119.

ZVANJE, Božji poziv

SADRŽAJ:
Uvod
1. Put Franjina zvanja
2. "Božje nadahnuće" u zvanju
3. Dar braće pozvane u isto zvanje 4. Prozelitizam
Zaključak.

UVOD

Pojam zvanja ne nalazi se nijednom u osobnim spisima sv. Franje. Međutim, nalazi u veoma točnom
obliku u Oporuci sv. Klare, ali samo u prvom dijelu, i to baš u onom dijelu koji kritika stavlja u sumnju. O
"tvome zvanju" govori i drugo Klarino pismo Agnezi Praškoj (2PA 17:2878). Isto treba kazati o glagolu vocare
(zvati, pozvati) u prihvaćanju božanskog poziva, uz izuzetak jednog teksta NPr s kojim ćemo se pozabaviti.
Osim posebnih nijansi Franjina iskustva u otkrivanju Božje volje o njemu, moramo na umu imati da ne
samo teologija, nego ni duhovna knjiženost onoga vremena nije često upotrebljavala pojmove vocare i vocatio u
biblijskom smislu, koji su danas tako općeniti kada se govori o zvanjima u Crkvi. Skolatici, konkretno sv. Toma
i sv. Bonaventura raspravljaju o temi božanskog "poziva" isključivo u odnosu na predestinaciju i opravdanje,
prema poznatom tekstu sv. Pavla (Rim 8,28-30). U monastičkom riječniku, koji je prešao u FI taj pojam je bio
često primjenjivan na smrt slugu Božjih.
U Celanovom životopisu sv. Franje, Vita prima, pojam nalazimo samo jedamput, uzet gotovo u
današnjem skislu. Govori o zagonetnom jeziku kojim se služio mladi Franjo u razgovoru sa svojim drugovima u
danima svog obraćenja, te dodaje: "Nužno se moralo posvema očitovati evanđeosko zvanje na onome, koji je
imao biti službenik Evanđelja u vjeri i istini" (1Čel 7:331).
Postoji jedan biblijski tekst koji se sve više upotrebljavao što se razvoj Reda upornije pozivao na ideal
osnivača: "Promatrajte, braćo, sebe koji ste pozvani! (1Kor 1,26), koji je često povezan s drugim tekstom:
"Živite dostojno poziva kojim ste pozvani" (Ef 4,1). Nalazimo ga u Savezu sv. Franje s gospođom
Siromaštinom, a izgovara ga gospođa Siromaština (SvS 40:1998), zatim u TD u Franjinim ustima (TD 36:1440).
Kad bi naslov IX. poglavlja ovog djelca bio izvoran, tada bi to bio prvi primjer modernog shvaćanja pojma
vocatio (zvanje, poziv): "Poziv brata Silvestra" (TD 30:1432). Također u istom smislu, ali u svezi s prvom
skupinom braće, Legenda trojice drugova stavlja u Franjina usta, u času kad napuštaju samotište Rivotorto, ove
riječi: "Znam, braćo, da nas Bog nije pozvao da magarcu pripravljamo prenočište, ani zato da nas pohađaju ljudi,
nego da ljudima tu i tamo propovijedamo... Mi se u prvom redu moramo baviti molitvom i zahvaljivanjem" (TD
55:1464). Govoreći o Siromašnim gospođama Celanov Drugi životopis, Vita secunda izvještava kako je Franjo,
osjećajući se odgovornim za njihovo zvanje, rekao: "Ne bi zaista bila nikakva nepravda da nisu pozvane, a ne
brinuti se za pozvane najveća je okrutnost" (2Čel 205:794).
Sv. Bonaventura u svom posebnom gledanju na Franjin život vidi kako ga je Bog "predusreo"
posebnom milošću, da je "posuda izabrana, određena" za eshatološko poslanje, po posebnoj "odluci" ili
