DUNJA RIHTMAN- AUGUšTIN

STRUKTURA
TRADICIJSKOG MISLJENJA

SKOLSKA KNJiGA, Zagreb, 1984

 l. UVOD

1. Tradicija mi

Kad se guramo u tramvaju, kad bacamo krupno smeće s balkona na

osmom ili osamnaestom katu nebodera, kad šaljemo u ono mjesto vozača
koji nas nepropisno pretiče, kad slavimo rođenje sina na radnome mjestu
u toku radnog vremena - činimo li to zato što smo primitivni, nekulturni ...
ili je tome neki drugi razlog. Katkad smo skloni1 zaključiti da sve to, i mnoge
druge stvari, radimo zato što nam je mentalitet zaostao, što u nama vlada
atavizam tradicijskog mišljenja, i to seljačkoga, jer su, nota bene, na početku
stoljeća 90 posto stanovnika naše zemlje, a prije drugoga svjetskog rata 80
posto,. bili seljaci!.
Premda se odgovor na to pitanje mnogima dosad činio posve jedno-
stavan i zdravorazumski, on ipak potiče brojna nova pitanja:
- kakav je odnos nas, naše situacije i naše misli prema tradiciji i
·tradicijskom mišljenju,
- kakav je odnos između istraživanja tradicijskih zajednica i 1stra-
živanja suvremenog društva,
- kakav je odnos povijesti i sadašnjosti.
»Kad pošteno razmislimo o vlastitom užurbanom ribanju i posprema-
nju . . . vidjet ćemo da to ne radimo samo zato da bismo izbjegli bolesti.
Odvajamo, postavljamo granice, dajemo vidljive izjave o domu koji stvara-
mo od najobičnije materijalne kuće. Kad sredstva za čišćenje kupaonice dr-
......l žimo odvojeno od prašaka za čišćenje kuhinje, i kad muškarce šaljemo u ·
zahod u prizemlju a žene u onaj na katu, u biti radimo ono isto što i Buš-
manka kada dođe u novo logodšte. Ona bira gdje će smjestiti ognjište i na
temelju toga utvrđuje gdje je lijevo, a gdje desno. Na taj način dijeli dom
na muški i ženski odio.
Mi moderni djelujemo na više polja simboličke akcije. Bušmani, Dinke
i mnoge primitivne kulture imaju jedno polje simboličke akcije. Jedinstvo
koje stvaraju odvajanjem i čišćenjem nije samo mali dom, nego je to totalni
kozmos u kojem je sređeno cjelokupno iskustvo. I mi i Bušmani opravdava-
mo izbjegavanje nečistoće strahom od opasnosti. Oni vjeruju da će muškarac

• 7
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~-~ktrtwt··
....a---
koji sjedi na ženskoj strani izgubiti mušku snagu. Mi se bojimo patogenih
pojava koje se prenose mikroorganizmima. često su naša opravdanja onoga
što izbjegavamo puka izmišljotina. Razlika između nas i njih nije u tome što
se naše ponašanje osniva na znanosti, a njihovo na simbolici. Naše pona-
šanje također sadrži simboličko značenje. Stvarna je razlika u tome što mi
ne prenosimo isti splet sve snažnijih simbola iz jednog konteksta u drugi:
naše je iskustvo fragmentirano. Naši rituali tvore mnogo malih, nepovezanih
supsvjetova. Njihovi rituali tvore jedan jedini, simbolički konzistentan koz-
mos« (Douglas, 1976 (1966), str. 68, 69).
To zanimljivo zapažanje engleske antropologinje Mary Douglas anali-
zira Zygmunt Bauman i dodaje mu još jednu razinu: »Riječ je o razlici izme-
đu dva tipa socijalnih struktura, a ne između dvije različite strukture ljudske
prakse. U obje postoji endemsko zgražanje nad prljavštinom, ista odlučna
konzistentnost u nametanju ljudskoga reda okolnom svijetu. Ali u jednom
slučaju 'okolni svijet' je dovoljno malen i ugodan da se može obuhvatiti
jednom jedinom skupinom nacrta sređivanja, u drugome on se sastoji od više
razina koje se ukrštaju. Pri tome svaka razina vodi djelomično autonoman
život i nudi djelomično autonomna semantička polja u kojima se usidruju zna-
čenja. Mnoštvo simboličkih kodova, umjesto jednoga koherentnog, unifici-
ranog koda, ali postupak označavanja i dešifriranja znakova ostaje više-manje
isti« (Bauman, 1973, str. 139).
Bauman polazi, dakle, od toga da je struktura ljudske prakse više-manje
jednaka u društvu kakvo je bušmansko i u ovom našem. Ipak, razlika je u
socijalnoj strukturi: cijelo se bušmansko društvo sastoji od jedne ljudske
grupe koja usmeno komunicira, koja se međusobno poznaje, u kojoj su svi
ljudi u trajnim međusobnim interakcijama. Takva ljudska grupa ima kulturu
koju su antropolozi, odnosno etnolozi, najprije bili zapazili kao čudnovatost,
ekstravagantnost, da bi kasnije uočili međusobnu povezanost svih pojava u
kulturi 1 društvu te njihovo funkcioniranje.
