1. Novi naraštaj. Izrael će u novi narod ući kao *Abrabamovo potomstvo (Iz 41,8). Ali i
*narodi će se pridružiti narodu Boga Abrahamova (Ps 47,10), da tako na neki način i
sami postanu patrijarhovo duhovno potomstvo. Svi će oni Sionu, kao simboličnoj
*materi svetog naroda, govoriti »Majko!« (Ps 87). Sav će se, dakle, ljudski rod
vratiti svom iskonskom *jedinstvu kad se saberu ostaci raspršeni nakon
babilonske avanture (Iz 66,18 si; usp. Post 1011; Zah 14,17).
2. Nove ustanove. Da se unaprijed opiše novi narod kao organizirana zajednica, opet
služe slikovite institucije: *Zakon upisan u srca (Jr 31,33; Ez 36,27); ponovno ujedi-
njenje dvanaest plemena (Ez 48) i kraj suparništva između Izraela i Jude (Ez 37,
15...); kraljevsko dostojanstvo Davidova izdanka (Iz 9; 11; Jr 23,5; Ez 34,23; Zah
9,9), itd. Univerzalizam i tu lomi ograničenost prošlih institucija. *Kralj, sin Davidov,
kraljuje nad svim narodima (usp. Ps 2; 72); a nadasve, svi oni priznaju jedinoga Boga
kao svoga *Kralja (Zah 14,16; Ps 96,10) i uče njegovo pravo da im ono donese *svjetlost
(Iz 2,2...; 42,1.4). Tako se ti narodi, ne gubeći svoju osobnost, organski uključuju u
Božji narod.
3. Događaji spasenja. Povijesno iskustvo Izraela jest i sredstvo da se prikažu događaji
spasenja: novi *izlazak, koji će kao i prvi biti *otkupljenje i izbavljenje (Jr 31,11; Iz
43,16...; 44,23); nov hod kroz *pustlnju, koji obnavlja nekadašnja čudesa (Hoš 2,16; Jr
31,2; Iz 40,3; 43,14; 48,21; 49,10), povratak u obećanu *zemlju (Hoš 2,17; Jr 31, 12; Ez
37,21); kraljeva pobjeda nad okolnim neprijateljima i otpočinjanje mironosna kraIjevanja
(Iz 9) ... Ali obzorje se i opet širi: neće samo Samarija biti dionik obećane obnove nego
čak i Sodoma (Ez 16,53 ...), taj
primjer grešnoga grada! Sveopći *mir što će tako biti uspostavljen na svršetku povijesti
*spasenja (Iz 2) dovest će ljudski rod u stanje za kakvo on nije znao od Kajinova grijeha
(usp. Post 4,8).
4. Nova sveta zemlja. Mjesto okupljanja novoga Izraela bit će, naravno, sveta *zemIja
(Ez 34,14; Jr 31,10..,) No ona će se tada odlikovati čudesnom *plodnošću koja će
daleko nadmašiti i najoduševljenije opise Ponovljenog zakona (Ez 47,12; JI 4,18).
Doslovno, bit će to ponovno nađeni *raj (Ez 36,35; Iz 51,3). Njezina prijestolnica,
*Jeruzalem, postat će središtem cijeloga svijeta (Iz 2). Tako će Bog u tom
"ponovnostvorenom' svijetu (Iz 65,17) ujediniti sve *domovine da svojim
izabranicima osigura sreću i rajski *mir (Hoš 2,20; Iz 65,1725).
5. Okupljanje svih jezika. Nije Bog uzalud jezik Kanaana učinio svetim jezikom;
kad se na svršetku vremena obrati Egipat, om će zazivati Jahvu upravo tim svetim
jezikom(Iz 19,18...). No proročka eshatologija ide i dalje: Bog će očistiti *usne svih
naroda da ga svaki od njih uzmogne hvaliti svojinu *jezikom (Sef 3,9). Tako će se
u *bogoŠtovIju, koje će opet postati jednodušno, sabrati svi narodi i jezici (Iz 66,18); to
će *bogoštovlje dokrajčiti radrobljenost ljudskog roda i bit će znak vraćenoga duhovnog
jedinstva, kao i na početku Božjeg nauma (Post 11,1).
6. Novo bogoslovlje. Eshatološko se *bogoštovlje očito opisuje obilježjima izraelskoga
kulta (usp. Ez 4048). Ali značajno je daše u njemu neprestano učvršćuje univerzalizam.
Čovječanstvo će opet postići jedinstvozajedničkim *služenjem jedinomu Bogu (Iz
2,2...; 56,6 si; 66,20 si). Njegovo posljednje okupljanje poprimit će oblik *hodočašća. u
koja se Božji narod slijeva radi *Biagdana sjenica (Zah 14,16) i blagdana bogoŠtovnih
*gozbi pomoću kojih ulazi u *zajedništvo s Bogom (Iz 25,6). Mada se u tekstovima ne
javlja riječ »sveta skupština«, misli
se na takvu novu »svetu skupštinu« sličnu ^halu (ekklesia) pustinje, skupštinu u kojoj će
se narodi pridružiti ostatku Izraela.
III. ESHATOLOŠKI NAROD I POVIJESNI « , ^ IZRAEL
Narod novog Saveza evociran je dakle unaprijed na osnovu povijesnoga iskustva Izraela,
te je tako vidljivo da Izrael ima ^vrijednost pralika. U dva su pogleda podaci tog iskustva
ipak nadideni: prevladan je nacionalni okvir, jer novi se narod otvara čitavom
čovječanstvu; a čovječanstvo i sam svemir poprimaju ponovno svoje iskonsko
savršenstvo, izgubljeno zbog ljudskoga grijeha.
Ali u toj simboličkoj slici ostaju neke dvoznačnosti, a tome je djelimice krivo pozivanje
na iskustvo Izraela. Obnova ljudskog *jedinstva oko naroda starog Saveza, •oko njegova
kralja, njegova svetog grada sa•drži ponekad uskogrudnost (usp. Iz 52,1), nacionalističke
odjeke (Iz 60,12), čak i neki ratnički vid (Ps 2; 72), koji će težiti da se razvije u obliku
eshatološkog *rata (Ez 38 39). Napose pak, iako sreća obećana novom narodu uključuje
dokidanje svakog moralnog i fizičkog zla (*patnje: Iz 65,19, i same *smrti: Iz 25,8),
obzorje najčešće ostaje vre•menito, zatvoreno u granice zemaljskih *radosti. Čak se i
»puku *svetaca Svevišnjega« (Dn 7,22.27), koji nastoji nadići te granice te poprima
transcendentan izgled, pripisuje gospodstvo slično gospodstvu mogućnika ovoga svijeta
(Dn 7,27; usp. 14).
Da se ukloni ta nejasnoća, trebat će da •s Kristom i njegovom Crkvom i sam eshatološki
narod stupi u polje ljudskog iskustva.
C. NAROD NOVOGA SAVEZA
U grčkom jeziku Novoga zavjeta riječ lačs, narod Božji, i etbne, poganski narodi, "bivaju
još jače specijalizirane negoli u prijevodu Sedamdesetorice. Ali, da se definira zajednica
spasenja povezana s Bogom po no
vom Savezu, nad svima ostalima prevladava tema ekklesia (»bogoštovni zbor«). A Kri-
stova *Crkva, u koju je pozvan da ude narod staroga Saveza a za njim i ostali narodi,
ostaje doista narod, sa svim onim odjecima Što ih uključuje taj izraz; jer eshatološka
stvarnost, nadomještajući svoje pralikove, ne dokida njihov smisao, već ga *dopunjuje.
I. NOVI NAROD
Novim *Savezom zapečaćenim Isusovom krvlju, Bog je dakle stvorio novi narod, o
kojemu se potpuno obistinjuje riječ Pisma: »Ja ću biti njihov Bog, a oni će biti moj
narod« (2 Kor 6,16; usp. Lev 26,12; Heb 8,10; usp. Jr 31,33; Otk 21,3). To je narod čije
je grijehe Isus okajao [*pomirenje] (Heb 2,17), narod koji je on posvetio svojom *krvlju
(13,12), narod u koji se stupa po *vjeri (Gal 3,7; Rim 4,3...). Zato se naslovi Izraela sada
prenose na njega: posebni Božji narod (Tit 2,14; usp. Pnz 7,6); izabrani rod, sveti narod,
stečeni puk (l Pt 2,9; usp. Izl 19,5 i Iz 43,20 si); stado (Dj 20,28; l Pt 5,2; Iv 10,16) i
*zaručnica Gospodinova (Ef 5,25; Otk 19,7; 21, 2). A kako je narod staroga Saveza
iskusio Božje putove u događajima svoje povijesti, iskustvo spasenja dano novom narodu
slijeva se u misaone kategorije koje podsjećaju na te slikovite događaje: taj narod mora
uči u Božji *počinak, kojemu je obećana *zemIja bila pralik (Heb 4,9); on mora izići iz
*Babilona, grada opačine (Otk 18,4), da bi se okupio u *Jeruzalemu, Božjem domu (Otk
21,3).
Ali ovaj put nadiđena je razina vremenitog života na kojoj se kreću *narodi.
Transcendentnost Božjeg naroda potpuna je: kao »*kraljevsko svećenstvo« (l Pt 2,9), on
ne pripada ovomu *svijetu (Iv 18,36); njegova je *domovina na nebu (Heb 11,13 .. .),gdje
njegovi pripadnici imaju pravo građanstva (Fil 3,20) jer su djeca nebeskog *Jeruzalema
(Gal 4,26), onog Jeruzalema koji će na svršetku vremena sići s neba na zemlju (Otk 21,1
si). Ipak taj narod još uvijek stanuje
ovdje na zemlji. Po njemu se, dakle, duhovno i eshatološko raščlanjuje na vremenskom l
povijesnom. Nakon paradoksa Izraela, evo paradoksa Crkve: u svom zemaljskom stanju,
ona ostaje vidljiv narod, pozvan da se razvija u vremenu.
II. IZRAEL I NARODI U NOVOM NARODU
Prirodno je da je *Izrael prvi pozvan da bude Član novog naroda; to je njegov poziv već
od prvog Saveza. Isus je poslan kao '*prorok sličan *Mojsiju' (Dj 3,23) da »izbavi svoj
narod« (Mt 1,21), da mu donese ^svjetlost (Mt 4,15 si), *otkupljenje (Lk l, 68), spoznaju
*spasenja (Lfc 1,77) *radost (Lk 2,10), *slavu (Lk 2,32). On je voda koji tim narodom
ima upravljati (Mk 2,6), i na kraju za njega umrijeti (Iv 11,50). Ali oko Isusa, a zatim oko
navješćivanja *evano*elja, obnavlja se drama 'naroda tvrde šije', za koji već SZ pruža
zapanjujuće primjere (Mt 13,15; 15,8; Dj 13,45; 28,26; Rim 10, 21; 11.1 si).
I upravo tada dosiže naum spasenja svoj puni cilj. Isusova naime smrt, koja dovodi
.grijeh naroda starog Saveza do vrhunca (Mt 23,3236; usp. Dj 7,51 si), privodi kraju tu
prvu ekonomiju. Ona obara granicu koja je Izrael izdvajala iz drugih *naroda (Ef 2,
14 . . .): Isus umire »ne samo mjesto naroda nego da i razasutu *djecu Božju skupi u '''je-
dinstvu« (Iv 11,52). ^Ostatak prvog Božjeg naroda obratit će se i prijeći u novi narod; ali
Bog je odlučio da i »iz pogana uzme sebi narod« (Dj 15,14); one koji nisu bili njegov
narod želi sada učiniti svojim narodom (Rim 9,25 si; l Pt 2,10), da svi »postignu ...
baštinu među posvećenima« (Dj 26, 18).
Ovim spajanjem Izraela i naroda1 ostvaruje se, dakle, eshatološko ujedinjenje 'novoga
čovječanstva' (Ef 2,15), izabranog roda (l Pt 2,9), koji je duhovno još pod Abrahamov
(Rim 4,11 si), no koji zapravo obuhvaća čitav ljudski rod sada kad Krist, novi *Adam,
postavlja sebe glavom svekolikom potomstvu prvoga Adama (l Kor 15,45; Rim
5,12...). Božji narod odsad Čine ljudi »od svakog plemena, jezika, puka i naroda« (Otk
5,9; 7,9; 11,9; 13,7; 14,6), uključivši u to nabrajanje i stari Izrael. Takvo je vječno lice
Crkve što ga vidjelac Otkrivenja promatra na nebu. Takva je i njezina zemaljska
stvarnost; jer, nema više »ni Zidova ni Grka« (Gal 3,28), Crkva je tertium genus, kako su
govorili kršćani prvih stoljeća.
III. NOVI NAROD NA PUTU SVOGA DOVRŠENJA
Tako Crkva ostaje »narod« ukorijenjen u povijesti. Kao i sinovi Izraelovi, i njezini udovi
imaju zajedništvo podrijetla, zajedništvo domovine prema kojoj putuju (Heb II, 16),
zajedništvo jezika zajamčeno pomoću Božje riječi, bogoštovno zajedništvo koje je
krajnja svrha ekklesie (usp. l Pt 2,9; Otk 5,10). Zemaljska sudbina ovog izdvojenog
naroda ima i drugih zapanjujućih sličnosti sa sudbinom Izraela: ista nevjernost njegovih
grešnih pripadnika (usp. Heb 3,7...); ista progonstva zemaljskih sila kao utjelovljenja
đavolske *Zvijeri (Otk 13,17; usp. Dn 7); ista nužda da napusti *Babilon i tako izbjegne
propast koja joj prijeti (Otk 18, 4...; usp. Iz 48,20). Tako sveta povijest i Pisma SZ ostaju
bremeniti smislom za novi narod dok je na putu prema svom nebeskom dovršenju.
PG
+ brat Crkva dijaspora l domovina graditi I Hebrei izabranje Izrael SZ l jedinstvo II
kušnja/napast SZ I narasta) narodi oči i Otac I, II pastir i stado SZ pohodenje SZ l
raskol SZ 2 rast 2 b riječ Božja SZ I 2 rođenje (ponovno) l Savez SZ l Sluga Božji I
svjedočanstvo SZ III svećeništvo NZ II svet SZ III 2 vlast SZ II zajedništvo SZ 5
zemlja SZ II 2idov
NARODI "•
U perspektivi SZ ljudski se rod dijeli na dva dijela, kojima je biblijski govor sklon
pridržati dva različita naziva. S jedne strane *Izrael, *narod Božji ('am grč. laćs), ko
pravoga Boga, nade u spas uključene u Savez i obećanja. A sve to narodi ugrožavaju dvo-
jakom prijetnjom: političkim porobljavanjem i religioznim zavođenjem.
a) Politička prijetnja. Rijetka su stoljeća u kojima opstanak Izraela nije ugrožen.
Oholost i požuda ravnaju narodima; sukobi nastaju zbog prestiža ili zbog zemlje.
Zahvaćen vrtlozima međunarodne politike, Izrael mora žilavo braniti polog koji mu je
povjeren. Doživio je *egipatsko ropstvo. Zatim ga Jahvini *ratovi postavljaju protiv
Kanaanaca, Midjanaca, Filistejaca... Za vrijeme Davida nastupa za neko vrijeme
obrat (usp. 2 Sam 8) i židovsko kraljevstvo uživa neki ugled, Ali dolazi do nagla
opadanja: neprijateljstvo i lakomost malih susjednih kraljevstava, volja za *moću
kod međunarodnih divova poput Egipta, Asirije i *Babilonije ... Doba kraljeva puno
je takvih krvavih suoČenja, koja ponekad razotkrivaju svoje pravo lice: kao i u
vrijeme izlaska (Izl 514), oholi narodi, poklonici lažnih bogova, žele se opirati živomu
Bogu (2 Kr 18,33 si; 19,17.1219). Ista će se pojava sresti u kasno doba kad se Antioh
Epifan bude dao na heleniziranje Judeje (l Mak 1,2942), Gledani pod tim
kutom, odnosi Izraela i naroda mogu se uspostaviti samo na razini neprijateljstva.
b) Religiozno zavođenje. S obzirom na narod Božji, narodi su također i predstavnici
poganstva, koje sad zavodi, sad opet postupa nasilnički. Izrael je potekao od pre-
daka koji su se klanjali kumirima (Jš 24,2), te je i suviše sklon da se povede za poganima.
U doba sudaca zapada u kanaansko *idolopoklonstvo (Suci 2,11 si). Salomon,
graditelj hrama, osniva svetišta za nacionalne bogove susjednih zemalja (l Kr 11,58). U
slijedećim stoljećima kanaanskim kultovima pridružuju se kultovi Asirije kao
vladajuće sile (2 Kr 16,1018; 21,37; Ez 8). U doba Makabejaca slično će se javiti opas-
nost od grčkoga poganstva, kojemu će ići u prilog premoć kulture, a koje će Antioh
Epifan nastojati uvesti u Judeji (l Mak
1,4361). Kraj takvih uvjeta razumljivi su strogi propisi Ponovljenoga zakona: Izrael se
mora korjenito odvojiti od tuđinskih naroda da ga ne zarazi njihovo poganstvo
(Pnz 7,18).
2. Narodi u Božjem naumu. Bilo bi ipak pogrešno naučavanje SZ o narodima svesti na
taj stav protivljenja i odvajanja. Jahve je sveopći Bog, Bog od koga su potekli i svi ti
narodi; štoviše, prvenci tih naroda već su uključeni u Izrael da Jahvi iskazuju pravo
štovanje.
a) Narodi pred Jabvom. Svi su narodi u Jahvinoj ruci: on je izveo Filistejce iz
Kaftora i Aramejce iz Kira, kao što je Izrael izveo iz Egipta (Am 9,7). Važno je to znati,
jer to bi moralo onemogućiti svaki religiozni nacionalizam. Ali, sa svoje strane, na-
rodi moraju znati da oni kao i Izrael podliježu *sudu jedinoga Boga (Am 1,32,3).
Ova dva podatka pokazuju da SZ posredno već potvrđuje univerzalizam nauma spasenja.
Međutim, uloga naroda u odvijanju tog nauma ostaje epizodna: oni sad kažnjavaju Izrael
djelujući kao oruđe Božje *srdžbe (Iz 8,6 si; 10,5; Jr 27), sad opet, kao Kir,
imaju neko spasonosno poslanje (Iz 41,15; 45,16). S druge strane, ne smiju se potcijeniti
ljudske vrednote kojih su ti narodi nosioci: u sebi, te su vrednote Božji darovi. Izrael će
se, dakle, moći njima okoristiti: Hebreji na odlasku iz Egipta plijene Egipćane (Izl
12,35 si); kao osvajači Kanaana okoristili su se njegovom civilizacijom (Pnz 6,10 si);
svaka epoha iznova poprima dobra iz međunarodne kulture (usp. l Kr 5,914; 7,13 si).
b) Prvine narodfi. Svi ti primjeri suradnje na Božjem naumu ostaju, unatoč svemu,
nešto izvanjsko: narodi nisu korisnici Božjih povlastica, kao što je to Izrael. Ipak ima
izuzetaka. Neki, naime, pripadnici naroda iskazuju Bogu pravo štovanje koje je njemu
ugodno: *MeIkisedek (Post 14,18 si), Jitro (Izl 18,12), Naaman (2 Kr 5,17)... A neki se
od njih uključuju u narod Saveza:
Tamara (Post 38), Rahaba (Jš 6,25) i Ruta (Rut 1,16) one se spominju u Isusovu
rodoslovlju (Mt 1,25), zatim pleme Gibeonaca (Jš 9,19.27), pa naseljeni *tuđinci koji se
daju obrezati (Izl 12,48 si; Br 15,15 si). To je daleki navještaj univerzalizma kojemu će
Bog najzad otvoriti svoj narod.
III. IZRAEL I NARO0I U PROROČANSTVIMA
Na ovom području perspektiva proroštva nije više u znaku iskustva; proroci daju naslutiti
idealno ostvarenje Božjeg nauma na svršetku *vremena. Već prema vrijednostima koje
predstavljaju, narodi ulaze u tu sliku bilo zato da se nad njima izvrši Božji *sud, ili da im
pripadne dobrobit *spasenja.
1. Sud nad narodima. Proročanstva protiv naroda klasična su mjesta kod svih proroka
(Iz 1321; Jr 4651; 2532). Ona dobivaju naročit smisao u kasno doba, kad se uništenje
poganskih tlačitelja čini nužnim preduvjetom za oslobođenje Izraela. Kad dođe njegov
*Dan, Bog će razbiti Goga, kralja u Magogu, oličenje tih krvavih silnika (Ez 3839).
