KATOLIČČ KI BOGOSLOVNI FAKULTET

U SARAJEVU

TEZARIJ ZA DIPLOMSKI ISPIT

1.TEZA:
Iz konstitucije II. VS »Dei Verbum« o bozž anskoj objavi: stvarnost, narav i predmet objave;
bogoduhost SP, osobito klasicž na biblijska mjesta istina SP, knjizž evni rodovi.

1. DEI VERBUM

Ova je konstitucija proglasž ena 18. XI 1965. Glavne teme: Stvarnost Objave (2-7), prenosž enje
Objave (7-11), bozž ansko nadahnucć e SP i kako tumacž iti SP (11-14), Stari zavjet (14-17), Novi
zavjet (17-21), SP u zž ivotu Črkve (21-26).

1. Proslov
I-STVARNOST OBJAVE
2. Narav i predmet objave
3. Priprava evanđeoske objave
4. Krist dovrsž uje objavu 2
5. Objavu prihvatiti vjerom
6. Objavljene istine
II-PRENOSČ ENJE BOZČ ANSKE OBJAVE
7. Apostoli i njihovi nasljednici, misionari evanđelja
8. Sveta predaja
9. Odnosi između Pisma i predaje
10. Odnosi predaje i Pisma prema svoj Črkvi i ucž iteljstvu
III-O BOZČ ANSKOM NADAHNUČĆ U SP I KAKO SP TREBA TUMAČČ ITI
11. Nadahnutost i istina u Pismu
12. Kako se ima tumacž iti Pismo
13. Snishodljivost bozž anske Mudrosti
IV-STARI ZAVJET
14. Povijest spasenja u knjigama Starog zavjeta
15. Vazž nost Starog zavjeta za krsž cćane
16. Jedinstvo obaju zavjeta
V-NOVI ZAVJET
17. Odlicž je Novoga zavjeta
18. Apostolsko podrijetlo evanđelja
19. Povijesno znacž enje evanđelja
20. Drugi spisi Novoga zavjeta
VI-SVETO PISMO U ZČ IVOTU ČRKVE
21. Črkva cž asti Pismo
 22. Prijevodi neka budu prikladni i ispravni
23. Apostolski angazž man ucž enjaka
24. Vazž nost Pisma za teologiju
25. Preporucž uje se cž itanje Pisma
26. Zakljucž ak

PROSLOV - Sabor hocć e iznijeti pravu nauku o Bozž joj objavi, njezinu prenosž enju, da sav svijet
navjesž taj spasenja cž uje i vjeruje, vjeruje i ufa se, ufa se i ljubi.

STVARNOST OBJAVE - Bog je u svojoj dobroti odlucž io da objavi sebe po Kristu, Rijecž i koja
tijelo postade, da u Duhu Svetomu ljudi imaju pristup Ocu i postanu zajednicž ari bozž anske naravi.
Objava se ostvaruje u povijesti, zahvatima i rijecž ima (ove proglasž uju djela i osvjetljuju misterij
sadrzž an u djelima). Vecć od pocž etka, praroditeljima, Bog otkriva samoga sebe, a po padu obecć ava
otkupljenje. U svoje vrijeme poziva Abrahama da ga ucž ini velikim narodom, kojega po Mojsiju i
prorocima poucž ava i tako pripravlja put evanđelju. »Konacž no u ove dane progovori nam u Sinu«.
Nemamo dakle visž e ocž ekivati nikakvu javnu objavu prije nego sž to se u slavi pojavi nasž Gospodin
Isus Krist. Na objavu treba odgovoriti poslusž nom vjerom (kao Abraham, Rim 16,26) kojom
cž ovjek cijela sebe slobodno izrucž uje Bogu. Sabor izjavljuje: Bog se mozž e spoznati prirodnim
svjetlom ljudskog razuma iz stvorenja. Posljedica objave je da ljudi mogu u sadasž njem polozž aju 3
bozž anske stvari nedostupne ljudskom razumu spoznati lako, bez primjesa zablude.

PRENOŠENJE OBJAVE - Krist je dao apostolima nalog da evanđelje propovijedaju svima

uvodecć i ih u zajednisž tvo bozž anskih darova. Apostoli su kao nastavljacž e ostavili biskupe i njima
predali svoje ucž iteljsko mjesto. Predaja i SP obaju zavjeta jesu ogledalo u kojem Črkva na zemlji
promatra Boga. Tako se apostolska propovijed neprekinuta sacž uvala do danas. Po predaji Črkva
dolazi do poznavanja cjeline kanona svetih knjiga. SP i predaja usko su povezani, oboje potjecž u iz
istoga bozž anskog vrutka i uzajamno se hrane. SP je Bozž ji govor pod dahom Duha pismom
ustaljen; predaja pak rijecž Bozž ju, povjerenu apostolima, cjelovito prenosi nasljednicima. Zato
Črkva sigurnost o objavljenim stvarima ne crpi samo iz Svetog pisma. Predaja i SP cž ine sveti
poklad. Zadacć a vjerodostojnog tumacž enja pisane ili predane rijecž i dana je zž ivom crkvenom
ucž iteljstvu.

BOŽANSKO NADAHNUĆE SP I KAKO TREBA TUMAČITI SP - Sve od Boga objavljeno, sž to

nam se u SP slovom cž uva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Knjige SP imaju Boga
za autora i kao takve su u samoj Črkvi predane. Pri sastavljanju knjiga Bog je izabrao ljude i
upotrijebio njihove sposobnosti, svojim djelovanjem u njima, da kao pravi autori pismeno
predaju ono sž to on hocć e. Sve ono sž to nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju treba drzž ati
izjavljenim od Duha Svetoga mora se dosljedno ispovijedati da SP cž vrsto, vjerno i bez zablude
naucž ava istinu koju je Bog htio zapisati za nasž e spasenje. Buducć i da je Bog ljudima govorio na
ljudski nacž in, valja pazž ljivo istrazž ivati sž to hagiografi stvarno htjeli recž i i sž to je Bog odlucž io po
njihovim rijecž ima otkriti. Treba se obazirati na knjizž evne vrste (povijesni, poucž ni, prorocž ki
tekstovi), kulturu, obicž aje, cjelokupan kontekst. SP treba tumacž iti istim Duhom kojim je
napisano. Podjednako treba obracž ati pazž nju i na zž ivu predaju cijele Črkve i na analogiju vjere.
Bozž je rijecž i izrecž ene ljudskim jezicima postadosž e slicž ne ljudskom govoru, kao Rijecž uzevsž i tijelo
postade slicž na ljudima.

STARI ZAVJET - Bog je izabrao sebi narod kojemu cć e povjeriti obecć anja. Sklopio je s njim
savez, a po Mojsiju i s narodom. Izrael je stekao iskustvo zž ivoga i prisutnoga Boga (Izlazak).
Bozž je je putove s ljudima Izrael je preko proroka sve dublje razumijevao i sirio među ostale
narode (Ps 21,28-29; Ps 95 1-3). SZ bijasž e prvenstveno usmjeren da pripravi, prorocž ki navijesti i
razlicž itim praslikama naznacž i dolazak sveopcć eg otkupitelja i mesijanskog kraljevstva. Bog
nadahnitelj uredio je da je NZ u SZ skriven, a SZ u NZ otkriven.

NOVI ZAVJET - Rijecž Bozž ja, spasiteljska sila,svakome koji izvjeruje (Rim 1,16) u NZ je prisutna
i iskazuje svoju mocć . Kad je dosž la punina vremena, Rijecž Bozž ja tijelom postade (puna milosti i
istine) i nastani se među nama (Iv 1,14). Krist je uspostavio KN na zemlji, djelima i rijecž ima
otkrio Oca i sebe, djelo dovrsž io smrcć u, uskrsnucć em i uzasž asž cćem, te poslanjem Duha. Uzdignut
sve privlacć i k sebi; on je Rijecž , on privlacć i, on je nadahnucć e. U spisima NZ evanđeljima pripada
prvenstvo jer svjedocž e o zž ivotu i nauci utjelovljene Rijecž i. ČČ etiri evanđelja imaju apostolsko
porijeklo: ono sž to su apostoli po Kristovu nalogu propovijedali to su poslije sveti muzž evi
nadahnuti Duhom nama pismeno predali. Temelj vjere je cž etveroliko evanđelje: po Mateju,
Marku, Luki i Ivanu. Črkva cž vrsto drzž i povijesnost evanđelja, da vjerno predaju ono sž to je Isus, 4
dok je ovdje zž ivio, cž inio i ucž io za spasenje. Apostoli su to poslije predali svojim slusž ateljima, a
sveti su pisci iz mnosž tva onog sž to je bilo usmeno ili i pismeno predano neke stvari probrali, neke
sazž eli neke razvili (zbog aktualnih potreba). Zadrzž ali su oblik navjesž taja. Pisali su iz vlastitog
pamcć enja i sjecć anja, ili na temelju svjedocž anstava onih »koji su od pocž etka bili ocž evici i postali
sluge Rijecž i«. NZ kanon sadrzž i i poslanica sv. Pavla i druge apostolske spise također nadahnute.
Ovi spisi potvrđuju ono sž to se odnosi na Isusa, razjasž njuju njegovu nauku, proglasž uju
spasiteljsku silu, pripovijedaju o pocž ecima i cž udesnom sž irenju Črkve.

SVETO PISMO U ŽIVOTU CRKVE - Črkva je uvijek cž astila Pismo kao i samo Tijelo
Gospodinovo; u liturgiji ga pruzž a vjernicima kao kruh zž ivota (stol rijecž i i stol kruha). Pisma su
oduvijek Črkvi vrhovno pravilo vjere (jer Pisma saopcć uju Bozž ju rijecž u kojoj se ori glas proroka,
apostola i Duha Svetoga). Sve crkveno propovijedanje treba da se hrani i upravlja Pismom. »ZČ iva
je uistinu Bozž ja rijecž i djelotvorna (Heb 4,12) i ima mocć da gradi i dade svima basž tinu« (Dj 20,32;
1 Sol 2,13). Črkva je usvojila najstariji prijevod SZ (LXX) i u cž asti drzž ala druge istocž ne i latinske
prijevode, osobito Vulgatu. Črkva se stalno zauzima da se prirede prikladni i ispravni prijevodi s
izvornih tekstova; s crkvenim dopusž tenjem prijevodi mogu biti i s rastavljenom bracć om.
Egzegete i drugi proucž avatelji treba da se zajednicž ki trude da osvijetle bozž ansku rijecž ; angazž man
ucž enjaka je apostolski. Teologija ima svoje uporisž te u pisanoj Bozž joj rijecž i (trajan temelj). Svi
klerici, katehisti (oni koji zakonito djeluju u sluzž bi rijecž i) moraju neumorno cž itati Pismo i
brizž ljivo ga proucž avati. »Ne poznavati Pisma, znacž i ne poznavati Krista« Jeronim) Neka se
prirede izdanja SP s prikladnim biljesž kama.
2. BOŽANSKA OBJAVA
Bog se »djelima i rijecž ima« od pocž etka javlja cž ovjecž anstvu. Bog koji po Rijecž i sve stvara i
uzdrzž ava pruzž a ljudima u stvorenjima trajno svjedocž anstvo o sebi (kozmička objava). Da otvori
put visega spasenja, On je povrh toga od pocž etka praroditeljima otkrio samoga sebe. A po
njihovu padu obecć ao je otkupljenje (povijesna objava svemu čovječanstvu). U svoje vrijeme
pozvao je Abrahama da ga ucž ini velikim narodom. Taj je narod Bog po prorocima poucž avao i
pripravljao za dolazak Mesije, koji daje objavi puninu i dovrsž ava je (biblijska objava). Pojam
objave u SP izrazž en je razlicž itim rijecž ima i izrazima: galah (otvoriti nekome ocž i i usž i, poucž iti ga
necž emu, otkriti mu nesž to), pojam je izrazž en i glagolom »vidjeti«, »slusž ati«. Objava nije prodor
bozž anskog duha u cž ovjeka tako da paralizira cž ovjekove duhovne mocć i kao kod Pitije. Bog ima
inicijativu, on podizž e ljudske sposobnosti, ubacuje bozž ansko svjetlo, ali cž ovjek je onaj koji trazž i
Boga i koristi se svojim mocć ima. To je cž ovjekovo sudjelovanje u svjetlu Bozž jeg Duha. Objava nije
apstraktna istina, niti spekulacija razuma koja nema nikakve veze sa zž ivotom. Bog cž esto ne
objavljuje neku nepoznatu istinu nego hagiografa poucž ava kao se u nadnaravnom svjetlu cž ita
knjiga prirode i ljudske povijesti. Biblijski pojam objave shvacć amo ako shvatimo pojam rijecž i
»dabar«; to nije samo ime nego dubina, bit stvari. Ime obuhvacć a cjelokupnost necž ega. Dekalog je
»rijecž «, u Pnz »dabar« obuhvacć a »rijecž i saveza« (skup svih moralnih građanskih, kaznenih i
religioznih zakona knjige saveza), rijecž znacž i i sve sž to je Bog objavio po zakonu i prorocima.

3. STVARNOST OBJAVE
Konstitucija isticž e zž ivotno obiljezž je objave, koja oznacž uje Bozž je nastojanje da uspostavi vezu s
5
cž ovjekom s jedne i vjeru s druge strane, tj. cž ovjekov odgovor, koji nije samo prihvacć anje
apstraktnih istina nego sebedarje Bogu saveza. Bog izlazi iz tajnovitosti (transcendencije),
poziva cž ovjeka na dijalog i zž ivot u savezu s njim; to je cž ovjekov spas.

4. NARAV OBJAVE
Objava je bozž anskog porijekla, Bog joj je apsolutno pocž elo, on je nosi. Bog samoinicijativno
pokrecć e postupak spasenja cž ovjeka. Bitni elementi objave jesu djela i riječi; objava je Bozž ji
spasiteljski plan za cž ovjeka. Događaji objave postaju tek onda spasiteljski kad ih rijecž interpretira
(kad se rijecž utjelovi).

5. PREDMET OBJAVE
Prvotni predmet je Bog, drugotni istina o Bogu i cž ovjeku. O Kristu Konstitucija kazž e da je on
posljednja i nenadmasž iva objava, posrednik i punina sve objave. Zato objava nije istina nego
osoba koja nam dolazi u svojoj ljubavi;

6. BOGODUHOST PISMA I OSOBITA KLASIČNA BIBLIJSKA MJESTA

Lav XIII tvrdi da se bozž ansko nadahnucć e ne odnosi samo na neke dijelove Pisma. Bog ne mozž e
biti zacž etnik neistine.To je stara i postojana vjera Črkve (Providentissimus Deus, 1893). »Divino
afflante Spiritu« (1943) polazi od cž injenice da je pisac oruđe Duha Svetoga i to zž ivo i razborito
oruđe. »Pascendi« Pija X (1902) naglasž ava apsolutnu istinu Pisma. Osnovno pravilo tumacž enja
jest utvrditi sž to je pisac htio recž i. Bog nam u SP govori preko ljudi i zato Bozž ju rijecž mozž emo
shvatiti samo ako proucž imo ljudsku rijecž , njezino znacž enje i njezinu ogranicž enost (Bog je duh i
njegove su poruke na razini duha za razinu duha; usp.Samsona). »DV« daje josž vecć u slobodu
egzegetama. Črkva smatra knjige svetima i kanonskima zato sž to su napisane po nadahnucć u DS i
Bog im je zacž etnik. Nadahnucć e se protezž e i na SZ i na NZ u cjelini,u svim njihovim dijelovima Bog
je zacž etnik Pisma, ali hagiograf nije pasivni duh, sluzž i se svojim sposobnostima, daje literarni
izraz no pod utjecajem Bozž jim to postaje Bozž ja misao i Bozž ja rijecž . Klasicž na biblijska mjesta o
inspiraciji jesu: Iv 20,31; 2 Tim 3,16; 2 Pt 1,20-21. Iv 20,21: »Isus je pred svojim ucž enicima
ucž inio i mnoga druga znamenja, koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete:
Isus je Krist, Sin Bozž ji, i da vjerujucć i imate zž ivot u Imenu njegovu«. 2 Tim 3,16: »Sve Pismo,
bogoduho, korisno je za proucž avanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti« (nije
jasno na sž to misli: samo na SZ, ili i na spise NZ i koje). 2 Pt 1,20-21: »Ni jedno se prorosž tvo Pisma
ne mozž e tumacž iti samovoljno jer nikada prorosž tvo nije bilo ljudskom voljom doneseno nego su
Duhom Svetim poneseni ljudi od Boga govorili«.
Kako je Bog objavljivao svoju rijecž ? »Dabar Jahweh« upotrebljava se 242 puta, a 214 puta
upravljena je proroku ili narodu po proroku. Rijecž Bozž ja dolazi po karizmaticima/prorocima.
Oni su u Bibliji oznacž eni kao »sluge Rijecž i«. Sila koja daje snagu njihovim rijecž ima također se u
Bibliji naziva »Jahvinim Duhom«, koji silazi, dolazi, zahvacć a i obuzima ih. Proroci postaju
»muzž evi duha«, nadahnuti od Boga. Duh silazi i zahvacć a izabranika i cž ini ga izbaviteljem,vođom i
pastirom svoga naroda (pastoralno, pastirsko nadahnucć e). Duh posebno djeluje po prorocima
(prorocž ko nadahnucć e) koji postaju glasni tumacž i Bozž je volje, objavitelji Bozž jih tajni. I u staroj i u
novoj ekonomiji spasenja dolazi nadahnucć e da se i pismeno utvrde »zahvati i rijecž i«; tako su
nastale knjige Pisma (biblijsko ili spiritualisticž ko nadahnucć e). Postoji aktivno i pasivno
nadahnucć e; aktivno je Bog koji nadahnjuje, pasivno je cž ovjek koji je nadahnut. Postoji i 6
terminativno nadahnucć e (nadahnute knjige postaju svete).
Objava i nadahnucć e nisu identicž ne karizme. Karizma objave zahvacć a cijelo podrucž je spasenja,
karizma nadahnucć a odnosi se na prakticž ni nacž in saopcć avanja objave; to je nadnaravni utjecaj na
djelovanje, prorocž ku i apostolsku sluzž bu propovijedanja, na pisanje svetih spisa. Objava i
nadahnucć e usko su povezani kao i Duh i Rijecž u Bogu (objava je Rijecž , nadahnucć e je Duh). Objava
je utjelovljena Rijecž , koja je punina Duha.

7. ISTINA SVETOG PISMA

Ontolosž ki nuzž na posljedica SP jest nezabludivost; ne radi se o istini u filozofskom smislu niti o
skupu apstraktnih istina spasenja vecć egzistencijalnom, dinamicž kom, spasiteljskom. Biblijska
istina jest mudrost, zž ivot, evanđelje.

8. KNJIŽEVNI RODOVI
Knjizž evna je vrsta nacž in kako se jezik upotrebljava, pa valja proucž iti nacž in istocž njacž kog
izrazž avanja. Knjizž evna se vrsta mijenja tokom vremena u istom kraju. Izvjesž taj o stvaranju je
pjesma, pjesnicž ka slikovitost a ne reportazž a. Da se uzž ivimo u neku pricž u, treba se uzž ivjeti u
povijest Izraela. U romanu ne smijemo sve shvacć ati doslovno nego treba trazž iti smisao koji je
pisac imao u vidu. U opis stvaranju Bog je htio cž ovjeka obavijestiti da je onBog stvorio svijet.
2.TEZA:
Post 1,1-2.4a: literarni sastav i teolosž ki sadrzž aj.

Vecć na prvi pogled mozž e se prepoznati poetski opis; svaka je recž enica dobro odvagnuta, svaka
rijecž brojena. Vecć to govori da se radi o objavi spasenjskih istina, a ne znanstvenih cž injenica. Zbog
poetike dolazi do nekih »pogresž aka« u redoslijedu stvaranja; redoslijed nije objektivan nego
subjektivan, plod je cž ovjekove masž te i njegove literarne sposobnosti (nije kronologicž an nego
logicž an). Saznajemo da je Bog stvorio svijet i cž ovjeka svojom svemogucć nosž cću, ali ne znamo nacž in
i redoslijedom koji je Bog stvorio svijet i cž ovjeka. Opis stvaranja dijeli se na dva dijela:
rasž cžlanjivanje i ukrasž avanje (opus distinctionis, opus ornatus), postoje paralelizmi stvorenih
dijelova (svjetlo prvi dan - sunce, mjesec, zvijezde cž etvrti, tj. prvi drugog dijela), zatim
paralelizmi formula (3-6=3x2, 7=6+1, 8=7+1).

1. SHEMA STVARANJA
Opis stvaranja ima cž etiri dijela: naslov (1,1), uvod (1,2), opis stvaranja (1,3-31), zaglavak (2,1-
4a). U opis stvaranja pojavljuju se utvrđene formule, sž to je također znak poetizacije teksta; pisac
ih upotrebljava u paralelizmima pa se stvara posebni ritam: »tada recž e Elohim« (a), »neka
bude...« (b), »i bi tako...« (c), »i podijeli Elohim svjetlo od tame« (d), »Elohim blagoslovi« (e), »i
vidje Elohim da je to dobro« (f), »i bi vecž er i bi jutro« (g); imamo dakle uvodnu formulu (a),
formulu zapovijedi (b), formulu izvrsž enja (c), formulu opisivanja (d), formulu blagoslova (e),
7
formulu odobrenja (f), formulu zakljucž ka (g). Formule sacž injavaju savrsž en paralelizam
(formula) između prva i posljednja tri dana stvaranja. Znacž ajna je i upotreba brojeva sedam, te
kombinacije broja tri; cijenjen je i redoslijed 6+1, koji oznacž ava da djelo koje je trajalo
neodređeno vrijeme bijasž e jednom dovrsž eno.

2. TEOLOŠKI SADRŽAJ POST 1,1-2,4a

Pisac odmah na pocž etku tvrdi da je Jahve stvorio cijeli svijet svojom stvaralacž kom rijecž i bez
posrednika, i da je On - koji je izabrao Izraela i s njim sklopio savez prijateljstva - jedini pravi
istiniti Bog koji opstoji prije postanka svijeta, vjecž an i nalazi se izvan svijeta. Tako pisac odbija
mnogobosž tvo: Bog je stvorio svijet bez borbe s ostalim bogovima, cž inom svoje volje.
Staroistocž njacž ke kozmogonije prikazivale su nastanak svijeta kao zavrsž ni cž in duge, tesž ke i krvave
borbe mnogih bogova s Demjurgom. Tesž ko je zakljucž iti na temelju Post 1,1 da li biblijski pisac
naucž ava stvaranje »iz nista« jer glagol »bara« koji znacž i stvarati, ali ne iz nista nego: to je
bozž ansko cž udnovato djelovanje. Najprije su stvoreni monstrumi, pa od manje savrsž enog ka
savrsž enijim oblicima (ribe, ptice, zž ivotinje, cž ovjek).
Ne precizira se u cž emu se sastoji cž ovjekova slicž nost s Bogom, ali iz konteksta slijedi da je cijeli
cž ovjek (ne samo dusž a nego i tijelo) slika Bozž ja; svojim uspravnim hodom cž ovjek slici Bogu
(antropomorfizmi) Izraelac je svoga Boga zamisljao kao idealizirani lik savrsž ena cž ovjeka.
Svakako: cž ovjekova slicž nost s Bogom duhovnog je karaktera: sposobnost razmisljanja, svijest,
sloboda (sve duhovne znacž ajke osobe). Pisac donosi i razliku između Boga i cž ovjeka: iako kruna
cž ovjek je ipak samo Bozž je stvorenje; slicž nost s Bogom izdizž e ga iznad zž ivotinja (tu je on mali
elohim); svi - cž ovjek i anđeli - moraju priznati Bozž ju nadmocć .
 ČČ ovjek je tijesno povezan i sa svojom majkom zemljom: on je adam, nastao iz zemlje
(adamah), od elemenata koji vecć postoje; sve proizlazi iz zemlje kao iz praelementa (po
istocž njacima). Otud je cž ovjek slab, krhak, smrtan, sklon zlu od rođenja. ČČ ovjek je stvoren kao
musž ko i zž ensko, musž ko i zž ensko su jedno jedinstveno bicć e, jedno bez drugoga ne mozž e opstojati.
Po Post cilj je zž enidbe uzajamna pomocć , upotpunjavanje licž nosti, te rađanje novoga cž ovjeka
odnosno nastavak Bozž jeg stvaralacž kog djela. Rađanjem se prenosi slicž nost Bogu, ali Adam rađa
Seta na svoju sliku (vecć gresž nu).

3. CILJEVI
Biblijski pisac smatra cž ovjeka religiozno-moralnim bicć em ne samo po tome sž to je stvoren na
sliku i priliku Bozž ju nego i po tome sž to sav svoj zž ivot mora prozž ivjeti kao liturgijsko sluzž enje
Bogu; mora sž est dana raditi, sedmi otpocž inuti i slaviti Boga kultom i razmisž ljanjem o Bozž jem
djelu. Ovdje nije izricž ito dana zapovijed o Shabatu, ona je dana na Sinaju, ovdje je samo
opravdana. Biblijski pisac zž eli svome narodu u svjetlu Bozž je objave dati odgovor na najvazž nija
pitanja ljudske egzistencije: porijeklo svijeta i cž ovjeka, grijeh, smrt, smisao zž ivota. Post 1 nije
neposredna objava za pisca nego je to blago vecć bilo prisutno u narodu, a pisac ga prenosi na nov
i suvremeniji, narodu razumljiviji nacž in. Pisac razmislja nad povijesnim događajima spasenja i
oslobođenja Izraela te zakljucž uje da je isti Bog i spasitelj i stvoritelj.

4. ONODOBNE TEOGONIJE
SČ to je pisac uspio Bozž ju objavu tako vjesž to i uspjesž no pretocž iti u (za svoje vrijeme) moderno
ruho, moderni jezik i stil, dokaz je sposobnosti objave da se prilagodi svakoj kulturi. Mnoge je 8
podatke pisac crpio iz profane literature svoga vremena (Enuma elish, Gilgamesh), koja je bila
dosta poznata i Izraelcima. Ima slicž nosti između knjige Postanka i istocž njacž kih mitova; Ur je
Abrahamova domovina, kolijevka babilonske kulture, Palestina stjecisž te svih vladajucć ih kultura:
egipatske, babilonske, asirske, helenisticž ke - bilo bi cž udno da nema dodirnih tocž aka.
U staroistocž njacž kim mitovima vlada bujna fantazija. »Enuma elish« je prepun fantasticž nih,
primitivnih i infantilnih prikaza o bogovima. Upravo u opisivanju Boga i bogova postoji
nepremostiva razlika između Biblije i staroistocž njacž ke teogonijske literature. Ove su prije svega
teogonije (povijest nastanka bogova) i kao takve vrelo i hrana mnogobozž acž kog pokreta. Biblija
pak naucž ava strogi monoteizam, isticž e da je njezin Bog jedini i pravi Bog. Upotrijebljeni dijelovi
iz »Enuma elish« su demitologizirani.
EE i Post opisuju prvotni kaos sastavljen od vodenog elementa,koji obje kozmogonije nazivaju
istim imenom (tamtu/tijamattehom); obje taj elemenat dijele na gornje i donje vode. Redoslijed
stvaranja je slicž an, kao i ukrasž avanja; u EE i Post cž etvrtog dana nastaju svjetlila. U obje na kraju
se stvara cž ovjek, za koga se Bog ili bogovi posebno zalazž u, a slicž nost postoji i zakljucž ku spisa: i
jedan i drugi naglasž avaju nuzž nost kulta. SČ estodnevno stvaranje temelj je izraelske sedmice (6+1).
Tako i »EE« opisuje stvaranje svijeta na sž est plocž a, a sedma je himan bogu Marduku.
Razlike su vecć e nego slicž nosti. Osim biblijskog cž istog monoteizma (u EE je suma bogova) EE
opisuje bogove kako se međusobno bore i unistavaju. Biblija poznaje samo jednog Boga
(osobnog, vjecž nog, svemogucć eg, apsolutnog i transcendentalnog - u EE nema ni traga
trancendenciji bogova). Po EE kaos je neprijateljska sila koju bogovi moraju ukrotiti krvavom
borbom, u Post kaos se bez ikakva odupiranja pokorava Bogu. Po Bibliji stvoren je samo jedan
cž ovjek (musž ko i zž ensko), po EE odmah visž e ljudskih parova kako bi sž tovanje bogova bilo sž to
uspjesž nije. Po Post cž ovjek je kruna stvaranja, po EE on je u posvemasž njoj sluzž bi bogova.

5. SLIKA SVIJETA

SČ to je josž djelovalo na biblijskog pisca? Slika svijeta! Izraelac smatra da zemlja pocž iva na
cž vrstim stupovima kao okrugla ravna plocž a, a stupovi su usađeni u donje vode koje ispunjuju
ponor/bezdan; zemlja plovi po moru bezdana. U sredini zemlje, u unutrasž njosti nalazi se Seol
carstvo mrtvih. Nad zemljom je svod kao olovni poklopac koji zadrzž ava gornje vode, koje se
mogu otvoriti ustavama (odatle dolazi kisa, snijeg tucž a, magla). Iznad gornjih voda je nebo koje
je Bozž ji stan. Nebeski je svod zabijen u cž vrsta brda koja opkoljuju zemljinu plocž u.

9
3.TEZA:
Poziv, uloga i zadacć a proroka u Izraelu: Iz 6,1-13; Jr 1,4-19; Ez 1-3.

Ako bismo iskljucž ili studij proroka, onda bi nam bilo mnogo toga nejasno o Isusu Kristu jer se
i on njima puno sluzž io. Hrvatska rijecž prorok znacž i proricati buducć e stvari, grcž ka rijecž
»prophetes« znacž i »onaj koji govori umjesto drugog, tj. umjesto Boga«. Grcž ki ima i rijecž
»manteis« (vracž ) a to su ljudi koji govore u ime bozž anstva; rijecž je o ekstaticž arima koji su
nerazumljivi pa ih josž moraju tumacž iti prophetes. Razlikujemo: manteis (poganski prorok) i
prophetes (Bozž ji prorok, govori u ime Jahve). U hebrejskom »nabi« znacž i »zvati, imenovati,
pozvan od Boga«. »Nabi« kao particip aktivni znacž i »najavitelj, vjesnik, oglasitelj«, a kao particip
pasivni »pozvani«.U SZ to je onaj koji je od Boga pozvan ili izabran. Nekocć se »nabi« zvao i
»vidjelac« (reeh). U stara vremena postojao je i »hozeh« (gledalac).

1. POČECI STAROZAVJETNOG PROROKOVANJA

Patrijarsi imaju neke slicž nosti s prorocima: od Boga su izabrani, moraju icć i kamo ih Bog salje,
slusž aju rijecž Bozž ju, ali nisu glasnici ili govornici (osnovna crta proroka). Prvi koje s pravom
nazivamo prorocima jesu Mojsije i Josž ua. Oni proricž u. Pnz naziva Mojsija najvecć im prorokom.
Jahvisticž ka tradicija proroke smatra posrednicima između Boga i Izraela a ne prorocima. Njoj je
prorok onaj koji Boga vidi u viđenju ili snu, a Mojsije je neposredno i svjesno saobracć ao s
Bogom. Karakteristike proroka toga vremena (72 starca, Debora, Mirjam): gubljenje svijesti,
10
liturgijski ples, prorocž ki entuzijazam.
Suci su veliki ljudi obdareni karizmom, prorocž kom sposobnosž cću, primaju neposredno od
Boga rijecž i prenose je narodu, posrednici su za narod kod Boga. Samuel je prvi prorok u Izraelu
u strogom smislu rijecž i. On se naziva vidjelac, iako je Boga samo slusž ao a nije vidio, no to je u ono
vrijeme naziv za proroka. Samuel prenosi poruku slobodnim govorom Svi se autori slazž u da
prorosž tvo pocž inje sa Samuelom. Prije njega su samo karizmaticž ki vođe, a poslije njega
institucionalni proroci. I jedni i drugi imaju veliku vazž nost u politicž kom zž ivotu.

2. POZIV PROROKA
Mladi Izaija dolazi u Jeruzalem (740-700) u hram da se pokloni Jahvi, tu pada u trans
(ekstaticž no stanje) u kojemu dozž ivljava sliku svetista nad svetistem kao nebeskog hrama i
boravista samoga Boga okruzž ena serafima kao savjetodavnim zborom. Jeremiju (625-527) Bog
izabire unatocž njegovu protivljenju. Treba govoriti rijecž Jahvinu narodu, a boji se da ne bude
lincž ovan. Bog mu daje snagu, govori mu da je s njim. Ezekijel (591-570) nalazi se u ropstvu u
Babilonu, vizionar, također vidi slavu Jahvinu, Jahvu na prijestolju (Pavao ima viđenja u skladu s
prorocž kom tradicijom, ekstaticž ka stanja). Kao poslanika Bog ga salje. Ezekijel prima svitak s
uputama monarha (kralja, Boga): »naricanje, jecanje, jauk«. Poput Izaije isticž e tezž inu poslanja
koje je unaprijed osuđeno na neuspjeh. Nitko ga nije htio slusž ati jer je »dom Izraelov tvrde glave
i sije, okorjela srca«.

3. ULOGA I PORUKA PROROKA U IZRAELU

 ČČ uvati pravu Jahvinu religiju, opominjati kraljeve zbog nemorala i zlocž ina, pozivati narod na
obracć enje. Sinajski savez temelj je religije, a nevjernost savezu najvecć i je grijeh po prorocima; za
nevjernost proroci proricž u kazne i katastrofe. Proricž u i mir, spas, mesijanska vremena. Prorok je
savjest Izraela. Napadaju formalizam, manjak duha, pretvaranje pred Bogom. Isticž u nutarnje
raspolozž enje pred zž rtvom.
Nacž in prenosenja poruke: govorom, simbolicž kim cž inom (Hosž ea; nerodna smokva). Ezekijel
simbolicž nim cž inom navijesž ta razaranje (dijeli kosu na tri dijela: trecć inu opaljuje, trecć inu sijecž e
macž em, trecć inu odnese vjetar - takva cć e biti sudbina Jeruzalema). Proroci se sluzž e i pismom.

4. PROROČKI POKRET PO HARRINGTONU

»Nabi« (heb.prorok) rijecž je nesigurna porijekla. Albright misli da dolazi od akadskog »nabu«
(zvati) pa bi »nabi« bio onaj koji je pozvan. Albright misli da nije ispravno uobicž ajeno tumacž enje
»nabi« kao »govornika, navjestitelja«. Roeh (vidjelac) (1 Sam 9,9) smatra se arhaicž nim, a
sinonim mu je »hozeh« (vidjelac) sž to se upotrebljava u 2 Sam 24,11, Am 7,12, Mih 3,6-7. LXX
»nabi« prevodi sa »prophetes« (phemi - recć i, govoriti; pro-phemi - govoriti umjesto nekoga, a ne
unaprijed govoriti). Prorok je predstavnik kojega je Bog pozvao i poslao. Rijecž »nabi«
upotrebljava se u razlicž itim kontekstima: i za Jeremiju, ali i za nekog cž lana prorocž ke zajednice
slicž nog dervisima.
U 11-10.st.prije Krista susrecć emo izvjesni prorocž ki pokret i ekstaticž ki profetizam. Nastajale su
bratovsž tine proroka koje su zž eljele otkloniti opasnosti koje su prijetile duhovnom unistenju
naroda (a identitet naroda postoji iskljucž ivo na religioznom nivou; rusž enje kipova Baalovih znak
11
je rusž enja nacionalnog identiteta Kanaanaca; nacionalni i drzž avni identitet jednog naroda jesu
njegovi bogovi, kult, religiozna sredista). Padali su u trans i »proricali«; do tog stanja dolazili su i
glazbom i plesanjem, sž to je djelovalo omamljujucć e (1 Sam 10,5-6). Sve je to slicž no kanaanskim
prorocima Baala,no ipak su ti proroci bili glavni borci protiv kanaanizma. Albright kazž e:
»Prorocž ki pokret nikao je iz onog sž to bismo mogli nazvati grupnim ekstatizmom, iz plesova i
slicž nih tjelesnih gibanja koje su cž lanovi grupe cž esto ponavljali i padali u neku vrstu hipnoticž ke
sugestije, te ostajali satima u besvjesnom stanju. U tom stanju podsvijest je mogla djelovati
neobicž no aktivno«. Bog saobracć a s ljudima strpljivo prilagođujucć i se njihovom mentalitetu,
kulturi i obrazovanju.
U 9.st. postojale su bratovsž tine »prorocž kih sinova«. Ekstaticž nost je bila manje izrazž ena, brane
jahvizam protiv baalizma. Njima se sluzž i Ilija (1 Kr 18,22; 19,10.14), a Elizej im se pridruzž uje i
uposž ljava ih u svome poslanju. Za vrijeme monarhije zajedno s klasicž nim prorocima postoje
institucionalni ili slubeni proroci koji prate kralja i dio su nacije. Drzž ali su govore u hramu i
izgovarali svoja prorocž anstva (Jer 28, Neh 6,12). Ovi proroci cž esto Jahvinu stvar poistovjecć uju s
kraljevskom, cž emu se suprotstavljaju pozvani proroci (Am 7,14; Jer 28). Zah 13, 1-6 svjedoci da
ih je nestalo u njegovo vrijeme. Pravila za razlikovanje duhova (Pnz 13,1-5; 18,21-22) ocž ito
imaju na umu te proroke.
Klasicž ni ili pozvani proroci nisu cž lanovi nikakve grupe nego svaki stoji kao posebna pojava.
Oni su ono sž to mi nazivamo prorocima. Prorok sa zvanjem je cž ovjek koji je primio poziv od Boga
da bude glasnik i tumacž Bozž je rijecž i. To je cž ovjek koji je dozž ivio osobni i izvanredni susret s
Bogom. Rijecž koju je primio tjera ga da govori. »Gospod Jahve govori: tko da ne prorokuje?« (Am
3,8). Prorok je cž ovjek koji neposredno i iskustveno dozž ivljava Boga te se osjecć a prisiljenim
govoriti ono sž to kao sigurno vjeruje da je Bozž ja rijecž . Prorok je konstruktivni mistik. »Koh 'amar
Jahweh« - ovako govori Jahve cž esto pocž inju i zavrsž ava svoje rijecž i. Susret s Bogom tako je prozž eo
prorokov um i duh da on stvarnost promatra s Bozž jeg stajalista i uvjeren je da je tako.
Jeremija daje dva kriterija za razlikovanje pravih od lazž nih proroka (Jer 28,7-9.16-17):
ispunjenje prorocž anstva, te sukladnost ucž enja s tradicionalnom naukom (analogija vjere). Pnz
daje ove kriterije: prvo ispunjenje prorocž anstva (18,21-22) i prorokova nauka i zž ivot (13,1-5)
moraju biti u skladu sa cž istim jahvizmom.

KRONOLOSČ KI REDOSLIJED PROROKA:

8. STOLJEČĆ E: Amos, Hosž ea, Izaija 1-39, Mihej;

7/6. STOLJEČĆ E: Sefanija, Nahum, Habakuk, Jeremija, Deuteroizaija;
6. STOLJEČĆ E: Tritoizaija, Hagaj, Zaharija 1-6;
5. STOLJEČĆ E: Izaija 34-35,24-27; Malahija, Obadija;
4. STOLJEČĆ E: Joel, Zaharija 9-14.

12
4.TEZA:
Izabrana mesijanska mjesta SZ:
Post 3,15; 49,10; 2 Sam 7,14; Ps 2 i 110; Iz 7,14-15, 9,1-6;11,1-9
Zah 9,9-10; Dn 7,13-14; Jer 31,31-34; Ez 36,26-27.

ČČ ovjecž anstvo se oduvijek nadalo necž emu boljem i isž cžekivalo nekoga tko cć e donijeti mir, srecć u,
blagostanje na ovu zemlju. Visž e nego i jedan drugi narod u povijesti cž ovjecž anstva Izrael se nadao
spasitelju, bio uvjeren da cć e ga sam Jahve poslati, dati po njemu punu srecć u, mir i blagostanje
(dakle spasenje). Takva su se nadanja rodila vecć u doba kralja Davida. Tu osobu ZČ idovi u starini
nisu nazivali mesijom/pomazanikom (grcž ki Khristos) nego raznim imenima u raznim prilikama:
kralj, svecć enik, sluga Jahvin, pomazanik. Tek potkraj SZ uhodao se termin mesija.
SZ mesijanizam rodio se iz SZ ideologije o kralju Davidu i ocž ekivanju njegova potomka na
kraljevskom prijestolju; spasenje je politicž ko. Postupno mesijanska se nadanja procž isž cćuju i
usmjeravaju na Davidovog eshatolosž kog sina, koji cć e u eshatolosž kom kraljevstvu ostvariti Bozž je
spasenje (ZČ idovi ne poznaju eshatologiju). Njega cć e Bog poslati da uspostavi ljepsž a i bolja
vremena (Bozž je kraljevstvo). U SZ ocž ekivanju mesije vazž nu ulogu ima zemaljski kralj. David je
postao uzor, ideal, san Mesija koga Izrael ocž ekuje je idealizirani David, pa ga Biblija naziva
»Koliba Davidova«, »Novi David«, »Izdanak Davidov«, »Knez mira« itd. Najstarije mesijansko
prorocž anstvo izrekao je Davidu prorok Natan.
Psalmist se nadahnjuje prorocž anstvom kad opjevava novoga kralja.U toj kraljevoj osobi 13
psalmist vidi svojstva kakva nije izraelski kralj nije ni imao ni mogao imati. Nemocć izraelskih
kraljeva da realiziraju nadanja opcć eg mira koja je narod ocž ekivao od Boga, usmjerila se nade
prema samome Jahvi, koji polako postaje kraljem, pa posljednji proroci govori iskljucž ivo o Jahvi
kao kralju koji cć e u buducć nosti (Jahvin Dan) obnoviti svoje kraljevstvo.
Izaija proricž e Ahazu: »Evo, djevica cć e zacž eti i roditi sina i nadjenut cć e mu ime Emanuel«. Izaija
razmislja u okviru Davidove dinastije, u njoj vidi mesijanska ostvarenja, ali realizaciju
mesijanskog kraljevstva vidi u buducć nosti. Uspoređuje s vremenom i prilikama u raju
zemaljskom: ono sž to je bilo na pocž etku, pojavit cć e se na svrsž etku. Mesijino kraljevstvo u pocž etku
se ne promatra kao pocž etak novoga doba (pocž etak obnove svijeta) nego visž e kao (katastroficž ni)
kraj staroga.
Poslije babilonskog suzž anjstva Izraelci visž e nemaju kralja pa nastaju nova mesijanska
razmisž ljanja. Dolazak mesije pocž inje se poistovjecž ivati s dolaskom dana Gospodnjeg, kraljevstva
Bozž jeg na zemlji kad cć e se svrsž iti ljudska povijest. Mesija cć e svecć ano zapocž eti nova, eshatolosž ka
vremena.
Novo premisljanje starih mesijanskih prorocž anstva uvjetovano je trima cž injenicama: propasti
davidovske dinastije (587), babilonskom suzž anjstvu (587-538), prorocž kom pokretu (740-).
Proroci su (Ilija, Elizej, Amos, Hosž ea, Izaija) cž uvari cž iste jahvisticž ke religije. Oni obogacć uju
mesijanska isž cžekivanja: ponovno tumacž e lik buducć eg mesije, koji postaje mesija-prorok; sve
manje mesija-kralj. »Proroka kao sž to sam ja iz tvoje sredine, od tvoje bracć e, podignut cć e ti Jahve
Bog tvoj. Njega slusž ajte« (Pnz 18,15.18). Tokom povijesti mijenja se lik buducć eg mesije: od
slavnog kralja postaje idealni prorok vecć i od Mojsija (7.st,Pnz) koji cć e narodu donijeti spoznaju
Boga i pravde. Nakon babiblonskog suzž anjstva u Izraelu sve vecć u ulogu imaju svecć enici koji su
postali basž tinici kraljevske basž tine. Zaharija mijenja lik mesije-kralja u mesiju-svecć enika. Oko
170. mesijanska ocž ekivanja usredotocž uju se na velikog svecć enika (narodni vođa u makabejskoj
buni). Kako ovaj ne potjecć e od Davida nego Arona/Levija ocž ekuju se dva mesije (eseni: kralj i
svecć enik). Oko 125. Hasmonejac Ivan Hirkan spaja u svojoj osobi sve tri sluzž be: kraljevsku,
svecć enicž ku i prorocž ku cž ime sablazž njava pobozž ne Izraelce, pa nastadosž e zž iva protuhasmonejska
strujanja (eseni). U 2.st.prije Krista apokalipticž ka literatura, Danijel 7,13-14, vidi mesiju kao Sina
Bozž jega u oblacima. Izraz Sin Bozž ji (aramejski pojam za cž ovjek) ne suzuju mesiju na cž ovjeka
nego ga prikazuje kao bozž ansko bicć e koje je postojalo i prije stvaranja. Isus se nadahnuo tom
literaturom pa sebe naziva SB.
U Isusovo vrijeme mesijansko isž cžekivanje je doseglo vrhunac. ZČ idovi vide mesiju u Ivanu
Krstitelju. U narodu su vrlo popularni navjestitelji skorog mesijinog dolaska (kao Ivan Krstitelj,
eseni); to su bili kao danas adventisti (basž i nisu!). Narod zž udi za mesijom, a vladajucć a klasa
pomicž e mesijin dolazak u daleku buducć nost (saduceji, sinedrij, neki farizeji). Isusa prihvacć a
siroki sloj naroda. Apostolima tek nakon uskrsnucć a postaje jasno da je Isus Mesija.

1. MESIJANSKA IDEJA PO HARRINGTONU

Mesijanska isž cžekivanja u Izraelu mozž emo podijeliti na tri dijela: opcć enito mesijansko
isž cžekivanje (Abraham, patrijarsi), mesijanska dinastija (David, Natan), osobni mesijanizam
(nakon 587), mesijanizam bez mesije, tj. Jahve kao Izraelov kralj i ocž ekivanje Bozž jeg kraljevstva.
Mesijanizam je bitna oznaka Biblije i svu je prozž ima.
14
Mesijansko ocž ekivanje ima korijen u povijesnom pocž etku izraelskog naroda. Prvi trenutak
naroda jest Abrahamov poziv i u tom trenutku postoji izricž iti pogled u buducć nost (obecć anje i
poslanje naroda). Patrijarsi su dobili isto obecć anje i poslanje i Abrahamovo je potomstvo izraslo
u narod, obecć ana zemlja na vidiku. Prvi pokusž aj uspostave kralja nije uspio, ali je David doveo
Izrael do najvecć e politicž ke mocć i koju je ikad imao. To su trenuci velikih nada i ocž ekivanja
(Izraelov mesijanizam jest uspostava staroga, Davidova kraljevstva). Natanovo prorosž tvo
povezuje Izraelovu sudbinu s Davidovom lozom pa se na nju u narodu gleda s posebnim ocima.
Davidovski kralj postaje predstavnik naroda. Ali pokazalo se da su samo poneki kraljevi nakon
Davida ispunili ocž ekivanja, vecć ina nije, a na kraju je i sama dinastija propala.
Nije jasno kad su se proroci razocž arali nad povijesnim kraljevima davidovske loze i prestali s
njima racž unati. ČČ ini se da je Jeremija prvi (mogao mu je prethoditi Izaija) dobio uvid u
buducć nost, te ustanovio da je za posebni Bozž ji zahvat koji cć e se ocž itovati u mesijansko doba
potreban netko drugacž iji od povijesnih kraljeva. Tragedija 587. prisilila je ljude na novo
promisljanje. Nove mesijanske misli posljedica su sukoba dviju cž injenica: Bozž jeg neopozivog
obecć anja da cć e Davidova loza dovijeka trajati i stvarna propast monarhije.
Buducć i da je monarhija propala, jedina mogucć nost jest da Bog u buducć nosti podigne
Davidova sina, te po njemu uspostavi svoje kraljevanje nad Izraelom i svijetom. Mesijansko
ocć ekivanje visž e se ne vezuje uz dinastiju nego uz osobu. Taj cć e cž ovjek biti Davidov potomak, ali
ne bilo tko nego neka izvanredna licž nost. Taj je mesija prikazivan kao kralj, prorok, trpecć i Sluga
Jahvin, slavni Sin ČČ ovjecž ji svrsž etka vremena.
Mesijansko isž cžekivanje bilo je usmjereno prema dolasku Bozž jeg kraljevstva. To je bitno,
mesijina uloga je u pozadini. Nakon suzž anjstva kad je nestalo monarhije ljudi su gledali izravno u
Jahvu kao na kralja Izraela i velicž ali njegovo kraljevanje i kraljevsko dostojanstvo. Pocž elo se
zž ivjeti u ocž ekivanju buducć eg Bozž jeg kraljevstva. Deuteroizaija vrlo jasno razvija misao o
kraljevskom dostojanstvu Jahve (Iz 41,21; 43,15; 52,7). Ta je tema prisutna i u psalmima koji
pjevaju o Jahvinu kraljevanju. Isus također nije navijesž tao dolazak mesije nego Bozž jeg
kraljevstva.
Imenica »mesija« dolazi od glagola »mashiah« (pomazati, trljati uljem). U SZ glagol je
pridrzž an za sakralno mazanje, za obred posvecć ivanja uljem. Imenica »mesija« oznacž uje objekt
mazanja i primjenjuje se jedino na osobe. U SZ cž esto se spominje pomazanje kralja. Prije
suzž anjstva kralje je bio pomazanik/mesija par excellence. Nakon Natanova prorosž tva svaki je
kralj iz Davidove dinastije bio docž ekivan kao mesija. Pocž etak vladanja svakoga kralja budio je
nadu u mir, pravdu, blagostanje (MPB: srecć a mesijanskih vremena). Nikakav tekst prije
suzž anjstva ne govori o pomazanju svecć enika. No ugled svecć enstva porastao je nakon suzž anjstva
jer nije bilo visž e kralja pa veliki svecć enik postaje, koji upravlja zemljom, postaje pomazanim
svecć enikom. Tada je veliki svecć enik »mesija« pretsuzž anjskih vremena. Proroci nisu bili
pomazivani, mada Ilija pomazuje Elizeja. Zaharija (4,11-14) Josž uu i Zerubabela naziva »dva sina
pomazanja« (dva mesije). U Dan 9,25-26 pomazanik je veliki svecć enik Onija III. Nakon sž to su
Hasmonejci preuzeli ulogu velikih svecć enika, u narodu se opet budi stara davidovska nada.

2. MESIJANSKI TEKSTOVI
ČČ ini se da su Post 3,15 i Iz 7,14 (Evo zacž et cć e djevica i roditi sina i nadjenut cć e mu ime
Emanuel) odvisž e naglasž avani. Glede opcć eg mesijanskog isž cžekivanja spomenimo tekstove: Post
15
12,1-3, Izl 19-20 (savez).
DINASTIJSKI MESIJANIZAM - Natanovo prorosž tvo (2 Sam 7,8-16; necć e David nacž initi kucć u-
hram Jahvi nego cć e Jahve nacž initi kucć u-dinastiju Davidu; mi bismo rekli u Davidovu potomstvu);
Post 3,15 (jahvist pisž e za Salamona i zna za Natanovo prorosž tvo; zž enin potomak). Mesijanski
psalmi: 2, 110, 45 (44), 132 (131), 72 (71), 89 (88), Iz 7-11 (Iz 7,10-17: znak Emanuela; almah -
mlada zž ena; bethulah - djevica; znak Emanuela je i znak nevolje: pustosž enje Judeje; Iz 9,1-6:
narod koji je hodio u tmini, svjetlost vidje veliku...dijete nam se rodilo, sina dobismo. Ime mu je:
Savjetnik divni, Bog silni, Otac vjecž ni, Knez mironosni; Iz 11,1-9: isklijat cć e mladica iz panja
Jisajeva...na njemu cć e duh Jahvin pocž ivat ... po pravdi cć e sudit ubogima). Mih 5,1-5: A ti
Betleheme Efrato, iz tebe cć e mi izacć i onaj koji cć e vladati Izraelom.
OSOBNI MESIJANIZAM - Jeremija je vjesnik osobnog mesijanizma; njegovo prorosž tvo o
pravednom izdanku koji cć e biti podignut Davidu prekretnica je u Izraelovu mesijanskom
isž cžekivanju. Jer 23,5-6: Podicć i cć u Davidu izdanak pravedni...u njegovo cć e vrijeme Judeja biti
spasž ena, Izrael cć e zž ivjeti spokojno; nazivat cć e ga Jahve, Pravdo nasž a! Ez 17,16-24: prispodoba o
orlu: odlomit cć u grancž icu i posadit na gori visokoj, razgranat cć e se ona, plodom uroditi... Ez
34,23-24: Postavit cć u jednog pastira koji cć e ih pasti, slugu svoga Davida, a ja Jahve bit cć u im Bog.
Ez 37,24-25: Sluga moj David bit cć e im kralj (melek-nasi/knez). Hag 2,23 prorosž tvo o
Zerubabelu, Davidovom potomku. Zah 6,9-14: stavi krunu Josž ui sinu Josadakovu velikom
svecć eniku i recž e mu: evo cž ovjeka kome je ime Izdanak...on cć e sazidati svetisž te Jahvino. Zah 9,9-
10: Klikni iz sveg grla kcć eri sionska, vicć i od radosti, kcć eri jeruzalemska. Kralj tvoj evo se tebi
vracć a, ponizan jasž e na magarcu...on cć e navijestit mir narodima. 1 Ljet 17,9-14: podicć i cć u tvoga
potomka nakon tebe, koji cć e biti između tvojih sinova, utvrdit cć u njegovo kraljevstvo. On cć e mi
sagraditi dom, a ja cć u utvrditi njegovo prijestolje zauvijek. Ja cć u njemu biti otac, a on cć e meni biti
sin: svoje naklonosti necć u odvratiti od njega kao sž to sam je odvratio od tvoga prethodnika (usp.
Ps 89, 27-38).
TRPEČĆ I SLUGA JAHVIN - U Deuteroizaiji Izrael je cž esto nazivan »Slugom Jahvinim«; cž etiri
odlomka (42,1-7; 49,1-6; 50,4-9; 52,13-53,12) odnose se ipak na pojedinca a ne na narod. Sluga
iz ovih pjesama suprotstavljen je Izraelu kao Sluzi u drugim tekstovima. Sluga je misteriozni lik
kojeg je Jahve izabrao i ispunio Duhom, uloga mu je i nacionalna i univerzalna, neodvojiv je od
Izraela, cž ije ime nosi, ali on je i svjetlo naroda. Kao ponizni i strpljivi Sluga svojim trpljenjem i
smrcć u ispunja Jahvin plan koji se sastoji u opravdanju gresž nika i svih naroda. Tko je Trpecć i
Sluga? To je prorocž ki pokret stavljen u eshatolosž ki kontekst. Sluga je Izrael buducć nosti koji cć e
konacž no ispuniti svoj poziv u osobi jednog istaknutog predstavnika.
SIN ČČ OVJEČČ JI (Dn 7,13-14) - Drugi dio Danielove knjige sastoji se od viđenja (6-12) koja
prikazuju kretanje povijesnih događaja prema svrsž etku kad cć e Bog srusž iti ljudska carstva i
uspostaviti svoje kraljevstvo na zemlji. Prikazan su cž etiri carstva: babilonsko, midjansko,
perzijsko i grcž ko. Pazž nja je usmjerena na kralja (Antioh IV Epifan) progonitelja Makabejaca. U
njemu je zlo dosž lo do vrhunca, njegov je pad predigra mesijanskog vremena. »Mali rog« biva
osuđen, ustaje netko »kao Sin ČČ ovjecž ji« (kao ljudski lik) »na oblacima nebeskim«. Lik je sigurno
pojedinac. Potesž kocć a je sž to je kraljevstvo predano Sinu ČČ ovjecž jem potom predano »svecima
Svevisž njega«, ocž isž cćenom ostatku Izraela. Njihovo univerzalno kraljevstvo pocž et cć e nakon »jednog
vremena,dva vremena i polovine vremena« malog toga (167-164), tj. kraj Antiohovih vremena,
pa izlazi da su »Sveci« i »Sin ČČ ovjecž ji« ista stvarnost, istodobno kolektivna i individualna. U 16
ZČ idova »Sin ČČ ovjecž ji« nikad nije postao prosž iren mesijanski naslov, mada je vjerojatno u nekim
krugovima mesija ocž ekivan i kao SČ. Isus sam sebe tako naziva povezujucć i tako dva SZ pojma:
pojam velikog Suca i pojam Jahvinog Sluge.
5.TEZA:
Povijesno znacž enje evanđelja (DV 19).

Sveta majka Črkva tvrdi povijest cž etiriju evanđelja; drzž i također da vjerno predaju ono sž to je
Isus ucž io i cž inio. Apostoli su predali, a sveti pisci napisali cž etiri evanđelja, s tim da su iz mnosž tva -
bilo usmeno bilo pismeno predanog - probrali da navijeste istinu o Isusu. Pisali su s nakanom da
upoznamo istinitost onih rijecž i o kojima smo poucž eni. Evanđelja su povijest spasenja a ne
anegdotska povijest.
DV 19 poblizž e određuje religioznu i spasiteljsku dimenziju evanđeoske povijesnosti. Nije rijecž
o materijalnim kazivanjima vecć o svjedocž anstvima sž to su ga dali apostoli nakon uzasž asž cće, dakle
ukljucž eno je i iskustvo uskrsnucć a. Pisali su u sluzž bi Črkve i u okviru kateheze pripovijedanja -
navjesž taj spasenja.
Istrazž ivanje tekstova osvjetljuju namjere pisca; metoda povijesti oblika (Formgeschichte)
donosi pozitivne rezultate o nastanku evanđelja. Skola povijesti oblika tvrdi da je ambijent
sirenja evanđelja bila prva krsž cćanska zajednica. SČ kola nastoji osvijetliti povijest formiranja
evanđelja i odrediti kolijevku (Sitz im Leben) u kojoj nastaje i raste evanđeoska poruka. Radi se o
dobro organiziranoj zajednici kojoj su na cž elu apstoli, koji ljubomorno nastoje vjerno predati
Isusova djela i rijecž i. MPO se sluzž i literarnom kritikom, poticž e studij literarnih vrsta.
Tri su momenta kroz koja su prosž li Isusova nauka i zž ivot prije nego sž to su dosž li do nas: ono
sž to je ucž inio Gospodin iznosecć i nauku i odgajajucć i apostole (1), ono sž to su ucž inili apostoli (2), 17
ono sž to su ucž inili autori nasž ih evanđelja (3). Glede prvog: Isus se prilagodio mentalitetu
slusž atelja; glede drugog: apostoli zž ele sacž uvati cž injenice koje se odnose na Isusov zž ivot zato da
Črkvi pruzž e temelj vjere; vjera dakle pretpostavlja povijesnu cž injenicž nu istinitost. Apostolsko
propovijedanje prilagođuje se svrsi propovijedanja i mentalitetu slusž atelja. Postoje razni nacž ini
propovijedanja. Glede trecć eg: evanđelisti treba da sintetiziraju i razviju ono sž to odgovara
prilikama vjernika i svrsi.
Instrukcija isticž e da se ne protivi istinitosti izvjesž taja to sž to evanđelisti iznose Gospodinove
rijecž i i djela razlicž itim redom. Iako su ovisni o usmenim i pismenim izvorima, evanđelisti su ipak
pravi autori evanđelja. Evanđelja su istodobno ljudska i Bozž ja djela. DS djeluje tako da autor pisž e
upravo ono sž to Bog hocć e i kako hocć e. Mogucć e su i razlike u evanđeljima. Razlicž it nacž in iznosž enja
istih cž injenica ne protivi se istinitosti evanđelja. Augustin veli: Bog je htio da u svetim knjigama
bude tesž kocć a kako bismo se osjetili prisiljenima da ih cž itamo i s vecć om pazž njom i trudom
ispitujemo.
Razlike među sinopticima i slicž nosti odrazž avaju se s obzirom na redoslijed materijala, rijecž i
Gospodinove. Svako od evanđelja ima nezamjenjivu literarnu osobnost i posve jasno pisž e osobno
o Isusu Kristu. Glede razlika treba: kloniti se svakog mentaliteta (1), razlikovati nakane autora
(2), proucž iti istocž njacž ki nacž in izrazž avanja (3), u Isusovim rijecž ima ne trazž iti doslovnost (4), ono
sž to je manje izvorno ne znacž i da ima i manje teolosž ku vrijednost (5).

ZNAČAJKE MATEJEVA EVANĐELJA - Ima malo interesa za opis, kratak je i srzž an. Da bi se
pojedini događaj shvatio, potrebno je pogledati paralelu u Mk i Lk, sž to ne znacž i da je
neinformiran. Matejeva kratkocć a nije siromasž tvo nego bogatstvo. Ne zaustavlja se na
pojedinostima, cilj je opisivanja osoba Isusa Krista. Matej je svjedok, ocž evidac. U Isusu vidi
uskrslog Spasitelja. Evanđelje je gotovo liturgijski cž in. Prorocž ki argument (50 citata) zž eli
Izraelovu vjeru u Pisma usmjeriti prema Isusu Mesiji koji je ta Pisma ispunio. Čitira uglavnom
Izaiju, Jeremiju, Zahariju. Čitat zapocž inje formulom: »...da se ispuni sž to Gospodin recž e po
proroku, evo Djevica cć e zacž eti...«.
Matej je evanđelist uskrslog Gospodina. Sve retusž ira sž to bi u ocž ima cž itatelja umanjilo
Gospodinovo dostojanstvo. Presž ucć uje pitanja koja Isus postavlja jer to znacž i da on ne zna sve
(tko me se dotaknuo). Ispusž ta slucž ajeve gdje izgleda da Isus nije uspjesž an (cž udo u Nazaretu, Isus
placž e) jer mu djeluju previsž e ljudski slabe. Ne kazž e da je Isus tesar nego tesarov sin. Ipak je
sacž uvao zapis o neznanju Sina ČČ ovjecž jeg o konacž nom sudu.
Matej vodi racž una o prikazivanju ucž enika, o njihovom izuzetnom polozž aju u Črkvi. Presž ucć uje
ono sž to mu se cž ini da previsa otkriva ljudsku krhkost. Črkvu oznacž uje kao hijerarhijsko drusž tvo
utemeljeno na Petru, a ujedno i kao zajednicu oprasž tanja i ljubavi. U eklezijalnom govoru (18,1-
35) daje nacž ela za odnose vjernika unutar crkvene zajednice. Matejev izraz za cž lanove Črkve je
»bracć a«. Samo kod njega dolazi termin »ekklesia«. Matej ima katehetsku i pastirsku dusž u.

ZNAČAJKE MARKOVA EVANĐELJA - Njegovo je evanđelje usmjereno na Isusa Sina Bozž jega i
Sina ČČ ovjecž jega - Mesiju. Marko je Petrov tumacž , cilj mu je da nista ne ispusti sž to je cž uo. Visž e se
zanima za događaje nego za ideje. Teolosž ka poruka je »mesijanska tajna« (Isus naređuje
ucž enicima i ozdravljenima da sute; zabranjuje i zlim dusima da govore). Kako presž utjeti cž udo
javno ucž injeno? Propalo bi duhovno djelo da Isus nije tako ucž inio. ZČ idovi ocž ekuju politicž kog 18
vođu, a Isus ih zž eli postupno uvesti u Bozž ji plan po kojemu mesija trijumfira na krizu. Marko
isticž e skromne pocž etke krsž cćanstva.
Daje Isusov nadljudski portret. On je preduskrsli evanđelist, prije proslavljenja, ne uljepsava ni
ucž enike. Isus se sazž alio nad gubavcem, zna biti uzbuđen, zž alosti se, srdi, cž udi se, jeca. Marko je
skrupulozno vjeran izvorima. Ucž enici pokazuju ocž ito nerazumijevanje misterija KN. Razlike
dvanaestoricu, kao i Mt i Lk, koji su temelj na kojemu se gradi Črkva. Petar ima prvenstvo. Unutar
12-orice razlikuje se grupa Petar, Andrija, Jakov, Ivan (svjedoci uskrsnucć a Jairove kcć eri,
preobrazž enja i Getsemanija). Marko isticž e grupu svjedoka, Matej Petra ali se visž e zanima za
Ivana.

LUKINO EVANĐELJE - Luka Mesiju predstavlja kao Gospodina - Kyriosa. Naglasž ava
univerzalne dimenzije spasenja koje donosi mesija. U Isusu je sva savrsž enost, plemenitost,
ljepota koju je sanjala grcž ka dusž a. Izostavlja mjesta gdje je Isus u svojoj ljudskoj osjecć ajnosti
uzbuđen. U izvjesž taju o muci izbacio je ona strasž na ponizž avanja (popljuvan, bicž evan, trnjem
okrunjen), rijecž i radije izostavlja nego da ih prepravlja. Krist je milosni Spasitelj koji se obracć a
siromasima i gresž nicima. Posž tedio je i Judu (izbacio: bolje da se nije ni rodio taj cž ovjek).
O ucž enicima govori s mnogo posž tovanja i cž uva im ugled. Evanđelje mesijanske radosti (radost,
veselje, navijesž tati radosnu vijest - to je Lukin rjecž nik), inzistira na mesijanskoj radosti. Voli
glagol »blagoslivljati« (Boga). Evanđelje velikih oprasž tanja; Isus je prijatelj gresž nika, dosž ao je
trazž iti izgubljeno (ovca, sin). Evanđelje molitve, posebno molitve hvale. Misionarsko evanđelje,
sam Luka je u sredisž tu misionarskog pokreta, razbijanje zž idovskog zida, zanima se za
evangelizaciju pogana. KN je među nama. Dan parusije stavlja u dalju buducć nost. Naglasž ava
duhovne dispozicije: budnost i postojanost. ZČ idovska sredina nema razumijevanje za zž ene, koje
moraju sutjeti u crkvi, no kod Luke zž ena podizž e glas iz mnosž tva, zž ene slijede Isusa, Isusova majka
je blagoslovljena među zž enama.
1. F.PORSCH: MNOGO GLASOVA JEDNA VJERA

EVANĐELJE KAO KNJIŽEVNA VRSTA - Danas pod evanđeljem obicž no mislimo na cž etiri
evanđelja kao knjige koje sadrzž e cž etverostruki izvjesž taj o Isusovu zž ivotu, djelovanju i uskrsnucć u.
Izvorno »euangelion« znacž i »dobra vijest«, »radosna poruka« odnosno nagrada za donosž enje
takve poruke (musž tuluk). U grcž kom se upotrebljavala za carske odredbe koje su sadrzž avale
radosnu obavijest kao sž to je carev rođendan (za Augusta: Rođendan ovog boga bio je ta svijet
pocž etak radosnih vijesti koje su zbog njega nastajale). U Iz 40,9 Bozž je djelovanje oznacž eno je
glagolom »euangelizesthai« (navijesž tati poruku spasenja). To je poruka o Bozž jem kraljevanju (Iz
52,7; 61,1). Prema Mt 11,5 Isus se nadovezuje na to mjesto da oznacž i svoje vlastito navijesž tanje.
Prema tome evanđelje nije prvenstveno knjizž evna vrsta ili knjiga nego poruka odnosno zž ivo
navijesž tanje.
U predpavlovskom i pavlovskom krugu evanđelje je poruka o spasenju koje je donio Isus
svojom smrcć u i uskrsnucć em. Stoga kod Pavla postoji samo jedno evanđelje. Marko prvi
upotrebljava pojam evanđelja za zaokruzž eni povijesni prikaz Isusova zž ivota i djelovanja.
(Pocž etak evanđelja Isusa Krista). Tako evanđelje postaje oznakom za novu knjizž evnu vrstu,
kojom su se posluzž ili Matej, Luka i Ivan, iako oni svoja evanđelja izricž ito ne oznacž uju kao
evanđelja. U tradiciji je pojam evanđelja duho ostao u jednini: postojalo je jedno evanđelje u 19
cž etiri prikaza. Prva tri evanđelja nazivamo sinopticž kima jer su međusobno srodna i ovisna
(synopsis - skupno gledanje), pa se mogu prepoznati zajednicž ki elementi i razlike. Istrazž ivanje je
pokazalo da su Mt i Lk koristili Mk kao podlogu. Evanđelja donose raznovrsnu tradiciju
zaokruzž enu prikazu koja je povezana u novu cjelinu prema svjesnom i planskom nacrtu. Svaki
evanđelist polazi od vlastitog teolosž kog gledanja i stanja, a bio je i pod utjecajem stanja svoje
zajednice (Sitz im Leben). Evanđelisti nisu osamljeni kabinetski teolozi daleko od zajednice.
Evanđelja nisu zaokruzž eni prikaz tradicije koja je vecć postojala nego novo oblikovanje i
aktualiziranje te tradicije u odnosu na potrebe zajednica. Ona su u određednom smislu
propovijedi za zajednicu.

TEOLOGIJA MARKOVA EVANĐELJA - Marko je sastavio »evanđelje Isusa Krista«; postoji

određeni povijesni interes, ali to je u prvom redu navjesž taj. Isus je sadrzž aj i propovjednik poruke.
To je propovijed kao povijesni izvjesž taj. Marko ukorjenjuje kerigmu prve Črkve, spasonosnu
poruku o izmirenju po Isusovoj smrti. Marku su stajale na raspolaganju predmarkovski izvjesž taj
o muci, zbirka galilejskih polemicž kih razgovora (2,1-3,5), zbirka parabola (4,1-34), izvjesž taj o
cž udesima (4,35-5,42), zbirka izreka i odlomaka o zajednici (10,1-45) i mala apokalipsa (13).
Marko je preradio razlicž ite tradicije, povezao ih kratkim uvodnim napomenama o vremenu i
mjestu da dobiju formu povezanog pripovijedanja. U te napomene spadaju brijeg, jezero, lađa,
sinagoga, izrazi: odakle, i odmah, onog dana i slicž no. Isusovo djelovanje prikazuje se kao put koji
pocž inje u Galileji i zavrsž ava u Jeruzalemu u razmaku od jedne godine. Isus je u Galileji pocž eo,
odatle potjecž e vecć ina tradicijske građe o njemu, tu se Črkva prvi put otvorila poganima. Marko
povezuje Isusa ucž itelja i Isusa cž udotvorca.
 Petrovo priznanje Isusa kao mesije i najava muke jasan su preokret u evanđelju (8,27-33).
Navjesž taji muke su sve cž esž cći, a pouke su upravljene ucž enicima i pozivaju da nasljeduju
Gospodina koji ide ususret muci. Do 8,27 pazž nja je usmjerena na Isusovo mesijanstvo, potom na
muku. Markov pristup oznacž ava se kao »Markova mesijanska tajna« (mozž da to znacž i da su
apostoli Isusov pravi bitak potpuno upoznali tek u svjetlu poslijeuskrsne vjere, sž to se vidi i kod
Ivana - josž ne bijasž e poslan Duh pa ne shvatisž e). Isusa ne shvacć aju ne samo neprijatelji nego ni
njegovi ucž enici ne dokucž uju njegovu osobu i poslanje. Prekretnica je Petrovo priznanje. Tada se
nerazumijevanje ucž enika s mesijanstva prenosi na muku, smrt i uskrsnucć e (9,10: »među sobom
se pitahu sž to znacž i to njegovo 'od mrtvih ustati'«). Nakon objave skore muke Isus naređuje
sutnju (9,9) ali samo do uskrsnucć a; cž ak i demonima zabranjuje govorenje o Isusovu
nadljudskom bitku. Marko je dotaknuo i problem odgode parusije, izostanka Isusova ponovnog
dolaska (»o onom danu i uri nitko ne zna pa ni anđeli na nebu, ni Sin nego sam Otac« 13,32).
Marko razdvaja doga_aje o razorenju Jeruzalema od događaja koji cć e biti zavrsž nica novog
dolaska Isusa.
Marko nema razrađenu kristologiju. Preuzima iz tradicije titule mesija (7), Sin Davidov (2),
Sin ČČ ovjecž ji (14), Sin Bozž ji (5). SČ dolazi uglavnom u vezi s mukom i uskrsnucć em. SB dolazi na
pocž etku (1,1) i kod svecć anog saslusž anja (14,61-62), ali i u tri svecć ane zgode: krsž tenju (1, 11),
preobrazž enju (9,7), raspecć u (15,7). Marko evanđelje pocž inje Isusovim krsž tenjem, Matej i Luka
rodoslovima (rođenjem); Mt ima do Abrahama (zž idovska tradicija; po vjeri), a Luka do Adama
(poganska tradicija; po rođenju).
20
TEOLOGIJA MATEJEVA EVANĐELJA - To je nova obrada i prosž irenje evanđelja po Marku.
Pretpostavlja se da je Markovo evanđelje dulje vrijedilo u crkvenim krugovima kao standardno
djelo o Isusovu zž ivotu, djelovanju i smrti pa je cž udno da se 20 godina kasnije pokazala potreba
za pisanjem novi dvaju evanđelja. Razlozi su u mjesnim crkvama kojima su pisali Mt i Lk u
kojima je postojala obilna tradicijska građa koju Marko nije preuzeo u svoje evanđelje.
Promijenila se i situacija zajednica sž to zahtijevalo novu interpretaciju (zar se danas nije josž visž e
promijenila, dakle to zahtijeva novo pisanje, interpretaciju, evanđelja!). U usporedbi s Markom
Matej je promisž ljeniji, sistematicž niji, sklon poucž avanju, usredotocž en na bitno. Voli zaokruzž ene
cjeline: besjeda na gori (5-7), govor poslanja (9,35-10,42), parabole (13), uređenje zajednice
(18), govor protiv knjizž evnika i farizeja (23), govor o zavrsž etku svijeta (24-25), tri ciklusa o
cž udesima: 8-9 - 14,13-36 - 15,21-39.
Matejeva kristologija je: Isus je obecć ani mesija SZ, sž to najvisž e pokazuje citatima ispunjenja
(tipicž ni za Mateja). Mt prilagođuje izvjesž taj citatu a ne obrnuto (21,2-7: Isus jasž i na dvije
zž ivotinje jer Mt krivo razumije SZ citat). Pismo je glavni dokaz Isusova mesijanstva jer se ispunilo
u njegovom zž ivotu. Matejevi citati ne odgovaraju zž idovskoj predodzbi o mesiji; citati ukazuju na
mesiju koji je ponizan i blag.
Matej upotrebljava titul Sin Davidov (7) (Mk i Lk po dvaput), Gospodin (zato izostavlja Isusove
ljudske crte), Sin Bozž ji (17), te Sin ČČ ovjecž ji. Isus je kod Mateja ucž itelj nove, bolje pravednosti; Isus
naucž ava i lijecž i. O novoj pravednosti usp.5-7: Budite savrsž eni kao sž to je savrsž en Otac vas nebeski.
Zlatno pravilo. Matej visž e od ostalih naglasž ava djela pa ga cž esto uspoređuju s Jakovom.
Matej se razracž unava sa zž idovstvom svoga vremena koje se nakon 70. godine pojavljuje u
ojacž anom farizeizmu. S jedne strane cž ini se da Matejeva Črkva josž obdrzž ava zž idovske propise
(hramski porez, propis o subotnjem pocž inku), no Matej ipak govori o njihovim sinagogama iz
kojih su Isusovi ucž enici istjerani (10,17; 23,34). Po Mateju Črkva zauzima mjesto novog Izraela.
U usporedbi s Markom pozitivnije prikazuje ucž enike, izbacuje njihova nerazumijevanja.
Ucž enici raspoznaju Bozž ju volju u Isusovoj nauci na temelju Isusova poucž avanja.