Ali pokazalo se da ni to nije dovoljno točno; svijet je sazdan od funk-
cija i disfunkcija, kulturu ne tvore skladne vrednote, nego i konkurentne,
suprotne. I, napokon, kultura koju smo poznavali i cijenili kao plemensku
ili narodnu, i za koju smo mislili da je pregažena ujednačavajućim tokovima
_j !1 velikih sustava moći i informacija, utvrđeno je, nije nestala. Upravo pritisci
i li
suvremenih birokracija, možda jače nego feudalni pritisci, utjecali su na male
'!: ljudske grupe da se diferenciraju vlastitom kulturom i da u njoj nađu potvr-
du identiteta (Greverus, 1978, str. 138). Supkulture: mladi, žene, etničke obes·
i
ll !
pravljene grupe ili rasno nepriznate manjine u velikim i moćnim nacional-
nim državama u današnje dane ističu se svojim kulturama da bi se potvrdile.
JI l
Isto tako, na primjer, male ljudske grupe kao što su obitelji oglašuju u su-
vremenim masovnim medijima gubitak svakoga svog člana kako bi svijetu
dale do znanja, možda posljednji put, da je obitelj živjela i postojala te vo-
ljela jednoga svoga rođaka, s njim bila jača i uglednija cjelina nego bez njega
(Rihtman-Auguštin, 1978).
Osim velikih, sudbonosnih procesa u razvoju ljudskoga društva, u mi-
kroorganizmima grupa, u njihovim kulturama odvijaju se ne manje značajni
procesi koje je etnologija odavna zapažala i na različite načine interpretirala.
U ovom je trenutku važno naglasiti ono Baumanova razlikovanje u
socijalnoj strukturi: nekad je čovjek participirao u jednoj ljudskoj gm';)i,
8 9
·-- ---·-·- ------ -- ,._-··~-=----.._,. --:_-_=···:.:c·=-:c.···__:_:::::..::_.:.;_...:._~~.:........:-----'.-.:..:..·=-------=-=-==-=--=-=·-=--=·'--~~-.........:::__:___::_..:_·_-..:_···..:_·-:___-::....-=..:::-~---·...:.··.:..--·:.__:_
-sc·a, W'riđne·anttrM ·
1 1 fW8**7tnĐt tr&···,x·~·r :rl+ticne~~··n· bsr, rtrt ·ar· ··-r·rs+rt t fttr NJ~
danas u više njih, i to katkad u isto vrijeme. Zbog toga je segmentiran, a to
ga psihološki nerijetko dovodi u vrlo složene situacije. Nacrti života u obi-
teljskoj zajednici iz koje čovjek potječe i oni u omladinskoj grupi mogu biti
u sukobu jednako kao što se vrednote i norme koje su tvorile takav jedan
nacrt u nekom manjem mjestu mogu na različite načine uklapati ili sukob-
ljavati s vrednotama i normama ali i simbolima ostalih stanovn1ka jednog
te istog nebodera ili jedne te iste radne organizacije. ·
Nije moguće spoznati sve segmente. A i kad bismo ih spoznali, njihov
zbir u svakom od nas ne bi bio obična suma. Ipak, isplati se istraživanje jed-
noga značajnoga segmenta iz prošlosti naših društava. Mislim na seljački
način života i mišljenja, na strukturu tradicijskoga mišljenja.
Riječ je o povijesnom istraživanju, ali ne o historiografiji. PoviJest
može biti shvaćena kao učiteljica života, ali i kao mora minulih pokoljenja.
Ona je, vjerojatno, i jedno i drugo. Gledano sa stajališta kulture, ona je uvi-
jek prisutna u sadašnjosti. Povijesti i prilazim sa stajališta sadašnjosti. A to
znači da u ovom istraživanju povijest ne shvaćam geometrijski, nego ću je
pokušati shvatiti kibernetski. Geometrijski shvaćena povijest sadrži prošlost,
sadašnjost i budućnost na istoj liniji, pri čemu, je sadašnjost točka bez vre-
menske dimenzije na kojoj se prošlost i budućnost susreću. Po kibernetskoj
koncepciji »prošlo je ... sve ono što više nema budućnosti, što je isključilo
sve svoje mogućnosti osim jedne. Ta je prošlost doista mrtva jer u njoj nema
otvorenih situacija ni zbivanja. Tu se uvijek zna što je bilo dalje. Budućnost
je pak ono što još ni jednu svoju mogućnost nije ostvarilo, što je sve moguć­
nost i samo otvoreno« (Katičić, 1971, str. 255).
Polazim, dakle, iz ove točke sadašnjosti u kojoj se susreću prošlost i
budućnost, istražit ću zapise o kulturi prošlih vremena, i to o kulturi seljač~
kih zajednica u Hrvatskoj, da bih pokušala zasnovati hipotezu o etruktun
tradicijskoga mišljenja. To, naime, mišljenje nije završilo s minulim doga-
đajima. Njegove mogućnosti traju u točki sadašnjosti i imaju perspektive i
u budućnosti.