Sukobit će se sa svim neprijateljskim silama (JI 4,914; Zah 14,15.12 si), razorit će im
gradove (Iz 24,713) i suditi njihovim kraljevima (Iz 24,21 si). Primjerna povijest Judite
i Danielova apokalipsa izrasle su na toj temi (Dn 7; 11,2145), kojoj Antiohova
progonstva daju tragičnu aktualnost.
2. Spas naroda1. Ali taj diptih ima i svoje drugo krilo. Jer, završni spas neće biti is-
ključivo dar Izraelu. Grijeh je na početku razbio jedinstvo ljudskoga roda, no zato za-
vršno obraćanje naroda mora omogućiti da se ono obnovi. Evo naroda gdje uzlaze u
Jeruzalem da budu poučeni u Božjem Zakonu, a to znači povratak sveopćeg *mira
(Iz 2,2 si). Oni se okreću Bogu živome (Iz 45,1417.2025) i sudjeluju u njegovu
bogoštovlju (Iz 60,116; 25,6; Zah 14,16). Egipat se i Asirija obraćaju, a Izrael im slu-
ži kao veza (Iz 19,1625). Jahve će dokraj
čiti *babilonsko raspršenje i ujediniti oko sebe sve narode i *jezike (Iz 66,1821). Svi će
ga narodi priznati *Kraljem, svi će se sjediniti s narodom Abrahamovim (Ps 47), svi će
Sion zvati *Majkom (Ps 87). *Sluga Jahvin im je, kao i Izraelu *posrednik (Iz 42,4.6).
Tako se na posljednji dan ima obnoviti jedinstveni Božji narod kojemu će se vratiti
njegov iskonski univerzalizam. Dok Zakon daje Izraelu izgled isključivosti, proroštvo
vidimo dosiže vrlo široke perspektive iskonskog misterija.
IV. ANTICIPACIJE " " ~' ,
Židovstvo poslije izgnanstva, kao baštinik i Zakona i proroka, koleba između ovih dviju
tendencija, koje odgovaraju dvjema suprotnim potrebama.
1. Židovska isključivost. Prva je potreba zatvaranje pred poganstvom: nije li zaraza
njegova mentaliteta i kultova bila uzrokom svih nevolja u prošlosti? Zato se židovska
obnova u vrijeme Nehemije i Ezre zbiva u ozračju pojačanog partikularizma (Ezr 910;
Neh 10; 13). U kasnije doba duh ponešto dobiva na širini, no kriza u doba Makabejaca
izaziva nov procvat religioznog nacionalizma, koga će još biti i dva stoljeća kasnije u
*farizejskoj i esenskoj sljedbi.
2. Židovski prozelitizam. Ali u isto to doba židovska se zajednica, začudo, više nego
ikada ranije otvara poganima dobre volje, a taj se paradoks razjašnjava komplementarnim
potrebama židovske vjere. Osuđuje se religiozni šovinizam, a pisac Knjige o Joni donosi
o njemu podrugljivu karikaturu. Prozeleti koji žele pristupiti Izraelu dobivaju
službeni status (Iz 56,18) i rado se iznosi kako su neki to isto učinili i u prošlosti: Ruta
Moapka (Rut 1,16), Ahior Anionac (Jdt 5,56,20) ... Aleksandrijsko židovstvo
prednjači u tome svojim inicijativama. Ono prevodi Bibliju na grčki, zacrtava
osnovu apologetike za koju se primjeri čuvaju u Knjizi Baruhovoj (Bar 6) i
Knjizi Mudrosti
(Mudr 1315). Izrael je, dakle, postao svjestan svog poziva da bude narod*svjedok,
narodmisionar.
I. ISUS I NARODI
S Isusom započinju posljednja vremena (Mk 1,5). Stoga bismo očekivali da će on već na
početku svoga javnog djelovanja stati na put univerzalizma što su ga otvarala pro-
ročanstva. No, stvari nisu tako jednostavne.
1. Oprečne riječi i stavovi ;,.::,
a) Slučajevi parttkularističkog ponašanja. Isus ne prelazi granicu židovstva da na-
vješćuje evanđelje i čini čudesa, čak ni onda kad boravi u tuđinskoj zemlji: »Ja sam po-
slan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova« (Mt 15,24). »Nije pravo djeci oduzeti
kruh i baciti ga psićima« (Mk 7,27). Slično preporučuje Dvanaestorici kad ih šalje pro-
povijedati [*poslanje]: »Ne idite k poganima« (Mt 10,5 si).
b) Univerzalističke perspektive. A opet, dok ga vrijeđa zla volja tih »izgubljenih
ovaca«, on nimalo ne krije svoje divljenje prema *tuđincima koji vjeruju u njega: prema
stotniku iz Kafarnauma (Mt 8,10//), gubavcu iz Samarije (Ik 17,17 si), Kanaanki (Mt
15,28) ... u *kraljevstvu Božjem ti su ljudi prvenci narodi!. Budućim pak razvitkom
Kraljevstva njihov će broj narasti: sa svih će strana hrliti na eshatološku gozbu, dok će
Izraelci, rođeni pripadnici Kraljevstva, biti iz nje isključeni (Lk 13,28 si//) ... Začudna je
ta perspektiva, u kojoj je položaj 2idova i narodS u odnosu na povlastice Saveza izvrnut
naglavce: Božji će *vinograd biti oduzet Izraelu i biti povjeren drugim
vinogradarima (Mt 21,43).
2. Razrješenje proturječja. Između Isusova partikularizma i njegova univerzalizma
nema proturječja. Jer Isus se tu zapravo prilagođuje susljednim fazama situacije koja se
razvija. U polazištu on je nastojao obratiti Izrael da ga, u perspektivi posvemašnjeg
univerzalizma, učini misionarom Kraljevstva. Zato nije izlazio iz svoga naroda. No
židovska se *tvrdokornost suprotstavlja toj zamisli. Zato će Bog tok svoga *nauma
spasenja prilagoditi tome: odbačen od svog naroda, Isus će proliti svoju krv »za sve za
oproštenje grijeha« (Mt 26,28), i ta će žrtva biti pečat novoga *Saveza i otvoriti pristup u
Kraljevstvo svim ljudima. Nakon toga ljudski će rod opet naći svoje nutarnje *jedinstvo,
jer će biti opet uspostavljena njegova veza s Bogom. Zato će Isus, kad bude dovršena
njegova žrtva uskrsnućem u slavi, Dvanaestorici dati univerzalno *poslanje: da navješ-
ćuju evanđelje svakomu stvoru (Mk 16,15), da učine sve narode njegovim učenicima (Mt
28,19) i da mu budu svjedoci sve do kraja zemlje (Dj 1,8). U uskrsnoj će svjetlosti biti
zauvijek prevladan židovski partikularizam.
••;.j'r II. EVANGELIZACIJA NARODA
1. Prva zajednica i pogani
a] Postupno širenje Crkve. Unatoč univerzalističkom značenju *Duhova, kad se
hvala Božja obznanjuje u 'svim jezicima* (Dj 2,811), prvotna se zajednica isprva zatvara
u evangelizaciju Izraela: odatle mora krenuti spas da bi se proširio na sav svijet. AH na
poticaj Duha Crkva malopomalo izlazi iz tog kruga: Filip evangelizira Samariju
(Dj 8); Petar krštava stotnika Kornelija, prozelita koji još nije obrezanjem bio priključen
Izraelu (Dj 10); najzad, u Antiohiji se Gospodin Isus navješćuje Grcima, koji se obraćaju
u velikom broju (Dj 11,20 si). A pozivom Pavla Crkva je dobila ono izvrsno oruđe
koje joj je, u skladu s proročanstvima (Dj 13,47; usp. Iz 49,6), upravo trebalo za
evangelizaciju naroda (Dj 9,15; 22,15.21; 26,17).
b) Jeruzalemski sabor. To širenje Crkve nameće temeljno pitanje: treba li pogane koji
su pristupili vjeri podvrći židovskom *Zakonu? Na saboru u Jeruzalemu Pavao
smatra da im ne bi bilo dobro nametnuti taj
jaram (Dj 15,15; Gal 2); Petar ga podržava, a Jakov obznanjuje da je obraćanje pogana u
skladu s Pismom (Dj 15,719). Tako se najzad, u svjetlu iskustva, uviđaju logičke
posljedice sadržane u Isusovu križu i uskrsnuću: u Crkvi, novom Božjem *narodu, pogani
dobivaju jednak položaj kao i Izrael, i Pavao biva potvrđen u svom osobitom pozivu kao
Apostol pogana (Gal 2,7 si). .,•$&,
2. Pavao Apostol naroda. Pavlovo *apostolstvo, međutim, ne poriče red stvari što
proizlazi iz staroga Saveza: on također navješćuje evanđelje najprije Židovima; k
poganima ide tek kad se sukobljuje s odbijanjem Židova (Dj 13,45 si; 18,5 si; 19,8 si;
usp. Rim 1,16; 2,10). Ali inače on jasno tumači kakav je položaj naroda u odnosu na
*evanđelje.
a) Narodi u odnosu na evanđelje. Na pripadnike poganskih naroda pada Božja
*srdžba kao i na Židove (Rim 1,18). Bog im je omogućio da ga spoznaju po stvorenju
(1,19 si; Dj 14,17), ali oni ga nisu priznali (Rim 1,21 si); dao im je da spoznaju njegov
Zakon pomoću savjesti (2,14 si), a oni su se predali neurednim požudama, što je
posljedica njihova idolopoklonstva (1,2432). Sada pak im Bog hoće iskazati *milosrđe
kao i Zidovima, samo ako uzvjeruju u evanđelje (1,16; 3,2131; 10,12). *Vjera donosi
opravdanje i jednim i drugim: ne svjedoče li Pisma kako pravi sinovi
*Abrahamovi, *baštinici blagoslova koji je njemu obećan jesu oni koji vjeruju
(Gal 3,69)? Narod koji je sada baŠtinik toga *obećanja obuhvaća ujedno i "obrezane i
neobrezane, i upravo tako Abraham postaje ocem mnogih naroda {Rim 4).
b) Židovi i narodi u Crkvi. Ljudsko je jedinstvo, dakle, obnovljeno u Isusu Kristu.
Nema više ni Grka ni Zidova (Gal 3, 28); Židovi su i pogani izmireni nakon što se među
njima srušio zid *mržnje. Oni čine jedno, novo * čovječanstvo, jednu samu zgradu kojoj
je Krist ugaoni *kamen, jedno *Tijelo kojemu je Krist glava (Ef 2,1122). Taj
misterij *jedinstva ostvaruje se već i sada u Crkvi, očekujući da bude dovršen u nebu.
Ipak star! rascjep čovječanstva nadvoje još uvijek odlučuje dijalektikom svete povijesti.
U prvo vrijeme Bog je odbacio otvrdnuli Izrael, osim *ostatka; htio je, naime, pribaviti
spas poganskim narodima pricijepivši ih na židovski Čokot (Rim 11,124) te pobuditi
ljubomoru u Izraela da bi se tako pokajao (11,11). U kasnije vrijeme, kad svi narodi uđu
u Crkvu, bit će spašen i sav Izrael (11, 2529). Božji putovi uviru u konačan spas svih
naroda združenih s Izraelom u Božji narod (15,712). .^. ,«,...,,, .. ,..,_ .,.
III. KRŠĆANSKO RAZMIŠLJANJE
1. Evanđelje " ' "'•"* :'J
a) Sinoptici Prva tri evanđelista sabiru uspomene o Isusovu prolasku ovdje na zemlji i
svaki na svoj način pokazuje zanimanje za spas naroda. Kod Marka čitavo pripovijedanje
vodi k činu vjere poganskoga stotnika podno križa: »Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin
Božji!« (Mk 15,39). Kod Mateja, koji naglašava prisutnost poganskih žena u Isusovu
rodoslovlju (Mt 1,26), Isus se već od djetinjstva objavljuje kao Kralj naroda
(2,111); svoje javno djelovanje on započinje u »poganskoj Galileji« (4,15 si); po-
sljednje su mu riječi nalog o evangelizaciji narodS (28,19). Kod Luke rodoslovlje polazi
Čak od Adama, oca svega ljudskoga roda koji je Isus došao spasiti (Lk 3,2338); zato
starac Šimun u njemu pozdravlja »svjetlo da rasvjetli pogane i slavu naroda svoga
Izraela« (2,32); najzad, oba njegova djela: Evanđelje i Djela, pokazuju da se spas
stečen u *Jeruzalemu Isusovom žrtvom odatle širi »sve do kraja zemlje« (Dj 1,8).
b) Sveti Ivan manje ističe tu brigu, jer on prvenstveno misli na sudbinu nevjernih
*Zidova (Iv 12,3743). Od Božjeg naroda koji su Zidovi bili, oni zbog svoje tvrdo-
kornosti postaju narod sličan ostalim narodima (11,48 si; 18,35). Ali zato Isusu već
za njegova života pristupaju s vjerom ljudi prvenci naroda (4,53; 12,2032). Njegova će
smrt konačno donijeti sveopće ^izmirenje; on neće umrijeti samo za svoj narod, već 2ato
da u jedinstvo sabere svu raspršenu Božju djecu (11,50 si).
2. Otkrivenje. Otkrivenje, kršćanska proročka knjiga, osjetljivo je, kao i nekadašnji
proroci, za dvojak položaj naroda u odnosu na Božji naum.
a) Sud nad neprijateljskim narodima. Kao i Izrael, novi Božji narod nalazi pred sobom
poganske narode koji su prema njemu neprijateljski raspoloženi (usp. Otk 11, 2). To je
smisao onih *Zvijeri kojima se ljudi moraju klanjati (13), smisao *Babilona, bludnice
koja huli i koja se opija krvlju mučenika (17) ... Te sile vode protiv Krista eshatoloŠki
*rat (17,13 si; 19,19; 20,7 si), jer one su pohraniteljice *Sotonine vlasti. Zato će biti
osuđene i uništene (14,611; 18); past će u borbi s Kristom (17,14; 19,15.20 si).
b) Spas obraćenik naroda. No pored grešnoga čovječanstva što tako srlja u svoju propast,
evo novoga čovječanstva spašenoga krvlju Janjeta; to je veliko mnoštvo iz svakog naroda
i plemena, puka i jezika (7,917) koje u Bogu pozdravlja *Kralja naroda (15, 3 si) l koje će
se zauvijek nastaniti u novom * Jeruzalemu (21,24 si). NZ završava viđenjem punim
nade u kojem otkupljeni ljudski rod najzad nalazi svoje jedinstvo: O Rex gentium et
desideratus earum, lapisque angularis, qui facts utraque unum veni, et salva hominem
quem de Urno formasti! »O kralju naroda i željo njihova i ugaoni kamene, koji sve
sjedinjuješ: dođi i spasi čovjeka, koga si stvorio od zemlje.« (O antifona, 22. XII).
JP l PG
+ apostoli II 2 bogoštovlje SZ II, III dijaspora Duhovi II 1.2 c d Egipat izgnanstvo
II 2 Izrael jedinstvo kralj SZ I 4 narod obrezanje NZ l oči i Otac H 2.3 poho•đenje
pokora/obraćenje SZ II 5; NZ III 2 poslanje tuđinac vjera SZ III 3, IV 2; NZ
III O Zakon A 2; C II 2 Židov I
NASILJE
Pod nasiljem se u prvi mah razumijeva samo surovo razaranje, silovanje, prestupak, ali u
njemu treba također prepoznati i životnu snagu iz koje ono izvire a koja je i ostajući
takvom sklona razoriti i sam život. Grčki i latinski izraz za nasilje, kao i izraz za životnu
snagu, potječu iz indoevropskog korijena koji znači život (biosbiazo•mai, vivovis).
Biblija se pak ne obmanjuje opisujući nasilničko stanje u kojem se nalazi čovječanstvo:
životne snage i sile smrti nalaze se u prividnoj ravnoteži, a njezin red jer to naizvan i
djeluje kao red često je tek karikatura. Biblija također, i nadasve, otkriva da eshatoloŠki
ideal o onom vremenu kad će se razmahati život bez nasilja (usp. Iz 11,69; Otk 21,4)
može postati stvarnost: u Isusu Kristu. Dva izraza, koja uvode u predmet, dozivaju u
svijest poprilično točno ideju nasilja: hebrejsko 'hms sasvim jasno, a grčko biazomai s
lakim prizvukom prisile (prisiljavati, uporno zahtijevati).
I. OPIS
l. Pojam prijestupa neke norme omogućuje da se ovaj ili onaj čin ocijeni kao nasilan; tako
su shvaćali grčki prevodioci SZ koji su 'hms općenito prevodili riječima srodnim s adikia,
što znači nepravda. Prema običajima onog vremena, Šimun i Levi svakako su morali
osvetiti svoju obeščašćenu sestru Dinu (Post 34,2), ali su u svojoj *osveti pošli predaleko;
zato njihov otac i naziva mačeve kojima su se poslužili da kazne nasilnike »oruđem
nasilja« (49,5), Narod i svećenici prekršili su Zakon (Ez 22,26; Sef 3,4), društvena se
pravda krši prijevarom (Sef 1,9), krši se i pravo (Ez 45,9). Nasilje je obično spojeno s
predumišljajem ili kršenjem zakona1 govora: zamke i zasjede (Ps 140,2), jama iskopana
pred bližnjim (Ps 7,17), lukavština (Ps 72,14), klevetanje (Ps 140,12), prijevara (Mal
2,16), ali nadasve lažno
»svjedočanstvo (Izl 23,1; Pnz 19,16; Ps 27, 12; 35,11), čega se *pravednik komu je mo-
litva čista Čuva (Job 16,17).
2. Nasilje se, nadalje, uočava u svojoj najtežoj posljedici: u razorenju fizičkoga ili
društvenog života; u ovom slučaju taj je izraz često spojen s jednim drugim, koji znači
izrabljivanje, tlačenje, pustošenje, uništenje. Proroci se tuže na nasilje u koje je narod
zapao (Am 3,10; Jr 6,7; 20,8; Iz 60, 18) i zazivaju Jahvu koji jedini može doskočiti tomu
stanju nepravde (Hab 1,3). Bog, naime, iz dna duše mrzi nasilnike (Ps 11,5; Mal 2,16):
nije li on poslao potop zato što se zemlja bila »nepravdom napunila« (Post 6,11.13)?
Stoga se neprestano čuju vapaji potlačenih koji traže izbavljenje od nasilnika (2 Sam
22,3.49; Ps 18,49; 140,2.5). Te žrtve polažu nadu u jednak protuudarac: 'Neka zlo stigne
silnika, neka mu udarac vrati udarcem!' (Ps 140,12). Ipak, ideal posvemašnjeg
prepuštanja opisan je u liku *Sluge Božjega koji je pokopan zajedno sa zlikovcima,
'premda nije počinio nasilja, niti su mu usta laži izustila' (Iz 53,9).
Ovaj kratki pregled upotrebe hebrejskog 'bms dopušta neke napomene. Nasilje se ne
poistovjećuje ni sa silom, ni s osvetom, ni sa srdžbom, niti s revnovanjem: ovi raznovrsni
izrazi životne snage ponekad doista dovedu do uništenja života, ali oni ne uključuju
nužno ono što je, prema shvaćanju SZ, značajka nasilja, tj. prekršaj neke norme. Ipak
treba to napomenuti nasilje nije, kao u grčkom shvaćanju, određeno nekim
nepropadljivim »naravnim redom«. Ono se, već prema danom razdoblju, definira odno-
som prema *pravednosti, tj. odnosom prema Bogu *Saveza, koji je svrha i sudac svakog
čina. To je vremeniti i teološki kontekst u kojem treba ocjenjivati nasilje u SZ. •.:<?.?:"
II. SITUACIJE
Uz pomoć navedenih kriterija mogu se evocirati situaciju u opisu kojih se 'hms i ne
spominje. Ubivši *Abela, Kajin je počinio
nasilje: »Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče« (Post 4,10) kaže Bog. Nemajući mjere,
Lamek 'ubija čovjeka koji [ga] je ranio' (4,23). Izrael je potlačen ('innah, od 'anah, isti
korijen kao u <c*nav"ttn, *siromasi) u Egiptu (Izl 1,12; Pnz 26,6; usp. 2 Sam 7,10).
Osuđujući silovanje žene kao čin kojr razara društvene veze jer zanemaruje pristanak
partnera, zakon osuđuje neopravdivo nasilje (Pnz 22,24.29; usp. Post 34,2; Suci" 19,24;
20,5; 2 Sam 13,12.14; Tuž 5,11: u grč. tapeinao). David je dao ubiti Uriju, BatSebina
muža posluživši se himbeno svetim *ratom (2 Sam 11,15); s druge strane, on se, unatoč
Šimejevu prokletstvu (16,7 si; 19,1924), nije ponio krvožedno prema Saulovoj kući, jer je
u dva navrata poštedio Saula (l Sam 24; 26), premda mu je ovaj neprestano postavljao
zasjede (18,10 si; 19> 917). Nasilje je i ono kad Ahab otima Nabotov vinograd, jer je
onaj kamenovan na temelju lažnog svjedočanstva što ga je skovala Izebela (l Kr 21,816).