TEOLOGIJA LUKINA EVANĐELJA - Lukino evanđelje nastalo je u isto vrijeme kad i Matejevo.
Ima svoju izvornu građu, no u cjelini preuzima Markov raspored, ali za razliku od Mateja
prebacuje najvecć i dio izvora u dva bloka (mali umetak 6,20-8,3, veliki umetak 9,51-18,14;
pretezž no zadrzž ava raspored iz izvornika). Luka zž eli pokazati pouzdanost nauke, a odatle se
dolazi do sigurnosti i jasnocć e vjere. Luka svoje evanđelje naziva »izvjesž cćem« a ne evanđeljem.
Ocž ito pokusž aje prethodnika smatra nedostatnima i neprilagođenima tadasž njim potrebama. Kazž e
da takvih pokusž aja ima mnogo; među njegove prethodnike u prvom redu spada Marko. Njihova
djela Luki se izgledaju zaokruzž en i kriticž an prikaz događaja u smislu pisanja povijesti prema
ondasž njem vremenu. Luka zž eli nacž initi djelo koje odgovara tim potrebama/ kriterijima, za
obrazovanije krsž cćane. Zato Luka pomno ispituje sve iz pocž etka. Luka ne govori samo o
svjedocima nego i o sluzž iteljima rijecž i.
Luka je cž lan trecć e generacije (70-90) a to se vrijeme odlikuje vremenskim razmakom u
odnosu na pocž etak, izostao je i najavljivani skori svrsž etak, krsž cćani dozž ivljavaju da se »vrijeme
rastezž e«. Ernst kazž e: »Glavni autorov motiv jest sigurnost vjere u vremenu koje se rastezž e«. Luka
nastoji prepoznati izvorisž te Črkve i odrediti njezinu sadasž nju i buducć u zadacć u. Luka nastoji
premostiti prosž lost i sadasž njost iznosecć i neprekinutost tradicije. Na pocž etku stoje apostoli, 21
objavu potom prenose predstojnici koje postavlja Duh Sveti (Dj 20,28-32). Povijesno utemeljenje
Luka gradi povezivanjem Isusova vremena s velikim događajima svjetske povijesti. Spasenjski
događaj ima svoje precizno mjesto u povijesti.
Po Luki put Črkve pocž eo je u putu Isusovu. Isus je mesijanski vođa koji svoje sljedbenike vodi
u obecć anu zemlju zž ivota. Najvazž niji dio Isusova puta prikazao je Luka kao putovanje od Galileje u
Jeruzalem, tzv. izvjesž taj o putu (Kad su se navrsž ili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom
odlucž nosž cću prema Jeruzalemu 13,22-23; 18,31.35). Luka upozorava da Isusov put dolazi do
punine preko smrti do uzasž asž cća u nebo (jedini donosi izvjesž taj o uzasž asž cću).
Jeruzalem ima sredisnje znacž enje, u njemu se ispunjava Isusova sudbina, Bozž ji plan spasenja.
Luka zna samo za jeruzalemska ukazanja; uzlazak na nebo smjesž tan je na Maslinsku goru
(podatke o Galileji je izostavio ili promijenio). Jeruzalem je polazisž te Črkve (jer stvarno jest i
bio). Ucž enici trebaju ostati u njemu i biti tu svjedoci po Judeji i Samariji sve do kraja zemlje.
Usredotocž enjem na Jeruzalem Luka naglasž ava kontinuitet povijesti spasenja (usp. ucž enici u
Emaus iz Jeruzalema). Luka otupljuje nagovjesž taje o brzoj parusiji isticž ucć i opomene koje
pozivaju na budnost, ustrajnost i stalnu spremnost; odvaja razorenje Jeruzalema od prikaza
svrsž etka svijeta. Uzasž asž cće također govori protiv lazž nog ocž ekivanja brzog svrsž etka. Lukina je
pazž nja posebno posvecć ena siromasima i ponizž enima te opomenama na opasnosti od bogatstva.

2. HARRINGTON: UVOD U NOVI ZAVJET

MARKOVO EVANĐELJE - Struktura: djelovanje u Galileji (1,14-3,6), vrhunac djelovanja u

Galileji (3,7-6,13), svrsž etak djelovanja u Galileji (6,14-7,23), djelovanje izvan Galileje (7,24-8,26),
uspon u Jeruzalem (8,27-10,52),djelovanje u Jeruzalemu (11-13), muka i uskrsnucć e (14-16).
Markovo se evanđelje sastoji od dvaju dijelova.Prvim dominira pitanje »tko je Isus«, drugi dio
govori o Isusovoj misterioznoj mesijanskoj sudbini. Posebna tema jest mesijanska tajna. Temeljni
titul je Sin ČČ ovjecž ji.

MATEJEVO EVANĐELJE - Struktura: Isusovo rođenje i djetinjstvo (1-2), proglasž enje KN (3-7),
propovijedanje KN (8-10), misterij KN (11, 1-13,52), Črkva, prvi plod KN (13,53-17,27), skori
dolazak KN (19-25), djelovanje u Jeruzalemu, muka i proslava (26-28). Ako ispustimo izvjesž taj o
djetinjstvu i muci Matejevo se evanđelje skladno dijeli u pet dijelova, od kojih svaki ima narativni
odsjek i govor, svaki govor ima uvod i svaki zavrsž ava stereotipom »kad Isus zavrsž i svoje besjede«.
Poglavlje 23 je osž tar napad na pismoznance i ne uklapa se u shemu (mozž da je poglavlje
naknadno uvrsž teno).
Evanđeljem dominira misao da je Isus mesija kojega je SZ prorekao i obecć ao i koga su ZČ idovi
odbacili. Mt se 30 puta poziva na proroke (Matejeva specificž nost). Isus je kod Mateja visž emanje
Sin Bozž ji. Posebna je tema kraljevstvo nebesko.

LUKINO EVANĐELJE - Za Lukino evanđelje karakteristicž ni su univerzalizam, molitva, radost i

mir, bogati i siromasž ni, utjecaj svetog Pavla.

22
6.TEZA:
Teme Ivanova evanđelja (po poglavljima).

Neki govore o simbolicž nom planu Ivanova evanđelja, nalaze u njemu sedam dana novog
stvaranja. Millot je podijelio Ivanov materijal na sž est blagdana i misli da je Ivan htio recž i kako je
Isus dovrsž io SZ liturgiju Thurian dijeli na tri sedmice: pocž etna, sedmica muke, zavrsž na (između
su spomenuti blagdani). Jedni dijele na dva dijela: knjiga znamenja 1-12 i knjiga muke 13-21.
Ivan gleda cijeli Isusov zž ivot kroz prizmu »cž asa«. Sva je egzistencija podijeljena na dvije velike
periode: da li je ili nije dosž ao njegov cž as? Potterie dijeli na dva dijela: djelovanje pred svijetom
(1-12) i objava pred zajednicom (13-20) s mukom i proslavom.

PROLOG 1,1-18 - Prolog je napisan kao uvod, ali u stvari sinteza i zakljucž ak evanđelja. Mozž da
je to prakrsž cćanski himan Logosu; podsjecć a na himne Mudrosti (usp.). Treba ga tumacž iti iz
teologije SZ i onoga sž to je prvobitno krsž cćanstvo drzž alo o rijecž i koju govori Isus i koja govori o
Isusu. U Prologu su Ivanove osnovne teme: zž ivot, svjetlo, tama, istina, svjedocž anstvo, slava Bozž ja,
svijet. Jasna je misao: Rijecž po kojoj je Bog stvorio svijet jest Sin Bozž ji, Isus Krist, koji nam je
darovao svjetlo, zž ivot, milost i istinu.

PRVI DIO
23
OČITOVANJE KRISTOVA JAVNOG DJELOVANJA - Podijeljeno je na cž etiri dijela: 1,19-4,42 -
4,43-5,47 - 6,1-71 - 7,1-12,50. U prvom se Isus objavljuje kao osnivacž nove ekonomije visž e nego
sž to je bila stara; događaju se prva ocž itovanja vjere. U drugom Isus tvrdi da je zajedno s Ocem
izvor zž ivota; prva hostilna manifestacija zž idovske nevjere. U trecć em je Isus kruh zž ivota; kriza
vjere među ucž enicima. U cž etvrtom se Isus sve svecć anije proglasž ava svjetlom i zž ivotom svijeta;
odluka sinedrija da se Isusa ubije.

PRVA ČETIRI POGLAVLJA - Mnogi misle da prva cž etiri poglavlja imaju inaugurativno
znacž enje, tj. da uvode u objavu. Po svjedocž anstvu Ivana i prvih ucž enika Isus je Mesija, njegovo
krsž tenje je ustanovljenje krsž cćanskog krsž tenja u Duhu. Vino u Kani odnosi se na vina u NZ
(vino=zž ivot= =krv=trs i loze), izgon trgovaca iz hrama upucć uje na novi hram (Isusovo
proslavljeno tijelo), razgovor s Nikodemom upucć uje na novo rođenje, susret sa Samarjankom
izrazž ava oprecž nost SZ i NZ (Duha). U prvom stadiju Isusova javnog djelovanja dijalozi su
usmjereni individualno. Ivan se trudi pokazati reakciju vjere i razlicž ite tipove vjernika. Nikodem
je ZČ idov koji vjeruje zbog znakova, Samarjanka je heretik, kraljevski sluzž benik je poganin.

POGLAVLJA 4,43-5,47 - Sve je usmjereno prem Isusovu bozž anskom dostojanstvu. Javljaju se
reakcije nevjere, dva cž uda pa besjeda u kojoj Isus izjavljuje da posjeduje bozž ansku vlast da
ljudima daje zž ivot i uskrisuje (dva cž uda): ozdravljenje satnikova sluge i uzetoga na ribnjaku. Ima
mnogo pravnih termina: sud, suditi, svjedocž anstvo, svjedocž iti, tuzž iti. Anticipiranje procesa
protivljenja i osude koji se neprestano ponavlja u ljudskim srcima.
 POGLAVLJE 6,1-71 - Objavljenje otajstva euharistije odbija mnoge nesavrsž ene vjernike. Na
kraju ostaje samo ostatak, dvanaestorica kao klica buducć e krsž cćanske zajednice. Tri tumacž enja
besjede o kruhu zž ivota: duhovni smisao (Isus je kruh koji se blaguje po vjeri), besjeda je
euharistija, prvi dio o vjeri drugi o euharistiji. SČ esta glava daje sintezu euharistijskog otajstva.

POGLAVLJA 7,1-12,50 - Objava raste, Isus je proglasž en svjetlom i zž ivotom svijeta. Raste
neprijateljstvo, slusž ateljstvo se pretvara u neprijatelje. Isus se bori s jeruzalemskom
hijerarhijom. Vrhunac objave je pri Lazarovu uskrisenju: »Ja sam uskrsnucć e i zž ivot!«. Isus cć e tek
poslije smrti u pravom smislu postati zž ivotom svijeta (boravak u tijelu je ipak smetnja za
djelovanje Duha; zato Duhovi odmah odlaze s ove zemlje da bi mogli djelovati). Osma glava
govori o preljubnici, deveta o slijepcu od rođenja, deseta o Isusu dobrom pastiru, jedanaesta o
Lazarovu uskrisenju, dvanaesta dosž ao je cž as pomazanja u Betaniji (zž ena pomazuje Isusa za
muku i smrt, dakle za uzdignucć e kao kralja).

DRUGI DIO: 13-21

Drugi se dio dijeli na tri dijela: 13-17, 18-19, 20-21. U prvom dijelu se radi o intimnim
ocž itovanjima ucž enicima i ucž vrsž cćivanju ucž enika u vjeri. U drugom je muka. U trecć em uskrsnucć e i
povratak Ocu. Tri su teme besjeda nakon vecž ere: agape, utjeha, jedinstvo. Rijecž agape javlja se
sž est puta u prvih 12 poglavlja, a 31 puta u 13-17. Ljubav među ljudima temelji se na udionistvu
u Kristovu vjecž nom zž ivotu.
Ivanov izvjesž taj ima ivanovske specificž nosti: voda i krv (krsž tenje i euharistija) iz Spasiteljeva
24
rebra, eklezijalno znacž enje ima i haljina koja nije razderana (jedinstvo Črkve). Muka je epifanija
kralja a poraz tmine i nevjere. Uskrsnucć e donosi Duha, mir i radost (pocž inje novi svijet, Jahvino
kraljevanje); ono je i utemeljenje krsž cćanske vjere Simbolicž ki izvjesž taj o cž udesnom ribolovu
govori o apostolskom sirenju Črkve.
Poglavljem 21 o uskrsnoj vjeri zavrsž ava evanđelje. Vjera pocž iva na dva stupa: Pismu i iskustvu
(Duha) svjedoka (utjelovljenju Rijecž i). Postoji pet faza vjere: prijelaz od neznanja ka spoznaji
Pisma (prazan grob), prijelaz od odsutnosti k prisutnosti (Mariji Magdaleni dovoljno ime da ga
prepozna), prijelaz od Isusa prosž losti ka Isusu sadasž njosti (Marija se odricž e da ga dotakne,
uskrsna vjera je sudjelovanje u prijelazu k Ocu), prijelaz od straha pred ZČ idovima k mesijanskoj
neustrasž ivosti (ukazanje apostolima). Isticž e istovjetnost uskrslog i raspetog. Peta etapa je
prijelaz od odbijanja da se vjeruje bez osobnog iskustva ka prihvacć anju svjedocž anstva drugih
(Toma).

PORSČH O IVANOVU EVANĐELJU - Vecć je Klement Aleksandrijski ovo evanđelje nazvao

duhovnim cž ime je htio naglasiti razliku od ostalih, tj. ni u jednom drugom ne dolazi do izrazž aja
svijest da je nastalo pod utjecajem DS kao u Ivanovu. U oprosž tajnim govorima ivanovski Krist
obecć ava ucž enicima Branitelja koji cć e ih u svemu poucž avati i dozivati u pamet sve sž to je on rekao.
»Duh cć e vas upucć ivati u svu istinu... On cć e mene proslavljati jer cć e od mojega uzimati i
navjesž cćivati vama«. Ono sž to zemaljski Isus nije mogao recž i, jer nisu mogli nositi, govori po Duhu
proslavljeni u Črkvi. Marka nazivaju »knjigom tajne epifanije«, a Ivana »knjigom ocž itovanja
tajni«. ČČ ini se da ovdje visž e ne govori zemaljski nego proslavljeni Isus. Ivan je preuzeo knjizž evnu
formu, ali je sporno da li je poznavao ostala evanđelja. Svrha evanđelja je »da imate zž ivot«. Isus je
objavitelj Oca, a objava se događa po znakovima i po rijecž ima. Poseban slucž aj objave jesu Isusove
»Ja jesam« izreke (Ja sam kruh zž ivota, ja sam svjetlost svijeta, ja sam vrata, ja sam pastir dobri, ja
sam uskrsnucć e i zž ivot, ja sam put, istina i zž ivot, ja sam pravi trs...). Osim »Ja jesam« Ivan
upotrebljava i ostale titule: Mesija, Logos, Jaganjac Bozž ji, Paraklet, Svetac Bozž ji, onaj koga je
poslao Otac, Jedinorođenac, Prorok, Sin Bozž ji, odabranik Bozž ji, Ucž itelj (Rabbi), Kralj Izraelov, Sin
ČČ ovjecž ji (je kruh, povezan s uzvisž enjem, proslavom). Mesija ne dolazi cž esto (Marija ispovijeda
Krista), a najcž esž cći je Sin ili Sin Bozž ji. Najvazž niji je odnos Oca i Sina, Duh je prisutnost
proslavljenog, Duh je ucž itelj i uvoditelj u svu istinu, pomocć nik.

MOJA ANALIZA IV 1-12 - U prvih dvanaest poglavlja imamo sedam znakova i sedam govora: 1.
voda pretvorena u vino (1. novo rođenje, 2. voda zž ivota), 2. iscjeljenje sina kraljev. sluzž benika, 3.
iscjeljenje uzetoga (3. bozž anski Sin), 4. Isus hrani 5000 ljudi, 5. Isus hoda po vodi (4. kruh zž ivota,
5. zž ivodajni kruh, 6. svjetlost svijeta), 6. iscjeljenje slijepca od rođenja (7. dobri pastir), 7.
uskrisenje Lazara.

1. ZNAK: voda pretvorena u vino (2,1-11)

GOVOR: krsž tenje odozgor/novo rođenje (3,1-36)
2. GOVOR: voda zž ivota (4,1-42.45)
ZNAK: iscjeljenje sina kralj. sluzž benika (4,46-54)
3. ZNAK: iscjeljenje uzetoga (5,1-18)
GOVOR: Bozž anski Sin (5,19-47) 25
4. ZNAK: Isus hrani 5000 ljudi (6,1-15)
GOVOR: kruh zž ivota (6,22-66.71)
5. ZNAK: Isus hoda po vodi (6,16-21)
GOVOR: zž ivodajni govor (7,1-52)
6. GOVOR: svjetlost svijeta (8,12-59)
ZNAK: iscjeljenje slijepca od rođenja (9,1-42)
7. GOVOR: dobri pastir (10,1-42)
ZNAK: uskrisenje Lazara (11,1-57)
7.TEZA:
Teologija Djela apostolskih (Dj 1-15).

Djela apostolska po predaji su Lukino djelo; ne radi se o djelima svih apostola nego samo
Petra i Pavla. U prvim glavama znacž ajni su Petar i Ivan, na saboru su utjecajni Petar i Jakov.
Shema po Martiniju:
PRVI DIO (1,4-5,42) - Zajednica josž zž ivi u liturgijskom okviru hrama. Črkva se cž vrsto drzž i
vjere Isusa pomazanika, Uskrslog Gospodina. Sva odisž e radosž cću, entuzijazmom, velikodusž jem.
Izvjesž taji poucž ni odlomci i sazž eci.

DRUGI DIO (6,1-12,25) - Zajednica (36-40) je cž vrsto povezana u bratskoj ljubavi i tezž i za
prosž irenjem, a pogani providnosni za sirenje Ovaj dio san je u znaku prijelaza misija među
pogane (univerzalnost evanđelja).

TREĆI DIO (13,1-15,35) - Vrijeme 47-50. usredotocž eno je na Pavlovu misijsku djelatnost.
Ulaskom pogana u Črkvu nastaje neizbjezž na kriza, koja je sretno prevladana Petrovim zahvatom
i pomiriteljskim stavom Jakova na saboru u Jeruzalemu.

ČETVRTI DIO (15,36-20,38) - Vrijeme 50-57. kad se Pavao svim zž arom predaje na misije.
Osniva zajednice i upravlja svoja pisma. To je najintenzivnije razdoblje Pavlova zž ivota. 26

PETI DIO (21,1-28,31) - Providnost se sluzž i neprijateljskim stavom prema Pavlu da ga

dovede u Rim »do na kraj zemlje«. Pavao koristi prililiku da siri »blagu vijest«.

1. TEOLOGIJA DJELA APOSTOLSKIH

Bit teologije Djela nalazimo u misijskim govorima. O teologiji mozž emo govoriti u okviru deset
tocž aka: povijest spasenja, Bozž ji danas, teologija prostora i vremena, obracć enje-vjera-krsž tenje-dar
Duha, Črkva-Bozž ji narod, zž ivot Črkve, apostoli-sedmorica-proroci-starjesž ine, Mojsijev zakon i
vjera u Isusa Krista.
POVIJEST SPASENJA - Krsž cćansko je propovijedanje proglas povijesti spasenja u kojoj je glavni
djelatnik Bog. SZ je vrijeme pralikova, obecć anja, prorosž tva. Vrijeme ispunjenja pocž inje kad Bog
podizž e Isusa, kad ga uskrisuje daje Duha obecć anja.
BOZČ JI DANAS - Isus je sredisž te zbivanja, makar danas nevidljiv. On izlijeva Duha, navjsž cćuje po
Pavlu svjetlost narodima. I za Pavla i za Djela misionarsko je propovijedanje rijecž Boga koja
djeluje.
TEOLOGIJA PROSTORA I VREMENU - Za Djela je »danas« vrijeme Bozž je Rijecž i, blagovijest,
svjedocž anstvo Uskrsloga. Djela isticž u geografski prostor. Evanđelje se krecć e između... tako
zavrsž ava put rijecž i »sve do na kraj zemlje«. Evanđelje se navijesž ta najprije Izraelu zatim
poganima. Taj prijelaz Evanđelja i spasenje pogana glavna su tema Djela.
OBRAČĆ ENJE-VJERA-KRSČ TENJE-DAR DUHA - Krsž cćansko propovijedanje poziva na obracć enje,
poziva dakle na vjeru - koja je cž ovjekov slobodni cž in, ali i Bozž ji dar - oprosž tenje grijeha i
primanje Duha u Črkvi. Za to u Črkvi postoji dvostruki obred: krsž tenje vodom i polaganje ruku.
 ČRKVA-ČRKVE-BOZČ JI NAROD - Sve su Črkve svjesne da idu istim Bozž jim putem, zato se sve
naziva Črkva, jedinstveni Bzž ji narod, Bozž je vlasnisž tvo. Dirnuti u krsž cćane znacž i dirnuti u Isusa
osobno.
ZČ IVOT ČRKVE - Djela pokazuju sž to je Luki ideal za kojim treba da tezž e sve krsž cćanske zajednice:
postojanost u nauci, bratska zajednica, bratska ljubav »jedno srce« i »jedna dusž a«, zajednicž ka
dobra dijeliti s bracć om i Črkvom, lomljenje kruhai molitva koja prati sav zž ivot i rad.
APOSTOLI-SEDMORIČA-PROROČI-STARJESČ INE - U Črkvi su se vjernici dijelili na skupine koje
su obavljale posebne sluzž be. To su u prvom redu dvanaestorica (svjedoci i sluzž benici rijecž i),
sedmorica (đakoni i pomocć nici), Pavao (povjereno mu je poslanje kao i dvanaestorici), proroci
(njih nadahnjuje Duh, ne ustanovljuju ih ljudi), starjesž ine (osobe koje je Pavao postavljao da se
brinu za zajednicu).
MOJSIJEV ZAKON I VJERA U ISUSA KRISTA - Kako Luka zamislja prijelaz od zž idovstva na
krsž cćanstvo? ZČ idovska Črkva ostala je jako duboko prozž eta zž idovstvom, ali Izrael se morao
otvoriti narodima. Bog osobno zahvacć a prilikom obracć enja prvih pogana (Kornelije). Bog daje
Petru razumjeti da one koje je vjera ocž istila ne cž ine, ZČ idovi, necž istima. Zato se necć e onecž istiti ako
blaguje s njima. Slucž aj u Čezareji s Kornelijem pokazao je jednom zauvijek, a na saboru u
Jeruzalemu izborena je pobjeda, spasž eno je jedinstvo Črkve, spasž eno je bitno: krsž cćani bilo
obrezani bilo neobrezani spasž eni su vjerom i milosž cću Isusa Krista.

27
8.TEZA:
Novozavjetne teolosž ke teme: savez, opravdanje, vjera,
zakon, sloboda.

1. SAVEZ
Prije nego cć e postati oznakom za odnose ljudi s Bogom savez-berith je dio drusž tvenog i
pravnog ljudskog iskustva. Ljudi se međusobno vezuju nagodbama i ugovorima, koji sadrzž e
prava i duzž nosti, ponajcž esž cće uzajamna prava i duzž nosti. Između jednakopravnih skupina ili
pojedinaca koji se zž ele uzajamno pomagati. To su savezi mira, bratski savezi, sporazumi o
prijateljstvu, pa i sam brak. Postoji i neravnopravni ugovori, kad mogucć nik obecć ava zasž titu
slabome dok se ovaj i obvezuje na sluzž enje Na starom istoku bili su uobicž ajeni takvi vazalski
sporazumi; i u biblijskoj povijesti ima za njih visž e primjera. U takvim slucž ajevima slabiji mozž e
potaknuti savez, ali odobrava ga mogucć nik prema svom nahođenju i sam određuje uvjete.
Sporazum se sklapa po utvrđenom obredu. Ugovorene se strane vezuju zakletvom. Rasijecž e se
na dva dijela neka zž ivotinja i prolazi između dviju polovina zazivajucć i prokletstva na svakog
mogucć eg prekrsž itelja. Napokon, postavlja se spomen: zasađuje se neko drvo ili se podizž e kamen
da svjedocž e o sklapanju sporazuma. To je ono temeljno iskustvo koje je Izrael imao kad je
razmisljao o svom odnosu prema Bogu.
SINAJSKI SAVEZ - Narod je na Sinaju stupio u savez s Jahvom, pa je Jahvin kult postao
njegovom nacionalnom religijom (imati svoga boga znacž ilo je tada imati vlastiti identitet). Savez 28
nije bio sporazum među jednakima nego je bio vazalski: Jahve se u svojoj suverenoj slobodi
odlucž uje da Izraelu ponudi savez i on postavlja uvjete. No ipak sinajski savez spada u savez
posebne vrste jer se u njemu otkriva bitna crta spasenjskog plana. Vecć u gorucć em grmu Jahve
otkriva Mojsiju svoje ime i svoj naum o Izraelu: kani ga izbaviti iz Egipta i naseliti u Kanaanu,
obecć anoj zemlji jer je Izrael njegov narod. Izrael je Bozž ji izabranik, u njemu je pohranjeno Bozž je
obecć anje. Sklapajucć i savez s njim Jahve namecć e svoje uvjete kojih se Izrael mora drzž ati. Izvjesž taji
iz Pentateuha sadrzž e visž e obrazaca tih odredbi koje tvore ugovor i sacž injavaju Zakon. Prva govori
o sž tovanju jedino Jahve, zabrani idolopoklonstva, osudi svakog saveza s poganskim narodima.
Izrael mora prihvacž ati Jahvinu volju. Sinajski savez otkriva Bozž ji plan: Bog zž eli sa sobom
povezati ljude tvorecć i od njih bogosž tovnu zajednicu odanu njegovoj sluzž bi, pokornu njegovim
zakonima. Savez je slobodan Bozž ji dar (milost). Pnz cž uva ulomke bogosluzž ja koji pretpostavlja
neku vrstu (mozž da i svakogodisnjeg) obnavljanja saveza i svecć ano cž itanje Zakona (svakih sedam
godina), no ne zna se da li se to u starini obdrzž avalo.
SLIKE SAVEZA - Prvotno se savez shvacć ao u juridicž kom smislu, kao ugovor između Jahve i
njegova naroda, no proroci mu dodaju afektivne prizvuke, tj. trazž e slike kojim izrazž avaju odnos
Boga i naroda: pastir-stado, vinogradar-vinograd, zarucž nik-zarucž nica. Ovo govori da se savez
shvacć ao kao savez ljubavi. Mendenhall-Balthasar su pokazali da sinajski savez ima strukturalnu
slicž nost s obrascima hetitskog vazalskog saveza. Taj obrazac sadrzž i: uvod, povijesno
obrazlozž enje, predmet saveza, klauzula o pisanom dokumentu, kletve i blagoslovi, svjedoci
zakletve. Sve to nalazimo u sinajskom i sekemskom savezu, pogotovo ako spojimo Izl 19,3b-8 sa
Izl 20,21. Pocž etne rijecž i Dekaloga »Ja sam Jahve Bog tvoj« uvodni su dio obrasca. U jednom
hetitiskom savezu taj dio glasi: »Sunce, Mursil, Veliki kralj, kralj hetitiski«. Hetitiski su zakoni
snagu i pravovaljanost dobivali po pisanom dokumentu koji se pohranjivao u hramu. Zato i
Mojsije »popisa sve rijecž i Jahvine« i primi »kamene plocž e sa zakonom i zapovijedima«. Razlika je
pak sž to biblijski savez ukljucž uje slobodu koju Jahve daje narodu pri izboru i prihvacć anju beritha.
DIATHEKE - Kad su LXX za berith uzeli rijecž »diatheke«, odlucž no su utjecali na rjecž nik
krsž cćanstva. U helenisticž kom pravu ta rijecž oznacž ava cž in kojim netko raspolazž e svojim dobrom
(testament). Naglasak je manje na prirodi konvencije, a visž e na vlasti onoga koji njome utvrđuje
tok stvari. Rijecž »diatheke« javlja se u cž etiri izvjesž taja s posljednje vecž ere. Uzevsž i kruh i
podijelivsž i ga govorecć i: »Uzmite i jedite ovo je tijelo moje« odnosno »Ovo je krv moja, krv saveza
koja se prolijeva za sve. Na euharistijskom sastanku stalno obnavljamo taj savez.
SAVEZ-ZAVJET - Izvrsno isticž e nijanse svecć anog obecć anja, sakralan je, ali nikako ne pristaje
ondje gdje je naglasž ena obostranost, prijateljski, dijagonalni i dinamicž ki odnos, koji je bitan za
berith. Savez uza svu neadekvatnost bolje izrazž ava i obostranost i prijateljstvo i slobodu i
osobnu angazž iranost partnera, ali nema sakralnog prizvuka koji je tisucć ljetna tradicija obogatila
rijecž zavjet. Rijecž savez ima prizvuk bojovnosti, pa je i to cž ini srodnom s berithom.

2. OPRAVDANJE
Opravdan je onaj cž ija je stvar nadjacž ala protivnikovu, cž ije je pravo pobijedilo. Biti opravdan
pred Bogom ne znacž i imati pravo pred njim, dapacž e: tko cć e opstati na parbi s Bogom. SZ
prikazuje cž ovjekovo opravdanje pred Bogom kao neostvarivo ocž ekivanje i kao stanje za koje je
cž ovjek stvoren. Bog je pravedan, to znacž i da on nikada nema krivo i da se nitko s njim ne mozž e
29
sporiti. Zbog svoje pravednosti i ljubavi prema stvoru Bog nastoji ucž initi cž ovjeka sposobnim da
bude pred njim pravedan
Opravdani u Isusu Kristu - samo u Isusu mozž emo biti pravedni pred Bogom. Zabluda farizeja
sž to misli da to mozž e posticć i vlastitim silama, iz sama sebe on hocć e dosecć i Boga. Isus je umro i
uskrsnuo radi nasž ega opravdanja. SČ to zakon nije mogao ucž initi, to je bilo iskljucž eno, to nam
Bozž ja milost daruje u Kristovu otkupljenju. Bog nas u Isusu Kristu osposobljuje da ishodimo
opravdanje. Vjerovati u Krista znacž i priznati u njemu onoga koga je Otac poslao, prionuti uz
njegovu rijecž , sve staviti na kocku radi KN, pristati na gubitak svega da dobijemo Krista, zž rtvovati
vlastitu pravednost (cž ezž nju za vlastitim opravdanjem pred drugima) da dobijemo pravednost-
opravdanje po Kristu od Oca.

3. VJERA
Vjera je izvor i srediste svega religioznog zž ivota. Bozž jem naumu spasa cž ovjek treba odgovoriti
vjerom. U hebrejskom sadrzž aj vjere se izrazž ava sa dva korijena: aman, batah (cž vrstocć a/sigurnost,
pouzdanje). Abraham je tip vjernika, on je navjesž taj onih koji cć e otkriti pravoga Boga. Tesž kocć e s
kojima je Izrael zž ivio bile su velika napast za vjeru. Proroci su osuđivali idolopoklonstvo koje je
unistavalo vjeru u jednog Jahvu, formalizam u bogosž tovlju. Izrael u cjelini nije poslusž ao poziv na
vjeru sž to su ga proroci upucć ivali zbog dvojake prepreke: lazž nih proroka i zbog same vjere koja je
bila puna nevjerojatnih perspektiva i tesž kih prakticž nih zahtjeva. Bog je htio ispuniti svoja
obecć anja, ali ispunjenje je ovisilo o vjeri,a te vjere u povijesnom Izraelu nije bilo. Nakon sž to su
mucž enici pali iz vjernosti prema Bogu i zakonu, Izrael je shvatio da vjera zahtijeva posluh
zakonu, ali tada se javio formalizam farizeja. U NZ ucž enici nakon oklijevanja vjeruju tek nakon
uskrsnucć a. ČČ etvrto evanđelje je visž e od ostalih evanđelje vjere.

4. ZAKON
Hebrejska rijecž »tora« ima sž ire znacž enje od zakona, manje ima prizvuk prava od grcž kog
»nomos«. Tora je nauk sž to ga je Bog dao ljudima za uredbu njihova ponasž anja. Tom se rjecž ju
nazivala ona zakonodavna cjelina sž to je predaja SZ povezala s Mojsijem. NZ naziva zakonom sve
ekonomiju spasenja kojoj je to zakonodavstvo jezgra, u opreci s vladavinom milosti koja je
zapocž ela s Isusom Kristom. NZ govori o zakonu Kristovu, pa razlikuje stari i novi zakon. Izraz
»prirodni zakon« ne javlja se u tom obliku u Pismu, ali se stvarnost susrecć e. ČČ ovjek se vecć od
pocž etka suocž ava s pozitivnom zapovijedi koja je za njega izraz Bozž je volje. Upravo se u tom
sastoji kusž nja u raju, krsž enjem zapovijedi smrt ulazi u svijet I Pavao govori o prirodnom zakonu.
U SZ zakon je u prisnom odnosu sa savezom. Kad Bog odabire Izrael za svoj narod, postavlja
uvjet: Izrael se mora pokoravati njegovom glasu (u srcu?) i opsluzž ivati njegove propise inacž e cć e
na njega pasti Bozž je prokletstvo. Obred sklapanja saveza ukljucž uje obvezu opsluzž ivanja Bozž jeg
zakona. Zakon je glavni sastavni dio religiozne ekonomije koja Izraelu pripravlja dolazak
spasenja (i danas zakon obdrzž avamo da se pripravimo za dolazak milosti). U Izraelu postoji
samo jedan zakon, onaj Mojsijev. U NZ odnos prema zakonu se mijenja. Nije visž e rijecž samo o
zakonu koji je cž ovjeku izvanjski (urezan u plocž e, a ne upisan u srce). Novim zakonom svi
spoznaju Jahvu, sž to je narodu saveza manjkalo. Srce se mora izmijeniti (upis Bozž jeg zakona), 30
ljudi moraju djelovati na poticaj Duha. To je Kristov zakon.
Isusov stav prema zakone je jasan: zž estoko se protivi predajama starih koje zastupaju
pismoznanci i farizeji, ali to ne cž ini i prema zakonu (Isus rusž i tradiciju!). U KN zakon se ne
dokida nego se ispunja do najmanjeg slovca. U cž emu je ispunjenje zakona na ovoj zemlji? U tome
sž to unosi red među razlicž ite zapovijedi. Taj se red jako razlikuje od hijerarhije vrijednosti kako
su je uspostavili pismoznanci koji su zanemarili ono glavno (pravednost, milosrđe, dobru vjeru)
da bi spasili sporedno. Osim toga nestaju i nesavrsž enosti koje su se javile zbog okorjelosti srca.
Isus nastupa kao zakonodavac. Ne proturjecž i Mojsiju, on ga tumacž i, nastavlja, usavrsž uje.
Kako Pavao gleda na zakon? Po Pavlu cž ovjek se opravdava samo vjerom u Isusa Krista a ne
djelima zakona. Pavao proglasž ava nekorisnima kultnu praksu zž idovstva (obrezanje i
opsluzž ivanje). Tako se zakon svodi na ustanovu SZ. Pavao se obara na lazž no predocž ivanje
ekonomije spasenja prema kojoj cž ovjek zasluzž uje opravdanje vrsž enjem zakona. Opravdani smo
bez vlastitih zasluga Isusovom zž rtvom. Kakva je svrha toga zakona u Bojem spasenjskom
naumu? Neosporno taj je zakon od Boga, mada je ljudima dan posredstvom anđela, sž to je znak
njegove nizž e vrijednosti, ali on je ipak svet i duhovan. Zakon je odgojitelj i skrbnik Bozž jeg naroda,
zakon je priprava za razdoblje odraslosti vjere, slobodno odlucž ivanje za Krista. Oslobađajucć i
ljude od grijeha Krist ih oslobađa i od skrbnistva zakona. To znacž i da pravni i bogosž tovni propisi
u vezi s Izraelovim ustanovama prestaju vazž iti, no ostaje moralni ideal zapovijedi sazž et u
zapovijedi ljubavi koja je dovrsž enje i punina zakona.

5. SLOBODA
 Pavlov nauk: »Krsž cćanin je slobodan od Mojsijeva zakona«. Krsž cćanska sloboda govori o tome
da je krsž cćanin slobodan od zakona grijeha i osude Razbijeni su lanci grijeha u Kristu (znacž i visž e
se na njih ne moramo ni osvrtati). Nema visž e nikakve vanjske prisile nego nutranji poriv i poziv.
Prvi princip krsž cćanske slobode jest Duh Sveti koji cž ovjeka poticž e na ljubav prema Bogu i
blizž njemu. Nutarnji dinamizam dolazi od Duha Bozž jega koji vodi prema ljubavi u kojoj je
potpuna sloboda.

9.TEZA:
Ekonomija objave ostvaruje se zahvatima i rijecž ima, iznutra među sobom
povezanima tako da djela koja je Bog u povijesti spasenja izveo ocž ituju i
potkrepljuju nauku i stvari sž to ih rijecž i oznacž uju, a rijecž ima se proglasž uju djela
i ostvaruje misterij u njima sadrzž an. Po toj nam je objavi dubina istine o Bogu
i o cž ovjekovu spasenju u punom svjetlu zasjala u Kristu, koji je ujedno i
posrednik i punina sve objave (DV 2, Heb 1,1-2).

Kad govorimo o objavi, onda se ne radi toliko o spoznaji necž ega nego prvenstveno o osobama.
Zato nije dostatna teologija, ili cž itanje Pisma nego dozž ivljaj (iskustvo) osobe Isusa Krista.
Krsž cćanska vjera prvenstveno je odnos prema osobi. Krsž cćanstvo nije u prvom redu nauka,
spoznaja o Bogu i cž ovjeku nego je prvenstveno dozž ivljaj/susret s Bogom, dozž ivljaj Bozž je ljubavi 31
u sebi. Zato je krsž cćanstvo bitno obracć enje, tj. ostvarenje svoga bicć a, povjeravanje sebe Bogu,
dopusž tanje da on uđe u nas.
SČ TO JE OBJAVA? - Objava jest događanje cž ovjekova spasa, događaj između Boga i cž ovjeka.
Objava uvijek ima nadnaravni (Boga) i naravni (cž ovjeka) aspekt. U Pismu postoji bozž anski i
ljudski elemenat; da bismo shvatili objavu treba proucž avati i bozž anski i ljudski elemenat u
Pismu, i crkvenu tradiciju koja pokazuje kako Duh djeluje, mijenja ljude. Tako i tradicija
posredno biva objavljenje.

1. OBJAVA U SZ
Knjige SZ nemaju termin »objava«; izraz »objaviti se« ima visž e profani sadrzž aj, samo na
nekoliko mjesta ima teolosž ki prizvuk. U SZ najcž esž cće se upotrebljava »rijecž Bozž ja« (dabar
Jahweh). Buducć i je rijecž o objavljivanju, Bog se mozž e otkriti cž ovjeku samo ako cž ovjek druguje s
njim, samo onaj koji druguje s Bogom mozž e razlikovati Bozž je od ljudskog djelovanja (treba se sž to
visž e priblizž iti Bogu da bi se sž to bolje uocž avalo) Radi se dakle o osobnom iskustvu (Abraham,
Samuel, Gideon, Job). Drugi nacž in objavljivanja jest prorocž ki put. Bog govori preko proroka
(proroci najprije dozž ivljavaju osobno iskustvo). Prorok nikada ne vidi jasno Bozž ju stvarnost, on
cž uje Bozž ju rijecž i pognan je njome. Prorocž ka gledanja na svijet uvijek su u znamenjima. Proroku
rijecž dolazi i bez viđenja. Trecć i nacž in je mudrost. Mudrost se dodusž e poziva na ljudski razum, ali
je uvijek dar Bozž ji, uvijek dolazi iz Bozž je transcendentalne mudrosti. Zato sve sž to je stvoreno
ocž ituje Bozž ju mudrost. Pismo je Bozž ja rijecž i zato je ono uvijek Bozž ja mudrost. ČČ etvrti je nacž in
preko svecć enika. Svecć enici prinose zž rtve i ujedno ucž e narod Bozž jim zapovijedima. Oni također
prenose narodu prorocž ke govore. Propovijedanjem Bozž je rijecž i oni daju da se objava događa.
 POSREDNIČI - Proroci imaju model u Mojsiju koji je najvecć i prorok. Bio je pozvan u
određenom vremenu da navijesž ta Bozž ju poruku, naziv proroka dobio je poslije. Prorok je vezan
uz narod (zato Abraham nije prorok). Kasnije nastaju prorocž ke grupe, pa vidioci (Samuel). Pravi
proroci uvijek trazž e promjenu naroda i u promjeni vide spas. Jona je model pravog proroka
(fikcija proroka) odnosno model Isusa Krista. Krivi proroci umiruju narod u njegovom zlu.
Klasicž ni proroci (Izaija,Jeremija...) navijesž taju dolazak Jahvina kraljevanja u buducć nosti.
Svecć enici preko kulta prenose Bozž ju rijecž . Izgleda da je i Mojsije bio svecć enik pa je zato naredio
svecć enicima da prinose zž rtve. Svecć enik je uvijek vezan s Torom. Svecć enik ne vrsž i svoju sluzž bu
samo mehanicž ki (ponavlja) nego i sam dobiva nove objave u raznim slavljima. Svecć enik je
glasnik, predstavnik Boga. Mudraci imaju svoj uzor u Salamonu. Mudrost potjecž e iz Egipta u
Salamonovo vrijeme (dosž la s narodom iz Egipta), no prije Salomona nije postojala tzv. klasa ili
grupa mudraca.

2. ETAPE POVIJESTI SPASENJA

Ne misli se u vremenskom smislu vecć u smislu novih aspekata objavljivanja Boga: Noa,
Abrahamov poziv, Knjiga Izlaska, Zakon na Sinaju, Ponovljeni zakon, Prorocž ke knjige, Knjige
mudrosti. Abrahamov poziv je temeljna tocž ka, izvor SZ i povijesti spasenja. Bog direktno zahvacć a
u zž ivot jednog cž ovjeka, izvlacć i ga iz njegovog ambijenta, trazž i od njega puno povjerenje, sve s
ciljem da se zapocž ne proces povijesti spasenja. Noa vjeruje Bogu da treba napraviti barku iako
mu se svi rugaju (ali Noa ne dijalogizira s Bogom, znak Boga je josž uvijek prirodna pojava pred
cž ovjekovim ocž ima ali ipak daleko od njega). Noa i Abraham ne vjeruju u Boga nego vjeruju Bogu.
32
Knjiga Izlaska je sredisnji događaj SZ. Tada se događa saveza između Boga i naroda. U Bibliji
plamen oznacž ava Bozž ju prisutnost (plameni jezici na Duhove). Bog poziva Mojsija samo zato da
bi oslobodio njegov narod, Bog zž eli taj narod za sebe. Izrael mora izacć i iz Egipta da visž e ne bude
rob,da kao slobodan sklopi s Bogom savez i postane njegovom svojinom, da ga Bog odvede u
obecć anu zemlju. ČČ ovjek koji vjeruje nije privilegiran u drusž tvu, ne dobiva cž asti. Zakon na Sinaju -
tu se Bog na specificž an nacž in otkriva, zž eli sklopiti savez s narodom, nudi deset rijecž i da ih cž uvaju
i obecć ava uvođenje u OZ. To je prvi savez s narodom (dotad s pojedincima). Ponovljeni zakon -
Tu se spajaju u jedno sve Bozž je rijecž i, i prorocž ke i svecć enicž ke pa odsad Bozž ja rijecž visž e nije samo
onih deset nego skup svih moralnih, građanskih, religizonih i kaznenih zakona. Sve je to Bozž ja
rijecž . Prorocž ke knjige govore kako proroci cž uju Bozž ji poziv, dozž ivljavaju susret s njim i
zahtijevaju od naroda vjernost Jahvi, obnovu vjere i pokajanje, hrabre narod da ustraje u
tesž kocć ama. Knjige mudrosti su uvezene iz Egipta i okolnih naroda, no ta mudrost nije samo
ljudska nego Bozž ja, personificirana, mudrost je osoba. Objava je događanje u osobama. »Dabar
Jahweh« znacž i ne samo govoriti nego i cž initi, djelima govoriti. Tek NZ daje ono sž to obecć ava SZ.
Tek po Kristu cž ovjek mozž e postati novo stvorenje.

3. ISUS KRIST
Isus Krist je novo stvorenje. On je postao cž ovjekom, on je pravi odgovor Bogu, odgovor ljubavi
Ocu. Zato ako hocć emo saznati sž to je objava, onda to ne mozž emo saznati iz SZ nego samo iz NZ.
Objava nije ono sž to se događa u drugim religijama, pa prema tome da se Bog u SZ objavljuje
polako, o sebi govori, nego je objava novo stvorenje, novo stvaranje svijeta. Zato objava u svojoj
srzž i, u sredistu, ima samoga Isusa Krista kao cž ovjeka. Povijest objave jest stalno događanje Isusa
Krista tokom povijesti cž ovjecž anstva. U njemu je rijecž i događanje. Heb 1,1-2 veli da je Bog nekocć
na razne nacž ine i u mnogo navrata govorio ocima po prorocima, no u ovo vrijeme progovori
nam po Sinu, kojeg je postavio basž tinikom svega i po kome je stvorio svijet. Proroci su samo
upucć ivali na njega. On je progovorio time sž to je stvorio novoga cž ovjeka, sž to proroci nisu mogli
ucž initi. Novi cž ovjek je pocž eo s Isusom Kristom.
Lukino evanđelje govori kako je anđeo Mariji rekao da cć e Isus spasiti narod od grijeha
njegovih. Marko naglasž ava da je Isus odmah nakon krsž tenja Duhom propovijedao: »Obratite se i
vjerujte evanđelju!« dakle radi se o spasu ljudi. Ivan zapisuje: »Zapovijed novu dajem vam da se
međusobno ljubite. Tko ljubi taj vecć ima zž ivot u sebi, tko mrzi taj je u tami i nije Boga vidio«.
Inicijativa uvijek dolazi od Boga, Bog nudi spas i daje cž ovjeku mogucć nost da ga prihvati vjerom.
Smisao Isusovih cž udesa jest nastup KN. Krist je ocž ituje ZČ idovima tako da cž ini ono sž to je zakon
prorekao o Mesiji: siromasima se propovijeda evanđelje. Evanđelja opisuju samo djelo Isusa
Krista, ono sž to je za sva vremena. Djela apostolska iznose djelo Kristovo kako se ocrtava u
drugima, u zajednici koja se naziva Črkvom, kako Bog neprestano prikljucć uje nove cž lanove Črkvi.
Za Pavla objava je propovijedanje evanđelja, navjesž taj nove misli ne samo ZČ idovima nego i
poganima (on je pozvan poganima, Petar obrezanima). Iako su ZČ idovi odbacili evanđelje ipak
nisu odbacž eni jer Bog ne mozž e biti nevjeran svojim obecć anjima.
Ivan je dozž ivio ono sž to su evanđelisti napisali, dozž ivio je snazž no djelovanje Črkve, njezino
sirenje u 1.st. Objavu Ivan iznosi u mnogim simbolicž kim slikama: svjetlo, zž iva voda, istina, rijecž ,
slava, djelo znak... Za Ivana Bog je prije svega nevidljiv i zato nam ga Isus objavljuje. Isus je Rijecž ,
Bog je ljubav, samo se ljubavlju mozž e do njega docć i. Ivan upotrebljava razne izraze: semeion- 33
znak, ergon-djelo kao znak. Sva cž udesa su znakovi.
DEI VERBUM 2 - Bog je odlucž io da objavi sebe i da saopcć i otajstvo svoje volje kojim ljudi po
Kristu, Rijecž i koja tijelo postade, u Duhu imaju pristup Ocu i postaju zajednicž ari bozž anske naravi
(predmet i narav objave). Posla, naime, svoga Sina, vjecž nu Rijecž , koji prosvjetljuje sve ljude da se
među ljudima nastani i da ih uputi u najunutarnjije tajnosti Bozž je (Iv 1,1-18). Isus »jedan od
ljudi k ljudima poslan rijecž i Bozž je govori« i dovrsž uje spasiteljsko djelo koje mu dade Otac (Isus
dovrsž uje objavu).
HEBREJIMA 1,1-2 - U mnogo dijelova i na mnogo nacž ina Bog je govorio ocima po prorocima;
na koncu ovih dana progovorio je nama u Sinu«. Tu je prikazan jedan govor o dva događaja:
nekad i danas. Za oba vremena zajednicž ki je samo subjekt (Bog). U prvom dijelu govori o
dijelovima, tako je Bog nekocć govorio. U drugom, na koncu, ovih dana. U prvom su dijelu
naslovnici oci, u drugom mi po Sinu. Drugi dakle nadilazi prvi po nacž inu (nije na dijelove),
vremenu, naslovnicima i posrednicima.
10.TEZA:
Svjedocž anstvo Isusovo o samom sebi kao Mesiji, Sinu ČČ ovjecž jem i Sinu
Bozž jem, cž udesa i uskrsnucć e te mudrosti, i svetost Isusova dokaz su njegova
bozž anskog poslanja.

Ovo pitanje rjesž avamo ako se upitamo da li je Isus samo Bog ili samo cž ovjek. Ni jedna religija
nema Boga za osnivacž a nego je ili nesž to spontano ili od nekog cž ovjeka. Stara apologetika je
navodila Kristova cž udesa kao znak njegova bozž anstva. Kad se dokazž e da je Bog, onda mu se mora
vjerovati. To je intelektualni put. Danas egzegeza pokazuje da cž udesa nisu sva povijesna. U
evanđelju se donose opisi cž udesa prema cž uvenju, a ne viđenju; zato imamo problema s
povijesnosž cću cž udesa. Danas FT ide drugim putem: pita se sž to Isus sam o sebi drzž i i govori -
smatra li se mesijom, Sinom Bozž jim i Sinom ČČ ovjecž jim. SČ to sve to znacž i u njegovim ustima? To je
prvi korak, a drugi je proucž avanje smisla i znacž enja cž udesa u evanđeoskom i biblijskom
kontekstu. Trecć i je proucž iti znacž enje Kristova uskrsnucć a. Dakle, najprije njegove rijecž i, zatim
djela i potom ono sž to Bog cž ini njemu, Isusu. SČ to Isus govori i cž ini, te sž to mu je Bog ucž inio.
Da li Isus samoga sebe smatra mesijom? Odmah se javlja problem: nisu li apostoli Isusa
nacž inili mesijom nakon smrti i uskrsnucć a. Evanđelja ne opisuju Krista nego Isusa; kasnija
terminologija josž nije prisutna u evanđeljima. Mesija/Khristos/Pomazanik jest onaj koji je od
nekoga pomazan i dobio poslanje. U SZ mesijanizam ima tri vida: kraljevski, prorocž ki i
apokalipticž ki, tj. mesija cć e biti iz kraljevske loze, Sluga Jahvin (Izaija) i Sin ČČ ovjecž i (Danijel). Da li 34
je Isus na sebe primjenjivao svata tri vida, sve tri slike mesije?
Ivanova propovijed u pustinji navjesž cćuje dolazak nekog velikog proroka. Isus potvrđuje taj
navjesž taj. Viđenje kod Isusova krsž tenja navijesž teno je kod Izaije (61,1: Duh Gospodnji je na
meni). Prilikom kusž nje u pustinji đavao naziva Isusa Sinom Bozž jim i trazž i od njega cž udesa. Isus
sebe naziva Davidovim sinom (Mt, Mk, Lk). Petrovo priznanje u Čezareji da je mesija Isus
potvrđuje. Sam navijesž ta da cć e odsad vidjeti Sina ČČ ovjecž jeg na oblacima (Dn). Ulazak u Jeruzalem
rezultira otvorenim mesijanskim govorom. Pred sinedrijem priznaje da je Sin ČČ ovjecž ji, ali da
njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Dakle, apostoli nisu mogli ni svjesno ni nesvjesno
napraviti od Isusa mesiju jer su bili duboko uvjereni u suprotno sve do njegove smrti, koja je za
njih bila najvecž e razocž aranje. Isusa koji je umro nisu mogli napraviti mesijom. No nakon silaska
Duha Svetoga Petar naziva Isusa Mesijom; naime, Isusova djela govore da jest mesija. Apostoli
nisu Isusovo djelovanje shvatili sve do silaska Duha Svetoga (dakle, DS je nuzž an za shvacć anje
Isusa, razum nije dovoljan, zato objava).
Sin ČČ ovjecž ji je najprikladniji naziv za Isusa. Nije rijecž o cž ovjeku kao takvom, smisao je
apokalipticž ki. Danijel govori o SČ koji dolazi na oblacima i prima mocć , vlast i kraljevstvo.
Henohova knjiga kazž e da SČ ima preegzistenciju. Titul Sin Bozž ji Isus ne odbija. Na pitanje da li je
SB Isus ne nijecć e, zbog toga je i osuđen. Kad govori o svom Ocu (ho theos) rijecž ima određeni
cž lan sž to znacž i da se radi o Bogu Ocu.
Glede cž udesa valja recć i da su cž uda znakovi prisutnosti KN. Kad farizeji u Nazaretu trazž e cž udo,
znatizž elja (dakle manipulacija Bozž jim mocć ima radi zadovoljenja znatizž elje, cž udo bez smisla),
Isus odbija. ČČ udo je uvijek u sluzž bi vjere, bez vjere cž udo se ne mozž e ucž initi, niti dozž ivjeti. No ni
cž udo nije ono koje prisiljava cž ovjeka da povjeruje jer je cž udo događaj u okviru prirode, tesž ko je
cž udo odvajati od prirode. Zapravo je nemogucć e utvrditi da se cž uda događaju. Vazž no je
promatrati kontekst u kojemu se cž uda događaju. ČČ udo je znak necž ega, ili potvrda Isusova
djelovanja, znak jedne nove stvarnosti. ČČ udo je znak koji vodi k spoznavanju nepoznate
stvarnosti. Znak mozž e biti materijalan i duhovan. Sam govor o cž udesima ne prisiljava cž ovjeka na
vjeru nego mu samo pomazž e da dođe do vjere. Zato se o cž udesima ne mozž e govoriti na
apologetski nacž in nego na egzistencijalni. ČČ udo je znak koji upucć uje prema Isusu. ČČ udesa se ne
mogu shvatiti filozofski nego biblijski, a biblijska cž udesa su znakovi i legitimacija Isusa Krista,
znakovi koji su navijesž teni u SZ (tocž no je opisano sž to cć e mesija cž initi). Biblija, dakle, ne govori o
cž udu kao o nekoj samostalnoj stvarnosti koja potvrđuje Isusovo bozž anstvo, po Bibliji je cž udo
znak mesijanskih vremena navijesž tenih po prorocima (i vremena i znakovi). Jedini znak koji
danas pobuđuje pazž nju jest znak Krista i znak Črkve. Ako je Črkva zatajila, onda nije znak Krista.
ČČ udesa su znak autenticž nosti onoga koji je poslan. ČČ udesa su i znak jedinstva Oca i Sina,
svjedocž anstva Oca za Sina. Postoji i termin »znamenje«, koji u religioznom smislu oznacž ava
simbolicž nu radnju koju cž ini neki prorok da potvrdi svoje poslanje (Hosž ea).

1. POVIJEST KRISTOVA USKRSNUĆA

Ovo je trecć i dokaz/stupanj da je Isus Bog, Sin Bozž ji. Kristovo uskrsnucć e je vrhunac Kristove
misije. On je sam rekao da ljudima necć e dati vecć eg dokaza osim znaka proroka Jone (tri dana u
zemlji). Kristovo uskrsnucć e temeljni je dokaz Isusova bozž anstva i nasž ega spasenja. Uskrsnucć e je
prvenstveno predmet vjere koja je utemeljena na povijesnom događaju No nije dobro povijesno
35
dokazivati Isusovo uskrsnucć e. Za povijesnost nam ostaju samo tragovi: prazan grob i ukazanja
(to je pokusž aj da se racionalno vjeruje; dokazuje). Kad je rijecž o ukazivanjima, apostoli pipaju
Kristovo tijelo, on s njima jede, ali ipak je Kristovo uskrsnucć e stvar vjere. Valja biti otvoren
uskrsnucć u. Ako cž ovjek vecć ima u srcu neke razlozž ne sumnje, necć e mocć i prihvatiti uskrsnucć e.
ZČ idovski poglavari ne nijecć u uskrsnucć e nego se sluzž e varkom da bi prikrili istinu, no upravo time
su svjedoci uskrsnucć a. Nije dovoljno pokazati samo povijesnost uskrsnucć a nego treba dokazati i
povijesnost svih okolnosti Isusova mucž enja i smrti. Buducć i da su se zž idovski glavari bojali da ga
apostoli ne bi ukrali, trazž e strazž u, znacž i oni su time svjedoci prave smrti i potom i uskrsnucć a.
Propovijedanjem onih koji su mu povjerovali u nama se rađa vjera, ali i zbog toga sž to Bog djeluje
u nama. Vjera se dakle ne rađa samo iz provjerenog dokaza nego i iz nutarnjeg poticaja Duha.

2. PITANJE UZAŠAŠĆA
Da li se zaista moglo dogoditi, ili je to interpretacija? Isus je svakako bio proslavljen odmah po
uskrsnucć u. Uzasž asž cće pak govori da su prestala ukazanja. Znacž i Isus je zavrsž io zadacć u i daje Duha,
sad pocž inje djelatnost Črkve. Da li se dogodila i vanjska manifestacija, to i nije vazž no za nasž u
vjeru.

3.NEKE ČINJENICE IZ ISUSOVA ŽIVOTA

Danas se smatra da se dosž lo do nekih zajamcž enih događaja i cž injenica iz Isusova povijesnog
zž ivota. Tome su pomogli ovi kriteriji: kriticž ko-formalni, povijesno-redakcijski i povijesno-
tradicijski. Glede prvih: ono sž to se ne mozž e izvucć i iz zž idovske i grcž ke misli, ni iz kasnijeg iskustva
zajednice, ima preduvjete da bude autenticž no, npr. uporaba rijecž i Abba. ZČ idovima je to
nezamislivo, poganima nepoznato. Glede drugih: smatra se autenticž nim ono sž to bi krsž cćanska
zajednica tesž ko izmislila jer bi bila sablazan; Isusova ostavljenost na krizž u. Glede trecć ih: ona
mjesta u kojima se visž e autora slazž e, kao i ona koja su u skladu s cijelim Isusovim navjesž tajem i
djelovanjem. Sredisž te Isusova propovijedanja jest KN. Ono ima tri znacž ajke: eshatolosž ke, teolosž ke
i soteriolosž ke.

4. NEKE OPASKE O ČUDIMA

Biblija promatra cž uda ovako: uopcć e se ne susrecć e anticž ki izraz terata nego dynamis (silna
djela) i semeion (znakovi); cž uda su sastavni dio Bozž je poruke, ona su Bozž ji govor (proroci su
navijesž tali apokaliptiku, velike događaje vanjske, ali veliki događaji su bili nutarnji, duhovni, koji
se redovito u pocž etku odrazž avaju u materijalnom kao zrno gorusž ice). Isusova su cž uda daleko od
spektakularnosti, zbivaju se jednostavno, skromno; cž udotvorac zž eli ostati nezapazž en, pazž nja se
usmjeruje prema Bogu. Isusova su cž udesa religiozni cž ini kojima se poziva na vjeru i obracć enje.
Kontekst cž udesa jest propovijedanje KN. Znak KN jest da slijepi gledaju, hromi hodaju, gubavi se
cž iste, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda radosna vijest (Mt 11,5). ČČ udo je eshatolosž ki
događaj po kome buducć i eon ulazi u sadasž nji. Postoje dva eona: sadasž nji-privremeni i buducć i-
vjecž ni.

5. TKO JE ISUS?
NZ odgovara: Mesija, Prorok, Sin ČČ ovjecž ji, Sluga Bozž ji, Sin Bozž ji, Veliki Svecć enik, Spasitelj,
Gospodin (Kyrios). Svaki titul izrazž ava tek dio Isusove osobe. Pracrkva je Isusovo djelovanje
shvatila kao Bozž je djelovanje (Isus je Bog na djelu) pa je pojam Boga dobio nove dimenzije Bog
visž e nije apstraktan i dalek, niti su potrebni neobicž ni antropomorfizmi (div...). »Tko vidi mene, 36
vidi Oca« (Iv 14,9). Isž lo se od kristologije do bogosinovstva. Prvi stupanj je prepoznavanje u
Isusu Sina Bozž jega; tako Pavao u uskrslome prepoznaje SB, obecć anog Mesiju. Drugi stupanje je
pomicanje te spoznaje unatrag. Isus je Sin vecć na krsž tenju (Ti si Sin moj, Ljubljeni) i
preobrazž enju (Ovo je Sin moj, Ljubljeni). Trecć i stupanj jest pomak bogosinovstva na trenutak
zacž ecć a (sveto koje cć esž roditi zvat cć e se Sin Bozž ji). Ivanovo evanđelje najizricž itije govori o
Isusovom bogosinovstvu (jedinstvo Oca i Sina: Otac i ja jedno smo; Sin ne mozž e sam od sebe
nisž ta ucž initi. SČ to cž ini Otac cž ini i Sin. Otac ljubi Sina i pokazuje mu sve sž to sam cž ini). Te izjave
imaju soteriolosž ki smisao.
11.TEZA:
Kristovo obecć anje i povijesno ustanovljenje Črkve kao novog mesijanskog
naroda ne stoji u suprotnosti s Isusovim propovijedanjem o skorom dolasku
kraljevstva Bozž jega.

Odgovor na ovo pitanje/tvrdnju ovisi o tome kako se Črkva definira. Ako je definiramo kao
nekakvu organizaciju, onda se zbilja mozž emo pitati nije li Črkva u suprotnosti s KN. Ali buducć i
da je Črkva Kristovo tijelo, dakle sama je KN, a KN dolazi tiho, nevidljivo, ne mozž e se recć i ovdje je,
KN dolazi kao zrno gorusž ice, raste a ne vidi se da raste a za sve to je potrebno vrijeme, jasno je da
su KN i Črkva identicž ni pojmovi, te se mozž e recć i da je Krist navijesž tao Črkvu-KN. Novi mesijanski
narod i sacž injavaju Črkvu-KN (usp. proslavljena Črkva u Otk). Črkva je zajednica ljudi, mi previsž e
Črkvu promatramo bilo juridicž ki bilo institucionalno, ono sž to se izvana vidi (hijerarhija, zgrade).
Silazak DS doista je dolazak KN na zemlju, jasno kao trno gorusž ice.

1. KAKO PROTUMAČITI CRKVU?

Imamo cž etiri postupka: teolosž ki, tj. sž to kazž e SP kakva bi Črkva trebala biti (1), apologetski, tj.
promatranje Črkve u njezinom osnivanju, obrana Črkve (2), trecć i dio pokazat cć e nam sž to Črkva
jest danas, sž to bi trebala biti, perspektive (3), te napokon epistemolosž ki, tj. spoznajno-teorijsko
razmisž ljanje o Črkvi (4).
37
2. CRKVA U STAROM ZAVJETU
Treba docć i do Sinaja gdje po prvi put imamo jedan narod Bozž ji s kojim je Bog sklopio savez.
Vidimo da je taj narod rekao svoj »da« Bogu da cć e vrsž iti sve sž to Bog zahtijeva od njega. To je prvi
vazž an elemenat. Drugi je ako bude zž ivio po zapovijedima da cć e docć i u Obecć anu zemlju. Narod
boravi u pustinji, hrani se manom, Bog ga vodi.
Črkva je direktan savez s Bogom, Bog koji nesž to govori cž ovjeku i ovaj Bogu. Črkva je postojala
u prvotnom obliku prije prvotnog grijeha. Črkva je prijateljstvo zajednice ljudi s Bogom (Adam i
Eva razgovaraju s Bogom, to je Črkva). Črkva je unisž tena kad je dosž ao grijeh, pa je SZ zapravo
priprava za dolazak Črkve-KN. Pralikovi Črkvu su Noina arka, Kain i Abel, Babilonska kula i
potop, Abraham, Lot, Sodoma i Gomora, Jakov i njegovi sinovi. Napokon izraelski narod nakon
sinajskog saveza.
SAVEZ ILI UGOVOR S BOGOM - Čentralni događaj Črkve jest izlazak izabranog naroda iz
Egipta (obracć enje naroda Bogu i polazak na put prema OZ). Zasž to Mojsije izvodi narod iz Egipta
kad im je i tamo bilo dobro (imali su lonce pune mesa, imali sž to jesti i piti). Savez ili ugovor se
potpisuje krvlju. Narod je posž kropljen krvlju bikova, jaraca. Ne radi se o obicž nom ugovoru nego
o ugovoru na zž ivot i smrt, radi se o krvi. Ugovor nudi Bog a ne cž ovjek. Bog daje, a cž ovjek treba
primiti. Skupina ljudi koja je sklopila s Bogom ugovor (preko posrednika Mojsija-Krista) naziva
se qahal-ekklesia. Ekklesia je skup ljudi koji su pozvani, oni su izabrani (ekiz). Pozvani i izabrani
su da slusž aju sž to im Mojsije ima recć i, da slusž aju rijecž (deset rijecž i, debarim) i nakon toga ucž ine
savez. Narod je najprije oslobođen od ropstva, slobodan je da sklopi savez s Bogom.

3. CRKVA U NOVOM ZAVJETU

 U NZ Črkva nije postojala kod krsž tenja nego tek kod euharistije, no krsž tenje je preduvjet da bi
uopcć e netko mogao procć i kroz Črveno More Da bismo mogli shvatiti razliku između SZ i NZ
Črkve moramo proucž iti sž to je Črkva u NZ. Stara Črkva je oznacž avala sž to cć e nova dati. Ona je
pokazivanje cž ovjekova prokletstva i cž ovjekove nemocć i. Valja dobro poznavati Črkvu SZ da bi se
upoznala ona NZ. Stari je izabrani narod bio priprava na novi izabrani narod.
Pavao naglasž ava da narod Bozž ji nije visž e tjelesni Izrael nego duhovni (oslobođenje SZ bilo je
tjelesno, zemaljsko, NZ oslobođenje je duhovno; tjelesno oslobođenje simbol je, najava, slika
duhovnog oslobođenja). »Hram ste Duha Svetoga«. Pavao kazž e da nasž e tijelo pripada Kristu i da
ga se dakle ne mozž e dati bludnici. Tijelo ne smije grijesž iti jer pripada Duhu Svetom (njegov je
stan). Duh je tako snazž no prisutan da visž e i nije potrebna Kristova tjelesna prisutnost. Apostoli
znaju sž to im je cž initi i bez Isusa. Duh nije netko nevidljiv i dalek, toliko je prisutan da apostoli
kazž u: Mi i Duh odlucž ismo. Promjena u ljudima nastaje ne onda kad je Krist propovijedao, umro i
uskrsnuo nego tek onda kad je sisž ao Duh Sveti. Tada apostoli postaju novi ljudi, grijesi su im
otpusž teni i mogu svjedocž iti i govoriti uvjerljivo. U novoj Črkvi dakle o svemu odlucž uje Duh. NZ
nigdje ne govori da je djelovanje Duha nevidljivo. Dapacž e, prepoznat cć ete ih po njihovim
plodovima (prave i krive proroke).
Bog djeluje preko ljudskog tijela: lijecž i, govori, obracć a. Črkva je vodljivo Kristovo tijelo koje
mora djelovati. Vidljiva je po tome sž to djeluje, sž to okuplja zajednicu (grupu ljudi). Kristovo tijelo
mozž e biti vidljivo samo ako se ponasž a/vjeruje kao Krist: lijecž i, oprasž ta, obracć a ljude. Črkva ne
nastaje tamo gdje se sastaju dva cž ovjeka i kazž u idemo napraviti ono sž to Krist kazž e. Črkva nastaje
tamo gdje se sastanu i kazž u idemo se temeljno obratiti, shvate da sami ne mogu nisž ta, te zavape 38
Bogu da im dade Duha da to mogu ostvariti.

4. DJELOVANJE DUHA/PLODOVI DUHA (1 Kor 12)

Ljubav je najvazž nija. Ako je Bog ljubva, Črkva mora biti zajednica ljubavi, mora ljude odvoditi
od grijeha i dovoditi spasu. Krist je rekao da cć e njegove ucž enike prepoznati po tome sž to se
međusobno ljube. Bez prestanka se radujte, budite mirni jer su vam grijesi oprosž teni.

5. NOVOZAVJETNA CRKVA GLEDANA TEOLOŠKI

Za Luku mozž emo recć i da visž e od svih evanđelista pisž e evanđelje Duha Svetoga. Lukina
teologija promatra Kristovu smrt i uskrsnucć e kao centralni događaj. Evanđelje je ono koje vodi
do smrti i uskrsnucć a. Evanđelje je priprava za Črkvu, za novi Izrael. Djela pokazuju rezultat
Kristove smrti i uskrsnucć a.
MATEJ - Dva su kljucž a za razumijevanje Matejeve teologije Črkve. Prvi je da je bio
judeokrsž cćanin (ZČ idov), drugi da je njegovo evanđelje univerzalno. On nastoji govoriti o Črkvi
(jedini spominje rijecž crkva), suprotstavlja se legalizmu judaista.
PAVAO - On visž e zž ivi od Duha i Črkve nego od Isusa Krista. Za Pavla je Črkva prvenstveno
ponuda ZČ idovima, izabranom narodu, ali jer je oni nisu prihvatili poruka je upucć ena svim
narodima. Bog je dopustio da pojedine grane na stablu budu otkinute i da se na njih nakaleme
druge, no na koncu vremena Izrael cć e se opet vratiti. Po zakonu se nitko ne mozž e spasiti (Krist
tako ne misli), zakon sluzž i cž ovjeku samo zato da pokazž e grijeh (jer je utemeljen na »grijehu«:
razlikovanju dobra od zla, utemeljen je u stvarnosti kojoj su oci uprte iskljucž ivo u zemlju/dobro-
zlo jer su dobro-zlo kriterij materije). Črkva je za Pavla misterij. Ono sž to drugim pokoljenjima
nije bilo otkriveno, otkriveno je po Črkvi. Ono obecć anje koje je Bog dao Abrahamu i drugima da
cć e docć i vremena kad cć e biti okupljen novi narod, otkupljen novi cž ovjek, ta su vremena dosž la.
Črkva je dakle ispunjenje svih Bozž jih obecć anja. Črkva je zadnje vrijeme, posljednje vrijeme. Pavao
nikada Črkvu ne gleda kao jednog cž ovjeka nego kao zajednicu. Črkva je za njega ekklesia - skup
pozvanih.
HEBREJIMA - Govori da krsž cćani ne smiju zanemarivati molitvene sastanke, uvjeravati kako je
vjera bitni sadrzž aj, govori kakvu ulogu imaju proroci, kako treba usmjeriti pogled prema Kristu,
vođi Črkve.

6. NOVOZAVJETNA CRKVA (sažetak)

Črkva je eshatolosž ka zajednica (nema ovdje stalnog boravka), usmjerena je prema naprijed,
ima pred sobom cilj. Črkva je hijerarhijski uređena, od pocž etka ima zakonite predstojnike
(biskupe, prezbitere, _akone). Kod ZČ idova je bilo drugacž ije hijerarhijsko uređenje (svecć enici, nizž i
svecć enici, drugi sluzž benici - u biti to je isto jer su biskupi svecć enici, prezbiteri nizž i svecć enici, a
đakoni drugi sluzž benici - no navodno toga zž idovskog nema u KČ jer je Krist rekao da smo svi
bracć a, posljednji neka bude prvi, nema vlasti nego sluzž enje). U prvoj Črkvi ni jedna vlast ne ovisi
o Petrovoj vlasti. Petar je samo centar okupljanja. Dalji elementi/osobine Črkve jesu sloga i
bratstvo, sveta i gresž na, univerzalna i misijska. Euharistija je fons et culmen totae vitae
christianae. Jedan kruh, jedno tijelo s Kristom, jedno crkveno tijelo. Euharistija je sklapanje
saveza s Bogom, na euharistiju se ne ide ako se nije oprostilo drugima. Euharistija je
prasakramenat, prije svih drugih.
39
Petar je stijena, Črkva je sagrađena na toj stijeni, no to ne znacž i da Petar gradi Črkvu. Petar je
jedinstvo Črkve. Krist je ugaoni kamen, tj. on drzž i da se Črkva ne raspadne. Krist je glava, a u glavi
se nalaze svi centri, sve sž to treba cž initi naređuje glava. Izvan Črkve ne postoji spasenje? Postoji
osim krsta vode i krst zž elje i krst krvi.

7. CRKVA I KRALJEVSTVO BOŽJE

Loisy je tvrdio: Krist je htio osnovati KN, no dosž la je Črkva. Tvrdi da sinoptici neprestano
govore o KN-KB (81), a ne o Črkvi (2). U Dj međutim je obrnuto: Črkva (70), KB (7). Protestanti
tvrde da je Krist htio Črkvu samo za prvo vrijeme krsž cćanstva a ne do konca svijeta; krsž cćani su
cž ekali kraj svijeta, ali kako on nije dolazio, osnovali su Črkvu. Dakle, Črkva nije Kristova nego
ljudska. Krist nije mogao osnovati Črkvu izvan zž idovskog naroda nego samo unutar njega. Kad je
Črkva presž la poganima, visž e nije Kristova nego ljudska jer je Krist dosž ao skupiti ovce doma
Izraelova.
EKKLESIA/QAHAL - Rijecž Črkva nalazi se u Mt 16,18 u grcž kom prijevodu ekklesia, sž to je
prijevod »qahal«; ova se rijecž prvi put spominje ispod Sinaja kad je bio skupljen narod. »Qahal«
znacž i cž vrsto okupljanje religioznog naroda na jednom mjestu oko stvarnosti koju daje Bog (Ti si
Petar stijena...).
72 UČČ ENIKA - Luka govori o 72 ucž enika (6,17); tesž ko je zamisliti da bi Isus samo tako uzimao
ljude za sebe ako ne bi imao na umu Črkvu kao neku organizaciju. Isus ih bira zato da budu s
njim i da mu budu svjedoci osobito na posljednjoj vecž eri (Iv 13-14-15-16).
DVANAESTORIČA - Isus bira 12-oricu, vazž nost je u tome sž to im se nabrajaju imena (Mt 10,2;
Mk 3,16). Izbor dvanaestorice posebno opisuje Mk 3,13. Prvi je njegov cilj biti ucž enik Isusov, a
drugi da idu dalje propovijedati. Prvenstveno su ucž enici, a onda apostoli. Apostol je onaj koji je
poslan, no prije je ucž enik; zato Matej izricž ito govori o ucž enicima. Oni cć e cž initi djela kao i Isus.
POSLANJE - Zasž to ih Isus sž alje? Ponajprije im daje svoju nauku da mu budu svjedoci. Daje im
nauku koju necć e do kraja shvatiti, ali cć e im on poslati Duha Branitelja-Poucž itelja-Podsjetitelja-
Prosvjetitelja. Tada ih sž alje da krste, lome kruh njemu na spomen.
NOVI SAVEZ - Na posljednjoj vecž eri Isus govori o novom savezu u njegovoj krvi; s kim je taj
savez, valjda s novim skupljenim narodom (qahal-ekklesia). Sigurno je da je Isus osnovao KN, ali
je osnovao i Črkvu u sluzž bi kraljevstva. U Črkvi je KN, Črkva je KN. Krist je htio i KN i Črkvu.
Kraljevstvo je prisutno (u punini) u osobi Isusa Krista ali KN je kao zrno koje padne u zemlju,
zrno gorusž icž ino... Oznake su Črkve da je jedna, sveta, katolicž ka i apostolska...

40
12.TEZA:
O sluzž bi i kolegijalnom ucž iteljstvu biskupa, te o ucž iteljstvu pape.

