Kao što je znano, velika napast što je opsjedala XIX.

stoljeće bila je povijest temâ razvića i

zastoja, tema krize i ciklusa, tema akumulacije prošlosti, prenatrpanosti mrtvima, smrzavanja
što prijeti svijetu. To je stoljeće ono bitno svojih mitoloških resursa našlo u drugom zakonu
termodinamike. Sadašnja bi epoha možda više bila epoha prostora. U epohi smo simultanog, u
epohi smo su-postavljanja (juxtaposition), u epohi smo bliskog i dalekog, susjednog,
raspršenog. Nalazimo se u momentu u kojemu je, vjerujem, svijet na kušnji, ne toliko kao jedan
veliki život što se razvija tijekom vremena, nego kao mreža što povezuje točke i ukršta svoje
klupko. Moglo bi se reći da se stanoviti ideologijski konflikti koji potiču polemike našega doba
odvijaju između pobožnih potomaka vremena i ogorčenih stanovnika prostora. Strukturalizam
je – ili barem ono što je sabrano pod tim ponešto općenitim nazivom – napor da se među
elementima, koji su možda tijekom vremena bili razdvojeni, uspostavi skup odnosa koji se
pojavljuju kao su-postavljeni, protustavljeni, naizmjence implicirani, ukratko, koji čine da se
ovi pojavljuju kao svojevrsna konfiguracija; zapravo, nije posrijedi negiranje vremena; to je
određen način razmatranja onoga što nazivamo vremenom i onoga što nazivamo poviješću.

Valja u međuvremenu zamijetiti da prostor koji se sada pojavljuje na obzorju naših briga, naših
teorija, naših sistema nije novotarija; sam prostor u zapadnjačkom iskustvu ima povijest. Niti
se može podcijeniti fatalna ukrštenost vremena s prostorom. U vrlo grubom ocrtu te povijesti
moglo bi se reći da je u srednjovjekovlju postojao jedan hijerarhijski skup mjesta: mjesta svetih
i mjesta profanih, mjesta zaštićenih i mjesta, naprotiv, otvorenih i nebranjenih, urbanih mjesta
i ruralnih mjesta (u svakom slučaju namijenjenih realnom životu ljudi). U kozmologijskoj
teoriji postojala su nadnebeska mjesta protustavljena nebeskim; i nebeska mjesta koja su se, sa
svoje strane, protustavljala zemaljskim; bilo je mjesta na kojima su se stvari smještale prispjevši
tamo nasilno i mjesta gdje su, naprotiv, one našle svoj smještaj i svoje prirodno počivalište. Sva
ta hijerarhija, sva ta protustavljenost, to ukrštanje mjesta činili su ono što bi se, vrlo grubo,
moglo nazvati srednjovjekovnim prostorom: prostorom lokalizacije.

Taj je prostor lokalizacije s Galileom otvoren, budući da prava sablast koju je izazvalo
Galilejevo djelo nije bilo otkriće, ponovno otkriće da se Zemlja okreće oko Sunca, nego
uspostava beskrajnog i beskrajno otvorenog prostora; takvog da su se mjesta srednjovjekovlja
našla u svojevrsnoj rasplinutosti, da mjesto neke stvari nije ništa više doli točka u njezinu
kretanju, da počinak neke stvari nije ništa više doli beskonačno usporeno kretanje. Drugim
riječima, počevši od Galileja, počevši od XVII. stoljeća, lokalizaciju (localisation) je zamijenilo
prostiranje (l’étendue).
Danas smještanje (ili raspoređivanje) (l’emplacement) dolazi na mjesto prostiranja koje je nekoć
zamijenilo lokalizaciju. Smještanje je određeno odnosima bliskosti između točaka i elemenata;
formalno, oni se mogu opisati kao nizovi, stabla i rešetke.