"posebnoj povlastici Božjoj" (LM Proslov:1020-1022; I,1-3:1027-1031; III,5:1056; XV,1:1246; Lm I,1:1330;
II,8:1346; III,4:1351). U žitopisnim izvorima se često predstavlja Franju, a i njegov Red, kao "poslan od Boga"
da izvrši poslanje u svijetu (1Čel 35:381; 89:474; 2Čel 146:730; 155:739; LM II,5:1044; IV,2:1066).
Pojam poziv-odabranje, tako čest kod sv. Pavla, često se javlja bilo u smislu Božjeg odabranja (1Čel
121:531; TD 21 i sl.:1422 i sl.; SvS 14:1972; 20:1978), bilo kao aktivno odabranje pozvane osobe; Franjo je
predstavljen kako odabire put koji je Bog zacrtao (1Čel 35:381; 2Čel 74:662; 156:740; LM VII,6:1125;
XII,1:1204). Ali biblijski izraz u kojem su oba pojma zajedno - poziv i odabranje (2Pt 1,10) - dolazi samo
jednom u prvom dijelu Oporuke sv. Klare, možda kasnije dodanom.
Peruđinskom legendom i Drugim životopisom Tome Celanskog utire si put riječ i pojam zvanja, ne kao
pojedinačnog Božjeg poziva, nego više kao stalna obaveza, to jest kao "način života". To vidimo u naslovu
drugog poglavlja: "Viđenje vlastitog poziva što ga je vidio u svijetu" (2Čel 5:585) i na drugim mjestima (2Čel
15:601; 74:662; 145:729; 148:732; 158:742). I u tom se smislu ponavljaju pojmovi "zavjetovanje i zvanje" (2Čel
18:604; 64:650; 82:669; 178:764: 185:771; 208;797; 221:817; LP 75 i sl.:1629; SvS 65:2024).
Treba zabilježiti da obaveza "života i pravila", stalno izražavana u Franjinim spisima s glagolom
promittere (obećati), u Klarinom se Pravilu i Oporuci izriče s više monastičkim izrazima profiteri (zavjetovati) i
professio (zavjetovanje). Nakon ovih objašnjenja semantičke vrsti, evo i istaknutijih tekstova koji se tiču zvanja
u ukupnosti FI.
Zvanje u zakonodavnim tekstovima:
 "Ako bi tko po Božjem nadahnuću htio prigrliti ovaj život i došao našoj braći, neka ga dobrostivo
prime. Bude li odlučan prigrliti naš život... neka ga što prije mognu predstav svome ministru. Ministar pak neka
ga dobrostivo primi i neka mu pomno izloži način našega života" (NPr 2,1-3:5; usp. PPr 2,2:77).
"Bilo koji brat koji htjedne ići među Saracene i druge nevjernike, neka pođe s dopuštenjem svoga
ministra i sluge. A ministar neka im dade dopuštenje ako vidi da su sposobni za poslanje; morat će, naime,
Gospodinu polagati račun bude li u ovome ili u drugim stvarima postupao nerazborito" (NPr l6,3-5:42; PPr
12,2:107).
"Ako bi koja po Božjem nadahnuću došla k nama i htjela prigrliti ovaj život, opatica je dužna zatražiti
pristanak sviju sestara. Pristane li većina, može je primiti s odobrenjem gospodina kardinala, našega
pokrovitelja..., neka joj se pomno prikaže način našega života" (PKl 2,1-7:2754-2756).
Franjino zvanje:
"Gospodin je dao meni, bratu Franji, da ovako započnemo činiti pokoru: dok bijah u grijesima bilo mi
je odveć odurno gledati gubavce; i sam Gospodin me dovede među njih i bijah milosrdan prema njima. I dok se
vraćah od njih, ono što mi se činjaše odurnim pretvori mi se u duševnu i tjelesnu slast; i malo nakon toga