1. STVARNOST KATOLIČKE CRKVE (LG 3)

Da li je Krist htio ovakvu Črkvu rastavljenu na sve mogucć e strane. na sve mogucć e zajednice i
crkvene zajednice. Da li je Krist zbilja dao nekima da u toj Črkvi upravljaju, da odgovaraju za
savjest svih drugih. U toj koncepciji se najvisž e razlikuje KČ. Ona je najjacž e hijerarhijski uređena.
Basž joj je ta vlast donosila najvisž e spoticanja, sablazni, muke tijekom stoljecć a pa i danas.
Katolicž ka tvrdnja jest da je Isus apostolima dao ne samo sluzž bu posvecć ivanja i propovijedanja
nego i upravljanja.
Rijecž »apostolos« nije postojala u Isusovim ustima. Nju upotrebljava Črkva. Matej poznaje 12
apostola. Kod Pavla je stvar komplicirana. On nikada ne govori izricž ito o dvanaestorici, a
apostolima naziva i Barnabu Mnogi kazž u da je pravo znacž enje rijecž i apostol kod Pavle, a ne kod
Luke i Mateja. To je mnogo siri pojam od dvanaestorice. Luka samo jednom naziva Pavla (i
Barnabu) apostolima. Pavao prvenstveno priznaje 12-oricu vecć i prije nego sž to je pocž eo djelovati
(Gal 1,17). Odlazi k njima da ih pita da li je ispravno propovijedao ili nije. Neki hocć e recć i da je
puno apostola bilo koji su bili misionari; njihova je duzž nost bila da idu okolo propovijedati, a ne
upravljati zajednicom (izbor đakona govori da se zž ele iskljucž ivo posvetiti navijesž tanju, lomljenju
kruha...). »Apostolos« dolazi u grcž koj profanoj literaturi, a ne u religijskoj, uvijek se misli na
cž ovjeka koji je poslan kao legat, glasnik, poslanik. Temeljni pojam rijecž i »apostolos« jest poslanik 41
koji je poslan s vlasž cću da djeluje u ime onoga koji ga je poslao (saliah), nema vlasti od sebe nego
od drugoga, tj. od Isusa Krista.

2. PROBLEM VLASTI I OVLASTI

Da li je Isus dvanaestorici, i ostalima, koje je poslao osim vlasti propovijedanja dao i vlast
upravljanja? »Kao sž to je mene poslao Otac tako i ja saljem vas«. Apostoli ne mogu imati vecć u
vlast od onoga koji ih salje (Nije sluga vecć i od gospodara). No o kojoj je vlasti radi.
Karl Barth smatra da apostoli ne mogu imati vlast nego rijecž koja se propovijeda. Nema papa
vlast samo zato sž to je papa vecć zato sž to je u sluzž bi Rijecž i. Drugim rijecž ima, ta Rijecž ima vlast, ne
onaj koji govori. Isus kazž e: »Necć u ja vas suditi nego cć e vas sama Rijecž suditi«. Barth kazž e: Nemaju
apostoli vlast upravljanj nego vlast sluzž enja, oni sluzž e rijecž i. Ne mozž e ni papa, ni biskup, ni
svecć enik nesž to recć i u svoje ime i tvrditi da je to istina zato sž to on kazž e tako, on to mozž e
autoritativno recć i kao potvrdu na Bozž ju rijecž .
Čontra factum non valet argumentum, tj. u Črkvi je postojala vlast znacž i ona mora i dalje
postojati. Ako vecć u Pismu stoji to, ako je vrsž ena vlast, onda znacž i da je od Krista primljena. Mi
nemamo drugog puta do li Krista, onoga sž to je on htio i cž inio, prvotna Črkva i sami apostoli. Oni
su nama prenijeli vijest i njegovu rijecž . Tek kroz tu rijecž mozž emo do Isusa Krista.
Isus je poslao apostole ne samo da propovijedaju, dijele sakramente vecć i da upravljaju
(1), poslao ih je da imaju vlast u sluzž bi rijecž i (2), vjernici su uvijek priznavali tu vlast (3). Isus
kazž e: Upravitelji naroda tlacž e narod, a vi nemojte tako. Kazž e im da najprije druge propuste u
nebo, neka svim sluzž e, neka najprije drugima dade rijecž , a onda cć e je i oni sami imati. »Zadnji
neka bude prvi, zaista sž to god svezž ete na zemlji, svezano je i na nebesima«.
 Isus je apostolima dao vlast (Iv 20,21-23); i protestanti priznaju da je ono sž to je govorio
nakon uskrsnucć a davanje vlasti, da je Isus smrcć u i uskrsnucć em dobio od Oca sve i da mozž e dati
sve, no necć e vlast vrsž iti svojom mocć i nego mocć i Duha Svetoga (i Isus je sluzž benik Duha, zato ga i
ima, zato ga i mozž e poslati); »kojima oprostite grijehe bit cć e oprosž teni«. Vlast posvetiti i
propovijedati u njegovo ime, vlast ozdravljati, prorocž ka vlast propovijedanja, svecć enicž ka vlast
posvecć ivanja, kraljevska vlast upravljanja (mozž da bi bilo bolje govoriti vlast donosž enja zakona
umjesto kraljevska jer na Taboru su uz Isusa prorok Ilija i zakonodavac Mojsije).
Mt 28,18: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji; zato idite i ucž inite sve narode mojim
ucž enicima...« Isusu je vlast dana i on tom vlasž cću salje apostole: cž inite, ali i druge obvezž ite da cž ine.
U Djelima vidimo da drugi priznaju tu vlast koju im je Isus dao. Ananija i Safira umiru jer su
slagali Petru (vrsž enje vlasti nad njima), a lagati Petru znacž i lagati Kristu; laganje Kristu znacž i da
cž ovjek odbija njegov zž ivot.
Pavao u 1 Kor 2,9 veli:»ta zato vam i pisah da vidim jeste li prokusž ani, jeste li u svemu
poslusž ni«.1 Kor 13,10: »To vam nenazocž an pisž em zato da nazocž an ne bih morao osž tro nastupiti
vlasž cću koju mi Gospodin dade za izgrađivanje a ne za rusž enje«. Vidi se da ta vlast nije despotska,
vidi se da se radi o spasenju cž ovjeka, o ljubavi.

3. PRIMAT
Primat se odnosi na Petrovu vlast, a infalibitet na njegovo ucž enje ali i na biskupsko ucž enje.
Petrovu vlast priznaju samo rimokatolici. SČ to se misli pod Petrovom vlasž cću? To nije vlast slicž na
onoj koja postoji u svijetu; ova je vlast dobivena od Krista. Kad se govori o Petrovoj vlasti ne misli
42
se odmah na papinsku vlast nego prvenstveno na Petra. Petrova vlast je u tome da je on primus
inter pares. To nije vlast ni u smislu neke cž asti (primus inter pares) nego on stvarno mozž e
odlucž ivati o drugima, ima vlast nekoga ekskomunicirati iz zajednice. U slucž aju da se apostoli ne
slazž u on ima vlast da naredi da mu se svi pokore (s ovim se slazž u samo rimo-grkokatolici). Svi
krsž cćani priznaju da Petar ima povlasž teno mjesto među dvanaestoricom, samo sž to to tumacž e na
razlicž ite nacž ine. Pravoslavci i konzervativni protestanti kazž u da je istina da je Krist dao vlast
Črkvi i apostolima, ali je Petar dobio samo cž ast da bude primus inter pares. Pravoslavni govore o
predsjedanju sestrinskim zajednicama u ljubavi.
TEMELJNI TEKST - Mt 16,17-19. Protivnici kazž u da tekst nije izvoran nego naknadno
umetnut, da nije od pocž etka i da je ubacž en u 2.st.u rimskoj Črkvi. Danas se ta teorija zapostavlja
jer se svi kodeksi crkvenih otaca slazž u da je taj tekst na tom mjestu od pocž etka. Drugi ili nutarnji
razlog jest sž to taj tekst sadrzž i mnogo semitizama i odmah se vidi palestinsko porijeklo i to u
Matejevom evanđelju pisanom za ZČ idove. Navedeni tekst jest obecć anje vlasti, josž nije davanje. Evo
nekoliko cž injenica za davanje vlasti: vlastito ime Joninog sina bilo je Simun, svi evanđelisti
svjedocž e da je tom Joninom sinu dao novo ime koje se grcž ki pisž e ili Kefa ili Petra (Iv 1,42; Mk
3,16; Lk 6,14; Mt 10,2). U vrijeme kad je Pavao pisao poslanice Galacć anima i prvu Korincć anima
(57) Črkve priznaju i poznaju Petra ili Kefu, a ne kao Simuna. Ime Simun Pavao rijetko ili skoro
nikada ne upotrebljava. Evanđelisti kad govore o tom apostolu upotrebljavaju ime Kefa osim Iv
1,42, i to stavljaju u Isusova usta. Mk-Lk sve do poziva nazivaju ga Simunom, a potom Petrom. To
je ime zapocž elo u evanđeljima, a prihvacć eno je u Črkvi u vrijeme kad su evanđelja pisana. Prva
Črkva ne samo da poznaje Petrovu vlast i novo ime nego i opravdava njegovu vazž nost. Gdje god
se spominju dvanaestorica, Petar je uvijek prvi; on je predvodnik apostolske zajednice tekst:
»Simun Petar prihvati i recž e: 'Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga zž ivoga'. Na to recž e njemu Isus:
'Blago tebi, Simune sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv nego Otac moj koji je na nebesima. A
ja tebi kazž em: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit cć u Črkvu svoju i vrata je paklena necć e
nadvladati. Tebi cć u dati kljucž eve kraljevstva nebeskog pa sž to god svezž esž na zemlji, bit cć e svezano
na nebesima; a sž to god odrijesž isž na zemlji, bit cć e odrijesž eno na nebesima.'«.

4.BISKUPSKI KOLEGIJ
(Usp. Sagi: Ali drugog puta nema, 96-142). O hijerarhiji se raspravljalo i na I.VS, tj. kanilo se
raspravljati pod tri teme: rimski prvosvecć enik, biskupi i svecć enici. No zbog ratnih neprilika
raspravljalo se samo o papi, dok je odgođena rasprava o biskupima i svecć enicima. Dogma o
papinoj nepogresž ivosti donesž ena je na brzinu. Mozž da je dobro sž to je sabor prekinut jer I.VS
sigurno ne bi govorio o biskupima onako kako je to ucž inio II.VS, koji donosi dvije novine:
biskupstvo je red (ali biskup se ne posvecć uje nego redi; biskup je svecć enik u punini), biskupe se
promatra kao kolegij. Njih se gleda u usporedbi prema papi, jednog prema drugima i prema
svecć enstvu. Biskup ima svoju mocć i snagu od Krista ne participira u papinom biskupstvu.
Biskupi kao kolegij svi su jednaki a jednog određuju da predsjeda, ali on ne mozž e donijeti ni
jednu odluku bez glasanja.
U stara vremena je postojao biskupski kolegij, no to se poslije promijenilo jer se pojavio
kardinalski kolegij (kardinal biskup, prezbiter, đakon). Koji kolegij pripada Kristovom djelu
osnivanja? Teolozi razmisž ljaju: Isus je osnovao kolegij, ali taj se mozž e promatrati pod dva vida
odnosno dijela: onaj koji je ostao oko Isusa (kardinali) i onaj koji je otisž ao propovijedati 43
(biskupi). Neki nakon II.VS misle da bi trebalo ukinuti kardinalski kolegij jer je ljudska tvorevina.
Kardinalski kolegij je reprezentaivni dio biskupskog kolegija.
BISKUPSKI KOLEGIJ - Bilo je mnogo onih koji su bili protiv imena kolegij jer među njima
postoji jedan koji ima vlast; nagovarali su da se zove tijelom. Glava kolegija je Krist, norma je
također Krist. Papa je cž lan kolegija kao rimski biskup. On je prvak kolegija jer je dobio vlast od
Krista. Kolegij je zajednica koja pomazž e papi u upravljanjem Črkvi. Papa ne mozž e ignorirati
kolegij. Postoje josž i biskupske sinode. Biskup nije papin cž inovnik, papa samo određuje teritorij
pojedinom biskupu. Biskup nije slijepi provoditelj papinskih uredskih direktiva jer mora voditi
racž una o situaciji u svom podrucž ju. Biskup ima u svojoj biskupiji vlast od Krista; za nju je
odgovoran direktno Kristu. Svecć enik je na cž elu pojedine zajednice.
Svaki biskup ima svoj teritorij, tu on rezidira, ordinira. Odgovoran je za mjesnu Črkvu, ali i za
cijelu Črkvu. Predmet biskupskog kolegija je cijela Črkva. Biskup nema vlast ni od naroda ni od
pape; od pape ima samo jurisdikciju. Briga za univerzalnu Črkvu sastoji se u otvorenosti prema
misijama, ne u zatvorenosti u rezidenciju. Mora promatrati kako drugi rade. Odnos biskupa
prema biskupu trebalo bi zvati zajednisž tvo; suradnja znacž i uzajamna kriticž nost i rad na onome
sž to je dobro za Črkvu.
II.VS nije govorio o svecć enisž tvu, govorio je samo o biskupima. Svecć enik ovisi o biskupu; treba
lucž iti nacž in realiziranja biskupske i svecć enicž ke sluzž be. Biskupska se sluzž ba mora realizirati kao
sluzž enje: ministerij i magisterij (sluzž enje i upravljanje); magisterij se mora ostvarivati kao
ministerij. Biskup mora ostvarivati Kristov model, da sluzž i zajednici a ne da se njemu sluzž i.
13.TEZA:
Bogu Objavitelju treba odgovoriti »poslusž nom vjerom«, kojom cž ovjek cijela
sebe slobodno Bogu izrucž uje (DV 5).Na utjelovljenu Bogomdanu Rijecž ili
objavu (Heb 1,1-2) treba odgovoriti utjelovljenom Bogudanom rijecž i ili
vjerom (1 Iv 1,1-4).Teologija je kao sustavno razmisž ljanje o objavi i vjeri ne
samo »fides quaerens intellectum« nego i »scientia salutis«.

1. DEI VERBUM 5
Bogu objavitelju treba odgovoriti »poslusž nom vjerom« (Rim 16,26; Rim 1,6; 2 Kor 10,5-6)
kojom cž ovjek cijela sebe slobodno Bogu izrucž uje stavljajucć i na raspolaganje »Bogu objavitelju
potpuno i odano sluzž enje uma i volje« (I.VS) i dajucć i slobodan pristanak objavi koju je On dao. A
da uzvjerujemo treba nam Bozž ja milost koja predusrecć e i potpomazž e, i iznutrasž nja pomocć Duha
Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, otvori ocž i dusž i i dadne »svima ugodnost pristanka i
vjerovanja istini« (I. VS). Da objavu neprestano sve dublje pronicž emo, isti Duh Sveti vjeru
sveudilj usavrsž uje svojim darovima.
HEB 1,1-2: »Visž e puta i na visž e nacž ina Bog nekocć govorasž e ocima po prorocima, konacž no u ove
dane progovori nama u Sinu. Njega postavi basž tinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On
koji je otisak njegova Bicć a i odsjaj Slave, te sve nosi snagom rijecž i svoje, posž to ocž isti grijehe sjede
zdesna Velicž anstvu u visinama; postade toliko mocć niji od anđela koliko je uzvisž enije nego oni
44
basž tinio ime.«
1 IVAN 1,1-4: »SČ to bijasž e od pocž etka, sž to smo cž uli, sž to smo ocima svojim vidjeli, sž to
razmotrismo i ruke nasž e opipasž e o Rijecž i, ZČ ivotu - da, ZČ ivot se ocž itova, i vidjeli smo i svjedocž imo
van ZČ ivot vjecž ni koji bijasž e kod Oca i ocž itova se nama - sž to smo vidjeli i cž uli navjesž cćujemo vama
da i vi imate zajednisž tvo s nama. A je nasž e zajednisž tvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom
Kristom. I to vam pisž emo da radost nasž a bude potpuna«.

2. BOGOMDANA I BOGUDANA RIJEČ

Biblijska religija religija je rijecž i. Bog daje cž ovjeku rijecž , cž ovjek daje Bogu rijecž ; prva je
Bogomdana, druga Bogudana. Tocž ka dodira Boga i cž ovjeka jest rijecž , i to ne iznuđena nego
darovana (slobodna). I jedna i druga su utjelovljena rijecž . Bogomdana rijecž ili objava ili Isus
Krist, jest rijecž koju je Bog dao u mnogo navrata i na mnogo nacž ina govorio ocima po prorocima
(Heb), koju govori u Sinu, rijecž koja se utjelovila i postala cž ovjekom. Bogomdana rijecž je Isus.
Bogudana rijecž pak vjera, koja je također utjelovljena jer mora ukljucž ivati dusž u i tijelo, cć ud i
jedincatost cž ovjekovu, njegovu pripadnost vremenu,kulturi narodu, stilu... Ona je cijel cž ovjek.
Bogudana rijecž obuhvacć a cijelog cž ovjeka i sadrzž i njegovo svukupno postojanje.
Kao sž to se pojedinac od pojedinca razlikuju tako se razlikuje i vjera svakoga pojedinca od
vjere drugoga. Gdje je istovjetnost vjere? U Isus Kristu! Drevno pravilo glasi: gratia supponit
naturam - milost pretpostavlja narav. Realigiozna nadarenost spada prvotno u umjetnicž ku
darovitost (primjer Feuerbacha govori da je religiozna nadarenost cž isto naravna, kao sž to je
nadarenost za glazbu, slikarstvo itd; teza je tvrdnja ipak sumnjiva jer sve sž to je dobro i
stvaralacž ko dolazi-izlazi samo od Boga).
 Dogma je istina o Isusu, dogma je verbalizirani Isus od strane Črkve. Dogma polazi od
Bogudane rijecž i, a odnosi se na Bogomdanu rijecž . Dogma ide od vjere ka objavi. Bogudana rijecž
ili vjera milosno je cž ovjekovo postojanje obiljezž eno prihvacć anjem Isusa, Bogomdane Rijecž i. Vjera
je milosno utjelovljenje Bogudane rijecž i.
Svaka zajednica ima neke svoje vrijednosti, to je ideologija. One se mogu, ali ne moraju i vrlo
se cž esto ne poklapaju s Bozž jim vrijednostima, koje su jedine oslobađajucć e (ostale su
zarobljujucć e). Vjera nije ideologija ako besplatno propovijeda Isusa Krista.
Kod Isusova utjelovljenja zdruzž uju se Bog i cž ovjek, bozž ansko i ljudsko. Kod Bogomdane Rijecž i i
Bogudane rijecž i zdruzž uje se bozž ansko, tj. Bogomdana Rijecž , i ljudsko, tj. Bogudana rijecž . Postoji
dakle slicž nost između tih procesa; radi se o blizini, osobitoj prisutnosti. I u jednoj i u drugoj je
Duh Sveti.

3. TEOLOGIJA I MISTIKA
Teologija je refleksija o Bogomdanoj Rijecž i (objava) i o Bogudanoj rijecž i (vjeri). Kao sustavna
refleksija teologija ide u krug znanosti. Ipak teologija ipak svoj stvaralacž ki vrsž ak kojim prelazi u
umjetnost; za to su potvrda najbolja pera patristike i mistike. Kao i u znanosti uvijek cć e biti
teolosž kih tehnicž ara i stvaralaca. Teologija kao refleksija o Bozž jem govoru i cž ovjekovom odgovoru
ne mozž e se osloniti samo na one najsvecž anije Bogudane rijecž i (dogmatske definicije, simboli
vjere) koje su osobno i komunitarno verbaliziranje Rijecž i koja se prihvacć a; treba zadrijeti u
totalitet i suvremenost Bogudane rijecž i.
SČ to su u svetovnom poretku znanost i umjetnost to su u bogoslovnom svijetu teologija i
45
mistika. Teologija je znanost, mistika je kao umjetnost. Izraz »dodir s Bogom« zvucž i protuslovno
(dodir je tvaran). Poetska teologija nacć i se svoj topos u Bogudanoj rijecž i mistika, i dakako u
raspjevanoj i razigranoj Bogomdanoj rijecž i. Kako se mistici odnose prema teologiji? Onoga koga
volimo nastojimo i upoznati. Mistici ljube Boga svim svojim bicć em. Jedan nacž in upoznavanja
Boga jest teologija, ona je nauka o Bogu, mistici su sprijateljeni s teologijom.
Teologija nije vjera, ona polazi od vjere. Teologija pomazž e razumijevanju vjere (fides quaerens
intellectum kazž e Augustin), danas se veli da je teologija znanost spasenja (scientia salutis). Ne
vjeruje se u teologiju nego u Isusa, teologija proucž ava, a ne naucž ava; naucž avaju biskupi s papom.
Kad su laici bili teolozi bilo je mnogo jasnije da teolog kao teolog ne naucž ava nego proucž ava.
Znanost cž ini da cž ovjek postoji, umjetnost da postaje; teologija kao znanost doprinosi
krsž cćanskom postojanju, kao umjetnost promicž e krsž cćansko postojanje. Vjera sama dakako nije ni
znanost ni umjetnost nego cž ovjekovo postojanje obiljezž eno prihvacć anjem Isusa Krista, cž ovjekova
Bogudana rijecž kojom se prihvacć a Bogomdana Rijecž - ne samo prihvacć a nego utjelovljuje.
Vjera je rijecž kojom se prihvacć a Rijecž . Dogma je rijecž kojom zajednica prihvacć a Isusa ili veli sž to
je Isus. Dogma iskazuje Isusa. Bogudana rijecž mora nositi sve cž ovjekove znacž ajke, ne trazž i se
mijenjanje cž ovjeka. Onakav kakav jesam moram prihvatiti Isusa. Kod istog cž ovjeka u raznim
zž ivotnim dobima nije ista vjera, cž ovjek se mijenja. Uvijek je isto prihvacć anje Isusa, a razlicž ito
postojanje. Vjera je prihvacć anje Isusa Krista.

4. VJERA I OTUĐENJE
Otuđenje znacž i odricanje od vlastitog (zž ivot u nevlastitom ili s onim sž to nam nije vlastito, zž ivot
u tuđoj i neprirodnoj okolini). ČČ ovjekovo otuđenje sastoji se u tome sž to se odrekao sebe kao
cž ovjeka. Marx tvrdi da je religija cž ovjekovo otuđenje; ima i takvih ljudi, ali ima i onih koje religija
potvrđuje (nije pokusž ao sagledati pozitivne strane religije). Religija izgrađuje, ne odricž e se
nicž ega sž to je ljudsko. U otuđenoj religiji nijecž e se sloboda. Zdravom religioznosž cću cž ovjek
potvrđuje sebe kao bicć e; zdrava religioznost realizira se samo otvorenosž cću prema apsolutnom.
Otuđena religija je u neslobodi prema apsolutnom, ili se prema relativnom odnosi kao prema
apsolutnom.
VJERA JE KOLEKTIVNA NEUROZA - kazž e Freud. Neuroza se sastoji u tome da cž ovjek nesž to radi
i pokazuje, a to nije njegovo nego samo sifra za nesž to drugo. Dakle, religija je sifra kojom se
izrazž ava nemocć . Ona je strah i nemocć pred drusž tvom: svi su religiozni pa moram i ja to biti.
Postoji neurotska religizonost, ali i zdrava religioznost. Tri su korijena neurotske religioznosti:
prisila, strah i obicž aj; (prisila mozž e biti fizicž ka ili moralna). Zdrava religioznost jest zž ivot u
harmoniji sa sobom i sa svijetom. Zdrava religioznost nije agresivna, nije auto-sugestivna, ne
kazž njava sebe, ispunjena je zadovoljstvom, cž ovjeka ispunja mirom pa siri blagost i dobrotu, odisž e
dobrotom a ne prevelikom revnosž cću.
VJERA KAO BIJEG OD SLOBODE - Tim problemom bavio se Fromm. Zasž to cž ovjek bjezž i iz
slobode u neslobodu? Zasž to je cijeli narod krenuo za Hitlerom? Jer je zž ivio u neslobodi. ČČ ovjek se
u majcž inoj utrobi nalazi zatvoren, potpuno ovisan o majci. Kod rođenja dolazi do osamostaljenja.
Taj se proces naziva individualizacija (proces osamostaljenja). Ta faza ima jednu kriticž nu tocž ku:
iako slobodan cž ovjek je sam između majke i svijeta, potrebna mu je komunikacija, mora s nekim
razgovarati (taj skok izaziva tesž ka odricanja i cž esto je laksž e pobjecć i u neko sklonisž te: Črkvu,
partiju, drzž avu, rad: to je mazohisticž ki pristup, cž ovjek je pobjegao od slobode cž ime sebe unisž tava. 46
Ima ljudi koje ne bjezž e u sklonisž ta nego privlacž e sebi ljudi da ih mucž e (sadizam). Osobu nije
mogucć e posjedovati jer osoba nije predmet.Pravilan put za svladavanje sebe jest spontanost koja
je suprotnost automatizaciji. Velik je onaj cž ovjek koji radi i govori kako on to misli, a sitan onaj
koji radi i govori onako kako se to obicž no cž ini (kako svi cž ine). Komponente spontanosti su ljubav
i rad. Teilhard de Čhardin nasuprot Frommu tvrdi da Bog od nas zahtijeva spontanost i rad.
Frommova tvrdnja o religiji-vjeri kao bijegu od slobode rusž i se jer se biblijska religija temelji na
partnerstvu-savezu između Boga i cž ovjeka, tim partnerstvom cž ovjek se realizira, te na cž injenici
da su ljubav i rad naglasž eno zastupljeni u Bibliji. Biblijska religija ne samo da nije bijeg od
slobode nego suprotno: afirmacija slobode, koja se događa preko ljubavi i rada prema jedinstvu
s Bogom.
VJERA I IDEOLOGIJA - Ideologija je apsolutizacija relativnog s prakticž no pragmatskim ciljem;
protivna je rastu i zž ivotu. Tvrdnjom da je vjera ideologija zž eli se recć i da je protivna zž ivotu i rastu.
Religija nije ideja nego zž ivot. Krist nije donio ideju nego zž ivot. Vjera je apsolutna, apsolutizacija
apsolutnog nije ideja nego stvarnost Objava je sva u znaku rasta. Religija postaje ideologijom
onda kad apsolutizira jednog cž ovjeka, jednu sž kolu (skolastiku), jedan model, svecć enik ili
redovnik kad apsolutizira jednu duhovnost...
VJERA I NEVJERA - Nekad se smatralo da postoji osž tra granica između vjere i nevjere, no
danas vidimo da nije tako. U krsž cćanstvo postoji i nevjera, izvan njega pak ateizam. Patrijarh
ateizma je Feuerbach. Studirao je teologiju, filozofiju kod Hegela, prirodne znanosti
(antropologiju, psihologiju, biologiju) i na kraju se pocž eo baviti cž ovjekom te se smirio. Sav je
zž ivot ratovao s Bogom za cž ovjeka (smatrao je da uvijek jedan od te dvojice mora pasti), nije ateist
iz koristoljublja, zbog materijalnih potesž kocć a povlacž i se na selo. Religija je san ljudskog bicć a, sve
se odvija u ljudskoj masž ti, teologija vrijedi samo ako je antropologija. Nastoji Boga humanizirati.
Najvisž e ga mucž i je li cž ovjek cž ovjeku prijatelj, a ne to da li je Bog bicć e. ČČ ovjek je bio zapostavljen u
krsž cćanstvu. Njegova misao: Nije Bog stvorio cž ovjeka na svoju sliku, nego je cž ovjek stvorio Boga
na svoju sliku. ČČ ovjek mora prihvatiti smrt tada necć e masž tati o onostranom svijetu. Feuerbach je
usmjerio teologiju prema antropologiji; ta i sam se Bog brine za cž ovjeka, a ne brine se cž ovjek za
Boga.
Mnogi se nazivaju ateistima, ali u isto vrijeme ostvaruju krsž cćansku ljubav i otvoreni su prema
apsolutnom. Rahner te ljude naziva anonimnim krsž cćanima iako oni sami sebe smatraju
ateistima. Borbeni ateisti se bore direktno protiv Boga (antiteisti); krsž cćani se moraju zapitati da
li su oni dali ateistima krivu sliku o Bogu, povod mozž e biti i krivi odgoj u djetinjstvu. Umjesto
pobijanja ateizma vazž nije je svjedocž enje kako bi Bog mome sugovorniku postao simpaticž an.
ATEIZAM U KRSČ ČĆANSTVU - Vanjskim ponasž anjem krsž cćanin pokazuje da li vjeruje ili ne
vjeruje; ateizam je i propovijedati o Bogu, Kristu i Duhu Svetomu a u to ne vjerovati (takvi
vjeruju samo sebi). Mnogi cć e priznati da njihovu vjeru zapljuskuju sumnje. Sumnja je mora
između vjere i nevjere, sumnja spaja ali i razdvaja vjeru; sumnju se nikada ne smije prihvatiti.
VJERA I PJESMA - Filozofski nacž in: misao trazž i put do rijecž i; filozofi su tvorci novih rijecž i.
Bogomdana rijecž nije redovito upucć ena na taj nacž in. Povijesni iskaz: obiljezž en je cž injenicama,
događanjem, i to minulim do kojega se nastoji docć i; instrument su svjedoci. Bozž ja rijecž i jest i nije
povijesni iskaz. Egzaktne znanosti: do cž injenica se dolazi eksperimentalno. Objava ne ide za tim
da utvrđuje ikakve prirodne cž injenice. Poetski nacž in: znacž ajno je da polazi od konkretnog i
dolazi do apsolutnog. Za poeziju je vazž na otvorenost totalitetu zbilje. Na taj nacž in je Bozž ja rijecž 47
dana ljudima. Ona je otvorena totalitetu ljudske egzistencije, ne omeđuje se na neko podrucž je.
Ako se vjernik zatvori, nije dao odgovor Bogomdanoj Rijecž i.
14.TEZA:
U Starom zavjetu Bog, nazivan razlicž itim imenima, objavljuje svoje ime Jahve;
na razlicž ite se nacž ine objavljuje ljudima; djeluje u njihovoj povijesti svojom
Rijecž ju, Mudrosž cću i Duhom; slobodan, jedini, osoban i duhovan pokazuje
dobrotu, mocć , pravednost, ljubav, milosrđe i svetost. U Novom zavjetu
objavljuje se kao Otac Gospodina nasž ega Isusa Krista, kao i nasž Otac.

1. BOŽJE IME - JAHVE

Za hebrejsku misao ime osobe je njezina definicija. Znati necž ije ime znacž ilo je znati tko je i sž to
je taj, znati njegovu mocć , ulogu, funkciju, ono sž to je imao pravo cž initi. Ime je entitet koji djeluje
sam po sebi. Bog je Mojsiju objavio svoje ime Jahve. Jednog dana blizu brda Horeb Mojsiju se Bog
objavljuje »u obliku vatre koja izlazi iz grma«. Mojsije zaprepasž ten i smeten priblizž i se i zapocž inje
dijalog. Bog najavljuje svoje ime, odlucž io je sicć i i spasiti svoj narod iz ropstva. Naređuje Mojsiju
da bude njegov poslanik kod faraona, sredstvo njegova oslobođenja naroda. Mojsije odbija jer
»tko sam ja...« Bog odgovora: »Ja cć u biti s tobom!« (ehjeh immak). Josž uvijek pun oklijevanja i
straha Mojsije postavlja novo pitanje: »Dobro, potrazž it cć u djecu Izraelovu i recć i im: 'Bog otaca
vasž ih sž alje me k vama'. Ali ako me oni pitaju koje je njegovo ime, sž to cć u im odgovoriti?« Bog tada
kazž e Mojsiju: »Ehjeh asher ahjeh« i dodaje: »Evo kojim cć esž se rijecž ima obratiti djeci Izraelovoj:
Ehjeh me poslao k vama (Jahve)«. Dakle, Bozž ji odgovor na Mojsijevo pitanje odnosi se na
48
cž injenicu Bozž jeg opstojanja. Kljucž na rijecž u tekstu je arhaicž ni oblik glagola »hvh« (poslije »hjh«)
koji na neki nacž in znacž i »biti«.
Postoje tri mogucć nosti: Bog se potvrđuje kao postojecć i, jedan i apsolutan, cž ije bicć e ne pozna
granice ni ogranicž enja (Ja sam onaj koji jesam; LXX: Ja sam onaj koji jest - ego eimi einai). Druga
interpretacija uzima rijecž u kauzativnom smislu: »Ja cž inim sve sž to jest«. Vjerovanje u Boga kao
stvoritelja svih stvari bilo je prisutno među Izraelcima od pocž etka. U stvari, sve primitivne
religije su prozž ete vjerovanjem o Bogu koji upravlja rađanjem svijeta. Trecć a interpretacija:
Mojsije i njegov narod razumijevali su tvrdnju da Bog jest kao obecć anje da cć e biti prisutan u
svom narodu - »Ja cć u biti s vama«. Egzistencija je bila fenomenalnog a ne esencijalnog reda. Biti
tu znacž ilo je tu na konkretan i evidentan nacž in.

2. TEOLOŠKO ZNAČENJE
Tekst izrazž ava trostruku objavu: objavu Bozž je imanencije, Bozž je transcendencije prema
povijesti i Bozž je transparentnosti kroz povijest. Bog najprije tvrdi cž injenicu svoga prisustva u
povijesti svoga naroda: »Ja cć u biti tu!« Drugo, on izricž e misterij svoga vlastitog bicć a: Ja cć u biti tu
onaj koji jesam. Njegov misterij je nacž in odsutnosti. Trecć e: On tvrdi da cć e usprkos njegove
odsutnosti u misteriju omogucć iti svome narodu da ga spozna: »Kao onaj koji jesam ja cć u biti tu«.
Njegov nacž in transparencije zbiva se kroz njegovu akciju, spasenjske događaje svete povijesti. To
sž to je objavljeno posljedica je Bozž je volje/odluke; on sam u svom bicć u, naravi ostaje nepoznat
ljudima, uskracž en cž ovjekovom pogledu. »Ja cć u biti tu aktivno s vama«. Ono sž to je objavljeno jest
prije svega Bozž ja volja/odluka da siđe i spasi svoj narod.
 Moja opaska: glede imena i njegova znacž enja u Izraelaca (izraza bit imenovanoga) valja ga
promatrati u kontekstu nasž ega jedino nacž ina da govorimo o Bogu: u kontekstu odnosa Bog-
cž ovjek. Krist kad kazž e da budemo savrsž eni kao sž to je savrsž en Otac nasž nebeski ne misli tu u
apsolutnom smislu nego u konkretnom: ponasž ajmo se prema svim ljudima onako kako se Bog
prema njima ponasž a. Prema tome Jahve je izricanje Bozž je relacije prema cž ovjeku/narodu; po
svoj prilici i obecć anje o konacž nom utjelovljenju u Isusu Kristu; prisutnost, vodstvo, utjelovljenje,
spasenje (smrt na krizž u i uskrsnucć e).

3. PROBLEM BOGA U SZ
Postoje cž etiri pitanja: egzistencijalno, funkcionalno, noeticž ko i onomasticž ko.
EGZISTENČIJALNO PITANJE (da li je Bog među nama) ne prestaje se javljati u povijesti Izraela,
najjacž e u vrijeme babilonskog suzž anjstva. Hocć e li svrsž iti sveta povijest? Nije li Bog prestao biti s
nasž im narodom (zasž to visž e ne izlazisž sa cž etama nasž im). Izaija 40-45 govori o Svecu Izraelovu
koji je uvijek sa svojim narodom, docć i cž e novi egzodus iz Babilona kao i iz Egipta: »Jahve cć e
stupati na cž elu kolone i vasž a pozadinska strana bit cć e Bog Izraelov!« Kad je tjeskoba zbog toga
egzistencijalnog pitanja izgubila svoju tenziju, pojavila se religiozna sumnja (Izrael iznova pada
u idololatriju). Konacž no, do srzž i duboku religioznu tjeskobu o Bozž joj prisutnosti prouzrocž io je
sarkazam koji su okolni narodi upucć ivali Izraelu: »A gje ti je Bog tvoj!« (Ps 42;Ps 115)
FUNKČIONALNI PROBLEM - Odnosi se na Bozž ju mocć , njegovo djelovanje u povijesti, drzž anje
prema narodu u kojemu je prisutan. Bog se ne mozž e identificirati s nijednom od prirodnih sila,
niti s predmetom koji je nacž inio cž ovjek. Te sile i ti objekti nemaju nikakve bozž anske funkcije, ne
49
postoji spasilacž ka mocć u njima. Izaija kazž e o idolima: »Svi zajedno oni su nisž ta!« NOETIČČ KI
PROBLEM - Kako cć e ovaj Bog koji je prisutan kao spasitelj i sudac biti spoznat?
ONOMASTIČČ KI PROBLEM - Kako imenovati toga Boga spoznatog kao prisutnog, ali također
kao Boga? Ime Bozž je je neizrecivo, nije dano ljudima da spoznaju sž to Bog jest. Problem spoznaje
Boga i Bozž jih imena razvio se u kasnijoj (mudrosnoj) zž idovskoj literaturi.

4. SPOZNAVANJE I NESPOZNAVANJE
Spoznati drugoga znacž i komunicirati s njim, aktivno se povezati vezama koji zahvacć aju cijelog
cž ovjeka. Stvar koja iznenađuje jest sž to se ta rijecž upotrebljava i za seksualne odnose (ne treba
iznenađivati jer seksualnost je izvorno vezana sa nastankom zž ivota, a stvaranje zž ivota jedna je od
temeljnih Bozž jih funkcija). Spoznaja ipak nije primarno pitanje intelekta nego srca (u biblijskom
smislu: srce je centar i izvor cijelog nutarnjeg zž ivota u svoj svojoj kompleksnosti misli, zž elje i
moralne odluke). Narodna spoznaja ima za premisu cž injenicu da je Bog prvi spoznao narod. Ta
Bozž ja spoznaja naroda izrazž avala se aktivno u povijesti putem mirabilia (cž udesa) po kojima je
Bog pokazivao svoju brigu o Izraelu.
Spoznati Boga znacž ilo je za narod prihvatiti nacž in na koji je Bog spoznao narod (Bog je prvi
aktor). Odavati kult lazž nim bogovima znacž i prostituirati se, odbijati vjeru da Bog spoznaje svoj
narod, da mu se javio, da ima iskljucž ivo pravo na njegovu ljubav. Nepoznavanje Boga implicira
aktivno ignoriranje, odbijanje da se prizna kao prisutni u ovom momentu.

5. NOVI ZAVJET
Krsž cćanin promatra NZ kao ispunjenje SZ, kao ispunjenje koje transcendira. Zajednicž ka je tema
Bozž je prisutnosti i aktivne Bozž je egzistencije sa svojim narodom. NZ transformira SZ problem
Jahve u NZ problem Isusa. Tko sam ja u vasž im ocima (Mk 8,29), pitanje je formulirano na
intersubjektivni nacž in egzistencijalnim terminima, uobicć ajenim od SZ pa nadalje. Da li sam ja
mesija o kojemu govore Pisma? Ako taj naslov definiramo kao funkciju, kako cć e dakle biti moje
ime? Jesam li ja Sin koji zbog jednakosti s Bozž jom mocć i ima pravo nositi ime Bozž je? To je
problem Boga u NZ postavljen u liku Isusa Krista.
Susrecć emo se s egzistencijalnim pitanjem: da li je Bog prisutan u svome narodu po
prisutnome Isusu Kristu? Zatim funkcionalno pitanje (pitanje mocć i i djelovanja u narodu,
drzž anja prema narodu); ovo je pitanje neodvojivo od uloge Isusa Krista. Konacž no, noeticž ko i
onomasticž ko pitanje: kako cć e Bog odsad biti spoznavan i kako cć e ga se imenovati?
Prvakrsž cćanska zajednica veli: »Gospodine Isuse!« To je krsž cćanska parafraza termina
upotrebljavanog u SZ kad se obracć alo Bogu kao Jahvi, Emmanuelu (Bogu S Nama). Isus nosi/ima
Bozž je ime. On je »Kyrios«, sž to je grcž ki prijevod LXX hebrejskog imena Jahve. On je Gospodin, nasž
Gospodin, Gospodin s nama! (Jahve, Jahve prisutni, Jahve kralj...).
Svaki put kad Pavao i Ivan govore o Bogu susrecć emo formulu tipa »Otac Gospodina nasž ega
Isusa Krista«, koji je manifestirajucć i se kao Sin objavio Bozž je ime u novom svjetlu
(ime=djelovanje). Nadalje, Isus Krist, Sin kojega je Otac poslao nama, sam nosi Bozž je ime, on je
nasž Gospodin koji ima mocć da obavlja bozž anske funkcije, kako to implicira samo ime: da je
spasitelj i sudac. Otac koji je jedini Bog i Sin koji je nasž Gospodin prisutni su u nama po Duhu
Svetomu. Duha Oca i Sina koji je poslan od njih da bi bio »Gospodin s nama«.

6. BOŽJE IME U SZ
50
Danas je ime distinktivni znak. U SZ ime oznacž uje cć ud osobe, njezina svojstva ili polozž aj.
Objekt teologije jest spoznaja Boga, no na hebrejskom spoznati Boga znacž i susreti osobnu
stvarnost, a neku osobu znamo tek ako znamo njezino ime.
EL - Uobicž ajeni naziv za bozž anstvo u semitskim jezicima; u politeisticž kim religijama »el« je
rijecž kojom se oznacž uje cž lan bozž anskih krugova, kao sž to je »cž ovjek« rijecž kojom se oznacž uje
pojedini primjerak ljudske rade.
ELOHIM - Nema srodnih naziva u drugim semitskim jezicima, no naziv je vjerojatno u vezi s
»El«. Gramaticž ki »Elohim« je hebrejski plural; cž esto se tumacž i kao ostatak politeizma od
izraelskih predaka; glagol je obicž no u singularu, osim rijetkih prilika: »Nacž inimo cž ovjeka...na
sliku Bozž ju stvori ih...musž ko i zž ensko stvori ih«. Glavno ugaritsko bozž anstvo naziva se »El«.
ELOAH - Dolazi samo u poeziji; pjesnicž ka varijanta za koju nema srodnih rijecž i u drugim
jezicima; hebrejski nema rijecž i zž enskog roda za bozž anstvo. Nema opcć enito prihvacć enog
etimolosž kog tumacž enja o znacž enju naziva El i Elohim. Vecž ina ih strucž njaka povezuje uz rijecž i
koje znacž e »mocć «. Otto tumacž i izraelski pojam bozž anskog kao »svet«, tj. »potpuno drugacž iji«.
Kod starih Semita nisu bile osž tre i jasne crte koje bi razdvajale bogove od nadljudskih bicć a.
EL SHADDAI - Prema izvorima »E« i »P« Jahve kao ime nije bilo poznato prije Mojsija.
Patrijarsi Boga nazivaju imenom Shaddai. Ime dolazi jedino u Bibliji i nije mu sigurno znacž enje.
LXX ga prevodi kao »Pantokrator« (Svevladar). Albright misli da znacž i »Onaj s Gore«; stari su
Semiti smatrali da se dom bogova nalazi na »sjevernoj gori« koja se spominje na nekoliko mjesta
(Iz 14,13; Ps 48,3).
BAAL, ADONAI, MELEK - Sva tri naziva sadrzž e ideju o sposobnost za vladanje: Baal znacž i
»vlasnik«, rijetko se upotrebljava za Jahvu jer je uobicž ajeni naziv kanaanskog boga (kao dio
imena: Ishbaal, Meribaal) kasnije pisci progone upotrebu toga imena i pretvaraju ga u »bosheth«
(sramota; Ishbaal-Ishbosheth, Meribaal-Meribosheth). »Adonay« znacž i »moj Gospodar«,
upotrebljava se samo za Jahvu; titula kralja je bila »adoni«. Melek znacž i »kralj« i cž esto se
upotrebljava za Jahvu.
JAHVE - To je osobno ime Izraelova Boga. Izgovor je ustanovljen tek u novije vrijeme (YHWH-
Jahveh; tetragram sa samoglasnicima Adonai kad su ZČ idovi prestali izgovarati Bozž je ime pa je
nastalo Jehova). Znacž enje imena je nesigurno. Biblija ga ima u prvom licu: »Ehyeh asher ehyeh«.
LXX prevodi: Ja sam bivstvujucć i (ho on - onaj koji jest). Vulgata »Ja sam koji jesam. Mnogi misle
da je ta formula izvorno bila u trecć em licu i da je glasila »Yahweh asher Yahweh«. Vecž ina
strucž njaka povezuje »Ehyeh« i »Yahweh« s glagolom »havah«, sž to je arhaicž ni oblik od »biti«
Albright ime rekonstruira kao »Yahweh asher yihweh« - »onaj koji dovodi u postojanje sve sž to
postoji. Čross misli da je »Yahweh« dio liturgijskog titula za »El« i da cijeli titul glasi: »El asher
Yahweh Sebaoth« (El koji dovodi vojske u postojanje). Ime Jahve dolazi preko 6700 puta u SZ i
njime se redovito oznacž uje Bog.
JAHVE SEBAOTH - Titul »Jahve (Bog) vojska« ne dolazi u knjigama od Post do Sudaca,
povezan je sa svetisž tem koje je podignuto za kovcž eg saveza u Silu, odakle je kovcž eg nosž en u bitke.
ČČ esto dolazi kod proroka (Iz 1-39, Jer, Am, Hag, Zah). Tesž ko je ustanoviti sž to znacž e »vojske«
(nebeske vojske? anđeli? vojske neba i zemlje i cijeli svemir?). Proroci ne dopusž taju da se rijecž
povezuje s izraelskom vojskom, ali to dopusž ta 1 Sam pa je to mozž da najstariji smisao i izvorni.
PATRIJARHALNI NAZIVI - Bog otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev. Boga
Abrahamova sž tovali su Abraham i njegov rod. Bio je plemenski Bog. Mozž da je Bog svakog 51
patrijarha imao posebni titul: Zasž tita Abrahamova, Strah Izakov, Rođak Izakov, Jaki Jakovljev.
Nomadi su sž tovali osobnog ili rodovskog (ne nacionalnog) boga jer taj njihov osobni putuje
neprestano s njima (nacionalni ostaje vezan za jedno mjesto). Dalje su patrijarsi sž tovali Boga kao
El Elyona, El Olama, El Shaddaya. To su bila imena pojedinih svetisž ta.

EL ELYON (Bog Svevisž nji) - Jeruzalem;

EL OLAM (Bog Vjecž ni) - Beersž eba;
EL BERITH (Bog Saveza) - SČ ekem.
Biblija pokazuje kako patrijarsi stuju Boga pod tim imenima na spomenutim mjestima.
EL ROI - Bog ukazanja, Bog koji sve vidi, svevidljivi.
EL BETEL - Bog koji se ukazao u Betelu.

7. ATRIBUTI IMENA BOŽJEG

Melek - kralj, vođa, savjetnik. Pojavljuje se tek kad Izrael postaje kraljevstvom. Ime nosi
ehatolosž ku dimenziju; spasiteljsko djelovanje na kraju vremena. Baal znacž i gazda, gospodar,
posjednik. »Adoni/Adonay« Gospodin u smislu izvrsž itelja vlasti, iskazuje bozž ansku superiornost,
gospodstvo. Kod proroka vlastito Bozž je ime (Visž nji).
Bog je osoban, osoba. Po Bibliji osoba nije neki antropolosž ki princip, neka apstraktna mocć ili
nacž elo nego zž iva osoba. Ocž itovanje imena ocž itovanje je osobe. Bog s ljudima osobno saobracć a. U
objavi nije centralno pitanje kakav je Bog u sebi nego je vazž no kakav je cž ovjek u Bogu Temelj je
partnerstvo.
 Bog je duhovan - U Bibliji je govor o Bogu dodusž e antropomorfan, ali govori da je Bog
duhovan. Ovaj termin nije upotrijebljen u filozofskom smislu (nematerijalnom). Kako pisci
osjecć aju da se Bog ne mozž e izraziti samo antropomorfno, donekle spiritualiziraju svoj rjecž nik
time da uklanjaju od Boga sve sž to je prolazno. Po Bibliji Bog je suprotnost puti/tijela/
propadljivosti, to je bit Bozž je duhovnosti, odsutnost svake prolaznosti.
Bog je jedan - Od Deuteroizaje evidentno je da je rijecž o monoteizmu u doslovnom smislu.
Zapovijed iz dekaloga LXX prevodi: Ja sam Jahve Elohim tvoj, necć esž imati drugih/tuđih bogova.
Ta zapovijed obvezuje samo na monolatriju, a ne govori o monoteizmu.
Bog je mocć an - Izrael tokom sve svoje povijesti zahvaljuje na izbavljenju »mocć nom rukom i
cž udesnim potezima«. To djelo predstavlja vrhunac Bozž je mocć i. Kad Izaija poziva Jahvu da se
pokazž e mocć nim, on to ne misli u smislu da bude jacž i od Baala (kao kod Ilije) nego neka se vidi
tko je doista Bog jer je Bog samo jedan.
Bog je milosrdan - Jahve je hesed onome koji cž uva njegove zapovijedi. Znacž enje te rijecž i
ukljucž uje milosrđe, pravednost, vjernost i svetost. Oni koji vrsž e Bozž je zapovijedi imaju udjela u
Jahvinom Hesedu.
Bog je pravedan - sedakh - Okvir u kojemu se ocž ituje Bozž ja pravednost jest savez. Kao sž to je
davanje saveza ocž itovanje pravednosti, tj. savezom se Bog obvezuje i daje obecć anja koja izrazž ava
»hesed«. Ispunjavanje tih obecć anja jest pravednost Bozž ja - sedekh. Bog stoji iza svojih obecć anja,
ne odstupa od njih i necć e samoga sebe iznevjeriti.
Bog je ljubav Za nasž u rijecž ljubav SZ ima mnogo izraza; pojam ljubavi razvili su proroci nakon
Hosž ee. On zamjenjuje pojam saveza pojmom braka da izrazi Bozž ju ljubav prema svojoj zarucž nici 52
Izraelu. Deuteronomijski pisci pod utjecajem proroka stvaraju novi pojam ljubavi. Zakon koji je
Bog dao jest izraz njegove ljubavi. Odgovor cž ovjekove ljubavi jest vrsž enje zakona.
Bozž ja srdzž ba jest reakcija na prijestupe naroda. Povezuje se s Jahvinim Danom kad cć e zlo biti
unisž teno i kad cć e na zemlji zavladati Bozž ja pravednost.
Bozž ja svetost atribut koji se vezž e uz Bozž je ime (Ja sam Jahve svet. Zato i vi budite sveti)
Kodesh znacž i svetost osobe, nesž to posvecć eno, svojstvo predmeta (sacer). Jedini svet jest Jahve
Bog, Svetac Izraelov. Izraz svet u SZ podrazumijeva Bozž ju transcendenciju, odijeljenost od
materijalnog. Buducć i da je Bog tako dalek i svet, mozž e mu se pristupiti samo kultom i
klanjanjem, nikako osobno, to je bit SZ. Isus nas međutim uvodi u svetinju nad svetinjama,
mjesto gdje sam Bog stanuje, i tako nas uvodi u direktni odnos s Bogom.
Rijecž Bozž ja - Dabar Jahveh oznacž uje izgovorenu i neizgovorenu rijecž , upotrebljava se u
blagoslovima i prokletstvima. Zato je svaki blagoslov nepovratan, pojam efikasne Bozž je rijecž i
povezuje se s Bogom. Rijecž se shvacć a kao osoba, rijecž je efikasna (i mudrost je osoba). Bog recž e i
bi! Ne radi se o magijskoj upotrebi (mada vjerojatno odatle vucž e korijen) jer Izraelovo povijesno
iskustvo (kako pokazuju Dekalog, savez i zakon) dokazuju efikasnost Bozž je rijecž i. Zakon po sebi
jest Rijecž Jahvina. Tu rijecž proroci prenose i svjedocž e kao obecć anje i opomenu. Povijest Izraela
jest povijest posluha i neposluha Bozž joj Rijecž i. Rijecž pokrecć e, stvara, poziva, nalaze. U vrijeme
suzž anjstva Rijecž je postala staticž na, postala je zakon/pismo. Kad je identificirana Bozž ja Rijecž kao
pismo nastalo je tesž ko stanje u komunikaciji ljudi s Bogom jer je Bog shvacć en kao svijet za sebe,
tu su pocž eci deizma (Bog se ne mijesž a u ovozemaljsku stvarnost).
Mudrost Bozž ja U Izraelaca se mudrost nalazi u zbirci mudrih izreka Pod helenisticž kim
utjecajem mudrost se shvacć ala kao princip, pocž elo kozmicž kog reda pa poprima kozmicž ko
znacž enje. Tu je bio temelj dijaloga Izraela i Helena. Mudrost pripada samo Bogu jer samo on
mozž e sveobuhvatno razumijevati. ČČ ovjekova mudrost jest strah Bozž ji, predati se Bogu kao Job
(tu je pocž etak vjere).

53
15.TEZA:
Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogucć ega, i u jednoga Gospodina Isusa
Krista, jedinorođenoga Sina Bozž jega, rođenog od Oca prije svih vjekova, Boga
od Boga, rođena ne stvorena, istobitna s Ocem, i u Duha Svetoga Gospodina i
zž ivotvorca koji izlazi od Oca i Sina (N-Č simbol).

1. IZRAZI KOJI OZNAČUJU OSOBU

Povijesni razvoj i znacž enje izraza »osoba« i »narav«. Na istoku oci su narav nazivali »ousia« i
»phisis«, ali su se te rijecž i upotrebljavale i za osobu pa je dolazilo do zbrke; za oznaku naravi
uzimala se rijecž »hypostasis« koja je inacž e oznacž avala osobu. Tek na Kalcedonskom saboru (451)
utvrđena je jedinstvena terminologija: phisis, ousia, prosopon i hypostasis (bit, narav, osoba,
individua). Na zapadu nije nikad ni bilo problema s terminologijom; Tertulijan se sluzž i rijecž ima
natura, substantia (subsistentia, persona).
U Bogu su supstancija i osoba (phisis, prosopon), a pridijevaju se u analognom smislu. U Bogu
je i narav i osoba (ousia, prosopon), ali na tako eminentan nacž in da iskljucž uje svaku
nesavrsž enost koja se nalazi kod stvari i osoba.

2. TROJSTVO
Termin »trias«, »trinitas« nije biblijskog porijekla. Prvi put se spominje kod Teofila
Antiohijskog, trinitas kod Tertulijana. Trinitas je jedinstvo Trojice, broj osoba u jednoj biti. Do 54
definicije dolazimo na temelju dokumenata crkvenog ucž iteljstva: Atanazijev simbol, simbol
Nicejsko-carigradski, simbol 110. sinode u Toledu (najiscrpnija formulacija iz patristike). Jedan
Bog bivstvuje kao Otac, Sin i Duh Sveti. U Bogu vlada najvecć e jedinstvo: rodno, vrsno, brojcž ano, u
posjedovanju jedne iste biti. Ono sž to je Otac posve je isto Sin i Duh Sveti - jednobitni. Stoga
postoji i jedinstvo djelovanja (djelovanje izvire iz biti i naravi). Gdje je zajednicž ka bit i narav,
zajednicž ko je i jedno djelovanje. U Bogu su tri razlicž ite osobe.
DEFINIČIJA - Tri osobe stvarno razlicž ite u brojem jedno te istoj supstanciji, od kojih druga
osoba nutarnjom nuzž dom izlazi iz prve pravim rođenjem, a trecć a od prve i druge kao od jednog
pocž ela. Svaka je osoba pravi Bog, a ipak su Otac, Sin i Duh Sveti samo jedan Bog.
FILOZOFSKI POJMOVI - Tri su dodusž e osobe ali je jedna bit, supstancija ili posve jednostavna
narav. Jedinstvo izrazž avaju ovi termini: bit, supstancija, narav, esencija, natura. Bit je prvo pocž elo
svake stvari, po cž emu je neko bicć e ono sž to jest. Bit u nekoj stvari je i izvor svih njegovih
vlastitosti. Supstancija je trajni i nepromjenljivi nosilac svih promjena u bicć u. Postoji u sebi i za
sebe, za razliku od akcidenata. Pojedinacna ili substantia concreta jest svako zž ivo bicć e koje u sebi
i zbiljski bivstvuje. Apstraktna supstancija je opcć i pojam koji oznacž uje rod ili vrstu (cž ovjek,
zž ivotinja), apstraktna je jer opcć i pojam kao takav ne bivstvuje u redu bicć a. Konkretna je potpuno
i nepotpuno; nepotpuno po naravi određena da bivstvuje s drugom supstancijom (dusž om i
tijelom). Potpuno je ono bicć e koje po naravi nije određeno da bivstvuje s drugom supstancijom
(cž ovjek i drvo). Narav (natura) je unutarnje pocž elo djelovanja (sve sž to se cž ini ili trpi); u cž ovjeku
su dusž a ili tijelo, pocž elo svega rada sž to ga izvodi cž ovjek.
 Trojstvo u Bogu izrazž avaju pojmovi hipostaza, supstancija, osoba. Hipostaza je prva ili
potpuna svoja supstancija. Opstoji u sebi i za sebe. Ona je subjekt koji se nikome ne pridijeva.
Hipostaza je pocž elo koje djeluje principium a quo, a narav i sve cž ime hipostaza djeluje su
principium quem(?). Dvije su osobine hipostaze: potpuna i zasebna; ova pripada samo posebnoj
supstanciji. Subsistentia je posebni nacž in bivstvovanja koji pripada hipostazi. Ona oznacž uje
usebnost i zasebnost bivstvovanja. Substantia je ono po cž emu je neka substantia samo svoja.
Osoba je hipostaza (individuum) razumske naravi, treba biti prva potpuna subsistentia
(nebivstvovana u drugom subjektu nego u sebi), ona je svoja sebi, djeluje i nitko nije do li ona
gospodar njezinih cž ina. Ona je razumna substantia.
Razlika između naravi i osobe: pojam naravi je u nepotpunoj supstanciji, osoba mozž e biti
samo potpuna supstancija, narav nije time sž to je potpuna sasvim svoja, ona je samo principium a
quo, kojim se netko sluzž i za djelovanje. Tijelo i dusž a se mogu promatrati kao pocž elo kojim
mislimo i osjecć amo. Tada je to potpuna ljudska narav. No tijelo i dusž a mogu se promatrati kao
posljednje...
Imena Bozž jih osoba:
OTAČ - Nerođeni/Ingenitus, Pocž elo/Principium.
SIN - Rijecž , Slika/IMago, Jedinorođeni/Unigenitus, Prvorođeni/ /Primogenitus Sin,
Mudrost/Sapientia, Istina/Veritas (Istina-Rijecž ), Sila/Virtus, Svjetlo/Lux, Sjaj/Splendor, Lice
Bozž je/Vultus Dei (Lice-Slika), ZČ ivot/Vita, Kralj/Rex, Gospodin/Dominus, Slava Ocž eva/Gloria
Patri.
DUH SVETI - Ljubav/Amor, Agape/Čaritas, Dar/Donum, Nadisatelj/ Inspirator, 55
Stvoritelj/Čreator, Prsti Bozž ji, Vatra/Ignis, Sjedisž te/Sedes, Poljubac/cjelov, Tjesž itelj/Paracletus,
Svjetlo srdaca, ZČ ivo vrelo, Voda Pecž at, Pomast, Snaga Bozž ja, Duh Istine.
Duh Sveti izlazi od Oca i Sina kao jednog pocž ela; ako Otac i Sin nadisž u Duha Svetog nisu dva
pocž ela nego jedno. Bog spoznaje sebe iscrpno i svoju bit izricž e jednom Rijecž ju. Jedna je bit koju
posjeduje izgovaratelj i izgovoreni. Ocž evo izricanje rijecž i isto je sž to i radnja. Sve je isto osim toga
da je jedan Otac i drugi Sin. Otac se sav daje. Kad se iscrpila Bozž ja mocć ljubljenja zahvacć a novi
termin Duha Svetoga. Prema zapadnom shvacć anju Duh Sveti izlazi od Oca i Sina. Focije tvrdi da
izlazi samo od Oca, iskljucž uje Sina.
IZLAZČ ENJE - Termini o Bogu: ocž instvo, sinovstvo, pasivno nadisanje, aktivno nadisanje,
principium quod (tko, osoba); njoj pripada cž injenica principium quo (koji) ono cž ime se
događaju procesi Bozž je spoznaje, uma i volje. U svakom procesu predavanja imamo pocž etak i
svrsž etak. To su skolastici nazvali izlazž enjem (processiones divinae). Proces izlazž enja ima pocž etak
- predavatelje. U pocž etku i svrsž etku sadrzž aj je isti, osim sž to negdje pocž inje a drugdje zavrsž ava.
Predajucć i se rođenjem sav se predaje, sve je stoga isto osim da je jedan roditelj drugi rođeni
(relacija). U Bogu je i pod svakim vidom, i pod brojem, sve isto izuzevsž i relaciju. Svi brojem sve
posjeduju osim ocž instva, sinovstva i Duha Svetoga. Bog je po tome sž to se predaje bozž anski za nas.
Bozž ji zž ivot se iscrpljuje u relaciji »prema«. »Perihoresis divinae« (circumcessio) ili prozž imanje
bozž anskih osoba; tako se prozž imaju da bivstvuju jedna u drugoj do iscrpnosti.
Bog-Otac u samom sebi bitno je određen i obiljezž en svojim pokretom prema Sinu; za njega je
bitna usmjerenost prema Sinu odnosno rođenje Sina. Sin je karakteriziran tako da se pokazuje i
isticž e kao onaj koji sama sebe sasvim prima od Oca (rođen; zato Isus govori o rođenju odozgor).
Vez Oca i Sina jest Duh Sveti (nadisan). Otac kao iskon bez iskona nije u sebi stojna i
samodostojna autarkija, nego je on iskon za Sina (rođenje) i za Duha (nadisanje). Kad bi Trojica
zž ivjela jednim te istim bozž anskim zž ivotom u jednoj naravi koja bi se mijenjala samo po svom
individualnom nositelju (kao sž to se vrsta cž ovjek ili jedna ljudske narav ostvaruje u mnogim
razlicž itim invididuima), onda bi Otac, Sin i Duh bili u numericž kom smislu tri boga (triteizam).
Kapadocž ani ovako razjasž njavaju: Otac zž ivi jedan te isti bozž anski zž ivot (ima istu bozž ansku narav
ili bit) kao darovatelj (ocž instvo), Sin pak vlastiti zž ivot ima kao primatelj (sinovstvo), Duh kao
onaj koji od Oca i Sina izlazi (izlazitelj/nadisanost). Razlika dakle nije u biti nego u relacijama ili
odnosž ajima; odnosž aji su pozicije jedna prema drugoj, nose jedna drugoj jedno zajednicž ko:
bozž ansku bit/narav. Ta posebnost nositelja jedne biti pojmovno se oznacž ava kao hipostaza
(termin potjecž e iz neoplatonizma gdje je oznacž avao pojedine stupnjeve hijerarhijskoj sustava
stvarnosti: jedno, duh, dusž a, materija); izvorno hipostaza ima subordinacijski smisao (tako ga
upotrebljava Origen). Nicejski sabor govori samo o jednoj hipostazi i ne razlikuje pojam ousia
(bit). U 4.st. hipostaza znacž i bozž anske odnose od iskona (i upotrebljava se samo u mnozž ini).
Presveta Trojica jesu/zž ive jedan bozž anski zž ivot, oni su jedno na trojstven nacž in trojedini događaj
bozž anskog zž ivota, a to se ovako formulira: Otac je iskon bez iskona, pocž elo bez pocž ela. ZČ ivotni
događaj (komunikacija) koji oduvijek »konstituira« s Ocem uvijek istobitnog Sina naziva se
rođenje. ZČ ivotni događaj koji oduvijek »konstituira« Duha Svetoga (Gospodina) kao trecć eg
nositelja naziva se izlazž enje (ekporeusis), na zapadu nadisanje (spiratio). Izlazž enje/processio na
zapadu se primjenjuje kako na Sina tako i na Duha.
Faze razvoja teolosž kog nauka o Trojstvu:
- prva faza je razracž unavanje s modalisticž kim monarhijanizmom; afirmira se trinitarno 56
tumacž enje stvaranja i otkupljenja, ne samo opis jednog nacž ina Bozž jeg djelovanja prema
van (tj. u odnosu na stvorenje, a ne na Boga);
- druga faza je odlucž ujucć a: sukob s arijanizmom, razmisž ljanje o odnosima Oca i Sina,
potom i Duha Svetoga;
- trecć a faza nastoji rijesž iti odnose izlazž enja: darovatelj, primatelj; ocž instvo, sinovstvo,
nadisanje - te temeljne pojmove: ousia, hipostaza...
- cž etvrta faza trazž i analogije ili modele pomocć u kojih cž ovjek mozž e donekle predocž iti
dogadaj unutarbozž anskog zž ivota; Augustin razvija tzv. psiholosž ki nauk o Presv. Trojstvu
polazecć i od fenomenologije cž ovjekova dusž evno-duhovnog zž ivota: spoznaja i ljubav jesu
cž ovjekove djelatnosti u kojima on nadilazi (transcendira) samoga sebe. Augustin
spoznaju povezuje s rođenjem, a ljubav s nadisanjem. Naravno, iz tog modela nije
vidljivo zasž to se konstituiraju bozž anske osobe/hipostaze. Rikard od sv. Viktora (12.st)
polazi od fenomenologije ljubavi: Bog je ljubitelj, onaj koji ljubi - Otac, Sin je ljubljeni, a
Duh je suljubljeni (condilicitus Deus) u smislu savrsž ene ispunjenosti dijaloga
ljubavi između Oca i Sina. Toma slijedi Augustina.

3. PREGLED TRINITARNE TERMINOLOGIJE

Po crkvenom nauku u trinitarnoj teologiji treba inzistirati na tri reda iskaza/izricž aja:
1 -Bog je Otac, Bog je Sin, Bog je Duh Sveti!
Time je dan iskaz o biti: Bog je Trojedini;
2 -Otac je Bog, Sin je Bog, Duh Sveti je Bog!
No treba izrecž i i njihovu razliku, a to znacž i:
 3 -Otac nije Sin i nije Duh Sveti
Sin nije Otac i nije Duh Sveti
Duh Sveti nije Otac i nije Sin
MISSIO ILI SČ ILJANJE - izlazž enje jednog bicć a od drugog s ciljem da se poslana osoba negdje
pojavi na novi nacž in prisutnosti kako bi polucž ila neki ucž inak. Sin je sisž ao na zemlju nekim
utjecajem Oca u Duhu Svetom, a Duh Sveti nekim utjecajem Oca i Sina, oba su poslani. Slanje Sina
je po Ocu (u Duhu Svetom), a slanje ili sž iljanje Duha Svetoga po Ocu i po Sinu, smisao:
boravljenje DS u srcima opravdanih. Svrha sž iljanja jest nova prisutnost Sina i Duha (po njima i
Oca) u svijetu i povijesti Stoga sž iljanje u vremenu pretpostavlja vjecž no unutarbozž ansko izlazž enje.
NATURA ILI NARAV - oznaka za jednu te istu bozž ansku bit.
PROČESSIO ILI IZLAZČ ENJE - naziv za onaj izrazž aj zž ivota u Bogu iz kojega razaznajemo
vlastitost Sina i Duha. U Bogu su dva izlazž enja: Sina od Oca (rođenje) i Duha od Oca i Sina/po
Sinu. Po Augustinu Duh izlazi od Oca pricipaliter (iskonski), a od Sina na darovani nacž in
(nadisanje) Processio ad extra su stvorenja, a processio ad intra unutarbozž ansko izlazž enje.
SPIRATIO ILI NADISANJE - Naziv za onaj izrazž aj zž ivota u Bogu koji daje da bude upoznat u
svojoj vlastitosti Duh Sveti. Imamo aktivno nadisanje (spirare), to je djelovanje Oca i Sina/po
Sinu, pasivna nadisanje (spirari) jest Duh Sveti kao »ucž inak« toga djelovanja.
RELATIO ILI ODNOSČ AJ - Dva unutarbozž anska izlazž enja utemeljuju cž etiri unutarbozž anske
relacije (odnozž aje ili red u kojem jedan hipostaza stoji prema drugoj unutar jednog te istog
bozž anskog zž ivota: ocž instvo ili aktivno rađanje (generare), odnos Oca prema Sinu, sinovstvo ili
pasivno rađanje (generari -biti rođen), relacija Sina prema Ocu, aktivno nadisanje (spirare), 57
relacija Oca i Sina prema Duhu (Oca po Sinu prema Duhu), duhovstvo ili pasivno nadisanje
(spirari), relacija ili odos Duha prema Ocu i Sinu. Ocž instvo, sinovstvo i duhovstvo zbiljski su
međusobno razlicž iti odnosi koji su subzistentni (osobotvorni). Glede sadrzž aja pojma »odnos« on
ne sadrzž i nisž ta visž e od pojma »osobe«.
PERSONA/HYPOSTASIS ILI OSOBA - Relationes subsistentes; oznaka za ono sž to razlikuje Oca,
Sina i Duha Svetoga u jedinstvu jedne bozž anske biti. Osobe su subjekti/nositelji događaja
bozž anskog zž ivota.
NOTIONES ILI SPOZNAJNA OBILJEZČ JA - Oznaka za oprecž nost izrazž aja zž ivota u Bogu koji
pojasž njavaju vlastitosti triju osoba kao subzistentnih relacija. Spoznajna obiljezž ja su istovjetna s
vlastitostima (imamo pet nocija: nerođenost, ocž instvo, sinovstvo, aktivno nadisanje i pasivno
nadisanje ili duhovstvo.
PROPRIETAS ILI VLASTITOST - oznaka za oprecž nost odnosž aja između bozž anskih osoba.
Oprecž nosti su utemeljene u nacž inu davanja i primanja bozž anske biti. Razlikujemo pet vlastitosti
po kojima se jedna osoba razlikuje od druge: innascibilitas ili nerođenost (za Oca), ocž instvo (za
Oca), sinovstvo (za Sina), aktivno nadisanje (za Oca i Sina), duhovstvo ili pasivno nadisanje (za
Duha).
PERIČHORESIS/ČIRČUMINČESSIO/ČIRČUMINSESSIO ILI PRONIČANJE/PROZČ IMANJE - naziv
za međusobno inegzistenciju ili imanenciju bozž anskih osoba. »Trajno jedna osoba izlazi iz sebe i
ulazi u drugu. Osobe postoje zato i po tome sž to se neprestano, u svakom cž asu međusobno daju i
saopcć uju« (Baksž icć 354). Grci polaze od hipostaza i shvacć aju perihorezu kao aktivno međusobno
pronicanje ili prozž imanje triju hipostaza. Tome bi odgovarao latinski termin »circumincessio«:
osobe se međusobno pronicž u odnosno ulaze sasvim jedna u drugu (cedere - prijecž i u nesž to).
Čircum-insessio visž e izrazž ava stanje mirovanja ili »ucž inak« prozž imanja kao nesž to staticž no
(sedere - sjediti). Pojam perihoreze objasž njava da je bit Bozž ja ljubav.
APPROPRIATIO ILI PRIPISIVANJE VLASTITOSTI ILI DJELOVANJA - Djelovanje prema vani
zajednicž ko je svim trima osobama, tj. one djeluju kao jedno pocž elo: tres creantes - unus creator,
ali to se djelovanje ipak događa od Oca po Sinu u Duhu; Sin ga ima od Oca, Duh od Oca i Sina, a
Otac kao pocž elo bez pocž ela. Pripisivanje se sastoji u tome da neku vlastitost ili djelovanje
pripisujemo jednoj osobi iako po sebi pripada cijelom Trojstvu. Tako se Ocu pripisuje mocć ,
uskrisenje Isusa, providnost, Sinu mudrost (Logos), uprava Črkve (Glava), Duhu ljubav,
posvecć enje, karizme, jedinstvo. No vazž an je red djelovanja: Od Oca po Sinu u Duhu Svetom.
Odatle se izvodi sazž eti nauk o trojstvenom Bogu: sunt quinque notiones, quattuor relationes,
tres personae, duae processiones, una natura, nulla probatio - postoje ili jesu pet vlastitosti ili
obiljezž ja, cž etiri odnosa, tri osobe, dva izlazž enja, jedna narav, nikakav dokaz.
OSOBA - Osoba je analogan pojam. U krsž cćanskom nauku o Bogu tim pojmom izricž emo tri
zbiljnosti koje se nositelji bozž anske biti ili bozž anske naravi,a koje ipak treba međusobno
razlikovati prema njihovom specificž nom sž iljanju (missio). Biblijski temelj toga nauka jesu izricž iti
obrasci u Mt 28,19 i 2 Kor 13,13 kao i cjelokupna strukltura događaja pojave Isusa Krista: Isus
upucć uje na Oca i navijesž ta slanje Duha. Pojam osobe uveo Tertulijan da bi zornije prikazao
krsž cćansku misao o Bogu: trojstvo, inkarnacija. U 4/5. st. pojam osobe izbija u prvi plan
prigodom razrade terminologije, protiv termina prosopon i hypostasis. U smislu trinitarne
teologije pojam osobe oznacž ava razlikovanje između Oca, Sina i Duha unutar jedne bozž anske
naravi. Kristolosž ki se pak nakon Kalcedona pojmom osobe izricž e jedinstvo u Kristu nasuprot 58
razlikovanju bozž anske i ljudske naravi u njemu. Teolosž ki pojam osobe nije nastao na temelju
filozofskog domisž ljanja nego na temelju zakljucž ivanja iz povijesno-spasenjskog Bozž jeg
djelovanja. Osoba je oznacž avala nekoga kome su se pripisivala određena djelovanja. Tek je
Boetije, a nakon njega i srednji vijek, ucž inio osobu filozofskim pojmom koji je bio sve visž e
primjenjivan i na cž ovjeka. Boetije: persona est naturae rationalis individua substantia; Rikard od
sv.Viktora: persona est naturae intellectualis incomuni-cabilis existentia. Toma: persona est
distinctum subsistens in natura rationali. U modernoj se filozofiji osoba povezuje sa slobodom i
autonomnim samoraspolaganjem cž ovjeka, pa u tom smislu znacž i nositelj i izvorisž te ljudskih cž ina,
tj. cž ovjeka i njegova djelovanja. Time je de facto iskljucž ena upotreba toga termina u trinitarnoj
teologiji: prema tom shvacć anju osobe u Bogu bi bila tri centra ili izvorisž ta cž ina, tj. bila bi tri boga
(triteizam).
Stvarna razlika bozž anskih osoba osniva se na razlicž itom nacž inu posjedovanje jedne iste Bozž je
biti. Ono po cž emu se, dakle, tri bozž anske osobe razlikuju ne mozž e se trazž iti u bozž anskoj biti, jer je
ona zajednicž ka svima, nego u nacž inu posjedovanja te biti ili u odnosima koji odatle među
bozž anskim osobama nastaju. Tajna triju osoba stvarno razlicž itih u brojem jednoj te istoj
supstanciji, naravi ili biti, od kojih osoba druga nutarnjom nuzž dom izlazi iz prve pravim
rođenjem, a trecć a od prve i druge kao od jednog pocž ela nadisanjem.