Zapisi o narodnom životu i običajima, o kulturi potječu iz različitih
vremena i, osim svjedočanstva o spomenutim fenomenima, oni sadrže i int:r~
pretaciju u okviru svjetonazora pojedinih pisaca. Stoga je potrebno obav1t1
dva posla: istražiti prikazanu strukturu tradicijskoga mišljenja ili prikazane
strukture mišljenja različitih ljudskih zajednica seljaka u prošlosti; ali isto
tako otkriti i valorizaciju toga mišljenja od pisaca tih zapisa, različitih struč­
njaka i ljubitelja te sudionika ciljanih anketa o različitim fenomenima na-
rodnoga života. Između nas, sadašnjih, i naših seljačkih predaka u prošlosti,
između našeg razmišljanja i njihovih - postoji golema romantička litera-
tura, postoje prije toga prosvjetitelji i pisci različitih profila i orijentacija.
često o tradiciji ne sudimo izravno nego posredno, na temelju njihovih su-
dova.
Ni mi, naravno, nismo bezgrešno objektivni. I naše je gledište subjek-
tivno. Ono je određeno vremenom: to je vrijeme postindustr~jske. ci~ilizacije
u svijetu i i'ndustrijalizacije u nas, u stvari vrijeme borbe za IzgradnJu samo-
upravnog socijalizma. Istodobno, to je vrijeme potrošnje i elektronskih me-
dija, to je vrijeme revolucije u ~o.mu~iciranj.u i naglih _?erpogr~~skih, eko-
nomskih i kulturnih promjena, ah 1 knza. Os1m toga, nase Je vnJeme samu
riječ kultura stavilo u plural. Pos~ali smo s~jesni t~g~ ~a ne možemo ~ovori~~
o jednom tipu ljestvice vrednota 1 prema nJemu mJentl sve ostale. JucerašnJl
 »pri~itivni narodi« ili zaostali seljaci kojima su zalazili avanturisti k 0 1
~~ton, a?~ropol.o~i ili misionari, sada su suvereno stupili na svjetsk~
~u politike ah kulture. A kad smo počeli upoznavati njihove kultu p
1 točke etnološkog istraživanja, javila se u nas u obliku reakcije na spomenuti.t ·
sh tu smo. kulturu ~gledali u nešto drukčijem svjetlu. re, v1a-
. . ~o 1 mno.go. sto drugo, čega autorica ovih redaka vjerojatno ne m v
biti. SVJes?a, OSJetit će se u interpretaciji zapisa o narodnom životu oze
u hipotezi o strukturi tradicijskog mišljenja. u na<;
2. Kultura i etnološko istraživanje
. ~rebalo bi s~.da konkretno objasniti osnovne pojmove navesti građu 1·
,1/ utvrd Ih metodologiJU ovoga istraživanja. ' kasnije opširnije koristiti. Iako ovdje neću ponavljati tu kritiku (vidjeti ta-
. Istraživa~ ću,v·dak~e, strukturu tradicijskoga mišljenja. Zato treba raći
l'
št
ll 0
Je u ov?vm· Istra:IVanJu tradicijsko mišljenje, a što je struktura mišljenJa.
. SrediSnJ.~. toeka et~ol?škog istraživanja jest kultura. Kad ovdje govo-
,l r~m 0 e~nologiF, on.~~ m1shm na znanost koja ima različita »institucionali-
~Ira~a« Im~na I razhc1te orijentacije ali joj je kultura u žarištu interesa. To
Je: ak~e, l »Vol~skunde<<, i kulturna i socijalna antropologija, i etnologija.
·
0~~~~ Kritika pojma narod, kao sinonima pojma kultura u smislu osnovni'!
sterilnost kulturnohistorijske etnologije, donekle i kqnzervativne folklori.:;.
tike, a i pod utjecajem kritike toga pojma u njemačkoj etnologiji i folklori-
stici koja traje od šezdesetih godina (Bausinger, 1967, 1972; Weber-Keller~
man, 1969). Nije, uostalom, čudno što smo preuzeli tu kritiku, i sama se etno-
logija u nas razvijala pod utjecajem njemačke etnologije, što će se dobro
vidjeti u 9. do ll. poglavlju ove knjige, gdje se govori o modelu obiteljske
zadruge.
Bitne točke kritike pojma narod odnose se na mitsko koncipiranje na-
roda, na prikrivanje socijalne slojevitosti tim pojmom, na zasnivanje nacio-
nalističkoga modela kulture u okviru toga pojma. Tu sam kritiku iznijela u
članku »Pretpostavke suvremenog etnološkog istraživanja« (»Narodna umjet-
nost«, br. 13, 1976, str. 1-25), kojim ću se u ovom tekstu u nekim dijelovima
kođer: Rihtman-Auguštin, 1979), moram reći da ta kritika nije bila uvijek
adekvatno prihvaćena ni shvaćena.