S druge pak strane, vrlo nam je dobro znano kakvu važnost ima problem smještanja u
suvremenoj tehnici: pohranjivanje informacija ili parcijalnih rezultata proračuna u memoriju
stroja, kruženje diskretnih elemenata, proizašlih aleatorno (kao što je kretanje automobila ili
ponajprije zvukova koji se prenose telefonskim linijama), položaj elemenata, obilježja ili
kodova, unutar jednog slučajno podijeljenog skupa, svrstanog u univokalnu klasu, ili u klasu
plurivokalnog itd.

Na još konkretniji način, problem mjesta (place) ili smještanja postavlja se ljudima u području
demografije; taj krajnji problem smještanja čovječanstva ne svodi se samo na to hoće li biti
dovoljno mjesta za sve – problem koji je, u svakom slučaju, od prvorazredne važnosti – nego
je i problem spoznaje kojim odnosima blizine, kakvoj vrsti pohranjivanja, kretanja, označavanja
i razvrstavanja se mora dati prvenstvo, u ovoj ili onoj situaciji, u ovisnosti o cilju kojemu se
teži. Mi smo u epohi u kojoj nam se prostor nadaje u obličju odnosa smještanja.

U svakom slučaju, mislim da se današnja nelagoda bitno tiče prostora, nedvojbeno puno više
nego vremena; vrijeme nam se vjerojatno predočuje jedino još kao jedna od igara mogućih
rasporeda elemenata raštrkanih u prostoru.

No unatoč svim tehnikama što ga opkoljuju, unatoč svoj mreži znanja koja omogućuje njegovo
određenje i formaliziranje, sadašnji prostor možda još nije posve desakraliziran, za razliku od
vremena desakraliziranog u XIX. stoljeću. Naravno, postoji stanovita teorijska desakralizacija
prostora (ona kojoj je poticaj dalo Galilejevo djelo), no izgleda da još uvijek nismo prispjeli do
praktične desakralizacije prostora. Moguće je, zapravo, da našim životima ponovo upravlja
određen broj oprečnosti koje se ne mogu dotaći, na koje institucije i praksa nemaju hrabrosti
udariti; oprečnosti koje podrazumijevamo kao sve što je dano: primjerice oprečnosti između
javnog i privatnog prostora, obiteljskog i društvenog, kulturnog i utilitarnog, prostora dokolice
i prostora rada – sve su te oprečnosti potaknute prikrivenom sakralizacijom.

Bachelardovo – veličanstveno – djelo, opisi fenomenologâ naučili su nas da ne živimo u

homogenom i praznom prostoru, nego, naprotiv, u prostoru zasićenom odlikama, u prostoru
koji je, možda, čak obuzet fantazmom; prostor naše primarne percepcije, naših snova, naših
strasti zatočenih u njemu samome odlikama koje su mu gotovo intrinzične: to je prostor lak,
eteričan, proziran, ili pak prostor mračan, hrapav, zakrčen. To je još i prostor visina, prostor
vrhova ili, naprotiv, prostor dna, prostor blata, prostor koji može biti tečan kao izvorska voda,
prostor koji može biti nepomičan, stamen kano kamen ili kristal.

Međutim, ove se analize, kolikogod bitne za suvremenu misao, ponajprije odnose na unutarnji
prostor. A ja bih sada želio govoriti o izvanjskom prostoru. Prostor u kojemu živimo, kojim
smo zavedeni da u njega izađemo iz sebe, u kojemu se odvija erozija naših života, našeg
vremena i naše povijesti, taj prostor koji nas slama i troši i sam je heterogen. Drugim riječima,
ne živimo u nekoj vrsti praznine, u nutrini u kojoj se mogu situirati pojedinci i stvari. Ne živimo
u nutrini neke praznine oslikane različitim blještavilima, živimo unutar skupa odnosa koji
određuje smještanja nesvodiva jedna na druga i koja se apsolutno ne mogu superponirati (slagati).