4. PREGLED HEREZA
ARIJANSTVO - Sve sž to je rođeno za Arija je nuzž no i stvoreno. U Niceji 325. je recž eno da je Krist
homoousios - istobitan s Ocem. Arijev je problem kako se nestvorena, nedjeljiva Bozž ja bit
saopcć uje svijetu stvorenih? Putem Logosa! Logos je posrednik, prvo i najplemenitije stvorenje,
nije jednako Ocu, nije Bog, ne proizlazi iz Bozž je biti, nije rođen nego stvoren iz nisž ta. Logos je
utjelovljen u Isusu Kristu koji je zbog eticž kih vrlina dobio titul Bozž ji Sin, ali on nije naravni nego
adoptivni sin. Arije nije Kristu i boanstvo i cž ovjesž tvo. Odgovor sabora (dusž a Atanazije) iz
vjeroispovijesti cezarejske Črkve: »Vjerujemo u jednoga Boga, Oca svemogucć ega...i u jednoga
Gospodina nasž ega Isusa Krista, Sina Bozž jega, rođenog od Oca, jedinorođenog Boga od Boga,
svjetlo od svjetlo, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena ne stvorena, istobitna (homoousios) s
Ocem, po kome je sve stvoreno«. Atanazije je rekao: »Ako Krist nije pravi Bog, onda mi nismo
otkupljeni jer nas samo besmrtni Bog mozž e osloboditi od robovanja smrt i dati nam udjela u
punini svoga zž ivota«. Neki teolozi nisu bili zadovoljni koncilskim formulacijama, tri Kapadocž ana
su razjasnila probleme: uveli su razliku između jedne biti i triju hipostaza u Bogu (Kalcedon).
Kalcedon je naglasio da je Sin konsubstancijalan Ocu, potpuni Bog.
MONARHIJANIZAM - To je predigra velikih borbi/hereza, nauk o jednom pocž elu. Javio se u dva
oblika: dinamicž ki (Isus je cž ovjek obdaren bozž anskom mocć i - Teodot carigradski, Pavao od
Samosate) i modalisticž ki (Isus je nacž in modus kako se Bog objavljuje; između Oca i Sina nema
realne razlike osim u nacž inu pojave, odatle modalizam: Sabelije, Noet, Prakseas. Ti su pokusž aji
nastojali spasiti monoteizam. Pavao iz Samosate ucž io je da je Krist homoousios. Druga grupa
zastranjenja koja zž eli sacž uvati Kristovo bozž anstvo i cž ovjesž tvo jesu patripasijanizam i
sabelijanizam. Grupa je pocž ela s Noetom iz Smirne, nastavili Epigon, Prakseas i Sabelije koji je
dosž ao u Rim za pape Zefirina (199-217). Hipolit veli da su ih favorizirali pape Zefirin i Kalist
(217-222), no Kalist je kad je postao papom osudio Sabelija. Nije lako utvrditi sž to su ucž ili jer
nema izvornih spisa. Hereza je prvenstveno trinitarna, zastupa strogu monarhiju u Bogu: Otac i 59
Sin su samo razlicž ite uloge i nacž ini na koje se Bog objavljuje svijetu. Otac, Sin i Duh Sveti samo su
imena za te uloge, nisu osobe. Dakle, Otac je trpio pa su ih protivnici prozvali patripasijanisti
(oni su tvrdili da Sin kad trpi visž e nije u ulozi Oca) Buducć i da rijecž »prosopon« (persona) sluzž i za
oznaku uloge, posebno u kazalisž tu, ostala je u kasnijim raspravama 4.st. terminologija o tri
prosopona-persone u Bogu sumnjiva kao sabelijanizam.
SUBORDINAČIONIZAM - Drugi vid monarhijanizma (jednog pocž ela) jest subordinacionizam:
Sin je podvrgnut Ocu i manji od njega; Lelije i Fausto Socini govorili su da su Sin i Duh cž isti
stvorovi, u strogom smislu samo je Otac bozž anska osoba; to je tzv. subordinacionizam; toj se
struji priklonio aleksandrijski prezbiter Arije. Sin je adoptirani Sin Bozž ji. Arije ucž i da je Krist Sin
Bozž ji po milosti a ne po naravi. Logos nema ljudske dusž e (psihe) kao ostali ljudi, Logos je
umjesto dusž e. Isusovo tijelo od Logosa ima sposobnost da raste, osjecć a, misli...to je u biti
platonisticž ka antropologija (cž ovjek je ideja u tijelu). Nicejski se sabor nije osvrtao na to nego
samo na pitanje odnosa Oca i Sina, no mnogima je zasmetao izraz »homoousios to patri« jer je
podsjecć ao na razna misž ljenja Pavla iz Samosate i Sabelija.
APOLINARIZAM - Arije je razvio kristologiju na bazi logos-sarx (Isus nema ljudske dusž e jer
ima Logosovu), Arije nijecž e bozž anstvo Logosu, ali i cž ovjesž tvo. Oci su imali na umu samo prvu
zabludu. Atanazijev prijatelj iz Laodiceje Apolinarije, veliki borac protiv svih vrsta arijanizma,
zastupnik nicejske vjeroispovijesti, priznaje Isusovo bozž anstvo i htijucć i sž to visž e naglasiti
jedinstvo bozž anstva i cž ovjesž tva u Isusu rekao je da je to mogucć e samo ako u Isusu umjesto dusž e
stoji Logos. Apolinarije preuzima Platonovo trojstvo: tijelo-sarx, osjetna dusž a-psyhe, duhovna
dusž a-nous/pneuma pa kazž e: U Kristu postoje sarx i psyhe, ali ne i pneuma jer je umjesto nje
Logos; Krist tako nije potpun cž ovjek. Daje dva argumenta: filozofski i teolosž ki. Filozofski: dvije
supstancije (bozž anska i ljudska) ne mogu sacž injavati jedno bicć e. Teolosž ki: ako Krist ima ljudsku
dusž u, u opasnosti je njegova bezgresž nost (odnosno sž to je onda bozž ansko u njemu), dakle i nasž e
otkupljenje, zato mora Logos a ne ljudska duhovna dusž a biti pokretacž em ljudskih cž ina.
Posljedice: otkupljuje nas Logos koji se koristi kao oruđem Isusovim tijelom, cž ovjek nije
posrednik nego sredstvo. Po novovjekom ateizmu Bog i cž ovjek se iskljucž uju. Apolinarizam je
osuđivan na koncilima i sinodama: 362, 381, 451, 553, 1312 (Vienna). Argumenti otaca: samo
jednak uzrok mozž e proizvesti jednak ucž inak (Irenej), da bi cijeli cž ovjek bio spasž en, morao je biti
preuzet cijeli cž ovjek (Origen), sž to nije preuzeto nije ni spasž eno, sž to je s Bogom sjedinjeno to je
spasž eno (Grgur Nazijanski). Augustin i Toma dokazuju (glede filozofske argumentacije) da je
Apolinarijeva pogresž ka sž to je ljudsku narav zamislio autonomnom; cž ovjek kao stvorenje jest
ogranicž en, ali kao duhovno bicć e je otvoren.
MAČEDONIJANIZAM - Poricž e bozž anstvo Duha Svetoga; DS je Sinovo stvorenje, nizž i od Sina;
osudio carigradski sabor 381.
LIBERALNI PROTESTANTIZAM - Zabacuje Trojstvo i bozž anstvo Duha Svetoga. Vjera u tri
razlicž ite osobe koje bivstvuju brojem u jednoj bozž anskoj naravi ima svoj izvor u masi puka i
filozofskom umovanju ucž enih, ili je ta vjera nastala prigodnim putem. Modernisti kazž u da se ne
mozž e dokazati nauka o Trojstvu kao objavljena; ona je po njima odraz religioznih obicž aja.
MODERNISTI - Loisy, Tyrrel i drugi govore gotovo isto sž to i liberalni protestanti: ne mozž e se
dokazati da je nauk o Trojstvu objavljen. Objava osim toga i nije Bozž ja rijecž , Bozž je svjedocž anstvo.
Krsž cćansko vjerovanje nema nikakvog svjedocž anstva cž ak ni u razumu, ono je neposredni dozž ivljaj
Boga u srcu. Katolicž ka nauka o Trojstvu odraz je religioznog osjecć aja koji se razvio pod utjecajem 60
patristicž ko-misticž kog umovanja o Trojstvu.
TRITEIZAM - Javlja se u 6. st. Nastaje nakon arijanizma i monarhijanisticž kih zabluda. Obnavlja
ga Joakim da Fiore (+1202): tri bozž anske osobe ne cž ine brojcž ano jedinstvo nego moralno.
Zabluda ne dijeli samo bozž anske osobe nego i bozž ansku narav (tri naravi - trobosž tvo). Prvi
poznati tritest bio je Ivan Filipon (+550), tumacž Aristotela (nema prave naravi koja nije
hipostatizirana, tj. koja nije osoba). Drzž ao je da su osobe (hypostasis) i narav (physis, ousia)
stvarno i pojmovno istovjetne u Bogu su ne samo tri osobe nego i tri naravi, dakle tri boga.
Triteizam je ucž io i nominalist Roscelin (+1120) (po nominalistima postoje samo pojedinci, nema
nikakvog zajednisž tva). Triteist je i A.Guü nther (+1863): osoba je supstancija svjesna sebe; u Bogu
su tri osobe, dakle tri supstancije svjesne sebe. Bozž je osobe svjesne su i svoga međusobnog
izlazž enja (organsko jedinstvo) i uzajamnog odnosa te su na taj nacž in sve tri povezane u
apsolutnoj osobnosti (formalno jedinstvo). Valja recć i da dogma o Trojstvu nije izricž ito objavljena
da ne bi u tim osobama neki sž tovali i razlicž ita bozž anstva i pali u mnogobosž tvo jer su tome ljudi
skloni (? - sž to je cž ovjek?) Ipak i u Bibliji ima tragova: »Nacž inimo cž ovjeka... hajde da siđemo i
pomutimo im jezike... evo Adam posta kao jedan od nas...«

5. PRAKTIČNI DIO
ZČ ivot Črkve svjedocž i vjeru u Presveto Trojstvo time sž to krsž tenje podjeljuje zazivanjem triju
bozž anskih osoba, trostrukim uranjanjem. Katekumeni su polagali ispovijest vjere u Presv.
Trojstvo. Vjera u Trojstvo izricž ito je izrazž ena u najstarijim simbolima (Vjerujem u Oca i Isusa
Krista spasitelja nasž ega i u Duha Svetoga tjesž itelja). Osobito je vjerna ispovijest Grgura
ČČ udotvorca koju je sastavio protiv Pavla iz Samosate. Zatim hvalospjevi (doksologije), kratke
molitve kojima su krsž cćani obicž avali klanjati se Presv. Trojstvu. U tim ispovijestima svjedocž e nam i
mucž enici svoju vjeru u Trojstvo. Apostolski oci također izricž u vjeru u Trojstvo na pucž ki
jednostavan nacž in.
Apologete donose obranu krsž cćanske istine; zž ele sž to visž e osvijetliti i tajnu Trojstva. Klement Al.
je postavio temelje sistematske teolosž ke znanosti. Prije Niceje krsž cćani su uistinu vjerovali u
Trojstvo, no to ispovijedanje nije bilo izrazž eno filozofsko-teolosž kim izrazima. Do 325.nije se
znanstveno raspravljalo o Presv. Trojstvu (nije bilo prilike za opoziciju sirih razmjera). Nakon
sabora u Niceji i Čarigradu u Črkvi se opcć enito propovijedalo i vjerovalo u tri razlicž ite jednobitne
osobe.

6. NAUK CRKVE O TROJSTVU

Sin Bozž ji jest i zove se Rijecž . Sin Bozž ji, Logos, jest umska rijecž rijecž Duha Ocž eva. Otac
spoznajucć i svoj supstanciju izricž e/proizvodi Rijecž , koja je po svojoj naravi najsavrsž enija slika
Ocž eve supstancije. Rijecž dakle snagom umskog djelovanja posve je slicž na i jednaka Ocu. Duh
Sveti izlazi voljom djelovanja ljubavi. Spoznaja je prije ljubavi jer samo onda mozž e cž ovjek htjeti i
ljubiti ako je prije spoznao (spoznaja-htijenje-ljubav)
IZLAZČ ENJE DUHA - Duh Sveti izlazi od Oca i Sina kao jednog pocž ela djelovanja. Protivnici,
macedonijanci i eumonijevci, ucž e da je Duh Sveti Sinovljev stvor. Nicejsko-carigradski simbol
zato veli: »Vjerujem u Duha Svetoga...koji izlazi od Oca«. To su zanijekali Teodor Mopsuetijski i
Teodoret Čirski. Do 5.st. nije bilo problema, a onda su na zapadu u Spanjolskoj u Vjerovanje
ubacili »Filioque«. Grci su tvrdili da Duh izlazi od Oca po Sinu, tj. Sin nije s Ocem aktivno
61
supocž elo izlazž enja Duha odnosno davanja bozž anske biti Duhu. Na saboru u Lyonu (1274) Grci su
prihvatili latinsku formulaciju, ali unija nije uspjela, a imala je i aktivne protivnike (Grgur
Palamas, Konstantin Akropolis). Na Firentinskom saboru (1439) opet je dogovorena unija i
izdana zajednicž ka ispovijest vjere o izlazž enju Oca i Sina, ali s kratkim uspjehom (protivnici
Marko Eugenik, Grgur Skalarica, Genadije). Formula sabora glasila je: »Priznajemo da Duh Sveti
od vijeka izlazi od Oca i Sina ne kao od/iz dvaju pocž ela, niti dvaju nadisanja, nego jednim
jedinim«.
11. crkveni sabor u Toledu (675) donosi »Filioque«, koji se pojavio prije; ne zna se kada.
Zapad misli da se jasnije govori o Duhu jer su Otac i Sin jedno pocž elo. Focije veli da Latini tvrde
kako Duh ima dva pocž ela. Duh Sveti izlazi od Oca i Sina djelovanjem volje, s izlazž enjem rijecž
savrsž ena je Bozž ja spoznaja i po toj spoznaji ne mozž e izicć i novi termin. Duh Sveti izlazi
djelovanjem volje kao supstancijalne ljubavi. U predaji Duh se Sveti naziva i ljubav, a ljubav izlazi
djelovanjem volje. Razliku među bozž anskim osobama mozž emo trazž iti samo u odnosima i to
ukoliko su ti odnosi između sebe oprecž ni. U Ocu su dva odnosa: ocž instva prema Sinu i nadisanja
prema Duhu. Buducć i da su Sin i Duh razlicž ite osobe i među njima postoji oprecž ni odnos. On se
temelji na izlazž enju. Znamo da Sin ne izlazi od Duha jer izvori spominju kao njegovo pocž elo
samo Oca; slijedi da Duh izlazi i od Sina. Sin i Duh su razlicž ite osobe po izlazž enju.
U Bogu je visž e odnosa (4): ocž instvo, sinovstvo, aktivno i pasivno nadisanje. Među njima se
stvarno razlikuju oni odnosi koji su međusobno oprecž ni: ocž instvo, sinovstvo i pasivno nadisanje
(dakle tri osobe). U Bogu su cž etiri izlazž enja, ali stvarno se razlikuju samo tri; aktivno nadisanje
razlikuje se od ocž instva i sinovstva samo pojmovno, virtualno. Odnosi u Bogu imaju temelj u
Bozž jim nutarnjim izlazž enjima: ocž instvo i sinovstvo na temelju umskog djelovanja, aktivno i
pasivno nadisanje na temelju voljnog djelovanja. Odnos je red u kojem stoji jedno bicć e prema
drugom, stav jednog bicć a prema drugom. U odnosu treba razlikovati »esse« (biti prema drugom)
i »esse in« (stvarnost u subjektu).
Osoba je supstancija pojedinacž na i razumna. Osoba u Bogu je stvarno istovjetna s oprecž nim
Bozž jim odnosom. Oprecž ni odnosi u Bogu su supstancijalni, ne bivstvuju kao akcidenti nego u
sebi i imaju nesaopcć ivost (sve sž to spada na potpuni pojam osobe). Dakle, odnos ocž instva,
sinovstva i pasivnog nadisanja (izlazž enja) isto su sž to i tri bozž anske osobe. Buducć i da su u Bogu
ostvarena tri razlicž ita odnosa, slijedi da su samo tri osobe u Bogu. Nema nikakve stvarne razlike
u biti i bivstvovanju. Osoba u Bogu je subzistentni odnos. Jednu bit posjeduju tri osobe koje su
međusobno razlicž ite po stavrnim razlicž itim odnosima ocž instva, sinovstva i izlazž enja (pasivnog
nadisanja).
Aproprijacija (pripisivanje) jest cž injenica da neko apsolutno Bozž je svojstvo ili vanjsko
djelovanje zajednicž ko svim trima osobama pripisujemo ili pridijevamo samo jednoj osobi.
Pripisivanje se temelji na slicž nosti između nekog bicć a bitnog Bozž jeg djelovanja i djelovanja i
osobne vlastitosti. Toma postavlja cž etiri pravila o pripisivanjima:
- ukoliko je bicć e: Ocu vjecž nost, Sinu ljepota, Duhu blazž enstvo;
- ukoliko je jedno: Ocu jedinstvo, Sinu jednakost, Duhu sklad jednog i drugog;
- ukoliko ima mocć djelovanja: Ocu mocć , Sinu mudrost, Duhu dobrotu
- u odnosu prema vanjskim cž inima: Ocu osnivanje svijeta, Sinu otkupljenje, Duhu Svetom
ozž ivljenje i posvecć enje.
Dva osnovna pravila pripisivanja: 62
- ne smije se biti samovoljan ili iskljucž iv;
- Ocu mocć , Sinu mudrost, Duhu ljubav.

7. CRKVENI SABORI
SABOR U NIČEJI (325) - Protiv Arija, koji je naucž avao da je Logos stvorenje, te da je bilo
vrijeme kad nije postojao. Sabor ucž i: Logos je rođen od Oca, Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi
Bog iz pravoga Boga, rođen ne stvoren, istobitan (homoousios) s Ocem! Tradicija veli da je bilo
prisutno 318 otaca, sž to je aluzija na broj Abrahamove momcž adi; Euzebije veli da ih je bilo visž e
od 250; neki danas misle da ih je bilo jedva 220.
SABOR U ČARIGRADU (381) - Dosljednji arijevci i poluarijevci proglasž avali su Duha Svetog
stvorenjem Sina, suprotstavio im se Atanazije, a rimske sinode su visž e puta osudile
pnematomahe (carigradski biskup Macedonije - macedonijanizam). Sabor je okupi samo
biskupe istoka (150) pa je bio manji od nicejskog (papa Damaz nije bio prisutan, niti itko sa
zapada, biskupi zapada zasjedali su u Akvileji 381). Sabor je izabrao Grgura Nazijanskog za
novog carigradskog biskupa; bio je prisutan i ČĆ iril Jeruzalemski. 36 Macedonanjana nisu
odustajali od zablude. Bilo je dosta problema, ali je zapuhao jacž i zapadnjacž ki vjetar kad su dosž li
biskupi iz Egipta (veli Grgur Nazijanski). Obrazac potvrđuje bozž anstvo Duha Svetoga:
»Gospodina i ZČ ivotvorca koji proizlazi od Oca, koji se s Ocem i Sinom skupa cž asti i zajedno slavi,
koji je govorio po prorocima« Grci ono »koji izlazi od Oca« shvacć ali kao izlazž enje »od Oca po
Sinu«, a zapad kao izlazž enje »od Oca i Sina« (Filioque).
SABOR U EFEZU (431) - Efesž kom saboru korijen je sukob dviju katehetskih sž kola koje su
imale dvije slike Krista, aleksandrijske i antiohijske. Aleksandrijska (Klement, Origen) se sluzž ila
alegorijskom metodom razmisž lja platonisticž ki, pripadaju joj Atanazije i Kapadocž ani, te ČĆ iril
Aleksandrijski od 412. patrijarh grada. ČĆ iril veli: Bozž ja narav prozž ima ljudsku kao vatra zž arecć i
ugljen ili gorecć e drvo (neki su ovo protumacž ili kao brisanje ljudske naravi odnosno totalno
mijesž anje naravi, synkrasis). SČ kola naglasž ava jedinstvo Boga i cž ovjeka u Kristu, izvor jedinstva je
Logos; osnovna shema razmisž ljanja jest logos-sarx. No u prevelikom isticanju jedinstva gubi se
identitet dviju naravi, ljudska nestaje u bozž anskoj. To je kristologija odozgor! Antiohijska sž kola
(Licijan iz Samosate/Antiohijski 250-312, Diodor Tarski +394, Krizostom +407, Teodor
Mopseutijski (350-428), Teodoret Čirski (+400), Nestorije (381-451). SČ kola se odlikuje
preciznom gramaticž kom analizom i razlikovanjem pojmova, misli aristotelovski u jasnim
kategorijama, nastoji izraziti cjelovitost Isusova cž ovjesž tva i razliku između bozž anske i ljudske
naravi; osnovna shema je logos-anthropos. Logos stanuje u Isusu cž ovjeku kao u hramu. Zasluga
im je sž to realno postavljaju Isusovo cž ovjesž tvo i bozž anstvo, prave preciznu razliku, opasnost da
tumacž enje jedinstva ispane moralno i da strada jedinstvo Isusove licž nosti. To je kristologija
odozdo! Nestorije ucž i: Logos stanuje u cž ovjeku Isusu kao u hramu. Nestorije propovijeda protiv
naziva Majke Bozž je »Theotokos«; zove je »Čhristotokos«; rodila je cž ovjeka Isusa u kojemu Bog
kao u hramu stanuje. ČĆ iril (s papom Čelestinom 430) salje 12 anatematizma (zabluda) kojih se
Nestorije mora odrecć i. Prva glasi: »Ako netko ne priznaje da je Emanuel uistinu Bog i da je sveta
Djevica Bogorodica jer je ona po tijelu rodila utjelovljenu Rijecž Bozž ju taj neka je izopcž en«. Trecć i
osuđuje antiohijski izraz »spajanje« (synapheia) Boga i cž ovjeka u utjelovljenju Logosa, ali za obje
naravi koristi sporni izraz »hipostaza« u smislu »substancija«. Dvanaesti govori o teopashitizmu
(Logos je trpio tijelom). Nestorije tvrdi da se Bog samo nastanio u ljudskoj naravi uzetoj iz 63
Djevicž ina krila; trazž i od cara Teodozija II da sazove sabor. Na sabor je pozvan i Augustin, ali je on
umro (430). Vođa sabora postaje ČĆ iril Aleksandrijski, Nestorije odbija sudjelovati. Sabor se
odrzž ava u crkvi sv.Marije. Procž itano je ČĆ irilovo pismo o hipostatskom jedinstvu obiju naravi u
Kristu. Antiohijska sž kola ucž i da je Krist potpuni Bog i potpuni cž ovjek sa dvije naravi
(diofizitizam; priznat na Kalcedonu). Osobitost je razdvajanje naravi: potpuno Bog i potpun
cž ovjek, ljudska i bozž anska narav (dyo teleia, dyo phiseis) pa odatle dolazi do razdvajanja
atributa. Ne mozž e se recć i da je Bog Logos trpio, ili Bog trpio, kao ni Bog se rodio od Marije, ili
Bog Logos se rodio od Marije. Imena Krist, Sin, Gospodin oznacž uju obje naravi pa se mozž e recć i
da je Krist trpio, rodio se od Marije. Kad bi se Mariju u pravom smislu smatralo Bogorodicom,
znacž ilo bi da se od nje rodio Bog, a ona je Bogu Logosu dala samo ljudsku narav pa se rođenje
Kristove ljudske naravi ne mozž e pripisivati Bogu nego samo Kristu. Prigovarali su im da u Kristu
vide dva Sina Bozž ja, Logosa (naravnog) i Isusa cž ovjeka (posinjenog). Efesž ki sabor u pravom
smislu nije donio nikakve obvezne formulacije, nije precizirao sž to je Nestorije krivo ucž io, no ipak
ga je Kalcedonski sabor osudio i natjerao Teodoreta Čirskog da javno baci anatemu na Nestorija.
KALČEDONSKI SABOR (451) - ČĆ iril Al. je i prije efesž kog sabora zastupao formulu koju je ucž io
Apolinarije: una natura Dei Verbi incarnata (mislio je da je to ucž io Atanazije; ČĆ iril nikada nije
ucž io da su u Kristu dvije naravi iako je 433. prihvatio antiohijski »duarum naturam unio«). ČĆ iril
je pazž nju obracć ao na to da su Logos i Krist nakon utjelovljenja jedan te isti, nisu dva, da je dakle
Krist cž ovjek trpio, dakle i Bog Logos. Čarigradski monah Eutih htio je biti vjeran ČĆ iril i ucž io je da
je poslije sjedinjenja u Kristu samo jedna narav, iako su bile dvije prije sjedinjenja. Papa Lav I
pise »Tomus ad Flavianum«, ali pismo nije dopustio Dioskur da se procž ita. Potom umiru Flavijan
i car Teodozije, a dolaze na vlast sestra mu Peulherija i Marcijan i sazivaju novi sabor u
Kalcedonu za razliku od onoga efesž kog (latrocinium ephesinum). Sabor izricž ito govori: »Mi
naucž avamo svi jednoglasno jednog te istog Sina, nasž eg Gospodina Isusa Krista, potpunog kao
Boga i kao cž ovjeka ... u (ne »iz« kao ČĆ iril) dvije naravi, nepomijesž ane i nepreobrazž ene (protiv
monofizita), nerastavljene i nepodijeljene (protiv nestorijanaca), koje se obje sjedinjuju u jednoj
osobi i jednoj hipostazi«. Na saboru je rehabilitiran Teodoret Čirski (+400). Eutih je ucž io:
sjedinjenjem bozž anske i ljudske naravi u Kristu bozž anska je tako prozž ela ljudsku da ju je
apsorbirala i valja govoriti samo o jednoj naravi (mone physis - jedina narav) u Kristu. ČĆ iril se
sluzž io terminom »mia physis« (jedna narav) sž to znacž i jedinstvenost Kristova bicć a u kojemu
postoji razlicž itost bozž anske i ljudske naravi. Eutih te razlike nema. Leon I. je pisao: »Gospodin
nasž Isus Krist jedan te isti Sin, savrsž en u bozž anstvu i cž ovjesž tvu, uistinu Bog i uistinu cž ovjek, isti
biti s Ocem po bozž anstvu, s nama po cž ovjesž tvu, nama u svemu jednak osim u grijehu. Prije
vjekova rođen od Oca po bozž anstvu, u vremenu rođen radi nas i našega spasenja od BDM po
čovještvu. Njega (jednog te istog Krista, Sina, Gospodina, Jedinorođenog) priznajemo u dvije
naravi (nepomijesž ane, nepromijenjene, nerazdijeljene, nerastavljene - tako da se nikad zbog
jedinstva ne dokida razlika naravi, nego naprotiv ostaje vlastitost jedna i druge koje se sastaju u
jednu osobu, jednu hipostazu). On nije raskinut, ni podijeljen u dvije osobe nego je jedan te isti
nerođeni Sin, Bog, Rijecž , Gospodin Isus Krist.«
Osnovni termini: - physis - substantia - bit
- hypostasis - subsistentia - individuum
- ousia - natura - narav
- prosopon - persona - osoba 64

Ti su pojmovi u povijesti imali razlicž ita znacž enja i trebalo je vremena dok su dobili sadrzž aj
koji je prikladan da izrazi puninu sadrzž aja o Kristu, odnosno dok su postali precizni termini.
Posebno je tu vazž an drugi termin: hypostasis-osoba. Hypostasis znacž i temelj, podloga i
upotrebljavalo se u moralnom smislu (cž vrstocć a, cž vrsto pouzdanje). U SZ oznacž uje Bozž ja svojstva:
vjernost, slavu, ime Bozž je, mudrost. U grcž koj filozofiji oznacž ava bicć e/ realnost - za razliku od
privida. Kod Plotina i Origena to je konkretna, individualna i samostalna realnost. ČĆ iril
Aleksandrijski kazž e: »Jedna utjelovljena hipostaza Bozž je Rijecž i«. U 6.st. postoji izraz: »jedna
hipostaza Isusa Krista jest jedna od tri bozž anske«. Grci nisu znali za sadrzž aj rijecž i osoba kao mi,
tako se eto hipostaza priblizž ila nasž em znacž enju osobe. Osoba je individualna supstancija
razumske naravi (Boetije) odnosno razumska individua razlicž ita od druge (Toma). Narav je
kompleks svojstava, organa, mocć i po kojima netko (osoba) djeluje. Moderni pojam osobe
ukljucž uje i osobu i narav (individua i sva njezina razumska svojstva).
Unio hypostatica znacž i da postoji jedna bit/osoba, a dvije naravi (ljudska i bozž anska). Ljudska
narav je uzeta pod vlast bozž anske osobe Logosa; sjedinjenje ljudske naravi s

bozž anskom osobom (ili sjedinjenje ljudska naravi s bozž anskom naravi?). Bozž anska osoba
posjeduje kao svoju bozž ansku i ljudsku narav (obje egzistiraju nepromijenjene, nepomijesž ane itd
vidi pismo Lava I).
16.TEZA:
ČČ ovjek stvoren na sliku i priliku Bozž ju (Post 1,26) mora se suoblikovati Kristu
po Duhu Svetomu (2 Kor 3,18) u Črkvi Bozž joj, koja je mjesto novozavjetnog
kulta (Iv 4,21-24), vođen Duhom Svetim, vođom na putu (Iv 16,12-13) od
krsnog do slavnog uskrsnucć a (Rim 8,11).

Nakon redigiranja Priester-codexa (P) nastale su nejasnocć e s obzirom na Post 1,26.

Nesporazumi se temelje na upotrebi dvostrukog plurala sž to se protivi strogom zž idovskom
monoteizmu; zato je recž enica u rabinizmu bila na indeksu. Tekst glasi: Vajomer Elohim: Naaseh
Adam besalmenu kidemutenu vejirdu - Recž e Bog: Nacž inimo cž ovjeka na nasu sliku (besalmenu)
kao na nasu slicž nost (kidemutenu). Postoje dakle slika Bozž ja (selem elohim) i slicž nost (demut);
slika oznacž uje prisutnost Boga u cž ovjeku, a demut oznacž ava slicž nost cž ovjeka Bogu.
Elohim je mnozž ina i nastao je problem kako taj plural protumacž iti. Rabini i ucž itelji o tome
puku nisu smjeli nisž ta govoriti, kasnije se govorilo pa su nastala tri tumacž enja:
- majestetski plural, sž to je ZČ idovima strano;
- To Bog govori zemlji;
- Bog to govori anđelima.
Jednako kao i prvo otpala su i ova druga dva tumacž enja jer nema dokaza. Barth misli da postoji
odnos »ja-ti«, te da se to onda izrazž ava mnozž inom »mi«. Tako bi recž enica glasila: Nacž inimo
65
cž ovjeka da vladaju. Golub nudi slijedecć e tumacž enje:
NAASEH (NAČČ INIMO) - pripada redakciji jer se u Bibliji upotrebljava mnogo imena za Boga i
Teofaniju; pisac je htio sacž uvati pluralnost Bozž jih imena i teofanije.
ČČ OVJEK - jedinka, cž ovjecž anstvo naprosto.
BESALMENU - »be=na«, »selem-slika«, »nu-svoju«. ČČ ovjek je stvoren na sliku Bozž ju da vlada.
Imamo dvojicu: Boga i cž ovjeka, svaki ima svoju aktivnost. Obojica su singularno-pluralna bicć a.
Bog je vladar, a i cž ovjek je stvoren da vlada. ČČ ovjek je dakle slicž an Bogu po tome sž to je jedinka i
drusž tvo, tj. singularno-pluralno bicć e i sž to je stvoren da vlada.
NA SLIKU SVOJU KAO SLIČČ NOST NASČ U - Slika je ovdje postavljena kao slika Bozž ja, slika Bozž ja
ima drugacž ije znacž enje nego recimo slika Petrova, Antina... Na Orijentu »slika Bozž ja«, sam taj
naziv, vezana je uz predmet za koji se vjeruje da u njemu prebiva bozž anstvo, pa to ne znacž i »biti
nalik« nego »biti prisutan«. Izlazi da je cž ovjek tu kao zž iva Bozž ja prisutnost. »Na slicž nost nasž u«
znacž i da je cž ovjek uz to sž to je u njemu prisutan Bog, josž i slicž an Bogu. To pisac iznosi zato sž to je
za Izraelce (Asur) Bog prije bio prisutan i u zž ivotinjama, kipovima. Bog je u cž ovjeku, dakle
prisutan, i Bogu je cž ovjek slicž an. Pisac hocć e recž i da je cž ovjek Bozž je djelo pa se prema njemu
odnosi: Bog je u cž ovjeku prisutan, prisutnost je aktivna (slicž an Bogu), cž ovjek je vladalac,
singularno-pluralno bicć e.
GRČČ KI TEKST - Kai eipen ho Theos: poiesomen anthropon kat'eikona hemateron kai kath'
hoiosin. Prije se ovo mjesto prevodilo »na svoju sliku i priliku«, to je prema LXX; do toga je dosž lo
sž to su vecć prevodioci LXX vidjeli da slika na Orijentu znacž i nesž to drugo. »Kai« u grcž kom ne znacž i
samo »i« nego »i to«; taj »kai« u hebrejskom ne postoji, ali ovdje mora biti kad druga rijecž
poblizž e oznacž ava prvu. Dalji je problem »kath=na« sž to dolazi od rijecž i »kathoper« sž to se
skracć ivalo pa je ostalo »kath« u znacž enju »kao« (znacž i da su prevodioci LXX bili vrsni i strucž ni te
su tocž no prevodili s hebrejskog na grcž ki, a to se onda poslije pogresž no prevelo na latinski).
Povijesnost: Bog je htio stvoriti cž ovjeka, cž ovjek je slicž an Bogu i jedina slika u kojoj Bog prebiva.
Grijehom je cž ovjek pogođen kao slika Bozž ja, ali i slicž nost po singularno -pluranoj dimenziju i
vladalstvu (vejirdu). Grijehom je cž ovjek pogođen kao Bozž ja slicž nost, kao Bozž ja slika. Bog je
prestao biti prisno prisutan u cž ovjeku, a sž to se ticž e slicž nosti odsad cć e se cž ovjek hvatati u kosž tac s
prirodom i drusž tvo cć e se u boli umnazž ati.
Iz Pavlove eikonologije ocž ito je da se krsž cćani preobrazž avaju u sliku kao svaki krsž cćanin time sž to
se preobrazž ava u Isusa, koji je slika Bozž ja. Krsž tenje je pocž etak toga procesa uprilicž enja Kristu po
Duhu Svetom. Krsž tenje obnavlja (odluka za pravi/jedini ispravni program dolazž enja Ocu) onu
sliku s Bogom koja je bila odraz Bozž jeg vladalasž tva nad prirodom i besmrtnosti. »Mi pak svi
licem koje nam je otkriveno preobrazž avamo se u tu sliku primajucć i kao u zrcalu Bozž ju slavu od
slave u slavu, djelovanjem Duha Gospodinova« (2 Kor 3,18).
Pavlu je Krist novi Adam. Govori kako cć emo se Kristu suoblicž iti. ČČ ovjek je grijehom pogođen
kao slika Bozž ja i Bozž ja slicž nost. To je drugacž ije nego kod Mojsija koji je imao prevjes na licu, mi
nemamo toga prevjesa. Tu imamo pasiv, znacž i da je radnju izveo netko drugi. Mi se dakle
preobrazž avamo u sliku Isusovu, a on je Bog znacž i u sliku Bozž ju. Preobrazž avamo se tako da ga
primamo kao u zrcalu. tj. vjerno primamo odraz Kristova bicć a, ali tu sliku moramo i reflektirati.
Stoga stoji »kao u zrcalu«. Gospodnja slava je za Pavla Gospodnja proslavljenost. Pavao ne zž eli da
u sebe upijemo povijesnog Krista nego Krista slavnoga.
»Od slave do slave« - tj. postupno. Kristolikim se ne mozž e postati najednom. Postepeno treba 66
napredovati; taj se proces događa pod djelovanjem i vodstvom Duha Svetoga. »Ako zbilja u vama
stanuje Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih, onaj koji uskrisi Isusa od mrtvih ozž ivjet cć e i vasž a
smrtna tijela po svome Duhu koji stanuje u vama« (Rim 8,11). Onaj koji je uskrisio Isusa uskrisit
cć e i vas zbog Duha Svetoga. Duh je jamstvo uskrsnucć a, koje pocž inje onda kad je Duh pocž eo
stanovati u cž ovjeku, a to je krsž tenje. Znacž i s krsž tenjem pocž inje uskrsnucć e; to je tzv. baptizmalno
uskrsnucć e. Duh je zapocž eo proces suoblicž avanja Kristu; zavrsž it cć e ga ehatolosž kim uskrsnucć em.
»Gdje je Duh Gospodnji ondje je i sloboda« (2 Kor 3,17). Pavao povezuje Duha i slobodu.
Pavao je revan ZČ idov, a ZČ idovi su navalili na narod teret zakona. Susrevsž i Krista Pavao uviđa da je
tamo bilo »slovo robovanja«, a na to mjesto je dosž ao Duh Osloboditelj. Protiv zakona najvisž e se
bori u poslanici Galacć anima, koji su smatrali da treba najprije postati ZČ idovom. Pavao govori o
slobodi, za njega je sloboda bit krsž cćanstva. On umjesto zakona isticž e kao vrhovnu normu Duh
slobode. Sloboda je mocć i ljubiti, a rob je onaj koji nije sposoban ljubiti. Pavao nabraja u cž emu je
sloboda, a u cž emu nije; slobode nije gdje Duha nema, tj. u bludnosti, necž istocć i, razuzdanosti,
srdzbi, spletkarenju, razdorima, strancž arenjima, zavisti, pijankama, razuzdanim gozbama.
»SČ to se bracć o ticž e duhovnih dobara ne bih htio da ostanete u neznanju. Milosni su darovi
razlicž iti ali je isti Duh. Razlicž ite su i sluzž be ali je isti Gospodin. Razlicž iti su i ucž inci ali je isti Bog
koji cž ini sve u svima. Svakome na opcć u korist daje objavu Duha« (1 Kor 12,4). Pavao prima
vijesti iz Korinta da se tamo bore za tzv. bolja mjesta u zajednici. On na to uzima usporedbu s
tijelom koje ima razlicž ite organe ali svi cž ine jedan ud. Vlast je u Črkvi za Pavla funkcija koja nije
vecć a od ostalih sluzž bi. Sva pak ozž ivljava Duh. Oni koji su na vlasti moraju znati da nisu glava,
moraju znati da je svima dan isti Duh pa zato moraju slusž ati i ostale. Onaj koji je pod vlasž cću mora
znati da i on ima vlast, ali i oni koji su na vlasti moraju priznati Duha. Vlast je uvijek odiozna, ali
ona postoji zato da postoji red (a nas je Bog Bog reda, a ne nereda). Pobuna protiv vlasti cž esto je
odraz nutarnjih, osobnih nerijesž enih pitanja. Ako vlast nije dobra, vrijedna je kritike.

1. STVORITELJ U POVIJESTI TEOLOGIJE

Filon Aleksandrinski nastojao je napraviti kompromis između Biblije i grcž ke mudrosti; Grci
imaju potpuno drugacž iji pogled na svijet od ZČ idova. Klement Rimski govori Grcima o njihovim
kategorijama kozmologije Augustin govori da je svijet nastao na jedan nacž in, a pisac je to opisao
na drugi; vazž no je ono sž to je pisac htio recć i, a to je da je Bog stvorio nebo i zemlju, ali tako da je
stvorio sjemenke iz kojih cć e kasnije nastati nebo i zemlja.
Razvojem znanosti i teorijom evolucije kao da Biblija dolazi u pitanje. Teolozi napadaju teoriju
evolucije. Kljucž nu ulogu odigrao je Teilhard de Čhardin za koga stvaranje i evolucija nisu
protuslovni. Evolucija tecž e prema jednoj tocž ki, prema ljudskoj zajednici; sve ide prema osobnom,
i u toj tocž ki dolazi do sjedinjenja cž ovjeka s necž im visž im. Čhardin zato kazž e da je Bog sabirna
tocž ka evolucije. On vjeruje da se i svemir evoluira prema savrsž enstvu - duhu - a pravac
duha/osobnosti jest punina osobnog, tj. Isus Krist.
Problem: Aristotel tvrdi da svijet postoji odvijeka, Biblija veli da je Bog stvorio svijet. Toma
zž eli spasiti Aristotela, a priznati i Bibliji njezinu vrijednost. Problem je u tome, veli Toma, sž to mi
imamo predodzbu da je Bog stvorio svijet u pocž etku u jednom trenu. U jednom momentu svijet
dolazi pa je dakle nemogucć e da je svijet vjecž an, no to nije ispravna tvrdnja o stvaranju. Bit
stvorenoga jest odnos ovisnosti. Stvorenje je bicć e koje postoji ovisno o necž emu, Bogu. Tako je i
svijet stvorenje koje je ovisno o Stvoritelju. Svijet je stvoren po tome sž to postoji, sž to je nastao i
67
sž to ovisi o drugome. Stvaranje je odnosi stvoritelja i stvorenoga. Nije iskljucž eno da oduvijek
postoji materijalni svijet ovisan u svom postanku i opstanku o Bogu. Filozofski se ne mozž e nisž ta
protivno dokazati.
17.TEZA:
Novi Adam, Jaganjac Bozž ji, uzima grijeh svijeta, koji je po jednom cž ovjeku usž ao
u ovaj svijet, a po njemu smrt (Rim 5,12).

»Kao sž to po jednom cž ovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time sž to svi sagrijesž isž e na
sve ljude prijeđe smrt...« (Rim 5,12). Tu Pavao rjesž ava problem zla, odbacž enja i odnos Adama i
Krista (to cć e postati velika knjiga Luthera i protestanata). To je jedno od najkontroverznijih
mjesta u cijeloj Bibliji. Pavao pokazuje da je Adam za nas izvor zla (grijeh i smrt), a onda je dosž ao
Isus kao izvor dobra (milost i zž ivot). Glavno je tu da je Krist donio milost i zž ivot. Sve sž to Pavao
govori o prvom Adamu donosi zato da bi naglasio ono sž to je donio Krist. Kad govori o Adamovu
cž inu uvijek upotrebljava druge izraze: pad, prijestup. »Po jednom cž ovjeku uđe u svijet grijeh
(hamartia«.

1. HAMARTIA
»Hamartia ovdje ne znacž i Adamov grijeh.»Hamartia« je neka sila, mocć a mocć je u tome da
cž ovjeka gura/sili da se opredijeli protiv Boga kad dođe do uporabe razuma. Ta sila je djelatna u
svijetu ljudi. Ona je posrednica dolaska smrti na svijet (smrt=lisž enje spasenja, gledanja Boga).
Kako je do toga dosž lo? Tim sž to ljudi osobno zgrijesž isž e, osobno se Bogu oduprijesž e. Po Pavlu
istocž ni grijeh nije sud/fatum jer postoji grijeh (hamartia) koji za mene postoji kad se osobno 68
oprem Bogu.
Djeca koja nisu krsž tena u cž asu umiranja imaju sposobnost spoznaje opredjeljenja za i protiv
hamartije koja je u njima, a je je tu Kristov spas, ona cć e se odlucž iti za Krista. Bez Isusa nitko ne
mozž e odoljeti hamartiji. Nasž e spasenje je u tome sž to nam je dao snage da se opredijelimo za
Boga. Kao sto je jednom dosž lo lisž enje spasenja, po jednom cž ovjeku, po drugom cž ovjeku dosž lo je
spasenje.

2. SMRT
»...i po grijehu smrt...« Kad govorimo o smrti u Bibliji onda je moramo promotriti pod tri vida:
biolosž ka smrt, duhovna smrt (grijeh protiv Boga), eshatolosž ka smrt (vjecž na smrt). Ovdje se
Pavao sluzž i SZ i knjigom Mudrosti. Tesž ko je recć i na koju smrt ovdje Pavao misli. Izgleda na sva tri
oblika smrti, a glavni je naglasak na duhovnoj smrti (lisž avanju spasenja). Po grijehu je dakle u
zž ivot usž lo lisž enje spasenja. Stari Adam - na ovome svijetu je to hamartia, ona donosi smrt
osobnim opredjeljenjem. Novi Adam, po milosti daje zž ivot, ali opet taj zž ivot dolazi u nas
posebnim opredjeljenjem. »...i tako na sve ljude prijeđe smrt time (ef'ho) sž to svi sagrijesž isž e...«.
Posebno je problematicž no mjesto »ef'ho«. Sve izgubisž e spasenje jer su svi sagrijesž ili. Neki
smatraju da »ef'ho« treba tumacž iti tako sž to su svi u stanju grijeha. Izgleda da Lyonnet nalazi
pravo rjesž enje tvrdecć i da Pavao misli na to da su svi osobno sagrijesž ili i tako izgubili spasenje.
Gubitak spasenja nije dakle stvar sudbine nego osobne odluke.

3. ISTOČNI GRIJEH
 Za Pavla je to sila koja gura cž ovjeka da se opredijeli protiv Boga kad dođe do uporabe razuma.
Izraz istocž ni grijeh potjecž e od Augustina; do njega se to zvala duhovna smrt. Augustin je htio
nekako imenovati postojanje zla i grijeha u ljudskom zž ivotu.
ČČ esto se i u vezi s evolucijom spominje istocž ni grijeh. Poznato je da zž ivotinja presž avsž i prag
hominizacije postaje cž ovjek. S tim u vezi postoje tri misž ljenja: neki smatraju da je prag
hominizacije presž la jedna osoba (1), drugi misle da je to ucž inila jedna skupina ljudi (2), a trecć i
govore o nekoliko cž opora (3). Teologija nema problema u vezi s prvim misž ljenjem. Mnogi
smatraju da je prag hominizacije presž la skupina ljudi, a trecć e misž ljenje jedva da itko zastupa.
Danas se, dakle, smatra da je cž ovjekom odjednom postalo nekoliko ljudi. Trident je s tim u vezi
donio zabunu jer smatra da se istocž ni grijeh prenosi rađanjem. Kako se onda grijeh prenosi
rađanjem jer nema kontinuiteta? Prvo misž ljenje naglasž ava da taj nauk Tridenta nije dogma, tj. ne
stoji iza njega »anathema sit«. Drugo misž ljenje isticž e da kad Trident govori o istocž nom grijehu
nema pred ocž ima biolosž ki kontinuitet nego samo rođenost. Znacž i grijeh se multiplicira samom
rođenosž cću; samim rođenjem cž ovjek upada u istocž ni grijeh i nije vazž no tko je od koga rođen.
Istocž ni grijeh znacž i grijeh koji istjecž e, od kojega sve istjecž e, potjecž e. Nazivali su ga josž i
»iskonski« grijeh, ili »izvirni«. Katolicž ka Črkva nije nikada rekla sž to je istocž ni grijeh. Definirala je
samo da postoji, ali sž to je to, nije definirala. Za uklanjanje istocž nog grijeha potrebno je krsž tenje
(odluka za pravi put/Krista). Teolozi su o tome raspravljali, a rasprave su pocž ele od 17. stoljecć a.
Neki teolozi smatraju da je povezivanje istocž nog grijeha s praocem mitsko, te da ga treba
demitizirati u smislu da istocž ni grijeh nije nisž ta drugo nego rezultat osobnih grijeha prijasž njih
pokoljenja, zaraza koja se progresivno siri. Drugi su opet misž ljenja da se istocž ni grijeh sastoji u 69
tome sž to pojedinac ulazi u svijet kojem vlada aktualni grijeh. Od istocž nog grijeha se spasava
ulaskom u novo drusž tvo - Črkvu.

TEORIJE O ISTOČNOM GRIJEHU

JUAN DE LUGO - Kardinal de Lugo razmisž lja: izvirni grijeh ima izvor u Adamovu grijehu;
istocž ni grijeh je jedan, s tim sž to je u Adamu bio cž in, to je on ucž inio, a u nama je stanje (habitualni
grijeh) koje je Adam ucž inio. U Adamu cž in, u nama stanje njegova cž ina! To je pravna teorija
odnosno teorija ekvivalentnog ili moralnog pristanka: voljno nije ostvareno formalno jer istocž ni
grijeh nije aktualni cž ovjekov cž in, no bilo je u Adamu formalno voljno i traje i dalje jer nije
opozvano (subjektivna opaska: kako jedan cž ovjek mozž e donijeti toliko zla da visž e nijedan cž ovjek
ne mozž e to zlo popraviti nego se mora sam Bog utjeloviti da popravi svu strahotu ljudskog zla?).
Razlikuje peccatum originale originans (Adamov grijeh) i peccatum originale originatum (nasž e
stanje, habitus).
KARDINAL BILLOT - Napada Lugoa. Tvrdi da istocž ni grijeh nije grijeh osobe nego naravi. To je
habitualni nedostatak nuzž nog odnosa prema Bogu u naravi; nedostatak nije pomanjkanje cž istih
naravnih savrsž enosti nego sž to narav nema pocž ela savrsž enosti. »Ljudi su sagrijesž ili u Adamu
naprosto tako sž to su u nuzž di roditi se s naravnim manjkom (neurednost-krivnja). Misž ljenje
Billota sadrzž i staru misao: Adam je u svome sjemenu sadrzž avao sve ljude. Prvi cž ovjek bio je u isti
cž as i jedinka i jedini primjer ljudske naravi. Ta je jedinka napravila voljni cž in protiv Boga i
napravila kvar u svojoj volji, ljudskoj volji. Tako se sada svi rađaju s tom gresž kom u volji.
 FLIČK-ALSZEGHY - Bit je u gresž ci volje pa se visž e ne mozž e Boga ljubiti nadasve. FA grade na
Billotu i Tomi (cž ovjek u istocž nom grijehu nije moralno sposoban ljubiti Boga nadasve, pa ni
naravnom ljubavi; kad dođe razumu prepusž ten je sam sebi i cž ini osobni grijeh, sž to je blisko Rim
5,12). Kako se nesposobnost za ljubav mozž e nazvati grijehom? Tako jer ima izvor u grijehu (nije
sija nego vrat), i to grijehu prvog cž ovjeka. Nesposobnost ljubljenja kao posljedica grijeha prenosi
se na potomstvo kao izopacž enje volje, dakle grijeh naravi iako nije osobni grijeh.
SČHOONENBERG I ALSZEGHYJEVE OPASKE - Piet Schoonenberg se nadovezuje na teoriju
Flick-Alszeghyja: bit je u nemogucć nosti da cž ovjek ljubi Boga nadasve, da stvarno ljubi blizž njega
(dodatak SČH). Razlog nemocć i ljubljenja vidi u tzv. grijehu svijeta; grijeh svijeta je ambijent
dugovan grijesima svih ljudi koji stvara ozracž je da cž ovjek bez Isusova spasenja ne mozž e ni
pomisž ljati da ljuubi nadasve Boga i da tom ljubavi rjesž ava probleme svoje egzistencije (moja
opaska: zakon ni ne pomisž lja da ljubi Boga nadasve, iako ima tu zapovijed jer su mu misli
usmjerene na zlo i otklanjanje/davljenje zla; treba se okrenuti od zla ljubavi).
Alszeghy donosi sud o toj teoriji: nije razjasž njen odnos između peccatum originale originans i
p.o.originatum (veza između Adamova grijeha i istocž nog grijeha u nama); ako se istocž ni grijeh
tumacž i samo areligioznim i amoralnim ambijentom (grijeh svijeta), kako razumjeti da krsž tenje
brisž e istocž ni grijeh onome koji ostaje u areligioznom ambijentu. ČČ emu krstiti dijete koje je
rođeno u najkrsž cćanskijoj obitelji i u tom ambijentu zž ivi, ako je bit istocž nog grijeha vezana uz
grijeh svijeta. Alszeghy smatra da teoriju ne treba odbacž iti nego produbiti. Schoonenberg je
potom umjesto biolsž kog predlozž io kulturolosž ko prenosž enje istocž nog grijeha. Prenosž enje je
grijeha nalicž je prenosž enja milosti, a milost se prenosi navijesž tanjem, osobnim primjerom i 70
skupinama zajednisž tva. Slicž no je i s istocž nim grijehom.
PAUL ČHAUČHARD - neurofiziolog tvrdi da u cž ovjeku postoji uređena (urođena?) tendencija k
izopacž avanju, sklonost odbijanju dobra i tezž nja za lakim zadovoljstvom. Po njemu prvi grijeh je
cž ovjekovo odbijanje da prihvati sebe i da spozna da je ispravna volja samo pravilna volja.
18.TEZA:
Krist je potpuni Bog i potpuni cž ovjek iz razumne dusž e i tijela, jedan te isti u
dvjema naravima nepromijenjeno, nepomijesž ano, neodijeljeno, neodjeljivo
ujedinjenima u jednoj osobi ili hipostazi Rijecž i; istobitan je, dakle, s Ocem po
bozž anstvu i istobitan s nama po cž ovjesž tvu (Kalcedon, 451).

Dogmatska konstitucija sabora u Kalcedonu (451) glasi:

Slijedeći dakle svete oce da se jednim te istim ispovijeda sinom Gospodin naš Isus Krist
(1), suglasno svi naučavamo da je (2) potpun taj isti u božanstvu, i potpun isti u
čovještvu, uistinu Bog i uistinu čovjek, taj isti, iz razumske duše i tijela (3). Istobitan Ocu
po božanstvu i istobitan nama taj isti po svom čovještvu, po svemu nama sličan, izuzev u
grijehu (4), prije vjekova od Oca rođen po božanstvu, a u posljednje dane taj isti radi nas i
radi našega spasenja iz Marije Djevice Bogorodice po (svom) čovještvu, (da se) (5) jedan
te isti Krist Sin Gospodnji Jedinorođeni u dvjema naravima nesmiješano, nepretvoreno,
neodvojeno, neodjeljivo spoznaje (6) nipošto ne bi razlika naravi bila ukinuta (po i)
usljed ujedinjenja, nego (tako) da se što više sačuvala vlastitost (osobitost) jedne i druge
naravi (7), te se u jedan prosopon (jednu osobu) i u jednu hipostazu sletjela (8), ne da je
u dva prosopona podijeljena ili razdvojena (9), nego (da je) jedan te isti Sin Jedinorođeni
Bog Logos Gospodin Isus Krist (10), sasvim onako kako su od davnina proroci o njemi, i
71
(kako) nas je sam Isus Krist podučio i (kako) nam je predao simbol otaca (11).

Karakter kalcedonske formule nije saopcć avanje nego pobijanje; cilj joj je odijeliti se od
heretika. Definiciju je trazž ila svjetovna vlast koja je zž eljela red u zemlji (sž to evidentno govori o
dogmatskim rasprama kao prilici da se stvori politicž ka opozicija). S obzirom na to da je to bila
prisila, i da se morao izdati taj dokumenat u njega nije usž ao ni jedan novi elemenat nego je
sastavljena od razlicž itih citata. Slozž ili su se da pisž u carski dokumenat. U pocž etku su bile dvije
struje koje su se slozž ile da je Krist isti prije i poslije rođenja od Marije. U centru je Krist prije
rođenja. Nestorijanci su ucž ili da je jedan rođen od Boga, drugi od Marije. To je zastupao Polonije
Apolinar. Svatko je htio da nametne svoje.Antiohija i papin delegat inzistirali su na dvojstvu, tj.
da su Kristu dvije naravi, Aleksandrija je zabrinuta za jedinstvo; nastale su svađe jer je izgledalo
da se naglasž avanjem dvojstva narusž ava jedinstvo. »Iz« ili »u« dvije naravi, bio je problem;
konacž no su rekli »u dvije naravi jedan isti«. Bit kalcedonske formule dakle u tome je da se protiv
heretika utvrdi i pokazž e da je Krist, Sin, Gospodin Jedinorođeni u dvjema naravima -
nesmijesž ano, nepretvoreno, neodvojeno, neodjeljivo - u jednoj osobi (hipostazi), istobitan Ocu
po bozž anstvu i nama po cž ovjesž tvu. Trebalo je utvrditi da je Sin Bozž ji od Oca od vijeka rođen,da
nije netko drugi od Sina ČČ ovjecž jeg u vremenu rođenog od Marije nego je jedan te isti i sin Bozž ji i
sin Marijin.
Znacž i da su dvije bitne teze kalcedonskog sabora: Krist je pravi Bog i pravi cž ovjek (1), Krist je
sjedinjenje dviju naravi u jednoj osobi, ili bolje recž eno, on je jedna osoba u dvije naravi.

1. KRIST JE PRAVI BOG

 Prvi cž lanak je bio da je Krist pravi Bog. Protiv Kristova bozž anstva prvi su ustali ebioniti i
cerintijanci, zatim Artemon i Pavao Samosatski, potom dolaze arijanci (Krist je Bozž ji
najsavrsž eniji stvor; osuđeni na Niceji: homoousios). Nestorije je naucž avao dvoje osobe u Isusu
Kristu, Bozž ju i ljudsku. Bozž anska je rođena od vijeka,a ljudska u vremenu od Marije (po ljudskoj
je djelovao u svijetu) i zato Marija nije Bogorodica nego Kristorodica. Protiv toga se zž estoko
pobunio ČĆ iril Aleksandrijski pa je Nestorije osuđen u Efezu 431.
Bozž anstvo Isusa Krista oci su dokazivali iz Svetog Pisma. Dokazi su slijedecć i: a) SP zove Isusa
Krista Sinom Bozž jim (Petar: Ti si Sin Bozž ji), b) naziva ga i Bogom (Toma: Gospodin moj i Bog
moj), c) SP daje Kristu Bozž je osobine i pripisuje mu Bozž ja djela (Dj 3,1-16: Krist je Gospodar
neba i zemlje), d) SP ucž i da Kristu pripada klanjanje, e) Črkva je uvijek vjerovala da je Isus Krist
Bog (to pokazuju svi spomenici tradicije, apostolske predaje i apostolski oci, kao i pisci Klement
Rimski, Irenej, Tertulijan).

2. KRIST JE PRAVI ČOVJEK

U drugom dijelu 1. teze oci su trebali dokazati da je Krist pravi cž ovjek protiv raznih
krivovjeraca, tj. da ima sve bitne sastavne dijelove ljudske naravi (dusž u i tijelo). Najznacž ajniji su
protivnici Kristova cž ovjesž tva bili dokete (dokein - cž initi se; Krist nije imao pravo ljudsko tijelo
nego prividno, pa je prividno trpio, a nije ni umro za nas, dakle otkupljenje se nije ni dogodilo).
Da je Krist pravi Bog i pravi cž ovjek Črkva je definirala rekavsž i da je Krist »potpun taj isti u
bozž anstvu i potpun isti u cž ovjesž tvu«. Gnostici (Valentin) ucž e da je Krist imao pravo tijelo ali ga je
donio s neba,te se ono nastanilo u Marijinu krilu i odatle u određeno vrijeme isteklo kao sž to
72
voda istecž e kroz cijev.
U drugoj fazi razjasž njava se da je Krist sjedinjenje dviju naravi u jednoj osobi, odnosno da je
Krist jedna osoba u dvije naravi; to je tzv. hipostatsko sjedinjenje (naziv dolazi nakon
Kalcedona). Bozž anska i ljudska narav u Kristu su sjedinjene tako da je svaka ostala po prirodi
ista kao i prije sjedinjenja, pa su poslije sjedinjenja u Kristu dvije prave, potpune, cjelovite,
nepomijesž ane...naravi. Bozž ja je rođena od vjekova od Oca, ljudska narav je rođena u vremenu od
BDM. To je uglavnom bit hipostatskog sjedinjenja donesž ena protiv nestorijanaca, koji su u Kristu
razlikovali dvije osobe: bozž ansku s bozž anskom naravi i ljudsku s ljudskom naravi. Isus Krist je
samo Bogonosac, tj. cž ovjek u kojem stanuje Bog; s tim pada i dostojanstvo BDM. Izrazom
Bogorodica na Kalcedonu se visž e zž eli naglasiti nepomijesž anost dviju naravi i njihovo jedinstvo u
jednoj osobi nego sž to se zž eli nesž to tvrditi o Mariji.

3. MONOFIZITIZAM
Nakon efesž kog sabora kao protivnici Nestorija rodila se nova hereza koja je presž la u
suprotnost i naglasž avala da u Kristu nije samo jedna osoba nego samo jedna narav
(monofizitizam). Tako je Aleksandrija koja se borila protiv Nestorija rodila novu herezu (Eutih).
Problem im je bio na koji je nacž in kod utjelovljenja od dviju naravi postala jedna. Mnogi su
smatrali da se ljudska utopila u bozž ansku, drugi su mislili da su se pomijesž ale te da je ostala
jedna, ali koja? Monofiziti su osuđeni na Kalcedonu (isti Krist Sin, Jedinorođeni Gospodin u
dvjema naravima nepomijesž ano, nepretvoreno, neodvojeno, neodjeljivo); nepomijesž ano i
nepretvoreno je upereno protiv monofizita, a »neodvojeno« protiv Nestorija. Sabor naglasž ava da
je Krist jedna osoba u dvjema naravima (a), da su u jednom Kristu dvije naravi nepomijesž ane (b),
da su naravi u Kristu nerazrjesž ivo sjedinjene.
Protiv monofizita treba dakle vjerovati u Kristu jedinstvo bez ikakvog mijesž anja i pretvorbe
naravi, jedinstvo bez ikakvog dijeljenja i rastavljanja. Niti se bozž anska narav izgubila u
ljudskoj,niti se ljudske izgubila u bozž anskoj. Protiv Nestorija Črkva ucž i da jedinstvo Krista nije
sjedinjenje dviju za sebe opstojecć ih osoba nego pravo i fizicž ko sjedinjenje; obje naravi se
sjedinjuju fizicž ki no ne u jednoj novoj odnosno trecć oj naravi nego u zajednicž koj osobi Sina
Bozž jega. Iz takvog fizicž kog sjedinjenja izlazi jedinstvo osobe-hipostaze tako da je Krist cio za
sebe i u sebi i ne da se razdijeliti u dva sina, jednog umrlog i drugog neumrlog; jedan isti je umrli
i neumrli.
Nestorije je dijelio u Kristu ono sž to je jedno (osoba), a Eutih je pomijesž ao u jedno ono sž to je u
Kristu razlicž ito (naravi). Črkva je onome sž to je jedno i sž to se ne da dijeliti dala ime »osoba,
persona, hypostasis«, a onome sž to se razlikuje »narav, natura, physis«.

4. UNIO HYPOSTATICA
Bit hipostatskog sjedinjenja jest da je Krist uzeo ljudsku narav k sebi i ucž inio je svojom
drugom naravi tako da se osobine cž ovjeka pridijevaju Bogu, a Bog svoje osobine daje cž ovjeku:
Bog je cž ovjek i ovaj cž ovjek je Bog. Glede hipostatskog sjedinjenja vazž no je naglasiti da Kristova
ljudska narav ni na cž asak nije bila razdijeljena od Sina Bozž jega, ni na cž asak nije postojala sama za
sebe nego je od prvog svog pocž etka bila sjedinjena sa Sinom Bozž jim (nerazdjeljivo i
nerazrjesž ivo).
73
Sin Bozž ji je uzeo ljudsku narav, a nije uzeo cž ovjeka; zacž ecć em se zbilo i utjelovljenje Sina
Bozž jega. Monoteletizam ucž i da u Kristu postoji samo jedna volja, bozž anska. Herezu je zastupao
car Maksim Konfesor (630-680); osuđena je na carigradskom saboru kad je definirano da Krist
ima dvije volje.
Jedna od kristolosž kih kontroverzi jest i ta kakvo sž tovanje pripada Isusu Kristu. Kristu ide
sž tovanje kao Bogu (latrija). SČ tovanja su: cultus latriae (klanjanje) ili cultus adorationis, cultus
hyperduliae; sž tovanje BDM, cultus protoduliae (sž tovanje sv. Josipa kao prvog od svih svetaca),
cultus duliae (sž tovanje ljudi zbog njihova sveta zž ivota). Čultus latriae absolutus - sve sž to je
iznutra povezano s osobom (Krist, njegov krizž , haljine), cultus latriae relativus - ono sž to je
izvanjski povezano s osobom (kipovi, slike...).
19.TEZA:
Po vazmenom otajstvu svoje blazž ene muke, uskrsnucć a od mrtvih i slavnog
uzasž asž cća, kojim je »umrijevsž i unisž tio nasu smrt i uskrsnuvsž i obnovio nas
zž ivot«, Krist je ispunio djelo ljudskog otkupljenja i savrsž ene proslave Boga (SČ
5).

1. SOTERIOLOGIJA I SOTERIOLOŠKE TEORIJE

Krist je nas spasitelj (soter, salvator), to su pokusž ali nijekati pelagijanci. ČČ inili su to s najboljom
namjerom, iz prevelike zž elje za moralnom cž istocć om (monasž ka hereza). Temelj krsž cćanstva je da
se svi po Kristu spasavaju. To nije definirana dogma, ali se nalazi u svim simbolima. Razlikujemo
tri teorije otkupljenja (Rivier).
- misticž ka ili fizicž ka (inzistira na otkupiteljskoj vrijednosti utjelovljenja);
- realisticž ka (u sredisž tu su muka i smrt); teorija supstancije;
- teorija đavolskih prava (Krist placć a đavlu jer je đavao imao pravo na ljude; tumacž enje
iz 5.st: đavao ima pravo na sve ljude osim na Krista, no mislio je da ima pravo i na njega
pa se prevario); to je u biti robovlasnicž ka teorija: đavao je robovlasnik, ljudi su robovi,
da bi robovi postali slobodni treba za njih platiti pravednu cijenu njihovom gospodaru;
cijenu placć a Krist; Bog je pravedan i prema đavlu, posž tuje njegova robovlasnicž ka
prava.
74
Temeljna je realisticž ka koja veli da nas je Krist otkupio nekim stvarnim cž inom (mukom i
smrcć u); neki su tu teoriju nazvali i teorijom supstancije. Kroz povijest visž e se pisalo o misticž koj
teoriji, koja tvrdi da je vecć utjelovljenje bilo spasenjsko, tj. da je spasenje bilo izvrsž eno cž inom
utjelovljenja. Dodirom s ljudskim Krist nas je izlijecž io, tj. otkupio. Pobozž anstvenjenjem ljudske
naravi svi su ljudi postali zdravi (aleksandrijska sž kola, Irenej). Otacž ki pojam inkarnacije nije
toliko metafizicž ki kao sž to je to slucž aj sa skolasticž kim. Utjelovljenje je proces u kojem je Krist
postao sž to je trebalo da postane, a to je ostvario uskrsnucć em.
Po teoriji đavolskih prava Krist smrcć u placć a đavlu jer je ovaj imao pravo na ljude. Adam je
svojom neposlusž nosž cću Bogu a poslusž nosž cću đavlu predao sebe i sav svijet đavlu. Đavao kraljuje u
podzemlju, na nebesima anđeli, a na zemlji se vodi borba (cž isti dualizam) između anđela i đavla.
Đavao trazž i cž ovjeka, Bog je pravedan i prema đavlu; jer je đavao imao cijeli svijet i da se taj svijet
otkupi od ropstva trebalo je platiti za roba cijenu vlasniku (robovlasnicž ka teorija). Tako je đavao
isplacć en, a cž ovjek postao slobodnjak. Neki su rekli da je ta teorija bogohulna: nije naime mogucć e
da bi Bog samoga sebe dao kao cijenu; teorija vodi u dualizam. Drugi aspekt te teorije jest da
đavao nije toliko lud da ne bi znao da Isusa ne mozž e drzž ati, ali nije znao tko je Isus i tako ga je
Isus nadmudrio. Đavao se prevario! U 5.st.ta teorija dobiva drugi oblika: cijena je placć ena Bogu, a
đavao je prevaren (nagrabusio kao đavao na veliki petak). Bog je htio đavla navesti da prekoracž i
svoja prava, tj. da pozž eli uzeti pod svoj vlast i Boga. Kad je đavao uhvatio Krista, izgubio je sva
prava na ljude. Dovukao je Krista u svoje carstvo i tek tada spoznao tko je Krist pa ga je morao
pustiti van. Tako je Krist starozavjetnim pravednicima (koji su đavlovom carstvu cž ekali
otkupljenje) navijestio uskrsnucć e.
POJEDINAČČ NE ZAMISLI
Proklo Čarigradski je tvrdio da je Isus stupio u borbu s đavlom kao cž ovjek obukavsž i runo ovce
(ljudsko tijelo) da bi privukao vuka (davla). Ta teorija nije ukljucž ivala trpljenje. Dokete su u 6. st.
tvrdile da Krist nije trpio tijelom. Anzelmo Kenterberijski veli da Bog nije mogao ostaviti ljude u
padu i utjelovljenje je bilo nuzž no. Napisao je djelo »Čur Deus homo«. Otac skolastike ucž i da se
uvreda mjeri prema dostojanstvu i cž asti uvrijeđenoga, a uvrijeđeni je Neizmjerni, pa je u uvreda
neizmjerna i mozž e se ponisž titi tek zadovoljsž tina Neizmjernog; teorija satisfakcije). Zato je Bog
postao cž ovjekom. Bitna je pravda: Bog zž eli oprostiti i zato je nuzž na inkarnacija. Toma Akvinski
srzž no prihvacć a Anzelma: cž ovjek je Boga uvrijedio i postoji neprijateljstvo. Bog je neizmjeran pa
je i uvreda neizmjerna i ogranicž eni cž ovjek ne mozž e dati zadovoljsž tinu (satisfakciju). Toma smatra
da aspekt nuzž nosti utjelovljenja nije potreban. Da bi zadovoljsž tina bila ekvivalentna morao ju je
dati Bog, tako je stvoren pojam »satisfactio vicaria«. Krist je zadovoljio sve ad qualitatem. Krist je
dovoljan da zadovolji za sve uvrede ljudi, cž ak i visž e. Zasluzž io je za nas zasluge - milost.
Inkarnacija nije nuzž na. Bog je mogao i na drugi nacž in zadovoljiti pa zato Toma i pjeva: »I kap
njena mozž e svijet da spasi cijel«. Inkarnacija je uvjet, a nuzž na je ako je Bog tako htio (da se radi o
nadoknadi pravednosti, ovo bi onda bio akt zadovoljsž tine). Zato se mora umrijeti da bi ljudi
vidjeli kakvo je grijeh zlo. Teoriji su predbacivali da u njoj nema mjesta za uskrsnucć e; a također
ni smrt nema svog pravog smisla, jedino je dobro osmisleno trpljenje. Leon Veliki kazž e da je
Adam sagrijesž io, te da smo svi gresž ni jer smo u njegovoj lozi. Krist se rodio po Duhu Svetom, s 75
njime pocž inje novi svijet, krsž tenici su novi rod. Skotska teorija ima dva samostalna aspekta:
satisfactio vicaria i meritum Čhristi; zadovoljsž tina i zasluga. Krist je zadovoljio umjesto nas, visž e
nismo krivi, on je kao zastupnik vikar zadovoljio za istocž ni grijeh i sve osobne grijehe. Zasluga-
meritum: uspostavljeno je prijateljstvo između Boga i ljudi Krist je nama zasluzž io milost nakon
Adamova pada: gratia creatoris, gratia salvatoris, a sebi proslavljeno tijelo, slavu svoga imena da
svi ljudi u njega vjeruju.
Zasž to je Bog postao cž ovjekom? Tomisti vele iskljucž ivo zbog otkupljenja, skotisti prvotno radi
utjelovljenja, drugotno radi otkupljenja. U poslanici Hebrejima veli se da je Krist svecć enik koji je
dovoljan za sve cž ovjecž anstvo jer on svoju krv prikazuje Ocu i mi se samo prikljucž ujemo njemu.
ZČ rtvenim dragovoljnim prinosom prinio je jednu zž rtvu za grijehe svijeta i tako zasluzž io veliko
svecć enisž tvo prema Bogu. Ideja spasenja dana je kroz ideju svecć enisž tva. Ulazi jednom zauvijek u
svetisž te nad svetisž tem (gdje Bog stanuje, dolazi Ocu) po svojoj vlastitoj krvi. Otkupiteljska
efikasnost Kristove zž rtve ne proizlazi iz materijalnog prolijevanja krvi nego iz moralnog
raspolozž enja zž rtve, poslusž nosti. Kroz smrt i uskrsnucć e Krist je svecć enik.

4. SOTERIOLOGIJA PREMA BUJANOVIĆU

Krist nas je spasio tako da je mjesto nas Bogu platio sž to smo mu bili duzž ni i tako nas
izbavio/otkupio iz ropstva grijeha/sotone. Krist je umjesto nas udovoljio Bogu. Črkva u
vjerovanjima ucž i da je Krist radi nas i radi nasž ega spasenja sisž ao s neba i da je za nas raspet,
umro i pokopan te uskrsnuo od mrtvih. Otkupljenjem je dana zadovoljsž tina, koju je mogao dati
samo Krist koji je Bog i cž ovjek. Jer je Krist za nas i mjesto nas dao Bogu zadovoljsž tinu, Bog ga je
postavio da posreduje između Boga, uvrijeđenog grijehom, i cž ovjeka gresž nika i cž ovjek se ne
mozž e na drugi nacž in spasiti. Isus je nas posrednik, koji je posredovao između Boga i nas svim
svojim djelima od kolijevke do Kalvarije.
Tek na Tridentu Črkva ucž i da je Krist za nas zadovoljio (vicaria satisfactio). Zadovoljsž tina nije
nisž ta drugo nego naknada za nanesž enu uvredu. Zadovoljiti znacž i nekomu toliko dati koliko
uvrijeđenome dostaje za osvetu nepravede. Zadovoljsž tina polazi od toga da se grijehom Bogu
nanosi nepravda, a svaka se nepravda mora ispraviti. Ako je nepravda ucž injena na tuđem dobru,
ispravlja se tako da se tuđa stvar povrati odnosno sž teta nadoknadi. Ako nepravda ucž injena
osobnoj cž asti, ispravlja se zadovoljsž tinom. Velicž ina uvrede racž una se prema dostojanstvu
uvrijeđene osobe. Za neizmjernu uvredu potrebna je neizmjerna zadovoljsž tina. Krist je to ucž inio
za nas, sž to ne znacž i da je Krist uzeo nasž e grijehe i tako sam postao gresž nikom. Kod grijeha se radi
o eticž koj krivnji koja se ne mozž e prenositi na drugoga (iznimka Adam?). Subjekt grijeha mozž e
biti samo ona osoba koja je zgrijesž ila (zato Pavao veli: smrt uđe u svijet jer svi zgrijesž ismo, Rim
5,12; Pavao ne zna tocž no kako je to teklo ali vidi da je tako pa samo konstatira postojecć e stanje).
Posrednik kod Boga mozž e biti samo onaj koji je bez grijeha. Mjesto nas zadovoljiti znacž i uzeti na
sebe kazne koje smo nasž im grijesima zasluzž ili i koje bismo mi sami morali nositi u skladu s
Bozž jom pravdom (mozž da se ove kazne ticž u nasž ih grijeha jer nijedan privatni grijeh nije bez
kolektivnih posljedica, tipa zagađenja atmosfere: grijeh je povreda zž ivota duha, dakle pripada i u
sferu duha, pa se i sž iri po pravilima po kojima se sž iri duh, posebnim, razlicž itim od tijela; zato
zagađena atmosfera). Krist je nas dug pred Bogom platio jer ga mi nismo bili kadri platiti; Bog
nam je oprostio dug od 10.000 talenata (beskrajna svota), ali necć e ga oprostiti ako mi ne
oprostimo prijatelju dug od 100 denara. 76
O zadovoljsž tini u SP govore ove tekstovi: Iz 53 (Jahvin Sluga),Mk
15,28, Lk?, Dj 8,33, 1 Pt 2,22. Vecć sama imena kojima se u NZ zove Krist potvrđuju zadovoljsž tinu
mjesto nas; zove se posrednik (mediator), jamac (sponsor). O zadovoljsž tini govore i usporedbe
Krista s Adamom. Postoji razlika između zadovoljsž tine i zasluge. Zadovoljsž tina ide za tim da
ispravi i nadoknadi drugome nanesž enu nepravdu, zasluga pak dobiva nagradu za svoje djelo;
isto djelo mozž e biti i zadovoljsž tina i zasluga.
Teolozi isticž u cž etiri uvjeta za Kristovu potpunu zadovoljsž tinu:
- zadovoljsž tina mora biti jednaka uvredi;
- strogo zadovoljiti mozž e samo netko onim sž to je njegovo, tuđim se ne placć a dug;
- treba dati od onoga na sž to drugi nema nikakvo pravo;
- treba da su onaj koji daje zadovoljsž tinu i onaj koji je prima dvije razlicž ite osobe, dva pravna
subjekta.
(Subjektivna opaska: Ako treba dati od onoga na sž to drugi nema nikakvo pravo, a treba dati
zadovoljsž tinu Bogu, znacž i li to da Bog nema nikakva prava?)
Krist nas je otkupio svojom smrcć u na krizž u. On je sluzž bu posrednisž tva obavio po ljudskoj
naravi. Krist je nasž spasitelj, otkupitelj, posrednik po ljudskoj naravi ukoliko je ona narav Sina
Bozž jega. Iz hipostatskog sjedinjenja izlazi da je Krist mogao svakim svojim djelom Boga potpuno
namiriti.
Da li je Krist morao trpjeti i umrijeti? ČČ ini se da jest jer tako stoji na mnogim mjestima SP (Mt
16,21; Mt 26,54; Lk 24,26). Krist je morao svojom smrcć u dati zadovoljsž tinu za grijehe svijeta jer
je Bog tako odvijeka odredio (???). Zasž to je Bog htio da njegov Sin trpi, nasž um ne mozž e
odgovoriti. Apostoli i nadahnuti pisci vele: Krist je trpio i umro da se ispune Pisma. U SZ
navijesž ta se i tipovima i rijecž ima mesijina smrt: Abrahamova zž rtva Izaka, mjedena zmija u
pustinji. Isus upozorava da je mjedena zmija pokazivala na njegov krizž (Iv 3,14). Na Kristovu
smrt upucž uju i razne krvne zž rtve, osobito velika pomirna zž rtva na pomirni dan. Izaija unaprijed
opisuje smrt i mesijinu muku, kao i Psalam 21.
Kristovo uskrsnucć e najjacž i je temelj nasž e vjere i jamstvo nasž ega uskrsnucć a. Ono nije uzrok
otkupljenja - to su muka i smrt - ali je u tijesnoj vezi s njim; otkupljenje bez uskrsnucć a nije
potpuno odnosno bez uskrsnucć a nema ni otkupljenja; naime, bez uskrsnucć a djelo otkupa,
dovrsž eno na Golgoti, ne mozž e se izvrsž iti u svijetu. No time se nisu spasili svi pojedini ljudi svih
vremena. Da bi postali dionicima djela Kristova moraju s njim docć i u kontakt. Zato je Krist morao
ozž ivjeti kako bismo s njim dosž li u doticaj (Krist je uskrsnuo jer je bio stan Duha ZČ ivotvorca, a
Duh ZČ ivotvorac ne mozž e ne zž ivjeti!!!) i postali sudionici njegove zadovoljsž tine i njegovih zasluga.
Radi zž ivog saobracć anja s Kristom, trebalo je osnovati Črkvu, u njoj urediti misnu pravu zž rtvu i
osnovati sakramente. Kristovo uskrsnucć e uvjet je da se djelo otkupljenja izvrsž i u pojedinim
ljudima.
Ivan veli da nismo mogli dobiti Duha prije Isusova uskrsnucć a (Iv 7,38-39). Kristovo uskrsnucć e
je uzrok, jamstvo i uvjet nasž eg uskrsnucć a (1 Kor 15,21). Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da
cć emo s njime i zž ivjeti (Rim 6,6).