napustih svijet... I kad mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije kazivao što moram činiti, nego mi je sam
Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja. I to u malo riječi i jednostavno dadoh napisati i
gospodin papa mi potvrdi" (OR 1-4:110; 16-18:116; usp. 1Čel 17:348).
Put njegova zvanja:
Zarobljeništvo u Perugi (2Čel 4:584; TD 4:1398). Bolest i početak promjene (1Čel 3 i sl.:323 i sl.). San
u Spoletu (1Čel 5:326; 2Čel 6:587; TD 5 i sl.:1399 i sl.). Ljubav prema siromasima (1Čel 17:348; 2Čel 8:589;
TD 8:1403 i sl.). Traženje samoće (1Čel 6:328; 2Čel 9:591; TD 10-12:1407 i sl.). Snažna unutarnja borba (1Čel
6:329; 2Čel 9:591; TD 11:1407 i sl.). Najljepša zaručnica (1Čel 7:1402; 13:1410). Zagrljaj s gubavcem i služenje
gubavcima (1Čel 17:348; 2Čel 9:592; TD 11:1407 i sl.). Raspeti mu progovora u Sv. Damjanu (MK:276; 2Čel
3:593; 3Čel 13:1411). Prodaje konja i tkaninu. Zadržavanje kod Sv. Damjana (1Čel 8:332-335; 2Čel 10:593; TD
16:1415 i sl.). Odreknuće pred biskupom (1Čel 15:344; 2Čel 12:597; TD 19:1419). Popravljanje crkava (1Čel
18:350; 21:354 i sl.; 2Čel 11:395; 13:599; TD 21:1420; 32:1435). Otkriće evanđeoskog poziva (1Čel 22:356; TD
25:1427).
Zvanje prvih drugova:
1Čel 24 i sl.:360 i sl.; 31:371; 2Čel 15:601; TD 27-32:1430-1435.
Zvanje Klare i njezinih susestara:
"Budući da ste po božanskom nadahnuću postale kćerima i službenicama vrhovnoga svevišnjega Kralja
nebeskoga Oca i zaručile se s Duhom Svetim odabirući da živite prema savršenosti svetog Evanđelja..." (Način
života:139).
"Čujte, sirotice, pozvane od Gospoda,
koje se sa mnogih strana svijeta skupiste:
žvite uvijek u istini
da u posluhu umrete..."
(Pjesma utješnica Siromašnim gospođama: 2239 i sl.).
"Pošto se svevišnji nebeski Otac svojom milošću udostojao prosvijetliti moje srce da po primjeru i
nauci blaženog našeg oca Franje činim pokoru, malo iza njegova obraćenja sam mu zajedno sa svojim sestrama
dragovoljno obećala poslušnost" (PKl 6,1:2787; usp. OKl 24-26:2831).
Usp. 1Čel 18-20:350-353; 2Čel204 i sl.:793 i sl.; TD 24:1426; Proc 12,2:3086; 13,1:3094; 17,3:3125;
18,2:3132; 4Čel 5-9:3162-3173.
Dobročinstvo zvanja:
"Među ostalim dobročinstvima koja smo od svog darovatelja, Oca milosrđa, primile i danomice
primamo, dužne smo zato njemu preslavnome sve više zahvaljivati. Veliko je naše zvanje, a što je ono savršenije
i veće to mu više dugujemo. Zato kaže apostol: 'Upoznaj svoje zvanje!' (usp. 1Kor 1,26)... Poradi obilja svoga
milosrđa i ljubavi prema nama Bog se udostojao to reći po svom svecu. Ali preblaženi otac nije to prorekao
samo o nama nego i o drugima koje će doći po svetom zvanju kojim nas je Gospodin pozvao" (OKl 2-4:2823;
16:2828 i sl.).
Smisao evanđeoskog poziva:
NPr 1,1-6:4; PPr 1,1:75; 12,5:109; OR 16-18:116; PKl 1,1 i sl.:2750; 12,13:2820; 1Čel 22:356; 32-
33:372-376; 35:379-381; 2Čel 15:601; TD 25:1427; 29:1431; 35 i sl.:1438-1440; 46-52:1445-1461; LP 66 i
sl.:1616; 114:1673.

