Isusovo znanje i vjera

Uglavnom se gotovo svi teolozi slau da u njemu postoji tzv. steeno znanje, tj. znanje ogranieno onim spoznajama (jezik, osobe, mjesta, povijest i religija Izraela) koje su potrebne i korisne za njegovu konkretnu ljudsku egzistenciju u konkretnom drutveno-kulturalnom kontekstu Palestine I. stoljea. Isus napredovae u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi (Lk 2,52; usp. 2,40); premda je Sin, iz onoga to prepati, naviknu sluati i, postigavi savrenstvo, posta svima koji ga sluaju zaetnik vjenoga spasenja (Heb 5,8-9; usp. Rim 5,19; Fil 2,8) Krist posjeduje duboko znanje o ljudima (usp. Mk 2,6-8), iznenaujuu mudrost i autoritet (usp. Lk 2,47; Mk 1,22), ne zna kada e biti sudnji dan (usp. Mk 13,32; Mt 24,36), mora provjeravati istinitost nekih jednostavnih stvari (usp. Mk 5,30-33; 6,38; 8,27. 29), boji se nepredvidivih dogaaja pred smrt (usp. Mk 14,33s i par.). Krist je solidaran s nama i u neznanju. Miljenja se razlikuju glede naina Isusove ljudske spoznaje (znanja) i glede izvorita onih injenica koje je stekao ne izvana (od sebe), nego iznutra ili odozgo. Razvijajui kalcedonsko uenje o Kristovom savrenom ovjetvu, neki oci su (Fulgencije Ruspijski, Ivan Damaanski) zakljuili da u njemu postoji savreno ljudsko znanje. Drugi su, temeljei svoje zakljuke na hipostatskom sjedinjenju, ak doli do zakljuka da je u Isusu prisutno savreno znanje ve od prvog trenutka njegove egzistencije, te prema tome ne bi postojao nikakav stvarni rast ili razvoj ljudskog znanja u njemu (naelo savrenosti). Sv. Toma Akvinski: 1. znanje koje se sastoji u gledanju Boga ili znanje blaenih (ili blaeno znanje: scientia beatorum vel comprehensorum, odnosno visio Dei, tj. gledanje Boga) 2. Uliveno znanje (scientia infusa): to je nadnaravno znanje (uliveno odozgo, tj. ne dolazi iz vanjskog iskustva) koje doputa spoznavati stvari u njima samima, za razliku od blaenog znanja koje ih shvaa u njihovoj boanskoj biti. 3. Steeno znanje (scientia experimentalis acquisita) Kristova je njegova dua morala izvravati aktivno svoju razumnost. Iz svega ovoga nasta je lik sveznajueg Isusa Krista koji se sluio svojim savrenim znanjem, ali iz pedagokih razloga ponekad se pravio da neto ne zna; takav Krist nije imao potrebe da vjeruje, tj. da ima vjeru, kao svi drugi ljudi. Govorei o steenom znanju, danas se vodi rauna o uvjetovanjima i o ogranienjima koji proizlaze iz injenice da je Isus postao ovjekom u odreenom vremenu i u odreenom drutvenom ambijentu. Glede Isusova blaenog znanja, teologija / kristologija ga danas ne prihvaa kao stvarno, jer kako ga pomiriti npr. s mukom (kako moe patiti tko je stvarno blaen?), ili sa Isusovom slobodom?! Za K. Rahnera, pripisivanje blaenog znanja Isusu ve od prvoga trenutka egzistencije nosi gotovo mitoloko obiljeje i proturjei njegovu autentinom ovjetvu i njegovoj povijesnosti. On smatra da je predpashalni Isus imao tzv. neposredno znanje (visio immediata) snagom kojega je od poetka spoznao svoje boanstvo. Drugim rijeima, Isus je na ljudski nain (ne po visio beatifica) spoznao svoje boansko sinovstvo i mesijansko poslanje, i to zahvaljujui hipostatskom sjedinjenju po kojem boanska narav uzima sebi i ljudsku narav. J. Galot se ne slae sa skolastikim uenjem o Isusovu znanju; Isusovo trostruko znanje nije utemeljeno na biblijsko-patristikim svjedoanstvima, ve na aprioristikoj dedukciji koja polazi od naela savrenosti, a tu se onda ne vodi rauna o razlici izmeu boanske i ljudske naravi u Isusu Kristu. Govori o jednom jedinom ljudskom znanju u Kristu, koje se sastoji od iskustvenih spoznaja i od spoznaja vieg podrijetla. Ove posljednje obuhvaale bi spoznaju Boga i neke druge ulivene spoznaje, kao prorotva, poznavanje srdaca, poznavanje religijskog uenja i predaje, plana spasenja i otkupljenja i sl. Tako su i ulivene (odozgo) spoznaje vieg reda i iskustvene spoznaje istodobno harmonino prisutne u Isusovom ljudskom znanju koje se razvija kao i kod svakog drugog ovjeka. To znai da Isus nije od prvog trenutka imao svijest o svom identitetu; njegov ljudski ivot zapoeo je kao i svaki drugi ljudski ivot, u neznanju i nesvjesnosti o sebi, a buenje svijesti o sebi samom bilo je postupno i progresivno.