77
20.TEZA:
Milost je naklonost koja se ocž ituje u nastavanju Boga u cž ovjeku (gratia
increata), sž to cž ovjeka cž ini sudionikom Bozž je naravi, sinom u Sinu i prijateljem
Bozž jim (gratia creata). ZČ ivot milosti zž ivot Krista je pomazana Duhom Svetim
(Lk 4,16-21), u Kristovu tijelu koje je Črkva u kojoj se pomazanje Duhom
Svetim nepretrgnuto nastavlja. U Črkvi je Duh Sveti Branitelj Krista (Iv 16,8-
11), nadahnitelj slobode (1 Kor 3, 18); u Črkvi su razlicž iti darovi, a jedan Duh
(1 Kor 12-13).

1. MILOST U POVIJESTI SPASENJA

Augustin je prozvan doktor gratiae. U mladosti odan tijelu, potom veliki propovjednik milosti.
Razvio je nauk o participaciji, sudjelovanju u Bozž jem zž ivotu. Povod za raspravu o milosti da je
Pelagije koji je pisao da nitko ne mozž e cž ovjeku dati svetost do njega samoga.Pelagije je govorio
da cž ovjek posjeduje tri mocć i: posse-velle-facere/esse. Augustin je ucž io da je cž ovjek grijehom
izgubio slobodu (za Augustina sloboda je uzž ivanje u dobru, radosno odabiranje onoga sž to je
dobro), Krist nam je slobodu vratio (radost u dobru, istini). Tumacž i tekst: »Milost Duha Svetoga
razlila se u srcima nasž im«. Ta nas milost ucž i da ljubimo njega. Toma Akvinski je tvorac stvorene
milosti (gratia creata). U cž ovjeku razlikuje tri oblika milosti: cž ovjek je ranjen grijehom i Bog mu
lijecž i rane (gratia sanans - milost ozdraviteljica), da bi cž ovjek dosž ao do toga da Boga gleda licem 78
u lice treba mu Bozž ja ruka koja cć e ga podicć i, podizanje se naziva gratia elevans - milost
uzdizateljica. Bog je po Kristovoj rijecž i obecć ao: »Tko ljubi mene...k njemu cć emo docć i i kod njega
se nastaniti«; aktivna Bozž ja prisutnost koja u cž ovjeku izvodi promjenu zove se gratiae gratum
faciens - milost koja cž ini milim. Zbog toga je nazvan »tvorcem stvorene milosti«.

2. ŠTO JE MILOST?
Rijecž milost ne nalazi se u SP; u NZ upotrebljavaju se drugi termini, recimo kod sinoptika to je
KN/KB. Milost je nutarnja snaga koja pomazž e cž ovjeku kako bi mogao vrsž iti svoje obveze; milost
oslobađa od grijeha, daju volju za dobrim i snagu da se dobro cž ini; sakramenti daju milost.
Milost je Bozž je spasenjsko djelovanje u cž ovjeku odnosno svijetu Izrael najprije dozž ivljava Boga
spasitelja, pa tek onda stvoritelja; prvi cž in spasenja upravo je stvaranje. Bozž je djelovanje ima
ucž inak u nama, naglasž ava skolastika (gratia creata). Istok ne govori o stvorenoj milosti nego o
Bogu koji je poslao Krista, a danas u nama djeluje Duh. Oci govore o odgojnom procesu (paideia;
stvaranje-lijecž enje-Logos; ucž itelj-odgojitelj-primjer-paradigma). Prvotni djelatnik je Bog. Bozž ji
odgoj sastoji se u privlacž enju cž ovjeka, u njemu je ostala sklonost ka Bogu, u lijecž enju ranjene
naravi. Postoji slobodna volja,liberum arbitrium. Zapad misli da Bog najprije mora u nama
stvoriti neko dobro da bi mogao djelovati na nas (Augustin).
Istok govori o »theosis-pobozž anstvenjenju«; to je proces kojim cž ovjek postaje bliz Bogu, slicž an
njemu. Bog je postao cž ovjekom da bi cž ovjek postao Bogom (Atanazije). Maksim Ispovjedalac:
Teosis je realizacija cž ovjekova cž ovjesž tva. Razlika između istoka i zapada: kod istoka se
pretpostavlja visž i stupanj vjere, kod zapadnih je querens intellectus Platon je temelj, on misli da
cž ovjek u sebi nosi tezž nju za bozž anstvom, koje se ostvaruje odgojem, Isus je paradigma koja ne
privlacž i samo intelektualno (za Ivana spoznati ne znacž i znati nego se priblizž iti). SČ to je prije
ljubav ili spoznaja? (po nauku o Trojstvu prije je spoznaja, a iz spoznaje se rađa ljubav). Zapad
stavlja najprije spoznaju, a istok najprije ljubav da bi se moglo spoznati. Istok o milosti govori
kao o Bozž jem vanjskom djelovanju, zapad o Bozž jem nutarnjem djelovanju u cž ovjeku. Zapad gleda
egzistencijalno juridicž ki (Augustin). Harnack smatra da cijela istocž na teologija je fiziologija: sve
je jedan veliki proces stapanja, nema krivnje, nema odgovornosti, spasenje je kozmicž ki proces
stapanja, fuzioniranja s Kristom. Istok forsira krsž cćanstvo kao filozofiju i ekstazu, zapad kao
juridizam (Tertulijan: krsž cćanstvo je religija bozž anskog prava); zapadu nedostaje kontemplacije
(palamizam).
Pojedinac se ne mozž e sam ostvariti nego samo pomocć u milosti. Milost je Bozž ja snaga u nama.
Milost je nutarnja snaga koja pomazž e cž ovjeku da vrsž i svoje obveze. Hebrejski milost se kazž e
»hen«, glagol: »hannah« (nakloniti se iznad nekoga, nadviti se nad nekoga). Milost je Bozž ja
okrenutost cž ovjeku. Augustin misli da nije dovoljno sž to je Bog poslao proroke i Sina, mora ucž initi
josž nesž to: mora Duha u mene unijeti. Taj zahvat u mene zovemo milosž cću, sve drugo su darovi
(proroci, utjelovljenje) Bog mora najprije u meni stvoriti slobodu i obdariti je svojim darovima.
Nije dovoljna Isus, nuzž no je da se u meni nastani Duh.

3. PROTESTANTI
Zacž etnik je Luther koji naglasž ava osobno iskustvo, kao i Pavao i Augustin; imao je nutarnje
sukobe, osjecć aj krivnje (koji proizlazi iz cž ovjekova nastojanja da svojim snagama dosegne
savrsž enstvo), mucž io ga je problem da li je u Bozž joj milosti, je li opravdan pred Bogom ili nije U
79
Rim je otkrio rjesž enje: dosž ao je do opravdanja po vjeri; opravdani smo po vjeri a ne po djelima.
Naisž ao je i na druge tekstove u Bibliji, ali ih je proglasio neautenticž nima. Bitni su sola fides, sola
gratia, sola Scriptura. Kako vjera opravdava? ČČ ovjek uzvjeruje Isusu i tome je nekako obukao
njega, pokrstio se, ogrnut je Kristom kao plasž tem. Sada Bog vidi cž ovjeka obucž ena u Krista po
krsž tenju i ubraja ga u pravedne. U nutrini cž ovjek je gresž an, ali nije nepravedan jer ga je Krist
opravdao. To je nazvao izvanjsko opravdanje.

4. ODGOVOR TRIDENTA
Trident je postavio neke teze kako se postaje pravedan, naglasž ava kako vjera opravdava, ali da
je potrebno i nasž e zalagnje i dobra volja. Proces opravdanja tecž e tako da cž ovjek prvo dolazi do
priprave, cž uje o vjeri u Krista pa se pocž ne javljati nada i zametne se pocž etak ljubavi. To su
prethodna opravdanja. Opravdanje nastupa kad se dođe do ljubavi a zbiva se po krsž tenju. Ako je
izgubio opravdanje, ono se ponovno dobiva sakramentom pomirenja. Trident veli da opravdanje
nije nesž to izvanjsko nego se opravdanje sastoji u potpunom uklanjanju grijeha. Opravdanje nije
negativna nego pozitivna akcija, ono nas cž ini sudionicima Bozž je naravi.

5. MOLINA I BANEZ
Potkraj 16.st. o milosti su zž estoko raspravljali Molina i Banez. Oni su ustanovili ove termine:
gratia praevenines - pobuđuje u cž ovjeku vjeru, ufanje i pocž etak neke ljubavi; razum poticž e na
vjeru, a volja na ufanje i ljubav. Gratia actualis - djelujucć a milost (prije se zvala gratia praevenins)
jest polazna Bozž ja pomocć koja pobuđuje cž ovjekov razum i volju da cž ine dobro, na cž ine koji
prethode opravdanju. Bog svakom daje dostatnu milost za opravdanje, tu su milost nazvali
gratia actualis sufficiens. No buducć i da se ne opravdava svatko razlikovali su dvije vrste milosti:
gratia actualis more sufficiens (samodostatna milost), gratia actualis vere sufficiens je dostatna
milost koja je uistinu postala dostatnom, tj. dovela je do opravdanja. Te napokon gratia efficax
tzv. djelotvorna milost.
Zasž to je ta milost kod nekih djelotvorna, a kod drugih nije? Fenomenolosž ki: netko je prihvatio,
drugi nije. Zasž to netko prihvacć a, a netko ne prihvacć a? Zbog slobodne volje.Koji je zadnji razlog da
netko prihvati milost slobodnom voljom? Bog mu je dao da slobodno prihvati. Zadnji razlog
efikasnosti milosti jest Bog a ne cž ovjek; kad bi cž ovjek bio zadnji razlog, tada to ne bi bio dar.

6. PREDESTINACIJA
Bog oduvijek zž eli da se neki ljudi spase. Bog je u prvom planu predviđao da nekog zž eli imati u
svom kraljevstvu, zž eli ga spasiti i zato mu mora dati gratia actualis i ucž initi tu milost efikasnom.
Kako je ucž initi efikasnom? Ili da cž ovjek mora prihvatiti milost, ali tada nije slobodan, ili da mu je
osigurana sloboda, no kako je glede cž ovjekove slobode Bog suveren i gdje je efikasnost milosti.
Banez tvrdi da Bog direktno zahvacć a u volju i razum spasž enog cž ovjeka i vodi ih tako da taj cž ovjek
bude spasž en, da prihvacć a poticaje. Molina prigovara da tada nema cž ovjekove slobode. Tvrdi da
Bog vidi sve mogucć nosti. Od svih jedna je da se netko spasi. A kako je Bog odlucž io spasiti odabire
onu mogucć nost u kojoj cć e se mocć i spasiti. Bog bira okolnosti ali ne dira volju. Tako Molina
spasž ava slobodu i Bozž ji suverenitet. No ipak mu prigovaraju da je okljasž trio Bozž ji suverenitet jer
je Boga ucž inio ovisnim o mogucć nostima svijeta. Sertillanges govori da ta kategorija nadilazi nasž e
umovanje, tj.da je milost efikasna a cž ovjek slobodan, jedno drugo ne iskljucž uju, ali mi si to ne
80
mozž emo predocž iti. To je misterij, a ne problem.
Vrhunac milosti jest kad Bog dolazi i uzima kod cž ovjeka prebivalisž te. To je nestvorena milost -
gratia increata. Bog nije pasivan prema cž ovjeku nego kreativan, proizvodi neke promjene, ovo
tzv. gratia creata, Bog pobozž anstvenjuje cž ovjekovu bit akcidentalno: na samoj biti izvode se
promjene (Bog zž eli djelovati, ali mu cž ovjek mora dopustiti da Bog od njega napravi vrhunsko
umjetnicž ko djelo: cž ovjeka-Krista). ČČ ovjek se nalazi u novom stanju, koje mozž e biti prolazno ili
trajno. U cž emu je novo stanje? Stanje je bivstveno, nije određeno samo za jednu akciju. To nije
moralno nego fizicž ko stanje u analognom smislu. Bog je u cž ovjeku stvorio novo stanje i cž ovjek
tako postaje sudionikom Bozž je naravi. ČČ ovjekova narav postaje bogolikom. Ta milost cž ini cž ovjeka
slicž nim onom koji je jedini svet, zato je to posvecć ujucć a milost, trajno stanje kojim cž ovjek postaje
dionikom Bozž je naravi.
Da li Bog pobozž anstvenjuje cž ovjekove djelatne mocć i, razum i volju? Ako je pobozž anstvenjenje
temelj djelatnih mocć i - narav, pobozž anstvenjene su i djelatne mocć i. Bog daje razumu snagu po
kojoj cž ovjek trajno biva sposobnim da prihvacć a istinu koju Bog objavljuje i da tezž i k Bogu kao
najvecć oj istini na nacž in koji nadilazi snagu naravi.
Ulivena vjera je krepost-snaga kojom cž ovjekov razum postaje trajno sposoban da prihvacć a
objavljene istine, cž vrsto i slobodno; ulivena vjera ide ka Bogu kao najvisž oj istini. Uliveno ufanje je
krepost po kojoj cž ovjekova volja postaje trajno sposobna da izvodi cž ine htijenja ili ljubavi.
Ulivena nada ide za Bogom kao najvecž im dobrom. Ulivena ljubav je krepost kojom cž ovjekova
volja postaje trajno sposobna da izvodi spasonosne cž ine htijenja ili ljubavi koji se ticž u Boga,
najvecž eg dobra, te omogucć uje da ljubimo Boga zbog njega samoga. Gratia actualis concomitans -
pratecć a milost je koja prati cž ovjekove cž ine i pobozž anstvenjuje ih.
 7. MILOST U NOVOM ZAVJETU
Sinoptici upotrebljavaju izraz »hen-haris«; kod njih nalazimo milost pod sintagmom KB/KN.
Kad Bog bude otac, odnos ljudi prema njemu je sinovstvo. To je milost u eshatologiji; kod
sinoptika je naglasž eno Ocž evo milosrđe. Kod Ivana »haris« je zž ivot, a to osoba Isusa Krista.
Ostvaruje se participacijom u zž ivotu Isusa u Črkvi. To je eshatolosž ka velicž ina kao u sinopticima
KB/KN. Vjerovati znacž i imati zž ivot-zoe. ZČ ivot nije ogranicž en, on se daje kao kruh zž ivota, zž iva
voda, svjetlo koje vodi u zž ivot. Vanjski princip/znak posjedovanja milosti jest ljubav, koja je
zajednisž tvo, participacija u trojstvenom zž ivotu. Oni koji imaju zž ivot nazivaju se djecom Bozž jom.
Milost se ostvaruje u Črkvi.
ISUS POMAZAN DUHOM SVETIM - Dođe u Nazaret gdje je odrastao te po svom obicž aju u
subotu uđe u sinagogu. Zatim ustade da cž ita. Pruzž e mu svitak proroka Izaije. Kad ga razmota,
namjeri se na mjesto gdje je bilo pisano: »Na meni je Duh Gospodnji jer me pomazao. Poslao me
da donesem radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje suzž njima, vracž anje vida
slijepima, da oslobodim potlacž ene, da proglasim godinu milosti Gospodnje«. Smota svitak, vrati
ga posluzž niku pa sjede. Oci svih u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ovo
Pismo koje ste cž uli svojim usž ima, ispunilo« (Lk 4,16-21). Taj tekst sadrzž i Isusov nazaretski
mesijansko-pomazanicž ki proglas. Luka crta mesiju i njegovo mesijansko djelo Črkvu kao put
kojega kroz vrijeme nosi snaga Duha Svetoga. Duh je djelatno prisutan vecć u događajima prije
rođenja: anđeo navijesž ta Zahariji da cć e se mesijin pretecć a napuniti Duhom Svetim josž u majcž inoj
utrobi. DS je posebno prisutan u mesijinu djelu; DS cć e na Mariju sicć i i sila cć e je Svevisž njega
osjeniti; zato cć e dijete koje cć e roditi biti sveto, zvat cć e se Sin Bozž ji. Prije nego sž to je Isus zapocž eo 81
javno djelovanje »siđe na njega Duh Sveti«. Isus je mesija - pomazanik DS. Isusovo djelo jest
snaga Duha u mesiji. Luka ne prikazuje DS kao zacž etnika nutarnjeg posvecć enja (ni glede Isusa ni
glede ucž enika) nego kao silu (dynamis) koja tjera na navijesž tanje evanđelja. DS je pokretacž svih
akcija. »Dosž ao sam da bacim oganj na zemlju« (Lk 12,49). Oganj je DS, oganj Isus baca na
apostole nakon uzasž asž cća.

8. CRKVA
Črkvu se kroz povijest teolosž ki nastojalo izraziti i definirati; definicije su izlazile iz dva izvora:
iz objave i konkretnog vremena. Ono sž to se Črkvi u doticž nom vremenu osporavalo, to se u
definiciji visž e naglasž avalo. Evo nekih novijih definicija Črkve.
Biblija ne donosi definiciju Črkve nego stvarnost Črkve opisuje raznim terminima i slikama.
Biblijom dominira duhovski i krisž tolosž ki aspekt Črkve. Isus Črkvu oznacž uje kao KB/KN. U
oprosž tajnom govoru Isus isticž e pneumatolosž ki karakter Črkve. Pavao crkvenu zajednicu naziva
Kristovim tijelom ispunjenim Duhom; razvija i sliku zarucž nika i zarucž nice. U SZ je veza
zarucž nika i zarucž nice bila slika saveza Jahve i Izraela, njegovog naroda (qahal Jahweh Bozž ji
skup). U NZ vez muzž a i zž ene također oznacž ava vezu Krista i Črkve; zapravo vez Krista i Črkve
postaje normom za vezu muzž a i zž ene. Pavao Črkvu oznacž uje kao Bozž ji hram u kojemu prebiva
DS. Po Luki krsž cćani su »pomazanikovci«, sljedbenici pomazanika.
Bellarmin (+1621) Črkvu definira vidljivim skupom ljudi povezanim ispovijedanjem iste
vjere, zajednisž tvom istih sakramenata kojima ravnaju zakoniti pastiri. Ta je definicija uvjetovana
reformatorskim izazovom protestanti su ucž ili da postoje dvije Črkve: vidljiva i nevidljiva pa
Bellarmin naglasž ava da postoji samo jedna Črkva i to vidljiva koja objedinjuje vanjske stvarnosti:
ispovijedanje vjere, zajednisž tvo istih sakramenata, upravljanje zakonitih pastira, posebno pape.
Nutarnje pocž elo Črkve, DS, ne spominje.
Filozofski deizam je prodro u katolicž ku koncepciju Črkve. Krist je udario pocž etke Črkve,
dao joj zakon i hijerarhiju i kao da se nekako udaljio. Po toj koncepciji djelatni subjekt Črkve nije
toliko proslavljeni Krist i DS nego cž ovjek nosilac crkvene sluzž be. Tako se deisticž ko dijeljenje Boga
od svijeta odrazilo na ekleziolosž kom planu kao dijeljenje Duha i sluzž be.
Moü hler (+1838) misli da je vidljiva Črkva Sin Bozž ji koji se trajno pojavljuje među ljudima
u ljudskom oblicž ju, stalno se obnavlja i vjecž no se pomlađuje; ona je trajno utjelovljenje istoga
(Sina Bozž jega) onako kako su vjernici u SP nazvani Tijelom Kristovim. Polazi od biblijske datosti
da je Črkva Tijelo Kristovo i da je nastavak utjelovljenja. Za razliku od Bellarmina koji naglasž ava
da je Krist pocž etak i kraj za Moü hlera Krist je stalno prisutan, u tom smislu Črkva je nastala
utjelovljenjem.
Muü hlen veli da je Črkva jedna osoba u mnogo osoba; pod jednom osobom podrazumijeva
DS, pod mnogim osobama podrazumijeva Isusa i nas. Osoba DS je u osobi Isusovoj i u nama. Iako
je Duh i u Kristu i u nama, razlika je: Krist je vrelo Duha, mi nismo, u Kristu je punina Duha,
krsž cćani ga imaju u onoj mjeri u kojoj im ga Krist daje. Črkva je dakle zajednica u kojoj osoba DS
prisutna u Kristu-pomazaniku i krsž cćanima-pomazanima povezuje krsž cćane s Kristom i
međusobno. Iz samoga imena krsž cćanin (kristovac-pomazanikovac) proizlazi da je za definiciju
Črkve bitno pomazanje Duhom. Definicija je plod duha vremena (raste ekumenizam, okrenutost
pravoslavlju kod kojih DS zauzima izvanredno mjesto). Sve tri definicije oslusž kuju svoje vrijeme.
82
9. CRKVA JE SAKRAMENAT/ZNAK ISUSA KRISTA
Ivan Henrik Oswald (+1903) veli da je sama Črkva sakramenat/znak, sredstvo spasenja u
najsž irem smislu rijecž i.
Henry de Lubac misli da je Črkva sakramenat/znak Isusa Krista, kao sž to je sam Krist za
nas u svom cž ovjesž tvu sakramenat/znak Boga.
Otto Semmelroth: Črkva je prasakramenat (glavni znak) prema pojedinacž nim
sakramentima. Ona je Kristova ruka, a ostali sakramenti su prsti.
Karl Rahner: Črkva je znak kojim se daje ono sž to on oznacž uje: ona je zbiljski
prasakramenat kao trajno bavljenje Krista u svijetu, Krista koji je izvor sakramenata.
Eduard Schillebeeckx se nadahnjuje na dvojici pisaca krsž cćanske starine: na Augustinu s
obzirom na crkvenost, na Lavu Velikom s obzirom na sakramentalnost. S Augustinom vidi
postepeno ostvarivanje Črkve u povijesti cž ovjecž anstva u tri faze: u religizonom poganstvu, u
izraelskom Bozž jem narodu i u NZ Bozž jem narodu. Pogani i ZČ idovi bili su Črkva ali na nesavrsž en
nacž in. Tu ideju primjenjuje i na sakramente,tj.i prve dvije imaju neku sakramentalnost:
poganstvo u tome sž to se propinje za Bogom (ono je znak zudnje za Bogom) poganstvo je, i
danas, skica Črkve. ZČ idovstvo je u vecć em smislu Črkva. Sakramentalnost je isž cžekivanje Boga
(adventus). ZČ idovska Črkva je pocž etak Črkve. Krist je proglasž en znakom, pa je i Črkva isto tako
znak, tj. sakramenat određene milosti. Krsž cćanin je znak Krista, on ga oznacž uje i uprisutnjuje.
Krist po krsž cćanima cž ini dobro. ČČ ovjekov susret s Isusom prema tome je sakramenat/znak
susreta s Bogom, odnosno egzistencijalni odnos prema Bogu. Ono sž to je bilo vidljivo po Kristu
presž lo je u sakramente u Črkvi; sakramenti nadomjesž taju Isusovu nebesku nevidljivost,
omogucć uju cž ovjeku susret s uskrslim i uzasž lim Kristom. Črkveni sakramenti nisu nikakve stvari
vecć susret cž ovjeka/ljudi na zemlji s proslavljenim cž ovjekom Isusom, i to susret po vidljivim
znacima. Črkva po sakramentima je zemaljski nastavak tijela Kristova. Ona sama je sakramenat,
djelotvorni znak Krista. Črkva oznacž uje i uprisutnjuje slavnoga Krista.
SČ agi smatra da je sakramentalnost Črkve kristolosž ka i pneumatolosž ka; ta je definicija
uvjetovana ateizmom, naime srednji vijek nije mogao Črkvu definirati kao znak jer je cijelo
drusž tvo bilo Črkva. Danas je Črkva znak u ovome svijetu koji upozorava da postoji Bog.

83
21.TEZA:
Pojedini sakramenti Črkve, koja je u Kristu sakramenat najtjesž njeg sjedinjenja
s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda (LG 1.11) sredstva su susreta s
Kristom cž ovjekom, kao sakramentom Boga, koja je sredstva Krist udijelio
Bozž jem narodu koji je na putu.

Danas se komunicira jezikom, slovima, gestama. Tvar/dar postaje na antropolosž koj razini
simbol ili znak s ciljem da osoba prihvati taj znak - tako nastaje komunikacija/zajednisž tvo. Rijecž ,
gesta i dar jesu znak. Eklezijalni vid sakramenta: skup/sastanak, ceremonija/obredi,
krsž cćani/Krist/kristolosž ki. Rijecž mora biti prisutna inacž e nema komunikacije među osobama.
Znak mozž e biti osjetan/vidljiv (dostupan osjetilima) i nadosjetan/duhovan. Sakramenti moraju
imati rijecž i znak.

1. ZNAK
Znak potjecž e od Augustina (sacrum signum), nastao je promatranjem sakramenata inicijacije
(KPE); u 11.st. pocž elo se sistematski razrađivati sakramentalne znakove. Znak euharistije je
blagovanje, krsta polijevanje, bolesnicž kog pomazanja mazanje uljem. Znakovi mogu biti naravni
ili prirodni (placž , smijeh, dim) i dogovoreni (saobracž ajni; zmija kao simbol lijecž nika). Sakramenti
su na razini radnje/cž ina; to cž injenje zove se u Črkvi liturgijski cž in. Tokom povijesti sakramentalni
znak ukljucž uje rijecž i, geste i tvar/ materiju. Rijecž i prigodom gesta su se nazivale forma, tvar 84
materija, a smisao je materije izrazž en rijecž ima. Za krsž cćane su bitne rijecž i. Sakramenat nije
dovoljno shvatiti na razini geste vecć smisla (logos). Skolastici su razlikovali: materia remota i
materia proxima. Sakramenat je uvijek u radnji koja je popracž ena rijecž ima. Za euharistiju je znak
gozba/blagovanje (od gozbe mozž e nesž to ostati: to je presveti oltarski sakramenat koji se nekima
nosio jer nisu mogli docć i na gozbu). Sakramenti spadaju u kategoriju radnji a ne statike.
Sakramenat je analogan pojam: primjenjuje se na Krista, Črkve i sakramente. Nakon visoke
skolastike naziv je rezerviran samo za 7S. Trident naglasž ava da ima samo 7S protiv protestanata
koji nijecž u. U ranoj skolastici sakramenat je sve gdje postoji sveti znak (blagoslovljena voda,
Biblija) Črkva je sakramenat jer ima elemente svetog znaka: Krista i Duha (tijelo Kristovo i hram
DS). Zajednicž ko i Kristu i Črkvi jest da su vidljivi znak (Krist-osoba, Črkva-drusž tvo, sakramenti-
obredi). Nevidljivi znak je razlicž it. Kod Krista je nevidljivo bozž anstvo a vidljivo cž ovjesž tvo
(hipostatska unija), kod Črkve je nevidljiv kristovsko-pneumatski elemenat. Kod sakramenata
vidljive su liturgijske akcije, nevidljiv je znak (milosti). Svi sakramenti daju milost, ali efekat je
razlicž it: krst brisž e grijehe, euharistija nas hrani.
U SZ Izrael shvacć a Bozž ju aktivnost u povijesti kao znak/sakramenat i Izrael se potom
spominje prosž lih djela rijecž ju-pjesmama-psalmima (a), predmetima-spomenicima (b),
liturgijskim zž rtvama-obredima (c). Bit je izraelskog kulta slavljenje onoga sž to se prije dogodilo.
Za krsž cćanski credo također je bitan povijesni spomen.

2. KRIST-CRKVA-SAKRAMENTI
U liturgiji se sjecć amo prosž lih povijesnih događaja. Tu je vazž an spomen i ponavljanje. Oni koji
slave na misticž an nacž in ponavljajucć i i spominjucć i se ozž ivljavaju u sebi spomenuti cž in/događaj pa
i sami takvi postaju, rađaju se, zž ive i umiru i opet se rađaju na novi zž ivot. Odon Časel veli da u
kultovima postoji događanje i to ga fascinira. Za njega se u euharistiji ponavlja sudbina Isusa
Krista. U ljudskom/materijalnom zž ivotu prosž li se događaj jednom dogodio i visž e se ne ponavlja.
Mit veli da se nesž to dogodilo ali se visž e nikad nije ponovilo (mit ima tri dimenzije: spomen
prosž losti, ucž inak sadasž njosti i nadu u buducć nosti).
Liturgija kao spomen: zakar/anamnesis/memorial (subjektivni proces sjecć anja), zikaron
(objektivni spomen: spomenik, zapis, predmet, liturgijski cž in),
zeker/mnemosyne/monumentum. Izraelci se spominju zato da bi bili dionici Bozž je akcije
oslobođenja a ne cž istog događaja. Oni to mogu preko spomena (prosž lost) da bi sada bili
ukljucž eni u tu akciju, koja je obecć anje konacž nog oslobođenja. U povodu liturgijskih cž ina Bog se
sjecć a svoga naroda. On je subjekt djelotvornog spominjanja. U SZ Mojsije i Ilija se dozž ivljavaju
sakramentalno. SZ je obecć anje, NZ ispunjenje. Krist je Bozž ja eshatolosž ka akcija. On je punina
Bozž jeg djelovanja (sada samo valja ponoviti tu puninu). Krist je konacž ni Bozž ji znak, sakramenat.
Spasenje se identificira s osobom, Bozž ja akcija je osoba, a akcija je prisutna u sakramentu pa je i
sama osoba prisutna. Sakramenat je bitno spomen na Isusa krista ukoliko je spasenjski događaj.
Potpuni dionik spasenja samo je Isus Krist, sakramenti su jedan aspekt spasenja. Bozž ju akciju
spasenja primamo u znaku, koji se događa promjenom zž ivota. Dakle, Krist je dosž ao, znak je
prisutan, ocž ekujemo drugi Kristov dolazak ne visž e u znaku nego u osobnosti, Krist drugi put
dolazi u nasž oj osobnosti, mi smo ispunjenje Krista. Sad je Krist prisutan u znaku, djelomicž no ne
potpuno i ne u punoj osobnosti. Isus Krist je stvarnost tek u vazmenim događajima. Da li je Isus
bio Krist prije Vazma? Ontolosž ki je bio vecć i zacž ecć em, ali egzistencijalno tek Vazmom. 85
(Subjektivna opaska: tu bi ipak valjalo razlikovati osobu Isusa iz Nazareta, koji je punina Bozž jeg
obecć anja/objave/akcije i njegovo novo utjelovljivanje (obnovu svijeta) koje cć e se zavrsž iti drugim
dolaskom, tj. onda kad se Krist bude sav utjelovio i obnovio sav svijet (postoje dakle dvije razine:
osobna i zajednicž ka, pojedinacž na i eklezijalna).

3. ODNOS KRISTA I CRKVE

Črkva veli da je zajednica Kristova jer je prihvatila događaj Isusa Krista. Ona bi se trebala
suoblicž avati Isusu Kristu, biti Krist ne samo ontolosž ki (?) nego egzistencijalno. Kvalitativno je isti
Duh dan Črkvi kojim je Krist zž ivio. Ona bi tom Duhu treba biti tijelo/stan. Črkva je sakramenat
Krista jer ga predstavlja i daje (ona je znak i sredstvo). Črkva je Kristov zž ivi spomenik, njegovo
Tijelo. Krist je Rijecž Bozž ja koju susrecć emo u Črkvi. Krist se neposredno nama dariva u
sakramentima. Črkva se okuplja kao zajednica, to je aktualizacija Črkve. Sastajemo se jer
osjecć amo da smo s nekim povezani, nekim tko nas cž ini svojom zajednicom. Krist vodi vidljiv
dijalog s Črkvom po Pismu i sakramentima, po njima Krist govori Črkvi pa su to strukturalni
elementi Črkve. Liturgija je sž iri pojam od sedam sakramenata. Sakramenti su dio liturgije
(sž tovanja Boga cjelokupnim zž ivotom). Misli se da su sakramenti samo posebni punktovi. Oni su
Kristov govor Črkvi u sž irem smislu rijecž i. Krist ne komunicira samo kroz sakramente. Zasž to to
komuniciranje nazivamo sakramentima, a ne drugo? Zato jer je to neposredno, institucijski oblik
govor Oca u Kristu Črkvi. To ima elemenat normativnosti, a mjerilo je institucijski oblik.
Sakramenti djeluju ex opere operato - time sž to je obred izvrsž en. Sakramenat je Bozž ja akcija
koja po obredu ima vanjski oblik; pravi djelatnik u sakramentu jest sam Bog/DS. ČČ ovjek koji
izvrsž ava obred samo daje vidljivu formu Bozž joj akciji i ucž inkovitost te akcije ne ovisi o svetosti
posluzž itelja (ex opere operantis). Vazž no je da je obred ucž injen jer preko njega djeluje Bog. Ono
sž to sakramenti daju ne ovisi o primaocu nego o davaocu; o primaocu ovisi da li cć e ucž inak biti
proizveden.

4. ODNOS PISMA I 7-SAKRAMENATA

Protestantizam je zajednica rijecž i (sola scriptura), dok je krsž cćanstvo zajednica sakramenata.
Kod protestantizma je vazž na evangelizacija (solus Deus, sola gratia), a kod katolika je vazž na
sakramentalizacija (et-i -, i Bog i cž ovjek; protestanti solus-sola). Sve do pocž etka 20.st. "rijecž " se
smatrala kao informacija o spasenju. Tada se rijecž pocž ela vrednovati kao sredstvo osobnog
spasenja. ČČ esto je rijecž izricž aj mene, cž ovjek sebe objavljuje po rijecž i. SP je Kristovo sredstvo
komuniciranja; onaj tko ga prihvati razgovara s Kristom. Koja je razlika između rijecž i i
sakramenta? Rahner veli da je sakramenat radikalni slucž aj Rijecž i, kao sž to je Rijecž postala tijelom,
tako su i sakramenti utjelovljena Rijecž - kerigma. Protestanti sakramente definiraju kao
pojasž njenje Rijecž i. Kerigma ispada kao nepotpuni oblik rijecž i, a sakramenti puni.
DA LI JE ČRKVA PRIJE ILI POSLIJE SAKRAMENATA - Črkva je cž uvarica sakramenata. U pocž etku
je Bog-Krist a kad je sazdana Črkva tada su sazdane i strukture. Črkva priznaje protestantsko i
pravoslavno krsž tenje jer smatra da neki strukturalni elementi mogu biti i u drugim zajednicama.
Semmelroth veli da navjesž taj ne samo informira o spasenju nego je i ponuda spasenja, on je
Bozž ji govor cž ovjeku po kojemu je cž ovjek izazvan i ponuđeno mu je spasenje. U sakramentu je
rijecž i govor, ali i odgovor jer je Krist u sebi govor-odgovor. Nasž i sakramenti su sakramenti ideje,
nastaju u kontekstu vjere. Kerigma je upucć ena mnosž tvu, dok je u sakramentu izazvan pojedinac.
86
Oni su ponuda spasenja u svakoj situaciji pojedinca, on je u prvom planu (euharistija je samo
naizgled izuzetak jer se događa u zajednici).

5. SAKRAMENTI I ŽIVOT
Vrhunac i izvor zž ivota Črkve jest euharistija; sakramenti su djelotvorni znakovi milosti
(signum commemorativum - spomen događaja IK) te signum demonstrativum (daju milosti).
Euharistija je spomen cjelokupnog događaja IK. Sakramenti daju onu milost koju oznacž uju. Svaki
je spomen IK i svaki tezž i da bude ukljucž en u euharistiju; svaki sakramenat treba da bude dorecž en
u euharistiji. Milost je odnos između Boga i cž ovjeka. Gratia increata: Bog daje svoga Duha, gratia
creata: drugacž ija je kod svakog sakramenta. Sakramenti izgrađuju zajednicu (eklezijalni ucž inak).
Onaj tko je krsž ten u shizmaticž koj Črkvi da li je primio milost Duha? Iako je krsž ten, nije primio,
no iako (ni)je otvoren Duhu, ipak je krsž ten. Taj ucž inak Augustin je nazvao karakterom; obred
krsta je obiljezž io nekoga da je Kristov. Skolastici su razlikovali vanjski obred koji ima za cilj da
nesž to proizvede (milost), tj. krst je Bozž ja milost, i to su nazivali »sacramentum et res« (ili »res et
sacramentum«). »Res« se odnosi na vanjski obred, a »sacramentum« na milosni ucž inak. Augustin
je tvrdio da vanjski obred ostavlja nesž to trajno u cž ovjeku, iako to nije milost (virtus). Nazvao je to
karakterom. Tomisti su vanjski obred zvali »sacramentum tantum«, a milost »res tantum«, a
obiljezž je koje ostaje »res et sacramentum«.
Sakramenti imaju tri dimenzije: rememorativnu/spomensku, demonstrativnu/
potvrdnu/sadasž njost i prognosticž ku/obecć anje/buducć nost. Črkva je također strukturirana kao
sakramenti. Kako krst zahvacć a sve te tri dimenzije? Krist je primio puninu Duha (dogodilo se u
povijesti), ali se nama daje kao zalog/kapara pa se naglasž ava »vecć « i »josž ne«; »vecć « se odnosi na
Krista, »josž ne« vrijedi za ljude. Kad se »josž ne« poklopi s »vecć « sakramenti nam visž e necć e
trebati. Za ranu skolastiku sakramentalni je znak kao posuda koja sadrzž i milost pa se onda
ulijeva. Trident veli da sakramenti daju onu milost koju sadrzž avaju. Sakramenti su obecć anje da
cć e nestati kad nastupi poredak gledanja licem u lice. Krist je sada u poretku slave, mi u poretku
zemlje i susrecć emo se preko znaka.

6. USTANOVLJENJE SAKRAMENATA
Luther je naglasž avao »sola scriptura« pa je i priznao samo krst, euharistiju, a nekad i pokoru.
Ako Krist nije odredio vanjske obrede, to ne znacž i da nije ustanovio sakramente. Krist je
ustanovio i one sakramente za koje nemamo svjedocž anstva u SP. Krist nije pisao Bibliju, a oni
koji su je pisali nisu izdali misao Isusa Krista. Princip vrijedi i sada: Črkva nije izdala Krista iako
on nije ustanovio svaki obred. Črkva mozž e sve mijenjati osim supstancije sakramenta, kako tvrdi
Trident. Poslije se reklo da je supstancija minimum obreda, materija i forma, i reklo se da je to
Krist ustanovio. Rahner veli da su sakramenti od Krista jer je i Črkva osnovana od Krista; Črkva
je Kristov produzž etak, sakramenti izricž u ono sž to Črkva jest. Danasž nji teolozi veli da je supstancija
ono sž to je oznacž eno (ono sž to Krist zž eli), a koji cć e se znak odabrati da to nije vazž no; znak ovisi o
kulturnom ambijentu u kojemu se događa vjera.

7. POSLUŽITELJ SAKRAMENATA
Bog Otac u Isusu Kristu. Krist je ustanovio sakramente koji su izricž aj Črkve, imaju crkvenu
dimenziju, događaju se u Črkvi i u ime Črkve. Funkcija je posluzž itelja da Kristov znak bude
vidljivo prisutan. No znak ne ovisi o svetosti posluzž itelja, iako psiholosž ki svetost djeluje na ljude. 87
Sakramenat vrijedi makar posluzž itelj i nemao namjeru da ga podijeli jer Krist ima namjeru i
vazž no je ono sž to se daje preko sakramenta. Minimum koji posluzž itelj mora ucž initi za valjanost
sakramenta jest da ga podijeli. Posluzž itelj ipak mora imati namjeru da cž ini ono sž to Črkva cž ini.

8. PRIMALAC
Euharistija se događa iako nema primalaca. Kod ostalih sakramenata u pitanju je osoba, volja,
sloboda i namjera. Ako primalac nema namjere, sakramenat se nije dogodio iako je izvana
izvrsž en, no problem je dokazati da nije imao namjeru; ako nema namjere iskljucž uje se milosni
ucž inak. Vjera je vazž na hocć e li se ili necć e dogoditi sakramenat. Svetost je potreban ambijent:
sakramenat daje milost onima koji ne postavljaju zapreke. Razlikujemo valjano primljen
sakramenat (kod primaoca i namjera i svetost) i plodonosno primljen (namjera, vjera, svetost).

9. BROJ SAKRAMENATA
Trident je definirao da ih ima sedam; to je usmjereno protiv protestanata koji su priznavali
samo dva. Oci i skolastici nazivali su svaki obred sakramentom. II.VS veli da je i Črkva
sakramenat, ali u analognom smislu. Opravdanje za broj sedam: sedam dana, sedam darova DS,
sedam tonova. Sav je ljudski zž ivot sakramenat, a sakramenti su punktovi koji oznacž uju da idemo
prema punini.

10. POVIJEST RIJEČI »MYSTERION«-»SACRAMENTUM«

U grcž kom svijetu »mysterion« znacž i »ostati bez rijecž i«; u religiji se spominje s obzirom na
misterijske kultove. Filozofski naglasak je na nauci koja oslobađa cž ovjeka. U SZ »mysterion«
rijetko dolazi, upotrebljava se za poganske misterijske kultove. U profanom znacž i »tajnu kralja«,
»ratni plijen«. U NZ dolazi nekoliko puta, jednom kao »spoznati misterij KB«. Pavlu je misterij
Bozž ji plan spasenja koji ima određene etape: najprije je u Bogu smisljen, potom kroz povijest
razvijan da bi dobio svoj vrhunac u Isusu Kristu. Pavao i pojedine spasonosne događaje naziva
misterijem (uskrsnucć e tijela). Kod otaca misterij se prosž iruje pa oni pojedine događaje u
Kristovu zž ivotu nazivaju misterijem; muka, svadba u Kani, rođenje...
SAČRAMENTUM - Zapadni oci taj naziv rado upotrebljavaju, mada ponekad transkribiraju i
grcž ku rijecž misterij. S vremenom se i krsž cćanski obredi pocž inju nazivati sakramentima.
Etimolosž ki: sacermentum (ono cž ime se posvecć uje, ono sž to se posvecć uje, kako se posvecć uje).
Sakramenti se zato zovu i sredstvima posvecć ivanja. Grci su zvali misterijem sve sž to je bilo
spomen na Isusa Krista. Latini pak ne samo spomen nego i sredstva posvecć ivanja.

11. KRST
Krst spada u sakramente krsž cćanske inicijacije (uvođenja, pristupa). Prije su se KPE podjeljivali
odmah jedan iza drugoga. U 9.st. u Rimu se odvajaju obredi, te između krsta i potvrde dolazi
evangelizacija. U pozadini svih sakramenata pa tako i krsta jest vazmeno otajstvo. U svim
religijama prasimbol krsta je voda. U SZ ona je simbol zž ivota i nestajanja. Ivan krsti radi
obracć enja, i to je jedino krsž tenje koje se zove po osobi (Ivanovo krsž tenje). Kristovo krsž tenje na
Jordanu evanđelisti opisuju. Tu se prvi put dogodilo krsž tenje kao Bozž ja akcija. Ne zna se kad je
krsž tenje ustanovljeno kao sakramentalni znak. Vrijeme krsta je vrijeme kad Krist visž e nije
vidljivo prisutan. Bozž ja akcija na Jordanu zahvacć a i nas nakon Kristova uskrsnucć a. Krst nije samo
88
Bozž ja akcija nego ima i kristolosž ko znacž enje (teofanija: otvaraju se nebesa, silazi DS u obliku
goluba i cž uje se glas-rijecž s neba: »Ovo je Sin moj ljubljeni, njega slusž ajte!«). Kristovo krsž tenje se
uvijek spominje kao dio kerigme. Krsž tenje je pocž etak procesa umiranja ovom svijetu i rađanja
novom. Krstom postajemo vlasnisž tvo Isusa Krista, prije je vlasnik bio grijeh. U NZ biti krsž cćanin
znacž i biti krsž ten. Krsž tenje se obavljalo polijevanjem, skropljenjem i uranjanjem. Svi su se krstili u
Krista, tj. u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Krst je nuzž an za spasenje; ima naglasž en vid izbavljenja
i oprosž tenja grijeha. Krst je pocž etak krsž cćanskog zž ivota. Po NZ on je indikativ (Bozž ja akcija) i
imperativ (treba odgovoriti na tu akciju). Pavao se koristi raznim slikama da ocrta tu Bozž ju
akciju: kupelj, obrezanje, svjetlo, opecž acć enje, pomazanje Duhom. Postoje tri nacž ina krsž tenja: krst
vodom, krst krvi, krst zž elje.

12. POTVRDA
U NZ centar svega je DS. Čijelo Kristovo djelovanje zato je da bi se dogodili Duhovi. Krist je
pomazan Duhom. Pavao veli »opecž acć eni ste« Moramo postati penumatofori, stan istoga DS koji
je stanovio i u Isusu. U Dj 8,14-17 krst se podjeljivao polaganjem ruku, a u Dj 19,1-7 neki ucž enici
bijahu krsž teni, a kad je Pavao na njih polozž io ruke primili su Duha. Pavao ih ukljucž uje u Črkvu,
zato taj tekst ima eklezijalno znacž enje. U judeokrsž cćanskim zajednicama obred inicijacije bio je
povezan s polaganjem ruku. Filipovo krsž tenje je rezultiralo Duhom, no Duh je djelotvoran tek
kad je krsž tenik u zajednici. Kristov Duh mozž e djelovati, i postojati, samo u zajednici. Prije obreda
vodom u otacž ko vrijeme bili su tzv. baptizmalni obredi. Faust iz Rieza (srednji vijek) tvrdi da se
milost Duha dobiva radi jacž anja za borbu (?). Potvrda je povecć anje milosti koju si vecć dobio; tu
dolazi svijest o jedinstvu s Kristom. Neki tvrde da je potvrda sakramenat krsž cćanske odraslosti -
zrelosti. U srednjem vijeku sakramente krsž cćanske inicijacije zvali su »sacramenta maiora«. Za
polaganje ruku, mazanje uljem postoje razlicž iti izrazi: confirmatio/potvrda, consignatio,
consummatio. Između krsta i potvrde je period katehizacije i evangelizacije.
NAČČ ELA SAKRAMENTA POTVRDE - Potvrda je dovrsž enje krsta, ucž inak sakramenta vezuje se
za primanje Duha (govori se o posebnom daru Duha),Duh je eklezijalno shvacć en (uvodi u
Črkvu). Neki teolozi tvrde da krst ima negativan ucž inak za nas (oprosž tenje grijeha), a potvrda
pozitivan (dar Duha). Neki isticž u jedinstvo, potvrda je kruna krsta. Potvrda daje snagu da se
egzistencijalno ostvaruje napetost između »vecć « i »josž ne«.

13. POKORA
U prvoj Črkvi jako je bila naglasž ena svetost; neki su rekli da je ona proces nastajanja. U prvoj
Črkvi se osž tro odnose prema gresž nicima. Bilo je iskljucž enja uz prokletstva (Dj), a bilo je i
medicinalnih iskljucž enja (mogucć povratak); postojalo je privremeno i totalno sinagogalno
isljucž enje. Nacž ela su izrazž ena u praksi Isusa Krista: kako se on odnosio prema gresž nicima
(radikalni raskid s grijehom i blagoslov).Mt 16, 18 donosi tekst koji se odnosi na sakramenat
pokore,a govori nam da je Črkva dobila vlast oprasž tanja grijeha: »SČ to god svezž esž ...« Iv 20,12 kazž e:
»Primite Duha...kojima oprostite...« Taj tekst svjedoci da je Črkvi dan Duh, a ucž inak Duha je
oprosž tenje grijeha. Glede ustanovljenja treba uzeti u obzir cijelu Kristovu praksu: ideal stalnog
odricanja - a ne uzimati samo izolirane tekstove. U prvoj Črkvi su se osž tro kazž njavali: ubojstvo,
apostazija, preljub.
Kanonska pokora samo je jedan oblik kako je Črkva tretirala grijeh Naglasž en je tretman
89
lijecž enja. Postojala je bratska opomena, savjetovalisž te na temelju kojeg je nastala i danasž nja
ispovijed. Karakteristika kanonske pokore: javnost i neponovljivost. Zove se kanonska jer je bila
regulirana kanonima. Od 6.st. postoji i privatna pokora u kojoj su postojale tarife za pojedine
grijehe kao i zamjena pokore. U pokori redoslijed je bio: otkrivanje svoje savjesti, dijeljenje
savjeta i određivanje pokornicž kih cž ina. Kad je pokornik izvrsž io pokoru, vratio se duhovniku i
ovaj mu je dao odresž enje (danas je najprije odresž enje, pa onda zadovoljstina). Postojali su i libri
poenitentialis, koji su donosili popise grijeha i tarife, takse za grijehe.
Kod Tome razlikujemo »in voto« (kajanjem) i »in re« (eklezijalna dimenzija). Duns Scot
razlikuje savrsž eno kajanje (contritio) i nesavrsž eno (attritio). Postojali su i casus reservati za visu
vlast. IV. Lateran (1215) dekretom »Omnibus utriusque sexus« određuje da se vjernici
ispovijedaju barem jednom godisnje.

14. BOLESNIČKO POMAZANJE

Jak 5,13-16 donosi tekst o bolesti, intervent starjesž ine da moli nad bolesnikom i mazž e ga
uljem umjesto Krista. Tu je vazž na vjera i jedino u tom kontekstu ima smisla mazanje, koje ima tri
ucž inka: spasiti nemocć nika, podicć i (uskrsnuti) i, ako je sagrijesž io, oprostit cć e mu se. U 4/5.st. za
sve bolesti se upotrebljava mazanje; to je bilo magijsko shvacć anje mazanja (sž iroka upotreba). Bio
je naglasž en tjelesni ucž inak mazanja. U 8/9.st. naglasž ava se duhovni ucž inak (oprosž tenje grijeha).
Redoslijed je bio: pokora s odresž enjem, pomazanje, pricž est (obred umirucć ih).
PRIMALAČ - Jakov naglasž ava »ako je tko tezž e bolestan«. Između 3-9. stoljecć a mazž u se svi
bolesni, u srednjem vijeku samo umirucć i. Trident preferira umirucć e, a II.VS bolesnike osobito
umirucć e. Ucž inci su spasenje nemocć nika, podizanje, oprosž tenje grijeha, potpora bolesniku s
psiholosž ke strane i tjelesni ucž inci.

15. SVETI RED

ČČ in kojim netko postaje svecć enik zove se ređenje, a cž in kojim netko postaje cž lan prezbitera
zove se ordinatio. Ordinatio oznacž ava eklezijalni karakter, a ređenje biti predvodnik. To je cž in
kojim Krist uzima pojedinca u sluzž bu Črkve - ministerium. Srednji vijek isticž e potestas ordinis i
potestas iurisdictionis, u novije vrijeme isticž e se pojam prezbitera. Svecć enik ima vlast
posvecć ivanja, naucž avanja i upravljanja.

16. ŽENIDBA
Sve kulture su seksualnost institucionalizirale; u tom ambijentu se pojavilo krsž cćanstvo.
Novozavjetno vrijeme ne nastoji to mijenjati. Pavao veli kako treba mijenjati ljude pa cć e se i
strukture promijeniti. Rimsko pravo regulira brak među krsž cćanima. On je u pocž etku civilan, ali
su krsž cćani uvodili svoje obicž aje. Između 7-10.st. brak je »res mixta« - mjesž avina civilnog i
sakralnog. U 11-12.st. brak je vecć »res sacra«. Črkvenost braka je u tome sž to se uzimaju cž lanovi
Črkve. Brak je u sebi dobar zbog dobara (rađanje, vjernost, sakramenat). Tertulijan veli za brak
da je veza jedinstva Krista i Črkve (sacrum signum). Laktancije da je zakletva (obveza). Augustin
90
kazž e da je sacrum vinculum (sveti vez). Po rimskom pravu brak nastaje privolom (consensus).
Objekt privole je »ius ad corpus« - pravo na tijelo. Germansko pravo smatra da brak nastaje
copulom (tjelesnim sjedinjenjem). Srednji vijek naglaava dobrotu braka: brak je stanje koje daje
milost supruzž nicima. Trident je zakljucž io da je brak institucija i propisan je nacž in kojim se
rijecž ima sklapa i da se sklapa pred svecć enikom i dvoje svjedoka. Brak nastaje privolom i on je za
krsž cćane automatski sakramenat. Djelitelji su sami mladenci, svecć enik je svjedok u ime Črkve. Ef
5,21-23 govori da je brak slika veze Krista i Črkve (utoliko je sakramenat); govor je
egzistencijalan a ne institucionalan. Vlastitost braka jest monogamnost i nerazrjesž ivost.

17. SAKRAMENTI OPĆENITO (STARIĆ)

Bozž je djelovanje u cž ovjecž anstvu sakramentalne je naravi, tj. događa se u povijesti, vidljivosti,
znakovima i simbolima. Sakramentalna dimenzija dosizž e vrhunac kad u nekoj cž ovjekovoj
egzistencijalno temeljnoj situaciji postoji susret s Ocem u Sinom po nekom znakovitom cž inu
Črkve-zajednice.
Nauk o sakramentima opcć enito postoji od srednjeg vijeka (12). U prvim stoljecć ima
sacramentum (mysterion) odnosi se prije svega na krst i euharistiju, na mnoge obrede, cž ak i
krsž cćanska vjera i Bozž je djelovanje su sacramentum. Augustin pridonosi razvoju u danasž njem
smislu.
Najvazž nije izjave crkvenog ucž iteljstva o sakramentima jesu:
- II.Lyon (1274); sabor, izaslanicima Mihajla Paleologa, podastire
vjeroispovijest koja sadrzž i opis sedam sakramenata;
 - Firenza (1439): dekret o ujedinjenju s Armencima daje opis nauke o
sakramentima (iz Tome: »De articuslis fidei et Ecclesiae sacramenta);
- Trident (1545-1563): donosi 1547. 13 kanona protiv reformatora koji nijecž u 7S, ucž e
ucž inkovitost vjere, odbacuju ucž inkovitost znaka;

Glavne tocž ke nauka o sakramentima jesu: susret s Kristom posredovan znakom, osjetnosž cću
(1), Krist je sakramenat susreta s Bogom (2), sakramenti su susreti: sž to se trazž i od primaoca, sž to
poklanja i proizvodi susret s Kristom (3).
ANTROPOLOSČ KA PODLOGA SAKRAMENATA - Znakovi i simboli su visž eznacž ni pojmovi, imaju
razlicž it odnos prema zbilji. Odnos znaka je relativan i labav (prometni znak), promjenljiv. Simbol
u pravom smislu ima udio u zbilji koju oznacž ava. Postoje prirodni znakovi (dim znak vatre),
simboli su kulturnog porijekla (vaga simbol pravde, duh simbol DS). Sakramenti nisu
dogovoreni znakovi koji simboliziraju neku stvarnost nego se u njima (kao egzistencijalnim
situacijama) realizira susret s Kristom. Uskrsli je vidljivo prisutan, mada nije neposredno
doticljiv. Kasper veli: »U ljudskom zž ivotu postoje cž vorisž ne tocž ke kao sž to su izbor zvanja bracž nog
druga, osjecć aj tesž ke krivnje, tesž ka bolest, smrt u kojima se radi o cjelokupnom biti, smislu i
besmislu zž ivota«. Te su temeljne situacije ujedno i simboli jer sadrzž e u sebi temelje cž ovjekove
egzistencije i bitne su tocž ke cž ovjekova usmjerenja. Isus je također bio u cž ovjekovim kljucž nim
egzistencijalnim situacijama. Pojedini sakramenti usmjereni su prema tim temeljnim situacijama
egzistencije.
POVIJESNO SPASENJSKI TEMELJ SAKRAMENTALOSTI - Bozž je povijesno-spasenjsko djelovanje 91
zbiva se kao sakramentalno djelovanje. Bog poziva sve ljude na zajednisž tvo sa sobom da bi se
svakome saopcć io. Poziv i odgovor događaju se skriveno, u nekom znaku. Čijeli SZ je znak Bozž je
vjernosti. Izrael je događaj Krist u nastajanju (Črkva je također događaj Krist u nastajanju, samo
sž to visž e nema lutanja kao u SZ nego imamo putokaze). U Isusu je Bog Otac nasž ao cž ovjeka
potpuno vjerna sebi. Utjelovljenje znacž i: sve sž to cž ini Sin cž ini i Otac, Otac je prisutan na zemlji u
ljudskom cž inu/obliku. Krist je potpuno Bozž je saopcć avanje cž ovjeku. Susret s Isusom susret je s
Ocem. Isusovi ljudski cž ini Bozž ji su cž ini. Isus je sakramenat/znak Oca. Nakon uzasž asž cća Isus
postaje Bozž ji Sin u snazi (Rim 1,3-4). Sin je posrednik kao cž ovjek. »Iz kristolosž ke i antropolosž ke
nuzž nosti sakramenata kao zemaljskog nastavka Kristove tjelesnosti slijedi da sakramenti nisu
stvari (res) nego susret cž ovjeka s proslavljenim posredstvom vidljive pojave« (Schillebeeckx).
II.VS Črkvu izricž ito naziva sakramentom (GS 45): »Črkva je sveopcć i sakramenat spasenja koji
ocž ituje i ostvaruje otajstvo Bozž je ljubavi prema ljudima« Istu misao iznosi i LG 1.48.
Čongar kazž e: »Črkva je povijesna, drusž tvena vidljiva i javna pojava koja prihvacć a Bozž ju
sveopcć u volju spasenja. To obiljezž je dolazi od Krista ukoliko je on pocž elo, sredisž te i cilj svemira i
ljudske povijesti«.
Rahner veli: »Črkva je prasakramenat«. Ljudskoj je komunikaciji potreban simbol, bez
njega je nezamisliva. Ljudski se zž ivot vrti između kljucž nih egzistencijalnih tocž aka kad se zž ivot
promatra kao otvoreno pitanje, dozž ivljava kao simbol smislenog iskustva. Kategorije znaka i
simbola omogucć uju da se razumije Bozž je spasenjsko djelovanje, kojega je vrhunac Isus Krist.
Črkva je simbol realne prisutnosti uskrslog i proslavljenog.
BIT SAKRAMENATA - Sakramenti su susret s uskrslim i proslavljenim Kristom, nisu most
između Kristove povijesne zž rtve i nasž e situacije - nego susret između nasž ega »sada« i zž ivoga
Krista. Imaju tri kategorije: oni su spomen-cž ini (anamneza) prosž le zž rtve na krizž u pa je cž in
spasenja aktualan (1), oni su vidljiva potvrda onoga sž to daju pa je primalac uvucž en u trajno
spasenjsko djelovanje (2), zalog su eshatolosž kog spasenja (3). Krist je zž iv, sada, u ovom trenutku,
njegovo nam je djelovanje sada nevidljivo, ali vidljivo je njegovo tijelo/Črkva i sakramenti. Črkva
je stvarnost u kojoj je spasenjska zbilja vidljiva u cž inima; sakramenti su cž ini prasakramenta
(Črkve), sakramenti su temeljni cž ini samoostvarivanja Črkve. Po II.VS navijesž tanje rijecž i je
osnovna crkvena djelatnost jer je vjera izvor i temelj krsž cćanskog zž ivota; sakramenti imaju smisla
samo ako pocž ivaju na vjeri. Reformatori za sebe govori da su »crkve rijecž i«, a katolici su »crkva
sakramenata«. Rahner opisuje sakramente kao najvisž i oblik navijesž tanja rijecž i. Postoji dvocž lana
liturgijska struktura sakramenata: materija i forma, liturgijski cž in i popratna rijecž . U SP
sakramentalni su cž ini uvijek povezani s molitvom, rijecž i; tako je s krsnom kupelji (Ef 5,26),
polaganjem ruku (Dh 8,6), pomazanjem bolesnika (Jak 5,14), euharistijom (Mt 26,26). U otacž ko
vrijeme smatralo se da se sakramenat sastoji od zemaljskog i nebeskog elementa; liturgijski cž in i
molitva izraz su toga gledanja; rijecž vjere ima vecć e znacž enje od tvari (voda, ulje, kruh, polaganje
ruku). U skolastici se govori o materiji i formi sakramenta (supstancije sakramenta); postoji
blizž a (sam cž in) i dalja materija (upotreba vode, kruha).
SAKRAMENTE JE USTANOVIO KRIST - Trident je osudio ucž enje koje kazž e da Isus Krist nije
ustanovio sve sakramente NZ ili da ih ima manje od sedam ili da neki od njih nisu sakramenti u
pravom smislu rijecž i. Sve do danas je sporno sž to znacž i izjava da je Krist ustanovio sakramente?
Htjelo se recž i da sve dolazi od Isusa. SČ to se ticž e povijesnosti SP daje dovoljno temelja za krst,
pokoru i euharistiju, a manje jasno za potvrdu, red, zž enidbu i pomazanje. Rahner veli da je 92
sakramente opcć enito ustanovio Krist u smislu da od njega potjecž e Črkva (Kristova je volja
spasenjska, a materijalni oblici na zemlji dijelom su u rukama cž ovjeka). Brojka 7S pojavljuje se
tek u 12.st. nakon cž ega teolozi dokazuju da nuzž no ima samo sedam. Nisu svi sakramenti
jednakog ranga; glavni su krst i euharistija.
SAKRAMENTI KAO SUSRETI - Sakramenti nisu stvari, ni predmeti nego osobni susreti, a
susret se ne mozž e primiti (primanje sakramenata); susret je dar koji nas zahvacć a, događa nam
se. Sakramenti djeluju »ex opere operato«, time sž to je obred pravilno izvrsž en (Trident), tj. milost
ne ovisi o svetosti djelitelja (ex opere operantis), niti vjera primaoca zarobljava Krista. Milosno
djelovanje je Kristov cž in. Sakramenti sadrzž e milosti koje oznacž avaju (Trident). Srednji vijek veli
da je sakramenat »signum efficax gratiae« (znak koji proizvodi milost). Znak je uzrok milosti jer
se milost daje time sž to se pokazuje. Sakramenat nije stvar nego susret u ime Črkve, cž in u
Kristovo ime. Djelitelj mora imati nakanu Črkve. Firentinski sabor veli: »Svi se sakramenti
sastoje od tri dijela: tvari kao materije, rijecž i kao forme i djelitelja koji dijeli s nakanom da cž ini
ono sž to Črkva radi; ako jedno od toga nedostaje, sakramenat se ne događa«. Donatisti su smatrali
da snaga sakramenta ovisi o svetosti djelitelja (u nuzž di lijecž nik nekrsž cćanin krsž tava). Da bi se
dogodio susret s Kristom, potrebna je nakana; sakramenat se događa onome tko ga zž eli i tko je
spreman da mu se dogodi. Zahtijeva se minimalno zalaganje (dispozicija), a minimalna
dispozicija za primanje sakramenata mrtvih (krsž tenje, pokora, pomazanje) jest nesavrsž eno
kajanje. Pretpostavka za primanje sakramenata zž ivih jest ljubav jer ti sakramenti povecć avaju
milost. Skolasticž ka teologija je u ucž inke sakramenata ubrajala milost i eklezijalni ucž inak. Tri
sakramenta daju neizbrisivi pecž at, tj. mogu se primiti samo jednom (krst, potvrda, red).
Sakramentalni biljeg oznacž ava odnos obiljezž enog prema vidljivom crkvenom zajednisž tvu. U
ranoj Črkvi krst i potvrda su sakramenti inicijacije, uvođenja u otajstvo Črkve. Krst je vezan s
Kristovom smrcć u i uskrsnucć em, potvrda s otajstvom Duhova (nastankom Črkve). Onaj tko je
krsž ten dobiva i poslanje aktivnog sudjelovanja u pashalnom otajstvu. Krst i potvrda daju
poslanje za laicž ki apostolat (AA 2.3, LK 2.4) Sakramentalna je milost ona koje je dana po
sakramentu; to je Bozž je samopriopcć enje koje se događa na opipljiv nacž in; to je spasenjska milost
(kristolosž ka dimenzija poprima trinitarni karakter).

18. KRST (STARIĆ)

Porijeklo upotrebe vode je u zž idovskom krsnom pokretu; poznato je djelovanje Ivana
Krstitelja (upotreba vode u religiozne svrhe), poznata su i svakodnevna religizona pranja u
Qumranu; prozeliti su kupali nove nezž idovske cž lanove zajedince. Ivan krsti jednom kao znak
obracć enja, nitko nije krstio sam sebe (socijalni vid krsž tenja). Utemeljenje krsž cćanskog krsta je u
Isusovoj rijecž i i volji. Uskrsli Krist naređuje krsž tavanje (Mt 28,19; Mk 16,16); trinitarna formula
upucć uje na postojecć u liturgijsku praksu. NZ govori o Isusovom krsž tenju na Jordanu. Nije
vjerojatno da je praksa krsž tavanja nastala na Kristovim rijecž ima o njegovoj smrti kao krstu (Mt
10,38; Lk 12,50). Pracrkva je odmah nakon Duhova imala praksu krsž tavanja sa svijesž cću da se svi
ljudi moraju na taj nacž in krstiti ocž ito smatrajucć i da tako ispunja Isusovu volju. Krsž tavalo se
uranjanjem, a krsž tenje se podjeljivalo »u ime Isusovo« ili »na ime Isusovo« (Dj 2,8; 8,16; 10,48;
19,5). Trinitarni obrazac dade se razumjeti kao sazž etak krsne kateheze. ČČ inu krsž tenja prehodile
su vjerojatno kratka vjeroispovijest (Rim 10,9; Dj 8,37). U NZ imamo karakteristicž ni redoslijed:
navjesž taj-vjera-vjeroispovijest-krsž tenje. S krsž tenjem je vrlo rano povezano i polaganje ruku kao
93
davanje Duha. Krst je sredstvo oprosž tenja grijeha.
NZ TEOLOGIJA KRSTA - Prvi krsž cćani krst shvacć aju kao ocž isž cćenje od grijeha, posredovanje
spasenja, obdarivanje DS. Pavao razvija misao o povezanosti krsž tenika s Kristom (obukli Krista,
imaju udio u njegovoj basž tini, po Duhu postaju djeca Bozž ja). Krst je novi spasenjski znak,
Kristovo obrezanje, krsž tenik je u Kristu novi stvor, suraspet, suumro, suukopan, suuskrsnuo s
Kristom. Krst nije individualan događaj nego ucž lanjenje u Črkvu. Kod Ivana je krst povezan s
idejom o Bozž joj djeci, bitno je izlijevanje Duha (rađanje odozgor), Duh stvara sve novo.
Kod otaca ucž inak krsta je posvecć enje (uranjanje u smrt rjeđe), u 2.st. zasvjedocž eno krsž tavanje
djece (mozž da i ranije: sav dom). Krsž tavanje djece Origen zove »apostolskom predajom«. Krsž tenje
je pravi znak Kristove smrti i otpusž tenja grijeha (Augustin). Krst je spomen muke, smrti i
uskrsnucć a (4/5.st). Sabor u Firenzi (1439) ucž i: krst su vrata duhovnog zž ivota (ulazak u Kristovo
tijelo), materija je voda, forma »Ja te krstim...« djelitelj je svecć enik osim u slucž aju nuzž de i
poganin, izvor krsne snage je Trojstvo, ucž inak je brisanje istocž nog i svakog aktualnog grijeha,
svake kazne bez zadovoljstine. Trident: krst nuzž an za spasenje cž ak i djeci, brisž e istocž ni grijeh,
potrebna voda, daje neponovljiv biljeg.
Krst daje zajednisž tvo s Bogom po Kristu u DS. Krst nam poklanja udio u Kristovoj pobjedi nad
grijehom i smrcć u, daje oprosž tenje grijeha, ukljucž uje u zajednisž tvo s Črkvom, krst je pocž etak puta
s Kristom (kraj puta prema Kristu i pocž etak puta s Kristom), krst je dar i zadatak (dar Duha),
krst je cž in vjere.
Osnovni aspekti krsta su trinitarni, pneumatolosž ki, kristolosž ki, hamartolosž ki i eklezijalni.
Krsž tenje je: cž in vjere, oprosž tenje grijeha, postajanje Kristovim robom, opecž acć enje Duhom, ulazak
u zajednicu.
19. POTVRDA
LG 11: »Sakramentom potvrde vjernici se josž savrsž enije povezuju s Črkvom, obdareni su
posebnom jakosž cću DS, josž visž e obvezani da rijecž ju i djelom sire i brane vjeru kao pravi Kristovi
svjedoci«.
Da li NZ govori o potvrdi? Ukljucž enje u Črkvu događa se krsž tenjem kojim cž ovjek kusž a i dar
Duha. NZ (osobito Pavao) to promatra kao jedno. Polazna tocž ka jesu Dj s obredom: molitva,
polaganje ruku, podjeljivanje DS (Dj 8,12-17: Petar i Ivan u Samariji mole i polazž u ruke; Dj 19,1-
7: Pavao krsti Ivanove ucž enike i polazž e ruke; Heb 6,2: spominje se krst i polaganje ruku kao
temeljni sastojci »biti krsž cćanin«).
Hipolit spominje obred: polaganje ruku, pomazanje, znamenovanje znakom krizž a. U Rimu
postoji postbaptizmalno pomazanje. Jeronim svjedoci da su postojali biskupski pohodi s
polaganjem ruku. Istocž na Črkva vremensku povezanost krsta i potvrde cž uva i danas. Razlog
odvajanje je sž to je potvrda bila pridrzž ana biskupu, a biskupije postaje goleme. U 9.st. drugo
krsno pomazanje (krizma, poznato samo u Rimu) oblikuje se kao posebni sakramenat potvrde.
Teolosž ko objasž njenje dolazi nakon prakse (Fausto iz Rieza, +500: potvrda jacž a za borbu, milost
se povecć ava). Skolastika razrađuje: potvrda je ojacž anje Duhom Svetim (u krstu Duh dan za
oprosž tenje grijeha). Firenza (1439) govori o materiji i formi, redovitom djelitelju, ucž incima.
Trident raspravlja o istom.
Tokom povijesti pretezalo je cž as polaganje ruku, cž as pomazanje. Hipolit svjedoci o pomazanju
i polaganju ruku kao sredisnji obred nakon uranjanja. SČ irenjem rimske liturgije nestaje
polaganje ruku na racž un pomazanja (Durandov pontifikal, 1296, Klement VIII cž ini rimskim 94
1596). Benedikt XIV (1752) uvodi polaganje ruku pri pomazanju. Polaganje ruku je nuzž no da bi
se izvelo pomazanje.
Rijecž i: obrazac istocž ne crkve iz 4.st: »Pecž at dara DS. Amen« Od 10. st. na zapadu:
»Znamenujem te znakom krizž a u ojacž avam krizmom spasenja u ime Oca...« II.VS: »Primi pecž at
dara DS«.
TEOLOGIJA POTVRDE - Tri su temeljna polazisž ta: kristolosž ko, ekleziolosž ko i antropolosž ko.
Mora se govoriti o razlicž itim teologijama potvrde. Kristolosž ko tumacž enje obuhvacć a vjecž no
samopredanje Sina Ocu u zž rtvi (Otac odgovara uskrsnucć em Sina) i postavljanjem Sina u »silu«
cž ime postaje pocž elom Duha. Duh se u nas izlijeva po Sinu. Ekleziolosž ko tumacž enje polazi od
cž injenice da je Črkva sredstvo spasenja od grijeha i smrti, potvda je znak da je potvrđeni postao
misionarom na raspolaganju Črkvi (apostolat laika). Antrpolosž ko stajaliste veli da je krst
cž ovjekov pocž etak ukljucž enja u zbilju spasenja, a pravo djelatno ukljucž enje događa se kad cž ovjek
postane sposoban sobom raspolagati sž to se događa u potvrdi. Potvrda je susret s Kristom u
kojemu krsni »da« biva izricž it.
SČ to se događa u potvrdi? Radi se o »da« vjere i vjeri koje omogucć uje Duh Isusa Krista, u
potvrdi svaki krsž cćanin na osobit nacž in okusž ava zž ivotnu snagu DS, potvrdom se na novi nacž in
vezujemo s Črkvom.