Naravno, moglo bi se nedvojbeno posegnuti za opisom tih različitih smještanja, tražeći skup
odnosa kojima se ona mogu objasniti. Primjerice, opisati skup odnosa koji određuju smještanja
prijelaza, putova, vlakova (izvanredno klupko odnosa sadržano je u vlaku, budući da je vlak
stvar kroz koju se prolazi, pomoću koje se može prijeći s jedne točke na drugu i koja je i sama
sposobna prelaziti). Može se opisati, preko klupka odnosa koji dopuštaju da ih se opiše,
smještanje privremenih odmorišta: kafića, kina, plaža. Bilo bi također moguće odrediti, preko
njihovih mreža odnosa, smještanje odmora, zatvorena ili polu-otvorena, što ga čine kuća,
spavaća soba, krevet itd. No ono što me zanima, to su, među svim tim smještanjima, stanoviti
među ostalima koji imaju čudnu osobinu da su u odnosu sa svim drugim smještanjima, ali tako
da suspendiraju, neutraliziraju ili preokreću skup odnosa koji se u njima očituju, označeni,
odraženi i odražavajući. Ti se prostori, na neki način povezani sa svima ostalima, a ipak
protuslovni s ostalim smještanjima, dijele na dva glavna tipa.

HETEROTOPIAS

Ponajprije, utopije. Utopije, to su smještanja bez realnog mjesta. Smještanja koja stupaju u
odnos direktne ili obrnute analogije s realnim prostorom ili društvom. Ona su samo društvo
dovedeno do savršenstva, ili pak naličje tog društva, tek, u svakom slučaju, utopije su prostori
koji su u svojoj biti nerealni.

Postoje, također, i to vjerojatno vrijedi za sve kulture i sve civilizacije, mjesta realna, zbiljska,
obrisi kojih se naziru u svakoj ustanovi društva, i koja su svojevrsna protu-smještanja,
svojevrsne utopije uprostorene posredstvom realnih smještanja, svim onim realnim
smještanjima koja se mogu iznaći unutar kulture istodobno kao predstavljena, osporena i
preokrenuta, mjesta koja su izvan svih mjesta, no čiji se položaj ipak može realno odrediti. Ta
mjesta, budući apsolutno druga u odnosu na sva smještanja koja odražavaju i o kojima govore,
nazvat ću, za razliku od utopija, heterotopijama; vjerujem da između utopija i ovih smještanja
apsolutno drugih, heterotopija, postoji nedvojbeno svojevrstan doživljaj miješanja, graničenja
svojstvena zrcalu. Zrcalo je naposljetku isto tako utopija, budući da je mjesto bez mjesta. U
njemu se vidim tamo gdje nisam, u nerealnom prostoru koji se potencijalno otvara iza površine,
tamo sam gdje me nema, kao neka sjena koja meni samome daje moju vlastitu vidljivost, koja
mi dopušta vidjeti se tamo gdje sam odsutan: utopija zrcala. No to je jednako tako heterotopija,
u mjeri u kojoj zrcalo realno postoji i u kojoj ima, spram mjesta što ga zauzimam, neku vrstu
povratnog učinka; krenuvši prema njemu, otkrivam svoju odsutnost s mjesta na kojemu jesam,
zato što se vidim ondje. Počevši od tog pogleda koji mi se u stanovitoj mjeri vraća, iz dubina
toga virtualnog prostora s druge strane zrcala, okrećem se sebi, polako svraćajući pogled na
sebe, rekonstruirajući se na mjestu na kojem se nahodim; zrcalo funkcionira kao heterotopija
budući da, kad god se pogledam u njemu, mjesto koje zauzimljem biva i sasvim realnim – ono
je zapravo u svezi s cjelokupnim okolnim prostorima – i sasvim nerealno, jer, da bi bilo
zamijećeno, ono nužno mora proći kroz tu virtualnu točku koja se nalazi ondje, u zrcalu.

Što se tiče heterotopija u pravom smislu riječi, kako ih možemo opisati, kakav je njihov smisao?
Mogla bi se pretpostaviti, neću reći znanost, budući da je to danas odveć otrcana riječ, nego
neka vrsta sistematskog opisa koji bi imao za predmet, u odnosu na dano društvo, proučavanje,
analizu, opis, „čitanje“, kako se danas rado veli, tih različitih prostora, tih drugih mjesta, u nekoj
vrsti mitskog i istodobno realnog nadmetanja s prostorom u kojemu živimo; takav bi se opis
mogao nazvati heterotopologijom.