Premda se o tome nije pisalo, u našim etnološkim krugovima smatralo
se da se kritikom pojma narod siječe grana na kojoj sjedi sama znanost, i
da se odbacuje sve ono što je učinjeno na području skupljanja građe o na-
rodnom životu i narodnoj kulturi. Prva je zamjerka točna samo utoliko što

~
kritika pojma narod doista napada osnovne pretpostavke kulturnohistorijske
J? 1
s!a?ciram -~e, Ipak, od kulturnohistorijske etnologije koja je dugo bila etnologije, tj. kanon na kojem· ona počiva. Kulturnohistorijsko istraživanje
Je~n~ moguci .P.ravac etnološkog istraživanja u nas. Ta je etnoloaija bila naroda imalo je u svojoj osnovi kanon koji otprilike glasi: narod, izvornost,
de!Imr.ana otpn.hke ovak<?: »Jedna je - premda ne jedina - takvao ljudska starina, odnosno kontinuitet (Rihtman-Auguštin, 1976, str. ll; Scharfe, 1970,
:aJedmca, ~OJa. Ima :1a:oČ!to veliko značenje za postanak i razvijanje kulture, str. 70·84). Istraživalo se tražeći vrijednosti koje su potvrđivale narodnu
~.
tarod, što I et1molosk1 opravdava naziv, etnologija<< (Bratanić, 1957, str. 12). kulturu, za koje se moglo (ili barem nastojalo) dokazati da su izvome, to jest
Duboko.. ukopan
. · t v· ·
.~ u IS .r~zrvanJe »naroda« koje je ovdje proklamirano, nastale bez vanjskih utjecaja (utjecaj »grada«, »gospode«), i za koje se nala-
ta etnolog~~a mkad n;~e de~mrrala ~ko je taj narod u društvenom pogledu. zilo dokaza da su stare,· prastare (slavenske, praslavenske ili predslavenske,
~; d~našnJrh ~ana p~c1;-rala Je na ~~fmiciji Antuna Radića iz prošloga stoljeća: balkanske). Cjelokupno se istraživanje u tome iscrpljivalo; kad se pokazalo
to Je narod. Ne mrsh se tu na citav n ar 0 d ili hrvat k' T k' T 1 da je običaj ili neki predmet materijalne kulture ili nešto drugo nastalo »U
venski', ili bugarski v , . r . ,. .' s I, r ~. srps I, .I I s o-
v· . . ' ec se m1s I na onaJ vec1 dw naroda, kOJI - recimo za narodu«, i kad se utvrdilo da je to stara slavenska, ili balkanska, ili neka
sada- . zrv1
.. po.. selima
v· , . rukama . .. r a d'1, kOJI ·· u ver l'k OJ· vecrm
,. · ne nasr· francuskog druga pojava, s uvjerenjem 1li aluzijama o kontinuitetu, istraživanje je bilo
od~ela,. ~ 0J 1 DIJe ucw mkak1h rh gotovo nikakih škola. I ovo su istina razlike završeno. Nije postojala m<?gućnost da se postave neka druga pitanja, na.
koje
. . n ar. o. d o d . g o, s p o d. e: r.· n t e 11· g e n e 1· J· e, no
dlJele ~ nr· svaka ' za se, primjer o socijalnoj strukturi i relaciji etnološke pojave prema toj strukturi
m sve zaJedno . v . niJesu, . kako cemo vidJeti , prava razlr'k a, po OJOJ rsmo mog1·1
· k · · b' ili unutar te strukture, ili o odnosu ekonomskih stanja i simboličkih pojava
dprepoznati k 1 covJeka IZ n a r o d a o d g o s· 0 1 a. p rava Je
p d · n · raz l'k
1 a - u kulturi, ili pak o komunikacijskim interakcijama i o smislu i značenju kul-
ruga u t u r a. G o s P o d a imaju svoju, n a rod svoju kulturu« (Radić turnih pojava, o njihovoj mijeni ... Nije bilo ni moguće a ni potrebno stav-
1897, str. l). ' ljati teoriju pod upitnik, trebalo je samo dokazivati kanon.
-: Ante
. . .Radić J·e kaci
• . j'e . to pr'sao vd b' .