20. POKORA
Črkva je »ne« grijehu, ona sudi i oprasž ta. I sinagoga kao i kumranska zajednica zna za
izopcž enje. Črkva reagira izopcž enjem jer je grijeh nespojiv s njezinom biti. Petar i apostoli dobili
su punomocć da »vezuju i odresž uju« (Mt 18,18: »SČ to god svezž ete...«). U rabinskom govoru svezati
i odrijesž iti znacž i zabraniti i dopustiti, izopcž iti ili osloboditi. Po svojoj biti ta punomocć mozž e
pripadati samo predvodnicima Črkve. Iv 20,22 »Kao sž to mene posla Otac tako i ja sž aljem vas. To
rekavsž i dahne u njih i kazž e im: Primite Duha Svetoga. Kojima oprostite grijehe...«. Zadrzž ati
odnosno otpustiti događa se kao izopcž enje odnosno skidanje izopcž enja.
POVIJESNI RAZVOJ SAKRAMENTA POKORE - Imamo tri faze: kanonska pokora (do 7.st),
tarifna pokora (do 12.st),ispovijed kao pokora. Do 7.st. vlada crkvena kanonska pokora: u
pocž etku i na kraju pokore prisutan je biskup, previđena je za neke grijehe (ubojstvo, preljub,
otpad), oprosž tenje se moglo posticć i samo jednom u zž ivotu. Kanonska je pokora vrsta
ekskomunikacijske pokore. Etape: privatno priznanje pred biskupom, gresž nik se posebno oblacć i,
cž ini pokornicž ka djela, reconciliatio/pomirenje s Črkvom (biskup polazž e ruke); duljina pokore je
razlicž ita (i do smrti) U 4.st. raste broj propisa o pokori, na istoku postoje stupnjevi pokore na
zapadu pokora ima posljedice i nakon zavrsž etka (zabrane: braka, ulaska u klerike itd), skracž uje
se trajanje (mozž da samo na korizmu), jednokratnost se posž tuje ali se pokora odgađa do pred
smrt. U 6.st. postoji bolesnicž ka pokora koju svi krsž cćani primaju. Tarifna pokora (7-12) U irsko-
anglosaksonskom podrucž ju pocž ela se od 6.st. prakticirati ponovljiva pokora, ponovljivo
odresž enje ne daje biskup i ne samo na VČ, javljaju se pokornicž ke knjige s tocž nim podacima o
pokori za određene grijehe. Novi oblik se ovako odvija: priznanje vjerskih istina i ispitivanje
gresž nosti, pokornik dobiva pokoru, izvrsž enje, podjeljivanje pomirenja, polaganje ruku i molitva.
Od 9.st. svecć enici odmah podjeljuju odresž enje, potom izvrsž enje pokore. Buducć i da su se pokore
iz »Pokornicž kih knjiga« zbrajale (i 100 godina) javlja se misljenje da molitva mozž e zamijeniti
svako pokornicž ko djelo, pa da i netko drugi mozž e izvrsž iti pokoru (osobito molitvenu), javlja se 95
kupovanje zamjena (komutacija). Trecć i period donosi »ispovijed kao pokoru«. U 12.st. prosž irio
se spis »O pravoj i krivoj pokori« (pod krivim imenom Augustina) gdje se misli da je u procesu
pokore najvazž nije priznanje grijeha, ispovijed je izraz spremnosti za obracć enje. Naglasak se
stavlja na kajanje i odluku da se visž e necć e grijesž iti.
SČ to je stalno u razvoju sakramenta pokore? Gresž nik mora svoju gresž nost i spremnost na
obracć enje izraziti pred sluzž benikom Črkve (1), a Črkva upucć uje gresž niku rijecž oprosž tenja (2).
Skolastika se zanima za ucž inkovitost ovoga sakramenta. U 12.st. smatra se da se oprosž tenje
grijeha zbiva vecć po kajanju. Toma smatra pokornikove cž ine (kajanje, ispovijed, zadovoljstinu)
materijom, a odresž enje formom sakramenta. Ako nema savrsž enog kajanja (contritio), dostatno
je i nesavrsž eno (attritio). Da bi spasio nezasluzž enost milosti Scot smatra da milost nije
posljedica pokornikovih cž ina nego odresž enja (u slucž aju nesavrsž ena kajanja,kao da savrsž eno
kajanje nije pokornikov cž in). Trident ucž i razlicž itost pokore od krsž tenja (pokora je potrebna
svima koji su nakon krsž tenja zgrijesž ili). Pomirenje s Bogom pomirenje je s Črkvom (LG 11).
TEOLOGIJA POKORE - Pokora je posljedica obracć enja (ako nema duha obracć enja nema ni
pokore). Obracć enje i vjera cž ovjekov su odgovor na Kristov poziv. Obracć enje i vjera događaju se u
zajednici. Obracć enje i vjera sredisnji su sadrzž aj crkvenog navijesž tanja. Smrtni grijeh je prijestup
protiv zajednisž tva Črkve; laki grijeh je nedosljednost.
Sakramenat pokore je vrhunac procesa obracć enja. Gresž nikovo obracć enje i svecć enikovo
odresž enje zajedno sakramentalni su znak susreta s Kristom. Pokornikovo nutarnje obracć enje vecć
je djelo Črkve koja se moli (Rahner). Ispovijed iz pobozž nosti naglasž ava tzv. ozdraviteljsko
znacž enje sakramenta. Oprosž tenje smrtnih grijeha mogucć e samo u pojedinacž noj ispovijedi
(Trident).
 Skolastika promatra ispovijed kao pokoru. Rana skolastika tvrdi da se grijesi oprasž taju vecć
kajanjem pokornika (naglasak je na cž inu pokornika a ne na odresž enju svecć enika). No potom se
veli da je oprosž tenje ucž inak sakramenta kao takvog a ne kajanja (onda ispovijed nije potrebna
Sakramenat obuhvacć a cž in pokornika i cž in Črkve, veli Toma i kazž e da sakramenat sadrzž i: spoznaju
grijeha, kajanje, priznavanje, pokoru, odresž enje. U srednjem vijeku su neki mislili da ako nema
svecć enika mozž e se ispovjediti laiku, konju ili zemlji. Oprasž ta se vjecž na kazna, ali ostaje vremenita,
tj. posljedice zagađene atmosfere. Tesž ko je materijalizirati nadoknadu (napravio dijete i ostavio,
ubio oca petero djece). ČČ ovjek je obvezan preuzeti odgovornost za svoj cž in.
Nakon Tridenta sav je naglasak na ispovijedi, nema pricž esti bez ispovijedi. U 17.st. velike
rasprave kontricionista i atricionista. Novi red pokore sav je utemeljne na obracž enju. Prije se
govorilo samo o pomirenju s Bogom, sada o pomirenju s Črkvom; 1922. neki SČ panjolac napisao
disertaciju popularnu na II.VS o eklezijalnom aspektu grijeha i pomirenja u kanonskoj pokori.
Sastavni dio odresž enja: singum commemorativum i signum demonstrativum (deprecativum),
nedostaje signum prognosticum (uveo te u zž ivot vjecž ni). Postoji: red pomirenja pojedinih
pokornika, red pomirenja visž e pokornika s pojedinacž nom ispovijedi i pojedinacž nim
odresž enjem,red pomirenja visž e pokornika s opcć om ispovijedi i skupnim odresž enjem.

21. BOLESNIČKO POMAZANJE

Razmisljanje o sakramentu bolesnicž kog pomazanja ne smije se ogranicž iti na tumacž enje Jak
5,14 (Isus ozdravlja bolesne, ozdravljenja svih vrsta znak su dolaska KN). Treba uzeti u obzir
praksu pomazivanja bolesnika i Isusova ozdravljenja bolesnih. Po SZ Jahve bolest drzž i daleko od
96
cž ovjeka ili je sž alje (Pnz 7,15; Job 5,18). Govori se o povezanosti bolesti i krivnje. Samo Bog zna
zasž to se događaju bolesti i patnja. No Bog je i lijecž nik (Izl 15,26). Izrael se nada buducć nosti u
kojoj necć e biti bolesti, boli i suza (Iz 25,8; 33,24; 35,5). Isus navijesž ta priblizž avanje KN (svijet bez
suza i bolesti). Ozdravljenje bolesnika i oprosž tenje grijeha javlja se u istom kontekstu, iako Isus
odbacuje vezivanje osobne krivnje i bolesti (Iv 9,2). Znak dolaska KN jesu ozdravljenja, izgon zlih
duhova (nastanjivanje DS), ozdravljenja dusž e i tijela. Bolest je obiljezž je sadasž njeg eona,
ozdravljenja su znakovi blizine KN, ali odlucž ni znak KN jest Jonin znak (smrt i uskrsnucć e;
apsolutni zž ivot a ne samo relativni). Isus na sebe uzima nasž u krivnju i nasž e bolesti, odbija da
sebe ozdravi (Lk 4,23; Mk 15,31). Ozdravljenje, prihvacć anje bolesti i patnje znak je onoga sž to
dolazi, zajednisž tva s trpecć im i raspetim Kristom. NZ kazž e da se Isusovo navijesž tanje KN
potvrđuje ozdravljenima, Dj također o tome govore, Pavao govori o cž udesima u Korintu (1 Kor
12,9.28.30; 2 Kor 12,12).
NZ dvaput spominje pomazivanje uljem: Jak 5,14-15 i Mk 6,13 (ocž ito odjek stare crkvene
prakse) ucž enici su mnoge bolesnike pomazivali (prigodom slanja dvanaestorice). Do 5.st. nema
izricž itog pozivanja na Jak 5,14 sž to znacž i da je praksa pomazivanja u apostolsko vrijeme imala
siru osnovicu od spomenuta dva teksta. Ulje mora posvetiti biskup (ponegdje prezbiter), ali
nema posebne liturgije za pomazivanje. Inocent I (416): pisž e: »To ulje posvecć uje biskup a mogu
ga upotrebavati svi vjernici u potrebi«. U prvom redu ocž ekuje se ozdravljene, a oprosž tenje je
grijeha je ukljucž eno u ozdravljenje. Pomazanje nije priprava za smrt, nema nista zajednicž kog ni s
kanonskom pokorom. Beda: Ulje otklanja bolesti, protulijek demonu, odstranjenje vrucž ice,
zimice i svake bolesti. Sredinom 8.st. visž e nije naglasak na posveti ulja nego na
pomazivanju/upotrebi. Pridrzž ano samo svecć enicima, zabranjeno vjernicima, josž nema
jedinstvenog obreda pomazivanja. U prvi plan dolazi oprosž tenje grijeha kao glavni ucž inak
pomazanja. Obrednici pomazanje povezuju s bolesnikom pokorom (ostatak kanonske).
Pomazanje prima znacž enje pokore. Obrednici srednjeg vijeka pomazanje donose u sklopu
obreda za umirucć e, pomazanje je osobito cž isž cćenje prije smrti. Od 10/11.st. javlja se termin
»extrema unctio«. Posljednje pomazanje, bolesnicž ka pokora i poputbina postaju sakramentom
umirucć ih.
TEOLOGIJA - Po karolinskoj pomazivati se smije samo umirucć e. Toma veli: samo onima pred
smrt; Tomi je to duhovno nastojanje da cž ovjek bude dovrsž en i primi nebesku slavu. Firenza i
Trident su na Tominoj liniji. Firenza: »smije se podijeliti samo onome za cž iji zž ivot postoji
bojazan«. Trident ublazž uje: »određen za bolesnike, osobito one u neposrednoj zž ivotnoj
pogibelji«. No praksa ne pravi tu distinkciju. Glede ucž inka karolinsko vrijeme naglasž ava
pokornicž ko znacž enje (oprosž tenje u prvi plan, a ozdravljenje zanemareno). Tomi je glavni ucž inak
ozdravljenje od bolesti grijeha; tjelesno je mogucć e ako je korisno za duhovno. Trident: »Stvar
ovoga sakramenta je milost DS koja brisž e prijestupe, podizž e dusž u katkad daje zdravlje tijela«. Od
10.st. (Pavao V, 1614 prosž iruje) uobicž ajena je forma oprosž tenje grijeha. »Ovim svetim
pomazanjem i svojim preblagim milosrđem pomogao ti Gospodin i milost DS;neka te
oslobođena od grijeha spasi i milostivo pridigne«.
LG 11: pomazanjem preporucž ujemo bolesne trpecć em Gospodinu da ih pridigne i spasi, poticž e
ih na sjedinjenje s Kristovom mukom i smrcć u. U sakramentu pomazanja djelatna je Črkva
sveopcć i sakramenat spasenja. Tri vida: antropolosž ki temelj, osobit susret s Kristom,
samoostvarenje Črkve. Ovo trecć e: Črkva je znak nade KN, organizacija upucć ena starijima i 97
nemocć nima, ne imidz mladosti i uspjeha.

22. SVETI RED

Prvi krsž cćani svoje sluzž benike zovu starjesž inama (presbyteros), a ne svecć enicima (hiereus).
Nosioci NZ sluzž ba nikad se ne zovu svecć enicima. NZ naziv posrednik i svecć enik pridaje samo
Kristu i Bozž jem narodu (1 Pt 2,5): Bozž ji narod prinosi duhovne zž rtve sž to je utjelotvoreno
predanje Bogu, svecć enicž ko sluzž enje BN je sluzž enje sveljudskoj zajednici, svecć enicž ki narod je
sveopcć i sakramenat spasenja (LG 48).
ČČ injenica da je Isus oko sebe okupio dvanaest (osobitih) ucž enika ima posebno znacž enje. U
broju dvanaest dano je Izraelu obecć anje spasenja, obnova naroda. Tko hocć e biti dionikom KN
mora se kao dvanaestorica obratiti i (totalno) pridruzž iti Isusu, postati Bozž ja obitelj.
Dvanaestorica su dionici Isusova poslanja, oni kao i on navijesž taju dolazak KN.
Rijecž apostol upotrebljava NZ u razlicž itim znacž enjima. Pavao njom oznacž uje prakrsž cćanske
misionare, u Dj naziv se odnosi na dvanaestoricu, apostoli su temelji Črkve (Ef 2,20; Otk 21,14).
Nemogucć e je utvrditi razvoj crkvenog autoriteta u apostolskoj Črkvi. Uzor je bilo sinagogalno
uređenje; mozž da je drugi govor o slanju (Lk 10, slanje 72) pracrkveni nauk o autoritetu
starjesž ina. U najstarijim molitvama spominje se zaređivanje svecć enika. U pracrkveno vrijeme
postoje razne sluzž be (1 Sol: bracć a koja opominju 5,12; Fil 1,1: episkopi i đakoni, episkopi su
nadglednici; 1 Kor 12,27-30: apostoli, proroci, ucž itelji, cž udotvorci lijecž enje, (zbrinjavanje,
upravljanje), jezici, tumacž i! U ponovnom nabrajanju Pavao upravljanje i zbrinjavanje ne ponavlja!
Đakoni se obavezno javljaju uz biskupe; odnosno u pocž etku uz apostole.
 Lukini spisi i pastoralne poslanice donose sliku poapostolskog vremena. Obred polaganja
ruku (1 Tim 4,14; 2 Tim 1,6). Dj 20,17-35 govore o prezbiteralnom uređenju zajednica
(prezbiteri=proroci, opominjatelji, ucž itelji, voditelji). 1 Pt 5,1-5 pretpostavlja prezbiteralno
uređenje kao vecć ustanovljeno. Tokom 2.st. dogodio se pomak od mjesnog kolegija prezbitera
pod vodstvom nekog apostola ili apostolskog ucž enika prema prezbiteralnom kolegiju s jednim
predsjedateljem (biskup). Ignacije prvi jasno razlikuje biskupe, prezbitere i đakone. Črkva
mucž enika jako naglasž ava autoritet biskupa, Jeronim umanjuje razliku između prezbitera i
biskupa. IV.LAT (1215) naglasž ava da samo valjano zaređen svecć enik mozž e cž initi euharistiju.
Poimanje biskupstva kao reda blijedi s Lombardom koji preuzima Jeronima (biskupsko ređenje
nije sakramenat) Svecć enisž tvo se definira kao vlast na euharistijskim tijelom, Toma biskupstvo
definira kao vlast nad misticž nim tijelom. Trident: Svecć enisž tvo je vlast posvecć ivanja i prinosenja
istinskog tijela i krvi Gospodinova i vlast oprasž tanja i zadrzž avanja grijeha.
TEOLOGIJA - Nekocć se vlast posvecć ivanja dijela od vlasti upravljanja, ređenje od poslanja, pa je
prevladalo juridicž ko gledanje. II.VS nastoji prezbiterat smjestiti u veliku ekleziolosž ku cjelinu. »Da
bi BN mogao rasti ustanovio je Krist razlicž ite sluzž be za dobro svega Tijela« (LG 18). Svecć enisž tvo
pretpostavlja sakramente krsž cćanske inicijacije, ali ipak se podjeljuje onim posebnim
sakramentom koji se prezbiteri po pomazanju DS obiljezž uju posebnim biljegom te tako
suoblicž uju Kristu svecć eniku (LG 28). Poslanje svecć enika nije kultna punomocć nego navjesž cćivanje
rijecž i Bozž je. Svecć enik je bitno određen euharistijom.
Jedino je primanje u sluzž bu sakramenat (ne govor o redu). Prije se sluzž ba shvacć ala iskljucž ivo
kao svecć enicž ka sluzž ba. Strukturalni elementi Črkve su: rijecž i, sakramenti i sluzž be; protestanti su 98
zadrzž ali samo rijecž , radikalni pravoslavci isticž u samo rijecž i sakramente, a shvacć anje sluzž be
svode na biskupstvo. Biskup predsjeda liturgijskom skupu i zato je biskup (euharistijska
ekleziologija). Red-ordo je termin preuzet iz rimskog prava. Ordo je sociolosž ki pojam, izricž e
stvarnost skupine ljudi; ne valja recć i »primio sam red« nego »primljen sam u red«. Sluzž ba se
odnosi na rijecž i, sakramente i zajednicu. Tko sluzž bu definira polazecć i od zajednice, ukljucž uje
obicž no i sakramente i rijecž i. Rahner misli da sluzž bu treba definirati polazecć i od rijecž i
(sakramenat je najzgusnutiji oblik navijesž tene rijecž i). Sluzž ba se obicž no definira s obzirom na
rijecž i, sakramente i zajednicu: potestas docendi (rijecž ), potestas santificandi (sakramenti),
potestas gubernandi (zajednica). U srednjem vijeku prenaglasž ena je potestas sanctificandi
(kultni odnos) II.VS prebacuje naglasak na sluzž bu (sluzž ba je relacija prema zajednici) no kakva je
relacija pomocć nih biskupa, redovnika, profesora.
Red pod vidom sakramenta smatra se cjelinom koja se prima u stupnjevima (đakonat,
prezbiterat, episkopat). Đakoni i svecć enici po PO su pomocć nici episkopata. Postoji potestas
ordinis (sakramenti) i potestas iurisdictionis (zajednica). Potestas ordinis po Tomi jednaka je i
kod svecć enika i kod biskupa, ali nije potestas iurisdictionis. Vrhunac svih sakramenata jest
euharistija, a vlast je cž initi imaju i biskupi i svecć enici (jedan ordo u tri etape).

23. ŽENIDBA
»Krsž cćanski bracž ni drugovi snagom sakramenta zž enidbe, kojim oznacž avaju otajstvo jedinstva i
plodne ljubavi između Krista i Črkve, i u njemu imaju udjela, uzajamno se tako pomazž u da u
zž enidbenom zž ivotu, prihvacć ajucć i i odgajajucć i potomstvo, postignu svetost, te zato u svom stalezž u
i redu imaju svoj vlastiti dar u narodu Bozž jem« (LG 11).
 Brak je zajednisž tvo spolova, struktura koja se mozž e mijenjati prema drusž tvenim odnosima. Za
katolike je brak neraskidivo zajednisž tvo jednog musž karca i jedne zž ene. Oba izvjesž taja o stvaranju
zavrsž avaju utemeljenjem braka. Jahvisticž ki izvjesž taj kazž e da cž ovjek ne smije ostati sam (Post
2,18), svecć enicž ki (Post 1,26-28) upucć uje da je cž ovjek stvoren na sliku Bozž ju (kao musž ko i zž ensko
- zajednica, vezat cć e ih Duh) i upucć en da vlada zemljom da bi je napucć io. U SZ brak je ustanova za
osiguranje potomstva (zato poligamija); zž ena je muzž ev posjed (dao novcž anu naknadu za nju),
preljub je povreda posjedovnog prava, muzž mozž e povrijediti samo tuđi brak, a zž ena samo svoj.
Brak razresž iv: neplodnost, nesviđanje, nepodnosž ljivost, preljub.
NZ: nije dopusž teno otpusž tanje zž ene, brak je ustanova ovoga eona (u nebu nema zž enidbe i
udaje); brak je drugotan u okviru KN. Postoji klauzula o bludnisž tvu (Mt 5,32; 19,9: Tko otpusti
svoju zž enu, osim zbog bludnisž tva, navodi je na preljub, i tko god se otpusž tenom ozž eni, cž ini
preljub; neki tumacž e: preljub cž ini onaj tko zbog bludnisž tva otpusti svoju zž enu pa se ozž eni
drugom). Augustin veli da je Isus htio recć i: taj slucž aj (bludnost) treba iskljucž iti. Klasicž no je
rjesž enje (Jeronim) rastava od stola i postelje (Zidovi nisu to poznavali). Danas se bludnost
tumacž i kao zabranjena zž enidba (među rođacima), usp. 1 Kor 5,1, Dj 15, 20; Heb 12,15 (kao
mislilo se na ionako zabranjene brakove po Lev 18,6-18). 1 Kor 7,10 najranije je tumacž enje i
zabrana je rastave apsolutna za vjernika (problem u juridicž kom smislu: sž to je vjernisž tvo; da li je
onaj koji se jednom krstio uvijek vjernik?).
U vrijeme otaca brak se promatra s aspekta seksualnosti ranjene istocž nim grijehom (brak
obuzdava spolnu pozž udu). Augustin izjednacž ava istocž ni grijeh, pozž udu i spolne emocije (dakle,
svaki bracž ni cž in na neki je nacž in tolerirani/ dopusž teni grijeh jer je u njemu pozž uda glavna; 99
pozž uda je Augustinu glavni izvor istocž nog grijeha). Brak je cž asno stanje samo zbog dobara: bona
prolis, fidei, sacramenti (slika jedinstva Krista i Črkve). Skolastika misli isto, osim nekih pokusž aja
mistika koji u braku najprije trazž e ljubav (Hugo od sv.Viktora, Bonaventura). U 12.st.brak se
ubraja u sakramente, ali nije bilo jasno kako posreduje milost.
Firenza (1439): »Brak je znak povezanosti Krista i Črkve, nastaje uzajamnom privolom, plod
sakramenta su tri dobra: potomstvo, vjernost, nerazresž ivost«. Trident naglasž ava isto i dodaje
nadlezž nost crkvenih sudova, sklapanje pred svecć enikom.
TEOLOGIJA BRAKA - Tri su pristupa: brak u redu stvaranja, brak kao sakramenat i jednost i
nerazresž ivost braka. Brak je najunutarnjije osobno jedinstvo dvoga, ta je ljubav ujedno ljubav
prema Bogu. Bracž na je ljubav iskustvo Boga (Mt 25,35-44: Boga susrecć em jedino u drugom, ali
bracž nog druga volim, to nije dovoljno). Vecć je naravni brak religiozni simbol koji upucć uje na
Bozž ju vjernost (SZ brak je simbol Bozž jeg odnosa s Izraelom). U krsž cćanstvu brak je djelotvorni
znak posadasž njenja Bozž je ljubavi u Isusu Kristu. Brak ima i eklezijalnu dimenziju.
Sakramentalnost braka ne mozž e se izvesti iz biblijskih tekstova. Ako stoji, po Ef 5,21, da se u
svakom bracž nom zajednisž tvu događa pojava u Isusu jednom zauvijek poklonjene ljubavi i
vjernosti, i ako je svako krsž cćansko zajednisž tvo upucć eno u Krista (Mt 18,20), onda su time dani
sve elementi koji su potrebni za sakramentalnost braka. Jednost (upucć enost na jednu osobu) i
nerazresž ivost proizlaze iz same biti braka kao totalne odluke jedne osobe za drugu, kao znak
vjernosti i veza Krista i Črkve.
PREDAVANJA - Adam trazž i bicć e slicž no sebi, musž ko i zž ensko stvori ih. Musž ko i zž ensko jest
stvorena stvarnost, nije bozž anska, brak dakle ne treba divinizirati. Bozž anska je osobina
zajednisž tvo, cž ezž nja za drugim bicć em. Brak ne spada u sferu bozž anskog nego stvorenog (prava).
Spolnost potjecž e od Stvoritelja, nema veze s demonima. Brak nije slika saveza Boga i Izraela
nego je savez prisutan u odnosu muzž a i zž ene. Hosea i Izaija savez Boga i Izraela izrazž avaju
bracž nim kategorijama. SZ brak smatra sredstvom prokreacije, ali i zajednisž tva (ostavit cć e oca i
majku i bit cć e jedno...). U NZ ne govori se o ustanovi braka nego o vrednovanju braka.
(Subjektivna opaska - Ovaj se sakramenat jedini podjeljuje dvjema osobama, jedna ga ne mozž e
primiti; to je sakramenat zajednice. Bog stvara musž ko i zž ensko, a njihov vez, Duh, tek mora docć i,
njegovim dolaskom to dvoje postaju slikom Boga (na koju su sliku stvoreni); razvojnost i
dinamizam su ukljucž eni, brak dakle nastaje u vremenu, na putu, a ne cž inom vjencž anja pred
svecć enikom. Ljubav u braku jest vez osoba, a jedini vez osoba mozž e biti Duh. Osobe se naravno
mogu vezati i tjelesno/materijalno (novac, seks, bilo koji interes). Brak je dakako i materijalna
veza, veza tijela koja rađa novim tijelom, ali ova veza (rađanje novoga tijela nikako ne mozž e biti
slika Bozž ja, otac-majka-dijete nikako nisu slika Trojstva; slika Trojstva su muzž -Duh Sveti-zž ena).
Ako umre jedan bracž ni partner i onaj drugi sklopi novi brak nije umro sakramenat, niti se rodio
novi sakramenat nego je rijecž o istom obecć anju Bogu da cć e jedno po drugome uzljubiti sav svijet
(u dvoje je laksž e zž ivjeti, kad zajednicž ki zž ivot ne bi bio smislen na visž em nivou, tada ne bi nastala
ni Črkva, a ni Trojstvo; nuzž no smo jedni na druge upucć eni; jasno upucć enost mozž e biti ne samo
duhovna, KN, nego i tjelesno-materijalno-interesna). Smisao sakramenta braka (sakramentalna
milost dana je, usmjeruje, upucć uje) jest da jedno uzljubivsž i drugo, uzljubi sebe i Boga, te da
jedno po drugome uzljubi sav svijet (ukljucž ujucć i naravno i svoje potomstvo). Bog je stvorio
musž ko i zž ensko, ali nije odmah i stvorio vez među njima jer pravi vez jest Duh Sveti,brak je dakle
par excellence zajednica Duha Svetoga (barem bi to trebao biti i to bi trebalo govoriti ljudima). 100
22.TEZA:
Otajstvo presvete Euharistije spomen-cž in je smrti i uskrsnucć a Gospodnjega,
zž rtva kojom zž rtva krizž a biva trajnom, i sveta gozba u kojoj je tijelo i krv
Kristova pod prilikama kruha i vina istinski, stvarno i supstancijalno
sadrzž ano i kao hrana vjernicima ponuđeno.

Tesž ko je euharistiju svesti na pojam sakramenta. Kod nje u prvom planu uocž avamo: sastanak
krsž cćana (synaxiy), liturgija. Glavni liturgijski aspekt mise jest spomen, kako po sluzž bi rijecž i tako i
u euharistiji Dj govore o »lomljenju kruha«, »Gospodnjoj vecž eri«. Euharistija je spomen Bozž jih
velikih djela i nasž e zahvaljivanje za njih. U SZ je spomeninjanje Bozž jih djela vrlo cž esto i prvotno.
»Sacrificium« (euharistijska zž rtva) spomen je zž rtve na krizž u u smislu ukljucž enja Črkve u tu
zž rtvu. Euharistija je bitno vazmeni sakramenat (muka-smrt-uskrsnucć e).

1. PRIPRAVA EUHARISTIJE U SZ
U SZ se razvija tema spominjanja, zahvaljivanja i blagoslova. ČČ ovjek blagoslivlje Boga jer je Bog
blagoslovio njega. Subjekt blagoslova su i Bog i cž ovjek.
BLAGOSLOV/BERAKAH - Bog blagoslivlje cž ovjeka i narod (Post 1,2); narod također
blagoslivlje Jahvu (Blagoslovljen Jahve...). ČČ ovjek svoj blagoslov izrazž ava rijecž ima, gestama i
materijalnim prinosom.
SPOMEN - Oblik spomena su rijecž i i cž ini, objekt spomena je povijest a subjekt spomena Bog i 101
narod. Bog se sjecć a svoga naroda no ne misaono nego djelotvorno. »Zekar« je subjektivno
sjecć anje (Izl 3,15; Hosž 12,6), a »zikaron« je objektivni spomen, datost. Biblija i Črkva su
objektivni spomen/vanjska datost. »Azkarah« (Lev 2,1-2) govori o zž rtvi brasž na, prinosi se s
nadom da cć e se Bog sjetiti prinositelja (konkretno za konkretno, samo sž to za Boga konkretno
nije materijalno nego duhovno). U euharistiji prinosimo kruh i vino (ipak konkretno kao znak
duhovnog, ali ne konkretno za duhovno odnosno konkretno za konkretno, ja tebi ti meni).
Euharistija je zž rtva zato sž to je spomen prave zž rtve.

2. RELIGIOZNI OBRASCI U SZ
To je u prvom redu pasha (obrok u nocć i izlaska; Ivan od Krizž a: U nocć i...), zatim gozba saveza
na Sinaju, te mesijanska i eshatolosž ka gozba koja se nije dogodila ali je navijesž taju proroci i
liturgija. U liturgiji gotovo svaki obrok ima religioznu dimenziju. Zahvala prilikom svake vecž ere,
poziv i tri blagoslova: Boga stvoritelja, Boga saveza, molitva za buducć nost.
Euharistija također ima tu strukturu: zaziv blagoslova nad darovima, ulijevanje u cž asu,
predjelo, ispijanje cž ase, pripovijedanje o izlasku (stariji mlađima, prezbiteri-stariji), glavno jelo i
picć e, nakon spomena povijesti spasenja slijedi zahvala za povijest u tri dimenzije: blagoslov Boga
stvoritelja, Boga saveza, molitva za buducć nost, kao dodatak mole se psalmi 112-117.
Znacž enje pashalne vecž ere dolazi od sjecć anja (anamneza) rijecž ima, gestama, stvarima (janje,
kruh, gorko zelje). Izraelci se spominju izlaska i saveza s Abrahamom, Izakove zž rtve, Noe, Adama,
Stvoritelja. Spominjanje Bozž jih djela temelj je eshatolosž ke nade u novi izlazak, novo stvaranje.
3. USTANOVLJENJE EUHARISTIJE
Vanjski oblik euharistije je obrok-gozba. Razina na kojoj Isus okuplja ljude jest svakodnevna
ljudska egzistencija (Isus dolazi na gozbe) Isus hrani ljude kruhom (naglasž en obrok a ne
zajednisž tvo, Mt 14,13-21). No euharistija se ne smije svesti na socijalno pitanje. Pavlova
opomena Korincć anima ima svoje mjesto jer ako nismo jednaki a slavimo euharistiju sramotimo
Gospodina. Ivan isticž e visž e teolosž ku stranu euharistije. Nasž zž ivot je vezan uz prihvacć anje
utjelovljene rijecž i (slusž ati rijecž i i jesti). Tijelo i krv je cjelovito gledanje Rijecž i. Naglasž ava Kristovu
prisutnost u nama.
ISUSOVA OPROSČ TAJNA VEČČ ERA - Mt 26,26-28; Mk 14,22-24; Lk 22,15-20; 1 Kor 11,23-25.
Egzegete razlikuju dvije tradicije: Mt-Mk i Lk-P. Karakteristika prve tradicije jest da donosi
kontekst priprave posljednje vecž ere, spominje izdajicu. Isusova zž rtva je prikazana kao zž rtva
saveza. Druga tradicija donosi blagoslov cž ase poslije vecž ere, odvojeno od kruha, ova je cž asa novi
savez u mojoj krvi, dakle radi se o novom savezu, a Isusova smrt je naznacž ena kao smrt Jahvina
Sluge. Paralelizmi su mlađeg porijekla. Sluga Jahvin je izvornija tema, pa prema tome i Pavlova
kristologija iz Fil 2,6-11 nego li iz Heb. Sinoptici izricž ito o PV govore kao o pashi, no Ivan veli da
je Isus umro uocž i pashe u cž asu kad se u hramu zž rtvuje janje. Tradicija spominje srijedu, misli se
na utorak...
SMISAO IZVJESČ TAJA - »Ovo cž inite meni na spomen« donosi samo Luka nakon kruha, Pavao
oba puta, Mt-Mk ne donose. Oni imaju »uzmite i jedite...pijte« sž to Lk-P nemaju. Ne znacž i da je
Isus rekao »ovo cž inite meni na spomen«, no svakako je dao na znanje da i oni to trebaju cž initi.
1Kor 11,24-26 ima: »ovo cž inite meni na spomen...doista kad god jedete kruh i pijete cž asu smrt 102
Gospodnju navjesž cćujete dok on ne dođe«. Euharistija je dakle navjesž taj smrti Gospodnje. No gdje
je uskrsnucć e? Euharistija se slavi nakon smrti i uskrsnucć a. Ono je eshatolosž ka dimenzija u
nasž em slavljenju euharistije - punina Duha bit cć e nasž e uskrsnucć e (kao i Kristovo). Navjesž taj
smrti ima upravu tu dimenziju, sž to brzž eg dolaska punine koja se događa nakon muke i smrti, ali
to se mora zbivati realno, egzistencijalno (stalno treba navijesž tati muku i smrt Gospodnju).

4. SMISAO GESTA, TVARI, RIJEČI

Govor je o PV ali u euharistijskom kontekstu, mi cž inimo to u euharistiji. Isus je kucć edomacć in
posredstvom svecć enika; on skuplja, pripravlja stol i dijeli s uzvanicima koji se odzivaju. Pod
vanjskim vidom euharistija je nastavak PV ne samo zbog kruha i vina nego zato sž to je
kucć edomacć in isti, pa je tako euharistija doista znak isž cžekivanja Kristova drugog dolaska. »Dok on
ne dođe«: mi smo u poretku tijela, Krist u poretku Duha (Necć u piti od ovoga roda trsova sve do
onoga dana kad cć u ga nova piti s vama u kraljevstvu Oca moga). To je eshatolosž ki vid euharistije.
Naravna simbolika zajednicž kog blagovanja (pasha je obiteljska svecć anost, krvna veza; nova
pasha je obiteljska ali po duhovnoj vezi), sž to ima i drusž tvenu (socijalnu) dimenziju: ljudi se
okupljaju, pricž aju, susrecć u se kao prijatelji. Tu je cž ovjek primalac, zž ivi od necž ega i nekoga.
Euharistija je stilizirani obrok, iako nije samo zato da se najedemo i napijemo. Vecć su u SZ kruh i
vino temeljni elementi ljudske prehrane. Na nekim se mjestima spominju kao plodovi OZ-a (Pnz
25,28). U pashalnoj vecž eri vino nije dio memorijala nego znak ulaska u obecć anu zemlju (golemi
grozd iz OZ-a). Sinoptici ne vele da je Isus uzeo beskvasni kruh nego jednostavno kruh, sž to je
novost s obzirom na zž idovsku pashu gdje je bio beskvasni kruh. Vino je simbol zž ivota (krv),
ispija se cž asa vina tj. iskapiti cž asu zž ivota (dostojan je zaklani jaganjac otvoriti knjigu
zž ivota...iskapio je do dna cž asu zž ivota).
Isusove rijecž i su dosta sž krte. Imamo liturgijske obrasce. Blagoslovio je Boga prije kruha i prije
cž ase (svi izvjesž taji), Mt-Mk prije kruha imaju »eulogeo«, Lk-P »euharisteo«, sž to Mt-Mk imaju
prije cž ase. Ivan je zapisao Isusov blagoslov kod vecž ere. Nabrajajucć i djela Bozž ja kroz povijest i u
njegovom zž ivotu zahvaljuje kao domacć in i onda uzima kruh i vino i daje ucž enicima. Krv je zž ivot,
tijelo je sam cž ovjek.

5. SMISAO IZVJEŠTAJA
Ako je Isus izgovorio te rijecž i na PV, a josž nije bio predan na muku, kakvo znacž enje ima PV?
Isusovo predanje se događa u muci i smrti ali na osobnom planu odluke to se događa na PV, koja
je nagovjesž taj smrti rijecž ima, cž inima, gestama. Zanimljivo je da nova zajednica pije krv-vino, dok
je ZČ idovima bilo zabranjeno piti krv (zž ivotinjsku). Za Isusovo tijelo sinoptici upotrebljava rijecž
»soma«, a Ivan »sarx«.

6. KRISTOVA SUPSTANCIJALNA PRISUTNOST

U NZ nema supstancijalnog pojma, niti rijecž i prisutnost (pojavljuje tek 1264). NZ upotrebljava
pojmove: tijelo-krv, kruh-vino. U NZ se kazž e da smo dionici Tijela i Krvi ako uzimamo kruh i vino
koji su identicž ni s Tijelom i Krvlju. Supstancijalna prisutnost plod filozofsko-teolosž kih rasprava. I
otacž ko vrijeme upotrebljava termine NZ, koji su od 3.st. usmjereni platonisticž ki (pravi svijet
zbilje jest svijet ideja). Kruh i vino su sjena Isusa Krista. On je prisutan, to ne mozž emo dohvatiti
osjetilima, ali mozž emo razumom. Misa je zž rtva jer je simbol prave zž rtve; »eikon« osobna 103
Kristova prisutnost (tijelo i krv), djelatna prisutnost (kucć edomacć in), zž rtveni karakter (simbol
zž rtve krizž a). To je pokrsž cćanjeni platonizam: liturgijski događaj je slika - simbol zž rtve na krizž u.
Djelo spasenja se dogodilo, sada se nama događa.
U ranom srednjem vijeku Pashasius Radbertus tumacž i da kruh i vino jesu tijelo Kristovo, ali
na razini vjere (ne tumacž i na koji nacž in). Ratramus kao cž ovjek iz puka veli da su za njega kruh i
vino figure tijela i krvi. Za njih obojicu je tipicž an tzv. senzualisticž ki nacž in razmisljanja. Berengar
tvrdi da supstancija kruha ostaje i nakon posvete mada kruh i vino postaju tijelo i krv. No potom
se definira: mijenja se supstancija kruha, a ostaju prilike (vanjski izgled). Papa Urban IV
(Transitus de hoc mundo, 1264) upotrebljava izraz »praesentia« Zbiljska prisutnost se
poistovjecć uje s tjelesnom prisutnosž cću, tj. cjelovito, cijeli Krist i kao Bog i kao cž ovjek. Trident veli
anathema sit onaj koji bi rekao da u sakramentu euharistije nije prisutan »vere et realiter et
substantialiter totus Čhristus« nego samo kao u znaku/ figuri. Prisutnost sakramentalna a ne
osjetna.
PITANJE PROMJENE - Kruh se mijenja, tj. mijenjaju se supstancija kruha i vina. No sž to je
supstancija? Neki su teolozi govorili da se mijenja fizicž ki vid kruha i vina (osjetila nas samo
varaju da nije tako). Supstancija shvacć ena metafizicž ki sastoji se od forme i materije prime, ostalo
su akcidenti. Iako je forma skup osjetnih vlastitosti, mijenjaju se i forma i materija, a ostaju samo
akcidenti. Transsupstancijacija je metafizicž ki pojam, mijenja se nesž to na metafizicž kom planu, a
na fizicž kom ostaje sve kako je bilo (da se to mozž e primijeniti i na uskrsnucć e tijela?).
Luther slijedi nominaliste i veli da je supstancija fizicž ki pojam (forma je skup osjetnih
vlastitosti), ne mozž e se recć i da se kruh u kvaliteti mijenja nego da je u isto vrijeme i kruh i tijelo;
Luther za to upotrebljava termin »consubstantiatio«. Razlikuje dvije razine: duhovnu i osjetnu.
Ako se prihvati konstupstancijacija izlazi da je Krist uvucž en u nasž e kategorije prostora i vremena
(ne znam zasž to bi se to moralo basž tako tumacž iti).
Novija tumacž enja uviđaju problematicž nost rijecž i supstancija. U fizikalnom smislu supstancija
je bicć e u sebi (osoba); svemir je jedna supstancija. Selvaggi smatra da je supstancija mijenjanje
najsitnijih dijelova tvari, misli da transsupstancijacija mijenja supstanciju. Ako je supstancija
skup osjetnih vlastitosti, onda se mijenja fizicž ka vlastitost kruha u vina, dakle osjetila se varaju.
Javljaju se novi termini: transsignifikacija i transfinalizacija. Nesž to se promijenilo na razini
metafizike, ali nista se nije promijenilo u mome umu (???). Ratzinger stvara teolosž ki pojam
supstancije: postoje stvorenja i Bog, između njih postoji odnos. Za Boga kazž emo da je apsolutan
(bicć e u sebi), stvorenja su relativna: ovisna o nekome; u određenom stupnju i o sebi, imaju neku
autonomiju. Autonomija je nesž to u sebi, teolozi to zovu supstancija. Autonomija je relativno
odnosna. U pretvorbi kruh visž e nije autonoman nego je teolosž ki Kristovo tijelo (fizicž ki je kruh).
Blago kruhu jer je prije nas postao Kristovim tijelom.

7. EUHARISTIJA KAO ŽRTVA

U NZ 1 Kor 10,18-20 usporedba s poganskim zž rtvama. 1 Kor 11,26 euharistija je navjesž taj
smrti Gospodnje. Rijecž i ustanovljenja na PV također spominju zž rtvu; usp. i Heb 13,5; Rim 12,1.
Oci oznacž uju euharistiju kao zž rtvu (Didache, Justin, Irenej). Zajedno s temom zž rtvenosti mise
razvija se i ideja Krista svecć enika i zž rtve. Augustin veli da euharistija zž rtva zato sž to mi koji koji je
slavimo sebe zž rtvujemo (prinosimo kao zž rtvu, tijelo Kristovo se prinosi kao zž rtva, a tijelo
104
Kristovo smo mi). Razlikuje nevidljivu zž rtvu (nasž e opredjeljenje) i vidljivu, vidljivi znak
opredjeljenja, sudjelovanje u sakramentu euharistije. Krizostom upotrebljava termin
»anamneza«: euharistija je spomen Isusove zž rtve na krizž u. Izidor Seviljski upotrebljava pojam
»sacramentum«; euharistija je sacramentum Kristove zž rtve. Petar Lombardski veli da je
euharistija zž rtva jer je memorija, uprisutnjenje Kristove zž rtve. Toma smatra da je euharistija
zž rtva jer komemorira muku Gospodnju (memoriale je subjektivno sjecć anje). Albert Veliki i Duns
Scot vele da se Krist sada zž rtvuje. Trident veli da je misna zž rtva ista zž rtva kao i na krizž u. Nakon
Tridenta javljaju se dvije struje: imolacionisti i oblacionisti. Imolacionisti vele da mora biti neko
unistenje, vele unisteno je nesž to vidljivo, kruh i vino. Oblacionisti vele da mora biti samo prinos,
zž rtva, Črkva prinosi Krista. Sakramentalna teorija: tijelo Isusa Krista se među nama pojavljuje po
misli, zahvacć a nas i u njega smo ukljucž eni, dolazi kategorija spomena. Misna je zž rtva zato jer je
ona spomen Kristove zž rtve na krizž u i zato jer se i Črkva sakramentalno ukljucž uje u Kristovu
zž rtvu.
ZČ RTVENI ČČ IN MISE - Trident veli da je misa jedno sa zž rtvom na krizž u, ali je od nje ipak
razlicž ita. Liturgijski nasž a je misa oblikovana prema PV: blagoslov kruha, dijeljenje i jedenje. Svi ti
cž ini govore da je misa zž rtva i to svaki cž in jednako. To je liturgijski izraz zž rtve Kristove Črkve.
Između mise i krizž a je supstancijalno jedinstvo, isti je svecć enik i zž rtva - Isus Krist. Razlicž itost:
zž rtva na krizž u je povijesna i neponovljiva, a misa je ponovljiva. Krizž zž eli okupiti zajednicu a misa
se događa ako zajednica vecć postoji. Misa i PV su sakramentalnog tipa i zato su jednake jer su u
odnosu prema krizž u.
EUHARISTIJSKA KOINONIJA (PRIČČ EST) - U novije vrijeme pricž est se shvacć a kao participacija u
plodovima Kristove zž rtve (njegovog spasenjskog djela). Ako si prisutan na misi, dobivas neke
milosti: kristovsko-pneumatolosž ki ucž inak, oprosž tenje grijeha, eklezijalni ucž inak, eshatolosž ki -
vecć smo dionici buducć e stvarnosti (1), kao sakramentalno udionisž tvo u Kristovoj zž rtvi (2). U
otacž ko vrijeme bila je snazž nija svijest o udionisž tvu u Kristovoj zž rtvi pa se u prisustvo ukljucž ivala
i pricž est. U 9.st. u prvi plan dolazi blagoslov kruha i vina (zapad isticž e rijecž i posvecć enja, istok
epiklezu: zaziv DS). Za srednji vijek bitni dio mise su rijecž i posvecć enja zato jer je bilo sve manje
pricž esti; misa postaje privatno »cž injenje« svecć enika i Boga (strani jezik). Trident se trudi
razjasniti odnos između euharistijske zž rtve i Krista,ali ne osjecć a da treba objasniti odnos između
euharistijske zž rtve i onih koji je slave. U 20.st. javlja se zž elja da pricž est ne bude samo dodatni dio
mise nego integralni jer tek pricž esž cću dobivamo udionisž tvo u Kristovoj zž rtvi; mozž e se do njega
docć i i preko meditacije i cž itanja SP, ali sakramentalno/ znakovito samo preko onog znaka koji je
spomen Kristova djela kruha i vina.

8. EUHARISTIJA (STARIĆ)
Postoji visž e termina: euharistija (Ignacije Ant.), Gospodnja vecž era (1 Kor 11,20), lomljenje
kruha (Dj 2,42). Euharistija dolazi od »euharistein - zahvaljivati (barakh - spomensko
blagoslivanje Boga zbog spasenjskih djela). Isusovo zajednisž tvo stola nagvjesž taj je KN. Isus poput
kucć edomacć ina izgovara molitvu pri jelu i lomi kruh. Jelo je u SZ jamstvo mira i oprasž tanja (Post
26,30).
Postoje cž etiri izvjesž taja o Posljednjoj vecž eri. Najstarija je u 1 Kor 11,17-22. Lk 22,7-20
pretpostavlja Markov izvjesž taj pod utjecajem pavlovske predaje. Mt 26,17-30 vjerojatno donosi
Markov predlozž ak; Pesch tvrdi da je Mk 14,12-26 stariji od Pavlovog jer vodi direktno do PV dok
105
je Pavlov predaja iz liturgijskog zž ivota prazajednice. Nakon svecć anog obroka uzimalo se picć e, no
umjesto njega zajednica je vecž eru zavrsž avala euharistijom. ZČ idovska molitva zahvale za stolom
nad trecć om cž asom (kojom pocž inje posebni dio obroka) postala je krsž cćanska zahvalna molitva.
Obroku su dodane zahvalne molitve nad kruhom i vinom i dijeljenje kruha i vina (nema paralele
ni u helenizmu ni u zž idovstvu). Obrok je pocž imao lomljenjem kruha, zatim se nastavljao
euharistijom s cž asom koja je dolazila na kraju obroka. PV je bila svecć ani obrok.
Isusove popratne rijecž i mozž emo svrstati u dvije grupe: »tijelo koje se za vas predaje...cž asa
novog saveza« (Lk, 1 Kor), te »krv saveza ...na optupstenje grijeha (Mk, Mt). Luka prikazuje
Isusovu smrt u kontekstu umiranja Jahvinog Slige, Mk-Mt u kontekstu kultne zž rtve (Izl 24) Luka
i Pavao kod cž ase govore o novom savezu, Mk-Mt o savezu koji se dokida. Euharistija je bitno
povezana s Isusovom smrcć u, gleda prema eshatolosž koj buducć nosti; svaka je euharistija
zajednisž tvo stola s proslavljenim Gospodinom. Pavao i sinoptici promatraju euharistiju kao
anamnezu i nagovjesž taj parusije. U Ivanovoj teologiji imamo tri aspekta (Iv 6: poruka o kruhu
zž ivota): buđenje zž elje za neprolaznom hranom s neba (1), »Ja sam kruh zž ivota; tko dolazi k meni
necć e ogladnjeti« (2), Isus je kruh zž ivota, kruh je njegovo tijelo koje je predano za zž ivot svijeta
mora se jesti njegovo tijelo i piti njegova krv da bi se imao zž ivot (3)
EUHARISTIJA KROZ POVIJEST - Razvoj vecć u apostolsko vrijeme: lomljenje kruha pomaknuto
je s pocž etka obroka na kraj k zahvali s cž asom (usp. i Didache), potom je euharistijsko slavlje
odvojeno od obroka i spojeno sa sluzž bom rijecž i u jutarnjim satima (Justin). Euharistija je slika i
izvor jedinstva krsž cćana (Ignacije, Čiprijan, Zlatousti). Euharistija nije stvar pojedinih zajednica
nego cijele Črkve. U srednjem vijeku vanjski se oblik izmijenio, liturgija je izgubila jasnocć u i
jednostavnost, nije cž in cijele zajednice nego stvar svecć enika. Od 8.st. istrazž uje se tocž an odnos
između tijela rođenog od Djevice i euharistijskog tijela. Toma i Trident ucž e da je bitni plod
sakramenta jedinstvo Črkve. Nastaju sporovi glede naravi Kristove prisutnosti u prilikama (prvi
spor o euharistiji, 9. st, istovjetnost povijesnog i euharistijskog Isusa), u 11.st. (Berengarije) se
protivi realizmu Lanfranca i Guitmunda: »Kruh ne gubi nista od onoga sž to je bio, iako prima ono
sž to nije bio«; zbog nauka o simbolicž kom prisustvu pozvan u Rim na opravdanje. 1079. nazire se
nauk o transsupstancijaciji: razlikuju dvije razine: supstanciju (bit stvari) i njezin vanjski oblik. U
euharistiji mijenja se bit u tijelo i krv, a pojavni oblik ostaje isti. Izraz transsupstancijacija srecć e
se kod Rolanda Bandinellija (papa Aleksandar III) sredinom 12.st. Spor s Berengarijem
razjasž njava: kruh i pojavni oblik kruha nisu isto, u pretvorbi se mijenja stvarnost kruha, pojava
kruha ostaje nedirnuta. IV.Lateran (1215) naglasž ava na temelju transsupstancijacije identicž nost
posvecć enih darova kruha i vina s Kristovim povijesnim tijelom i krvlju.
Trident je triput obrađivao euharistijsku problematiku (Dekret o presv.euharistiji, 1551):
1551: o stvarnoj prisutnosti, 1562. o pricž esti pod obje prilike, 1562. misa kao zž rtva (misa nije
samo hvalbena i zahvalna zž rtva, nije golo sjecć anje na zž rtvu na krizž u nego je prava zž rtva u kojoj
svecć enici prinose Kristovu krv i tijelo...misna zž rtva je pravo posadasž njenje zž rtve na krizž u samo je
nacž in prinosenja razlicž it).
Liturgijski pokret prije II.VS otkrio je euharistiju kao cž in Črkve i kao slavlje zajednice. Glede
teologije euharistije mozž emo istacć i ove vidove: euharistija je Gospodnja vecž era, kao GV jest
zahvalnica Ocu, kao GV nadasve je spomen/uprisutnjenje Krista, kao GV ujedno je dat Duha,
euharistija je događanje u Duhu Svetom, kao GV je zajednisž tvo s Tijelom Kristovim/Črkvom, kao
GV je slanje u svijet (Krist je bitno poslanik), kao GV je predostvarenje konacž ne gozbe u KN. 106
Posttridentska teologija se naprezala da posvecć enje kruha i vina prikazž e kao zž rtvu, ali nije
rijecž ni o kakvom sadasž njem nebeskom zž rtvovanju Isusa (prinijeti Krista=postati jedno s
Kristom); zž rtva na krizž u je naponovljiva, ali je danas prisutna i djelotvorna; misa je
odjelotvorenje Kristove zž rtve na krizž u; zž rtva postaje prisutna u obliku obroka hrane kojim se
hrani novi cž ovjek u novome svijetu. Trident ucž i da je sav Krist stvarno i supstancijalno prisutan i
djelotvoran pod prilikama kruha i vina, prisutnost traje i nakon mise sve dok traju prilike, pa
zasluzž uje u poklonstvo.
Polovicom sž ezdesetih godina razvila se rasprava o interpretaciji transsupstancijacije
(transsignifikacija i transfinalizacija: vino i kruh dobivaju novo znacž enje i novu namjenu). Pavao
VI enciklikom »Mysterium fidei« ne odbija termine kao pomocć ne koji dopunjuju glavni termin
transsupstancijaciju (nova bit). Papa ucž i: kruh i vino dobivaju novo znacž enje (transsignifikacija),
nisu visž e hrana za tijelo nego Isusov dar samoga sebe; time nastaje i nova namjena
(transfinalizacija), postaju znakom Isusa Krista kao izvora spasenja i jedinstva s njim;ako su
darovi kruha i vina Isusovo darivanje samoga sebe, tada oni osim nove namjene i novog znacž enja
mijenjaju i svoju bit (transsupstancijacija).
23.TEZA:
Koji su cž imbenici potrebni da se provede u djelo zahtjev II.VS koji glasi: »Neka
se posebna briga posveti usavrsž avanju moralne teologije (Optatam totius 16,
Ratio fundamentalis 79).

Moralna je teologija danas u velikom previranju. Do 30-tih u MT nove su elemente unosili

Tillmann, Thils, Leclerq. MT se javila kao samostalna disciplina 1600. kad su izasž le
»Institutiones morales« Juana Azora u tri sveska (Rim 1600-1611). U toj MT ima visž e filozofske
etike i prava nego dogmatike i SP, prevladava legalizam i juridizam, pretezž no je negativisticž ka i
minimalisticž ka, nema sluha za dinamicž nost i povijesnost zž ivota. Napredak imamo u djelu
benedinktinca Lottina »Morale fundamentale (1954) koji se nastojao vratiti tomisticž kom izvoru.
Fuchs i Haü ring su most između prijasž njih i novih vremena, oni su ono najbolje sž to je bilo u
pretkoncilskoj teologiji i veliki su zagovaratelji koncilskih promjena.

1. UZROCI KRIZE I ČIMBENICI OBNOVE

Ono sž to je donio II.VS nije tako novo da vecć i prije nije postojalo; sabor nije bio »generatio
spontanea« (Čongar). Pripremili su ga raznovrsni strucž njaci i tokovi događaja u Črkvi i svijetu,
ljudi na valu tih događaja.
BIBLIJSKI I LITURGIJSKI POKRET - Od tokova u Črkvi spomenimo ta dva, kao i moderni razvoj
SNČ. Oko 50-tih javlja se tzv. antropolosž ki obrat u teologiji: teologija je ujedno i antropologija; 107
svaka vjerska istina govori ne samo o Bogu nego i o cž ovjeku; nju valja razumjeti i cž itati s
antropolosž kim kljucž em.
NEOPOZITIVISTIČČ KA ANTROPOLOGIJA - Drugi vazž an cž imbenik koji unosi određenu
nelagodnost i nemir u MT jest susret s raznim granama neopozitivisticž ke antropologije.
Psihologija, sociologija, kulturna i drusž tvena antropologija i druge antropolosž ke znanosti veoma
su se razvile; MT mora o tome voditi racž una. Noviji filozofski smjerovi (egzistencijalizam,
personalizam) prilaze problemima na nov nacž in i pruzž aju mogucć nost da MT bolje i suvremenije
obradi svoje podrucž je.
EKUMENSKA ATMOSFERA - To je trecć i cž imbenik. Ekumenska zblizž avanja su se osjecć ala vecć
nakon II.SR ali razgovor o moralnim pitanjima pocž eo je tek u koncilsko vrijeme. Otada katolici
moralisti redovito prate razvoj MT kod ostale krsž cćanske bracć e (ako mogu pratiti znanstvene
spoznaje, sž to ne bi i ove).

2. OSNOVNA KONCILSKA USMJERENJA

Na II.VS moralisti nisu bili dovoljno zastupljeni. Trojica su radila na nacrtu »De ordine
morali«, ali su ga koncilski oci odbacili jer je bio sastavljen u stilu tradicionalnih prirucž nika MT
na obrambenoj razini; osuđivao je subjektivizam i etiku situacije, naucž avao dva izvora morala:
naravni zakon i evanđeoski zakon (zapovijedi i savjest), a ljubav se nije nigdje spominjala. Poznat
je saborski stav o MT iz OT 16: »Narocž itu pazž nju treba posvetiti usavrsž avanju moralne teologije.
Znanstveno izlaganje tog predmeta treba temeljitije hraniti naukom SP. Ona treba rasvijetliti
uzvisž eni poziv vjernika u Kristu i njihovu obvezu da u ljubavi donesu plod za zž ivot svijeta«. To je
kljucž ni tekst za obnovu MT. Sadrzž i tri vazž na usmjerenja obnove: rasvijetliti uzvisž eni potiv
vjernika u Kristu, znanstveno izlaganje treba temeljitije hraniti naukom SP, obveza da u ljubavi
donesu plod za zž ivot svijeta.
POZIV VJERNIKA - Tu je naznacž ena ontolosž ko-sakramentalna pozadina MT uglavljena u osobi
Isusa Krista. Sve rasprave MT moraju biti teocentricž ne i kristocentricž ne. Kristocentricž nost isticž e i
papinsko pismo (»O MT i svijetu danas«, 1973).

3. OPĆE OZNAKE POKONCILSKI OBNOVITELJSKIH NAPORA

Svaki autor naglasž ava neki drugi vid: MT mora biti visž e antropolosž ka i personalisticž ka; nema
teolosž ke antropologije koja bi integrirala sav doprinos prirodnih i duhovnih znanosti, te objave.
Savjest i sloboda su kategorije koje zauzimaju prva mjesta. Naglasak je na kreativnosti, osobito
na racionalnosti. MT mora biti visž e egzistencijalna, voditi racž una o sž arenilu i bogatstvu zž ivotnih
prilika i okolnosti. Moralist Robert smatra da treba obraditi ove teme: zakon kontradiktornog
sadrzž aja, zakon moralnog praga, zakon sukoba, zakon prekida. Haü ring isticž e zakon rasta. Valja
znati da je danas opcć enito prihvacć ena povijesno-evolutivna dimenzija slika o svijetu i cž ovjeku, sa
statike naglasak prelazi na dinamiku (trinitarna teologija josž je uvijek staticž ki sazdana), teologija
promjena, teologija buducć nosti, teologija nade. U MT zapazž aju se jake humanisticž ke i
sekularisticž ke tendencije, ali i napor da MZ bude biblijska i krsž cćanska. II.VS naređuje da se bolje
istrazž i krsž cćanska strana morala; tako cć e Biblija, liturgija i crkveni oci opet nacć i svoje mjesto u
moralnoj teologiji.
* VALKOVIČĆ EVE TEZE - Po M.Valkovicć u osnovne smjernice koncilske obnove moralne teologije
108
jesu: moralka indikativa a ne imperativa (1), moralka osobe a ne zakona (2), moralka duha
zž ivota a ne pojmova i pravnih normi (3), moralka osobe u situaciji a ne moralnog objekta (4),
dinamicž na a ne staticž na (5), moralka s krsž cćanskim doprinosom a ne samo sazdane na
opcć eljudskim postavkama (6), moralka dijaloga (7), moralka dubinskih stavova (8), moralka sa
svijesž cću o povijesnosti morala (9), prikazati pravi odnos naravi i milosti (10), moral i
individualan i drusž tven, treba MT deprivatizirati (11), voditi racž una o sekularizaciji svijeta (12).

4. PLURALIZAM STAVOVA I MORALNIH VREDNOVANJA

Među moralistima ima niz zajednicž kih, ali i razlicž itih polazista. Pluralizam shvacž anja i
vrednovanja uvijek je prisutan u Črkvi. Nema nade u nekakav zajednicž ki jezik. MT se visž e bavi
konkretnom problematikom nego opcć im nacž elima pa odatle razlicž itosti. Imamo li definiranih
vjerskih istina o moralnom pitanju? Neke vele da nema, ovisi kako se shvacć a Črkva treba
razlikovati pastoralno naucž avanje od doktrinarnog. MT mora icć i za pravilnim rastom i odgojem
savjesti.

5. SISTEM I METODA
Danas je tesž ko govoriti o jedinstvenom zaokruzž enom sistemu,onakvom kakav je bio u
tradicionalnim prirucž nicima. MT danas ne mozž e biti raspoređena po zapovijedima, a i podjela
po krepostima je umjetna i nije previsž e produktivna. Danas je mnogo vazž nije pitanje metode. Sve
se visž e uvodi induktivna metoda, ne polazi se od opcć ih i apstraktnih nacž ela nego od moralnih
iskustava. Kako je ljudsko iskustvo raznoliko, metoda je vrlo slozž en problem u MT. Naglasak je i
na interdisciplinarnom pristupu i dijalogu. Metoda MT polazi od konkretnih cž injenica prema
moralnim kategorijama do teolosž kih, cž ime se cž injenicama ne pridaje zadnja normativnost, ali ih
se priznaje kao izvor; ljudsko je iskustvo izvor moralnih vrednovanja.

6. ŽARISNE TOČKE
Tezž iste je obnove na onom dijelu koji zovemo opcć om ili osnovnom moralnom teologijom.
Drugi uzrok razlicž itih shvacć anja jest sž irina i novost danasž njih moralnih problema. Recimo: narav
krsž cćanskog morala. Pitanje je sž to je to sž to cž ini krsž cćanski moral kao takav, odnosno sž to je njegov
proprium ili specificum. U modernom mentalitetu nakon Kanta cž ovjek je postao sredisž te i
kriterij eticž kih vrednovanja, kako u tom kontekstu odrediti narav krsž cćanske etike.
Raspravlja se i o poimanju naravnog cć udorednog zakona; ima tesž kocć a u njegovu shvacć anju na
Tridentu, a tesž kocć e dolaze i s ekumenske strane. KČ upotrebljava pojam naravnog cć udorednog
zakona osobito u SNČ posljednjih stotinjak godina. »Pacem in terris« tipicž an je primjer isticanja
naravnih moralnih zahtjeva. II.VS u »Gaudium et spes« nastoji naravni cć udoredni zakon
integrirati u cjelinu povijesti spasenja.
Kako protumacž iti, utemeljiti i opravdati moralne norme? ČČ ovjekovo djelovanje mora biti
odgovorno (usmjereno prema pravim vrednotama). Izraditi kriterije na tom podrucž ju najtezž a je
zadacć a MT. Jako se isticž e subjektivnost norme (savjesti), pa tesž kocć e nastaju kad se pokusž a
prikazati objektivna strana moralnih normi. Nastaje stanovit vakuum moralnog autoriteta
(zapazž a se i u Črkvi i u svijetu).
S podrucž je posebne moralne spomenimo: spolna i bracž na pitanja danas zauzimaju znacajno
109
mjesto u MT istrazž ivanjima. Poznavanjem SP i razvojem antropolosž kih znanosti moralisti se
nastoje suocž iti s danasž njim previranjima. Problem manipulacije: zž ivimo u tehniziranom i
planiranom svijetu gdje plansko upravljanje (kibernetika) sve visž e hvata maha. Postoji opasnost
da strada cž ovjekovo dostojanstvo, sloboda. Mnogi problemi danas imaju globalne dimenzije:
problem mira, međunarodnog zajednisž tva, razvoja. Nisu to samo ekonomski i politicž ki nego i
moralni problemi. Donedavno moralka se nije bavila o cž ovjekovu odnosu prema nezž ivoj prirodi
itd.

7. »RATIO FUNDAMENTALIS« 79
Neka se moralna teologija jednako oslanja na SP, neka osvjetljuje krsž cćanski poziv vjernika
utemeljen na ljubavi, i znanstveno razlazž e njihove obveze, neka nastoji nacć i rjesž enja ljudskim
problemima u svjetlu stvarnosti. Neka se također trudi da se u ljudskim savjestima obnovi
smisao zdrave antropologije. Ova se moralna nauka upotpunjuje duhovnom teologijom.
Koncilom su dane smjernice za obnovu MT, moralka mora biti pastoralno i ekumenski
otvorena, otvorena prema svijetu i dijalogu s profanim stvarima. Rjesž enja nema, treba ih trazž iti,
ucć i u dijalog sa znanosž cću, događajima, stvarima i ljudima. Kljucž ni tekst je naveden u OT 16.
Principe promisliti u duhu SP, rasvijetliti uzvisž eni poziv vjernika. Nema visž e minimalisticž ke
moralke nego samo moralka poziva. Svatko je pozvan jer Bog svakome govori. Ljubav mora visž e
ucć i u moral. Moralka ne smije zahtijevati bjezž anje od svijeta nego da svijet dođe do punine.
Prijasž nja moralka previsž e se opterecć ivala objektivisticž kim i esencijalisticž kim stavovima, a
premalo je bila personalisticž ka.
 MT navijesž ta vjecž nu istinu ali u vremenu i u duhu konkretnog vremena (inkulturacija se mora
događati prakticž ki u svakoj generaciji). MT mora biti pomocć laiku da ispravno shvati svoju
krsž cćansku sluzž bu u svijetu. Nekoliko znacž ajnih samostalnih moralnih teologa (Martin, Simar,
Schwane, Punner, Mausbach, Schilling) zapocž elo je suvremenu obnovu MT na tomisticž koj osnovi
preuzimajucć i kazuisticž ku metodu u duhu Alfonsa Liguorija. Za produbljivanje sustavne MT
znacž ajni su josž Tillamann i Steinbuü chel (ovaj promatra cć udoredni zž ivot u svjetlu poziva milosti,
posebno ona podrucž ja koja zakona ne mozž e dohvatiti.
24.TEZA:
Moralno je djelovanje svjesno, hotimicž no i slobodno; ono je izraz cž ovjeka kao
cjeline, ali mozž e imati vecć i ili manji osobni intenzitet (sloboda izbora,
osnovna ili temeljna sloboda, te osnovno ili temeljno opredjeljenje).

Toma je prvi napisao raspravu o ljudskim cž inima. Specificž no ljudski cž ini razlikuju se od onih
koji su nekako svojstveni i zž ivotinjama (actus humanus, actus hominis). Pocž elo cž ina su mocć i ili
sposobnosti (habitus) odnosno kreposti i mane. Vanjska nacž ela su đavao koji napastuje i Bog
koji poticž e na dobro, poucž ava i daruje milost. Ljudske cž ine dijelimo na cž etiri skupine: svjesno-
voljne cž ine, dobre-zle cž ine, nadnaravne cž ine, zasluzž ne cž ine. Ljudski cž ini za djelovanje
predstavljaju visž i stupanj od samog opstojanja. SP uvijek isticž e cž ovjeka kao kovacž a svoje srecć e
kad god se govori o slobodi i nagradi. Bez svjesnovoljnih cž ina ne mozž emo govoriti ni o
zaslugama, ni o drugim faktorima ekonomije spasenja jer milost prepostavlja narav.
110
1. ŠTO SU SVJESNO-VOLJNI ČINI
U njih je ukljucž eno to da cž ovjek zna da djeluje i sž to djeluje hotimicž no i slobodno. U znanju i
svijesti fiksira se predmet, u voljnosti je hotimicž nost, slobodan izbor predstavlja refleksiju. Tri su
bitne komponente: svjesnost, hotimicž nost i sloboda. Ako nedostaje samo jedan od tih elemenata
nema specificž no ljudskog cž ina (actus humanus) vecć se radi samo o realizaciji cž ovjekove vitalne
mocć i (actus hominis). Ljudski cž ini nisu hodanje ili pusž enje iz navike, iako dobri nisu specificž ni
ljudski cž ini (motus primi) nego nesvjesni cž ini; oni u polusvijesti zovu se secundo primi, oni
potpuno svjesni i voljni su »secundi«. Svjesno-voljni cž in odvija se u tri faze: najprije se upoznaje
neko dobro/vrednota, slijedi neefikasni pokusž aj da se dobro stekne pa razum prosuđuje da li je
vrijedno ili za postignucć em. U drugoj fazi razum trazž i sredstva, volja pristaje na sredstva, razum
istrazž uje najprikladnije, volja ga izabire. U trecć oj fazi razum inicira uporabu sredstava, volja
aktivira djelatne mocć i, slijedi izvedba, a plod je zadovoljstvo ili radost.

2. ELEMENTI SVJESNO-VOLJNOG ČINA

Tri su: spoznaja ili znanje, hotimicž nost ili voljnost, sloboda. Zakon je ljudske dusž e: nihil
volitum nisi praecognitum. Tko je svjestan da nesž to cž ini i sž to cž ini posjeduje prvi uvjet svjesno-
voljnog cž ina. Hotimicž nost ili voljnost svodi se na trazž enje, a trazž enje je nutarnje nagnucć e,
dinamicž ka sklonost. Osim nutarnjosti voljnost je oznacž ena i spontanosž cću. Svako je
htijenje/voljni cž in motivirano nekim ciljem/vrednotom prema ocž ekivanju razuma. Htjeti znacž i
odrediti se prema nekom dobru/vrednoti. Tezž enje/volju zamisž ljamo kao princip ljubavi. Htjeti
znacž i okretati se ljubavi; zato je krsž cćanska moralka obiljezž ena ljubavlju, a Kantova duzž nosž cću (kao
da se volja pokrecć e imperativom a ne tezž njom za dobrom/vrednotom).
 SLOBODA - Neposredni izvor moralne odluke jest slobodna volja. ČČ ovjek postaje svjestan
svoje slobode kad se osjeti pozvanim na neku vrednotu. Najjasniju svijest o slobodi stjecž e kad se
pobuni protiv zla, kad se osjecć a dovoljno jakim da mu se suprotstavi. Slobode nema kad se nesž to
mora nego kad je stavljena na kusž nju. Sloboda postoji ako se osoba u svojoj dubini mozž e
pobuniti ili pristati na nesž to. Sloboda je sposobnost zauzimanja stava prema Bozž jem pozivu,
sudjelovanje u bozž anskoj slobodi. Najvecć a je sloboda prepusž tanje milost, najpotpunija sloboda
djece Bozž je (Gdje je Duh Gospodnji, ondje je i sloboda). Rast u slobodi je beskonacž an jer je Bog
sloboda. Bozž ja slobodna volja podlozž na je zakonu bozž anske ljubavi. Ljudska sloboda također
nije podlozž na vanjskom pritisku nego se ostvaruje iznutra: u ljubavi prema dobru. Fromm:
postoji sloboda za i sloboda protiv. Ljudska je sloboda stvorena na sliku i priliku Bozž ju pa je
cž ovjek utoliko slobodniji ukoliko djeluje u skladu sa zakonom ljubavi.
ČČ ovjek ne mozž e ostvariti svoje slobodu bez motiva, i to razlicž itih i dobrih motiva. Temeljno
pitanje o slobodi nije da je izvanjsko djelovanje slobodno proizlazi iz nutarnjeg cž ina, nego kako
je određen sam nutarnji cž in. Da li je sloboda određena motivima koji se namecć u, ili je sloboda
izbor među motivima? Snaga slobode usavrsž ava se u poslusž nosti koja je nadahnuta iznutra.
Prostor, sadrzž aj i granice slobode jesu: vlastita individualnost, povijesno nasljeđe, moralna
razina okoline i zajednice u kojoj se zž ivi. ČČ ovjek je izravno odgovoran za sve ono sž to je predmet
njegove slobodne odluke (za cž ine i propuste), ali je odgovoran i za ono za cž im posredno tezž i.
Odgovornost se protezž e i na posljedice neke nasž e odluke. Odgovornost je prihvacć anje posljedica
vlastitih odluka. Izvanjska prisila mozž e sprijecž iti izvrsž enje nekoga cž ina, ali ne mozž e onemogucć iti
slobodu nutarnjeg opredjeljenja (??? - to vrijedi samo za cž ovjeka koji je sposoban sve izgubiti, pa 111
cž ak i vlastiti zž ivot).
II.VS u deklaraciji o religioznoj slobodi govori o zasž titi slobodne odluke savjesti od svakog
nasilja, prisile ili pritiska. Sloboda mozž e biti umanjena strahom, neurednim pokretima strasti,
pozž udama, namjernim i voljnim neznanjem, (masovnom) sugestijom, manipulacijom, dusž evnim
bolestima i dusž evnim patnjama.
Objava veli da je u ljudskim rukama i zž ivot i smrt, cž ovjek sam odlucž uje sž to cć e od toga primiti.
Črkveno ucž iteljstvo ucć i da sloboda nije autonomija (ni grijeha ne bi bilo kad ne bi bilo slobode
od vanjske prisile i nuzž de). Iskonski grijeh nije unisž tio slobodu: cž ovjek je u stanju i vjeru odbiti, i
grijesž iti, i ne grijesž iti. ČČ ovjek je samoodrediv. Normalan je cž ovjek svjestan da je mogao (ne)ucž initi
sž to je ucž inio.

3. U ČEMU SE SASTOJI SAMOODREDIVOST?

Radi se o pozitivnoj realnosti, dinamicž kom faktoru, sili kojom cž ovjek nastupa kao suveren,
samostalno. Slobodno odabire stvoreno dobro jer ni jedno ga ne ispunja potpuno.
Samoodredivost se sastoji u slobodi izbora pri zadnjem sudu o dobru. Samoodredivost je dar ili
duzž nost. Vrhovni izvor ljudske slobodne volje jest Bog. Da li srce ulazi kao elemenat svjesno
voljnog cž ina? U klasifikacijam empirijske psihologije nalazimo predmet, volju, srce, odnosno
dozž ivljaje znanja, htijenja i cž uvstovanja. Tradicionalna psihologija svodila je osjecć aje, osjetila i
cž uvstva na fenomen i snagu tezž enja (appetitus), a srce se smatralo njegovim sredisž tem. Osjecć aji i
cž uvstva djeluju na realizaciji svjesno-voljnog cž ina, pomazž u razumijevanju vjerskih i moralnih
istina.
4. REALIZIRANJE SVJESNO-VOLJNOG ČINA
Volju pokrecć e: vrednota/dobro (premdet/osoba) koje privlacž i (1), pokretacž su i okolnosti
(motiv/svrha) objekta (2), reakcija subjektovih spoznajnih mocć i: osjetilnih, razumskih, vjerskih,
nadahnutih spoznaja (3), volja samostalno odlucž uje (ne)realizirati svjesno-voljni cž in (4), izvrsž ne
mocć i: ruke, noge, jezik... (5).
Razlicž ite su mocć i djelovanja. Između razuma i volje vlada interakcija i interferencija. Ono sž to je
razumu istinito volji je dobro; dobro koje volja zž eli razumu je istina. cž in je plod cijelog cž ovjeka.
Svaki potpuno svjesni voljni cž in pretpostavlja troje: spoznaju, htijenje i slobodu, te imanentni
izvor/spontanost i svjesnost.