1. PUT FRANJINA ZVANJA

Kad se Franjo u svojoj svijesti, izrečenoj u Oporuci, vraća u prošlost, svoj osobni poziv poistovjećuje s
obraćenjem. To je pokornički put koji ga dovodi do posvemašnjeg otkrića nasljedovanja Isusa Krista i do života
po Evanđelju.
 Takva provala milosrđa Božjeg nije se dogodila odjednom; prethodila joj je priprava, koja je također
bila Božja milost. Prva dionica je bila otkriće brata čovjeka, najprije u potrebitome, a zatim u gubavcu. Izleda da
nam je Legenda trojice drugova, bolje od drugih životopisnih izvora, prenijela taj postupni odgovor na znakove
Božjeg traženja. "Zato je otada rado, kad bi se namjerio na siromahe, obilno dijelio milostinju" (TD 3:1397).
Nakon sna u Spoletu koji mu je "promijenio srce", nije se više zadovoljavao da pomaže siromahe: "izišao bi da
ih vidi ili da sasluša pne kojima je potrebna milostinja" (TD 8 i sl.:1403 i sl.). Još jedan korak naprijed: htio je
"za ljubav Božju prositi milostinju" (TD 10:1405). I to je učinio prigodom jednog hodočašća u Rim.
Ali odlučno iskustvo, koje je značilo pobjedu milosti, kao što to sam tvrdi u OR, bilo je ono s
gubavcima: "Gospodin je dao meni, bratu Franji, da ovako započnem činiti pokoru...". Najprije se dogodio susret
s gubavcem kad je jednog dana jašio asiškom ravnicom: "Otada je počeo sve više prezirati samoga sebe, dok nije
uz pomoć Božje milosti prispio do potpune pobjede nad samim sobom" (TD 11:1407). Nakon nekoliko dana želi
ponoviti iskustvo te odlazi potražiti gubavce u bolnici za gubavce. "Nakon posjeta gubavcima Franjo se
izmijenio" (TD 12:1409).
Tražio je samoću i predavao se molitvi. To je bio čas snažnog unutarnjeg napora koji je bio prirodan za
posvemašnji zaokret u životu: "U spilji je pobožno molio da bi mu Bog pokazao put kojim će ići. Podnosio je
vrlo veliki nemir i tjeskobu duše. Nije mogao mirovati, dok nije proveo u djelo što je u duši zamislio... Iznutra je
plamtio božanskim ognjem, a žar srca nije mogao sakriti izvana" (TD 12:1409; usp. 1Čel 6:329).
Druga dionica biješe otkriće brata Krista. On mu se već objavio u siromahu, patniku. Moleći u crkvici
sv. Damjana otkrio je put: "siromašnog i raspetog Krista". Od njega je dobio točno određenu zapovijed, koju je
odlučio izvršiti viteškom brzinom. Potom slijede tragični dani raskida s Petrom Bernardoneom i javnog
odreknuća pred biskupom. Osjetio se slobodnim / SLOBODA/, neizmjerno slobodnim te je otišao "pjevajući
pohvale Bogu", prepuna srca radosti koja se prelijevala na van.
Trebale su proći još tri godine pokorničkog čekanja. Franjo, kojeg su svi smatrali "budalom", daje se na
popravak crkvi. Sve dok nije, jednoga jutra godine 1208. (ili 1209.), vjerojatno na blagdan jednog od evađeliste,
kod čitanja Evanđelja o "slanju apostola da idu propovijedati", konačno otkrio Božji plan o sebi. "Odmah je u
Duhu Božjem uskliknuo: 'Ovo je ono što hoću! Ovo je ono što tražim! Ovo želim cijelim srcem izvršavati!"
(1Čel 22:356). Došao je do punog i plodnog smisla svog zvanja: slijediti Gospodina Isusa Krista na način svetog
Evanđelja. Otada će Evanđelje biti sve u njegovu životu.