Trebalo bi najzad spomenuti one bezbrojne slučajeve *pohlepe ili *proganjanja, pokolja i
pobuna, po kojima biblijsko kazivanje biva duga povijest ljudskog nasilja sve do Isusova
vremena (Lk 13,1; Mk 15,7; usp. Mt 2,16). ^ : ,
III. JAHVE I NASILJE
Jahvino ponašanje naizgled je dvoznačno; dakako, on zabacuje svaku povredu praved-
nosti, ali čini se da ponekad trpi, odobrava, pa Čak i vrši čine što ih mi ocjenjujemo kao
nasilne. Što da se o tome misli?
1. Nema sumnje da Bog osuđuje svako neopravdivo nasilje. No on to čini postupno,
vodeći računa o razdoblju u kojem živi njegov narod. Tako on uzima na sebe odgovor-
nost za zakon odmazde (Izl 21,24), koji predstavlja znatan napredak u odnosu na
Lamekovo vrijeme (Post 4,15.24); žjgoše zlodjela, koja se ne smiju počinjali, takonpr,
ona što ih prema normama svoga vremena opisuje Amos, zlodjela koja sva znače
neopravdiva nasilja: raseliti čitava pučanstva
bez obzira na bratstvo po krvi, parati trudnice, spaljivati trupla, odbacivati Zakon,
smrskavati dojenčad o stijenu (Am 1,12,8). Jahve staje na stranu potlačenog Izraela u
Egiptu (Izl 3,9); sličan postupak zahtijeva od Izraela prema slabome: »Ne ugnjetavaj pri-
došlim! TS znate kako je pridošli«, i sami ste bili pridošlice u zemlji egipatskoj« (23, 9).
On, dakle, stupa u obranu žrtava ljudske nepravde, a posebno siročeta, *udovice,
*siromaha (Izl 2123; Pnz 24,20).
2. S druge strane, *odgajajući Izrael usred idolopokloničkih naroda sve do rođenja Me-
sije, Bog Saveza ozbiljno uzima stanje u kojem živi njegov narod te u ime samoga
Saveza nastupa kao strašan Bog ratnik. On ubija egipatske prvorođence (Izl 12), zahtijeva
*anatemu (Jš 7) i predvodi boj (npr. 2 Sam 5,24). Odobrava osvetničku i razornu *silu
Samsonovu (Suci 1516) i *revnost koja ne preza ni pred ubijanjem prekršitelja Saveza
(Br 15,11).
Biblija ne smatra takve Božje postupke nasilnima: Bog, naime, njima ne krši Saveza
kojemu je tvorac i jamac. AH on pokazuje da neko više dobro može tražiti uništenje
zemaljskog *života: ukazuje k tomu na eshatološki *rat i na nemilosrdno iskorjenjivanje
zla koje je u svijetu. Pa ipak se ne možemo pozivati na to kod zauzimanja stavova u
suvremenim političkim situacijama, jer to bi značilo naivno previđati stjecaj okolnosti u
kojima se Bog objavljivao.
3. Taj paradoksalni aspekt Jahvina ponašanja našao je odraza u prikazivanju Boga
živoga, prikazivanju koje se tijekom biblijske objave malopomalo proČišćuje. Najprije se
*Bog očituje narušujući ono što se naziva normalnim tokom stvorenja, npr. na Sinaju
(Izl 19). U kasnije vrijeme Ilija shvaća da Bog nije ni u oluji, ni u potresu, ni u vihoru,
već u šapatu lahora (l Kr 19,11 si). *Mesija, isprva shvaćen kao kralj ratnik što mrvi
buntovne glave (Ps 110,5 si; usp. Jr 17, 25; 22,4), doći će kao 'ponizan i mironosan kralj
što jaši na magaretu' (Zah 9,9; usp. Post 49,11; Suci 5,10). Napokon, *Sluga
Božji, u kojem će kršćani gledati proročanski *pralik Isusa, sasvim se *predaje Bogu i
pobjeđuje nasilje time što ga dragovoljno podnosi; on se ne odupire zlikovcu (Iz 50, 5 si)
i ne počinja ni prijevare ni nasilja (53,9). , ..,,
IV. ISUS I NASILTE
Isus je došao, zapanjujući svoje suvremenike i sve ljude složenošću svoga ponašanja;
stoga, da bi se ispravno tumačile njegove riječi i čini, ne smije se samovoljno i prema
sasvim subjektivnim ocjenama birati ove ili one od tih riječi ili čina, već treba prihvatiti
onu perspektivu u koju se Isus sam smješta.
1. S Isusom je kraljevstvo Božje naglo nastupilo i ono, suprotno očekivanju Zidova,
izaziva nasilje. »Od vremena Ivana Krstitelja do sada navala je na kraljevstvo nebesko
(bidzetai), i siloviti (biastai) ga prisvajaju« (Mt 11,12). Prema najvjerojatnijem tumačenju
(biastai uvijek znači one koje napadaju, neprijatelje), Isus smjera na protivnike što
ljudima priječe ulazak u Kraljevstvo. Ali Luka je njegove riječi protumačio u smislu Lk
13,24, gdje se učenik poziva 'da se trudi (agonizeslh?) ući na uska vrata': »Do Ivana sežu
Zakon i Proroci. Otada se navješćuje Radosna vijest o kraljevstvu Božjem. I svat* ko u
nj navaljuje (bidzetai)« (16,16). Svojim dolaskom kraljevstvo Božje pokreće nasilje koje
je zbog nedostataka posebnih izraza teško opisati, ali Isus ga ne krije.
2. Protiv nepravedna poretka koji je zapreka kraljevstvu Božjem utoliko što ne prihvaća
to kraljevstvo Isus prosvjeduje riječima i činima kao i *proroci, a čuvari toga
tako utvrđenog reda nužno pomišljaju da su te riječi i ti čini nasilni: oni ih
zbunjuju, ali ne svojom pretjeranošću, već zato što je njima prividno pogažen Zakon.
Isus time uklanja nesporazum glede kršćanskog mirenja s nepravdom i snažno nagla-
šava zahtjeve ljubavi. Izgoni iz hrama prodavače (Mt 21,12 si//; Iv 2,1322). Krši
konvencije religije, društva i jezika. Gospo
dar je *subore (Mk 2,28). On, koji nije donio varavi *mir sto su ga već protoci oštro
napadali (usp. Jr 6,14), već mač (Mt 10,34; Lk 12,51), unosi razdor i u najsvetiju usta-
novu, u obitelj: pozivom koji upućuje on dijeli roditelje od djece, bradi od sestara {Mt
10,35 si//). Odrešito ustaje protiv svete dužnosti poštovanja roditelja: »Pusti mrtve nek
ukopavaju svoje mrtvace« (Lk 9,60//). Poljuljao je prirodnu brigu za cjelovitost tijela:
Iskopaj sebi oko, odsijeci sebi ruku, ako te sabljaznjuju (Mt 5,29 si//). Sve to znaci nasilje
nad redom, ne zato što bi on u sebi bio nepravedan, već zato što je nepravedan u odnosu
na stvarnost koju Isus smatra višom: u odnosu na kraljevstvo Božje, što se tiče čuvara
toga reda, on ih naziva licemjerima, pobijeljenim grobovima (23, 1336).
U očima onih Što podržavaju ustaljeni poredak koji odbija da se otvori višoj vrijednosti,
Isus, kao nekad *Ilija (l Kor 19,17 si}, izgleda kao nasilni smutljivac, kao prevratnik koji
odvraća narod od puta što su ga zacrtali čuvari poretka (Lk 23,2). U Božjim očima,
naprotiv, Isus dinamično uspostavlja istinske vrednote Što ih je institucija na kraju bila
ugušila. Već prema tome koje gledište prihvatimo, moći ćemo, zajedno s Otkrivenjem,
Isusa prikazati kao nasilnika (Otk 6,48; 8,5...) koji, u konačnici, donosi mir (21,4). A
moći ćemo također imati pred očima Isusov lik kako ga on sam o sebi pruža, te u njemu
gledati Učitelja krotka i ponizna srca koji pobjeđuje nasilje podnoseći ga (l Pt 2,2124) i
dajući *pokoj koji nadilazi nepravdu (Mt 11,29). Upirući pogled u taj življeni ideal,
kršćanin se trudi da s njim uskladi svoje ponašanje (l Pt 2,1821; 3,14; Lk 5,9 si; Otk
14,12). Na razini društvenih struktura evanđelje je revolucija u onoj mjeri u kojoj one
onemogućuju pravdu i ljubav, bez kojih Sin Božji ne može Živjeti. »Zato najprije tražite
kraljevstvo Božje i njegovu pravednost!« (Mt 6,33).
3. U odnosu na nasilje što vlada svijetom Isus nastupa odrešitije nego SZ. Zakon od-
mazde zahtijevao je pravednost u osveti koja uspostavlja narušenu pravdu; a Isus traži
"opraštanje (Mt 6,12.14 si; Mk 11,25), pa makar i sedamdeset i sedam puta (Mt 18, 22).
On svima nalaže: »Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone« (Mt 5,44;
Lk 6,27). Svakom pak učeniku kaže: »Ne opirite se zlotvoru« [ili »zlu« koje je u svijetu]
(Mt 5,39). U trima primjerima koji razjaSnjuju njegov nalog {5, 3941) Isus ne donosi sud
o društvenom nasilju (ćušnuti, oteti košulju, sudski plijeniti), kojemu uzrok može biti i
valjan, kao što ne odobrava ni to da se postupi poput nepravednog upravitelja (Lk 16,18)
ili nepravednog suca (18,15). Isus ovdje zauzima stanovište povrijeđenog pojedinca i
izjavljuje kako treba znati biti žrtvom nasilnika.
Isus je prvi bio Žrtva nasilja. On se odupire napasti da kraljevstvo Božje uspostavi
nasilnim sredstvima: ne pristaje da kamenje *magijski pretvori u kruh, pa ni zato da utaži
glad svijeta (Mt 4,3 si), ni da *silom zavlada ljudima (4,8 si); odbija da bude re-
volucionaran političar (Iv 6,15) i da slavu stekne ne podnijevši žrtvu *križa (Mt 16,22 si).
Najzad, nakon što se krvlju znojio u Maslinskom vrtu, otklanja borbu što su je njegovi
drugovi zametnuli da ga obrane od nasilja: »Pustite! Dosta!« Ide čak dotle da zacjeljuje
svoga protivnika (Lk22,49 si; usp. 22,36 si). Isus nije prolijevao krv drugih, prolio je
vlastitu krv.
Zašto da se ne opiremo zlotvoru? Politika nenasilja jamačno ne ulazi u Isusov vidokrug,
ali duh ljubavi koja mora voditi kršćanina izabire najbolje sredstvo da se izmire nasilnik i
njegova žrtva (usp. Post 33; 45; l Sam 26). Kraljevstvo se Božje ne uspostavlja surovom
silom nego božanskom snagom koja se pokazala kadrom da trijumfira uskrisivši Isusa.
Stoga »svi koji se rnača hvataju, od mača ginu« (Mt 26,52). U bitnoj je protivnosti s
Isusovim duhom stav onoga koji je spreman negostoljubivim Samarijancima uzvratiti
istom mjerom i zapo
vjediti da na njih padne oganj s neba (Lk 9,54): jer, *zemlju će baštiniti * krotki (Mt 5,4).
Za razliku od »vladara naroda Ikoji] okrutno postupaju s njima i velikaša [koji] se služe
svojom vlašću protiv njih«, Isusov učenik mora 'biti sluga drugima' {Mt 20,25 si).
Uzmičući pred zloćom svojih neprijatelja (Mt 12,15.1821; 14,13; 16,4), Isus se, kao i
*SIuga Božji, prepušta Bogu i ostvaruje blaženstvo progonjenih (Mt 5, 10 si) koje je
proricano u pjesmama o Sluzi (Iz 50,5; 53,9). Ali kad oprašta onima koji ga nepravedno
razapinju (Lk 2334; l Pt 2,23 si), kad od svog učenika traži da pruži i drugi obraz, Isus
nadilazi ideal SZ; ne zadovoljava se pasivnim predanjem u ruke Boga, branitelja
potlačenih: on čini nasilje nad nasilnikom, jer to suočenje ide za pomirbom ovdje na
zemlji, a možda je tu već i postiže. XLD
+ anatema SZ krv SZ l moć III o.l
mržnja pohlepa SZ l pravednost A l SZ l, NZ l progonstvo rat revnost srdžba A l
NAUČAVATI
Vjera se u oba Saveza temelji na Božjoj *objavi, a nosioci su te objave proroci (u
općenitom smislu). Ljudi, međutim, moraju objavu *spoznati u tančine i u njezinim prak-
tičnim posljedicama. Odatle važnost službe naučavanja u Božjem narodu; ono prenosi
znanje o Božjim stvarima u obliku pouke. To je naučavanje ponajprije *propovijedanje
koje objavljuje *spas Božji kako se on javlja u povijesti (to je kervgma); zatim ono pruža
dublje razumijevanje tog spasa i pokazuje kako se od Boga stvoreno stanje *saveza
konkretno primjenjuje u uvjetima života Božjeg naroda.
U SZ ta se funkcija vrši na razne načine, već prema kakvoći onih koji je obavljaju. Ali
kroza sve njih, uvijek, Bog poučava svoj narod.
I. RAZNI OBLICI NAUČAVANJA
1. Otac obitelji odgovoran jeza *odgoj djece, i stoga im mora prenijeti religioznu
ostavštinu nacionalne prošlosti. Nije to neko produbljeno poučavanje, već osnovna
vjerska pouka koja uključuje bitne elemente vjere. To je moralna kateheza u vezi sa
zapovijedima Božjeg *Zakona: »Rijeci ove što ti ih danas naređujem ... napominji ih
svojim sinovima ...« (Pnz 6,7; 11,19). Zatim, povijesna i bogoslužna kateheza koja
iskorištava priliku izraelskih svečanosti da podsjeti na njihov smisao te obnovi velika
sjećanja kojima su te svečanosti spomen: žrtva *Pashe (Izl 12,26) i obredi beskvasnih
hljebova (Izl 13,8), JtdPitanja što ih djeca postavljaju glede običaja i obreda prirodno na-
vode oca da ih pouci o izraelskom credu (Pnz 6,2025). On ih također uči starinske pjesme
koje su dio *predaje (Pnz 31,19,22; 2 Sam 1,18 si). Tako religiozna pouka poČinje u
obiteljskom krugu.
2. Svećenici imaju na tom području širu odgovornost. Njima je *bogoštovlje i *Zakon
zanimanje, i stoga vrše naučiteljsku ulogu. Na Sinaju je Mojsije primio Zakon i poslanje
da s njim upozna narod; tako je postao prvim učiteljem u Izraelu (Izl 24,3.12). Leviti
moraju sada taj Zakon naučavati i tumačiti kako bi se provodio u život (Pnz 17,10 si;
33,10; usp. 2 Ljet 15,3). Čovjek kao Samuel obavljao je tu dužnost savjesno (l Sam 12,
23). Drugi je svećenici zanemaruju, i zato ih stižu prijekori proroka (Hoš 4,6; 5,1; Jr 5,31;
Mal 2,7). Nije teško zamisliti onaj konkretni okvir tog naučavanja. To su blagdani koji se
svetkuju u svetištima, kao što je to obnavljanje šekemskog saveza (Pnz 27, 9 si; Jš
24,124) a Ezrino proglašavanje Zakona bit će samo njegova inačica (Neh 8). Pouka se
odnosi na Zakon, koji se mora čitati i tumačiti (Pnz 31,913), te na povijest Božjeg
*nauma (usp. Jš 24). S poukom se prirodno povezuje i poticanje, kako bi se narod
privolio na život u vjeri i na provođenje Zakona. Odjek tog svećeničkog propovijedanja
nalazimo ugl.411 Ponovljenog
zakona, gdje zapažamo čitav rječnik naučavanja: »Poslušaj Izraele...« (Pnz 4,1; 5,1);
»Spoznaj da ...« (4,39; »Ispitaj samo ...« (4,32); »Dobro se čuvaj da ne zaboraviš ...« (4,9;
8,11 si). Važno je, naime, objavljivati Božju riječ kako bi je Izrael neprestano imao pred
očima (Pnz 11,1821).
3. Proroci imaju drugačije poslanje. *Riječ Božja što je oni prenose nije crpljena iz
*predaje, već je oni primaju izravno od Boga; dok je obznanjuju, oni prijete, *pođču,
obećavaju, *tješe... Sve to nije u izravnoj vezi s naučavanjem. Međutim, oni se stalno
naslanjaju na katehezu za koju pretpostavljaju da je poznata (Hoš 4,1 si u usporedbi s
Dekalogom) i preuzimlju njezine bitne teme. Oni i sami imaju učenike (Iz 8,16; Jr 36,4)
koji razglašuju njihova proročanstva; proročka se poruka nadovezuje na tradicionalnu
pouku i obogaćuje joj sadržaj. Tako i samo proročko naučavanje poprima tradicionalni
oblik. Proroci nastavljaju jedni druge, kako to Jeremija izrijekom naglašava (Jr 28,8). Za
to imamo opipljiv dokaz kad prorok, da izrazi svoju poruku, uzima izraze pozajmljene
od svojih prethodnika (tako čini Ezekiel s Jeremijinom knjigom), ili kad
deuteronomistički pismoznanci preuzimlju u svoju teologiju proročko tumačenje
povijesti.
4. Mudraci su uglavnom nauČitelji (Prop 12, 9). U odnosu na svoje *učenike oni imaju
istu odgajateljsku službu kao i otac u odnosu na sinove (Sir 33; usp. Izr 3,21;
4,117.20,,.). Jao učenicima koji ih ne poslušaju (Izr 5,12 si)! Do izgnanstva Čini se da je
mudrosna nauka utemeljena na iskustvu naraštaja više negoli na Božjoj riječi, no potom
sve više preuzima sadržaj Zakona i proročkih knjiga, prerađujući ga za svačiju upotrebu.
Nahranjen tako tradiconalnim naučavanjem, učitelj želi svojim »sinovima« prenijeti
istinsku *mudrost (Job 33,33), spoznaju i *strah Jahvin (Izr 2,5; Ps 34,12), ukratko:
religiozno znanje, koje je uvjet sretna života. Neće li on bezbožnike navesti na
obraćenje učeći ih Božjim putovima (Ps 51, 15)? Prema tomu, didaktički napor ptsmo
znanačke sredine nadovezuje se u isti mah na napor svećenika1 i proroka". Učitelji u
»školi« (Sir 51,23) svima pružaju pouzdan naputak (Sir 51,25 si) koji im omogućuje da
nadu Boga.
II. JAHVE VRHOVNI UČITELJ ,
1. S druge strane, važno je iza svih ovih ljudskih učitelja znati otkriti jedinog pra-
vog učitelja od koga svi oni imaju svoju učiteljsku vlast: Jahvu. On je nadahnuo Mojsija i
proroke, i njegova je riječ izvor predaje koju jednako prenose roditelji, svećenici i mu-
draci. Preko njih, dakle, sam Jahve daje ljudima znanje i mudrost učeći ih svojim putovi-
ma i Zakonu (Ps 25,9; 94,10 si). Njegova im se personificirana *Mudrost obraća da ih
pouči (Izr 8,11.3236), kao što bi to učinio prorok ili učitelj; po njoj im dolazi svako dobro
(Mudr 7,11 si). Stoga je svaki pobožni 2idov svjestan da ga je od mladosti poučavao Bog
(Ps 71,17); zauzvrat, on neprestano moli da ga Bog nauci svojim putovima, svojim
zapovijedima, svojoj volji (Ps 25,4; 143,10; 119,7.12 i passim). Ta otvorenost srca
Božjoj pouci daleko nadilazi teorijsko poznavanje Zakona i *Pisama; ona traži
intimno prianjanje koje omogućuje da se Božja poruka duboko shvati i provede u život.
2. Ipak, poznato je da stav Izraela prema Bogu nije uvijek uključivao tu poučljivost
srca. Pripadnici Božjeg naroda često su Bogu okretali leđa, nisu prihvaćali njegove pouke
kad ih je ustrajno napućivao (Jr 32,33). Odatle one primjerne kazne kojima Bog udara
nevjerne učenike. Da doskoči toj tvrdoći srca, Bog preko proroka obećava da će se u
posljednja vremena objaviti ljudima kao naučitelj u najizrazitijem smislu (Iz 30,20 si);
djelovat će u najvećoj prisnosti njihova bića, tako da će *spoznati njegov Zakon i neće
trebati jedni druge u njemu poučavati (Jr 31,33 si). Poučiti će ih izravno On teče naći
sreću (Iz 54,13). Vrhunska je to milost, koja će odjelotvoriti sav pouČavateljski na
por Božjih izaslanika. Tako će molitva psaltnista biti uslišana.