5. PRAVO SREDIŠTE MORALNOSTI (HÄRING-VALKOVIĆ)

Ljudska je moralnost utemeljena na nekoliko ljudskih osobina, vanjskih i nutarnjih: slobodi,
spoznaji, savjesti, cž inima i radnji, te nakanama (SSS-ČRN). Sloboda je korijen moralnosti,
spoznaja je nosilac vrednote, savjest je moralno osjetilo. Pojedinacž ni cž ini i radnje također su
nosioci vrednote. Neposredni izvor nasž e odluke jest slobodna volja, koju cž ovjek mozž e shvatiti
samo ako je promatra u njezinoj povezanosti sa spoznajom vrednote, uvjerenjem i savjesž cću. U
moralu razlikujemo dvoje: actus hominis (disanje, hodanje) i actus humanus (podrucž je morala).
Stupovi moralnog djelovanja jesu slobodna volja i svjesno djelovanje.
SLOBODA
Neki misle da je cž ovjek prividno slobodan. Slobodan je samo Bog, a cž ovjek sž to je visž e cž ovjek 112
(slicž niji Bogu). Protestanti tvrde da smo zarobljeni grijehom, katolici da je cž ovjek slobodan i da
ima slobodnu volju. To proizlazi iz SP i tradicije. NZ nas oslobađa od necž ega za nesž to (sloboda
od, sloboda za): oslobođeni smo grijeha/smrti za zž ivot. Sloboda nije stanje nego proces, sloboda
- to je jednako slici Bozž joj, energija koja cž ezne za svojim izvorom. Sloboda je sposobnost da
dosegnemo Boga.Govoriti o slobodi za Boga i za zlo znacž i uvoditi dualizam. Ravnodusž nost
prema dobru ili zlu ne izlazi iz slobode nego iz okrnjene slobode.
Najvecć i stupanj sudjelovanja u bozž anskoj slobodi jest djelovanje pod utjecajem milosti.
Najvecć a nemocć slobode jest prepusž tanje snazi nagona. Najpotpunija sloboda jest sloboda djece
Bozž je (nemocć grijeha). Slobodni su oni koji su se oslobodili trazž enja svoga »ja«. Neki razlikuju
ove vrste slobode: libertas contradictionis (cž initi/ne cž initi), libertas contrarietatis (birati istinu
ili lazž ), libertas specificationis (visž e mogucć nosti).
SLOBODA I NAKANA - ČČ ovjek mozž e u određenim granicama birati između razlicž itih (dobrih)
motiva. Odgoj za slobodu treba se temeljiti na motivima a ne imperativima. Sloboda ne zž ivi samo
u odluci koju donosimo (intentio actualis) jer u svakom moralnom cž inu sudjeluju i nasž e
prethodne odluke (predodluke). Virtualna nakana je produzž eno djelovanje ranijih odluka dok se
ne opozovu. S obzirom na cž ine na koje ne utjecž e prethodna namjera govorimo o namjeri koja
miruje (intentio habitualis), u trenutku kad postaje djelotvornom je intentio virtualis;
predmnijevana nakana (intentio interpretativa) jest kad se pretpostavlja da bi cž in bio ucž injen;
mala je razlika između predmnijevane nakane i nakane s naknadnim djelovanjem (intentio
virtualis). Tako imamo: intentio actualis (odluka u određenom trenutku), intentio virtualis
(produzž eno djelovanje ranijih odluka), intentio habitualis (namjera koja miruje; opredjeljenje),
intentio interpretativa (spremnost).
NAKANA/TEMELJNO OPREDJELJENJE - Tesž ki grijeh je temeljno opredjeljenje protiv zadnje
smisla zž ivota. Boros smatra da da cž ovjek najzreliji u trenutku umiranja jer tada donosi konacž nu
odluku (za ili protiv Boga). ČČ ovjek je po naravi usmjeren prema dobru. Postoji odluka za grijeh,
ali i slaba volja. Za grijeh se trazž i sloboda, pristanak i materija. ČČ ovjek je odgovoran za
voluntarium in se.
RAZLOZI UMANJENE SLOBODE - strahovi i tjeskobe, emocije i osjecć aji neuredne pozž ude,
neznanje, ukorijenjene navike, hipnoza i narkotici, sugestija i masovna sugestija, dusž evne bolesti
i dusž evne patnje. Ni strah pred smrcć u ne mozž e opravdati zlo (otpad/zataju vjere). Razlika je
između straha i tjeskobe (strah zna uzrok, tjeskoba ne zna). Strah se pretvara u tjeskobu kad se
cž ovjek preda strahu. Egzistencijalisticž ka filozofija govori da je tjekoba stanje bitka. Vrste
neznanja: ignorantia simplex (+), ignorantia crassa seu supina (-),ignorantia afectata (smanjuje
odgovornost). Dobra navika jacž a slobodu, losž a je opterecć uje. Dusž evne bolesti (psihoze) mogu
nastati organskim poremecć ajem (idiotizam), zarazom (sifilis), trovanjem (alkohol, nikotin).
Neke su nasljedne (shizofrenija, paranoja, manijacž ko depresivno ludilo). Duhovne patnje
(psihopatije) su laksž e od dusž evnih bolesti. Psihopatija mozž e biti ukorijenjena u osobnosti ili u
konstituciji. Ne samo somatsko-biolosž ki cž imbenici nego i okolina (posebno u djetinjstvu)
uzrokuje osž tecć enja. Neuropatije su oboljenja zž ivcž anog sustava, te abnormalna dusž evna
reagiranja za koja nema anatomskih indikacija. Postoje organske neuroze i neuroze prisile.
ČRKVENI NAUK O SLOBODI - Črkva je definirala dogmu da Adamova djeca josž posjeduju 113
slobodu moralnog izbora (Trident). Time je recž eno da normalan cž ovjek u odlucž ujucć im
trenucima svoga zž ivota posjeduje toliko slobodne volje da se mozž e odlucž iti za ili protiv Boga.
SPOZNAJA
Spoznaja moralnog dobra temelji se na ovim pretpostavkama: cž ovjekovoj slicž nosti s Bogom u
moralnoj spoznaji (1), spoznaji dobra kao pretpostavci moralne slobode (2), dobroti osobe kao
pretpostavci ispravne moralne spoznaje (3). Najnizž i stupanj spoznaje je teoretska spoznaja,
slijedi spoznaja istine, najvisž a spoznaja je ljubav. Spoznaja vrednote jest ocž itovanje i izraz
cjelokupne moralne vrijednosti neke osobe; u Trojstvu spoznaja-rijecž je druga osoba, a ljubav
trecć a. Razlikujemo poznavanje zakona i spoznaju vrednote.
Vrste moralne spoznaje: pojmovna, uviđanje vrednote, poznavanje vrednote. Predmeti
moralne spoznaje: temeljna vrednota (Bog), pojedinacž na vrednota, vrsta/tip vrednote. U vezi sa
spoznajom postoji i zapreka tj. sljepocć a: posvemasž nja, djelomicž na, sljepocć a primjene.
Izvori moralne spoznaje su objektivni i subjektivni. Objektivni su: sluzž ba zajednice (nauk,
zakon, primjer), bozž anska objava (svijet-Sin). Subjektivni: srodstvo (connaturalitas) s dobrom,
cž vrsta i odlucž na volja, ljubav prema blizž njemu, revnost dusž e, molitva, razna sredstva za ocž uvanje
od spoznajnog sljepila (budnost, mrtvljenje, poniznost, cž istocć a duha, hitno pokajanje nakon
grijeha, obracć enje, pokora nakon lutanja).
Vrste vrednote - biolosž ke, duhovne, religiozne. Duhovne: istina, ljepota, dobrota.
ZNANJE - Nihil volitum nisi praecognitum. Spoznaja ne mozž e biti jasna ako nema znanja; tada
je nejasna/konfuzna. I tradicionalna je moralka isticala vazž nost jasne spoznaje. Descartes tvrdi
da pojmovi moraju biti jasni. Danas se za znanje uzima pojam svijest. Osim znanja vazž an je i
pojam pazž nje. Postoji pojmovno, intelektualno, apstraktno, nocionalno/zž ivotno znanje. U
moralu znanje mora biti zž ivotno, egzistencijalno (Newman).

114
25.TEZA:
Materijalnu i sadrzž ajnu normativnost u moralnom djelovanju pruzž aju nam
ljudsko iskustvo (razum) i objava, dok je na subjektivnoj razini savjest zadnja
norma moralnosti. Savjest valja odgajati prema objektivnim kriterijima.

GS 16 veli: »U dubini savjesti cž ovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora
pokoravati. Taj glas, sž to ga uvijek poziva da ljubi i cž ini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba jasno
odzvanja u intimnosti nasž ega srca: cž ini ovo, izbjegavaj ono (bonum faciendum malum vitandum
est). ČČ ovjek naime ima u srcu zakon sž to mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest isto
cž ovjekovo dostojanstvo i po tom cć e mu se zakonu suditi. Savjest je najskrovitija jezgra i svetisž te
cž ovjeka, gdje je on sam s Bogom, cž iji glas odzvanja u njegovoj nutrini. U savjesti se divno otkriva
onaj zakon kojemu je ispunjenje ljubav prema Bogu i blizž njemu«.

1. SAVJEST U SVETOM PISMU

Knjiga Mudrosti preuzima grcž ki pojam syneidesis (naglasak je na losž oj savjesti!). Za razliku od
stoika SZ savjest uvijek promatra u njezinom odnosu prema Bogu (odnos Bog-cž ovjek). U savjesti
govori Bog. Vidimo to u Kainovoj grizž nji savjesti. Rijecž savjest visž e puta dolazi u NZ. Pavao govori
o svjedocž enju savjesti u Duhu Svetom, proglasž ava sud savjesti obaveznim pa i onda kad nije
prosvijetljen krsž cćanskim svjetlom
115
2. SAVJEST KAO DUŠEVNA SPOSOBNOST
Savjest bitno visž e od prakticž nog poimanja vrednote; ona je sposobnost nasž e dusž e koja
zahtijeva te obveze jer cž ini da u svojoj najdubljoj egzistenciji osjecć amo da o tome ovisi nasž e
spasenje. Postoji razlika između savjesti kao sposobnosti (synteresis) i savjesti kao suda
(syneidesis, conscientia). Vecć je Augustin obradio temu savjesti kao sposobnosti. Skolastika pravi
razliku između savjesti kao trajne sposobnosti i suda kojega ona izricž e povodom pojedinih cž ina.
SČ to je i gdje je syneidesis? Skolastici taj pojam tumacž e na tragu stoika (pojam samoodrzž anja).
Savjest kao sposobnost je nacž in samoodrzž anja duhovne osobe. ČČ ovjek je kadar sacž uvati cjelinu
svoje osobe samo kad djeluje na onaj nacž in koji je u skladu s njegovom duhovnom naravi, tj. kad
postupa onako kako to Bog predviđa.

3. TEORIJE O SAVJESTI
Ima visž e teorija: intelektualisticž ka, voluntaristicž ka, biolosž ka, sociologisticž ka, cjelovita. Prvu su
zastupali Albert Veliki i Toma: sintereza je trajno blago vrhovnih moralnih nacž ela koje se ne
mogu ni iz cž ega izvoditi a dane su razumu na ocž it uvid. Nacž elo je: bonum est faciendum.
Voluntaristicž ku zastupaju Aleksandar Haleski, Bonaventura, Henrik iz Genta: sintereza je ona
plemenita vlastitost volje koja je u najdubljem sloju povezana za spoznato dobro. Volja stvorena
za ljubav u svom najintimnijem dijelu posjeduje snagu koja poticž e na ljubav jer je doticž e sam Bog
izvor svake ljubavi. Bog djeluje u dubini nasž e dusž e i privlacž i nas snagom svoje ljubavi. Biolosž ke
teorije zastupaju pristasž e evolucije koji nastanak savjesti vide u prilagođavanju okolini sž to je
korisno za zž ivot. Sociologisticž ka teorija vidi u savjesti samo izraz nuzž nog prilagođavanja
drusž tvu, za zž ivot nuzž nu ravnotezž u između egoizma i nuzž nih drusž tvenih interesa. Po Freudu to se
prilagođavanje odvija tako sž to prvotno asocijalne nagonske snage u cž ovjeku prilagođuje
pravilima igre socijalne skupine snagom super ega, koji je nadovezan na roditeljski autoritet.
Čjelovita teorija: polazna je postavka da smo stvoreni na sliku Bozž ju. Temeljna dinamika savjesti
ne mozž e se objasniti samo s pomocć u naravi, razuma i volje - pogotovo uzeti svako za se -vecć u
prvom redu na temelju njihova sjedinjenja u dubini dusž e i na temelju duboke slicž nosti s Bogom
sž to djeluje na to jedinstvo koje se ostvaruje u najskrovitijim dijelovima nasž e dusž e. Spoznaja i
htijenje mogu se razilaziti, katkad i suprotstavljati no to uzrokuje duboke bole u dusž i, izaziva
ranu na nasž em bitku; za ozdravljenje je nuzž na uspostava jedinstva u sebi i s bozž anskim.

4. SAVJEST I AUTORITET
Postoji uzajamna ovisnost savjesti i autoriteta, pravi autoritet po svojoj naravi usmjeren je na
savjest. Svaki autoritet koji je nad cž ovjekom moralan je samo ako cž ovjeka mozž e voditi, ako se
obracć a savjesti i posž tuje je. Črkva je svoju nepogresž ivost tocž no omeđila. Apriori se pretpostavlja
da su istina i pravo na strani crkvenog autoriteta pod pretpostavkom da je nosilac autoriteta
zakonit te da svoju sluzž bu obavlja s moralno-religioznom odgovornosž cću. Podanik mora imati
uvjerljive razloge da bi doveo to predmnijevanje u sumnju. ČČ ovjek ne mozž e biti poslusž an
naredbama koje su u suprotnosti s njegovom savjesti.
Po II.VS svjetovni autoritet uopcć e nije nadlezž an u religioznim pitanjima, niti ih mozž e
obvezivati. Njegova je zadacć a da stiti prostor slobode da svatko mozž e slijediti svoju savjest.
Zakoni i zapovijedi obvezuju samo onda kad su u skladu s moralnim normama.
Postoje određena nacž ela koja svatko mora poznavati; tko ta nacž ela ne posž tuje ne mozž e se
116
pozivati na svoju savjest. Poslusž nost i sloboda savjesti imaju razlicž it smisao. Črkva se obracć a
iskljucž ivo savjesti koju u Bozž je ime poziva da bude vjerna i da se trajno razvija. Sva sredstva, pa
bila ona i duhovna, koja nekoga navode da ucž ini ili propusti nesž to sž to se protivi njegovoj savjesti,
makar ona bila i kriva, protive se njezinoj naravi.
Savjest kao sposobnost ne mozž e biti kriva, mozž e biti kriv samo sud savjesti. Savjest kao zž iva
sposobnost mozž e zakrzž ljati tako da se htijenje i spoznaja ne podudaraju, no savjest nepogresž ivo
poziva na njihovo jedinstvo/ podudaranje. Taj imperativ upisan u dusž i svojom nepogresivom
istinitosž cću stoji i iza nedostatne moralne spoznaje, cž ak i iza krivog suda savjesti. Krivi sud
savjesti jednako nas obvezuje kao i ispravni.
NEISPRAVNE SAVJESTI - Postoji zamrsž ena ili perpleksna savjest, popustljiva ili laksna,
skrupulozna savjest. Zamrsž ena ili perpleksa savjest jest savjest kod koje postoji snazž an
poremecć aj u sposobnosti prosuđivanja; stavljen pred neku odluku cž ovjek vidi samo mogucć nosti
grijeha pa savjest odabire tzv. manji grijeh. No tu ipak nema grijeha jer ocž ito da su razum i
slobodna volja nedostatni. Popustljiva ili laksna savjest jest zakrzž ljala ili otupjela savjest kao
sposobnost, lakoumnost koja je postala navikom; laksna savjest je redovita posljedica mlitavosti
u sluzž bi Bogu, kako stoji u Otk. Sredstva su pokora, revnost u trazž enju dobra, ispitivanje savjesti.
Skrupulozna savjest je povremena zasž trasž enost savjesti (psiholozi kazž u da je skrupuloznost
posljedica psihicž kog oboljenja); razlozi su cž esto religiozne naravi; postoji neuroza prisile i
neuroza straha no ipak neuroticž an cž ovjek nije izgubio smisao za odgovornost. Glavni razlog
skrupuloznosti jest sž to cž ovjek nije nasž ao pravi kontakt ljubavi prema Bogu i blizž njemu pa zž ivi
pod prijetnjom Boga koji nemilosrdno kazž njava. Nuzž no odstraniti krivu svijest krivnje i
odgovornosti, ne smije se kopkati po savjesti, događajima ili pogresž kama.
6. STUPNJEVI SIGURNOSTI/NESIGURNOSTI
Stupnjevi sigurnosti jesu: sigurnost vjere u objavljene istine (1) metafizicž ka sigurnost - jasan
uvid u nuzž ne istine (2), fizicž ka sigurnost - poznavanje naravnih zakona (3), moralna sigurnost -
iskljucž uje svaku razumsku sumnju (4). Istinska nesigurnost suda odnosno sumnje: nacž elo je da
je prakticž na sumnja jednaka nekom sudu savjesti koji zabranjuje da se izvrsž i neki cž in sve dok ta
sumnja nije prakticž no razrijesž ena.
Pravila razboritosti i podrucž je njihove primjene: sve dok se protivno ne dokazž e pravno se
uzima da je sadasž nji posjednik neke stvari zakonski posjednik. Postoje tri pravila razboritosti:
neka cž injenica ne mozž e se pravno predmnijevati nego se mora dokazati, ako je stvar ucž injena
razborito je pretpostaviti da je ispravno i valjano ucž injena, ono sž to se redovito događa mozž e se
pretpostaviti da se dogodilo i onda kad je rijecž o nekom slucž aju o kojemu postoji sumnja.
Pojam vjerojatnog misž ljenja (probabilizam): misž ljenje koje je na bilo koji nacž in vjerojatnije u
prilog zakona pod svim okolnostima cž ini nedopustenim vjerojatno misž ljenje koje mu je
protivno. Ekviprobabilizam ucž i da se pravila razboritosti mogu primijeniti samo u slucž aju ako
suprotstavljena misž ljenja posjeduju isti stupanj vjerojatnosti. Misž ljenje koje ima uvjerljivije
razloge, mora ih imati ocž evidno.

7. O SAVJESTI (HÄRING-VALKOVIĆ)
Zakon je objektivna, savjest subjektivna norma moralnosti. Sokrat govori o daimonu koji
pokrecć e i poticž e na dobro. Stoik Hrisip vidi savjest kao nagon za samoodrzž anje duhovne osobe,
savjest povezuje cž ovjeka sa svjetskim umom. Ovidije veli da je savjest »Deus in nobis«; stoici 117
govore o »lex aeterna«. Epiktet veli da »polis nije nasž vođa nego savjest«. Seneka govori o »Bog
kod tebe, s tobom i u tebi...u nama prebiva sveti duh koji promatra dobro i zlo koje cž inimo...zato
je temeljni zahtjev zž ivjeti prema naravi«.
U SZ syneidesis dolazi triput, u NZ 31 (Dj 2, Heb 2, 1Tim 4, 2Tim 1, Tit 1, 1Pt 4 - Rim 3, 1Kor 8,
2Kor 3). Isus kazž e: »Postane li tamom svjetlost koja je u tebi, kolika li cć e biti tama!« (Mt 6,23).
Pavao govori o svjedocž enju savjesti u Duhu Svetom (Rim 9,1). ZČ ivjeti po savjesti i zž ivjeti po vjeri
za krsž cćanina je jedno isto jer su savjest i vjera međusobno tijesno povezani (pastoralne
poslanice; Pavao visž e naglasž ava opcć u moralnu funkciju savjesti). Pavao proglasž ava sud savjesti
obaveznim.
Savjest je trajna sposobnost (synteresis) i konkretan sud o situaciji (syneidesis). Danas
govorimo i o habitualnoj i aktualnoj savjesti. Misticž ari savjest spominju kao »scintilla animae«
(najintimniji vrsž ak dusž e, njezinu iskru, onaj dio koji je najmanje pristupacž an pokvarenosti)
»Uvijek sam tvrdio da je poslusž nost savjesti, pa i krivo oblikovanoj, najbolji put do svjetla«
(Newman). Syllabus (1864) govori da je zabluda, ludilo, govoriti o slobodi savjesti. II.VS posž tiva
savjest koja je u zabludi.
26.TEZA:
Grijeh kao negativno moralno djelovanje jest uvreda Boga, sž teta i uvreda
nanesž ena blizž njemu i zajednici (i Črkvi), te »umanjenje« samog cž ovjeka (LG
11, GS 13). On je bitno vjerska i teolosž ka kategorija, ali ukljucž uje i
antropolosž ke momente.

1. GRIJEH (HAMARTIA) - GUBITAK SPASENJA

Gresž ni cž in je uskracž ivanje Bogu duzž nog posž tovanja (Rim 1,21), uskracž ivanje kulta prema Bogu
i lazž ni kult prema cž ovjeku. Grijeh u SP katkad oznacž ava pojedinacž ni cž in, prekrsž aje no cž esto i
stanje koje je posljedica gresž nog cž ina. Stanje grijeha je posljedica i kazna za gresž ni cž in. Grijeh kao
slobodno odricanje od Boga rastavlja cž ovjeka od Boga kao izvora slobode, dobra i spasenja.
Grijeh je s cž ovjekova aspekta zaustavljanje ili odustajanje na putu ocž ovjecć enja, odustajanje od
okristovljenja ili ukristovljenja. Grijeh je sebicž nost i pobozž anstvenjenje samoga sebe, grijeh je
zastoj u postajanju bogom, prerano samozadovoljavanje vlastitim dostignucć em, proturjecž nost sa
samim sobom, zametanje neprijateljstva s Bogom i samim sobom (svaka definicija ovisi s kojega
se aspekta promatra ljudski cž in). Grijeh nije samo gubitak osobnog spasenja nego i prijestup
protiv spasenja blizž njih, smanjivanje punine spasenja i misticž kog tijela Kristova, KN.
ANOMIA - To je grijeh kao suprotstavljanje Bozž joj volji. Grijeh je misao, rijecž ili djelo protiv
vjecž nog zakona (Augustin). Pogani se ne mogu ispricž avati za grijehe jer »ono sž to propisuje zakon
118
stoji upisano u njihovim srcima, o cž emu daje svjedocž anstvo njihova savjest« (Rim 2,14). Grijeh
suprotstavljanje samome Bogu, njegovoj objavi, milosti, zakonu preko Mojsija i proroka. Postoji i
grijeh protiv Duha Svetoga: to je odbijanje milosti, odvracć anje od Krista, tvrdnja da se grozž đe
rađa na dracž i (dakle da lazž na stabla donose istinite plodove).
ADIKIA - To je grijeh kao nepravda i krivica. Svaka vrsta nepravde i povreda pravednih
zahtjeva ostalih ljudi povreda je bozž anskih prava i grijeh (1 Iv 5,17). Grijeh nije nesž to samo
između ljudi nego je u prvom redu krivi odnos prema Bogu, odbijanje Boga, usmjeravanje
pogleda prema prolaznom/zemlji/materijalnom/tijelu kao jedinoj pravoj vrednoti.
TAMA I LAZČ - Po svojoj biti grijeh je lazž (pseudos) koja vodi ka sve vecć im lazž ima, totalnoj
zarobljenosti duha lazž ima. Krist je istina i zž ivot ljudi, đavao je tama, lazž i ubojica ljudi. Tko grijesž i,
sin je đavla. Grijeh zamracž uje onoga koji ga pocž inja (tama - skotos). Danasž nji cž ovjek izgubio je
smisao za grijeh, lazž koja nam govori da grijeh nije grijeh. Grijeh je ipak termin koji potjecž e iz
povrede nekoga zakona (grijesž iti). Krist zahtijeva da ne obracć amo pazž nju na grijehe. Pio XII:
»Najvecć i grijeh danasž njice jest da ljudi sve visž e i visž e gube smisao za grijeh«.

2. VRSTE GRIJEHA
Postoje tesž ki, smrtni laki grijeh. Tesž ki grijeh objektivno je uvijek smrtni, no subjektivno ne
mora biti. Tesž ki je grijeh smrtni ako u dusž i ubija milosni zž ivot. Objektivno tezž ak grijeh ne mora
biti i subjektivno tezž ak, no subjektivno tezž ak grijeh uvijek je i objektivno tezž ak. Smrtni grijeh gasi
vrhunaravni zž ivot u dusž i. Za smrtni se grijeh trazž i: stvarno ili predmnijevano strogo
propisan/zabranjen predmet, dovoljno jasna svijest o vazž nosti predmeta/zapovijedi, slobodna
volja u odluci. Laki grijeh proturjecž i Bozž joj milosti ali je ne ukida, laki je grijeh nesavrsž eni
posluh.
UČČ ITELJSTVO O LAKOM I SMRTNOM GRIJEHU - Po SP tesž ki grijeh iskljucž uje iz KN/KB, laki su
grijeh pogresž ke. Trident izricž ito ucž i da ima grijeha koji ne oduzimaju stanje milosti. Pio V protiv
Baiusa ucž i da laki grijesi po svojoj naravi ne zasluzž uju vjecž nu kaznu. Augustin misli da je
nemogucć e jasno raspoznati razliku između smrtnog i lakog grijeha u svakom pojedinacž nom
slucž aju. Laki grijeh nije protiv zakona nego izvan zakona, u lakom se grijehu cž ovjek ne
opredjeljuje konacž no.

3. RAZLIKA GRIJEHA PO VRSTI I BROJU

Po vrsti: prema vrijednosti koja je povrije_ena, kreposti kojoj se grijesi suprotstavljaju
(ateizam i sumnja se protive kreposti vjere); prema bitnim duzž nostima sž to ih neka vrednota
nalaze ili krepost zahtijeva (krepost zahtijeva klanjanje samo Bogu - suprotnost idololatrija,
praznovjerje); prema nacž inu kako grijesi vrijeđaju krepost (krepost je u sredini - ni previsž e ni
premalo). Dakle, vrsta se odnosi na vrijednosti, duzž nosti i nacž in povrede. Razlika grijeha po
broju: ako je neki cž in upravljen protiv visž e kreposti, osoba (jednom klevetom oklevetao sedam
osoba - sedam tesž kih grijeha; ako ozž enjen sagrijesž i s udanom cž ini dva brakolomstva; tko odlucž i
zavesti djevojku grijesž i u svemu, od naizgled nevinih razgovora, nagovora, zlih razgovora i
nagovora do samoga cž ina).
TEZČ INA GRIJEHA - Grijeh je utoliko tezž i sž to je vecć a vrednota kojoj se protivi. Najtezž i su grijesi
upravljeni protiv Boga. Najtezž i stupanj imaju grijesi mrzž nje prema Bogu, psovka protiv Boga,
119
navjerovanje. Na drugom su mjestu grijesi protiv Kristove ljudske naravi, pa protiv sv.
Sakramenta, zatim grijesi protiv stvorenih vrednota. Za subjektivnu tezž inu odlucž ujucć i je stupanj
slobode, zlocž e, odnosno slabosti, jasne spoznaje odnosno neznanja i nepazž ljivosti.

4. GLAVNI ILI IZVORNI (IZVIRNI) GRIJESI

Oko 400. godine nabraja se osam izvornih grijeha, potom se govori o sedam korijenskih
grijeha (ponos-gordost, zavist, srdzž ba, sž krtost, necž istocć a, neumjerenost, duhovna lijenost).
27.TEZA:
Između osnovnog ili temeljnog moralnog opredjeljenja i pojedinih moralnih
cž ina nalazimo podrucž je koje nazivamo »krepostima«. Tradicionalni sustav
kreposti povezuje specificž no biblijske i krsž cćanske elemente s opcć eljudskim,
koristecć i osobito grcž ko moralno iskustvo (sustav teolosž kih i stozž ernih
kreposti).

Hrvatska rijecž krepost oznacž ava neku mocć , sposobnost, krepcž inu. Latinski »virtus« znacž i
cž vrstocć u, muzž evnost, snagu; grcž ka rijecž »arete« pak vjesž tinu. Prema Tomi krepost je dobro
dusž evno svojstvo ili trajno raspolozž enje po kojemu se cž estito zž ivi, kojim se nitko r_avo ne sluzž i.

1. POVIJESNI OSVRT
Svi ljudi racž unaju s krepostima ili vrlinama. Eticž ka nauka kod Grka pocž inje sa Sokratom. Po
njemu je krepost poznavanje pravog dobra i pravog cilja ljudskog cž ina. Tko zna sž to je dobro icć i cć e
za njima, a razum cć e ga dovesti do cž estita djela. Platon određuje pojedine kreposti prema
mocć ima dusž e sž to ih krepost dovodi u pravi red. Tako postoje cž etiri stozž erne kreposti koje
ukljucž uju sve ostale i usmjerene su prema cž etirma mocć ima dusž e: razboritost, pravednost,
umjerenost, jakost (MUPH). Aristotel misli da je krepost stecž ena navika, kreposti moraju najprije
postati habitusi (spontane navike). Dijeli ih na dianoeticž ke ili intelektualne i moralne ili eticž ke.
Moralne se odnose na cž ovjeka, a intelektualne imaju neki objekt kao predmet. Intelektualne su: 120
intellectus (razum), scientia (znanje), sapientia (mudrost), ars (umijecć e), prudentia
(razboritost). Moralne su: prudentia (fronosis), iustitia (diakosyne), fortitudo (andreia),
temperantia (sofrosyne): razboritost, pravednost, jakost, umjerenost (MUPH). Po Aristotelu
krepost je u sredini, u izbjegavanju ekstrema (previsž e i premalo), sž to se ne mozž e odnositi na
krsž cćanske kreposti.
NEXUS VIRTUTEM - Kreposti su povezane, ne mozž e se imati jednu, a da se u isto vrijeme
nema i druge kreposti. Krepost je postojanost i lakocć a u vrsž enju dobra, koja izvire iz najintimnije
dobrote kreposnog cž ovjeka. Za Augustina stozž erne kreposti nisu vrhunac nego sredstvo za put
prema Bozž joj ljubavi. Krepost je po njemu rediteljica duhovnog zž ivota, ona pravi red u ljubavi.
Krepostan je onaj cž ovjek koji je u svojoj nutrini posve opremljen za ispunjavanje velike
zapovijedi ljubavi. Krepostan je onaj tko je svjestan da je obdaren Bozž jom ljubavi, izvrsž ava je i ne
misli da on sam izvor dobru.

2. RAZLIKA I PODJELA KREPOSTI

Postoje naravne i nadnaravne, stecž ene i darovane, razumske i moralne kreposti. Prema
predmetu dijele se na razumske (teorijske i prakticž ne), moralne (blagost, cž istocć a, hrabrost,
poniznost...) i nadnaravne (bogoslovske i moralne). Postoje i obicž ne i junacž ke, zž ive i mrtve (osobi
koja nije u milosti djela su samo po predmetu kreposna, inacž e su mrtva).

3. VLASTITOST KREPOSTI
 Vlastitosti kreposti su: srednja mjera, me_usobna povezanost, jednakost i trajanje. Srednja
mjera znacž i da krepostan cž ovjek ide srednjim putem između krajnosti, sž to ne znacž i osrednjost.
Kreposti necć e biti kad dođemo u vjecž nost (od ovoga su eona).
KREPOST KAO ULIVENA MOČĆ - Bog posvecć ujucć om milosti ulijeva u dusž u nadnaravne kreposti
vjere, ufanja i ljubavi. Teolozi misle da Bog uz njih u dusž u ulijeva i nadnaravne moralne kreposti
(izjava Inocenta III i sabora i Vienni). S milosž cću u dusž u ulazi plemenita pratnja svih kreposti.
Ulijevanje moralnih kreposti ni u kom slucž aju ne oslobađa cž ovjeka od napora oko stjecanja
moralne savrsž enosti nego samo podizž e na nadnaravnu razinu temeljne sposobnosti dusž e. Temelj
i korijen ulivenim krepostima jest Duh Sveti svojim milosnim darovima kojima nas obnavlja
(darovi DS: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobozž nost, strah Bozž ji). Čilj su Krist i Otac,
nasljedovanje Krista snagom njegova Duha (prihvacć anje Kristova Duha).
KREPOST KAO STEČČ ENA VJESČ TINA - Skolastika kod kreposti posebno isticž e postojanost,
lakocć u i spremnost na djelovanje (snazž nu motivaciju). Odlike se stjecž u navikavanjem. No u
krepostima ipak glavna pazž nja nikako ne mozž e biti stavljena na vjezž banje i navikavanje. »Krepost
je bitna protivnost svakoj navici«. Krepost je duhovna sposobnost da ono sž to cž inimo cž inimo s
radosž cću (pojam kreposti je ipak izvanjski, on je u prvom redu cž ovjekovo nastojanje; mi danas
radije govorimo o motivaciji... sž to je dubinski nutarnji poriv). Pristanak na vrednote jest ljubav
prema njima. Krepost zž ivi ne samo od spoznaje vrednote nego i od odusž evljene ljubavi prema
dobru. Nikako međutim ne treba podcjenjivati ni korisnost navike i vjezž banja.

121
4. POJEDINAČNE KREPOSTI
KREPOST RAZBORITOSTI - O razboritosti se mnogo govori u SP. SZ cž esto upotrebljava rijecž
mudrost, razboritost i mudrost dolaze naizmjence Bog ih daje ali se cž ovjek mora oko njih truditi.
Toma veli da se razboritost odnosi na biranje sredstava koja odgovaraju cilju; ona je na cž elu svih
moralnih kreposti (nijedna ne mozž e bez nje). Razboritost je povezana sa savjesž cću i sa darom
Duha Svetoga. Po Tomi razboritost ima tri elementa: consilium (savjet), iudicium (sud),
praeceptum (zapovijed). Po njemu u razboritost josž spadaju: memoria-sjecć anje, intellectus, ratio
docilitas-poucž ljivost, sollertia-odlucž nost, providentia-predviđanje, circumspectio-gledanje na
okolnosti.
KREPOST PRAVEDNOSTI (IUSTITIA) - Pravednost je odmah iza razboritosti. U MT definira se
kao trajna volja da se svakome dade sž to mu pripada. Postoji opcć a i posebna pravednost, no
pravednost se u prvom redu dijeli prema odnosima među ljudima: iustitia commutativa, iustitia
generalis/legalis, iustitia distributiva, iustitia socialis. Ovu posljednju neki pridruzž uju
legalnoj/generalnoj pravednosti (u tu skupinu spada i iustitia internationalis). Pravednost u
uzž em smislu odnosi se ponajvisž e na materijalna dobra. U SP proroci prije suzž anjstva se zalazž u za
pravednost prema malenima i siromasž nima, a protiv sudaca i kraljeva. Biti pravedan znacž i
pomagati sirotinji. Nadalje, pravednik je onaj koji vrsž i zakon (Toru), Sirah je povezuje s
mudrosž cću, odnosno s milostinjom. O ljudskoj pravednosti u NZ se manje govori (blazž eni zž edni
pravde...). SP o Bozž joj pravednosti povezana je cž esto s kaznama, kazna je predviđena za eshaton,
Bog dopusž ta da rastu i pravedni i nepravedni (kisž a). U NZ Bozž ja je pravda bitno vezana s
milosrđem. Izjednacž iti pravdu s vrsž enjem zakona pocž etak je legalizma. Bozž ja je pravednost u
tome sž to je on milosrdan i dobar. Opravdani smo po njegovom milosrđu a ne po svojim djelima.
 KREPOST UMJERENOSTI (TEMPERANTIA) - U skolasticž koj filozofiji odnosi se na osjetno
podrucž je, osjetne tezž nje; odnosi se na ono sž to zž elimo posjedovati. Umjerenost mora biti
povezana s bogoslovskim krepostima. Vrste umjerenosti: umjerenost u jelu i pilu, umjerenost u
spolnom zž ivotu (castitas), trezvenost (sobrietas), umjerenost u trci za standardom, u trkama za
uzž icima.. Danasž nje vrijeme zahtijeva krepost umjerenosti. Nakon istocž nog grijeha cž ovjek ne
mozž e dosecć i umjerenost bez stanovitog napora, bez rada na sebi. Svladavanje se ne odnosi samo
na tjelesno podrucž je nego i na duhovno: cilj je kanalizacija cž ovjekovih sposobnosti. Izgleda da
askeza uskracž uje ljudima srecć u, no donosi radost Duha (?).

5. TEOLOŠKE KREPOSTI
Za razliku od stecž enih kreposti bitna oznaka teolosž kih jest da su ulivene, darovane te da su
obavezno dvosmjerne: Bog nesž to daruje cž ovjeku, ali cž ovjek mora pripraviti temelj da dar
postane djelotvoran. Temelj su upravo vjera, nada/sigurnost, ljubav (sve dublje ulazž enje u njih).
KREPOST VJERE - Vjera je prvi vez, prvi susret s Bogom u Kristu preko Črkve. Vjera znacć i
obecć anje, vjernost, istinu vjere. Vjerovati znacć i pristati na nesž to zbog ugleda drugoga (Boga,
Črkve). Vjera je temelj svega duhovnog zž ivota (Heb). SP: vjera je cž ovjekov odgovor na Bozž ju
samoobjavu (vrhunac Krist). Črkveni dokumenti: sabor u Orangeu (529) vjera je dar s neba,
Trident: cž ovjek je potpomognut ali je on taj koji kazž e da ili ne. I.VS: isticž e ulogu razuma u
prihvacć anju zova. II.VS na mnogo mjesta govori o problemu vjere. Vjera sve pokrecž e na
djelovanje. Vjera je pristajanje na ono sž to je Bog objavio, cž ovjekov osobni odgovor Bogu. ČČ in
vjere ne mozž e se nikome dati, daje ga Bog.
122
KREPOST NADE/UFANJA - Moltmann pisž e »Teologiju nade«, Bloch »Nada kao princip«; nada
je krepost 20.st. Krsž cćanstvo je nada u posjedovanje Boga. U SP nada ima pozitivno znacž enje:
dobit cć e se obecć ano. Sklapanje saveza, obecć anje naroda, izbavljenja, obecć anje Jahvina dana,
Mesije. Narod se nada da cć e Bog biti vjeran svojim obecć anjima. Bog obecć aje cž ovjeku, cž ovjek se
nada ispunjenju njegovih obecć anja (ali nada je bitno dvosmjeran proces: Bog ispunja sva
obecć anja ako mu cž ovjek prethodno pripravi temelj). Nada ima i kolektivnu dimenziju (narod).
Narod zaposjedanja OZ-a narod se nada Bozž joj zasž titi. Nada pojedinca u pocž etku je vezana samo
uz zemaljska dobra i dug zž ivot jer smrcć u sve svrsž ava, no potom se rađa nada i preko smrti
(Makabejci), nada u uskrsnucć e. Nada je utemeljena u Bogu.
Sinoptici govore o pocž etku KB/KN Kristovim dolaskom. To je radosna vijest: ostvarila su se
nadanja. Pavao nije susreo zemaljskog nego samo uskrslog Krista i nada se brzom drugom
dolasku. Krist je objekt nade - nade u eshatolosž ko ispunjenje: punina DS, pneumatofori. Po Ivanu
glavna je krepost ljubav, a nada je manje bitna jer se ispunjenje nade vecć dogodila i događa se
sada. Ivan naglasž ava vjeru i ljubav.
Predmet i svojstva nade su buducć a dobra, sigurnost da cć e se dosecć i zž eljeno dobro. Nada nije
spoznaja nego pojacž ana tezž nja, kao habitus nada je krepost (nada je sigurnost u ispunjenje, ako i
mi realiziramo svoj dio posla). ČČ ovjek ocć ekuje vjecž ni zž ivot. Formalni predmet nade je
djelotvorna Bozž ja svemogucć nost, a materijalni sve ono sž to je Bog obecć ao.
KREPOST LJUBAVI - Ljubav prema Bogu je temelj, ljubav je komunikacija, vez Trojstva,
stvoreni smo na sliku Bozž ju, vez među nama i Bogom mora biti isti: Duh-ljubav. Ljubiti se mozž e
samo sve ljude jer u svima stoluje iskra Bozž je slike, tj sve je Bog stvorio i on zž eli sa svim svojim
iskrama uspostaviti vez ljubavi, vez Duha. Valja razlikovati tzv. prirodnu ljubav od kreposti
ljubavi. Toma veli da je ljubav prijateljstvo s Bogom, nadnaravno raspolozž enje kojim ljubimo
Boga zbog njega a blizž njega radi Boga. Materijalni predmet ljubavi jest Bog (prvotni) i sva
stvorenja (drugotni) jer su odsjaj njegova Bicć a. Formalni predmet ljubavi jest Bozž ja dobrota.
Ljubav je dar, temelj svih kreposti, najodlicž nija od svih kreposti Bog naređuje ljubav prema
samome sebi. Vazž na komponenta ljubavi jest ljubav prema radu i zadovoljstvo u radu. Ako
cž ovjek previsž e sebe ljubi, grijesž i (???). SP posebno naglasž ava ljubav prema blizž njemu (Mt 25 veli
da je ona glavni kriterij na sudu, blizž nji je Bog/Krist na zemlji). U blizž nje ulaze razumljivo i
neprijatelji.

6. TEOLOŠKE KREPOSTI (S. SIPIĆ)

KREPOST VJERE - Vjera je cž ovjekov cjelokupni odnos prema Bogu. Vjera je prihvacć anje
Jahvine spasiteljske volje, vjera je prihvacć anje Jahvinih rijecž i (proroci), vjera je prihvacć anje Isusa
Krista (rijecž i i djela). Oznake NZ vjere: pristajanje uz Isusa, prihvacć anje njegove osobe i poruke,
prihvacć anje je obiljezž eno crkvenosž cću i sakramentalnosž cću. Vjera je predanje Bogu cijelim svojim
bicć em (ljubi Boga...). Materijalni objekt vjere jesu sve objavljene istine, a formalni Bozž ja
vjerodostojnost. Luther prenaglasž ava osobni aspekt vjere na racž un objave (fiducia-notitia).
Trident zato isticž e da vjera nije samo pouzdanje u Boga nego i prihvacć anje objave i obecć anja. I.VS
isticž e da oi vjeri Bogu iskazujemo podlozž nost razuma i volje. II.VS veli da cž ovjek cijel sebe
izrucž uje Bogu, osim milosnog djelovanja vazž na je i slobodna odluka o predanju Bogu. Posebna je
vazž na uloga Črkve u prenosž enju objave.
Objekt vjere su objavljene bozž anske istine sadrzž ane u simbolima vjere; postoji razlicž ito
123
stupnjevanje vjerskih istina (depositum fidei) de fide divina, de fide catholica (sveci), de fide
divina et catholica (neprihvacć anje je hereza), fidei proxima (bozž anske kreposti ulijevaju se kao
habitusi), fidei certa/error in fide (postojanje naravnog zakona) theologicae certa/error
theologicus (Rijecž izlazi od Oca mentalnim procesom), veritas communis et tuta (opcć enito
prihvacć ena), opinio theologica (vjerojatno/nevjerojatno).
Vjera je dijalog Boga i cž ovjeka. Izvanjski poziv dolazi preko pojedinih ljudi (patrijarsi, proroci,
Krist, apostoli, propovjednici). Nutarnji poziv je milosno djelovanje (tebi to ne objavi tijelo nego
Otac moj nebeski). Vjera je cž ovjekov odgovor na Bozž ji poziv; to je odgovor volje i savjesti, cž ezž nje,
pouzdanja srca, odgovor obracć enjem (promjena misž ljenja i vladanja).
Vjera ima tri dimenzije: bozž ansku, eklezijalnu i osobnu. Da je bozž anska znacž i da je dar,
milosno djelovanje, jacž anje volje. Črkva je konstitutivni elemenat vjere, sakramenat spasenja po
kojemu Krist obavlja svoje otkupiteljsko djelo, Črkva je proces ponovnog utjelovljivanja Krista na
zemlji. Pavao kazž e da je od zajednice-Črkve primio spoznaju o Kristu i euharistiji. Vjera zž ivi po
Črkvi i kroz Črkvu. Črkva je sveopcć i sakramenat spasenja (LG 1), posreduje vjeru preko
sakramenata. Črkva je jedna upravo po vjeri.
Svojstva su vjere: slobodna, razumna, sigurna, nadnaravna, univerzalna, cž vrsta, zž iva, raste.
Plodovi vjere su nadnaravni i naravni (mir, ljubav, pravde; mir je djelo pravde). Duzž nosti vjere:
upoznati, ispovijedati, ne zanijekati, ne simulirati, sž iriti, cž uvati, braniti vjeru. Opasnosti za vjeru:
neprakticiranje, losž e knjige, cž asopisi, filmovi, porno, kazalisž te, drusž tvo, mjesž oviti brakovi,
communicatio in sacris. Direktni grijesi protiv vjere: ateizam, hereza, apostazija, shizma i
hereticž ka psovka.
 II.VS zž eli stupiti u dijalog sa svim ljudima, s vjernicima poganskih i nekrsž cćanskih religija, kao i
s onima koji nevjeruju. U evan_elju jasno stoji da treba icć i poganima. Dijalog je forma
suvremenog navjesž cćivanja. Vrste dijaloga: privatni, doktrinarni, prakticž ni. Dijalog u Črkvi.
KREPOST NADE/UFANJA - Vjera i nada su bitno povezane, kao sž to su bitno povezane nada i
ljubva. Črkva je odbacila Lutherov nauk da ljubav prema Bogu mora biti cž ista, nezainteresirana,
bez nade u nagradu. Nasž a je nada/nagrada Bog sam. Danas novi oblik nade teilhardizam:
ocž ekivanje progresivnog razvoja cž ovjecž anstva i kozmosa do savrsž enog jedinstva i visž eg stupnja
svijesti. Postoji kriza nade, smisla i izgubljenosti na idejnom podrucž ju; Sartreova filozofija
apsurda i Čamusova bespucć a. Pravi uzrok krize ufanja lezž i u krizi vjere.
Elementi nade su zž eljeno dobro, sredstva postizanja dobra i strah od neostvarenja. Nada je
aktivni ili stenicž ki/pojacž ani afekat jer je dusž evno stanje napeto, aktivno. Filozofski nada je pokret
zž elje (motus appetitus) prema buducć em dobru za koga se treba boriti. U SZ objekt nade nisu
buducć a nego ovozemaljska dobra: OZ, basž tina, potomstvo, mocć nad neprijateljima. Milenarizam
ucž i da cž e Krist s pravednicima vladati tisucć u godina prije sudnjeg dana (2/3.st). Apokastaza je
obnova svih ljudi, i demona na svrsž etku vremena (Origen). Augustinu nije bilo jasno hocć e li itko
prije uskrsnucć a tijela vidjeti Boga, Ivan XXII ucž io da pravednici necć e vidjeti Boga prije sudnjeg
dana no opozvao. Nasljednik Beneditk XII (1336) proglasž ava dogmom da dusž e pravednika
odmah nakon smrti ulaze u nebesku slavu. Luther misli da je krsž cćanin na temelju Kristovih
zasluga posve siguran da cć e mu se ufanje ispuniti, no Črkva misli da nitko ne mozž e biti siguran
bez posebne objave. Jansenisti su mislili da nema ufanja tamo gdje nema ljubavi (strah od pakla
ne mozž e imati nadnaravno obiljezž je). Kvietisti misle da se savrsž enstvo sastoji u odsutnosti 124
svakog osjecž aja nade u nagradu. Humanisti zabacuju krsž cćansko ufanje jer se protivi raju ovdje.
Krsž cćanska se nada temelji na Bozž jim obecć anjima i garancijama koja nam je dao Kristovim
uskrsnucć em pokazujucć i nam nasž u buducć nost (sve unaprijed znamo). Ufanje je teolosž ka krepost
kojom krsž cćanin oslanjajucć i se na Bozž ju snagu u Kristu i na DS koji djeluje u Črkvi sa sigurnim
pouzdanjem ocž ekuje u Kristu vjecž no blazž enstvo. Znacž ajke su ufanja: cž ovjek je Bozž ji partnerm
spasenje nadilazi ljudske mogucć nosti, temelj nade su Bozž ji spasenjski cž ini, predmet nade nije
samo spasenje pojedinca i zajednice nego i svega stvorenoga, oslonac nade je Bog, Krist je
dovrsž ena nada.
U vezi s nadom postoji strah (timor): strah koji ne spasž ava, strah koji spasž ava. Materijalni
objekt ufanja jest sve ono cž emu se cž ovjek nada (sva nadanja sadasž njeg i buducć eg svijeta);
primarni objekt je sam Bog koji se nudi cž ovjeku, dobra su drugotni objekt. Formalni objekt cž ini
sve ono zbog cž ega se nadamo vjecž nom blazž enstvu: Bog, Krist, Črkva,mi sami; BDM, sveci,
sakramenti, kreposni zž ivot. Osobine su ufanja: izricž ito ili ukljucž no, virtualno, nutarnje,
nadnaravno, ustrajno, dinamicž no razvojno. Dimenzije ufanja: bozž anska, eklezijalna, osobna. Svi
grijesi protiv ufanja su grijesi protiv Duha Svetoga. Grijesi su: ocž aj, preuzetnost i duhovna
lijenost. Preuzetnost je hereza (uzdanje u cž ovjeka ili ludo uzdanje u Boga).
KREPOST LJUBAVI - Pavao veli da je ljubav najvecć a i da nikada necć e prestati. Ona je sredisž te
moralnog zž ivota, ljubav nadilazi spoznaju. Narav ljubavi: sjetilna, duhovna, naravna, nadnaravna,
gresž na, sveta, razumska... Imamo parove: eros-amor, philia-dilectio, agape-caritas. Eros je ljubav
zbog lijepog/ugodnog, philia je izabrana ljubav, agape sveta. Ljubav prati afektivnost (emocije,
razum, volja). Postoje sebicž na i nesebicž na ljubav. Egoizam je mana, ljubav krepost.
 U SZ ljubav je usmjerena prema ljudima, zž ivotinjama i predmetima. Sveta ljubav je dijalog
Boga i cž ovjeka. Ljubav je Bozž ja bit, DS. Ljubav je atmosfera priznatosti kao vrijednosti. Bozž ja
ljubav prema cž ovjeku ocž ituje se u: stvaranju, obecć anju spasa, spasenjskim djelima (savez,
zarucž nik, pastir, vinograd). ČČ ovjek Boga ljubi klanjanjem i posluhom. LJubav u NZ: Isus je ljude
oslobodio od ropstva, za svoje prijatelje dao je i zž ivot (krizž )!. Ljubav između Boga i cž ovjeka je
prijateljska, zarucž nicž ka, sinovska, slike ljubavi: pastir-stado, ucž itelj-ucž enik, vinograd-vinogradar.
Bog je objekt ljubavi.
Postoji red vrednota ljubavi: Bog, ljubav prema sebi, rodbini (bracž ni drug, djeca, roditelji,
bracć a i sestre, rođaci i srodnici), duhovno bliski (zž upnik, redovnicž ka subracć a, kumovi), svaki
cž ovjek, neprijatelj. Ljubav trazž i da ne mrzimo, ne zž elimo zlo, ne osvecć ujemo se, pomazž emo u
nevolji, oprasž tamo uvrede, spremni na pomirljivost. Primarni objekt ljubavi je Bog u nama te u
blizž njima (realizacija nadahnutog). Formalni objekt je Bog. Motiv ljubavi je dobrota.
Ljubav je nadnaravna krepost-milost zbog svoga izvora Bozž je ljubavi prema nama koja se
realizila osobito u Isusu Kristu (najprije je nas Bog ljubio). Bitne osobine ljubavi: nadnaravna
zbog izvora, realizacija Bozž je ljubavi posebno u Kristu, princip izlazž enja uzdignutog cž ovjeka, bit
joj je sloboda, sjedinjujucć a snaga, jedinstvo s Bogom, nutarnjost, dinamicž nost, opcć enito,
posebnost. Ljubav je dar i zapovijed.
Plodovi ljubavi su nutarnji i vanjski. Nutarnji plodovi su: sveta radost, mir i jedinstvo,
milosrdnost i revnost, strpljivost i blagost, vjernost i krotkost. Izvanjski plodovi su djela
milosrđa (tjelesnog i duhovnog). Djela tjelesnog milosrđa: gladne nahraniti, zž edne napojiti, gole
odjenuti, putnike primiti, bolesne pohoditi, robove otkupiti, mrtve pokopati. Djela duhovnog 125
milosrđa: dvoumne savjetovati, neuke poucž iti, gresž nike opomenuti, zž alosne utjesž iti, uvrede
oprostiti, dosadne podnositi, za zž ive i mrtve se moliti.
Grijesi protiv ljubavi: mozž e se sagrijesž iti prema Bogu, sebi i blizž njemu. Svaki grijeh narusž ava
ljubav prema Bogu, posebno smrtni. Grijesi prema Bogu: nedostatak ljubavi i mrzž nja prema
Bogu. Prema sebi: mrzž nja i duhovna lijenost, egoizam. Grijesi prema blizž njemu: mrzž nja, nesloga,
shizma, zavist, sablazan, aktivno i pasivno sablazž njavanje, sudjelovanje u tuđem grijehu.
28.TEZA:
U trodjelnoj podjeli pravednosti danas se sve visž e isticž e drusž tvena dimenzija.
To utjecž e na diferenciranije poimanje privatnog vlasnisž tva osobito sž to se ticž e
proizvodnih dobara. Katolicž ka drusž tvena nauka pruzž a svjetlo u napetostima
između kapitalisticž kih i socijalisticž ko-marksisticž kih poimanja.

Postoje razne teorije o drusž tvu bez privatnog kapitala; ta se ideja javila vecć u renesansi (Toma
Morus: Utopija, Čampanella: Grad sunca) Utopijski komunizam govorio je o ukidanju privatnog
vlasnisž tva. SP pretpostavlja ustanovu privatnog vlasnisž tva osobito obiteljskog. Dekalog sž titi
privatno vlasnisž tvo (kucć u, vola, zž enu...). Vlasnik svega je Bog, a prevelika tezž nja za dobrima je
grijeh. U SZ vazž an je aspekta socijalna svrha vlasnisž tva: pomocć siromasima (vlasnisž tvo je zasad
nuzž no jer je vecć ini motiv za razvoj; kad duhovni stupanj bude visž i tada visž e stjecanje necć e biti
glavni motiv napretka). Črkveni oci isticž u ustanovu privatnog vlasnisž tva, ali i pomaganje
siromasima. Bogatasž i su samo upravitelji ono sž to je Bozž je i sž to pripada siromasima. Po rimskom
pravu vlasnik je mogao s dobrom raditi sž to je htio, pa ga i unisž titi (ius utendi et abitendi).
ČRKVA O VLASNISČ TVU - Črkva je branila vlasnisž tvo jer je potrebno cž ovjeku da se razvija.
Potkraj prosž log stoljecć a uvidjela se drusž tvena strana vlasnisž tva. Lav XIII je pod utjecajem
vremena (josž ne vidi drusž tvenu dimenziju); u enciklici »Quod apostolicae numeris« brani
privatno vlasnisž tvo, osuđuje socijalizam i komunizam, ali nema uvida u socijalno pitanje.
126
»Rerum novarum« (1891) ide naprijed: na privatno vlasnisž tvo gleda individualisticž ki (potrebno
pojedincu da se razvija). Ivan XXIII i Pavao VI naglasž avaju da privatno vlasnisž tvo ima i drusž tvenu
dimenziju. Črkveno isticanje privatnog vlasnisž tva ne poklapa se s kapitalisticž kim gdje je sve
vlasnikovo. Potrosž na dobra kao privatno vlasnisž tvo danas priznaju svi, ali pitanje je proizvodnih
dobara; socijalizam koji je sva proizvodna dobra bio nacionalizirao upravo je propao.
Razlozi za privatno vlasnisž tvo (PV): obitelj trazž i minimun PV, PV uspostavlja mir, PV cž ini
drusž tvo razlicž ito strukturianim, PV omogucć uje raspodjelu vlasti (opasno je maloj grupi dati
veliku vlast). SNČ priznaje vlasnisž tvo ali ono podlijezž e raznim oblicima i promjenama. Drusž tvo
mozž e odrediti okolnosti za PV, ali ga ne mozž e dokinuti.
GOSPODARSKI SISTEMI - Kapitalizam i liberalizam imamo vecć u srednjem vijeku kad pocž inje
trgovina (javlja se i bankarstvo), pravi kapitalisticž kih duh razvija se nakon reformacije,
specijalno nakon francuske revolucije. Oznake liberalnog kapitalizma: kapital je izvor bogacć enja,
samostalnost gospodarstva, ekonomija nema veze s vjerom i moralom, drzž ava se ne smije
uplitati u ekonomiju pojedinca nego mora samo cž uvati proizvodnju pojedinca. M.Weber tvrdi da
protestantizam, osobito kalvinizam s predestinacijom, utjecž e na razvoj kapitalizma. No u Italiji
nema protestanata a ima raznih kapitalizama. Neki misle da kapitalizam nastaje slabljenjem
vjere, po Sombartu kapitalizam nastaje promjenom odnosa spolova nakon krizž arskih ratova
(zž ene imaju sve vecć i utjecaj na dvorovima, cž ak i na papinskom, razvija se luksuz, koji povlacć i
razvoj znanosti, znanost se pretvara u tehniku, a to je kapitalizam, otkricć a, kolonizacija).
Kao reakcija na tesž ko stanje u kapitalizmu javio se socijalizam, no tesž ko je odrediti sž to je to
(osim onoga Marxova). Tri su izvora: njemacž ki idelaizam, engleski ekonomizam, francuski
socijalizam. Marx je sve ujedinio u jednu ideju (Hegelova dijalektika), na temelju engleskih
ekonomista razvio ideju da je ekonomija baza svakoga razvoja (povijesni materijalizam), a sve
ostalo je nadgradnja (specijalno duh), te pozvao radnike na diktaturu proletera (nasilno
uvođenje srecć e i blagostanja).
ČRKVENI DRUSČ TVENI NAUK - U toj nauci postoji razvoj, no Črkva je zakasnila u razvijanju
(jest, ali ranije se nije moglo jer nova situacija zahtijeva znanstvenu obradu, pa su najprije
morale razviti znanstvene tehnike sagledavanja sve kompleksnije situacije pa tek onda, kad se
osim toga i mnogo toga drugog razbistrilo, nestalo i strasž ni strah od komunizma, onda se moglo
pozitivno pristupiti). Mislilo se da se sve mozž e rijesž iti milosrđem i karitasom, radnici kao nisu
bili vazž ni. Ketteler, biskup u Mainzu sredinom 19. stoljecć a, zalazž e se za radnike. A. Kolping osniva
udruzž enja koja se brinu za radnike. Girard prije Marxa veli da cć e izrabljivacć i biti sami izrabljivani.
Uocž ilo se da nesž to valja poduzeti. Glavni poticaj dolazi od enciklike RN, nakon koje pocž inje veliki
katolicž ki pokret s jakom socijalnom notom: u nas Mahnicć i Rogulja. Postoje dva glavna zakona:
zakon solidarnosti i zakon supsidijarnosti. U temelju drusž tvenog uređena je cž ovjek kao osoba
slobodan za slobodu i odgovornost. On je nositelj i cilj drusž tvenog uređenja, organizacije su
pripomocć tamo gdje pojedinac sam ne mozž e sve rijesž iti. Nije zdravo ako se za svaku malenkost
treba pitati centar.
Magna charta SNČ je RN, Pio XI izdaje QA (1931) u kojo govori o suradnji, Pio XII: duhovska
poruka 1941. bozž icć na 1944. (zalazž e se za demokraciju). Ivan XXIII 1961.MM govori o trecć em
svijetu,Pavao VI 1967. PP duzž nost je razvijenih da pomazž u nerazvijene, OA (1971). GS također
govori o tim pitanjima. PP naglasž ava da je razvoj novo ime mira. Sinoda biskupa 1971. izdaje
domukent o pravdi u svijetu. 127
U kapitalizmu radnici nisu u upravi, samo sudjeluju svojim radom; drugi tip je uzajamna
suradnja vlasnika i radnika; trecć i je tip idealan da odluke donose sami radnici, cž etvrti je tip
karakteristicž an za zapadne zemlje: postoji vlasnisž tvo, a u tome sudjeluju i sami radnici. Črkva
preporucž uje ovaj tip, da radnici postanu i radnici i vlasnici. GS 63 dosta govori o problemima i
novoj viziji drusž tva.

1. SNC PO ENICKLIKAMA
Haü ring kazž e da svijetu treba pristupiti terapeutski: uzeti ga onakvim kakav jest i pomocć i mu.
Svijet nije zlo, neprijateljska stvarnost nego pozitivna stvarnost za koju smo svi suodgovorni.
ČČ ovjek je individua koja se mozž e realizirati samo u zajednici/drusž tvu. GS 2 kazž e da je svijet
dosž ao pod utjecaj zla, ali ga je izlijecž ila Kristova zž rtva. Svijet je dar i zadacć a svim ljudima. Postoje
dva mentaliteta: bijeg od svijeta (maniheizam: svijet je zlo za dusž u) i odgovorno sudionisž tvo.
SOČIJALNE KREPOSTI - To su kreposti koje se ticž u socijalnih odnosa po Pavlu su konstitutivni
elementi krsž cćanskog zž ivota; u biti svaka krepost ima socijalnu dimenziju, a posebno su socijalne
kreposti: pravednost, raspolozž ivost i vjernost. Postoje dakle: iustitia commutativa (ja tebi, ti
meni), iustitia generalis/legalis (zakonska), iustitia distributiva (razdiobna: zajednica i
pojedinac), iustitia social. Pravednost je prvi stupanj ljubavi, ljubav je sž ira.
TEMELJI SNČ - Izvori su SP, crkveni oci, teolozi, crkveno ucž iteljstvo, dostojanstvo ljudske
osobe. Metoda je deduktivna (od zakljucž aka SP ili ucž iteljstva) i induktivna (od stvarnosti).
Prekretnica nastaje s Ivanom XXIII koji prihvacć a induktivnu metodu: promatrati, rasuđivati
djelovati. Evo popa enciklika: Rerum novarum, Quadragesimo anno,poruka za Duhove 1941,
bozž icć na poruka 1944, Mater et magistra, Pacem in terris, Gaudium et spes (65), Dignitat
humanae (65), govor UN (65), Populorum progressio (67), Črkva i rad danas (Geneve 69),
Octogesima adveniens (71), Pravda u svijetu (sinoda 71), Prava cž ovjeka i pomirenje (74)
Evangelii nuntiandi (75), govor pred UN (79), Redemptor hominis (79), Poruka UN o razvoju
(80), Poruka Kessu o vjer.slobodi (80), Laborem exercens (81), Dives in misericordia (80),
Familiar consortio (81), Povelja o pravima obitelji (83), Sollicitudo rei social (87), SNČ USO (88),
Čentesimus annus (91). Ukupno 26 tekstova.
RERUM NOVARUM - Drzž ava mora voditi socijalnu politiku (socijalne mjere, socijalni zakoni),
pravedna placć a, pravo na razdruzž ivanje, socijalizam je pogresž an lijek, privatno vlasnisž tvo je
naravnog prava (nije upozoreno da ima socijalnu dimenziju), sve treba biti pod vodstvom Črkve.
Pravi lijek je udruzž ivanje poslodavaca i radnika, ljudska se sloboda sastoji u izboru između braka
i celibata. Iz drusž tva ne nemogucć e ukloniti drusž tvenu nejednakost jer nemaju svi jednake umne
sposobnosti (zemlja neka je zbog tebe prokleta). Sloga je uvjet pravednosti, ljubavi, pravog
shvacć anja bogatstva, krsž cćanskog bratstva. Pozitivna sredstva su sž irenje katolicž kog nauka, obnovu
drusž tva uspostavom krsž cćanskih obicž aja (ne zna sž to znacž i termin građanski). Odnosi među
klasama moraju se temeljiti na pravednosti, ljubavi, pravom shvacć anju bogatstva i krsž cćanskom
bratstvu. Drzž ava je duzž na sž tititi privatno vlasnisž tvo, sž tititi rad od sž trajkova, te unapređivati
cć udoređe, obiteljski zž ivot, vjeru i pravednost, pravedne poreze, razvoj industrije, poljodjelstva i
trgovine. Iz nuzž nosti zž ivljenja izvlacć i nuzž nost pravedne placć e. Papa ulazi u dijalog sa svijetom
opisujucć i bijedu radnika i trazž i aktiviranje drzž ave, Črkve i radnicž kih udruzž enja. Udruzž enja treba
biti u okviru Črkve.
QUADRAGESIMO ANNO - Pio XI socijalno ucž enje pocž inje enciklikom »Ubi arcano« (22) gdje 128
kritizira nekreno sklopljeni mir. Papu mori fasž izam no sklapa lateranski ugovor, napada fasž izam,
osuđuje nacizam i komunizam. Nakon velike depresije i crnog petka (1929) QA se bavi obnovom
drusž tva. Osnovna ideja je solidarizam nasuprot socijalizmu. QA je obrana partnerstvam
suodlucž ivanja, pariteta. Brani posredna tijela, enciklika pred sobom ima moderno industrijsko
drusž tvo. Doticž e socijalnu dimenziju privatnog vlasnisž tva. Novi termin: socijalna pravednost. Daje
prednost kapitalu a ne radu, zahtijeva pravednu placć u, socijalnu pravednost, veli da socijalist nije
katolik. Enciklika poziva na institucionalnu reformu: solidarnost, decentralizacija, suradnja,
zasž tita malih struktura. Govori o plodovima RN,nauku Črkve i promjenama u drusž tvu. QA
proglasž ava RN »magnom chartom«. Osnovno nacž elo je pravedna podjela, rad je individualan i
socijalan, treba ogranicž iti slobodnu konkurenciju, ekonomiju staviti pod javnu vlast. Lijekovi:
ljubav, jedinstvo, sloga. Treba obnoviti strukture i mentalitet.
PIO XII - Govori o demokraciji, jamstvu za mir i pravdu, za rat su krivi totalitarni rezž imi,
kazniti zlocž ine (pojedince a ne narode).
MATER ET MAGISTRA - Na pomolu je nova era: postindustrijska s globalnom ovnosž cću. Javlja
se krsž cćanska ideja o cž ovjeku: »cž ovjek pojedinac nuzž no je temelj, uzrok i cilj svih drusž tvenih
ustanova; cž ovjek je po naravi drusž tveno bicć e uzdignuto u nadnaravni red (MM 219). Isto
ponavlja i GS 63. Isticž e se privatna inicijativa, socijalna komponenta ekonomije, potreba drzž avne
intervencije, načelo supsidijarnosti. Novi izraz: socijalizacija!!! Osim pravednosti vazž an je i
ravnomjerni gospodarski razvoj. Govori o zemljama o razvoju, porastu stanovnisž tva, globalnoj
suradnji, poljoprivredi, kamatama, porezima, socijalnom osiguranju, zasž titi cijena. Do Ivana XXIII
SNČ je staticž an s deduktivnom metodom. Ivan donosi metodu: vidjeti-prosuditi-djelovati. Nuzž na
je analiza prakse (indukcija). Govori o privatnoj inicijativi, socijalnoj komponenti gospodarstva,
drzž avnim intervencijama, supsidijarnosti, socijalizaciji zž ivota, opcć em dobru (privatno
vlasnisž tvo) (privatno vlasnisž tvo naglasž ava zbog komunizma, a socijalnu komponentu zbog
kapitala). Nova socijalna pitanja: poljoprivreda, prenapucž enost, zemlje u razvoju, razvoj
odgovornosti. Obnova zž ivota u istini, pravdi i ljubavi.
PAČEM IN TERRIS - Politicž ka enciklika, vracž anje Črkve na politicž ku scenu (kubanska krizž a).
Papa se obracć a svim ljudima dobre volje jer je mir stvar svih: Bog je temelj, dostojanstvo cž ovjeka,
naravno pravo, opcć e dobro. Temelji mira: istina, pravda, ljubav, sloboda. Znakovi vremena:
uspon radnicž ke klase, svijest zzž na, jednakost među narodima. Zahtjevi vremena: ljudska prava,
izbori, omeđena vlast, trka u naoruzž anju. Krsž cćanin je obvezan da sudjeluje u javnom zž ivotu. UN
znak vremena. Stvaranje nove svesvjetske politicž ke vlasti. PIT pripremila teren za GS.
GAUDIUM ET SPES - Svjesna i indukcija, polazi od cž ovjekove situacije, svijet najprije treba
upoznati (da se nekome pomogne, valja ga najprije upoznati). Velika novost jest poimanje rada
kao ljudske aktivnosti kojom cž ovjek usavrsž ava sebe i nastavlja djelo stvaranja. Postoji unutrasž nja
povezanost Črkve s cijelim svijetom. ČČ ovjek je centar svih zbivanja. GS: uvodne konstatacije,
Črkva i cž ovjekov poziv, neki gorucć i problemi, zakljucž ak. ČČ ovjekova situacija: nada i tjeskoba,
duboke promjene, neuravnotezž enosti. Črkva i cž ovjekov poziv: dostojanstvo ljudske osobe,
ljudska zajednica, ljudska djelatnost u svijetu, zadacć a Črkve u suvremenom svijetu (cž ovjek je
stvoren na sliku Bozž ju, jedinstvo tijela i dusž e, sagrijesž io, ima razum i moralnu savjest),
autonomija svijeta Neki gorucć i problemi: dostojanstvo braka i obitelji, kulturni napredak,
ekonomsko-socijalni zž ivot, zž ivot politicž ke zajednice, mir i izgradnja UN. Govori o radu, radnim
uvjetima, slobodnom vremenu. 129
DIGNITAT HUMANAE - Sloboda je cž in vjere. Opcć a nacž ela vjerske slobode. Zahtjev za vlastitom
odgovornosž cću i slobodom. Sloboda izlazi iz ljudske naravi: nutarnja, vanjska sloboda.
POPULORUM PROGRESSIO - Črkva je iskusna u humanosti. UN cž uvar mira, razoruzž anje,
ljudska prava, duhovna dimenzija socijalne problematike, socijalna pravednost: dinamicž ka i
staticž ka (pozitivno pravo). PP nije protiv klasne borbe (bez nasilja i mrzž nje), isticž e primat
ljudskog nad produktima rada, razvoj mora biti integralan, isticž e globalnu panoramu, jaz između
razvijenih i nerazvijenih, okosnica razvoja: integralno dobro svakog cž ovjeka i naroda, rjesž enje
problema: solidarnosž cću. Potreban je novi ekonomski poredak, privatno vlasnisž tvo je socijalno
uvjetovano, ne kljucž uje uporabu sile, socijalno pitanje je svjetsko pitanje, spominje
eksproprijaciju (GS 71), postoji dvojak rast (duhovni i materijalni), univerzalna ljubav:
gostoprimstvo, drama mladih, strani radnici, molitva i akcija, dijalog, nuzž na je opcć a solidarnost.
Socijalno pitanje opcć esvjetsko pitanje, integralni razvoj, kritika liberalnog kapitalizma, revolucije
sž tete, potreba reformi, solidarni razvoj, opcć a solidarnost, razvoj novo ime mira.
OČTOGESIMA ADVENIENS - Urbanizam, potrosž acž ko drusž tvo, mladi, zž ene, radnici,
demografski rast, masmediji, ekologija, diskriminacija, iseljavanje, privlacž nost utopija i
ideologija, napredak je mjera ljudske slobode.
PRAVDA U SVIJETU - Borba za pravdu u svijetu i sudjelovanje u preobrazbi svijeta sastavni je
dio navijesž tanja evanđelja, oslobođenje od svake potlacž enosti (Čosmao, Alfaro), kriza opcć e
solidarnosti, nepravde o kojima se suti (migranti, seljaci), posž tivanje prava u samoj Črkvi,
starci!!!
EVANGELII NUNTIANDI - Evangelizacija obuhvacć a drusž tveni zž ivot, međunarodni mir, pravdu,
evangelizacija je nuzž no socijalna, oslobođenje u Črkvi.
 REDEMPTOR HOMINIS - ČČ ovjek je od zacž ecć a u osobnom odnosu s Isusom Kristom, cž ovjek je
prvi i temeljni put Črkve. Za Ivana Pavla II rekosž e da cć e u pitanjima vjere cž uvati tradiciju, ali biti
progresivan na socijalnom polju. Primat etike nad tehnikom, osobe nad stvarima, duha nad
materijom, narod mora biti gospodar svoje sudbine, sloboda vjere je temeljni tekst ljudskih
sloboda.
GOVOR PRED UN (79) - Nikad visž e koncentracionih logora, nikad visž e rata, nikad visž e jedni
protiv drugih.
PORUKA UN O RAZVOJU - Ponavlja poziv Pavla VI da razvijene zemlje izdvoje 1% svoga bruto
nacionalnog dohotka na nerazvijene zemlje.
DIVES IN MISERIČORDIA - Socijalne posljedice svakog grijeha, jasno i oprosž tenja, potrebni su
pravda+milosrđe!
LABOREM EXERČENS - Rad je kljucž socijalnog pitanja. Prva papina cž ista socijalna enciklika.
Razlikuje posrednog i neposrednog poslodavca. Narav rada je nastavak stvaranja, duhovnost
rada. Sadrzž aj LE: rad i cž ovjek, rad i kapital, prava radnika, duhovnost rada. Strajk je vrsta
sindikalnog ultimatuma.
POVELJA O PRAVIMA OBITELJI - Socijalni grijesi (nagovor 1984).
SOLLIČITUDO REI SOČIAL - 20 godina PP: kontinuitet SNČ, trajna obnova. Tri aspekta SNČ:
misaona nacž ela, prosudbeni kriteriji, smjernice za djelovanje. Tri rane: trgovina oruzž jem
izbjeglice, terorizam. Pozitivni znakovi: vecć e zalaganje za dostojanstvo ljudske osobe, svijest o
zajednicž koj sudbini cž ovjecž anstva, pokusž aji pravednije raspodjele dobara, ekolosž ka svijest, protiv
suvnog nakita u crkvi, skupih predmeta u bogosluzž ju, prodati i dati potrebnima, strukture 130
grijeha, preferencijalna opcija za siromasž ne (temeljno nacž elo SNČ). SČ to je SNČ? Nije trecć i put
nego zasebna kategorija, istrazž ivanje i razmisž ljanje o slozž enoj zbilji ljudske egzistencije. Čilj je
SNČ da tu zbilju protumacž i u skladu s evanđeoskim ucž enjem o cž ovjeku i njegovom zemaljskom i
nebeskom pozivu te pruzž i putokaz za krsž cćansko zž ivljenje. SNČ je specijalna MT! Kriticž ki stav i
prema kapitalizmu i prema socijalizmu. Istinski razvoj nije automatski, razlikuje razvoj i
napredak (materijalni razvoj: citius, altius, fortius-melius). pomagati siromasž ne ne samo od
suvka nego i od nuzž noga. Lijekovi: obracć enje, svijest o uzajamnosti, solidarnost.
ČENTESIMUS ANNUS - isticž e godinu 1989. Gresž ka socijalizma sž to je u centar stavio kolektiv a
ne osobu. 1989. sreli se radnici i Črkva. Nacž ela: supsidijarnosti i solidarnosti! Pomocć bivsž im
komunisticž kim zemljama, privatno je vlasnisž tvo ogranicž eno opcć om namjenom dobara. Dva
oblika vlasnisž tva: spoznajno i materijalno. Isticž e inicijativu, poduzetnisž tvo.
ZAKLJUČČ AK - Proroci zž igosž u socijalnu nepravdu, kult je sporedan (Ljubav mi je mila a ne
zž rtve, Hosž ea). Neke tocž ke: socijalna dimenzija sastavni je dio evangelizacije, SNČ donosi temeljne
koordinate cž ovjekove drusž tvenosti, otvorenost prema promjenama i znakovima vremena. U SNČ
postoje trajni i promjenljivi dijelovi. SNČ je primjena vjecž nih istina, antropolosž ke i sociolosž ke
komponente. Ivan XXIII i II.VS uzbiljili su SNČ (ukorijenili u zbilju).
----------------------------
TEMELJNO NAČČ ELO SNČ: Preferencijalna opcija za siromasž ne.
Ivan Pavao II: Test svih ljudskih sloboda jest vjerska sloboda.
Ivan XXIII: Sloboda je krepost.
Gaudium et spes: Sloboda je cž in vjere.
Pio XI: Primat kapitala nad radom.
 Pavao VI: Primat ljudskog nad produktima.
Ivan Pavao II: Primat rada nad kapitalom.
Pavao VI: Razvoj je novo ime mira.
Ivan Pavao II: Mir je plod solidarnosti.
Pavao VI: Napredak je mjera ljudske slobode.
Pio XI: Privatno vlasnisž tvo ima socijalnu dimenziju.
Lav XIII: Privatno vlasnisž tvo prirodnog-naravnog porijekla.
Izaija (32,7): Mir je djelo pravde.
Ambrozije: Ne dajesž siromahu od svoga nego mu vracć asž njegovo. Ono sž to je zajednicž ko ti si
svojatao za sebe. Zemlja je dana svima a ne samo bogatima.
Pio XII: materijalna dobra namijenjena svima.
Ivan XXIII: Privatno vlasnisž tvo ima drusž tvenu ulogu.
Ivan Pavao II: Privatno vlasnisž tvo je socijalno sredstvo.
Ivan Pavao II: PV nuzž no ogranicž eno opcć om namjenom dobara.
Lav XIII: SČ trajk je nerad.
Ivan Pavao II: SČ trajk je vrsta sindikalnog ultimatuma.
IVan Pavao II: Rad je kljucž socijalnog pitanja.
Pavao VI: Duhovna dimenzija socijalne problematike.
Ivan Pavao II: Duhovnost rada.
Pio XI: Graditi krsž cćanski mir nasuprot postojecć im ideologijama.
Pio XII: Mir je obdrzž avanje zakona i prava. 131
Ivan XXIII: Temelj mira su istina, pravda, ljubav i sloboda.
Pavao VI: Razvoj je novo ime mira.
Ivan Pavao II: Mir je plod solidarnosti.
29.TEZA:
Neki problemi spolne etike: samozadovoljavanje, predbracž ni odnosi,
homoseksualnost. Glede prenosž enja zž ivota Črkva naucž ava odgovorno ocž instvo
(GS 50), sž to potanje obrazlazž u enciklika »Humanae vitae«, te upute i izjave
mnogih episkopata, među kojima je i nasž .