Njegovo je prvo načelo da vjerojatno ne postoji nijedna kultura u svijetu koja nije sačinjena od
heterotopija. One su konstanta svih ljudskih skupina. No heterotopije očito poprimaju vrlo
promjenjiva obličja i vjerojatno ne postoji jedno jedino obličje heterotopije koje bi bilo
apsolutno univerzalno. Mogu se ipak razlučiti dva glavna tipa.

U takozvanim se „primitivnim“ društvima javlja određeno obličje heterotopije koje bih nazvao
heterotopijom krize, što će reći da sadrži povlaštena ili sveta mjesta, nijema, rezervirana za
pojedince koji se, s obzirom na društvo ili sredinu u kojoj žive, nalaze u stanju krize.
Adolescenti, žene tijekom menstrualnog perioda, trudnice, starci itd.

U našem društvu ove heterotopije krize polako nestaju, premda su im se zadržali neki ostaci.
Primjerice, internati za mladiće, u obliku kakav su imali u XIX. stoljeću, ili vojna obuka, igrali
su istu takvu ulogu, omogućili su da se prva znamenja muške seksualnosti očituju „drugdje“,
izvan obitelji. Za mlade je djevojke, do sredine XIX. stoljeća, postojala tradicija „medenog
mjeseca“ ili „voyage de noces“ (bračnog putovanja); ta je tema drevna. Defloracija (obešćašćenje,

oduzimanje nevinosti) se djevojke morala dogoditi „nigdje“, vlak ili hotel bili su u to vrijeme to mjesto-
nigdje (lieu de nulle part), heterotopija bez zemljopisnih koordinata.

Ipak, te heterotopije krize danas nestaju i bivaju zamijenjene, kako mi se čini, heterotopijama
koje bi se mogle nazvati heterotopijama otklona (déviation): one koje nastanjuju pojedinci čije
ponašanje odstupa od uobičajenoga prosjeka ili norme. To su prihvatilišta, psihijatrijske klinike;
to su, razumije se, i zatvori, a ovom se popisu nedvojbeno moraju dodati i starački (mirovni)
domovi koji se u stanovitom smislu nalaze na granici između heterotopije krize i heterotopije
otklona. To je stoga što u društvu poput našega, u kojemu je užitak pravilo, neaktivnost starosti
čini svojevrstan otklon.

Drugo načelo opisa heterotopija: tijekom svoje povijesti društvo može na vrlo različite načine
primjenjivati jednu heterotopiju koja postoji i koja nikada ne prestaje postojati. Zapravo, svaka
heterotopija ima jasnu i točno određenu ulogu unutar društva i jedna te ista heterotopija, u
ovisnosti o sinkroniji kulture u kojoj se nalazi, može imati različitu ulogu.

Uzmimo, primjerice, neobičnu heterotopiju groblja. Groblje je zacijelo „drugo“ mjesto u

odnosu na obične kulturne prostore, ali je to prostor povezan sa skupom svih smještanja grada
ili društva ili sela, budući da svaki pojedinac, svaka obitelj ima na groblju ponekog srodnika.
Moglo bi se reći da groblje praktično odvajkada postoji u zapadnjačkoj kulturi, ali je ipak
pretrpjelo važne preinake, budući da se do XVIII. stoljeća groblje nalazilo u samom srcu grada,
tik do crkve. Tu je postojala hijerarhija svih mogućih vrsta grobova. Bilo je kosturnica u kojima
su mrtvi gubili i zadnje tragove individualnosti, bilo je pojedinačnih grobova i grobova u samoj
crkvi, koji su obično podizani prema dva modela, jednostavna kamena ploča s oznakom ili
mauzolej sa statuama. Groblje, smješteno u sveti prostor crkve, poprima posve drukčije
obilježje u modernoj civilizaciji i zanimljivo je da je u epohi ili civilizaciji koja se vrlo grubo
određuje kao „ateistička“ u zapadnjačkoj kulturi nastao takozvani kult mrtvih.