NZ
Krist je Naučitelj u najvišem smislu. A povjeravajući svoju riječ apostolima, on na njih
prenosi poslanje naučavanja, koje nastavlja njegovo poslanje.
.,. " ' I. KRIST NAUČITELJ . ...
1. Za vrijeme Isusova javnog života naučavanje je bitna sirana njegove djelatnosti: on
naučava u zbornicama (Mt 4,23/7; Iv 6,59), u hramu (Mt 21.23//; Iv 7,14), o blagdanima
(Iv 8,20) pa i svakodnevice (Mt 26, 55). Oblici njegova naučavanja ne kidaju
veza s oblicima što su ih primjenjivali učitelji Izraela, s kojima se on u svojoj mladosti
družio (Lk 2,46), koje prigodice prima (Iv 3,1 si. 10) i koji mu u više navrata postavljaju
pitanja (Mt 22,16 si 36//). Zato ga kao i njih oslovljavaju sa »rabbi«, to jest »Učitelju«,
a on to prima (Iv 13,13), mada pismoznancima svoga vremena predbacuje da hlepe za tim
naslovom, kao da za ljude ne postoji samo jedan Učitelj Bog (Mt 23, 7 si).
2. Međutim, iako on mnoštvu izgleda kao Naučitel? poput ostalih, on se od njih na
razne načine razlikuje. Ponekad govori i nastupa kao *prorok. Ili pak nastupa kao
ovlašteni tumač Zakona, koji ga privodi savršenstvu (Mt 5,17). U tom pogledu on nau-
čava s nekom posebnom *vlašću (Mt 13, 54//), za razliku od plsmoznanaca, koji se
tako rado zaklanjaju iza autoriteta starine (Mt 7,29//). Osim toga, njegova se nauka
odlikuje *novinom koja zapanjuje slušaoce (Mk 1,27; 11,18), bilo da je riječ o
navješćivanju Kraljevstva ili o pravilima što ih daje za život: kidajući sa školskim
pitanjima načinom koji je gajila *predaja, a koju on zabacuje (usp. Mt 15,19/7), on želi
ljude upoznati s vjerodostojnom Božjom porukom i privoljeti ih da je prihvate.
3. Tajna toga tako novog stava jest u tome što se njegova nauka razlikuje od nauke slu-
žbeno ovlaštenih učitelja: ona nije njegova, već Onoga koji ga je poslao (Iv 7,16 si); on
govori samo ono što ga Otac uči (Iv 8, 28). Prema tome, prihvatiti njegovo naučavanje
znači dati poučiti se od samoga Boga. A da se to postigne, potrebno je neko raspoloženje
srca koje je sklono vršiti Božju volju (Iv 7,17). Potrebno je nešto još dublje: primiti onu
nutarnju *milost koja, prema obećanju proroka, čini čovjeka poučljivim za Božje
naučavanje (Iv 6,44 si). Ovdje dotičemo misterij ljudske slobode u sukobu s milošću:
riječ Krista Naučitelja sudara se s dragovoljnom zaslijepljenošću onih koji tvrde da jasno
vide (usp. Iv 9,39 si).
II. APOSTOLSKO NAUČAVANJE .f
1. Za vrijeme svoga javnog života Isus povjerava *uČenicima privremena
poslanja, poslanja koja se manje tiču naučavanja u njegovim podrobnijim
oblicima a više obznanjivanja *evanđelja (Mt 10/7//). Tek poslije uskrsnuća dobivaju
oni izričiti nalog te bivaju postavljeni za »glasnike, apostole i učitelje« (usp. 2 Tim
1,11): »Idite i učinite sve narode učenicima mojim ... učite ih da vrše sve što sam vam
zapovijedio« (Mt 28,19 si). Da bi ispunili tu zadaću golemih perspektiva, Isus im u
međuvremenu obećava da će im poslati Duha Svetoga koji će ih u svemu poučiti (Iv
14,26). Oni, bivajući učenici *Duha da bi postali savršeni učenici Kristovi, prinosit će,
dakle, ljudima nauku koja neće dolaziti od njih, već od Boga. Zato će moći govoriti kao
oni koji imaju vlast: Gospodin će sam biti s njima do svršetka svijeta (Mt 28,20; Iv
14,18 si). r
2. Poslije Duhova *apostoli ispunjuju taj zadatak naučavanja, ne u svoje, već u »Isusovo
ime« (Dj 4,18; 5,28): iznose njegova djela i riječi, pozivajući se uvijek na njegovu
vlast. Kao i Isus, oni naučavaju u hramu (Dj 5,21), u zbornici (Dj 13,14...), u raznim
kućama (Dj 5,42). Predmet tog nauča
vanja jest prije svega obznanjivanje poruke spasa. Isus, Mesija i Sin Božji, ispunjuje
očekivanje Izraela; njegova smrt i uskrsnuće ispunjuju Pisma; treba se obratiti i vjerovati
u njega da bi se primio obećani Duh i izbjegao sud (usp. govore u Djelima). To je
osnovna kateheza, kateheza koja ljude želi privesti k vjeri (usp. Dj 2,2240); poslije
krštenja ona se dopunjuje dubljom poukom, oko koje prvi kršćani postojano nastoje (Dj
2,42). Neki izvanjski slušatelji Čude se novini te pouke (usp. Dj 7,19 si); židovske vlasti
najviše uznemiruje njezin uspjeh te nastoje zabraniti djelovanje ljudima koji nisu primili
normalno obrazovanje pismoznanaca (Dj 4,13; usp. 5,28). Uzaludan je to trud: pošto se
proširila u Judeji, ta je nauka donesena znatnim mnoštvima čitavoga grčkog svijeta. Ona
se poistovjećuje s *Riječju (Dj 18,11), sa *svjedočanstvom, s *evanđeljem. I nalazi put
do srdaca; a to zato Što je prati sila Duha (usp. Dj 2,17 si), onoga Duha koji
*pomazanjem ostaje u kršćanima i u svemu ih poučava (l Iv 2,27).
3. Osim toga, taj isti Duh svojim *karizmama (usp. l Kor 12,8.29) podiže u Crkvi pored
apostola i druge naučavatelje koji im pomažu u *službi evangelizacije: to su d'idaskali,
katehisti kojima je zadaća da za mlade zajednice utvrđuju i razvijaju sadržaj evanđelje
(Dj 13,1; Ef 4,11). U isto se vrijeme oblikuje zbornik nauke kao pravilo vjere (usp. Rim
6,17). U doba pastoralnih poslanica taj je zbornik već dobio tradicionalan oblik (l Tim
4,13.16; 5,17; 6,1 si). Dok vjeru ugrožavaju kriva ili lakoumna naučavanja (Rim 16,17;
Ef 4,14; l Tim 1,3; 6,3; Otk 2,14 si 24) što ih raznose lažni učitelji (2 Tim 4,3; 2 Pt 2,1), a
koja su izvori *krivovjerja, čuvanje i prenošenje vjere, tog vjerodostojnog pologa, jedna
je od glavnih briga pastiri AB i PG
*• karizme II 2 misterij NZ II l mlijeko 3 mudrost nov III I Objava odgajanje
Paraklet 2 poticati predaja prispodoba propovijedati riječ Božja spoznati učenik
Zakon . ..
•>*•** NAUM BOŽJI :
Bog, koji je 'sazdao i ono što je bilo prije,. što se zbiva sada i što će biti poslije' (Jdt 9,5
si), on »sve ureduje po broju, utegu i mjeri« (Mudr 11,20). To znači da se ljudska povijest
ne odvija tjerana silom nekog slijepog Usuda. Budući da proizlazi iz Božje *volje, ona je
s kraja na kraj ustremljena prema cilju kome se uputila. Taj je cilj odvijeka postavljen u
Božjoj misli [^predodrediti] i ima dva bitna vida: *spas u Kristu,. spas svih ljudi. Takva
je *tajna njegove volje,. taj dobrohotni naum što je bio unaprijed u njemu [Kristu]
zasnovao provesti kad se ispuni *vrijeme' (Ef 1,9 si; usp. 3,11). Taj se Božji naum, za
dugih vjekova skriven, nagoviješten u *objavi SZ, potpuno očitovao tek u času kad se
Krist uključio u ovozemaljsku povijest (Ef 3,112). Ipak jedinstvenost i shvatljivost
sveukupne svete povijesti i Pisma dolazi od tog nauma. Iako se u SZ javlja, istina, rijetko
tehnički opisan specijaliziranim izrazima, on je tu ipak s kraja na kraj prisutan kao potka
teksta.
SZ pruža prve nepotpune i privremene obrise Božjeg nauma. Oni se javljaju u raznim
književnim strujama, koje su odraz različitih stavova Izraelove vjere prema svetoj
povijesti.
I. BOGOŠTOVNE ISPOVIJEDI VJERE
Deuteronomistička je književnost sačuvala razne bogoslovne tekstove: ispovijedi vjere
(Pnz 26,510), katehetske obrasce (Izl 12, 26 si; Pnz 6,20...), nacrte svećeničkih pro-
povijedi (Jš 24,215), sve građeno prema istom uzorku; svi ti tekstovi pokazuju kako je
ideja Božjeg nauma imala središnje mjesto u vjeri Izraela: Izrael je iz nje crpio religiozno
shvaćanje nacionalne prošlosti, u njezinim glavnim linijama. S Božje je strane uslijedilo
*izabranje predaka, *obećanje potomstva i zemlje, *ispunjenje obećanja pomo
ču providnosnih događaja, s dominantama: *lzlazak, sinajski *Savez, davanje *Zakona,
osvojenje Kanaana. Budućnost ostaje otvorena, ali tko bi mogao pomisliti da Bog neće
ostvarenje sudbine što je u tim događajima započeta provesti do kraja? Izraelac dakle zna
da mu je život sav uključen u dramu koja se odigrava, ali mu je kraj te drame samo
djelimice otkriven.
II. PROROČKO SHVAĆANJE DOGAĐAJA
Na taj temelj proroci nadograđuju nove elemente. Jer: »Ništa ne čini Jahve Gospod a da
osnove svoje [sSd] ne otkrije slugama svojim prorocima« (Am 3,7). Prije no što događaji
nastupe, već ih je pretekla Božja odluka (Iz 5,19; 14,26; 19,17; 28,29; 46, 10; Jr
23,1822), Božja zamisao (Mih 4,12), slobodna odluka njegove *volje (Iz 44,28; 46,10;
48,14; 53,10). To je ona misteriozna stvarnost s kojom proroci upoznavaju Božji narod.
Oni naglašavaju njezinu prisutnost u nacionalnoj prošlosti: u vrijeme *Izlaska Bog je
ushtio podignuti Izraela na čast sina (Jr 3,19 si); stvarno ponašanje nezahvalnog naroda
valja ocjenjivati u svjetlu te datosti, koja od njega traži iskreno obraćenje. Božji, naime,
naum dominira i sadašnjom poviješću: ako Nabukodonozor podjarmljuje Izrael i okolne
narode, čini to kao Božji sluga (Jr 27,48), kao oruđe Božje *srdžbe protiv grešnih naroda
(Jr 25,15...); ako ovaj ili onaj poganski narod zadesi propast, to se događa zbog tako
zacrtanog plana i zato da se očituje Božji sud (Jr 49,20; 50,45); ako Kir postaje
gospodarom Istoka, to je zato da ostvari Božju volju i omogući izbavljenje Izraela (Iz
44,28; 46,10; 48,14). Proroci, napokon, u svojim eshatoloŠkim proroštvima otkrivaju cilj
prema komu je Bog uputio povijest: *spasenje; spasenje u kome će zajedno s Izraelom
imati dijela svi *narodi (usp. Iz 2,14, itd.); spas o kome prošli događaji pružaju neku
predodžbu, jer oni su mu *pralikovi; spas koji će nadići plan vremenitoga, jer će dovesti
do Otkupljenja grešnika u skladu s Božjim naumom (Iz
53,10). Prema tomu, slika Što su je nabacili proroci obuhvaća cjelinu toga plana. Biva
dapače da se svi njegovi aspekti sjedinjuju u sintezu, npr. u prispodobi kojom Ezekiel
redom evocira prošlost, sadašnjost i budućnost Izraela (Ez 16). •'^•'l?sf.
III SINTEZE POVIJESTI
Ispovijedi vjere i proročko shvaćanje događaja jesu onaj misaoni okvir koji povijesnom
rodu daje njegovu osebujnost. Premda je njegova građa u očima moderne znanosti
različitog podrijetla i nejednake vrijednosti, sintetička obrada te građe daje tim pokuša-
jima trajnu vrijednost koja nadilazi razinu obične dokumentacije. *Vjera objedinjuje po-
vijest da bi se vidio njezin neprekinuti slijed (to vrijedi već za zbirku jahvisdćkih
predaja); otkriva u njoj providnosne zakone koji tumače njezino odvijanje (kao u sintezi
Suci 2,1113). Tako se vidi da su svi događaji uključeni u isti naum spasa, U njima je
uvijek prisutna perspektiva univerzalizma (usp. Post 9,12; 10; 12,3; 49,10), premda je
izravno u vidu samo sudbina Izraela. Inače, kako vrijeme odmiče, novi događaji sve
jasnije očituju njezine temeljne elemente. Na taj način starim zbirkama predaja koje će
svećenički povjesničar preraditi u skraćenom obliku deuteronomistički ljetopise! dodaju
povijest osvojenja (Jš), Sudaca (Suci) i monarhije (Sam i Kr), sve do propasti nacionalnih
institucija. Ljetopisac će napokon preuzeti istu potku i popuniti je poviješću židovske
obnove (Ljet, Ezr, Neh). Sasvim je očito da se u tome praktički ostvaruje vječni Božji
plan koji može osujetiti planove ljudi (Ps 33,10 si). Zato te iste sinteze ulaze takve kakve
jesu u molitvu Izraela (Ps 77; 78; 105; 106): vjera se hrani znanjem o Božjem naumu koji
se otkriva kroz događaje.
IV. MUDROSNO RAZMIŠLJANJE
To je također razlog da se, inače izgledom tako izvanvremensko mudrosno razmi
Sijanje, tu nadovezuje na povijest te iz nje izvodi pouke. Ono razmatra Božje putove, koji
su tako različiti od čovjekovih (Iz 55, 8), tako neshvatljivi grešnicima (Ps 94,10). U tom
složnom razmišljanju upadljivo se izdvaja glas Propovjednika koji ukazuje na vječno
vraćanje zemaljskih stvari (Prop l, 411) ili na neshvatljivost svega vremenskoga (Prop
3,111): duboko prožet osjećajem misterija, on se ne zadovoljava olako suviše brzim
rješenjima! Inače je usmjerenje njegove misli sasvim drugačije. Ben Sirah razmišlja o
primjeru predaka (Sir 4450); pisac Mudrosti otkriva u povijesti praotaca i Izlaska
temeljne zakone Božjega vodstva koji se neprekidno primjenjuju u zemaljskom
ostvarivanju Božjeg nauma (Mudr 1019): to je dragocjena pouka za ljude koji znaju da su
uključeni u taj naum i očekuju da se on vrhunski ostvari.
V. APOKALIPTIKA
Na spojištu Mudrosti i Proroštva apokaliptička struja napokon sintetizira sve što je kasno
židovstvo znalo o naumu spasenja, i to u svjetlu starih *Pisama nadopunjenih objavom
odozgo. Već Iz 25,1 slavi, u propasti Grada opačine, izvršenje Božje odluke. Ali nadasve
Daniel uklapa u cjelovit pogled prošlost naroda, njegov sadašnji položaj i eshatološku
budućnost prema kojoj je usmjeren. Carstva prolaze; no njihovim se smjenjivanjem
priprema nastup *kraljevstva Božjega o kome govore stara obećanja (Dn 2; 7).
Progonilačke sile kuju svoje spletke protiv Božjega naroda; ali one idu u propast, dok
Izrael ide prema svomu spasu (Dn 8, 1926; 10,2012,4). To je *misterij (Dn 2, 22.27 si)
čija je srž sadržana već u skrovitom smislu Pisama (Dn 9). Isto se stanje duha susreće i u
apokrifnim apokalipsama (Henok); ono je značajka židovstva iz vremena NZ.
Tako je tema Božjeg nauma temeljna u svemu SZ: sveta povijest jest njegovo ostva-
rivanje; *rijeČ ga Božja *objavljuje. To ne znači da čovjek time dobiva ikakvu vlast
nad božanskim *misterijima; ali ga Bog u svojoj ljubavi postupno s njima upoznaje,
rasvjetljujući ujedno smisao njegova života.
NZ . ,;:":; ;: ^r .. :.'^ •:"• r.o
Sav se NZ utkiva u istu potiču; on samo pobliže utvrđuje njezin završni podatak, onaj
najvažniji, budući da se u događaju Isusa Božji naum očituje u punini, istodobno dok se
njegova svrha uzbiljuje u povijesnom obliku. •>.,^v.^;^v^.;:
I. ISUS U BOŽJEM NAUMU
1. Isus vidi samoga sebe u središtu Božjeg nauma, na završetku njegova pripremnog
razdoblja, u punini *vremena. Ta Isusova svijest progovara kroz razne obrasce: da
je poslan od Oca (Mt 15,24; Iv 6,57; 10,36) i došao na ovaj svijet (Mt 5,17; Mk 10,45;
Iv 9,39), da izvršuje Očevu volju (Iv 4, 34; 5,30; 6,38) i ispunja Pisma (Lk 22,37;
24,7.26.44; Iv 13,18; 17,12), ili naprosto da je njegova muka nužna (»Treba da...«:
Mk 8,31//; Lk 17,25; Iv 3,14; 12,34), pa kroz nastup njegova *časa (Iv 12,23). Ti
izrazi opisuju kritičku situaciju; Isus neprestano djeluje u njezinoj funkciji. Kad propo-
vijeda Radosnu vijest o Kraljevstvu (Mt 4, 17.23//), kad ozdravlja bolesnike i izgoni zle
duhove, on to čini da pokaže kako je on onaj koji je imao doći (Mt 11,3 si) i kako je
došlo *kraljevstvo Božje (Mt 12,28). S njim je dakle Božji naum dospio do odlučnog
zaokreta. U njemu se ispunjuju *PJsma, koja su unaprijed ocrtavala njegov konac:
ona osvjetljuju smisao njegove zemaljske sudbine koja preko *križa ulazi u slavu; i
obratno: njegova zemaljska sudbina razjašnjava Pisma, pokazujući kako
proročanstva imaju postati činjenice.
2. Na tu objavu putem djela Isus nadovezuje nafizričitije usmene iskaze.
*Prispodobama u kojima su objavljeni ^misteriji *kraIjevstva Božjega (Mt 13,li//) on
pokazuje na kakav će paradoksalan način naum spasenja doseći svoj cilj. Njegova je
smrt, naime,
središnja točka tog nauma (Mt 21,38 si), da bi »*kamen koji odbaciše graditelji postao
ugaonim kamenom« (Mt 21,42). Dosljedno tomu, *vinograd Kraljevstva bit će oduzet
Izraelu i povjeren drugim vinogradarima (Mt 21,43); gozba eshatoloških *zaruka, koju su
uzvanici Izraela prezreli, otvorit će se bijednicima i grešnicima izvana (Mt 22,111//).
Inače, uspostava "Kraljevstva na zemlji nipošto se neće zbiti nekim iznenadnim
preobražajem svijeta: *riječ što ju je Isus zasijao polako će klijati u srcima kao zrno
bačeno u brazdu, a ona će pored blistavih uspjeha doživjeti i poraze (Mt 13,19.1823//).
Unatoč svemu, Kraljevstvo će najzad prekriti svijet poput stabla izraslog iz sitnog zrna
(Mt 13,31 si//); ono će svijet preobraziti kao što kvasac preobražava tijesto (Mt 13,33//).
Trebat će za to mnogo vremena. Stoga Isus predviđa za budućnost nekoliko susljednih
zamisli: svoju smrt, nakon koje će trećeg dana uslijediti uskrsnuće, zatim svoj povratak u
slavi u liku Sina čovječjega (Mt 24,30 si). Isto tako, kad misli na uspostavu Kraljevstva,
on razlikuje vrijeme njegova utemeljenja i vrijeme njegova dovršenja (Mt 13,2430.47
si//). Tako on u proročku eshatologiju unosi vremensku perspektivu, na koju dotad nije
ništa ukazivalo, pa ni Ivanovo propovijedanje. Božji će naum doživjeti novu etapu
između punine *vremenš i kraja vremena (Mt 28,20). Predviđajući tu etapu, Isus podaje
Kraljevstvu oblik •vidljive ustanove; osniva Crkvu (usp. Mt 16,18). . .;,.