to se tie vjere Isusa Krista, Novi zavjet ne donosi svjedoanstva koja bi govorila o postojanju vjere u Isusu. On ljubi, vidi, poznaje, moli, zaziva Oca, posluan mu je, ali ne vjeruje u Oca, i to stoga to je uvijek u intimnom zajednitvu s njime. On od drugih trai vjeru u Oca i u njega samoga (usp. Iv 14,1). Dodue, ponekad se aludira i na Isusovu vjeru (usp. M 9,23; 11,23), ali kontekst upuuje ne na njegovu vjeru, nego na vjeru u boansku mo u Isusu, odnosno na vjeru uenika. Heb 12,2 izgleda da govori ba o Isusovoj vjeri: Uprimo pogled u Poetnika i Dovritelja vjere, Isusa.... NAMA U SVEMU JEDNAK OSIM U GRIJEHU Krist je poput nas iskuavan svime, osim grijehom (Heb 4,15; usp. 7,26s; 2 Kor 5,21; 1 Pt 2,22; 3,18; 1 Iv 2,1s; 3,5). Krist je ostao svet, neduan, neokaljan, odijeljen od grenika (Heb 7,26). Sam Isus kae: Tko mi od vas moe dokazati grijeh? (Iv 8,46) svjestan da nije doao da bude spaen, nego da spasi (usp. Mk 10,45); Krist je onaj koji ne upozna grijeha, a kojega Bog za nas uini grijehom, da mi budemo pravednost Boja u njemu (2 Kor 5,21; usp. 1 Pt 2,22. 24). Isusova svetost, potpuno predanje njegova ovjetva boanskoj osobi Logosa, pretvara se u njegovu nesagreivost koja pak ne znai samo odsutnost grijeha, nego i nemogunost da sagrijei. Prema tome, hipostatsko sjedinjenje je temelj i korijen toga izvanrednog aspekta Kristova ovjetva. Teoloki pojam grijeha oznaava odvajanje od Boga, stanje u kojem se ovjek suprotstavlja Bogu, stvorenjima i samom sebi. Stoga, kada kaemo da je Isus bez grijeha, to znai da se nikada nije odjeljivao od Boga ili mu se suprotstavljao, da nije nikada iao protiv stvorenja ili protiv samoga sebe. Grijeh nije dio ljudske naravi, a biblijsko shvaanje na nj gleda kao na negaciju stvorene stvarnosti. Grijeh nije priroen ljudskoj naravi ona ukljuuje mogunost grijeenja, ali ne i stanje grijeha. Tvrdnja o odsutnosti grijeha u Isusu znai: u njemu se pojavljuje autentini ovjek, po mjeri Bojoj, tj. u njemu je potpuno ostvaren cilj ovjeka da u sebi nosi sliku Boju (usp. Post 1,27).