U osnovi, bilo je prirodno da se u epohi u kojoj se zbilja vjerovalo u uskrsnuće tijela i besmrtnost
duše, zemnim ostacima ne pridaje ključna važnost. Naprotiv, od trenutka u kojem više nije bilo
sigurno postojanje duše, niti da tijelo uskrsava, puno se veća pozornost izgleda poklanja
posmrtnim ostacima koji su, naposljetku, jedini trag našeg postojanja u svijetu i u riječima.

U svakom slučaju, od XIX. stoljeća naovamo svatko od nas ima pravo na vlastitu malu kutiju
za vlastito malo raspadanje, ali je, s druge strane, tek od XIX. stoljeća počelo premještanje
groblja na periferiju grada. Uzajamno s ovom individualizacijom smrti i građanskim
prisvajanjem groblja javlja se opsjednutost smrću kao „bolešću“. Pretpostavlja se da mrtvi
prenose bolest na žive i da njihova prisutnost u blizini kuća i crkve, gotovo nasred ulice, sije
smrt. Ta velika tema širenja bolesti zarazom s groblja ustrajat će do kraja XVIII. stoljeća, ali
tek tijekom XIX. stoljeća počinje preseljenje groblja prema predgrađima. Groblja ne čine više
sveti i besmrtni dah grada, nego „drugi grad“ u kojemu svaka obitelj ima svoj mračni dom.

Treće načelo. Heterotopija ima moć da na jednom realnom mjestu su-postavi više prostora, više
smještanja koja su međusobno nespojiva. Tako se u teatru, na pravokutniku pozornice,
smjenjuju nizovi mjesta koja su jedna drugima strana; isto je tako kino vrlo neobična
pravokutna prostorija, iz pozadine koje se trodimenzionalni prostor projektira na
dvodimenzionalni ekran; no možda je najstariji primjer ovih heterotopija, u obličju protuslovnih
smještanja, drevni primjer vrta. Nemojmo zaboraviti da je ta začudna, sada već tisućgodišnja
tvorevina, na Orijentu imala veoma duboka, kao nataložena, značenja. Tradicionalni je perzijski
vrt bio sveto mjesto koje je u okviru svojega pravokutnika trebalo sadržavati četiri odvojena
dijela, koji su predstavljali četiri strane svijeta, kao i jedan prostor, još svetiji od ostalih, nalik
uvali, pupku svijeta na njegovoj sredini (tu se nalazio bazen i vodoskok); sva je vegetacija vrta
bila koncentrirana u tom prostoru, kao u nekoj vrsti mikrokozmosa. Što se tiče ćilima, oni su
izvorno bili reprodukcija vrta; vrt, to je bio ćilim na kojemu je svijet u svojoj sveukupnosti
dostigao simbolično savršenstvo, a ćilim neka vrsta pokretnog vrta u prostoru. Vrt, to je
najsitniji djelić svijeta i istodobno sveukupnost svijeta. Vrt je od početka Antike vrsta sretne i
univerzalne heterotopije (iz koje su izvedeni naši zoološki vrtovi).

Četvrto načelo. Heterotopije su uglavnom u svezi s fragmentima vremena, to jest, one se

otvaraju kroz ono što bismo mogli nazvati, prema čistoj simetriji, heterokronijama; heterotopija
posvema obavlja svoju funkciju od trenutka kad se ljudi nađu u nekoj vrsti posvemašnjeg
prekida sa svojim tradicionalnim vremenom; tu se može vidjeti do koje je mjere groblje izrazito
heterotopijsko mjesto, budući da groblje počinje s tom čudnom heterokronijom, koja je, za
pojedinca, gubitak života, i ta navodna vječnost u kojoj se ono ipak ne prestaje rastakati i
nestajati.