II. PROGLAS NAUMA SPASENJA
Prva je zajednica vjerno prigrlila sveukupnost tih pouka. *Evanđelje Što ga ona
proglašuje pred svijetom nije više samo evanđelje o Kraljevstvu: to je evanđelje
*spasenja koje je došlo u Isusu, Mesiji i Sinu Božjemu, spasenja koje je odsad dostupno
svim ljudima koji vjeruju u njegovo *Ime (Dj 2,3639; 4,10 si; 10,36; 13,23). Otkrivajući
tako zadnju tajnu Božjega nauma, apostolska je Crkva u propovijedanju 2ido
vima ipak prisiljena prevladati *sablazan Isusova križa: kako shvatiti da je Bog mogao
dopustiti da usmrte njegova *Mesiju? Međutim ta je *smrt bila upravo predmet dobro
promišljenog nauma i prethodnog Božjeg znanja (Dj 2,23; 4,28...), kako to Pisma obilno
pokazuju. Nije posrijedi samo apologetika: kršćansko razmišljanje o paradoksu *križa
prodire ravno u srce Božjeg nauma: »Krist je, suglasno Pismima, umro za naše grijehe« (l
Kor 15,3). Nije slučajno što su Pisma na više načina slikala lik Pravednog patnika: ona su
tako naznačivala na koji će način *Sin Čovječji provesti *otkupIjenje.
III. PAVAO TEOLOG BO2JEG NAUMA
1. Sveukupni pogled. Sva je teologija sv. Pavla zapravo naviještanje Božjeg nauma u
njegovoj cjelini (Dj 20,27). Tema Božjeg nauma prisutna je u osnovi svih
poslanica, jer Pavao preuzima i sintetizira ideje prve zajednice, osobito glede
paradoksa *križa (l Kor 1,1725; 2,15). Ta tema u dva navrata stupa u prvi plan njegova
razmišljanja te je formalno izražena. Prvi slučaj jesu sinteze u kojima Pavao sažeto
prikazuje sav Božji plan što dosiže vrhunac u *Isusu Kristu i njegovoj *Crkvi. Za
one koje Bog ljubi, taj se plan odvija u strogo ulančanim etapama: *predodređenje,
poziv, opravdanje, proslavljenje (Rim 8,28 si). Ta je shema široko razvijena u
himnu kojim započinje Poslanica Efežanima (1,314): tu se 'dobrohotni naum', stvoren
unaprijed i ostvaren u punini vremena, poistovjećuje s tajnom Božje *volje (1,9 si),
tajnom Što ju je Krist pokakao u punom svjetlu, a kojoj je Pavao postavljen za službenika
(3,112). .., .;;: ..,u
2. Sudbina Izraela. Unutar ovoga cjelovitog pogleda Pavao izlučuje jednu pojedinost u
kojoj se Božji naum potvrđuje na posebno paradoksalan način: sudbinu *Izraela u eko-
nomiji otkupljenja. Vrlo je začudan ovaj put: da se omogući spas svih ljudi,
izdvojiti jedan narod, obasuti ga isključivim povlasti
čama (Rim 9,4 si), staviti prividno samo njega na put *otkupljenja. Ali što da se kaže kad
tom narodu nije dosta odbaciti Isusa, već se i tvrdokorno zatvara propovijedanju
evanđelja? Nije li u tome neka vrst sablazni? Zar bi Bog bio odbacio Izrael (Rim 11,1)
on čiji su poziv i darovi neopozivi (Rim 11,29)? Nipošto; ali i sama ta *tvrdokornost
Pisma su je predvidjela (Rim 9,23 ...; 10,1911,10) jest sastavni dio nauma spasenja: Bog
je ushtio sve ljude zatočiti u neposlušnost, da bi potom svima iskazao *milosrđe (Rim
11,30 si); htio je privremeno odsjeći neplodne maslinove grane i mjesto njih pricijepiti
pogane (Rim 11,1624). Tako se Izraelova povlastica u naumu spasenja pokazuje u svom
pravom svjetlu. Po Izraelu je Bog uspostavio svoje veze sa čovječanstvom, po grijehu
Izraela je konačno ostvario spas. Sada je vrijeme izdvajanja završeno. Bog hoće obnoviti
*jedinstvo ljudi u Kristu, izmirujući Židove i pogane u jednoj *Crkvi (Ef 2,1422). Toj
konačnoj odluci odazvao se samo jedan *ostatak Izraela (Rim 11,16); ali glavnina naroda
odazvat će joj se kad pogani u punom broju udu u Crkvu (Rim 11,25 si). Tako povijest
Crkve ne izmiče Božjem naumu kao što nije nekoć izmicala ni povijest Izraela: ona
otkriva zadnju odredbu tog nauma.
IV. BUDUĆE DOVRŠENJE BOŽJEG NAUMA
Prikazivanje Božjeg nauma u SZ uviralo je u eshatologiju: sveti tekstovi su unaprijed
slikali njegov cilj. NZ je svjestan da je taj cilj sada dosegnut, započet, uprisutnjen usred
vremena; ali time on nije posvema dovršen. Vrijeme Crkve jest posljednja etapa Božjeg
nauma; ali i to vrijeme upućeno je prema svomu završetku. Prema tomu ima još mjesta za
kršćansku eshatologiju, koja sa svoje strane podsjeća na dovršenje svega i u toj
perspektivi shvaća povijest koja to dovršenje priprema. Upravo na to se nadovezuje niz
tekstova, od sinoptičke apokalipse (Mk 13/7) do kratkih Pavlovih napomena (l Sol
4,1317; 2 Sol 2,112; l Kor 15,
2028) i Ivanova Otkrivenja u cjelini. Ivanovo Otkrivenje, tumačeći svjedočanstvo starih
Pisama u svjetlu Krista i eklezijalnoga iskustva, odlučno računa s budućnošću i gleda u
lice događajima koji će Božji naumprivesti kraju. *Antikristovo zavođenje, *pro~
gonstva, predznakovi posljednjega *suda upisani u povijesne nesreće sve to nije plod
slučaja. Bog sve to zna unaprijed i čini da spas ovdje na zemlji prolazi tim putem, sve do
*Dana kad će se napuniti broj izabranih (Otk 7,18). Tada će Sin najzad sve moći vratiti
Ocu (l Kor 15,24), da Bog bude sve u svima (15,28). AAV i PG
* Abraham I Bog SZ I Crkva II o.l čas
Dan Gospodnji djela SZ I; NZ I grijeh III 2 b, IV 3 d ispuniti ~ istina
SZ 3 izabranje Križ I 2.3 misterij mudrost SZ III 3 narod A III; B; C II narodi 0;
SZ II 2, III; NZ I 2, II Objava SZ II 1; NZ I l a b, II l a Ostatak NZ poslanje SZ I 2,
II l
posluh pralik SZ II predodrediti prorok SZ I 2 Providnost riječ Božja SZ II I b c. 2
a Savez Sluga Božji O, II 2 stvaranje SZ III; NZ II l tražiti III vrijeme
volja Božja
NEBO r; •£*
Nebo može označavati istodobno domenu astronoma i astronauta i boravište u kojem Bog
okuplja svoje izabranike; to nipošto nije neka gruba zbrka koja bi se imala pripisati
djetinjastom jeziku Biblije, već odraz sveopćeg i nužnog ljudskog iskustva: Bog se
objavljuje čovjeku kroza svekoliko svoje *stvorenje, uključivši i njegove vidljive struk-
ture. Biblija tu *objavu daje u obliku koji je ponekad složen, ali čist od mnogih zbrka.
Ona savršeno razlikuje fizičko nebo, koje je iste naravi kao i *zemlja: »nebo i zemlja« i
Božje nebo, »nebo koje nije zemlja«. Ali upravo ono prvo i omogućuje čovjeku. misliti
ovo drugo.
I. NEBO I ZEMLJA
Za Hebreje, kao i za nas, nebo je dio svemira različit od zemlje ali s njom u do
diru; ono je polukugla koja opsvoduje zemlju i zajedno s njom sačinjava svemir, a taj se,
u nedostatku navlastite riječi koja bi ga označila, naziva »nebo i zemlja« (Post 1,1; Mt
24,35).
Izraelac je osjetljiv za sjaj toga neba i željan njegove *svjetlosti, zna se diviti njegovoj
providnosti (Izl 24,10), ali nadasve ga se doimlje nepokolebiva čvrstina nebosvoda (Post
1,18). Nebo je za njega jednako čvrsto sazdana i uređena gradnja kao i zemlja; poduprto
je stupovima (Job 26,11) i temeljima (2 Sam 22,8), snabdjeveno spremnicama za kišu,
snijeg, grad, vjetar (Job 38, 22 si; 37,9 si; Ps 33,7), opskrbljeno »oknima« i »ustavama«
na koje u danom času izbijaju tako uskladištena počela (Post 7, 11; 2 Kr 7,2; Mal 3,10).
Na tom svodu pričvršćene su *zvijezde; njihova nepregledna vojska (Post 15,5)
veličanstvenom pravilnošču svoga rasporeda svjedoči o snazi cijele građevine (usp. Iz
40,26; Job 38,31 si).
II. NEBO KOJE NIJE ZEMLJA
Takvo kakvo se pruža pogledu: sa svojim prostranstvom, svojom svjetlošću, Čudesnim I
nerazjašnjivtm skladom, nebo na vidljiv i trajan način nameće čovjeku neposredan
osjećaj svega onog neistraživog *misterija što ga svemir uključuje. Nema sumnje da su
dubine zemlje i bezdana jednako nepristupne čovjeku (Job 38,4 si. 16 si), ali je
nedostižnost neba trajno izložena i na neki način vidljivo objavljena; Čovjek pripada
*zemlji i nebo mu izmiče: »Nitko nije uzižao na nebo« (Iv 3,13; usp. Izr 30,4; Rim 10,6).
Tek će ludost babilonskoga kralja sanjariti o uzlasku na nebo (usp. Post 11,4): to znači
izjednačivati se sa Svevišnjim (Iz 14,13 si). Tako se sasvim prirodno uspostavlja veza
između neba i *Boga: Bog je na nebu kod kuće: »Nebo je nebo Jahvino, a zemlju dade
sinovima čovječjim« (Ps 115,16).
Taj religiozni dojam što ga nebo spontano izaziva razjašnjava čestu upotrebu množine
»nebesa« u LXX; židovstvo i NZ na
glasili su religioznu vrijednost te množine, tako da se *kraljevstvo nebesko poistovjećuje
s kraljevstvom Božjim. Ipak se ni u SZ ni u NZ ne može postaviti pravilo da nebo znači
fizičko nebo a nebesa Božje boravište. Iako se dešava da ta množina može izražavati ono
na Istoku rašireno poimanje neba kao više nebesa poredanih jedno povrh drugoga (usp. 2
Kor 12,2; Ef 4,10), ona je najčešće ipak samo izraz lirskog i pjesničkog zanosa (usp, Pnz
10,14; l Kr 8,27). Biblija ne zna za dvije vrste nebesa, od kojih bi jedno bilo materijalno a
drugo duhovno. Ali ona u vidljivom nebu otkriva misterij Boga i njegova djela.
III. NEBO BO2JE PREBIVALIŠTE
Nebo je Božje ^prebivalište: nakon što ga je Bog razastro poput Šatora, on je nad nje-
govim vodama sagradio svoje dvorove (Ps 104,2 si); odatle se on zna vinuti i jezditi na
oblacima (Ps 68,5.34; Pnz 33,26) a glas mu se razliježe nad velikim *vodama, u lomljavi
*oluje (Ps 29,3). Tu je njegovo prijestolje, tu on saziva svoje dvorjane, »nebesku vojsku«,
koja pronos) i ispunjuje njegove naloge sve do krajeva svijeta (l Kr 22,19; usp. Iz 6,1 si.
8; Job 1,612). On je istinski Bog neba (Neh 1,4; Dn 2,37).
Ti obrasci nisu djetinjaste slike ili pjesničke hiperbole, oni su pjesnička, dakako, ali
duboka i istinita vizija ovog našeg svijeta, svekolikog svemira podvrgnutog Božjem
vrhovništvu, svemira proniknula Božjim pogledom. Ako *Gospod »stoluje na nebu«, to
je zato što se podruguje kraljevima zemlje i njihovim zavjerama (Ps 2,2 si; usp. Post
11,7); »Vjeđama proniče sinove ljudske« (Ps 11,4); ta mu je uzdignutost nad sve visine
potrebna da svima dosudi po pravdi, »slava njegova nebesa nadvisuje« da »iz gliba izvadi
siromaha« (Ps 113,4 si), da do njeg dopre »molitva sluge [njegova] i naroda [njegova]
izraelskog« (l Kr 8,30...). On je Bog iz blizine, ali isto tako i Bog iz daljine (Jr 23,23 si),
ne samo zato što je »puna sva zemlja slave njegove« (Iz 6,3),
već i zato što ništa na svijetu, pa ni »nebesa i nebesa nad nebesima« ne mogu ga obuhva-
titi (l Kr 8,27).
Božje nebesko prebivalište sigurno najprije dočarava njegovu neranjivu transcendentnost,
ali ono, kao i sveprisutnost neba oko čovjeka, isto toliko znači i njegovu sasvim blisku
*prisutnost. Mnogi tekstovi izrijekom povezuju tu beskrajnu udaljenost i tu bliskost od
Ijestava koje je Jakov usnio u Betelu i koje »stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru«
(Post 28,12) pa do proročkih izjava: »Nebesa su moje prijestolje... kakvu kuću da mi
sagradite? ... Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna« (Iz
66,1 si; usp. 57,15).
IV. »ROSITE, NEBESA, ODOZGO . . .«
(Iz 45,8, liturgijska antifona u Došašcu)
Bog Izraelov jest Bog spasitelj, on je na nebu kod kuće; zato je s njim ondje i njegova
*istina (Ps 119,89 si), njegova *milost l *vjernost (Ps 89,3); on je ondje da izlijeva svoj
*spas na zemlju. Nebo je znamenje vrhovničke i zakriljujuće Božje prisutnosti, no ono je
također znamenje žemlji pripravljenog spasa. S neba naime silazi ^blagoslov plodonosne
kiše I rose, ti izrazi nezaslužene Božje darežljivosti. Prirodna znamenja i povijesna
sjećanja se udružuju da Izraelovu *nadu učine očekivanjem događaja s neba: »O da
razdreŠ nebesa i siđeš« (Iz 63,19; usp. 45,8).
Već je uzeće Henoka (Post 5,24) i Ilije (2 Kr 2,11) značilo poziv da se u tom smjeru traži
sveudiljno zajedništvo s Bogom, u koje je njima bilo dano ući. Sa svoje strane
apokaliptički vidioci Ezekiel, Zaharija, a nadasve Daniel primaju od Boga koji je na
nebesima objavu *misterija koji se tiču sudbine naroda1 (Dn 2,28); spas je Izraela odsad
zapisan u nebu i odanle će sići. S neba Gabriel slijeće nad Daniela (9,21) i donosi mu
obećanje da će pustoš prestati (9,25); na oblacima nebeskim ima se pojaviti *Sin
Čovječji, da vlast bude predana svetima (7,13.27). S neba, napokon, gdje »stoji
pred Bogom« (Lk 1,19), Gabriel biva poslan Zahariji i Mariji; na nebo se vraćaju *anđeli
što su došli pjevati »slavu Bogu na visini i na zemlji mir ljudima« (2,1115). Prisutnost
Božjih anđela među nama jest znak da je Bog doista razdro nebesa i da je on Emanuel,
Bog s
V. U ISUSU KRISTU NEBO JE PRISUTNO
NA ZEMLJI
1. Isus govori s neba, Isus vrlo često upotrebljava riječ nebo, ali njome nikad ne
označuje neku stvarnost koja bi opstojala sama po sebi, nezavisno od Boga. Isus go-
vori o *kraljevstvu nebeskom, o nagradi koja je pripravljena na nebesima (Mt 5,12), o
blagu koje treba sabirali na nebu (6,20; 19, 21), ali to je zato što uvijek misli na *Oca koji
je na nebesima (5,16.45; 6,1.9), koji zna, koji 'je ondje, u tajnosti, i koji vidi' (6,8.18).
Nebo, to je ta očinska nevidljiva i pažljiva *prisutnost koja opkriljuje svijet, ptice
nebeske (6,26), pravedne i nepravedne (5,45) svojom neiscrpivom dobrotom (7, 11).
Ali ljudi su obično slijepi za tu prisutnost; Isus je, da ona postane živa i pobjedonosna
stvarnost, da dođe kraljevstvo nebesko, došao govoriti o onome što on zna, posvjedočiti
ono što je vidio (Iv 3,11).
2. Isus dolazi s neba. Kad, naime, Isus govori o nebu, ne govori o njemu kao o nekoj
Čudesnoj i dalekoj stvarnosti, već kao o svijetu koji je njegov i koji je za nj najdublja i
najozbiljnija stvarnost ovoga našega svijeta. On tajne nebeskog kraljevstva posjeduje
(Mt 13,11); Oca koga mi imamo na nebesima, on ga poznaje kao svog vlastitog Oca
(12,50; 16,17; 18,19). Tko tako govori o nebu mora da s njega dolazi, jer »nitko nije
uzišao na nebo, osim Sina Čovječjega koji je sišao s neba« (Iv 3,13).
Isus je *Sin Čovječji, čovjek čija sudbina pripada nebu, čovjek koji je sišao s neba da se
onamo vrati (Iv 6,62), stoga su i njegova *djela s neba, a njegovo bitno djelo žrtva
njegova tijela i krvi jest *kruh što
nam ga Bog daje, kruh »koji silazi s neba« (Iv 6,3358) i koji daje vječni *život, Očev
život, život neba.
3. Kako na nebu tako t na zemlji. Iako Isus dolazi s neba i onamo se vraća, iako je točno
također reći da su kršćani s njim već u nebu i da ih je Otac »uskrisio i s njim postavio na
nebesima« (E{ 2,6; usp. Kol 2,12; 3,14), Isusovo se djelo ipak nastavlja; sastoji se u
tom da nerazdruživo sjedini *zemlju s nebom, da postigne te »dođe kraljevstvo« nebesko,
da se Božja *volja vrši »kako na nebu tako i na zemlji« (Mt 6,10), da njime Bog »pomiri
sve što je na zemlji ili na nebu« (Kol 1,20). Kad mu je po *uskrsnuću »dana sva
vlast, nebeska i zemaljska« (Mt 28,18); unišavši, krvlju svoje *žrtve, u Božje svetište, u
nebo (Heb 4,14; 9,24), postavši »uzvišeniji od nebesa« (7,26) i pošto je sjeo s desnu
Boga, on je zapečatio novi Savez između zemlje i neba (9,25) i daje svoju vlast Crkvi,
ispunjujua na nebu ono što ona Čini na zemlji (Mt 16,19; 18,19).
4. Otvorena nebesa, O tom *pomirenju što ga je izvršio Isus dani su nam znakovi. Nad
njim su se otvorila nebesa (Mt 3,16), Duh je Božji sišao (Iv 1,32); sa svoje strane njegovi
su učenici doživjeli isto iskustvo: u buci (Dj 2,2), u svjetlosti (Dj 9,3), u viđenju
(10,11), nebo se nad njima otvorilo i sišao je Duh. Krist je ispunio svoje obećanje:
»Vidjet ćete otvoreno nebo ... nad Sinom Čovječjim« (Iv 1,51).
"V VI. NEBO KAO NADA
»A naša je domovina na nebesima, odakle i Spasitelja postojano očekujemo, Gospodina
Isusa Krista, koji će prema djelotvornosti kojom sve podloži sebi, preobraziti naše bi-
jedno tijelo i učiniti ga jednakim svome slavnom tijelu« (Fil 3,20 si). Tu su na okupu sva
obilježja neba kome se kršćani *nadaju. To je *grad, zajednica koja nam je namijenjena,
*novi *Jeruzalem (Otk 3,12; 21,3. 10 si); on je već sada naš *grad, u njemu se gradi
^prebivalište za kojim čeznemo (2 Kor
5,1). To je novi svemir (Otk 21,5), koji se, kao i naš, sastoji od »novih nebesa i nove
zemlje« (2 Pt 3,13; Otk 21,1), ali iz njega će nestati »smrt, tuga, jauk, bol« (Otk 21,4),
»sve nečisto« (21,27) i »noć« (22,5), a mjesto svega toga doći će sreća i radost kojoj
nema kraja. Kad se taj novi svemir pojavi, nestat će stari, nestat će »prvo nebo i prva
zemlja« (21,1), uzmaci će (20, 11), poput knjige što se smota (6,14). To će ipak biti naš
svemir, jer naš je svemir zauvijek svemir utjelovljene [*piit] Rijeci i svemir njezina tijela;
nebo ne bi za nas bilo ništa ako ono ne bi bilo *zajedništvo s *Go5podinom (l Sol 4,17; 2
Kor 5,8; Fil 1,23) koji sve podlaže sebi i sve vraća Bogu Ocu (l Kor 15,2428).