, maz a ro u pravu. Kad Je govono n a- . Druga je pretpo~tavka reakcije na kritiku pojma narod, reakcije koja
:,l r o d, mr~ho J~ na selJ~ke, 1 ~onekle na niže slojeve u gradićima u tadašnjoj tvrdi da se kritikom odbacilo sve što je u okviru te metodologije skupljeno,
Hrvat.~~OJ. Or:1 s.u soCIJ.~lno 1 kulturno bili većina prema manjini obrtnika, istraženo, objavljeno - netočna. Sakupljena građa o narodnom životu i obi-
trgovcica, Prvih m.dustnJalaca i inteligencije. Teškoće su nastale kad se »nd- čajima, o narodnom stvaralaštvu i umjetnosti predstavlja neprolazne vdjed-
r?d«, .~apravo selJ~štvo, .Po.čeo raslojavati, migrirati i mijenjati. Kulturno- nosti svakoga naroda, pa tako i hrvatskoga, zajedno sa svim jugoslavenskim
~sto,;.IJSk_a etnologrJa, ..gr~evit<;>. s~ držeći starih definicija, nastavila je, dakle, narodima i narodnostima. Kulturnopovijesno istraž,ivanje, ma s kojih staja-
IstraZivatl
·.· 1 »narod«
b'l kOJI. više mJe .. . zelio.. biti »zatuca m· s el'Ja k «, k OJI·· Je· pn'hva ć ao lišta polazilo, bez te građe nije moguće, zapravo nije istinito. No to ne znači
SO<:IliJa nu mo 1.nost, mdustnJahzaCIJU, socijalizam. A to je dovelo s jedne da tu građu ne treba revalorizirati s drugih stajališta osim onih koje je pri-
stnt?e, do st~nlne .okam~njenosti istraživanja, jer se inzistiralo n'a istraži- mjenjivala kulturnohistorijska etnologija.
va~JU sam? ~>Izvornrh« P 0 Java »narodne kulture«, a s druge strane do teorij- Kritika pojma narod poslužila je, s druge strane, posredno, za kritiku
skrh besrmshca.
tvorevina narodne umjetnosti odnosno folklora kao neadekvatnih u suvre-
10
l ll
!l

-_-_--_-__;;;;;-=;.;....o,-------------------------....;,;,--.-.....;..;.;;,;o
·~·"t--._ _-__
 menom kulturnom životu, neprikladnih za reprezentiranje naše kulture u
svijetu.
. ~tvaral~š~vo nar<~da i. na~odnosti na ~:>vom tlu, stvaralaštvo seljačkih
ZaJ~dm~a, koJe Je nastaJ~lo 1 traJalo ~ us?Jenom komuniciranju i prenošenju,
u v~~e Je navrata. va!on~1ran~ u p:oslosti. I buduća će pokoljenja, u sklopu
svoph znanstvemh 1 m1~aomh pnstup~, po~uz~mati nove valorizacije. Bez
o.bz1ra na to k~kv~ o~e b~le, to stvar~lastvo dw Je nacionalne kulture. Dekre-
~Ima se ~e m~ze Izbnsat1. Konzervativna etnologija i inzistiranje na kanonu
Izvornosti z~cijelo .su I::i~onij~li s~en~kim i drugim modelima prezentacije
naro~ne .um_J~tnost; ko~1 1 dalJe UZIVaJU u bezbrižnosti >>plešućih seljaka« i
na. l.aznoJ shc1 proslosti. Poslovno orijentirani koreografi prihvatili su samo
taJ Jeda? mod.el prezentacije, koji se ponavlja unedogled posljednjih pedese-
t~ g?dma. Ah to ne znači da nije moguća i drukčija, suvremenija i kritička
pnmJ~na ~olklor~ u .umjetnosti. To je, uostalom, značajan mogući put za
razVOJ umJetnosti koJa će se diferencirati i stvaralački pridonijeti kulturi i
kUlturnim kontaktima.
No to već prelazi temu ovoga razmatranja.
Bil~ bi, dakle, potrebno definirati polaznu osnovu istraživanja, ako ta
osnova DIJe »narod«.
Na prvi pogl:~· .odgovor je jednostavan. To je kultura. Međutim, ovdje
se klupko ~pet pocmJe zamotavati. Postoji vrlo mnogo definicija kulture i
mnogo teonJa kulture. Pregled tih teorija, koje su etnološki relevantne već
sam dala u spomenutom članku (Rihtman-Auguštin, 1976). ' »Pretpostavke suvremenog etnološkog istraživanja« (1976, str. 16), a kako
. Vrlo j~ mnogo vremena utrošeno na pokušaje definiranja kulture, da
?~ se na ~raJu pokazalo kako je svaka definicija na stanovit način manjkava
Ih promasena. Posebno su jalove bile rasprave o prevazi kulture ili društva.
Možemo se složiti s Baumanom da su »U sociokulturnim fenomenima ;kul-
tu~i znakov_i' i ?dgovarajući ~ruštveni odnosi većinom motivirani reciproč­
no 1 da s~ Jedm _prema drugima n e o d n o s e pr o i z v o 1 j n o. Njihovi
među.s.o~m odnosi .~o~ poJ?rimiti, naravno, različite nijanse spektra, od
genetick1 posve slucaJmh do Isprepletenih do identičnosti. No čestoća odno-
s.a.?l~skih dr:ugo!ll polu kontinuuma uzrokovala je brojna prekoračenja ana·
hti~~lh gr~mca Između sociologije i 'kulturologije' (bez obzira na institucio-
nallZlrano Ime ove posljednje), i, što je još gore, mnogo je napora utrošeno
na lažne probleme o tome je li 'konačna bit' društva kulturna ili društvena.