Općenito uzevši, u društvima poput našeg, heterotopija i heterokronija organizirane su i

raspoređene na relativno složen način. Ponajprije, postoje heterotopije vremena
akumuliranih ad infinitum, kao što su muzeji i biblioteke; muzeji i biblioteke su heterotopije
kod kojih se vrijeme ne prestaje gomilati i uspinjati prema vlastitom vrhuncu, premda su do
kraja XVII. stoljeća muzeji i biblioteke još bili izražaj pojedinačnog izbora. Zauzvrat, ideja
skupljanja svega, želja da se sazda svojevrstan opći arhiv, želja da se sva vremena, sva
razdoblja, obličja i stilovi zatoče na jednom mjestu, zamisao da se sva vremena pretvore u jedno
mjesto, ali mjesto koje je u stvari izvan vremena, nepristupačno njegovu nagrizanju, nakana da
se organizira tako svojevrsna neprestana i neograničena akumulacija vremena na jednom
nepokretnom mjestu, sve to pripada našem modernitetu. Muzeji i biblioteke su heterotopije
svojstvene zapadnjačkoj kulturi XIX. stoljeća.

Naspram tih heterotopija, vezanih za akumulaciju vremena, postoje i heterotopije koje su

povezane, naprotiv, s vremenom u njegovom najpovršnijem, najprolaznijem i najnestalnijem
vidu, onom u obliku svetkovine. To su heterotopije koje nisu više vječnosne (éternitares), nego
apsolutno privremene (chroniques). Takva su sajmišta, te čudesne praznine smještene na rubu
gradova, naseljene, jednom ili dva puta godišnje, barakama, tezgama, najrazličitijim
predmetima, hrvačima, ženama-zmijama, gatarama itd. Nedavno je izmišljena jedna nova
heterotopija privremenog, sela za odmor; polinezijska sela koja stanovnicima gradova nude tri
mala tjedna primitivne i vječne goloće. Lako se uočava, s druge strane, da se ova dva tipa
heterotopije, heterotopija svetkovine i heterotopija vječnosti vremena koje se akumulira,
približavaju jedan drugom, da su kolibe na otoku Džerba na neki način srodne bibliotekama i
muzejima i da se, ponovnim otkrivanjem polinežanskog života, vrijeme ukida, ali to je isto tako
vrijeme ponovno nađeno, u kojemu je sadržana sva povijest humanosti koja seže do svojih pra-
početaka kao do kakva velikog, neposredovanog znanja.

Peto načelo. Heterotopije vazda pretpostavljaju sustav otvaranja i zatvaranja koji ih istodobno
izolira i čini probojnima (pénétrables). Općenito, čovjek na heterotopijsko smještanje ne dolazi
svojevoljno. Ili bolje, postoji prisila, što je slučaj s kasarnom, zatvorom, ili se pak mora
podvrgnuti obredima čišćenja. Tamo se može ući samo uz posebnu dozvolu ili nakon obavljanja
stanovitog broja radnji. Postoje i heterotopije posvećene isključivo tim aktivnostima očišćenja,
očišćenja polu-religioznih-polu-higijenskih, poput muslimanskih hamama, ili pak očišćenja
naizgled čisto higijenskih, poput skandinavskih sauna.

Ima onih drugih koje su, naprotiv, naizgled puka otvaranja, no koje, općenito, kriju čudna
isključenja; svatko može ući u neko od tih heterotopijskih smještanja, no ona su, pravo
govoreći, ništa drugo do iluzija: mislite da ste ušli, no u času kada ste unutra, isključeni ste,
mislim, primjerice, na one znamenite sobe kojih je bilo na velikim farmama u Brazilu i,
općenito, diljem južne Amerike. Ulazna vrata nisu vodila u glavni dio kuće, u kojemu je živjela
obitelj, tako da je svatko tko bi tuda prolazio, svaki putnik-namjernik, imao pravo da ta vrata
otvori, uđe u sobu i u njoj prenoći. Dakle, te su sobe bile takve da onaj tko bi u njih ušao nije
nikada mogao doprijeti do središta obiteljskog života, bio je vazda slučajni prolaznik, nikada
pravi gost. Ovaj bi se tip heterotopije, koji je danas gotovo posve nestao iz naše civilizacije,
mogao možda prepoznati u znamenitoj američkoj „motelskoj“ sobi u koju čovjek ulazi u
svojemu vozilu i sa svojim partnerom i gdje je nezakoniti seks istodobno posvema skriven i
posve zaštićen, postranjen, a da ne bude, uza sve, pod otvorenim nebom.