2. "BOŽJE NADAHNUĆE" U ZVANJU

Franjo je kroz čitav svoj život bio uvjeren da ga, sve od početka njegova obraćenje, pokreće djelovanje
Duha Svetoga. Sve je Gospodnji dar / MILOST/ i njegova inicijativa: "Gospodin je dao meni, bratu Franji",
"Gospodin me dovede među gubavce", "Gospodin mi dade toliku vjeru", "Gospodin mi je dao braću", "sam
Svevišnji mi je objavio da moram živjeti...", "Gospodin mi je dao da jednostavno i čisto govorim i napišem ovo
Pravilo", sve su to izrazi koji slijede jedan nakon drugoga u Oporuci sa svijesnom namjerom.
Ako je Svevišnji imao svu inicijativu kad je Franjo "napustio svijet", ta inicijativa nije bila otsutna u
njegovu zvanju osnivača: "I kad mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije kazivao što moram činiti, nego mi je
sam Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja" (OR 16:116).
Ta svijest, zajednička svim velikim obraćenicima počevši od sv. Pavla, upotpunjuje se spremnim i
velikodušnim odgovorom, također darom Božjim, i neutaživom želom da se upozna božanska volja. U
spoletskom snu Franjo nepoznatom glasu odgovara: "Što hoćeš da učinim, Gospodine?" (TD 6:1401 - Možda se
samo radi o hagiografskoj tipizaciji Dj 22,10.). Kad se ujutro probudio uzjahao je konja i veoma se žurno vratio
u Asiz, sav veseo i radostan. I čekao je "očitovanje volje Gospodinove koji mu je to rekao i time ga uputio da
razmišlja o vlastitom spasenju. Sad mu se srce već izmijenilo... Samo se u svemu želio posve uskladiti s voljom
Božjom" (TD 6:1401; usp. 1Čel 6:329; 2Čel 6:586). Nije drugačiji ni sadržaj njegove Molitve pred Raspetim
(FI:276). I bit će to uvijek za njega najtočniji izričaj vjernosti zvanju: "A sada pošto smo ostavili svijet, ništa
nam drugo ne preostaje činiti nego da slijedimo volju Gospodinovu i da se njemu svidimo" (NPr 22,9:57).
Besplatnost poziva poprima kod Franje veoma poseban oblik koji je u skladu s njegovom vjerom u
djelovanje Duha Svetoga u njemu i drugima: Božje nadahnuće. Nije to nešto nova. Od početaka posvećenog
života redovničko je zvanje bilo smatrano pozivom Duha Svetoga, učinkom "božanskog nadanuća". To se vidi
kod sv. Antuna opata, Kasijanovih Konferencija, Ivana Klimaka, sv. Grgura, sv. Bernarda. I sv. Toma pristaje na
prvenstvenu ulogu Duha Svetog u Božjem pozivu na redovnički život (01).
Izraz se pojavljuje dva puta u Nepotvrđenom pravilu, najprije da bi se označilo zvanje onoga koji teži
za životom Manje braće, a zatim kada govori posebnom zvanju onih koji "idu među Saracene i ostale
nevjernike" (NPr 2,1:5; 12,2:42. - U kritičkom izdanju djela sv. Franje, na ovom mjestu tog izraza nema.
Primjedba prevodioca.). Taj je izraz neobjašnjivo izostavlje u 2. pogl. Potvrđenog pravila, ali je sačuvan u
poglavlju koje govori o misionarskom zvanju (PPr 2,3:77; 12,2:107). Možda je to zbog kakvog prigovora
papinske kancelarije.
 Ali je zanimljivo da se božansko nadahnuće opet javlja u Pravilu sv. Klare. To je tim značajnije što se
zna da je tekst kojeg je imala u ruci bio Potvrđeno pravilo (PKl 2,1:2754). Radi se, naime, o pojmu koji je bio
posebno drag "biljčici sv. Franje". Poštivani otac ga je izrekao u Načinu života koji je dao njoj i susestrama na
početko evanđeoske avanture u Sv. Damjanu: "Budući da ste po božanskom nadahnuću postale kćerima i
službenicama svevišnjeg Kralja..." Način života 1:139; PKl 6,1-3:2787-2788). Sama Klara, kad piše sv. Agnezi
Praškoj, kaže: "... ne vjerujući nikomu niti pristajući uz ikoga koji bi te htio odvratiti od ove odluke, koji bi ti na
put htio staviti kamen spoticanja, da ne bi izvršila svoje zavjete Svevišnjemu u onom savršenstvu na koje te je
Duh Gospodnji pozvao" (2PA 14:2876).
Sv. Bonaventura, makar je imao pred sobom tekst PPr, i dalje među retcima čita umetak NPr kad
tumači: "Ideal života ovoga Reda nitko nije nametnuo, nego ga je nadahnuo onaj o kome se kaže: 'Nitko ne može
sebi prigrabiti ništa što mu nije dano s neba' (Iv 3,27) (02). A u Legenda Maior (LM), opširnijem životopisu sv.
Franje, to svoje uvjerenje izriče u svezi sa zvanjem prvih drugova koje je "isti Duh pozvao" (LM III,4:1055).
To je terminologija koja se često javlja u životopisnim izvorima: kandidati se pridružuju skupini
"vođeni duhom Božjim", "pokrenuti Duhom", "privučeni od istog Duha". To vrijedi i za braću i za Siromašne
gospođe (1Čel 31:371; 2Čel 40:625; 191:677; 204:793; 4Čel 24:3204).
Treba napomenuti da se takvo nadahnuće ne smatra nametanjem Božjeg plana. Pozvani daje slobodan i
spontan odgovor nakon što ga je dodirnula " milost i volja Svevišnjega" (1Čel 56:419). U dva Pravila se govori o
osobnom "odabranju" (NPr 2,1:5; PPr 1-2:77); tako i u Načinu života za Siromašne gospođe, Pravilu sv. Klare, u
njenoj Oporuci i njezinim pismima sv. Agnezi (Način života 1:319; Pkl 2,1:2754; 1PA 6:2861). Treba istaći
Klarinu svijest da je potpuno slobodna kad se podložila poslušnosti sv. Franji: "malo iza njegova obraćenja sam
mu zajedno sa svojim sestrama dragovoljno obećala poslušnost" (PKl 6,1:2787; OKl 25-26:2831). Htjela je da
toga budu svijesne sve njezine sestre: "Uvijek smo se nanovo obvezivale našoj gospođi Siromaštini", "zato hoću
da slušaju svoju majku kao što svojevoljno obećale Gospodinu" (OKl 39:2838; 68:2849).