či~jenica je d~ su, .č~ni se, svi fenomeni ljudskoga života sociokulturni 11
smislu Benvemstea 1h Jakobsona; tkivo društvenih zavisnosti zvano 'druš-
tv~~a ~truktu.r~~ ne mož~ se zamisliti drukčije nego u kulturnom obliku, dok
vec1 d10 empmckog realiteta kulture označuje i oživotvoruje vladajući utvr·
đeni društveni red« (Bauman, 1973, str. 105).
Sociokulturni fenomeni, tj. svi fenomeni ljudskoga života nisu obuh-
vaćeni ni sintagmom »način života« ili »kultura kao način ž1vota«. U etnolo-
giji bi se istraživanje 'načina života' moglo nastaviti na istraživanje 'narodnog
živ~~a'. A ~o baš ne bi bio značajan doprinos. Istraživanje narodnog života
ner~Jet~o J7 završavalo skupljanjem podataka o pojedinim fenomenima, iz·
dvoJemma IZ ukupnog konteksta društva i kulture.
i .Na~in ž~vota ~ože se, međutim, odrediti načinom proizvodnje, onime
~· "~.to lJUdi p:o1~vode ~. kako proizvode ... Ono što ljudi jesu to ovisi o mate-
nJalmm uvJetima nJihove proizvodnje« (Kal'l Marx- Friedrich Engels, Die
Deutsche Ideologie, str. 21, prema Korff, 1978, str. 56). Pretpostavka o načinu
12
života postavlja, stoga, daljnja pitanja: ako uvjeti proizvodnje utječu na po-
jedine grupe ljudi, kako dolazi do specifičnih obilježja tih sredina, supkul-
tura. Bilo bi potrebno pronaći relaciju prema općim društvenim sistemima.
Ne bi se smjelo zanemariti područje ponašanja, područje mišljenja i bogato
područje stvaralaštva (Korff, 1978, str. 61), jer kultura doista ne može biti
samo zadovoljavanje potreba.
3. ,,zamišljeni« »Ostvareni red·
Kultura nije, stoga, samo način života, premda ta sintagma uključuje
socioekonomsku sferu, kultura je i način mišljenja i način ponašanja, akcija.
Cini se da se kulture bitno razlikuju ne samo time kako ljudi rade i žive,
nego i time kako misle o sebi i kako se ponašaju, odnosno onime što se do-
gađa u raskoraku između njihova mišljenja i ponašanja.
Zato mi se za etnološko istraživanje čini vrlo značajna jedna, sada
već više od dvadeset i pet godina stara tvrdnja Levi-Straussa (1958, str. 348,
374) o usporednom postojanju apstraktnih struktura i konkretnih činjenica
te o međuodnosima tih pojava. O tome sam pisala u spomenutom članku
te misli i dalje usvajam i koristim se njima u vlastitom istraživačkom po-
stupku, prenijet ću to ovdje ponovo.
U životu se redovito zapaža raskorak između struktura mišljenja i
objektivne stvarnosti. O tome govori svakodnevno terensko iskustvo etnologa
istraživača: on redovito nailazi na nekoliko razina pojedinih fenomena koje
promatra. Istraživač običaja, na primjer, naići će na terenu vrlo često na
prilično konzistentan model, dok će suprotstavljanje tog modela objektivnoj
stvarnosti u slučaju svakog kazivača pokazati drukčiju varijantu te stvar-
nosti. Z. Rajković ilustrira takvu situaciju primjerom iz svojeg istraživanja:
>>Kada sam 1968. godine ispitivala o običajima pri sklapanju braka u selu
Carevo Polje kraj Jajca, u kući Marka Ladana okupilo se pet-šest žena. Sve su
sudjelovale u kazivanju nastojeći što potpunije opisati sve detalje običajne
svadbe. Kad sam zapitala koja je od njih imala takvu svadbu, a sve su bile
udate i znatnih razlika u godinama, nastao je smijeh i ustanovilo se da ni-
jedna nije dovedena sa svatovima, nego da su bile 'kradene'- kako oni kažu«
(Rajković, 1974, str. 133). Ostvareno, proživljeno iskustvo redovito se razli-
kuje od normama propisanoga, vrednovanoga, zamišljenoga.
Postojanje »zamišljenoga« i »ostvarenoga« potiče Levi-Straussa na da-
lje istraživanje. On preporučuje da na istim društvenim činjenicama istra-
žujemo pojedine pojave »konkretno i individualiziranO<< i da usporedo traga-
mo »apstraktno i formalno« za skrivenim unutrašnjim strukturama. To su
dvije ra:z;ine istraživanja: »Na razini promatranja glavno je pravilo - mo-
glo bi se reći i jedino- da sve činjenice budu egzaktno zapažene i opisane,
ne dopušt~jući teorijskim predrasudama da izmijene njihovu prirodu i nji-
hovu važnost. Ovo pravilo implicira još jedno, i to sa stajališta posljedica:
činjenice moraju biti proučene same po sebi (s pomoću kakvih su konkret-
nih procesa nastale?), ali također u odnosu s cjelinom (to znači da će svaka
promjena zapažena u jednoj točki biti stavljena u nek:i odnos prema glo-
13
 balnim okolnostima svog pojavljivanja)« (Levi-Strauss, 1958, str. 307; hrvat-
ski prijevod str. 291).