JMF i JG
*• anđeli baština NZ II bijel l blagdani NZ blaženstvo SZ II 2 domovina NZ 2 grad
NZ 2 Hram Jeruzalem SZ III 3; NZ II kraljevstvo NZ II kuca II 2.3 mana 2.3 nada NZ
IV nagrada III l oblak ostati/prebivati I Pasha III 3 3 počinak III 3 radost NZ III raj
3.4 svjetlost i tmina NZ II 4 svijet O Uzašašće vidjeti NZ II vrata SZ II; NZ zemlja
NZ I 2, II 2 zvijezde
NEPLODNOST
Božji narod pripisuje plodnosti krila dvostruku vrijednost: ona je odaziv pozivu što ga je
Stvoritelj uputio na početku, i ona omogućuje Abrahamovu potomstvu da postane
bezbrojno, prema obećanju. Neplodnost ide protiv tog Božjeg nauma; ona je zlo protiv
kojega se Izrael neprestano bori, a čiji smisao Bog malopomalo otkriva Izraelu.
I. BORBA PROTIV NEPLODNOSTI
1. Neplodnost je zlo, kao i *patnja ili *smrt; Čini se, naime, da se ona suprotstavlja zapo-
vijedi Stvoritelja koji hoće plodnost i život. *Sramota je dopustiti da propadne *ime.
Odatle Abrahamovo jadikovanje: »što će mi posinjeni sluga, kad ja ostajem bez poroda?«
(Post 15,2 si), a njegova žena Saraja osjeća
da je prezire plodna sluškinja (16,4 si). Rahela vapi svome mužu: »Daj mi djecu! Inače
ću svisnuti!« (Post 30,1), a Jakov joj Ijutito odgovara: »Zar sam ja namjesto Boga koji ti
je uskratio plod utrobe?« (Post 30,2). Samo Bog može otvoriti neplodnu utrobu (29,31;
30,22).
2. Treba se boriti protiv tog zla. To čini Rahela: kako nekoć svekrva joj Saraja (Post
16,2), koja se jamačno pozivala na običaj iz Hamurabijeva zakonika, ona šalje
mužu jednu od svojih sluškinja da »rodi na njezinim koljenima« (Post 30,36). A tako i
Lea, koja rodivši četvoro djece, presta neko vrijeme rađati (30,913). Na taj način čovjek
lukavštinom zaobilazi zapreku neplodnosti, dajući posincima ista prava kao da su
izišli iz njegova krila. •* ii ,v. :r< ~ ^s«
3. Bog pobjeđuje neplodnost. Ali sve su to puke smicalice, zakonite ili nezakonite,
da se prevlada zastoj životnog toka. Pobjeda nad neplodnoŠću pridržana je samo Bogu:
on pokazuje vjernost svomu obećanju (Izl 23,26; Pnz 7,14) i time navješćuje veći mi-
sterij. Sveti je pisac namjerno naglasio da su žene triju predaka izabranoga naroda
neplodne: Saraja (Post 11,30; 16,1), Rebeka (Post 25,21) i Rahela (Post 29,31),
neplodne sve do časa dok im nije bilo dano potomstvo (usp. npr. 15,25). Nadugo pri-
preman čas Izakova rođenja želi u isti mah pokazati misterij nezaslužena *izabranja
i misterij plodne *milosti. Čovjek kako će to protumačiti Pavao mora priznati svoju
nemoć i s vjerom odati slavu Božjoj moći koja može probuditi život u pustoj zemlji:
*vjera pobjeđuje neplodnu smrt i budi Život (Rim (4,1824). To je nezasluženo
izabranje što ga veliča neplodna Ana (l Sam 2,111), »nerotkinja rađa sedam puta,
majka brojne djece gubi svježinu« (2,5; Ps 113,9).
II. PRIHVAĆENA NEPLODNOST
Bog, naime, »pohađa« neplodne Žene, pokazujući da ljudi krivo misle kad neplodnost
smatraju jednostavno *kaznom. Doista, u
nekom smislu ona to i jest, jer Bog nalaže Jeremiji da se ne ženi kako bi bio znak ne-
plodnosti naroda u stanju grijeha (Jr 16); a kad se otpuštena žena vrati u milost, prorok će
je moći tješiti: »Klici nerotkinjo, koja nisi rađala... jer osamljena više djece ima negoli
udata« (Iz 54,1). Priznajući svoj grijeh, Jeruzalem je priznao da je njegova neplodnost
bila znak raskida s Bogom; on se pripremao na novu, još čudesniju plodnost: odsad će se
i *narodi brojiti među njegovu djecu (usp. Gal 4,27).
To što ima smisla na razini zajednice tek se polako shvaća na razini pojedinca. Zakon
uzima u zaštitu 'manje ljubljenu ženu' (Pnz 21,15 si), ali je zabranjivao uškopljeniku
prinositi žrtve (Lev 21,20), izjednačujući ga s nezakonito rođenim (Pnz 23,3 si): on je
zapravo bio isključen iz naroda (Pnz 23,2). Trebalo je doći do nevolje izgnanstva pa da
nestane to isključivo vrednovanje tjelesne plodnosti; nakon povratka iz Babilona
objavljuje se sasvim novo proročanstvo: »Neka uškopljenik ne govori: 'Ja sam, eto, tek
suho drvo'. Jer ovako govori Jahve: S uškopljenicima koji... ostaju postojani u Savezu
mome podići ću u kući svojoj i medu svojim zidovima spomenik i ime, bolje nego
sinovima i kćerima, dat ću im vječno *ime koje neće biti iskorijenjeno« (Iz 56,3 si). Tako
je čovjek shvatio da fizička plodnost nije nužna da bi preživio, barem u Božjem sjećanju.
Kod mudraca zapaža se isti napredak. Oni J dalje pokazuju zdrav religiozni smisao, smi-
sao koji je i prilično banalan: »Umrijeti bez djece bolje je nego imati potomke bezbožni-
ke« (Sir 16,14); no s vjerom u puni zagrobni život u slavi vjefnici otkrivaju i obznanjuju
da postoji istinska duhovna *plodnost: »Blago nerotkinji, ali bez ljage, kojoj ložnica ne
poznaje grijeha; plodnost će se njezina pokazati na istrazi [*pohođenje] duša. Blago i
uškopljeniku koji ne počini zločina... Bolje i ne imati djece a posjedovati krepost, jer je
spomen njezin besmrtan« (Mudr 3,13 si; 4,1). Odsad se pogled vjernikov ne ogra
ničuje tvrdokorno na zemaljsku plodnost;
već je vjernik spreman spoznati da *plod *djela što ga donosi krepost ima smisla i •čini
besmrtnim; no za to je bilo potrebno da bude prihvaćeno i preobraženo to zlo ne-
plodnosti.
III. DOBROVOLJNA NEPLODNOST
Dok Jiftahova kći, osuđena da umre bez djece, oplakuje svoje »djevičanstvo« (Suci 11,37
si), eto Jeremije koji prihvaća od Boga poslanje da ostane neženja (Jr 16,1 si); doduše, on
time još uvijek znamenuje tek nešto negativno: skrivljenu neplodnost naroda (usp. Lk
23,29). Ipak, u *praliku je SZ već pozitivno navješćivao plodno djevičanstvo. Upravo je
Čudesna trudnoća *Marijine rođakinje Elizabete znak što ga Marija dobiva kod
navještenja (Lk 1,36 si): ona, što svojom neplodnošcu (1,7.25) podsjeća na dugu povijest
neplodnih žena koje su Božjim *pohođenjem postale plodne, za Mariju je znak
najavljenog djevičanskog materinstva. U Mariji je tada otpočelo novo doba, a plod toga
doba jest sam Božji Sin, punina *plodnosti.
U tom novom razdoblju Isus poziva da ga slijede oni »koji se odriču ženidbe radi
kraljevstva nebeskoga« (Mt 19,12). Ono što se podnosilo kao *prokletstvo, ili u najmanju
ruku trpjelo kao zlo Čiji će dobar plod sazrijeti na nebu, postaje sada u Pavlovim očima
*karizma (l Kor 7,7); dok je Postanak govorio: »Nije dobro da čovjek bude sam« (Post
2,18), Pavao se uz nešto opreza usuđuje obznanjivati »da je dobro za čovjeka da tako
živi« (l Kor 7,26), tj. neoženjen, sam bez djece. Postigavši taj stupanj, dobrovoljna se
neplodnost može usavršiti *djevičanstvora. XLD
*• djevičanstvo mati I l, II 2 mlijeko 2 pohođenje SZ plod I plodnost samoća I sram
13 stijena 2 žena NZ l ženidba SZ II 3
NEPRIJATELJ
I. ČINJENICA NEPRIJATELJSTVA
1. Postojanost i granice. Biblijski je čovjek uvijek suočen s neprijateljem: to je
Činjenica o kojoj on sebi uopće ne postavlja pitanje. Već unutar obiteljskog kruga izbija
djelatno neprijateljstvo između Kajina i Abela (Post 4,116), Saraje i Hagare (Post 16,
17), Jakova i Ezava (Post 2729), Josipa i njegove braće (Post 37,4), Ane i Penine (l Sam
1,6 si). U okviru države, proroci i psalmisti jadaju se na svoje neprijatelje (Ps 31; 35;
42,10; Jr 18,1823). Ovi mogu biti rođaci (Mih 7,6; Jr 12,6) ili nekadašnji
*prijatelji (Ps 55,13 si). To je postalo kao neki okvir mišljenja: iza svake protivštine
otkriva se neki protivnik, i *bolesnik iz psalama gotovo je uvijek *progonjenik
(Ps 13; 38,116). Međutim, Zakon pokazuje da je neprijatelj, ako je pripadnik izraelske
zajednice, pravni subjekt (Izl 23,4; Br 35,15). I sam se narod gradi u tom svijetu neprija-
teljstva. Ali neprijateljstvo među narodima zna preljeve: nemilosrdno je prema
Kanaancima i prema Amalečanima (Izl 17,16; l Sam 15), dok prema Moabu i
Amonu postaje hladnim ratom (Pnz 23,47), a iz Ponovljenog zakona može se u vezi s
Edomom i Egiptom (Pnz 23,8) razabrati da *tuđinac ne mora nužno značiti i
neprijatelja.
2. Postanak. Kako da se u svetoj povijesti protumači trajnost takve pojave? Uistinu,
to je naprosto povijesna pojava otkad je grijeh za sobom donio *mržnju. Izrael
postaje sebe svjestan u jednom nemilosrdnom svijetu. Zamišljati ga u tom pogledu
imunim, značilo bi htjeti da mu srž bude nešto drugo nego čovještvo njegova vremena.
Bog uzima čovjeka kakav jest. Kanaanci su napadnuti zato što su idolopoklonici (Post
15,16; Pnz 20,16 si), ali i zato Što zauzimaju određeno mjesto Obećanu zemlju (Pnz
2,12). Na tom se stupnju zapaža neko poistovjećivanje neprijatelja Božjih i neprija-
telja nacije: »Ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima« (Izl 23,22).
II. OSVIJETLJEN SVIJET NEPRIJATELJSTVA
1. Tipičan slučaj. Izvještaj o Šaulovu neprijateljstvu s Davidom najpodrobniji je
izvještaj koji nam je sačuvan o jednom osobnom neprijateljstvu. U ovom slučaju samo je
Saul neprijatelj. On traži Davidov život (l Sam 18,10 si; 19,917) i suprotstavlja se naumu
koji je u isti mah i Božji i zemaljski, to jest kraljevskom dostojanstvu svoga suparnika.
Najdublja je pobuda njegova neprijateljstva ona na koju Biblija najčešće ukazuje: zavist.
Što se tiče Davida, on se otima Saulovoj mržnji, a njegovo je držanje takvo da ga
kršćanin, doduše, mora nadići, ali prije toga mora se uvelike truditi da ga tek dostigne.
Mnogi je Božji prijatelj morao na svoj način proživjeti dramu sličnu Davidovoj, u kojoj
ima obilje znakova moralnog oplemenjivanja. Uključujući se potpuno u njihovu
volju za životom, Bog ih je vodio da se odlijepe od svoje samoživosti a da pri tom ništa
ne izgube od svojih životnih sveza.
2. Iskustvo poraza. Izrael je kao narod doživio vrlo slično iskustvo. Koliko se ratova na
nj sručilo zbog onoga jednog *rata Što ga je on nametnuo drugima (osvajalačkoga rata)!
S vremenom se predodžba o neprijatelju postupno stopila s predodžbom o
tlačitelju; nemaju se tu čime pothranjivati snovi o moći! Izrael je pri tom
naučio da Jahve više voli sam osloboditi pravednika nego ojačati ga [*jak] (Izl 14,13
si. 30). Neprijatelja nije pobijedio pravednik koji je od njega tlačen; neprijatelj
propada kao žrtva samoga sebe (Ps 7,1317; usp. Šaul, Aman...). Dok ne
nastupi njegov poraz, on slavi slavlje, i ne bez razloga; on *kažnjava u Božje ime i
poučava a da sam to ne zna. Njegovo potpuno uklanjanje povezano je s puninom
*blagoslova (Post 22, 17; 49,8; Pnz 28,7). No kroz povijest Jahve dopusta da on potraje
(Suci 2,3; 2,2023; Pnz 7,22). To njegovo trajanje ukazuje na dvoje: na razinu
ispunjenosti *obećanja i na razinu vjernosti naroda. Ni za jedno ni 2a drugo nije još
nastupilo vrijeme *pumne.
3. Djelo vremena. Oni koji su dugo vremena nakon psalmista ponavljali njegova
*proklinjanja nisu to mogli činiti zbog istih pojedinačnih interesa niti protiv istih osoba:
ima u tome već neko proČišćenje. Takvo se odvajanje osjeća i u Knjizi Mudrosti (Mudr
1019), knjizi koja u povijesti više gleda ideološke sukobe nego sukobe interesa. Kad
Makabejci obnavljaju predaju svetoga *rata, boreći se »za svoj život i za svoje svetinje«
(l Mak 2,40; 3,21), oni su potpuno svjesni dvojakog cilja izraženog tim obrascem koji ih
povezuje ali ne miješa. Ukratko: s jedne strane, nikad se ne poriče pravno načelo
odmazde, koja je inače obuzdavala *osvećivanje (usp. Post 4,15.24), a pobjeda Izraela
zamišlja se kao uništenje njegovih neprijatelja (Est); s druge pak strane, iskustvo i Božje
prosvjetljivanje okreću srca k *ljubavi. Među ostalim razboritim savjetima Ben Sirah
traži da čovjek *oprašta, kako bi i Bog njemu oprostio (Sir 28,17; usp. Izr 24,29). To traži
i sam Isus. :..
III. ISUS POBJEĐUJE NEPRIJATELJSTVO
1. Zapovijed i primjer. »Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone« (Mt
5,44//). Ta zapovijed odjekuje kao jedna od najvećih novina među Isusovim zahtjevima
(usp. 5,43). On je i sam imao neprijatelja, koji nisu »htjeli da zavlada nad njima« kako
veli prispodoba (Lk 19,27). Oni su ga poslali u smrt; a on im je na križu oprostio (Lk
23,34). Tako je Činiti i učeniku, po Učiteljevu primjeru (usp. l Pt 2,23), nasljedujući
*Oca nebeskoga (Mt 5, 45 si) od koga će tako ishoditi *oproštenje (usp. Mt 6,12).
Kršćanin koji oprašta ne obmanjuje sama sebe glede svijeta u kojem živi, kao što se ni
Isus nije obmanjivao glede *farizeja i Heroda. Ali on doslovno ispunjava savjet Pisma:
stavljati ugljevlje na glavu svoga neprijatelja (Rim 12,20 = Izr 25,21 si). To nije *osveta;
taj će se *oganj pretvoriti u žarku *ljubav, ako neprijatelj na to pristane; čovjek koji ljubi
neprijatelja, nastoji da ga pretvori u *prijatelja, i u tu
se svrhu mudro služi sredstvima. A u toj susretljivosti pretekao ga je Bog sam: kad smo
mu još bili neprijatelji, on nas je sa sobom *pomirio smrću svoga Sina (Rim 5,10).
2. Pobjeda nad neprijateljstvom. Isus, dakle, nije porekao neprijateljstvo, već ga je poka-
zao u njegovoj punoj dimenziji u času kad ga je pobijedio. Neprijateljstvo nije činjenica
kao druge činjenice; ono je misterij, znak kraljevstva *Sotone, neprijatelja u najvišem
smislu: još ga iz rajskog vrta neprijateljstvo suprotstavlja Evinim sinovima (Post 3,15).
Kao neprijatelj ljudi i Boga, on ovdje na zemlji sije ljulj (Mt 13,39), i zato smo izvrgnuti
njegovim napadima. Ali Isus je svojima dao vlast nad svakom *moći neprijatelja (Lk
10,19). Ta vlast proistječe iz borbe u kojoj je Isus pobijedio i sam svoj poraz izloživši se
udarcima Sotone u udarcima svojih neprijatelja te pobijedivši smrću *smrt. On je tako
oborio »pregradu neprijateljstva« što je razdvajala čovječanstvo (Ef 2,1416). U
očekivanju *dana kad će Krist, da »položi svoje neprijatelje pod svoje noge«, zauvijek
uništiti Smrt »neprijatelja koji će posljednji biti uništen« (l Kor 15,25 si), kršćanin se
zajedno s Isusom bori protiv staroga neprijatelja ljudskoga roda (Ef 6,1117). Oko
kršćanina nastupaju neki kao neprijatelji Kristova križa (Fil 3,18), ali on zna da ga križ
vodi k pobjedi. Taj je *križ mjesto izvan kojega nema *izmirenja ni s Bogom ni među
ljudima. PBp
* Antikrist brat SZ 3 ljubav II SZ; NZ 2
mržnja nasilje IV 2 opraštanje III osveta
pobjeda progonstvo prokletstvo II prijatelj rat Sotona tuđinac O životinje O
T>!?rT^"V NESREĆA ;: •'
Ljudska se obitelj neprestano sudara s kolektivnim nevoljama, svaki je put zatečena
njihovom iznenadnošću, njihovom veličinom, njihovim slijepim determinizmom. Odjek
tih patnji nalazimo tokom cijele Biblije: *rat,
*potop, *oluje, *oganj, *bolest, *smrt. Čovjeku kojemu nije dovoljno prirodno ob-
razloženje, apokalipse otkrivaju tajanstvenu dimenziju tih pojava, i tako čovjeku otkri-
vaju njega samoga.
1. Nesreća t Božjt naum. Nesreća, gledajući i površinski i dubinski, poremećaj je neke
ravnoteže. Srodna je *kazni, u tom smislu što u krajnjoj liniji proizlazi iz čovjekova
*grijeha, ali se od nje i razlikuje, jer obuhvaća svekoliko stvorenje i jer jasnije razotkriva
lice *Sotone komu je svijet podvrgnut dok traje vrijeme *kušnje (Job 1,12; Mt 24,22).
Nesreća je kolektivni »udarac« (naga1, udariti) koji otkriva u kolikoj mjeri grijeh djeluje
u ljudskoj povijesti (Otk 6; 8,611,19).
Rat, glad, kuga, smrt: te Božje bičeve Otkrivenje ne prikazuje naprosto kao sastavni dio
vremena. Jer, ako preko tih književnih veza uzademo do ranijih apokalipsa, naići ćemo na
struju koja od posljednjih knjiga židovstva (Mudr 1019; Dn 9,2427; 12,1) preko psalama
(Ps 78; 105) i proroka1 (Ez 14; 21; 38; Iz 24; Sef 1,2 si) dopire sve do *egipatskih zala1
(Izl 710). Smisao nesreće biva tada jasan: ona je dijelić onog velikog *suda koji se zove
*Pasha. Eshatološko oslobođenje koje proživljavamo ima svoj pralik u oslobođenju prve
Pashe i prvog *izlaska.
Ako se gleda u tom pashalnom svjetlu, nesreća otkriva svoje lice; u trenutku kad u njoj
moć smrti što je ima grijeh slavi pobjedu, odzvanja početak njezina poraza i Kristove
*pobjede. Zbog Božje ljubavi koja djeluje u *križu nesreća mijenja svoj smisao (Rim
8,3139; Otk 7,3; 10,7).