Postavlja se takoer pitanje je li Isus mogao odbaciti Boji naum, te tako sagrijeiti. To ukljuuje pitanje o njegovoj slobodi i slobodnoj volji, koju na prvi pogled iskljuuje njegova nesagreivost. Ako se pod slobodom smatra mogunost biranja izmeu dobra i zla, pomirenje Isusove nesagreivosti i slobode izgleda problematino. Ali, u tom sluaju ni Bog ne bi bio slobodan. Zbog toga, primjerena definicija slobode morala bi se ipak odnositi na biranje i odreivanje vlastitog djelovanja, odnosno na biranje dobra. To je Isusova sloboda: on izabire dobro. Vidi se to i u Isusovim kunjama, gdje se on pokazuje kao potpuno slobodan (usp. Mk 1,12-13; Mt 4,1-11; Lk 4,1-13; 22,28; Heb 2,18; 4,15).

http://www.biblebasicsonline.com/croatian/07/0703.html

.1 Starozavjetna prorotva o Isusu

Studij 3 je objasnio kako je Boja namjera spasenja ljudi bila usredotoena oko Isusa Krista. Obeanja koja je On uinio Evi, Abrahamu i Davidu su sva govorila o Isusu kao o njihovu doslovnom potomku. U stvari, cijeli Stari zavjet pokazuje prema, i prorokuje o, Kristu. Zakon Mojsijev, kojemu se Izrael trebao pokoravati prije Kristova vremena, uvijek je pokazivao k Isusu: "Tako nam je Zakon bio nadzirateljem sve do Krista" (Gal.3:24). Tako za blagdana Pashe, jedno se jagnje bez mane trebalo zaklati (2Moj.12:3-6); ovo je predstavljalo Isusovu rtvu "Jaganjca Bojega koji odnosi grijeh svijeta" (Iv.1:29 1Kor.5:7). Savreno stanje koje se trailo za rtvovane ivotinje je pokazivalo k savrenom Isusovu karakteru (2Moj.12:5 cp. 1Pet.1:19). Kroz Psalmama i prorocima Staroga zavjeta ima bezbroj prorotva o tome kakav bi bio Mesija. Ona su osobito usredotoena na opisivanju kako e on umrijeti. Odbijanje judizma da prihvati ideju o Mesiji koji umire jedino je zbog njihova nemara na ova prorotva, od kojih su nekoliko sada iznijeta:-

Starozavjetna prorotva "Boe, Boe moj! zato si me ostavio"? (Ps.22:1).

Ispunjenje u Krista Ove su bile iste Isusove rijei na kriu (Mt.27:46).

"svi mi se rugaju, razvaljuju usta, mau glavom, i govore: oslonio se na Gospoda, neka mu pomoe, neka ga izbavi" (Ps.22:6-8).

Izrael je prezirao Isusa i ismijavao ga (Lk.23:35; 8:39); maui glavama (Mt.27:39), i rekli su ovo dok je visio na kriu (Mt.27:43).

"jezik moj prionu za grlo... probodoe ruke moje i noge Ovo se ispunilo u Kristovoj ei na kriu (Iv.19:28). moje" (Ps.22:15,16). Probadanje ruku i nogu se odnosi na fiziku metodu upotrebljavanu kod raspea. "Dijele haljine moje meu sobom, i za dolamu moju bacaju drijeb" (Ps.22:18). Tono ispunjenje ovoga se nalazi u Mt.27:35.

Zamijeti da je Ps.22:22 osobito citiran da se odnosi na Isusa u Heb.2:12.