Prema tome, između istraživača i predmeta njegova istraživanja, ako su
t~j predt?et ~nut:r:ašnje d:r;;tštv~ne st~ukt~re .ili sust~vi odnosa, ili nesvjes-
ni modeli, UVIJek ce se naci evidentm, SVJesm modeli. što su ti svjesni mo-
deli jasniji, razvidni}i, to će biti teže doprijeti do unutrašnjih struktura. »Et-
nolog će, stoga, uvijek morati razlikovati dvije situacije u kojima bi se mo-
gao naći. Morat će, možda, konstruirati model koji odgovara fenomenima,
a da taj model društvo koje on istražuje nije percipirala« (Levi-Strauss, 1958,
s!r. 3~~; hrv. pr. ~tr. 292]-. T~ je, po njegovu mišljenju, ipak jednostavnija
SltuaciJa. »U drugim slucaJeVIma, međutim, etnolog ima posla ne samo sa
sirovinama, nego i s modelima što ih je kultur~ koju razmatra prethodno
konstruirala u obliku svojih interpretacija« (Levi-Strauss, 1958, str. 309; hrv.
pr. str. 292}. · kulture«.
Ali i te je modele potrebno istražiti jer mogu biti, kako kaže Lćvi­
-Strauss, dobri, a ako i nisu, njihove greške ili nizovi grešaka upozorit će na
tendencije dane kulture.
. U daljoj razradi te ideje Levi-Strauss pronalazi povezanost modela,
s~upme strukt~ra. koje odgovaraju različitim tipovima reda. Takvi su tipo-
VI reda, na pnmJer, sustav srodstva, društvena ·organizacija, socijalna ili
ekono.mska ~tratifi~acija .. Po~oću njih se ljudi povezuju ili svrstavaju na
!em~lJu d~m~ pravda. Tipovi reda nalaze se u međusobnim· odnosima, _pa
Jedm reagiraJu na druge. Načini tih reagiranja mogu otkriti totalni model
društva.
Ovdje se javlja značajan istraživački problem:
»Ovi pokušaji formulacije totalnog modela danog društva suočavaju
etnologa s teškoćom s kojom smo se već susreli: do koje točke način kako
n~k? d~štvo koncipira različite svoje strukture reda, kao i odnose što ih sje-
dLnJaVaJu,. odgovara stvarnosti? Već sam upozorio da je moguće više od-
govora, ovisno o funkciji građe koju razmatramo. Ali mi smo dosad promat-
rali sam~ :pro~~vljene' re~ove,. ~}·.redove koji su i sami funkcija objektivne
~tva~ostr !. kOJima se moze pnci Izvana, neovisno o predodžbama što ih ljudi
Im~JU o nrma. Sada će se primijetiti da se takvim 'proživljenim' redovima
UVIJek pretpostavljaju drugi, o kojima treba voditi računa da bi se shvatile
ne .sam? pretpostav~e, ne~o i način kako ih svako društvo pokušava integri-
rati u Jedan sređem totalitet. Te strukture reda koje su 'zamišljene' ali ni-
s_u 'proživlje~e', ne odgovaraju izravno nijednoj objektivnoj stvarnosti; za raz-
bk~ o? prvih, one ni~~. po~ložne nekoj eksperimentalnoj provjeri, jer se
P?ZIVaJu x;a nek~ ~pe~lfiCn<; 1skustvo, s kojim se, opet, katkad miješaju. Je-
dma provJera koJOJ b1smo 1h mogli podvrći radi analize jest provjera redova
pr_vog~. tip~ ~~i 'proživljenih' redova. 'Zamišljeni' redovi odgovaraju domeni
m1t.a.~h r~hglJe. ~ožemo postaviti pitanje nije li ta kategorija relevantna za
poht1cku IdeologiJU suvremenih društava?« (Levi-Strauss, 1958, str. 347, 348;
hrv. pr. str. 327.)*
* l! citiranju kapi~a~nog ~jela C. Levi-.Str:a~ssa o strukturalnoj antropologiji koris-
tila sam se vlas.t.Itlm priJevodom poJedinih odjeljaka. Strukturalna antropologija
u h.r:vatskom pr~Je':o~u A. Habazina ne obazire se na postojeću etnološku termino-
logiJU..TemelJni Levi-Straussov termin ordre (ordre vecu, ordre con<;:u) Habazin
P.X:e'.:c_>di kao poredak. Cini mi se prikladnijim i svrsishodnijim prevesti taj pojam
riJeCJU red, zbog autorove koncepcije o razinama reda, a ne o hijerarhiji poreda-
ka. ,
14
U posljednjih dvadeset godina, nakon Strukturalne antropologije, raz-
ličiti su se antropolozi bavili tim pitanjima. Zanimljive su i korisne elabora-
cije o emskom i etskom pristupu kulturi kao i. one o različitim nacrtima
reda (Supek-Zupan, 1976).