3. DAR BRAĆE POZVANE U ISTO ZVANJE

Malo vremena nakon što je otkrio svoje evanđeosko zvanje, Franjo je najednom, a da na to nije mislio,
postao osnivačem upravo zbog toga što je sada trebao ostvariti jedan život i priopćiti ga drugima. I prihvatio je
svakoga od drugova kao dar od Gospodina. To kaže u Oporuci: "Kad mi je Gospodin dao braću..." (OR 14:116).
Kad je već umirao izdiktirao je ove riječi: "Prvi brat koga mi je Bog dao bio je brat Bernardo" (LP 107:1664).
Istim izrazom se služi Klara u Oporuci: "... zajednno s nekolicinom sestara, koje mi je Gospodin dao..." (OKl
25:2831).
Logično je da je Franjo svakoga primao onakvog kakav je bio, jer je Bog bio taj koji ga je poslao, uz
jedini uvjet da dokaže izvornost svog poziva podlažući se iskreno vodstvu Duha. Inače bi ga odbija sa
suhoparnim: Odlazi! (usp. 2Čel 40:625; 75:663; LP 28:1575; 62:1612).
U pedagoškoj taktici starih Pustinjskih otaca, a također i prema benediktinskom Pravilu (pogl. 48),
kandidat je bio strogo odbijan, pustilo ga se da vani danima i noćima čeka podnoseći poruge i prezir. Nasuprot
tome, Franjo je svakog novopridošlog dočekivao zagrljajem. Za nega je to bila društvena i afektivna dopuna koju
mu je sam Bog slao. "A sveti se Franjo dolasku i obraćenju takva čovjeka silno obradovao zato, što se očitovalo
kako se Bog za nj brine i što mu je dao potrebna druga i vjerna prijatelja" (1Čel 24:361). FI naglašavaju radost
koju su doživljavali Franjo i njegovi prvi sljedbenici ka da bi netko "vođen Duhom Božjim", zamolio da se
pridruži njihovu društvu (1Čel 31:371; TD 27:1430; 32:1438). "Kad je blaženi Franjo počeo primati braću,
uvelike se radovao njihovu obraćenju, a i zato što mu je Gospodin dao dobru zajednicu" (LP 3:1547).
Stoga je u Nepotvrđenom pravilu zapovijedio da svakog novog brata braća dobrostivo prihvate i
predstave ministru, koji ga je morao dobrohotno primiti i ohrabriti te mu ljubazno "izloži način našega života"
(NPr 2,1-3:5). U monastičkoj tradiciji, naprotiv, pokušavalo se kandidata impresionirati stavljajući ga u
poteškoće i oporosti redovničkog života (03). Sv. Klara u svoje Pravilo stavlja isti propis kao i sv. Franjo: "Neka
joj se pomno prikaže način našega života" (PKl 2,7:2756), umjesto monastičkog koji se nalazio u prethodnim
Pravilima Hugolina i Inocenta IV. te u kasnijem Urnbana IV., koja su bila propisana Damjankama.
Ući da bi se postalo članom skupine znači dijeliti isto zvanje i isti život (NPr 2,1:5; PPr 1-2:77; 1Čel
24:360; 56:419; LM III,3:1053; TD 27:1430; LP 19:1566).
Štoviše, prema Franjinom naučavanju, čak i članovi i obitelji brata dionici su božanskog dara poziva i
bratstva. Svetac je rekao roditeljima i braći Ivana Jednostavnog: "Ovaj vaš sin želi služiti Bogu. Zbog toga se
nemojte žalostiti, nego se morate radovati. To vam neće biti na čast samo pred Bogom, nego će vam to i pred
svijetom biti na diku. Bit će to na korist duše i tijela sviju vas, jer će jedan od vaše krvi slaviti Boga, a sva će
naša braća biti i vaši sinovi i vaša braća" (LP 19:1566). "Majku bilo kojega brata smatrao je i svojom majkom i
majkom svekolike braće" (2Čel 91:678; LP 56:1606).