"Tuin postadoh brai svojoj, i neznan sinovima matere Ovo dobro opisuje Kristov osjeaj otuenosti od svoja svoje. Jer revnost za kuu tvoju jede me" (Ps.69:8,9). idovska braa i svoje vlastite obitelji (Mt.12:47-49). Ovo je citirano u Iv.2:17 "Daju mi u da jedem, i u ei mojoj poje me octom" (Ps.69:21). Ovo se dogodilo dok je Krist bio na kriu (Mt.27:34).

Cijelo Is.53 je znaajno prorotvo Kristove smrti i uskrsnua, iji je svaki stih imao svoje jasno ispunjenje. Samo e se dva primjera dati:-

"kao ovca nijema pred onijem koji je strie ne otvori usta svojih" (Ps.53:7). "Odredie mu grob sa zloincima, ali na smrti bi pogreban s bogatijem" (Is.53:9).

Krist, Jaganjce Boje, je za vrijeme svog suenja utio (Mt.27:12,14). Isus je bio raspnut sa zloincima (Mt.27:38), ali bi ukopan u grobu bogata ovjeka (Mt.27:57-60).

Nije ni udo da nas Novi zavjet podsjea da su "zakon i proroci" Staroga zavjeta temelj naega razumijevanja o Kristu (Djela 26:22; 28:23; Rim.1: 2,3; 16:25,26). Sam je Isus upozorio da ako ispravno ne shvatimo "Mojsija i Proroke", ne moemo razumjeti njega (Lk.16:31; Iv.5:46,47). Da je zakon Mojsijev pokazivao prema Kristu, i da su proroci prorokovali o njemu, treba biti dovoljan dokaz da Isus nije postojao fiziki prije svoga roenja. Lani nauk Kristova fizikog 'preegzistiranja' prije roenja ini besmislenim ponavljana obeanja da e on biti sjeme (potomak) Evino, Abrahamovo i Davidovo. Ako je ve bio u postojanju gore na nebu u vrijeme ovih obeanja, Bog bi bio neispravan u obeavanju ovim ljudima potomka koji bi bio Mesija. Isusovo rodoslovlje, zapisano u Mt.1 i Lk.3, pokazuje kako je Isus imao rodovnika koji se protee unazad do onih ljudi kojima je Bog uinio obeanja. Obeanje Davidu o Krista ne doputa njegovo fiziko postojanje u vrijeme kad je obeanje uinjeno: "podignuu sjeme tvoje nakon tebe, koje e izai iz utrobe tvoje... Ja u mu biti otac, i on e mi biti Sin" (2Sam.7:12,14). Zamijeti budue vrijeme upotrijebljeno ovdje. Budui da eBog biti Otac Kristu, nemogue je da bi Sin Boji ve mogao postojati u vrijeme kad su obeanja nainjena. To da ovo sjeme "e izai iz utrobe tvoje" pokazuje da je trebao biti doslovni, fiziki potomak Davidov. "Zakle se Gospod Davidu u istini... od poroda tvojega posadiu na prijestolu tvojemu" (Ps.132:11). Salomon je bio primarno ispunjenje obeanja, ali poto je ve bio fiziki u postojanju u vrijeme ovog obeanja (2Sam.5:14), glavno ispunjenje ovog obeanja da e David imati fizikog potomka koji e biti Boji Sin, mora se odnositi o Kristu (Lk.1:31-33). "u podignuti Davidu klicu pravednu" (Jer.23:5) - tj. Mesiju. Slina budua vremena su upotrebljavana u drugim prorotvima o Krista. "Proroka u im (Izraelu) podignuti... kao to si ti (Mojsije)" (5Moj.18:18) je citiran u Djela 3:22,23 koji opisuje "Proroka" kao Isus. "Djevojka (Marija) e zatrudnjeti i rodie sina, i nadjenue mu ime Emanuilo" (Is.7:14). Ovo je jasno bilo ispunjeno u Kristovu roenju (Mt.1:23).