2. Čovjek pred nesrećom. Ako je nesreća takva, čovjek mora na nju gledati očima istine.
Ne smije huliti (Otk 16,9) niti se obraćati kumiru da ga iz nje izbavi (2 Kr 1,217; Iz
44,17; 47,13). U njoj mora prepoznati znak *vremena (Lk 12,54 si), odraz svoga *ropstva
grijehu i navještaj skorog Spasiteljeva *pohođenja (Mt 24,33). Kao anticipacija *dana
Jahvina, nesreća je ultima
tum za *obra<5enje (Otk 9,20 sl)f poziv na budnost (Mt 24,44). No nadasve, ona je po-
četak našeg posvemašnjeg oslobođenja: »Kada to počne bivati, uspravite se i podignite
glave, jer je blizu vaše oslobođenje« (Lk 21,28).
Na toj eshatološkoj liniji prirodno je da nesreća prati širenje *Riječi u svijetu (Otk
11,113), jer ona je na svoj način izraz paralelnog razmaha *Antikristova misterija. Ali
nadasve je važno da je kršćani proživljavaju u sigurnosti da ih Bog ljubi (Lk 21, 819) i u
Kristovoj snazi (2 Kor 12,9). Takvo duševno stanje koje je izrazito eshatološko, a koje
nesreća mora u nama podržavati biva tada iščekivanjem; nesreća je, naime,
svjedočanstvo rađanja novoga *svijeta i djelovanja *Duha koji svekoliko stvorenje stavlja
na put posvemašnjeg *otkupljenja (Mt 24,6 si; Rim 8,1923). JCo
* kazne patnja pohođenje potop srdžba B sud SZ I 2, II l
NEVJERA ••" "
Za razliku od *idolopoklonstva, koje je značajka poganskih *naroda i traži Obraćanje k
*vjeri u Boga, za razliku od toga, nevjera se tiče Božjeg naroda. Za ljude vjere bila je
uvijek *sablazan postojanje nevjernika u njihovoj sredini; nevjera Izraela glede Isusa
Krista mora srcu svakog kršćanina zadavati »trajnu bok (Rim 9,2).
Nevjera se ne sastoji naprosto u poricanju Božje opstojnosti ili zabacivanju Kristova
božanstva, već u nepriznavnju znakova i svjedoka Božje *Riječi, ona je uskraćivanje
*posluha toj Riječi. Prema etimologiji hebrejske riječi »vjerovati«, ne vjerovati znači ne
reći Bogu »amen«; ne vjerovati znači zabacivati vezu što je Bog hoće s čovjekom
uspostaviti i održati. To se odbijanje izražava na različite načine: *bezbožnik dovodi u
pitanje Božju opstojnost (Ps 14,1), izrugivač njegovu djelatnu prisutnost u povijesnom
tijeku (Iz 5,19), malodušnik nje
govu *ljubav i svemogućnost, buntovnik vrhovništvo njegove *volje, itd. Nevjera se u
mnogome razlikuje od idolopoklonstva, koje je po sebi nešto korjenito; ona dopušta
stupnjeve i može supostojati s nekom vrstom vjere: granična crta između vjere i nevjere
ne prolazi toliko među različitim ljudima, koliko srcem svakoga čovjeka (Mk 9,24}.
I. NEVJERA U IZRAELU
Da se ne mora iznositi sva povijest *vjere a nevjera je njezino mračno naličje bit će
dovoljno ukazati na dvije glavne situacije izabranog naroda, koje karakteriziraju dvojak
način nevjere: situaciju u *pustinji, zato što u njoj Izrael još nema dobra vjere, I na
situaciju u Obećanoj *zemlji, zato što ih već ima ali samo u praliku.
1. Mrmljanje Hebreja. Povjesničari se služe raznim izrazima da označe nevjeru naroda u
pustinji: »buntovnici« (Br 20,10; Pnz 9,24) koji se ritaju i propinju (Br 14, 9; Pnz 32,15),
»narod tvrde šije« (Izl 32, 9; 33,3; Pnz 9,13; usp. Jr 7,26; Iz 48,4), a osobito mrmljanje;
Ivan će ovaj zadnji izraz uzeti za oznaku Zidova i učenika koji odbijaju da povjeruju u
Isusa (Iv 6,41.43. 61). O tome prvenstveno govore dva mjesta: Izl 1517 i Br 1417. U toj
negostoljubivoj pustinji narod se boji da će umrijeti od *gladi (Izl 16,2; Br 11,4 si) i žeđi
(Izl 15,24; 17,3; Br 20,2 si), i žali za egipatskim loncima punima mesa; ili mu se već gadi
*mSna pa gubi strpljivost (Br 21,4 si); ili ga pak obuzima strah pred neprijateljima što su
mu zapriječili ulaz u Obećanu zemlju (Br 14,1; usp. Izl 14,11); zaboravlja na čudesne
znakove što su se zbili pred njegovim očima (Ps 78; 106). Mrmlja protiv Mojsija i Arona,
zapravo protiv Boga samoga (Izl 16,7 si; Br 14,27; 16,11), dovodi u pitanje njegovu
dobrotu i moć (usp. Pnz 8,2). Nevjera ona je jedno od lica straha znači zahtijevati od
Boga da on odmah ostvari što je obećao, znači u neku ruku ucjenjivati Onoga koji je
sklopio savez: to znači »pre
zirati Jahvu«, »ne vjerovati Jahvi« (Br 14, 11), »ne htjeti poslušati njegov glas« (14, 22),
»prepirati se i kušati Jahvu« (Izl 17,7). Drugi način mrmljanja protiv Jahve jest u tome da
se napravi njegova slika u liku »zlatnog teleta« (Izl 32; Pnz 9,1221): Hebreji su računali
da će tako zagospodariti Onime koji se nije dao da bude prema njihovoj mjeri i prohtjevu.
Isti grijeh nevjere 2načajka je i Sjevernog kraljevstva: »grijeh Jeroboamov« (l Kr 12,28
si; 16,26.31). S tom su istom željom da se zagospodari misterijem Boga Jahve povezani i
postupci gatanja, *magija, Čaranja, što su se održali sve do izgnanstva (l Sam 28,325; 2
Kr 9,22; 17,17; usp. Izl 22,17; Iz 2,6; Mih 3,7; Jr 27,9; Ez 12,24; Pnz 18,10 si), kao i
utjecanje lažnim prorocima (usp. Jr 4,10).
2. Izrael podijeljena srca. Kad se narod naselio u Palestini, nevjera je, u stvari, poprimila
drugačiji, ne manje grešan oblik: paktirati s bogovima toga kraja ili susjednih *naroda.
Jahve pak ne podnosi nikakve podijeljenosti; to je ono što obznanjuje Ilija: »Dokle ćete
hramati na obje strane? Ako je Jahve Bog, slijedite ga; ako je [to] Baal, slijedite njega« {l
Kr 18,21). Proroci se isto tako bore protiv »prijevarna«, podijeljena srca (Hoš 10,2) koje
u susjednih naroda traži oslonac koji mu samo Jahve može dati (Hoš 7,11 si). Umjesto da
u ljetinama l stadima spozna darove svoga Gospodara i Zaručnika, Izrael ide tražiti dobra
Saveza kod svojih ljubavnika, kanaanskih bogova, •u obredima plodnosti (Hoš 2,715);
nevjera znači razblud posvećene zaručnice (2,16; Jr 24; Ez 16) koja bi morala imati
potpuno vjerno srce (Pnz 18,13; Ps 18,24), »potpuno« odano Bogu (l Kr 8,23; 11,4),
*slijedeći Jahvu bez ikakve izdaje (Pnz 1,36; Br 14,24; 32,11).
Mada je čovjekovim silama nemoguće ostvariti taj ideal, on ipak ostaje na snazi. Izaija
jasno kaže narodu: »Ako se na me ne oslonite, održat se nećete« (Iz 7,9): vjera je jedina
mogućnost da izabrani narod opstane, a ona isključuje svako drugo sredstvo
(28,14 si; 30,15 si). Za Jeremiju nevjera znači »uzdati se«, 'polagati nadu' u stvorove (Jr
5,17; 7,4.8.14; 17,5; 46,25; 49,4). Ezekiel ukazuje na posljedice nevjere: 'Znat ćete da
sam ja Jahve kada budete umirali!' (Ez 6,7; 7,4; 11,10). Nevjera postaje onom
*tvrdokornošču o kojoj je prorokovao Izaija (Iz 6,9 si): narod je u izgnanstvu oglušio i
oslijepio (Iz 42,19; 43,8). Ali Jahve će podići *Slugu komu »svako jutro uho budi« (50,4
si); po njemu će se ostvariti velika nada proroka: nevjera će prestati onog dana kad će svi
»biti Jahvini učenici« (Jr 31, 33 si; Iz 54,13; Iv 6,45): tada će svi priznati da je samo
Jahve Bog (Iz 43,10).
II. NEVJERA PREMA ISUSU KRISTU
Međutim, Isus je sam najprije morao ispuniti proročanstvo glede Sluge: »Tko da
povjeruje u ono što nam je objavljeno?« (Iz 53,1; usp. Iv 12,38; Rim 10,16). Čini se kao
da nevjera pobjeđuje u srcima što odbijaju Utjelovljenje Sina Božjeg i njegovo
otkupiteljsko djelo.
1. Pred Isusom iz Nazareta. Nekoć su *proroci govorili u ime Jahve i ljudi su im bili
dužni vjerovati; Isus pak stavlja vlastitu *riječ na razinu riječi Božje; ne provoditi tu riječ
u djelo znači graditi na pijesku, izgubiti svaki oslonac (Mt 7,2427). Takav se zahtjev čini
pretjeran: »Blago onomu tko se zbog mene ne pokoleba [*sablazan]« (Mt 11,6). I doista:
na njegovo propovijedanje i čudesa odgovara samo *Hcemjerje *farizeja (15,7; 23,13 ...)
i nevjera gradova uz obale jezera (112024), Jeruzalema (23,37 si), svih Zidova (8,10 si).
Ta nevjera čak sputava Isusovu vlast (13,58), tako da je Isus zapanjen zbog nedostatka
njihove vjere (Mk 6,6). Ali nju može pobijediti Otac, koji je izvor svake vjere: on skriva
misterij Isusa od očiju mudraca (Mt 11,25 si), ali daje ga malenim koji vrše njegovu volju
i koji su *Ostatak Izraela, Isusova obitelj (12,4650). Međutim, među vjernicima nevjera
se ipak javlja, na raznim stupnjevima: neki se
pokazuju kao »malovjerni«. Npr. kad se učenici plaše u oluji (8,26) ili na uzburkanim
valovima (14,31); kad ne mogu učiniti čudo, iako su za to primili vlast (17,17.20; usp.
10,8); kad ih obuzima *briga za kruh koga nema (16,8; usp. 6,24). Molitva može
doskočiti tom malodušju (Mk 9,24), i Isus tako jamči Petrovu vjeru (Lk 22,32).
2. U nazočnosti pashalnog misterija. Nevjera dosiže vrhunac kad duh mora ustuknuti
pred božanskom mudrošću koja kao put slave izabire *križ (l Kor 1,2124). Na vijest o
Isusovoj sudbini Petar prestaje *slljediti Učitelja, i postaje u Isusovim očima »*sablazan«
(Mt 16,23); a kad nastupa čas, on se sablažnjuje I zaniječe ga, kao što je Isus bio najavio
(26,3135.6975). Ipak učeniku je nositi taj isti križ (16,24), ako hoće biti Isusovim
*svjedokom pred sudovima (10,32 si). Njegovo naime svjedočanstvo odnosi se na
Uskrsnuće, na taj vjerojatan događaj (Dj 26,8), u koji su i sami učenici tako sporo
povjerovali prigodom *ukazanj3, toliko je duboko nevjera ukorijenjena u Čovjekovo srce
(Lk 24,25.37.41; Mt 28,17; Mk 16,11. 13.14).
III. NEVJERA IZRAELA
Isus je bio navjestio da će graditelji odbaciti ugaoni *kamen (Mt 21,42); prva Crkva to
snažno ponavlja (Dj 4,11; l Pt 2, 4.7), pripisujući odbijanje Izraela sad neznanju (Dj 3,17;
13,27 si), sad nekoj krivnji (2,23; 3,13; 10,39). Ali ona mora ubrzo ustanoviti da njezino
propovijedanje daleko od toga da bi obratilo Izrael većina Zidova ne prima. Ta je nova
situacija tajnovita, i teolozi Pavao i Ivan pokušat će je obrazložiti.
1. Sv. Pavao i nevjerni narod. Na početku svoje službe Pavao, kao baštinik vatrenog
Stjepana (Dj 7,51 si), zaziva Božju *srdžbu na nevjerne Židove i progonitelje (l Sol 2,16),
smatrajući da oni vise nisu vjerni *Ostatak. Kad se sukob kasnije smirio, kada pogani u
velikom broju pristupaju vjeri, Pa
vao istražuje misterij nevjere svoga naroda. Duboko trpi zbog toga (Rim 9,2; 11,13 si).
Nadasve se čini da ovo posvemašnje odbijanje izabranog naroda stavlja pod upitnik Boga
i njegova *obećanja (3,3), i ugrožava vjeru; Pavao rješava taj problem u Rim 911, ne na
ljudskom planu, već ponirući u misterij Božje mudrosti. Bog nije odbacio svoj narod, on
ostaje vjeran svojim obećanjima (9,629); Bog neprestano »pruža ruke svoje prema
buntovnom i neposlušnom narodu« (10,21), i to preko apostolskog *propovijedanja;
odbijanje dolazi od strane Zidova: oni hoće do *pravednosti polazeći od *Zakona
(9,3010,21). Ali zadnju riječ imat ćeBog, jer će *tvrdokornost Zidova jednog dana
prestati; tako će neposluh svima očitovati beskrajno Božje *milosrđe (11,132).
2. Sv. Ivan i nevjerni Zidovi. Već je Pavao, a potom i čitava Crkva, ubrzo stao nazivati
»nevjernima« ili »ljudima bez vjere« ne samo pogane već jamačno i Židove koji nisu
imali vjere u Isusa (l Kor 6,6; 7,12 si; 10,27; 14,22 si), one koje je bog ovoga *svijeta
zaslijepio (2 Kor 4,4), s kojima je nemoguće družiti se (6,14 si). Ali oni su postojali, kao
živi svjedoci onoga Što bi kršćanin mogao postati ako se odreČe svoje vjere: »gori od
nevjernika« (l Tim 5,8). Dok je Pavao ukazivao na nevjerni Izrael kao na svjedoka Božje
strogosti (Rim 11,21 si) i prvog izabranja (11,16), Ivan će prikazivati u *2idovu koji je
odbacio Isusa primjer nevjernika, preteču opakog *svijeta. Grijeh nevjere znači ne
*priznavati Isusa daje Krist (l Iv 2,22 si; 4,2 si; 5,15), toznači Boga činiti *lašcem (5,10).
ČetvrtoEvanđelje usredotočuje nevjeru na protivljenje da se Isus iz Nazareta prizna
utjelovljenom Riječi (Iv 1,11; 6,36) i otkupiteljem ljudi (6,53); ne vjerovati znači biti
osuđen (3,18), predati se laži i ubojstvu (8,44), biti predan smrti (8,24). Bježeći tako od
*svjetlosti, jer su mu *djela opaka (3,20), nevjernik tone u mrak, predaje se Sotoni: neki
ga determinizam vodi u tvrdokornost, on više »nije kadar slušati [Isusovu] riječ«, on spa
da u rod Zloga (8,43 si). S druge strane, Isus nadoknađuje tu prividnu fatalnost nevjere,
objavljuje misterij Očeva privlačenja (6,44): to će privlačenje biti uspješno u Onoga koji
je rekao: »A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi« (12,32). Kao i
kod Pavla, nevjera mora jednom biti svladana: »ako smo [mi] nevjerni, [Bog] ostaje
vjeran« (2 Tim 2,13); kršćaninov je život uvijek novo otkrivanje misterija Isusa
uskrsloga: »Ne budi više nevjernik, već vjernik« (Iv 20,27). XLD
* licemjer 3 preljub 2 smijeh 0.1 tvrdotcornost ukazanja Kristova 4 b. 7 vjera Židov II
NOA
Lik Noe, kakvo god bilo njegovo daleko podrijetlo, predstavlja, na raznim stupnjevima
Biblije, tip pravednika koji je pošteđen od *kazne i nagrađen *spasom. Usred opačine
koja upropašćuje svijet, on izranja kao početak novog čovječanstva i tako postaje pralik
Krista.
1. Predaje knjige Postanka. Pučko tumačenje povezuje Noino ime (Noa'b) s glagolom
na1 ham (tješiti), možda smjerajući na Nou vinogradara (Post 9,20) čije *vino pribavlja
ljudima utjehu u njihovu mučnom poslu (Post 5,29). U stvari, Noina je utjeha u riječima
kojima se Bog poslije *potopa obvezuje da neće više proklinjati zemlju (Post 8,21).
Unatoč Božjoj dobroti, čovjek može opet pasti; kao pijani Noa, otac raspuštenog Hama
(Post 9,2025). U Hamu je osuđen Kanaan: njegovi raspusni kultovi popraćeni
*pijanstvom, suprotstavljaju se budnosti za koju je Noa imao biti uzorom.
Kao glavno lice potopa, Noa se javlja kao pravednik u najvišem smislu riječi. Zaslugom
svoje *pravednosti izmakao je propasti osuđenog svijeta i pomirio je s Bogom zemlju i
njene stanovnike. Svećenička je predaja u
tom pomirenju gledala sveopći *savez (Post 9) što se proteže na cjelokupno Noino po-
tomstvo (usp. Post 9,1; 10,32).
2. Proroci i mudraci različito naglašuju primjernu vrijednost Noinih osobina. Noa se
javlja kao svjedok strogo osobne Odgovornosti pred sudom (Ez 14,14), ali njegov savez s
Bogom ostaje zalogom strpljiva milosrđa (Iz 54,9 si). Bog će s vremena na vrijeme
provoditi svoje sudove, ali uvijek će biti pošteđen ostatak, da bi se naum spasenja mogao
dalje odvijati. Noa je uzor onog *Ostatka (Sir 44,17) koji sačinjava narod pravednika, a
nakraju će biti predstavljen samo u Mesijinoj osobi. Pravednik će spasiti svijet kao nekoć
Noa u vrijeme potopa kad se »sklonila nada ovog svijeta u splav... l svijetu ostavila sjeme
za nova pokoljenja« (Mudr 14,6; usp. 10,4 si).
3. U Novom zavjetu Noa je, prema evanđelju, uzor budnosti; suprotno nemarnim
suvremenicima, on je živio u očekivanju Božjeg suda (Mt 24,37/7). Poslanica Hebrejima
još jasnije ga prikazuje kao svjedoka vjere pred očima nevjere; on je pravednik koji je
povjerovao jamstvu same Božje riječi (Heb 11,7). U Petrovim poslanicama javljaju se
nove strane Noina lika. On nije samo pravedan u sebi, već je i glasnik Božje pravednosti,
navješćujući ljudima skori sud (2 Pt 2,5; usp. 3,5). Taj sud prijeti samo opakom *svijetu.
Noa iz njega izranja kao lik čovjeka spašenog u Kristu, jer je spas koji mu je dan pralik
*spasa u vodama *krštenja (l Pt 3,20 si). LS
* Crkva II l golub 3 izabranje SZ I 3 a Ostatak SZ o potop Savez SZ II 3 spas SZ I l
voda II 2 vino II vmorgad l Zakon A 1; B l l životinje I 2, II 3
Događaj pashalne noći je u središtu simbolizma noći u Pismu. U njemu je, dakako,
prisutno i temeljno ljudsko iskustvo zajed
ničko većini religija: noć je dvoznačna stvarnost, strašna poput smrti a nužna kao vrijeme
rađanja svjetova. Kad nestane danje *svjetlosti, onda nadiru opake zvijeri (Ps 104,20),
kuga što se šulja kroz tmine (Ps 91,6), ljudi koji mrze svjetlost preljubnici, kradljivci ili
ubojice (Job 24,1317); stoga treba moliti Onoga koji je stvorio noć (Post 1,5) da zaštiti
ljude od noćnih strahota (Ps 91,5). Treba ga moliti također kad nastupi noć (Ps 134,2),
noć koja, kao i dan, pjeva njegovu hvalu (Ps 19,3). S druge strane, ako je noć strašna zato
što u njoj umire dan, ona i sama mora ustuknuti pred danom koji dolazi: tako je i vjernik
koji se uzda u svog Gospodina kao straža noćna Što izgleda zoru (Ps 130,6). Taj
utemeljeni simbolizam smrtne tmine i nade dana ipak dobiva puno značenje samo
ukorijenjen u jedinstvenom iskustvu: noć je doba u koje se na izuzetan način odigrala
povijest spasenja.