Šesto načelo. Posljednja je značajka heterotopija da su one, u odnosu na ostatak prostora,

funkcija. Ta se realizira između dva oprečna pola. Ili bolje, one imaju ulogu stvoriti prostor
iluzije koji razobličuje iznovice svu iluzornost realnog svijeta, sva ta smještanja unutar kojih je
ljudski život pregrađen. Može biti da je uloga koju imaju odigrati tijekom duga vremena sve te
znamenite javne kuće, pružiti ono čega smo lišeni. Ili pak, naprotiv, stvoriti drugi prostor,
realan, isto tako savršen, skrupulozan i dobro uređen koliko je ovaj naš u neredu, loše uređen i
mutan. To nije heterotopija pričina, nego kompenzacije i pitam se nije li tračak toga prisutan i
u funkcioniranju stanovitih kolonija.

U stanovitim slučajevima one su, na razini opće organizacije zemljišnog prostora, igrale ulogu
heterotopija, mislim primjerice, u trenutku prvog vala kolonizacije u XVII. stoljeću, na neka
puritanska društva što su ih Englezi osnovali u Americi i koja su bila apsolutno savršena druga
mjesta.

Mislim također na one izvanredne jezuitske kolonije, osnovane u Južnoj Americi: divne,
posvema uređene kolonije u kojima je ljudsko savršenstvo bilo zbilja dostignuto. Jezuiti
Paragvaja osnovali su kolonije u kojima je život bio uređen do najsitnijih pojedinosti. Selo je
građeno prema strogom obrascu, oko pravokutnog trga s crkvom na jednom kraju, školom s
jedne i grobljem s druge strane i, naspram crkve, ulicom koja je s drugom ulicom činila pravi
kut; obitelji su imale svaka svoju malu baraku duž jedne od ovih dviju osi, obrazujući na taj
način točnu reprodukciju Kristova znamenja. Tako je kršćanstvo svojim znamenjem bitno
obilježilo prostor i zemljopis američkog svijeta.

Svakodnevni život pojedinaca nije uređivala pištaljka nego zvono. Buđenje je bilo utvrđeno za
sve u isti sat, posao je počinjao za sve u isti sat; obroci u podne i u pet sati; potom su ljudi
odlazili na spavanje, a u ponoć se zbivalo ono što je znano kao bračno buđenje: na zvuk
samostanskog zvona svatko je ispunjao svoju dužnost.

Javne kuće i kolonije, to su dva ekstremna tipa heterotopije, i ako se pomisli, nakon svega, da
brod, taj komad plivajućeg prostora, mjesto bez mjesta, koje živi samo za sebe, koje se
istodobno zatvara u sebe i otpravlja na beskrajnost mora i koje, od luke do luke, od laviranja do
laviranja, od javne kuće do javne kuće, plovi čak do kolonija u traganju za najskrivenijom
dragocjenošću njihovih vrtova, shvatit ćete zašto je on, brod, za našu civilizaciju, od XVI.
stoljeća do današnjih dana, ne samo najveći instrument ekonomskog razvića (što nije predmet
mojega današnjeg obraćanja), nego i najveće vrelo mašte. Brod je heterotopija par excellence.
U civilizacijama bez brodova snovi presušuju, špijunaža smjenjuje pustolovinu, a policija
gusare.

Michel Foucault, Des espaces autres (conférence au Cercle d’études architecturales, 14 mars
1967), u: Architecture, Mouvement, Continuité, 5/1984, pp. 46-49.

Preveo s francuskog Mario Kopić

Peščanik.net, 31.08.2013.