4. PROZELITIZAM
 Uvjerenje da Bog sa svojim nadahnućem ima inicijativu u svakom zvanju, za Franjo to nije značilo da
sve treba prepusatiti neistraživom božanskom savjetu. Znao je da Bog uvijek očekuje čovjekovu slobodnu
suradnju. Nadalje, kao osnivač nije mogao a da se ne pita za budućnost svoga bratstva; stoga nisu nedostajali
časovi nesigurnosti. Prvi životopisac pripovijeda u kakvim je okolnostima iznio, "pun radosti", sedmorici svojih
prvih drugova objavu koju je imao o snažnom hodu ljudi iz svih naroda prema bratstvu. Bili su to Francuzi,
Španjolci Nijemci, Englezi... I dodaje: "Radovali su se zbog milosti što ju je Gospodin Bog udijelio svome svecu
i zbog što su silno žeđali da bi koristili svojim bližnjima, kojima su željeli da se po njemu spase i danomice
umnožavaju" (Dj 2,47; 1Čel 26:363 i sl.).
Svakako, oblik života, način odijevanja i govora, ispočetka nisu imali veliku privlačnu moć. U prvom
apostolskom putovanju, kada su Franjo i Egidije prolazili krajevima Ankonske Marke "kličući od radosti...
glasno i jasno pjevajući na francuskom", svetac je sokolio svog druga proričući mu porast sklupine, ali ljudi su
na njih gledali kao na dvojicu neuravnoteženih; a neke pak je "obuzeo strah kad su promatrali način njihova
života, bijaše i takvih koji ih još nisu slijedili. Kad bi ih djevojke i mlade žene vidjele samo izdaleka, bježale bi
bojeći se da ih ne bi možda zavela njihova ludsot i bezumnost" (TD 33 i sl.:1436 i sl.).
Uza sve to, "nikakva neplemenitost roda, nikakvo siromaštvo nije priječilo da se u djelo Božje ugrade
oni koje je Bog htio da budu ugrađeni" (1Čel 31:371). Franjo ih je primao "ponizno i dobrostivo" (TD 35:1438).
"Kad su ljudi vidjeli kako su braća radosna u svojim nevoljama, kako sabrano i pobožno mole, kako ne primaju
novaca niti ih sa sobom nose i kako se međusobno ljube... mnogi su k njima dolazili raskajana srca... Neki su
molili da bi ih braća primila u svoju družbu" (TD 41:1445). Bilo je i izvanrednih uspjeha, kao onaj s tridesetak
klerika i laika, koji su primili habit iz svečevih ruku nakon njegove propovijedi u Ascoli Piceno (1Čel 62:430).
Legenda trojice drugova nas izvještava da su na početku "sva šestorica od blaženoga Franje imala ovlast
da primaju u Red". Ti su kandidati kasnije prešli u Svetu Mariju Porcijunkulsku, gdje ih je osnivač osobno
primio, ako je uvidio da su za to sposobni (TD 41:1445; LP 28:1575).
Jakov iz Vitrya 1216. piše o iznenađujućem uspjehu novog načina prozelitizma Manje braće.
Ustanovivši 1220. njihov brojčani porast, koji je prvenstveno bio posljedica njihova života, upozorio je na
opasnost takvog rasta zbog olakog primanja kandidata (FI:2205, 2208, 2211, 2213).
Da se izbjegne okupljanje na brzu ruku 1220. je papinskom bulom ustanovljen novicijat. Dopuštenje
primanja u Red, koje je u NPr bilo dano "ministru" bez ikakva daljnjeg određenja, u konačnom je Pravilu iz
1223. pridržano samo Provincijalnim ministrima.
U svom shvaćanju Božjih darova, ili milosti koju prima svaki čovjek, kako je on to govorio, Franjo je
gledao pretpostavku zvanja u svakom subjektu koji je posjedao tražena svojstva. I tada se služio svojom
prozelističkom taktikom. Spomenimo slučaj "plemića" koji je ugostio sveca i njegova druga: "Zaista bi taj
plemić bio dobar za naš Red... Bio bih presretan kad bi on postao naš brat. Zato sam namislio da se jednog dana
vratimo k njemu, ne bi mu možda Bog taknuo srce te bi nam se htio pridružiti..." I smislio je plan opsade koji je
uspio (CV 37:1871).
Klara se "na poticaj čovjeka Božjeg obratila Bogu" (1Čel 18:351) i možemo je smatrati tipom pravog
prozelitizma, ovaj puta usmjerenog na jednu djevojku. Znamo iz FI kako se Franjo upoznao s kreposnom
kćerkom Favaroneovom, o tajnim dogovorima na kojima joj je "uvijek propovijedao neka se obrati Isus Kristu"
(Proc 12,2:2968; 17,3:3125), o planu bijega kojeg su zajedno napravili, o obećanju poslušnosti u Porcijunkuli,
itd. (usp. Proc 1,2:2926; 4,2:3000; 12,2:3086-3089; 4Čel 5-8:3162-3172).
Franje, budući da se osjećao odgovornim za sudbinu ženske skupine u Sv. Damjanu, brinuo se i za
njihova zvanja. Jednom im je zgodom poslao "pet žena koje su bile primljene u samostana", među kojima je
svetica odmah otkrila jednu koja za to nije bila sposobna (Proc 6,15:3038). Sama pak sv. Klara je bila veoma
vješta da uoči Božji poziv i da privuče mlade. Dobar dio sestara koje su sačinjavale sestrinstvo Sv. Damjana
napustile su svijet nakon što ih je ona na to uvjerila gorljivim nagovorima u samostanskoj razgovaraonici (Proc
3,1:2967; 4,1:2999; 6,1:3024; 4Čel 24:3204).