7.3 Kristovo mjesto u Bojem planu

Bog ne odluuje o Svojim planovima podsticajem trenutka, spravljajui dodatne dijelove u Svojoj namjeri kako se odvija ljudska povijest. Bog je imao potpuni plan formuliran u samom poetku stvaranja (Iv.1:1). Njegova elja da ima Sina je stoga bila u Njegovu planu s poetka. Cijeli Stari zavjet otkriva razne aspekte Bojega plana spasenja u Krista.
Mi smo esto pokazivali da preko obeanja, prorotva proroka, i vrsti Zakona Mojsijeva, Stari je zavjet uvijek otkrivao Boju namjeru u Krista. Zbog Bojeg znanja da e imati Sina doveo je On stvaranje u postojanju (Heb.1:1,2 gr. tekst; "po" je u A.V. bolje preveden "zbog"). Zbog Krista su godine ljudske povijesti doputene od Boga (Heb.1:2 gr. tekst). Slijedi da je Boje otkrivenje ovjeku kroz godina, zapisano u Starom zavjetu, puno preporuka o Kristu. Kristovu nadmo i njegovu ogromnu i osnovnu vanost Bogu nam je teko potpuno shvatiti. Stoga istina je rei da je Krist postojao u Bojem umu i namjeri s poetka, iako je jedino doao u fizikom postojanju svojim roenjem Marijom. Heb.1:4-7,13,14, istie da Krist nije bio aneo; dok je u svom smrtnom ivotu bio manji od anela (Heb.2:7), on je bio uzvien u daleko veu ast od njih budui da bio Boji 'Jedinoroeni Sin ' (Iv.3:16). Mi smo ranije pokazali da je jedini oblik postojanja nauavan u Pismu postojanje u tjelesnom obliku, stoga Krist nije postojao kao 'duh' prije svoga roenja. 1Pet.1:20 rezimira stanje: Krist "bijae dodue predvien prije postanka svijeta, ali se oitova na kraju vremena". Isus je bio sredinji stoer evanelja, "koje Bog unaprijed obeavae po svojim prorocima u Pismima svetim o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Bojim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnuem od mrtvih" (Rim.1:1-4). Ovo rezimira Kristovu povijest:1. Obean u Starom zavjetu - tj. u Bojem planu; osobu preko djevianskog roenja, kao sjeme Davidovo; posvetitelju"), pokazanog za vrijeme njegova smrtnog ivota darivanim propovijedanju apostola. 2. Stvoren kao fiziku 3. Zbog svoga savrena karaktera ("Duhu 4. Bio je uskrsnut, i opet javno proglaen Sinom Bojim s duhom