1. SAMOZADOVOLJENJE (MASTURBACIJA)
U danasž nje vrijeme je jako rasž irena. U SP direktno nema nekog kriterija o vrednovanju
masturbacije, o tome se u novije vrijeme dosta govori. Motivi su: da vecć u sjemenu postoji cijeli
cž ovjek (smatralo se da zž ena nema sjemena), masturbacija je trazž enje nedopusž tenog uzž itka i
zloupotreba spolnih organa (zar nije i dobro jelo i pilo to, uzž ivanje u kupanju, u svakom obliku
nefunkcionalnog tjelesnog uzž ivanja). Zasž to bi taj uzž itak bio zabranjen ako ne nanosi nikakvu
sž tetu? Masturbacija sž teti zdravlju mislilo se pocž etkom ovoga stoljecć a, no to se danas visž e ne
prihvacć a. Po anketama 90% musž karaca masturbira, kod zž ena oko 60%. Mnogi misle da je to
normalno, etapa u razvoju. Črkva zbog toga cž esto prigovara narocž ito enciklika »Persona
humana« u kojoj su izgleda premalo vodili racž una o psihologiji i sociologiji. Postoji masturbacija
iz navike (ipsacija - masturbacija iz navike), sž to se smatra dijelom osobe. Uzroci su psiholosž kog
karaktera: nerazvijen osjecć ajni zž ivot ili kompenzacija za ostale osjecć aje, samozadovoljenje je
spojeno s osjecć ajem krivnje i tjeskobe, cž esto neki svoje tezž nje prenose u fantazije i to se onda
132
ocž ituje u samozadovoljenju.
U mnogo slucž ajeva odgovornost nije puna, nije svaki takav cž in tezž ak grijeh, no ipak
samozadovoljenje nije normalan nacž in spolnog sazrijevanja (na nju treba gledati kao na
neodraslost, nedozrelost pa odatle i nedozreli postupci bez odgovornosti, uzž itak bez
odgovornosti). Spolnost je usmjerena prema drugoj osobi, masturbacija zatvaranje u sebe. Treba
voditi racž una o cž ovjeku kao cjelovitoj osobi.
Problem je pristupanje sakramentima. Mora li se iza svakog cž ina ispovjediti? Pojedini cž in jest
smrtan no teoretski se ne misli tako. Naginje se rigorizmu. Na subjektivnom planu kod vecć ine
slucž ajeva govori se o tesž kom grijehu, ako se cž ovjek kreno trudi, neka ide na pricž est bez
ispovijedi.

2. PREDBRAČNI ODNOSI
Ima nekih zemalja gdje predbracž ni odnosi nisu problem (Afrika), dapacž e su uvjet za brak
(plodnost). Krsž cćanska pozicija je da je bracž ni cž in dio braka i da nije normalno da bude prije
njega. Mladi se danas slobodno sastaju, problem je krupan, jedan od najtezž ih pastoralnih
danasž njice. Mladi imaju podrsž ku drusž tva i ne ide im u glavu da bi predbracž ni odnosi bili
zabranjeni. »PH« upozorava na tradiciju (nije dopusž teno). U prilog tradicije navode se razlozi
psiholosž ki, biolosž ki, pravni, teolosž ki. Psiholosž ki: situacija prije braka nije ta kao i u braku
zarucž nisž tvo ima svoj cž ar, napetost. Biolosž ki: spolni odnos povlacć i zacž ecć e, dolazi pitanje sredstava
(prisila kontracepcije, abortusa). Pravni argumentacija za predbracž ne odnose je
individualisticž ka, ljubav lako prestaje ako nije ugrađena u cjelinu (zajednicž kog zž ivota).
Predbracž ni odnos nije nevin, posebno ne za zž enu koja se predaje drugoj osobi, sž to kasnije mozž e
pomutiti odnose. Teolosž ki: tjelesno sjedinjenje musž karca i zž ene ima pecž at najdubljeg veza, koji u
tom trenutku ne postoji. Brak neizvrsž en mozž e se raskinuti. Spolni odnos ima nesž to duhovno,
izraz je punine zajednisž tva muzž a i zž ene.

3. PROBLEM HOMOSEKSUALNOSTI
Ima ljudi koji pokazuju sklonost prema vlastitom spolu, toga je bilo u svim kulturama. SZ
naređuje smrt. Drusž tvo ne vodi racž una o problemima sa zž enske strane, mozž da se mislilo da tih
pojava nema kod zž ena. Pavao ih naziva musž kolosž cima. Pojam homoseksualnost: homoios -
slicž an, isti. Za zž ene je oznaka lezbijstvo, safizam, tribalizam. Danas neki uzimaju rijecž homofilija
(znanstvena literatura). Nizozemac Spijher uzima homotrofija (varijante: homoseksualnost,
homofilija, homoerotika).
Pravno su dosad bili sankcionirani samo musž ki slucž ajevi, kod zž ena se to gleda sa simpatijama;
kod musž karaca ide za genitalnim cž inom. Musž karcu je vazž no da mozž e imati u to vrijeme sklonost
prema tom spolu ali i prema suprotnom. Manji su dio sami (neizljecž ivi) homoseksualnci. Kod
zž ena je jako malen broj cž istog lezbijstva.
Tokom povijesti homoseksualnost je promatrana kao zlo i grijeh i javni krimen, civilna je vlast
progonila homicć e. Drusž tvo ih osuđuje, tjera ih na rub, ispunjava ih strahom. Boje se da budu
otkriveni. U novije vrijeme ih ne kazž njavaju, osim sž to je posrijedi veliko zlo (zavođenje mladih,
prostitucija). Jedan kardinal je predlozž io parlamentu da se takvi ljudi ne kazž njavaju, osim
zavođenja i prostitucije.
Mnogo je vecć i psiholosž ki problem. U tradiciji uvijek se taj problem tretirao kao grijeh, a u
133
nekim slucž ajevima nije rijecž o grijehu nego o bolesti (ovaj vid bjezž i i Pavlu). Neki autori smatraju
da to nije bolest nego je takva struktura ljudi. Danas je sve u previranju. »PH« veli da
homoseksualce treba prihvatiti s pazž njom; nisu svi odgovorni za svoju sklonost.
Kako nastaje homoseksualnost? Nasljedno (nema potvrde za to misž ljenje), hormonalnom
disfunkcijom (nedostatak vlastitih hormona); postoji teorija interseksualnosti (razvoj dobro
pocž ne pa skrene), psihicž ka tumacž enja se najcž esž cće spominju. Freud misli da takvi nisu rijesž ili
svoje probleme u onoj fazi u kojoj su ih moraliu rijesž iti. Homoseksualnost mozž e nastati u
vrijeme puberteta. No sve to ne tumacž i do kraja sž to zapravo utjecž e na to netko postane
homoseksualcem. Homoseksualci nisu za valjan brak.
Krsž cćanska tradicija polazi od cž injenice da je spolnost bipolarna, daje prednost
heteroseksualnosti. Kod homoseksualnosti ima odgovornosti ali neki ipak nisu odgovorni za
svoju homoseksualnost. Njihova je duzž nost da se prilagode koliko mogu. Kod cž istih
homoseksualaca vazž no je da polako prijeđu na homofilne oblike, da prestanu sa svojim cž inima.
Prijateljstva među takvim ljudima ne smije se razbijati. Svaki cž ovjek uostalom ima neki nesklad u
svojoj naravi.
Prije se smatralo da je svaki prekrsž aj na podrucž ju spolnosti svjesno i voljno ucž injen tesž ki
grijeh, nema materije levis. SČ to se ticž e spolnih uzž itaka nema lake materije. To je bila sporna tocž ka
vecć u 16/17.st. Isusovacž ki general Aquaviva (1612) zabranjuje govoriti o materiji levis. U novije
vrijeme misli se da mozž e biti i lakih grijeha.
(Subjektivna opaska jednog studenta: ocž ito se radi o poremecž ajima, recž eno tjelesnom
usporedbom: homoseksualac je osoba koja se nije rodila hroma, ali je u djetinjstvu nesž to se
dogodilo da je postala hroma, ili da je neki drugi ud (ruka) zaustavljena u razvoju. Tako su i ove
bolesti posljedica nekih poremecž aja. Pa ako ne osuđujemo hroma cž ovjeka, zasž to da osuđujemo
homoseksualna (neizljecž ivog). Jasno, da vecć ina ipak idu u homoseksualnost zbog kojecž ega
drugog (mode!). Svaki cž ovjek, uostalom, ima neki nesklad u svojoj naravi. U buducć nosti cć e neki
drugi neskladi docć i na udar o kojima mi danas ni ne sanjamo. Buducć i da je savjest svakoga
cž ovjeka jedino mjerilo za njegove postupke, takvim slucž ajevima treba pristupati pojedinacž no i u
razgovoru eventualno uznastojati uz puno razumijevanje poraditi da doticž ni sam odgaja svoju
savjest. To je osnovni princip koji vrijedi i za sve ostalo. Jasno, uvijek treba imati na umu da svaki
grijeh ima svoju socijalnu dimenziju, ali individualno rjesž enje.)

4. ODGOVORNO OČINSTVO
Neki teolozi nastoje tzv. planiranje protegnuti na pitanje moralnosti. O tome koliko cć e imati
djece određuju sami roditelji prosuđujucć i materijalne i duhovne mogucć nosti. GS 50: brak i
bracž na ljubav usmjereni su prema rađanju i odgoju djece. U toj duzž nosti prenosž enja zž ivota
supruzi su suradnici Boga stvoritelja. Sporazumno cć e stvoriti sebi pravan sud imajucć i pred
ocž ima osobno dobro i dobro vecć rođene djece, ili djece koju predviđaju. O broju djece sud
moraju donijeti sami bracž ni drugovi pred Bogom. U tome su obavezni slijediti svoju savjest i
preporucž a im se neka rado saslusž aju savjet crkvenog ucž iteljstva. Međusobna ljubav bracž nih
drugova mora zauzeti mjesto koje joj pripada, da napreduje i dozrijeva jer brak nije ustanovljen
samo radi djece.

5. HUMANAE VITAE
Encikliku je izdao Pavao VI 1968. Sadrzž i: uvodni dio, doktrinarni i pastoralni. U uvodnim 134
dijelu isticž u se novi vidovi problema prirasž taja pucž anstva. Neke drzž ave zž ele zakonima utjecati na
natalitet, vrednovanje same spolnosti, mjesto zž ene u drusž tvu. Namecć e se pitanje vrijede li
moralne norme i dalje ili ih treba preispitati. »Črkveno ucž iteljstvo ima pravo da tu kazž e svoju
rijecž ...ima pravo tumacž iti zahtjeve naravnog razuma«.
DOKTRINARNI DIO - Na spolnost treba gledati integralno jer zadire u cjelovitost cž ovjeka. Papa
isticž e vazž nost ljubavi u braku. Ljubav mora biti ljudska,duhovna i osjetilna. Mora biti cjelovita,
ukljucž ivati predanje cijeloga sebe. Valja posž tovati narav i svrhovitost bracž nih cž ina. Svaki bracž ni
cž in mora biti otvoren prema prenosž enju zž ivota. Zabranjen je direktni prekid trudnocć e, abortus,
sterilizacija. Zabranjen je svaki cž in koji bi prije ili u samom cž inu sprecć avao zacž ecć e. Iz terapeutskih
razloga dopusž tena je kontracepcija (neki lijek nuzž an za zdravlje, ali rezultira sterilitetom). Črkva
dopusž ta prirodne ritmove reguliranja poroka (plodni i neplodni dani).
PASTORALNI DIO - Papa zž eli da se stvara klima cž istoga zž ivota. Apelira na javne vlasti da sž tite
obitelj, provode moralnost. Zlocć a ljudi je drusž tveni problem. Obracć a se i ucž enjacima. ZČ eli da i oni
sž to visž e doprinesu kvaliteti zž ivota. Obracć a se i bracž nim parovima da vode racž una o milosti koja
cć e im pomocć i da ustraju, a sakramentom zž enidbe su posvecć eni. Neka se utjecž u molitvi, neka
imaju vjeru i nadu. Ako padnu u grijeh neka ne padnu u malodusž nost, neka se utjecž u Bozž jem
milosrđu u sakramentu pokore. Obracć a se lijecž nicima i zdravstvenom osoblju, te na kraju u
svecć enicima i biskupima. Biskupe poziva da dalje razrađuju ovu nauku.
VRIJEDNOST ENČIKLIKE - Enciklika nije dokument ex cathedra ali je ipak nauk Črkve.
Pojedini episkopati nasž li su se u postesž kocć ama pa su neki izdali svoja razmisž ljanja. Na Zapadu se
posž lo drugim putem prije izlaska enciklike. Pocž inje se razlikovati objektivna situacija (sž to pisž e
papa) i subjektivna (kako postupati u praksi). Episkopati pozdravljaju papin nauk, ali razrađuju
svoju situaciju. Francuski biskupi: kontracepcija je uvijek nered, ali taj nered nije uvijek gresž an.
Postoji niz situacija koje treba razumjeti (muzž plovi i dođe kucć i u plodne dane). Nasž i biskupi su
također izdali svoje pismo. Oni zž ele biti vjerni papinoj enciklici i svom njezinom sadrzž aju (papa
je naime cijelu encikliku napao na temelju pomnog istrazž ivanja nasž e situacije). Isticž u cjelovitost
nauke, dopusž taju upotrebu kontraceptivnih sredstava u ponekim slucž ajevima (pred sportske i
koncertne nastupe, obrana pred silovanjem). Zasž to nije dopusž tena u drugim situacijama nije
jasno recž eno. U enciklici se nigdje ne govori da je kontracepcija tezž ak grijeh. Grijeh jest tezž ak, ali
u praksi treba biti blag i milosrdan. Enciklika je dokumenat crkvenog ucž iteljstva i trazž i posluh i
obvezuje na posž tivanje. Dokumenat nije nezabludiv i dopusž ta mogucć nost promjena pa se ljude
koji zastupaju drugacž ija stajalisž ta ne mozž e osuđivati kao neposlusž ne. »HV« isticž e umjerenost,
uvjetovanost cž ovjeka i pokoravanje naravi. Druga grupa isticž e visž e cž ovjekovu slobodu i razum.

6. SPOLNI, ŽENIDBENI I OBITELJSKI MORAL (BALOBAN)

Haü ring stavlja naglasak na seksualnost kao komunikaciju i obrađuje ga u okviru ljubavi prema
blizž njemu. Talijani govore o seksu nakon govora o tijelu i cž ovjeku koji zž ivi u svijetu. Stara je
teologija promatrala cž ine, nova gleda uzroke cž ine, genezu. Dvije metode: negativna gleda
posljedice cž ina, pozitivna nastoji upoznati potesž kocć e, situaciju.
Sp135lnost je neobicž no vazž no podrucž je formiranja osobe, dakle i religioznog odnosa. Kako joj
pristupiti? Danas treba obrazlozž iti stavove. Pristupi spolnosti: spolnost kao tabu (rezultat
seksualne revolucija), kao objekt potrosž nje, podrucž je straha (sida), spolnost nalazi osobnost.
135
Spolnost nije samo nesž to nagonsko (kao kod zž ivotinja) nego podlijezž e racionalnom upravljanju
(moralu). Toma veli da spolnost imamo od zž ivotinja. Stara je teologija spolnost shvacć ala na
animalnoj razini. ČČ ovjeka se ne mozž e shvatiti izvan kulture, spolnost je prirodna i kulturna
pojava. U definiciju cž ovjeka ulaze: vjera/moral, umjetnost, filozofija/teologija, kultura.
Spolnost se ticž e ljudske osjecć ajnosti a ne samo razuma i slobodne volje, dio je ljudske osobe
(nekad se gledao cž in, danas osoba i cž in). Imamo spolnost u uzž em (genitalnom) i sirem smislu.
Ljudska je spolnost povezana s ljubavlju (u anticž ko vrijeme ljubav nije bila vezana sa spolnosž cću,
ova je pripadala animalnoj sferi, zato su Grci bili pederi). Ljubav cž ine: sexus, eros, philia, agape.
NZ: eros 0, philia 45, agape 320. Ova je ljubav (agape) neshvatljiva Artotelu.
Spolnost mozž emo promatrati pod tri vida: biolosž kim, sociolosž kim i psiholosž kim; biolosž ki =
razlike m/z, sociolosž ki: musž ki zž enski nacž in zž ivljenja, ponasž anja, razmisž ljanja, vrednovanja;
psiholosž ki = sve utjecž e na identitet i strukturu osobe.
Genitalnost je prvi put opana u »Odgojnim smjernicama«. Fucž ek govori o pozitivnoj i
negativnoj genitalnosti koja je trostruki nered: gubitak znacž enja, podlijeganje egoizmu,
unisž tavanje braka. Spolna razlika je jedna od odrednica ljudskog bicć a. Seksualnost nadilazi
fizicž ku sferu jer ima biofizicž ke, afektivne i duhovne karakteristike. Svaka je stanica potvrda
razlike između musž kog i zž enskog, osoba od pocž etka osjecć a, voli i misli kao musž ko ili zž ensko.
SPOLNOST U SZ - Oko Izraela kult plodnosti, sakralizacija, mitologizacija seksualnosti,
panteon bogova i bozž ica s arhetipovima m-zž . Plodnost je povezana sa stvaranjem. SZ novosti:
Jahve je jedan, nema zž ene, duh je, nema zž enskog boga, niti su ikakve sile bogovi. Bog stvorio
cž ovjeka kao m-z, od njega dolazi razlicž itost, cž ovjek je stvoren na sliku Bozž ju, nema dualizma
tijelo-dusž a. Abraham i Jakov poligamisti. Ideja djevicž anstva strana, udovice na cijeni (Judita). Isus
je dosta rezerviran prema spolnosti i malo o tome govori, osim sž to dvaput upozorava na Bozž ji
plan. Pristup je pozitivan. Pavao savjetuje djevicž anstvo, protivi se odlasku kurvama (ud ste
Kristov), Ef uspoređuje odnos muzž a i zž ene kao odnos Krist-Črkva.
PERSONALISTIČČ KA ANTROPOLOGIJA II.VS - GS 14: »ČČ ovjek je dusž om i tijelom jedan«. Fucž ek:
antropologija pocž iva na cž etiri stupa: jedinstvu cž ovjeka, dostojanstvu osobe, dostojanstvu tijela i
dostojanstvu braka. II.VS naglasž ava tri temeljne dimenzije cž ovjekova jedinstva: biolosž ku, ljudsku,
teolosž ku. GS 14-17 postavlja temelje krsž cćanske personalisticž ke antropologije: govori o strukturi
cž ovjeka (14), dostojanstvu razuma (15) moralnoj savjesti (16), velicž ini slobode (17). Ivan Pavao
II: »Ljudska osoba nije stvorena samo iz duha nego i iz tijela pa se u tijelu i po njemu ostvaruje
kao osoba u stvarnosti...ČČ ovjek je tijelom i dusž om jedan«. Ne mozž e se govoriti o biolosž koj
seksualnosti jer cž ovjeka degradira na predmet, osobu svodi na stvar. Tijelo i dusž a nisu dvije
odvojene stvarnosti pa se u spolnom cž inu ne sjedinjuju dva tijela nego dvije osobe, dvije svijesti.
FČ 11: »Kao utjelovljeni duh i produhovljeno tijelo cž ovjek je pozvan na ljubav, ljubav grli tijelo pa
i ono postaje dionikom duhovne ljubavi«.
DOKUMENTI - Persona humana, Odgojne smjernice, Donum vitae, Gravissimum education,
Familiar consortio, Humanae vitae, Gaudium et spes.

7. MEDICINSKA ETIKA (BALOBAN)

U posljednje vrijeme pazž nju privlacž i bioetika. ČČ ovjek na razne nacž ine upravlja svojim zž ivotom.
Tri su razdoblja posebno vazž na: pocž etak zž ivota, sredina i kraj zž ivota.
Pocž etak zž ivota ticž e se oplodnje, zacž ecć a, razvoja zž ivota od rođenja Kloniranje je kad se
136
neoplođena jajasž ca zamijene jezgrom stanice odrasla organizma te tako nastaje zž ivot genski
istovjetan onome od koga je uzeta stanicž na jezgra. Glede kraja zž ivota: dokle smije icć i bolesnik i
medicina da bi se bol ublazž ila ili potpuno uklonila, da bi se omogucć ilo umiranje u ljudskom
dostojanstvu. Sve sž to je tehnicž ki mogucć e da li je i eticž ki pravno?
Bioetika je primjena opcć ih eticž ko-moralnih nacž ela u brizi za zž ivot i zdravlje u medicinskim i
biologijskim istrazž ivanjima. Bioetika je sustavno proucž avanje ljudskog postupanja na podrucž ju
znanosti o zž ivotu i brizi za zdravlje, ako to postupanje ispitivano u svjetlu moralnih vrednota i
nacž ela.
ZČ IVOT U NASTAJANJU - Kad uistinu pocž inje zž ivot cž ovjeka pojedinca, pojedinacž ne osobe unutar
postojecž e ljudske vrste. U zž ivotu nije mogucć e odijeliti fizicž ko i biolosž ko od ljudskog, no biolosž ko
nije jednostavno mogucć e poistovjetiti s ljudskim. Rasprava o pocž etku zž ivota kamen je spoticanja.
Po rimskom pravu dijete je steklo pravo na zž ivot kad je bilo predstavljeno ocu, neki misle da
ljudski osobni zž ivot pocž inje tek rođenjem (socijalizacija), neki misle da je to od trenutka kad je
kadro prezž ivjeti izvan majcž ine utrobe, neki govore sve sž to zž ivo micž e se, dakle kad se dijete pocž ne
micati u utrobi, no sve su to izvanjska mjerila. Govori se o nidaciji itd. No ni katolicž ka tradicija
nije jednodusž na. Tertulijanu ljudski zž ivot pocž inje zacž ecć em (cž ovjek je ono sž to cć e to biti). Toma
naucž ava da embrij postaje ljudskim bicć em 40 dana nakon zacž ecć a ako musž ko, 80 ako je zž ensko.
ZČ ensko jajasž ce je otkriveno tek 1827. U 19/20. st. shvacć a se da zž ivot pocž inje spajanjem musž ke i
zž enske spolne stanice: zacž eti zž ivot je ljudski zž ivot. Zacž ecć e je jedini presudni trenutak u
nastajanju novog cž ovjeka pojedinca. U trenutku spajanja jajasž ca i spermija novi je pojedinac
određen konacž no i nepovratno.
 Embrij se mora posž tivati kao i sve druge ljudske osobe. Lesž eve preminulih embrija treba
posž tivati kao smrtne ostatke drugih ljudskih bicć a Embrij dobiven in vitro također je ljudski zž ivot.
Glede geneticž kog inzž injeringa takve manipulacije suprotne su osobnom dostojanstvu ljudskog
bicć a, njegovoj nepovredivosti i njegovu identitetu.
NEPLODNOST - Neplodnost ne nemogucć nost rađanja bilo zbog nemogucć nosti zacž ecć a,
donosž enja ili iznosenja trudnocć e. Umjetna oplodnja je uzimanje sperme i jajasž ca da bi se
omogucć io susret, oplodnja in vitro, u staklu, kako bi se nakon zacž ecć a prenijeli u tijelo zž ene
(FIVET). Prvo dijete zacž eto in vitro rođeno je 1978.u Engleskoj. Pio XII: ne odbacuju se ona
sredstva koja samo pripomazž u da se naravni bracž ni cž in uspjesž no izvede i da dođe do susreta
sperme i jajasž ca. 1951. isticž e tjelesno-duhovnu cjelovitost bracž nog cž ina. Mater et magistra: nije
dopusž teno sluzž iti se metodama kojima se mozž e prenositi zž ivot biljaka i zž ivotinja. II.VS (GS):
ljudima je povjerena zadacć a odrzž avanja zž ivota i oni je moraju obavljati na nacž in dostojan
cž ovjeka. Pavao VI (HV) isticž e neraskidivu vezu sjedinjenja i rađanja...Teolosž ka razmisž ljanja idu od
apsolutne nedopusž tenosti umjetne oplodnje, do dopusž tanja in vitro u slucž aju kad svi pokusž aji
naravne oplodnje nisu uspjeli.
POBAČČ AJ - Namjerni pobacž aj je namjerni prekid trudnocć e u kojem se za zž ivot sposobni
zametak ubija u utrobi majke i odstranjuje. Pobacž aj mozž e biti direktan, indirektan, spontan (ne
znaju se uzroci). U nekim situacijama, konfliktne situacije, mozž e se na pobacž aj gledati drugacž ijim
ocž ima: u opasnosti zž ivot majke, fetus ionako ne mozž e prezž ivjeti bez nje, ako je u pitanju rak
maternice, ako je fetus osž tecž en tesž kom nasljednom bolesž cću, socijalna indikacija (nerođeno dijete
opterecž enje), profesionalna indikacija (kod prostitutki). Nauk KČ: zž ivot jednom zapocž et ima sva i 137
potpuna prava.
SMRT I UMIRANJE - Po NZ smrt je usž la u ljudsku povijest zbog grijeha, no to ne znacž i da je
naravna smrt mimo Bozž jeg plana. Srzž je biblijskog navjesž taja da smo oslobođeni od smrti
(grijeha). Smrt je dakle naravna pojava. SČ to je eutanazija: ljubazna i strucž na pomocć koja
umirucć em omogucć ava da sž to bolje i dostojnije umre, nacž in lijecž enja bolesnika koji po svojoj
naravi ublazž uje bolove, ali mozž e u sebi ukljucž ivati skracž ivanje zž ivota kao predvidivi popratni
ucž inak. Znacž enje je razlicž ito vecć prema tome kako tko dokoncž ava svoj zž ivot ili zž ivot drusž tva, bilo
na njegovo trazž enje ili propustom duzž ne brige, bilo pristankom onoga koji se zž eli oprostiti od
zž ivota ili bez njegova pristanka. Aktivna, direktna ili pozitivna eutanazija jest zahvat zadavanja
prijevremene i bezbolne smrti tesž kim neizljecž ivim bolesnicima koji su vecć usž li u fazu umiranja.
Smrt mozž e biti uzrokovana pozitivno (davanjem sredstva) ili negativno (ne cž injenjem onoga sž to
bi bolesnika odrzž alo na zž ivotu). Pasivna ili negativna odvija se na dvije razine: bolesniku se daje
sredstvo koje umanjuje bol, a istovremeno ubrzava proces umiranja.
30.TEZA:
ČČ ovjek mora biti rijecž ima i zž ivotom za istinu, a protiv lazž i, ogovaranja i
klevetenja. No ako istinoljubivost nije spojena s ljubavlju, lako prelazi u
ideologiju i fanatizam bez milosrđa. Buducć i da je istina utemeljena u osobi
Isusa Krista (Iv 14,6), ona se razlikuje kako od neosobne apstrakcije tako i od
nenacž elnih i prigodnih komproma.

U svakodnevnom govoru istinom se naziva misao ili rijecž koja je u skladu sa stvarnosž cću, kao i
sama stvarnost koja se otkriva duhu (istinit, alethes - ne-skriven). To je grcž ko intelektualisticž ko
poimanje. Biblijski pojam istine je drugacž iji jer se temelji na religioznom iskustvu, na susretu s
Bogom. Taj je pojam dozž ivio znatnu evoluciju. Dok je u SZ istina prije svega vjernost savezu, u NZ
postaje punina objave u Kristu. Krist je jedina egzistencijalna istina.

1. POVIJESNI PREGLED
Platon u knjizi »Drzž ava« (usporedba o spilji) govori o spilji gdje su zarobljenici leđima
okrenuti prema van. Na zidu pred sobom gledaju sjene i misle da su to istine. Kad bi jedan
postao slobodan i izisž ao van uvidio bi da je sve to lazž no. No kad bi se vratio i pricž ao ostalima oni
mu ne bi vjerovali. Mi smo svi zarobljenici, kazž e Platon, a istina je u vjecž nim idejama. Vrhovna
ideja jest dobro (ontolosž ka ideja). Tek kad se oslobodimo realnosti, docć i cć emo do istine. Artotel
istinom naziva podudaranje nasž ega intelekta sa stvarnosž cću (adequatio intellecti et rei). Črkveni 138
oci simpatiziraju Platona pa zadnju istinu poistovjecć uju s Bogom. Augustin istinu poima
kristolosž ki. Krist je istina. Upoznati istinu znacž i upoznati Krista. Toma zna za stupnjeve istine:
ontolosž ki pojam (istina se poistovjecć uje s realnosž cću; sve realno jest istinsko), logicž ni pojam
istine (kad spoznaja odgovara objektivnom redu), moralni pojam istine (kad se govor poklapa s
onim sž to mislimo).

2. ISTINA U SVETOM PMU

Biblicž ari misle da postoji grcž ka i biblijska istina. Grcž ka je istina pravi odraz stvarnosti.
Biblijska se temelji na vjerskom iskustvu, susretu s Bogom, vjernost savezu. U NZ istina je
konkretizirana u osobi Isusa Krista. U SZ rijecž istina cž esto dolazi s rijecž ju ljubav. Bog je istinit, tj.
vjeran obecć anjima, savezu. ČČ ovjek je istinit, tj. vjeran Bogu koji se objavljuje.
U NZ govori se o istini evanđelja ukoliko se Bog objavio. Ono sž to je adekvat istini s cž ovjekove
strane jest vjera. Vjera je adekvat istini istina je konkretizirana osoba Isusa Krista, u njemu su
realizirana sva Bozž ja obecć anja. O istini mnogo pisž e Ivan nastavljajucć i govor o Bogu koji se
objavio, koji je objavio istinu, Logos-Isusa Krista. Krist sam kazž e: »Ja sam put-istina-zž ivot!«
Dosž ao je da svjedoci za istinu. Isticž e se veza između istine i Duha Svetoga. Duh istine! Krista ne
mozž emo spoznati bez Duha Svetoga.
Grcž ki pojam istine je staticž an, biblijski dinamicž an. SČ to je istina? Treba pocž eti od samoga Boga,
on je istina, istina zž iva i plodonosna. Istina je kristolosž ka, Krist je svjedok istine, sam za sebe kazž e
da je istina. Istina je nadalje Duh Sveti. Istinu ne mozž esž otkriti bez Duha. On nas uvodi u svu
istinu! To je Trojstvena istina. Ona ne razdvaja nego spaja.
3. ZAHTJEVI/KOMPONENTE ISTINE
Biti istinit znacž i posjedovati krepost istinoljubivosti. Biti u istini znacž i da je istina u nama, ako
smo ukorijenjeni u Bozž joj ljubavi Prema skolastici »agere sequitur esse«, tj. djelovanje slijedi
bitak, dakle da bi se moglo govoriti o istini treba najprije biti u istini. Istina zahtijeva istinito
misž ljenje, istinito djelovanje. Istina nije u rijecž ima nego u nutarnjem stavu. Po SP istinu se ne
samo misli nego zž ivi i vrsž i. Istina ima dinamicž ki karakter. Istinito djelovati do kraja znacž i biti
savrsž en cž ovjek. Govoriti istinu znacž i da je taj govor zž ivotan, egzistencijalan, nije apstraktan.
Istina je uvijek ukorijenjena u cž ovjeku. Govoriti istinu znacž i uvijek voditi racž una o toj situaciji.
Istinito mozž e govoriti samo onaj tko je u Bogu, u Duhu. Istina je uvijek vezana s ljubavlju. Nikad
nije istina ako nije duboko vezana s ljubavlju. Ivan XXIII kazž e: »istinu treba misliti, posž tovati, recć i
i cž initi!«

4. LAŽ/MENDACIUM
Lazž je vrlo diskutiran problem. U SP imamo o lazž i naredbu: »ne lazž i!« U NZ lazž se prikazuje
kao djelo đavla, otac lazž i, ne stoji cž vrsto u istini. Pavao kazž e da je lazž nespojiva s novim cž ovjekom
u Kristu. Za Petra je lazž protiv DS. Mnogo se raspravljalo o lazž i, i najupucć eniji su se mucž ili. U
zž ivotu cž esto zbog izrecž ene istine dolazimo u opasno i tesž ko, konfliktno stanje ili situaciju.
Valja razlikovati istinu kao istinu o Bogu, i istinu kao istinu o nekoj ruzž noj/gresž noj strani
nekoga cž ovjeka; đavao mrzi da se njegova djela iznose na vidjelo (zato je u tami, tamo se skriva
da se ne vide njegova djela, a kad je otkriven onda reagira agresivno ili kukavicž ki). 139

Augustin (Toma) definira lazž kao »govor protiv onoga sž to mislim s nakanom da se nekoga
prevari«. U 17.st. nastaje nova definicija: Lazž je nijekanje duzž nog znanja (Hugo Grotius).
Protestanti i Luther dopusž taju lazž u mnogim slucž ajevima kad to koristi Črkvi ili dobru zajednice.
Uvijek kad je lazž manje zlo.
OBLIČI LAZČ I - Lazž (mendacium), lazž iz sale (iucosum), lazž iz koristi (ofitiosum), lazž iz zž elje da
se napakosti (m.damnosum). Da li je lazž samo onda kad se zž eli nekoga prevariti? Najvecć i
autoriteti smatraju da je lazž vecć i sama nakana laganja (Augustin, Albert Veliki, Banez, P.
Lombardski, Hartmann). Govor spada u lazž (Toma, Bonaventura).
Lazž je nespojiva s pripadnosž cću Kristu. Lagati znacž i, po Hermi, odrecć i se Gospodina. Katolicž ki
autori ipak u nekim slucž ajevima dopusž taju lazž kao neku vrstu lijeka: ako donosi veliku korist i
uklanja veliku stetu, ako su joj nakana i cilj dobri, u nuzž noj samoobrani (Krizostom), lazž i nema
ako nema nakane da se drugoga prevari (Tanquerey), nije zabranjena ako ne nanosi stetu
(Bonaventura), u krajnjoj je nuzž di dopustiva (Molinski). Lazž nije dopustiva ako ima pravo na
istinu onaj koji je trazž i. Lazž sž iri nepouzdanost među ljudima i cž ovjeka cž ini osamljenim, veli
Platon. Artotel pak misli da je lazž protivna pravednosti. Teolozi 17/18.st. raspravljali su o umnoj
restrikciji. U govoru se suzž uje na neko znacž enje: pure mental (u uzž em smislu), late mental (u
sirem smislu). Pavao (Ef 4,25) ucž i da je lazž nespojiva s novim cž ovjekom.
Subjektivna opaska jednog studenta: lazž je jedna od najtezž ih ljudskih mana, posebno laganje
samome sebi odnosno Bogu, tj. uljepsž avanje samoga sebe bilo u vlastitim bilo u tuđim ocž ima.
Zna se da sotona pati od zž elje da izgleda savrsž en u tuđim ocž ima, posebno u svojim, da je Bog
apsolutno svjestan sebe i stvarnosti u svakom trenutku, te u tom smislu uljepsž avanje samoga
sebe zapravo je ozbiljno samozavaravanje pogotovo zato sž to na to nitko ne obracć a pazž nju (jer je
to zlo mozž da je i dobro da se na to ne obracć a pazž nja, ali da se barem ta energija trosž i u pravcu
Boga).

140
31.TEZA:
Katolicž ki princip ekumenizma prema Dekretu o ekumenizmu II.VS.

Dekret »Unitat redintegratio« (obnova jedinstva) proglasž en je u studenom 1964. godine.

Sadrzž i 24 cž lanka podijeljena u tri poglavlja s uvodom i zakljucž kom. Naslovi poglavlja: Katolicž ka
nacž ela ekumenizma, Vrsž enje ekumenizma i Črkve i crkvene zajednice rastavljene od rimske
Apostolske stolice. Evo sadrzž aja:
1. Uvod
I-KATOLIČČ KA NAČČ ELA EKUMENIZMA
2. Jedinstvo i jedincatost Črkve
3. Odnosi rastavljene bracć e s Kristovom Črkvom
4. Ekumenizam
II-VRSČ ENJE EKUMENIZMA
5. Sjedinjenje mora sve zanimati
6. Obnova Črkve
7. Obracć enje srca
8. Zajednicž ka molitva
9. Uzajamno poznavanje među bracć om
10. Ekumenski odgoj
11. Nacž in izrazž avanja i izlaganja nauka vjere 141
12. Suradnja s rastavljenom bracć om
III-ČRKVE I ČRKVENE ZAJEDNIČE RASTAVLJENE OD RIMSKE APOSTOLSKE STOLIČE
13. Razlicž ita razdijeljenja
I. POSEBAN POLOZČ AJ ISTOČČ NIH ČRKVI
14. Posebno znacž enje i povijest istocž njaka
15. Liturgijska i duhovna predaja istocž njaka
16. Posebna stega istocž njaka
17. Posebno obiljezž je istocž njaka u doktrinarnim pitanjima
18. Zakljucž ak
II. O RASTAVLJEM ČRKVAMA I ČRKVENIM ZAJEDNIČAMA
19. Poseban polozž aj tih zajednica
20. Vjera u Krista
21. Proucž avanje Pisma
22. Sakramentalni zž ivot
23. ZČ ivot u Kristu
24. Zakljucž ak

1. UVOD
Jedan od glavnih ciljeva II.VS jest promicanje obnove jedinstva među svim krsž cćanima. Krist je
ustanovio jednu i jedincatu Črkvu, a ima ve zajednica koje se predstavljaju kao istinska basž tina
Isusa Krista. Misle razlicž ito, hode razlicž itim putovima kao da je Krist podijeljen. Milost obnove
jedinstva na svim je stranama pokrenula mnoge.
2. KATOLIČKA NAČELA EKUMENIZMA
»Da svi budu jedno kao sž to si ti Oce u meni i ja u tebi«. Jedinstvo se realizira po sakramentu
euharistije, novoj zapovijedi ljubavi i zž ivotu po DS. Krist je zboru dvanaestorice povjerio zadacć u
poucž avanja, ravnanja i posvecć ivanja, a među je odabrao Petra da na njemu sazida svoju Črkvu.
Isus hocć e da vjernim propovijedanjem evanđelja, dijeljenjem sakramenata i upravljanjem u
ljubavi uz djelovanje DS raste novi narod ispovijedajucć i jednu vjeru, zajednicž ko bogosluzž je u
bratskoj slozi. Pocž elo jedinstva jest jedinstvo u Trojstvu.
ODNOSI S RASTAVLJENIMA - Od samog pocž etka zinule su pukotine, pa potom josž vecć i razdori
ne bez krivnje ljudi s obje strane. Oni koji vjeruju u Krista i pravno su primili krst nalaze se u
nekom, mada ne savrsž enom zajednisž tvu s KČ. Vjerom opravdani u krsž tenju pritjelovljuju se
Kristu. Zato rastavljene Črkve nikako nisu bez znacž enja, i tezž ine, u misteriju spasenja. No samo
po katolicž koj Kristovoj Črkvi mozž e se dosecć i sva punina spasonosnih sredstava.
EKUMENIZAM - Brojni pokusž aji molitvom, rijecž ju i djelom da se postigne jedinstvo poticž u sve
katolicž ke vjernike da se ukljucž e u djelo ekumenizma. Pod ekumenskim gibanjem razumijevaju se
djelatnosti i pothvati sž to se u skladu s potrebama Črkve i okolnostima pokrecć u prema
promicanju krsž cćanskog jedinstva, kao sž to su ponajprije svi pokusž aji da se uklone rijecž i, sudovi i
djela koja ni po pravdi ni po istini ne odgovaraju polozž aju rastavljene bracć e nego otezž avaju
odnose, zatim u religioznom duhu uprilicž eni skupovi krsž cćana raznih Črkava ili zajednica, dijalog
među strucž njacima. Takvim se skupovima bolje upoznajemo i stjecž emo pravicž niji sud o drugima.
142
Katolici treba da misle na rastavljenu bracć u, mole se za njih, cž ine prve korake prema njima, a
ekumenizam je ponajprije vjernije svjedocž enje Krista zž ivotom. Zato svi katolici moraju tezž iti za
krsž cćanskim savrsž enstvom. U svemu valja njegovati slobodu i ljubav. Neka katolici priznaju
krsž cćanske vrednote rastavljene bracć e. Sve sž to milost DS izvodi u rastavljanoj bracć i i na nasž u je
izgradnju.

3. VRŠENJE EKUMENIZMA
Briga za obnovu ticž e se cijele Črkve, svega Bozž jeg naroda. Svaka se obnova bitno sastoji u sve
vecć oj vjernosti njezinu pozivu, Krist zove Črkvu na neprekidnu reformu. Ta obnova ima silnu
vazž nost za ekumenizam. Koraci u obnovi vazž noj za ekumenizam: biblijski i liturgijski pokret,
propovijedanje rijecž i Bozž je i kateheza, apostolat laika, novi oblici redovnicž kog zž ivota, duhovnost
braka, nauka i djelatnost Črkve na socijalnom polju. Nema pravog ekumenizma bez nutarnjeg
obracć enja. SČ to se provodi cž isž cći zž ivot prema evanđelju, to se bolje promicž e jedinstvo krsž cćana. To
obracć enje srca zajedno s privatnim i javnim prosž njama za krsž cćansko jedinstvo valja smatrati
dusž om svega ekumenskog gibanja i s pravom su mogu nazvati duhovnim ekumenizmom.
Čommunicatio in sacris ne valja smatrati sredstvom postizanja jedinstva jer je to izraz
bogosž tovlja
Valja upoznati duh rastavljene bracć e. Teologiju i druge znanstvene i povijesne grane treba
predavati pod ekumenskim vidom, da sž to tocž nije odgovaraju stvarnoj istini (historijska istina
ionako je nevazž na, vazž na je jedino nasž a danasž nja: da nam historija ne bude povodom izricanja
razlika). Nisž ta ekumenizmu nije tako tuđe kao lazž ni irenizam koji sž teti cž istocć i katolicž ke nauke i
zamracž uje njezin pravi i sigurni smisao.
 U izlaganju katolicž ki teolozi moraju imati na umu da postoji red ili hijerarhija istina katolicž ke
nauke. Treba ostvarivati najsiru suradnju na socijalnim pitanjima, svi su ljudi pozvani na taj
zajednicž ki rad posebno u krajevaima gdje se odvija socijalna i tehnicž ka revolucija.

4. CRKVE I CRKVENE ZAJEDNICE RASTAVLJENE OD RAS-e

Prva rastavljanja dogodila su se na toku zbog osporavanja dogmatskih obrazaca efesž kog i
kalcedonskog sabora, te kasnije kidanjem crkvenog zajednisž tva između istocž nih patrijarhata i
rimske stolice. Potom se na zapadu dogodila reformacija. Otad se od rimske stolice rastavilo visž e
zajednica, nacionalnih i konfesionalnih. Među njima posebno mjesto pripada anglikanskoj
zajednici.
POSEBNO ZNAČČ ENJE I POVIJEST ISTOČČ NJAKA - Istocž na i Zapadna Črkva slijedile su kroz
mnoga stoljecć a svaka svoj vlastiti put mada povezane bratskim zajednisž tvom vjere i
sakramentalnog zž ivota. Prvo mjesto pripada patrijarsž ijskim crkvama, od kojih neke vuku
apostolske korijene. Črkva Zapada mnogo je toga preuzela u bogosluzž ju, duhovnoj predaji i
pravu od toka. Temeljne dogme krsž cćanske vjere (Trojstvo, Logos, utjelovljenje, Bogorodica, Duh
Sveti) definirane su na ekumenskim saborima toka Predajom primljena apostolska basž tina
usvojena je na razlicž ite nacž ine i od samih pocž etaka Črkve razlicž ito tumacž ena zbog razlika cć udi i
zž ivotnih uvjeta. Razdvajanja su dosž la zbog svega toga kao i pomanjkanja uzajamnog
razumijevanja i ljubavi.
Istocž njaci su posebno bogati sa svojom liturgijskom basž tinom, prekrasnim himnima BDM,
istocž njaci slave i mnoge zajednicž ke svece. Imaju prave sakramente, a posebno, snagom
143
apostolskog nasljeđa, svecć enisž tvo i euharistiju pa se, gdje je mogucć e, preporucž uje communicatio
in sacris. Istocž njasž tvo je bogato i monasž kom tradicijom i toplo se katolicima preporucž uje da
cž esž cće idu k tim bogastvima istocž nih otaca.
Istocž ne su Črkve vecć od prvih vremena slijedile i vlastitu disciplinu, koju su potvrdili oci i
sabori, pa i ekumenski. Raznolikost u obicž ajima nije na putu jedinstva Črkve nego uvecć ava njezin
sjaj. Istocž ne Črkve imaju pravo upravljati se prema vlastitim zakonima.
Kod istrazž ivanja objavljene istine na toku i Zapadu primjenjivani su razlicž iti putovi i pristupi
tako da razne teolosž ke formule cž esto se dopunjuju negoli suprotstavljaju. Izvorne predaje
istocž njaka su odlicž no ukorijenjene u Pmu. Ta duhovna i bogosluzž na, disciplinarna i teolosž ka
basž tina u raznim svojim predajama pripada punom katolisž tvu i apostolstvu Črkve. Potrebno je
radi postupnog ostvarenja jedinstva ubuducć e poduzimati pokusž aje u raznim ustanovama i
oblicima crkvenog zž ivota poglavito molitvom i bratskim dijalogom o doktrini.
O RASTAVLJENIM ČRKVAMA I ČRKVENIM ZAJEDNIČAMA NA ZAPADU - Vezane su KČ
narocž itom srodnosž cću i vezama zbog duga zž ivota u crkvenom zajednisž tvu. Te se crkve i crkvene
zajednice i same među sobom jako razlikuju pa je to pretesž ko opisati. Ima vrlo krupnih
nesuglasica ne samo povijesne, sociolosž ke, psiholosž ke i kulturne naravi nego nesuglasica u
tumacž enju objavljene istine. Zato sabor iznosi svoja polazisž ta.
Najprije se u vidu imaju oni koji javno ispovijedaju Isusa Krista kao Boga i Gospodina, jedinog
posrednika između Boga i ljudi. Ima dosta odudaranja od nauke o Kristu, djelu otkupljenja,
misteriju i sluzž bi Črkve, Marijinoj ulozi u djelu spasenja. Rastavljeni drugacž ije od nas osjecć aju
odnos Pisma i Črkve (Pismo je autoritet ne ucž iteljstvo).
 Krst je sakramentalni vez jedinstva među svima koji su njima preporođeni. No krst je samo
pocž etak, polazisž te jer je sav ustremljen na postizanje punine zž ivota u Kristu. Krst smjera k
cjelovitom ispovijedanju vjere, cjelovitom ucjepljenju u euharistijsko zajednisž tvo. Zbog
nedostatka sakramenta reda te crkvene zajednice nisu usž cžuvale izvornu i cjelovitu susž tinu
euharistijskog misterija. Stoga neka predmet dijaloga budu nauka o Gospodnjoj vecž eri i ostalim
sakramentima, bogosž tovlju i crkvenim sluzž bama.
Mnogi ne prihvacć aju evanđelje u cć udorednim pitanjima kao katolici niti dopusž taju ta rjesž enja
za tezž e probleme danasž njeg drusž tva no kao i mi zž ele prianjati uz Kristovu rijecž i pokoravati se
apostolovoj zapovijedi: »SČ to god htjednete recž i ili ucž initi sve neka bude u ime Gospodina Isusa!«
Odatle mozž e pocž eti dijalog o moralnoj primjeni evanđelja.

144
32.TEZA:
Uvid u strukturu i temeljne poruke konstitucije u Črkvi »LG«.

I-MISTERIJ ČRKVE
1. Črkva je sakramenat u Kristu
2. Ocž eva sveopcć a nakana spasenja
3. Poslanje Sina
4. Duh Sveti: posvetitelj Črkve
5. Kraljevstvo Bozž je
6. Pralikovi Črkve
7. Misticž no tijelo Kristovo: Črkva
8. Črkva vidljiva i duhovna stvarnost
II-BOZČ JI NAROD
9. Novi savez i novi narod
10. Opcć e svecć enisž tvo vjernika
11. Vrsž enje opcć eg svecć enisž tva u sakramentima
12. Osjecć aj vjere i karizme u Bozž jem narodu
13. Univerzalnost i katolicitet jednog Bozž jeg naroda
14. Katolici
15. Krsž cćani nekatolici i Črkva 145
16. Nekrsž cćani
17. Misijsko znacž enje Črkve
III-HIJERARHIJSKO UREĐENJE ČRKVE - POSEBNO EPISKOPAT
18. Uvod
19. Poziv i izbor Dvanaestorice
20. Biskupi, nasljednici apostola
21. Sakramentalnost episkopata
22. Kolegij biskupa i njegova glava
23. Odnosi biskupa u biskupskom kolegiju
24. Poslanje biskupa
25. Zadacć a propovijedanja
26. Zadacć a posvecć ivanja
27. Zadacć a upravljanja
28. Svecć enici prema Kristu, biskupima, subracć i i krsž cć. narodu
29. Đakoni
IV-LAIČI
30. Laici u Črkvi
31. Narav i poslanje laika
32. Dostojanstvo laika u Bozž jem narodu
33. Apostolat laika
34. Svecć enicž ka sluzž ba laika
35. Prorocž ka sluzž ba laika
 36. Kraljevska sluzž ba laika
37. Laici i hijerarhija
38. Laici, dusž a svijeta

V-OPČĆ I POZIV NA SVETOST U ČRKVI

39. Svetost u Črkvi
40. Opcć i poziv na svetost
41. Mnogostruki oblici svetosti
42. Putovi i sredstva svetosti
VI-REDOVNIČI
43. Evanđeoski savjeti u Črkvi
44. Narav i vazž nost redovnicž kog stalezž a
45. Hijerarhija i redovnisž tvo
46. Velicž ina redovnicž kog posvecć enja
47. Ustrajnost
VII-ESHATOLOSČ KI ZNAČČ AJ PUTUJUČĆ E ČRKVE I NJEZINO SJEDINJENJE S N.Č.
48. Eshatolosž ka narav nasž ega poziva
49. Nebeska i putujucć a Črkva
50. Odnosi između nebeske i putujucć e Črkve
51. Pastoralne smjernice koncila
VIII-BDM U MISTERIJU KRISTA I ČRKVE 146
52. Uvod
53. Marija i Črkva
54. Nakana koncila
55. Mesijina Majka u Starom zavjetu
56. Marija kod Navjesž tenja
57. Marija i Isusovo djetinjstvo
58. Marija i Isusov javni zž ivot
59. Marija poslije Uzasž asž cća
60. Marija i Krist jedini posrednik
61. Suradnja u otkupljenju
62. Pomocć nicž ka spasiteljska uloga
63. Marija Djevica i Majka, model Črkve
64. Črkva djevica i majka
65. Črkva mora nasljedovati Marijinu krepost
66. Znacž aj i temelj sž tovanja BDM u Črkvi
67. Pastoralne norme
68. Marija znak BN, pouzdane nade i utjehe putujucć em BN
69. Marija zagovornica jedinstva krsž cćana

I. MISTERIJ CRKVE
CRKVA JE SAKRAMENAT U KRISTU - Svjetlo naroda je Krist, njegovo svjetlo odsijeva na licu
Črkve. Vjecž ni je Otac slobodnom i tajnom odlukom svoje mudrosti i dobrote stvorio svijet i
odlucž io ljude ucž initi sudionicima bozž anskog zž ivota, a kad su u Adamu pali nije ih napustio nego
poslao Sina da nas po njemu usvoji kao sinove jer je htio u Sinu obnoviti sve. Krist je osnovao KN
na zemlji i izvrsž io djelo otkupljenja. Črkva ili Kristovo kraljevstvo vecć je prisutno u misteriju,
Bozž jom pomocć i vidljivo raste u svijetu.Sakramentom euharistijskog kruha predocž uje se i
izvrsž uje jedinstvo vjernika. Svi su pozvani na sjedinjenje s Kristom koji je svjetlo. Od njega
potjecž emo, po njemu zž ivimo k njemu idemo.
DUH SVETI POSVETITELJ CRKVE - Oni koji vjeruju imaju po Kristu u jednom Duhu pristup
Ocu. On je Duh koji daje zž ivot, izvor vode koja struji u vjecž ni zž ivot, po njemu Otac ozž ivljuje ljude
umrle u grijehu. Duh stanuje u Črkvi, u srcima vjernika kao u hramu. On uvodi Črkvu u svu
istinu. Snagom evanđelja cž ini da se Črkva pomlađuje i neprekidno obnavlja i vodi k savrsž enom
sjedinjenju sa Zarucž nikom.
KRALJEVSTVO BOŽJE - Misterij Črkve ocž ituje se u ustanovljenju. Isus je dao pocž etak
propovijedajucć i RV-dolazak KN koje je u SP bilo od vjekova obecć ano (punilo se vrijeme i
priblizž ilo se KN). KN se jasno ocž ituje u rijecž ima, djelima i prisutnosti Kristovoj. KN je kao sjeme,
kao zrno gorusž icž ino...Nakon uskrsnucć a i uzasž asž cća Krist je izlio na svoje ucž enike obecć anog Duha i
Črkva je pocž ela zž ivjeti (Duh je dosž ao i nastanio se na zemlji). Črkva polagano raste.
PRALIKOVI CRKVE - Črkva je ovcž injak, stado, Bozž ja njiva (na njivi raste stara maslina sa svetim
korijenom - patrijarsima), Črkva je odabrani vinograd (prava je loza Krist), Črkva je gradnja
Bozž ja (Krist je odbacž eni ugaoni kamen), stan Bozž ji u Duhu, Bozž ji sž ator među ljudima novi 147
Jeruzalem, nebeska zarucž nica, nasž a majka, cž ista zarucž nica cž istog Jaganjca. Črkva je misticž no tijelo
Kristovo, vidljiva i duhovna stvarnost.

II. BOŽJI NAROD

NOVI SAVEZ I NOVI NAROD - Bogu je ugodan u svako vrijeme i u svakom narodu tko se boji
Boga i cž ini pravdu, no Bog je htio ljude spasavati ne samo pojedinacž no nego ih ucž initi narodom-
zajednicom. Zato je odabrao izraelski narod za svoj narod, s njim sklopio savez i postepeno mu
se ocž itovao u njegovoj povijesti kao spasitelj i posvetitelj. Jer 31: »Evo dolazi vrijeme, kazž e
Gospodin, kad cć u s kucć om Izraelovom i kucć om Judinom ucž initi novi ugovor...stavit cć u zakon svoj
u srce njihovo i upisati ga u pamet njihovu i ja cć u biti njihov Bog i oni cć e biti moj narod«. Izrael
po tijelu kad je putovao pustinjom bio je nazvan Črkvom Bozž jom, tako se novi narod naziva
Kristovom Črkvom.
OPĆE SVEĆENIŠTVO VJERNIKA - Krist je ucž inio svoj narod »kraljevstvom i svecć enicima za Boga
Oca svoga« (Otk 1,6). Krsž teni i preporođeni/pomazani Duhom posvecć uju se da budu dom/hram
Bozž ji, sveto svecć enstvo koje prinosi duhovne zž rtve i navjesž cćuje cž udesa Ocž eva, hvali ga i slavi.
Opcć e svecć enisž tvo vjernika i ministerijalno ili hijerarhijsko svecć enisž tvo u međusobnom su
odnosu iako se međusobno razlikuju bitno a ne samo u stupnju. Ministerijalni svecć enik odgaja
narod, upravlja njime, izvrsž uje euharistijsku zž rtvu (poziva i cž ini vidljivo jedinstvo). Opcć e
svecć enisž tvo izvrsž uje se u sakramentima.
BN ima udjela i u prorocž koj sluzž bi Kristovoj svjedoci za njega osobito zž ivom vjerom i ljubavi.
Čjelina vjernika ima pomazanje DS ne mozž e se u vjeri prevariti. To svojstvo ocž ituje se
nadnaravnim osjecć ajem vjere cijeloga naroda kad »od biskupa sve do posljednjih vjernika laika
pokazuje opcć e slaganje u stvarima vjere i morala. Isti Duh ne samo da po sakramentima i
sluzž bama posvecć uje BN nego svoje darove dijeli kako hocć e, dijeli i posebne milosti među
vjernike svakog stalezž a: Svakome se daje ocž itovanje Duha na korist. Te karizme treba primiti sa
zahvalom i utjehom.
Svi su ljudi pozvani u novi Bozž ji narod. U svim je zemljama jedan BN jer se on iz svih naroda
uzima. Rasprsž eni vjernici međusobno saobracć aju u Duhu Svetom. Sabor se obracć a prije svega
katolicima, potom krsž cćanima nekatolicima, nekrsž cćanima i svim ljudima dobre volje. Posebna
oznaka Črkve jest njezina poslanost (missio).

III. HIJERARHIJSKO UREĐENJE CRKVE I POSEBNO EPISKOPAT

Isus je odabrao dvanaestoricu da budu s njim i da ih posž alje propovijedati KN, uspostavio ih je
kao kolegij ili stalan zbor kojemu je stavio na cž elo Petra, poslao ih je najprije sinovima
Izraelovim. Biskupi su nasljednici apostola, episkopat je sakramentalan. Kolegij ili zbor biskupa
nema vlast osim ako se shvacć a zajedno s rimskim biskupom kao glavom, dok ovomu ostaje
potpuna vlast primata nad svima. Rimski je biskup po sluzž bi namjesnik Kristov i pastir cijele
Črkve. Ima potpunu svu vlast. Zbor biskupa također je subjekt vrhovna papinske vlasti nad
cijelom Črkvom zajedno sa svojom glavom papom. Biskupi kao nasljednici apostola dobivaju
svoje poslanje od Gospodina. Kanonska misija biskupa mozž e nastati po zakonitim obicž ajima koje
nije opozvala vrhovna i opcć a vlast Črkve. Imaju trostruku zadacć u-vlast. Svecć enici nemaju 148
vrhunac pontifikata, u vrsž enju vlasti ove o biskupu, s njima su spojeni svecć enicž kom cž asž cću i
posvecć uju se po sakramentu reda. Na đakone se polazž u ruke ne za svecć enisž tvo nego za sluzž enje.

IV. LAICI

Neke stvari spadaju u Črkvi samo na laike. Laicima je svjetovna narav vlastita i posebna.
Pozvani su da posvecć uju svijet vrsž ecć i vlastite duzž nosti vođeni evanđeoskim duhom i tako
drugima otkriju Isusa Krista. Svi su pozvani na svetost no svi nemaju iste sluzž be i isti put.
Apostolat laika je sudjelovanje u spasiteljskoj misiji Črkve (po krstu i potvrdi). Hrane se ostalim
sakramentima, posebno euharistijom. Črkva je ondje gdje su i laici, kakvi su oni takva je Črkva,
takav je Krist u ocž ima ljudi. Postoji krsno svecć enisž tvo Bozž jeg naroda, vrsž enje duhovnog
bogosluzž ja (prinos samoga sebe). Prorocž ka sluzž ba laika ocž ituje se u svjedocž enju vlastitim
zž ivotom i navijesž tanju evanđelja svijetu; zato laici moraju stecć i dublji uvid u objavljene istine.
Ustrajno se moliti. Kraljevska sluzž ba laika.
LAICI U CRKVI - Pastiri znaju da nisu od Krista ustanovljeni da sami preuzmu spasonosnu
misiju Črkve prema svijetu; njihova je duzž nost nadzirati sluzž be i karizme. Svi treba da
jednodusž no sudjeluju na svoj nacž in za opcć e dobro.
NARAV I POSLANJE LAIKA - Laici su svi vjernici koji nisu klerici, koji su krsž tenjem zdruzž eni u
jedno tijelo s Kristom, postali BN, dionici Kristove trostruke sluzž be. Laicima je svjetovna narav
vlastita i posebna, tj. cž lanovi sv.reda mogu se katkad baviti svjetovnim stvarima, zvanjima. Na
laike po njihovu pozivu spada da trazž e KN bavecć i se vremenitim stvarima i uređujucć i ih po Bogu.
Oni su kvasac svijeta; drugim otkrivaju Krista svjedocž anstvom svog zž ivota: vjerom, nadom i
ljubavlju.
DOSTOJANSTVO LAIKA U BOŽJEM NARODU - U jednom tijelu ima mnogo udova, a svi udovi
nemaju te sluzž be. Jedan je narod, jedna vjera, jedan Gospodin, jedno krsž tenje, jedno poslanje.
Laici po bozž anskoj dobroti imaju Krista za brata. »Ja sam vama biskup, s vama sam krsž cćanin; ono
je ime sluzž be, ovo ime milosti, ono je ime pogibli, ovo spasenja« (Augustin).
APOSTOLAT LAIKA - Apostolat laika je sudjelovanje u spasiteljskoj misiji Črkve; laici su za
apostolat određeni od Gospodina po krsž tenju i potvrdi; po sakramentima (osobito euharistiji)
dobivaju hranu ljubav prema Bogu, koja je suda apostolata. Laici su posebno pozvani da Črkvu
ucž ine prisutnom u onim mjestima i prilikama gdje ona samo po njima mozž e postati sol zemlje.
Osim toga apostolata laici mogu na razne nacž ine biti pozvani na neposrednije sudjelovanje s
apostolatom hijerarhije (katehizacija). Na laike pada duzž nost da bozž ansko spasenje dopre do
svih ljudi svih krajeva i vremena.
SVEĆENIČKA SLUŽBA LAIKA - Oni koji su tijesno spojeni s Kristom imaju udjela u njegovoj
svecć enicž koj sluzž bi. Sva djela laika, svagdanji rad, molitve i apostolski pothvati, bracž ni i obiteljski
zž ivot, odmor duha i tijela, ako se vrsž e u Duhu, i zž ivotne tegobe ako se strpljivo podnose, postaju
duhovne zž rtve ugodne Bogu po Isusu Kristu, koje se preko euharistije prinose Ocu s
Gospodinovim tijelom.
PROROČKA SLUŽBA LAIKA - Krist ispunja prorocž ku sluzž bu (proglasž enje KN) i po laicima cž inecć i
ih svojim svjedocima i poucž avajucć i ih milosž cću rijecž i i osjecć ajem vjere da sila evanđelja svugdje
svijetli, da se pokazž u kao sinovi obecć anja: jaki u vjeri i nadi i strpljivi u isž cžekivanju buducć e slave. 149
Propovijedanje evanđelja rijecž ima i zž ivotom, dobiva specificž nu uspjesž nost time sž to se zbiva u
obicž nim prilikama svijeta. Neka laici marljivo nastoje da steknu dublju spoznaju objavljene istine
i mole za dar mudrosti.
KRALJEVSKA SLUŽBA LAIKA - Krist je bio poslusž an do smrti da bi ga Otac uzvisio u slavi svog
kraljevstva. Njemu su podlozž ne sve stvari dok ih ne podlozž i Ocu da Bog bude sve u svemu. Tu je
vlast dao ucž enicima vlast podlaganja kraljevstva grijeha svetim zž ivotom, Duhom Bozž jim. Vlast je
svladati kraljevstvo zla i uspostaviti KN. To Bog zž eli i po laicima (i u laicima). U KN nema
robovanja nego potpuna sloboda. Vjernici moraju spoznati nutarnju narav, vrijednost i uređenje
svega stvorenja i jedni drugima pomagati da se svijet prozž me Kristovim duhom mira i ljubavi.
Zbog ekonomije spasenja neka vjernici naucž e razlikovati prava i duzž nosti sž to na njih spadaju kao
cž lanove Črkve od onih koja im pripadaju kao cž lanovima ljudskog drusž tva. Neka oboje dovedu u
sklad.
LAICI I HIJERARHIJA - Laici imaju prava da obilno primaju od pastira duhovna dobra Črkve,
osobito pomocć rijecž i Bozž je i sakramenata. Duzž nost im je da, u skladu s vlastitim znanjem i
kompetencijom, rekne svoje misž ljenje o stvarima koje se odnose na korist Črkve. Neka to cž ine
preko ustanova koje je Črkva ustanovila (istinoljubivo, hrabro, razborito, s posž tovanjem i
ljubavlju prema pastirima). Laici neka u svojim molitvama preporucž uju Bogu poglavare. Pastiri
neka priznaju i podupiru dostojanstvo i odgovornost laika u Črkvi, neka se koriste njihovim
savjetima, uzimaju ih s povjerenjem za suradnike, neka pazž ljivo prate njihove pothvate. Odnos
laika i pastira mora biti obiteljski.
LAICI DUŠA SVIJETA - Laik mora svijetu biti svjedok uskrsnucć a i zž ivota Kristova i znak
(sakramenat) zž ivoga Boga. SČ to je dusž a u tijelu, to neka budu krsž cćani u svijetu (Ep.ad Diognetum).
 TEZE:

1. TEZA: Iz konstitucije II. VS »Dei Verbum« o bozž anskoj objavi: stvarnost, narav i predmet objave; bogoduhost SP,
osobito klasicž na biblijska mjesta istina SP, knjizž evni rodovi.

2. TEZA: Post 1,1-2.4a: literarni sastav i teolosž ki sadrzž aj.

3. TEZA: Poziv, uloga i zadacć a proroka u Izraelu: Iz 6,1-13; Jr 1,4-19; Ez 1-3.

4. TEZA: Izabrana mesijanska mjesta SZ:

Post 3,15; 49,10; 2 Sam 7,14; Ps 2 i 110; Iz 7,14-15, 9,1-6;11,1-9
Zah 9,9-10; Dn 7,13-14; Jer 31,31-34; Ez 36,26-27.

5. TEZA: Povijesno znacž enje evanđelja (DV 19).

6. TEZA: Teme Ivanova evanđelja (po poglavljima).

7. TEZA: Teologija Djela apostolskih (Dj 1-15).

8. TEZA: Novozavjetne teolosž ke teme: savez, opravdanje, vjera, zakon, sloboda.

9. TEZA: Ekonomija objave ostvaruje se zahvatima i rijecž ima, iznutra među sobom povezanima tako da djela koja je
Bog u povijesti spasenja izveo ocž ituju i potkrepljuju nauku i stvari sž to ih rijecž i oznacž uju, a rijecž ima se proglasž uju
djela i ostvaruje misterij u njima sadrzž an. Po toj nam je objavi dubina istine o Bogu i o cž ovjekovu spasenju u punom
svjetlu zasjala u Kristu, koji je ujedno i posrednik i punina sve objave (DV 2, Heb 1,1-2).
150
10. TEZA: Svjedocž anstvo Isusovo o samom sebi kao Mesiji, Sinu ČČ ovjecž jem i Sinu Bozž jem, cž udesa i uskrsnucć e te
mudrosti, i svetost Isusova dokaz su njegova bozž anskog poslanja.

11. TEZA: Kristovo obecć anje i povijesno ustanovljenje Črkve kao novog mesijanskog naroda ne stoji u suprotnosti s
Isusovim propovijedanjem o skorom dolasku kraljevstva Bozž jega.

12. TEZA: O sluzž bi i kolegijalnom ucž iteljstvu biskupa, te o ucž iteljstvu pape.

13. TEZA: Bogu Objavitelju treba odgovoriti »poslusž nom vjerom«, kojom cž ovjek cijela sebe slobodno Bogu izrucž uje
(DV 5). Na utjelovljenu Bogomdanu Rijecž ili objavu (Heb 1,1-2) treba odgovoriti utjelovljenom Bogu-danom rijecž i ili
vjerom (1 Iv 1,1-4). Teologija je kao sustavno razmisž ljanje o objavi i vjeri ne samo »fides quaerens intellectum« nego
i »scientia salutis«.

14. TEZA: U Starom zavjetu Bog, nazivan razlicž itim imenima, objavljuje svoje ime Jahve; na razlicž ite se nacž ine
objavljuje ljudima; djeluje u njihovoj povijesti svojom Rijecž ju, Mudrosž cću i Duhom; slobodan, jedini, osoban i
duhovan pokazuje dobrotu, mocć , pravednost, ljubav, milosrđe i svetost. U Novom zavjetu objavljuje se kao Otac
Gospodina nasž ega Isusa Krista, kao i nasž Otac.

15. TEZA: Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogucć ega, i u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina
Bozž jega, rođenog od Oca prije svih vjekova, Boga od Boga, rođena ne stvorena, istobitna s Ocem, i u Duha Svetoga
Gospodina i zž ivotvorca koji izlazi od Oca i Sina (N-Č simbol).

16. TEZA: ČČ ovjek stvoren na sliku i priliku Bozž ju (Post 1,26) mora se suoblikovati Kristu po Duhu Svetomu (2 Kor
3,18) u Črkvi Bozž joj, koja je mjesto novozavjetnog kulta (Iv 4,21-24), vođen Duhom Svetim, vođom na putu (Iv
16,12-13) od krsnog do slavnog uskrsnucć a (Rim 8,11).
17. TEZA: Novi Adam, Jaganjac Bozž ji, uzima grijeh svijeta, koji je po jednom cž ovjeku usž ao u ovaj svijet, a po njemu
smrt (Rim 5,12).

18. TEZA: Krist je potpuni Bog i potpuni cž ovjek iz razumne dusž e i tijela, jedan te isti u dvjema naravima
nepromijenjeno, nepomijesž ano, neodijeljeno, neodjeljivo ujedinjenima u jednoj osobi ili hipostazi Rijecž i; istobitan je,
dakle, s Ocem po bozž anstvu i istobitan s nama po cž ovjesž tvu (Kalcedon, 451).

19. TEZA: Po vazmenom otajstvu svoje blazž ene muke, uskrsnucć a od mrtvih i slavnog uzasž asž cća, kojim je »umrijevsž i
unisž tio nasu smrt i uskrsnuvsž i obnovio nas zž ivot«, Krist je ispunio djelo ljudskog otkupljenja i savrsž ene proslave
Boga (SČ 5).

20. TEZA: Milost je naklonost koja se ocž ituje u nastavanju Boga u cž ovjeku (gratia increata), sž to cž ovjeka cž ini
sudionikom Bozž je naravi, sinom u Sinu i prijateljem Bozž jim (gratia creata). ZČ ivot milosti zž ivot Krista je pomazana
Duhom Svetim (Lk 4,16-21), u Kristovu tijelu koje je Črkva u kojoj se pomazanje Duhom Svetim nepretrgnuto
nastavlja. U Črkvi je Duh Sveti Branitelj Krista (Iv 16,8-11), nadahnitelj slobode (1 Kor 3, 18); u Črkvi su razlicž iti
darovi, a jedan Duh (1 Kor 12-13).

21. TEZA: Pojedini sakramenti Črkve, koja je u Kristu sakramenat najtjesž njeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog
ljudskog roda (LG 1.11) sredstva su susreta s Kristom cž ovjekom, kao sakramentom Boga, koja je sredstva Krist
udijelio Bozž jem narodu koji je na putu.

22. TEZA: Otajstvo presvete Euharistije spomen-cž in je smrti i uskrsnucć a Gospodnjega, zž rtva kojom zž rtva krizž a biva
trajnom, i sveta gozba u kojoj je tijelo i krv Kristova pod prilikama kruha i vina istinski, stvarno i supstancijalno
sadrzž ano i kao hrana vjernicima ponuđeno.

23. TEZA: Koji su cž imbenici potrebni da se provede u djelo zahtjev II. VS koji glasi: »Neka se posebna briga posveti 151
usavrsž avanju moralne teologije (Optatam totius 16, Ratio fundamentalis 79).

24. TEZA: Moralno je djelovanje svjesno, hotimicž no i slobodno; ono je izraz cž ovjeka kao cjeline, ali mozž e imati vecć i ili
manji osobni intenzitet (sloboda izbora, osnovna ili temeljna sloboda, te osnovno ili temeljno opredjeljenje).

25. TEZA: Materijalnu i sadrzž ajnu normativnost u moralnom djelovanju pruzž aju nam ljudsko iskustvo (razum) i
objava, dok je na subjektivnoj razini savjest zadnja norma moralnosti. Savjest valja odgajati prema objektivnim
kriterijima.

26. TEZA: Grijeh kao negativno moralno djelovanje jest uvreda Boga, sž teta i uvreda nanesž ena blizž njemu i zajednici (i
Črkvi), te »umanjenje« samog cž ovjeka (LG 11, GS 13). On je bitno vjerska i teolosž ka kategorija, ali ukljucž uje i
antropolosž ke momente.

27. TEZA: Između osnovnog ili temeljnog moralnog opredjeljenja i pojedinih moralnih cž ina nalazimo podrucž je koje
nazivamo »krepostima«. Tradicionalni sustav kreposti povezuje specificž no biblijske i krsž cćanske elemente s
opcć eljudskim, koristecć i osobito grcž ko moralno iskustvo (sustav teolosž kih i stozž ernih kreposti).

28. TEZA: U trodjelnoj podjeli pravednosti danas se sve visž e isticž e drusž tvena dimenzija. To utjecž e na diferenciranije
poimanje privatnog vlasnisž tva osobito sž to se ticž e proizvodnih dobara. Katolicž ka drusž tvena nauka pruzž a svjetlo u
napetostima između kapitalisticž kih i socijalisticž ko-marksisticž kih poimanja.

29. TEZA: Neki problemi spolne etike: samozadovoljavanje, predbracž ni odnosi, homoseksualnost. Glede prenosž enja
zž ivota Črkva naucž ava odgovorno ocž instvo (GS 50), sž to potanje obrazlazž u enciklika »Humanae vitae«, te upute i
izjave mnogih episkopata, među kojima je i nasž .
30. TEZA: ČČ ovjek mora biti rijecž ima i zž ivotom za istinu, a protiv lazž i, ogovaranja i klevetenja. No ako istinoljubivost
nije spojena s ljubavlju, lako prelazi u ideologiju i fanatizam bez milosrđa. Buducć i da je istina utemeljena u osobi
Isusa Krista (Iv 14,6), ona se razlikuje kako od neosobne apstrakcije tako i od nenacž elnih i prigodnih komproma.

31. TEZA: Katolicž ki princip ekumenizma prema Dekretu o ekumenizmu II.VS.

32. TEZA: Uvid u strukturu i temeljne poruke konstitucije u Črkvi »LG«.

152