ZAKLJUČAK

"Svatko neka ostane u zanimanju u kojem je pozvan". Ovaj tekst NPr, povijesno veoma značajan, jedini
je od Franjinih spisa u kojem se glagol pozvati uzima u smislu zvanja.
Radi se o slobodnom navodu, ili još bolje, o prilagodbi 1Kor: "Svatko u čemu je pozvan, braćo, u tome
neka i ostane pred Bogom". Kad je sv. Pavao postavio to načelo htio se suprotstaviti opasnosti da se mnogi ne bi
krstili u nadi da će biti društveno promaknuti zbog činjenice da su članovi kršćanske zajednice. Franjo se kreće
istim smjerom. Bez ikakve razlike prima kandidate iz svih društvenih slojeva: plemiće i pučane, bogate i
siromašne, zanatljije, seljake, vojnike, učene ljude, klerike, laike... Ali ne želi da unutar Bratstva bude bilo
kakva razlikovanja zbog porijekla ili odgoja, jer "Bog ne gleda tko je tko te Generalni ministar Reda, Duh Sveti,
jednako počiva nad siromašnim i jednostavnim" (2Čel 193:779). Ta jednakost, bitna u evanđeoskom bratstvu,
biva dovedena u opasnost zbog različitosti zanimanja, posebno ako bratstvo nudi pojedincu mogućnost
napredovanja ili popusti pred nastojanjem da se organizira rad i da se braća zauzmu i inicijativama grupe kao
takve. Osnivača iznad svega zabrinjava želja da se pripada štovanoj klasi učenih ili klerika.
Ne, bratstvo ne gura naprijed nikoga. Stoga svatko mora ostati u zanimanju i u onom poslu koji
obavljao kad je bio pozvan. Tako ostvareni rad bit će redovito sredstvo izdržavanja. Stoga braća "mogu imati
alat koji je za njihov zanat potreban" (NPr 7,7-10:24-25).
Isti je smisao zabrane u konačnom Pravilu, koja također sačuvana i u Pravilu sv. Klare: "Koji su neuki
neka ne teže za učenošću" (PPr 10,9:104; PKl 10,8:2811). Kad se Red razvio i klerikalizirao, tom se tekstu dalo
iskrivljeno tumačenje, kao da je osnivač htio zadržati jednu klasu braće u potpunoj nepismenosti, a druge
promicati studijem.
Zanimljivo je kako u tekstovima iz knjižice s naslovom Intentio Regulae (Nakana Pravila), snažno
opiranje putu "zajednice" prema studiju, Franjo stavlja zajedno propisima dvaju Pravila, kao da su jedno:
"Osjećao je duboku bol ako bi se netko posvećivao znanosti a zanemarivao krepost, osobito ako ne bi ostajao u
staležu u kojem je bio na početku, kad je bio pozvan" (2Čel 195:781; usp. LP 70-74:1634-1638; SP 69:1762).

Lazaro Iriarte
BILJEŠKE

(01) Usp. L. SEMPE, Vocation, u Dict. Th. Cath. XV, 3156.

(02) SV. BONAVENTURA, Expos.in Regulam fr. min. II, Opera omnia, VIII, 397.
(03) "Praedicentur ei omnia dura et aspera", Pravilo sv. Benedikta, pogl. 48.

Preveo o. Miljenko Holzleitner