BOJE PREDZNANJE Nama e se uveliko pomoi u razumijevanju kako je potpuno Krist bio u Bojem umu s poetka, dok nije fiziki postojao, ako se sloimo s injenicom da Bog zna sve stvari koje e biti u 'budunosti'; On ima potpuno 'predznanje'. Bog moe stoga govoriti i misliti o stvarima koje ne postoje, kao da jesu. Tako cjelokupno je Njegovo znanje o budunosti. Bog "zove da bude ono to nije" (Rim.4:17). On moe stoga objaviti s poetka "kraj i izdaleka to jo nije bilo; koji kaem: namjera moja stoji i uiniu sve to mi je volja" (Is.46:10). Zato, Bog moe govoriti o mrtvima kao da su ivi, i moe govoriti o ljudima kao da su ivi prije roenja. "Savjet", ili rije Boja, je prorekla Krista s poetka; on je uvijek bio u Bojoj namjeri ili "volji". Bilo je stoga sigurno da e Krist u neko vrijeme biti fiziki roen; Bog e ispuniti Svoju izjavljenu namjeru u Kristu. Sigurnost Bojeg predznanja je stoga odraena u sigurnost Njegove rijei. Biblijski hebrejski ima 'proroki perfekat' vrijeme, koje koristi prolo vrijeme za opisivanje buduih dogaaja koje je Bog obeao. Tako David ree, "ovo je kua Gospoda Boga" (1Dnev.22:1), kad je hram bio tek obean od Boga. Takva je bila njegova vjera u toj rijei obeanja da je David upotrijebio sadanje vrijeme da opie budue stvari. Pismo obiluje primjerima o Bojem predznanju. Bog je bio tako siguran da e On ispuniti obeanja Abrahamu, da mu je rekao: "sjemenu tvojemu dadoh zemlju ovu" (1Moj.15:18) u vrijeme kada Abraham nije ni imao sjemena. Za vrijeme ovog istog perioda prije no je sjeme (Izak/Krist) roeno, Bog je dalje obeao: "jer sam te uinio ocem mnogih naroda" (1Moj.17:5). Doista, Bog "zove da bude ono to nije". Tako Krist govori za vrijeme svog slubovanja kako je Bog sve "predao u ruku njegovu" (Iv.3:35), premda ovo onda nije bio sluaj. "(Kristu) pod noge sve podloi... Sad jo ne vidimo da mu je sve podloeno" (Heb.2:8). Bog je govorio o Svom planu spasenja preko Isusa kroz "usta svetih proroka svojih odvijeka" (Lk.1:70). Jer su bili tako usko povezani s Bojim planom, za ove se ljudi govori kao da su doslovno postojali s poetka, iako ovo oito nije bio sluaj. Umjesto toga, mi moemo rei da su proroci bili u Bojem planu jo s poetka. Jeremija je glavni primjer. Bog mu je rekao: "Prije nego te sazdah u utrobi, znah te; i prije nego izide iz utrobe, posvetih te; za proroka narodima postavih te" (Jer.1:5). Tako je Bog znao sve o Jeremiji ak i prije stvaranja. Na ovaj nain moe Bog govoriti o perzijskom kralju Kira prije vremena njegova roenja, koristei govor koji implicira da je on bio tada u postojanju (Is.45:1-5). Heb.7:9,10 je drugi primjer da se ovaj govor o postojanju koristi o nekom tada jo neroenom. Slino kao to se govori o Jeremiji i prorocima kao da su postojali ak i prije stvaranja, zbog njihova udjela u Bojem planu, tako i o istinskim se vjernicima govori kao da su postojali onda. Oito je da mi nismo onda postojali izuzev u Bojem umu. Bog "nas je spasio i pozvao pozivom svetim... po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremena vjekovjenih" (2Tim.1:9). Bog "u (Kristu) nas sebi izabra prije postanka svijeta... nas predodredi... dobrohotnou svoje volje" (Ef.1:4,5). Cijela ideja o pojedincima da su unaprijed znane Bogu s poetka, i da su 'markirani' ('predestinirani') na spasenje, pokazuje da su oni postojali u Bojem umu s poetku (Rim.8:27; 9:23). U Svjetlu svemu ovome, ne iznenauje da se o Kristu, kao zbroj Boje namjere, treba govoriti kao da je postojao jo s poetka u Bojem umu i planu, iako fiziki on to nije mogao. On je bio "zaklano Jaganjce od postanka svijeta" (Otk.13:8). Isus nije tada doslovno umro; on je bio "Boje Jaganjce" rtvovano 4000 god. kasnije na kriu (Iv.1:29; 1Kor.5:7). Slino kao to je Isus bio izabran jo s poetka (1Pet.1:20), tako su i vjernici (Ef.1:4; ista grka rije za "izabran" je upotrijebljena u ovim stihovima). Naa potekoa u razumijevanju svega ovoga je zbog toga to ne moemo olako zamisliti kako Bog djeluje izvan pojma vremena. 'Vjera' je sposobnost gledanja stvari s Bojega gledita, bez ogranienja vremena.