SZ
1. Noč izbavljenja. Prema raznim predajama o Izlasku, Jahve je upravo »o ponoći«
proveo svoj naum da oslobodi narod iz ropstva (Izl 11,4; 12,12.29); to je znamenita
[*sjećanje] noć na koju se svake godine slavio spomen probdjevenom noći u znak sje-
ćanja na to da je i Jahve sam *bdk> nad svojim narodom (12,42). To je noć koja se
otegla, dok je stup od *oblaka osvjetljavao put bjeguncima (13,21 si). Ovdje već izbija na
vidjelo dvoznačnost noći: za Egipćane oblak je bio gust, sličan onoj noći koja je nekoć
pala na njih dok je svjetlost obasjavala Hebreje (10,21 si). »A svetima tvojim svijetlila je
svjetlost najveća«, objašnjava Mudrost (Mudr 18,1). Potom, opisujući tu jedinstvenu noć:
»Dok je mirna tišina svime vladala, i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog,
jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa, s kraljevskih prijestolja« (18, 14 si). Treba li s
tim noćnim događajem povezati i molitvu psalmista koji ustaje o ponoći da zahvali Bogu
za njegove pravedne
sudove (Ps 119,62)? Bilo kako bilo, noć se otprve nadaje kao vrijeme *kušnje, ali kušnje
od koje nas oslobađa Božji sud.
2. Dan i noć. Izrael je neprestano sanjao o *Danu kojim će ga Jahve opet izbaviti iz
potlačenosti u kojoj se nalazio. Ta je nada bila opravdana, ah" nevjerno ju je
ponašanje osujećivalo. Stoga proroci zauzimaju suprotan stav: »Jao vama što žudite za
Danom Jahvinim! Što će vam biti Dan Jahvin? Tama a ne svjetlost« (Am 5,18), mrak i
gusta *sjena (Sef 1,15; JI 2,2). To je opet dvoznačnost, ali ovaj put je ona značajka
Dana Jahvina: za jedne će on biti noć; ali on će biti blještava svjetlost za *ostatak Izraela
koji iščekuje i pipkajući hoda u noćnoj tmini (Iz 8,22 9,1). No još uvijek se nada (usp. Iz
60,1).
3. U noći ku'snje. Mudraci i psalmisti su prenijeli na život pojedinca ono
iskustvoBožjeg suda koje se odigrava u noći i snagom noći. Ako ostvaruješ *pravednost,
»tad će sinut poput zore tvoja svjetlost« (Iz 58, 8; Ps 112,4). Job proklinje dan svoga ro-
đenja: volio bi ostati pokopan u noći majčine utrobe (Job 3,310). Ali psalmist se usred
noći okreće na svom ležaju i zaziva Gospodina: noć pripada Bogu (Ps 74,16); stoga
on može od nje izbaviti čovjeka, kao nekoć u vrijeme Izlaska (Ps 63,7; 77,3; 119,55).
»Dušom svojom žudim tebe noću . . . Jer kad se na zemlji pojave tvoji sudovi .
. .« (Iz 26,9; usp. Ps 42,2). Nadovezujući se na taj zaziv spasa kao ^oslobođenje od
noćne kušnje, apokalipse opisuju *uskrsnuće kao buđenje oda *sna smrti (Iz 26,19;
Dn 12,2), kao povratak k svjetlosti nakon uranjanja u mrklu noć Šeola.
4,
Psalmist je govorio Bogu: »Ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan« (Ps 139, 12).
Ta se riječ imala čudesno ispuniti, kaa *novo *stvaranje što ga je proveo Onaj koji reče:
»Neka iz tame zasvijetli svjetlo!« (2
Kor 4,6): s Kristovim *Uskrsnućem Dan je zasvijetlio iz noći, zauvijek.
1. Uskrsna noć i uskrsni dan. Dok je bilo dana, Isus je zračio svjetlost svojih djela (Iv
9,4). Kad je došao *Čas, on se predaje zasjedama noći (11,10), one noći u koju je
utonuo izdajnik Juda (13,30), u kojoj će se učenici *sablazniti (Mt 26,31//): on se htio
suprotstaviti tom »času i vlasti tame« (Lk 22,53). Uspomenu na to zauvijek čuva
prvotna liturgija: u noć »u koju bijaše predan«, Isus je ustanovio Euharistiju (l Kor
11,23). A sam dan njegove smrti postade tama po svoj zemlji (27,45/7; usp. Dj 2,20 ^
JI 3,4).
Ali »u svanuće prvog dana sedmice« prosu se bljesak anđela (Mt 28,3), navješćujući
pobjedu života i svjetlosti nad tminom smrti. Učenici su već znali za tu zoru kad im se
Isus pridružio, hodajući po uzburkanim valovima, »za četvrte noćne straže« (Mt 14,
25/7). Noć izbavljenja, koju će apostoli opet doživjeti kad budu usred noći čudesno oslo-
bođeni iz zatvora (Dj 5,19; 12,6 si; 16,25 si). Noć svjetlosti za Pavla čije oči tonu u tamu,
da bi se probudile u blještavoj *svjetlosti vjere (Dj 9,3.8.18).
2. »Ne pripadamo više noći« (l Sol 5,5). Odsad vjernikov život dobiva značenje u
odnosu prema Uskrsnom danu koji nikad ne zalazi. Taj dan sja u dnu njegova srca: on je
'Dijete dana' (n.mj.; usp. Ef 5,8) otkad je Krist, ustavši od mrtvih, zasjao nad njime (Ef
5,14). On je »istrgnut iz vlasti tame« (Kol 1,13), on više nije »zamračen u svom
razumu« (Ef 4,18), već na njegovu licu odsijeva sama Kristova * slava (2 Kor
3,18). Da bi *bdio protiv velikog Kneza tmina (Ef 6,12), mora *obući Krista i uzeti
na sebe njegovo oružje svjetlosti, odbaciti »*djela tame« (Rim 13,12 si; l Iv 2,8
si). Za njega više nema noći, njegova je noć sjajna kao dan.
3. Dan usred noći. Budući da je kršćanin izveden »iz tame u divno svjetlo« (Dj 26,18;'
l Pt 2,9), njega ne može zateći
*Dan Gospodnji koji dolazi kao kradljivac noću (l Sol 5,2.4). Zasad se on, dakako, još
nalazi »u noći«, ali ta je noć »poodmakla« i blizu je Dan koji će je dokrajčiti (Rim 13,12).
Ako se ne želi »spotaknuti po planinama mračnim [noćnim]« (Jr 13,16), u onoj noći »kad
nitko ne može raditi« (Iv 9,4), on mora poslušati Kristov poziv da postane »sin svjetla«
(12,36).
On zajedno s Petrom, koji je bio prosvijetljen one noći kad se prema Luki Krist
*preobrazio (Lk 9,32.37), u *Pismima nalazi svjetlost poput *svijeće zapaljene na
tamnom mjestu, sve dok ne probije dan i pomoli se Danica u njegovu srcu (2 Pt l, 19).
Isus nije objavio točan Čas tog Dana koji dolazi (Mk 13,35), ipak je »onaj Dan« isto što i
»ona noć« (Lk 17,31.34). Kristzaručnik doći će usred noći (Mt 25,6); poput mudrih
djevica sa zapaljenim svijećama Zaručnica veli: »Ja spavam, ali srce moje bdi« (Pj 5,2).
U svom očekivanju ona se trudi da na nj misli dan i noć, poput Bića (Otk 4,8) i nebeskih
izabranika (7,15) koji, dan i noć, pjevaju Bogu hvalu. U tom istom duhu apostol radi
danju i noću (l Sol 2,9; 2 Sol 3,8), potiče (Dj 20,31) i moli (l Sol 3,10). Tako Kristovi
sluge već na zemlji na neki način unaprijed uživaju onaj beskrajni dan kad »neće više biti
noći« (Otk 21,25; 22,5). RF i XLD

NOV
Za predodžbu novine, novosti, u grčkome postoje dva različita Izraza: neos, nov u vre-
menu, svjež, mlad (odatle i značenje u smislu nezrelosti); kainos, nov u svojoj naravi,
dakle kvalitativno bolji. Obje riječi Biblija primjenjuje na stvarnosti spasenja: prva na-
glašava obilježje njihove sadašnje prisutnosti u odnosu na prošlost; druga mnogo češća,
opisuje te stvarnosti kao posve druge,
čudesne, božanske stvarnosti, jer čovjek i zemlja stare poput ruha (Sir 14,17; Iz 50,9;
51,6), dok u Bogu ništa nije propadljivo, sve je novo.
I. NOVINA I SVETOST
Budući da svekoliko stvorenje pripada Bogu, nove, uporabom još neprofanirane stvari
jesu svete: *prvine plodova l novorođene! pridržani su Bogu (Pnz 26,111; Izl 13,11 si);
za neke *žrtve upotrebljavaju se životinje koje još nisu nosile jaram (Br 19,2; Pnz 21,3);
*kovčeg se mora prevoziti novim kolima u koja su upregnute životinje koje još nisu
radile (l Sam 6,7; 2 Sam 6,3); a da naznači kako će očistiti nezdrave vode, Ilija se služi
novom posudom punom soli (2 Kr 2,20). Isto počitanje prema svetome razlog je da Isusa
pokapaju u novi grob, »u koji još nitko ne bijaše položen« (Mt 27,60; Iv 19,41).
II. OČEKIVANJE NOVIH VREMENA
Izraelci se dive sezonskom obnavljanju stvorenja i pripisuju ga Božjem dahu (Ps 104,30).
Oni isto tako očekuju sveopću ponovu u mesijanskim i eshatološkim *vremenima.
1. Novi Izlazak. Knjiga utjehe suprotstavlja nekadašnjim čudesima ona što će se zbiti o
povratku iz *izgnanstva (Iz 42,9); čudesa izlaska iz Egipta bit će nadmašena čudesima
novog *Izlaska: Bog će »učiniti nešto novo . . . put će napraviti u pustinji, a staze u
pustoši« (43,19). Ovim će čudesima Jahve vratiti Izrael u Palestinu (40,3 si) da ondje
objavi svoju slavu i onda uspostavi svoje vrhovništvo nad svim narodima (45,1417.2025).
Ova veličanstvena obećanja treba slaviti novom pjesmom (42,10; Ps 149,1), koju mora
povesti sva zemlja (Ps 96,1). Zbog moći što je Bog razvija treba mesijanski *spas
smatrati novim *stvaranjem (Iz 41,20; 45,8; 48,6 si); Osloboditelj je Izraela njihov
Stvoritelj (43,1.15; 54,5),
Prvi i Posljednji (41,4; 44,6; 48,12). Palestina budućnosti bit će poput Edena (51,3; Ez
36,35), proroci ga opisuju u bojama *raja (Iz 11,69; 65,25; Ez 47,712). Poslije izgnanstva
javlja se čak i nada u »nova nebesa i novu zemlju« (Iz 65,17; 66,22).
3. Novi savez. Mnoge velike stvarnosti staroga Saveza poprimaju vrijednost *pralika i
navješćuju da će u vremenima koja imaju doći *Savez biti ponovljen i usavršen. Proroci
očekuju novoga *Davida (Ez 34,23 si), novi *Hram (4043), novu Svetu *zemlju
(47,1348,29), novi * Jeruzalem kome će značajka biti vječna ljubav Jahvina (Iz 54,1117)
i Jahvina *prisutnost usred naroda (Ez 48,35). Sion će se zvati novim *imenom (Iz 62,2;
65,15): neće se više zvati »Ostavljena« već »Udata« (Iz 62,4). Jahve i Izrael obnovit će
svoje veze ljubavi (54,410); 'Jahve stvori nešto novo na zemlji: 2ena [Izrael] će tražiti
Muža [Jahvu]' (Jr 31,22). Taj će savez biti vječan (Iz 55,3; 61,8).
Ali to će istodobno biti novi savez (Jr 31,3134), različit od sinajskoga: značajke će mu
biti očišćenje od grijeha i pounutarnjenje *Zakona (Ez 36,26 si). Takav će savez biti
moguć zato što će Bog čovjeku dati novo *srce i nov *duh (11,19; 18,31; 36, 26).
Konačno, sve stvari ponovljuje božanska *Mudrost; ona se širi u svetim *dušama da ih
učini Božjim prijateljima (Mudr 7,27).
'• *i •34
III. NOVT MESIJANSKI SAVEZ " *
?''
1. Novo naučavanje. Već u početku Isusova propovijedanja slušaoci su zapanjeni
novinom njegova *naučavanja (Mk 1,27); on dolazi da dopuni *Zakon i *proroke (Mt
5,17); nauku starih suprotstavlja svojoj nauci (Mt 5,2148), kao rabljenu *odjeću novoj
tkanini, kao stare mjehove novom *vinu (neos, Mt 9,16 si//). Srž se Zakona ne gubi, ali
on se mora obnoviti ''evanđeoskim usavršenjima i novim duhom *KraIjevstva; učenici su
kao domaćin »koji iz svoje riznice vadi novo i staro« (Mt 13,52).
Zapovijed je ljubavi istodobno stara i nova (l Iv 2,7 si; 2 Iv 5): stara je, ne zato što je
formulirana u Zakonu (Lev 19,18), već zato što je vjernici posjeduju od svog obraćenja.
Isus ju je nazvao »svojom zapovijedi« (Iv 15,12): zato je to nova zapovijed (13,34), jer ta
ljubav odsad mora nasljedovati Kristovu ljubav, koja se za nas predala (13,1.34; 15,12 si)
i u kojoj se objavila Očeva *ljubav (3,16; l Iv 4,9); to je ljubav medu *braćom, udio u
ljubavi *zajedništva Oca i Sina (Iv 15,9 si; 17,26; l Iv 4,16).
2. Novi savez. Na Posljednjoj večeri Isus izjavljuje: 'Ova je čaša novi savez u mojoj
krvi koja se za vas prolijeva' (Lk 22,20/7; l Kor 11,25). Već je sinajski savez bio za-
pečaćen krvlju žrtvenih životinja (Izl 24, 38). Novi savez upotpunjuje i
usavršava stari (Heb 8,110,18) i zapečaćen je na *Križu *krvlju Isusa, savršene
žrtve savršenog Velikog svećenika, *posrednika novog saveza (Heb 9,15; 12,24).
Oprost grijeha, Što su ga proroci navješćivali ostvaren je u Kristovoj žrtvi (Heb
10,1118). Krv novog saveza daje se u *Euharistiji; ali i samo euharistijsko vino
jest tek anticipacija novog vina koje će se piti u nebu na eshatoloskoj gozbi (Mt 26,29//).
Druga je značajka novog saveza, pripravljena u starom savezu (zakon upisan u srce Pnz
30,14), u tome što on nije zapisan na kamene ploče već u *srca od mesa [*piit] (2 Kor
3,3; usp. Jr 31,33; Ez 36,26 si). Pavao naglašava tu opreku: Mojsijev je *zakon »stari
Savez« (2 Kor 3,14); taj suprotstavlja zakon što ubija *Duhu koji oživIjuje (3,6), starinu
slova zakona novini *Duha (Kim 7,6). Novi savez jest savez Duha. Oni koje prožme Duh
govorit će novim *jezicima (Mk 16,17; Dj 2,4), tj. nebeskim jezikom koji će im Duh
udahnuti.
3. Novi čovjek. Svekoliko djelo *spasenja jest velika obnova. Ali novo stvorenje o ko-
me su govorili proroci pobliže se određuje: to je u prvom redu obnova *čovjeka, a kroza
nj će se obnoviti sav svijet.
23 RBT
a) Krist, novi Adam daje život svima (l Kor 15,22.4449). Po *Adamu, glavi palog
čovječanstva, stari je čovjek bio *rob grijeha (Rim 6,6.17; Ef 4,22); novi Čovjek po-
slije otkupljenja jest čovječanstvo obnovljeno u Kristu. Krist je u vlastitom tijelu učinio
pogane i Židove jednim, *novim čovjekom (Ef 2,15). Poput Adama, taj je novi čovjek
nanovo stvoren u ^pravednosti i *svetosti *istine (Ef 4,24). Odsad svi su jedno u
Kristu (Kol 3,11).
b) Po svom preporodu može se i svaki kršćanin nazivati 'Božjim djelom' (Ef 2,10).
»Ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo« (2 Kor
5,17; Gal 6,15). Ponovno *rođenje zbiva se *krstom (Iv 3,5; Tit 3,5), ali i *Riječju istine
(Jak 1,18; l Pt 1,23), tj. *vjerom, koja je dar Duha (Iv 3,5; l Iv 5,1.4).
Pavao nadasve govori o obnovi u vezi s progresivnim posvećivanjem vjernika: »Naš se
nutarnji čovjek obnavlja iz dana u dan« (2 Kor 4,16). Krštenl se moraju očistiti od staroga
kvasca da bi bili svježe i novo tijesto (neos, l Kor 5,7), moraju svući staroga čovjeka i
obući novoga (Kol 3,10; Ef 4,22 si) te živjeti novim *životom (Rim 6,4). *Primjer što ga
treba nasljedovati jest Krist, *slika Božja (Rim 8,29; 2 Kor 3,18; 4,4; Kol 1,15). Obnoviti
u nama Stvoritelje™ sliku (Kol 3,10; Post 1,27) znači isto Što i obući Krista (Rim 13,14).
Taj je preobražaj prije svega djelo Duha (Rim 7,6; 8,116; Gal 5,1625). Za spasenje je
potrebna ne samo kupelj preporođenja već i *rođenje po Duhu (Iv 3,5.8), obnoviteljsko
djelo Duha (Tit 3,5). Sredstvo te obnove jest *mlijeko riječi Božje (l Pt 2,2), istina koja u
nama izvodi pravednost i svetost (Ef 4,24), vjera (Gal 5,5 si). Tako se vjernik upućuje
prema *spoznaji koja u njemu postupno obnavlja sliku onoga koji ga je stvorio (Kol
3,10).
c) Preko kršćanina se djelo obnove mora proširiti na savkollk svijet. Krist je *pomirk> s
Bogom sve stvari (Kol 1,20; Ef 1,10);
svekoliko *stvorenje očekuje *otkupljenje (Rtm 8,1923). Ali ta sveopća uspostava
ostvarit će se tek na svršetku vremena, u »novim nebesima i novoj zemlji, gdje prebiva
pravednost (2 Pt 3,13).
IV. NOVI JERUZALEM
Svojim *U2ašašćem Krist je u svojoj osobi otvorio nov i živ put, koji omogućuje pristup
u svetište neba (Heb 10,9 si). Tu završnu fazu eshatološke obnove opisuje Otkrivenje.
Božji Grad jest »novi ^Jeruzalem« (Otk 3, 12; 21,2), ispunjen Božjom *prisutnošcu (Ez
48,35). Okićen kao *zaručnica, *Boravište Boga s ljudima, on je vrhunsko ostvarenje
Saveza: »Bog će stanovati s njima« (Otk 21,3). Svekoliko će stvorenje učestvovati u
tome, jer sada nastaju »novo nebo i nova *zemlja, jer su iščezli prvo nebo i prva zemlja«
(21,1).
Tu se opet javljaju veliki proročki tekstovi o budućoj ponovi, prepuni smisla. Kao nekoć
Hebreji na povtatku iz izgnanstva (Iz 42,10), tako starci i izabranici otpočinju novu
pjesrou u slavu najzad ostvarenog otkupljenja (Otk 5,9; 14,3). Kao i stanovnici mesijan-
skog Siona (Iz 62,2; 65,15), tako i pobjednici kršćani dobivaju »bijel kamen i na kamenu
napisano novo *ime« (Otk 2,17); to
će ime sad imati specifično kršćansko obilježje: bit će to Božje Ime (3,12), ime
*Janjetovo i Očevo, koje će izabranici nositi na svojim čelima (14,1; 22,3 si), kao znak
svoje pripadnosti Bogu i Kristu. Otkrivenje se završuje posljednjim viđenjem u kome
Bog obznanjuje: »Evo, sve činim novo... Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak« (21,5
si). Ta posljednja stranica objave kaže savršeno jasno: temelj svake novine jest *Bog
sam.
Veliko djelo obnove stvorova jest djelo spasenja Što ga je izveo Krist: »Krist je donio
svaku novost donijevši sama sebe« (sv. Irenej); tako nas za Uskrsnog tjedna, kada se
svetkuje otkupljenje, Crkva poziva na molitvu, da bismo »očišćeni od svake starine mogli
postati novi stvorovi«. IdlP