Riječ je, u stvari, o potrebi jasnog razlikovanja istraživanja i inter-
pretacije kulture koje kulturi prilazi iz iskustva življenja u određenom dru-
štveno-kulturnom sustavu, participirajući u vrednotama toga sustava i inter-
pretirajući kulturu iz nje same - od onog istraživanja koje kulturi prilazi
izvana, iz nekoga drukčijega društvenog, kulturnog, vrijednosnog i misaonog
sustava i koje mjerilima tog sustava ocjenjuje kulturu što je sada istražuje.
S toga vanjskog, etskog stajališta istraživani su više-manje svi »primitivni
narodi<< u prošlosti, a isto su tako brojni evropski pa i većina naših istraži-
vača prilazili narodnom stvaralaštvu i pojedinim institucijama »narodne
Tako je, gledano optikom građanskih etnologa i pravnika, sklapanje
braka u seoskim zajednicama u okviru običaja i potvrđeno normativnim
sistemom tih zajednica bilo ocijenjeno kao »pokusni brak«. Tom braku, što
ga je dotična seoska zajednica potpuno priznavala, i sankcionirala sve njego-
ve posljedice, nedostajao je, naime, crkveni blagoslov ... (Rajković, 1975).
Nije, dakle, moguće »pozitivno<< znanje o kulturi, ili o narodnoj kul-
turi, ili o tradicijskoj kulturi. Na temelju želje za pozitivnim znanjem, skup-
ljena je građa o narodu i narodnom životu. A ipak, vidimo da su danas po-
trebne nove naočale za promatranje i interpretaciju te kulture i svih zapisa
o njoj. Te naočale moraju omogućiti razlikovanje misaonog sustava istraži-
vača i zapisivača, s jedne strane, i vrednota same kulture koju su opisivali,
s druge strane. Ali i tu nailazimo na problem, naveden i u spomenutom ci-
tatu C. Levi-Straussa. Vrednote nekog društva ili neke ljudske grupe egzisti-
raju na dvije razine: kao zamišljeni ali i kao ostvareni red.
4. Struktura kao skup generativnih pravila
Prema tome, istraživanje tradicijskoga mišljenja mora se osloni,ti na
strukturalnu teoriju. Ono mora, prije svega, utvrditi različite razine reda.
koje će, svaku za sebe, podvrći analizi, da bi, uspoređujući rezultate svake
pojedine analize i svih analiza zajedno, pokušalo stvoriti neki konzistentan
model strukture tradicijskog mišljenja.
Ipak, polazeći od pojma strukture, ovo istraživanje ne obećava struk-
turalističke kalambure i elegantna izvođenja matematičkih i grafičkih mode.
la. Struktura ovdje služi, otprilike, u Baumanovu smislu:
»Struktura za kojom se teži u strukturalističkom razumijevanju kulture
jest skup generativnih pravila što ih je povijesno odabrao ljudski rod, koja
istodobno upravljaju mentalnom i praktičnom aktivnošću ljudskog pojedin-
ca shvaćenoga kao biće koje spoznaje i rasponom mogućnosti unutar kojih se
ta aktivnost može odvijati. S obzirom na to da se taj skup pravila taloži u
socijalne strukture, pojedincu se pričinjava kao transcendentalna zako'lita
nužnost; zahvaljujući neiscrpnoj organizacijskoj sposobnosti, istina pojedinac
doživljava kao vlastitu kreativnu slobodu. To je, uostalom, temeljna pretpo-
15

stavka programa o kojem diskutiramo, tj. da oba elementa osnovnoga ljud-
skog iskustva - njegova egzistencija i njegova bit, njegov objektivni i nje•
gov subjektivni modalitet - niču, u krajnjoj crti, iz istog korijena; iz njega
se moraju i mogli bi se izvesti« (Bauman, 1973, str. 76, 77).
5. Tradicijsko narodno
· Ovo istraživanje strukture tradicijskog mišljenja paci ce tragom za-
pisa iz različitih vremena, i to onih zapisa koji govore o životu naroda, tj.
seljaka. Zato što je posrijedi povijesna kategorija seljaka, a ne suvremena
socijalna kategorija: klasa ili dio klase, ne upotrebljavam sintagmu »seljačko
mišljenje«. Nisam sigurna da li bi ona bila uopće moguća. Pojam tradidj-
skog mišljenja vezujem uz širi društveni sloj. Vezujem ga tako zbog dva raz-
loga: prvo, u prošlosti, a ovdje se poseže za nekim zapisima čak otprije
dvjesta godina, postojala je, doduše, klasna diferencijacija feudalaca i nižih
slojeva, ali je, barem sudeći po dosad istraženim zapisima, jedva bila primjet·
na diferencijacija unutar samih nižih slojeva. Organizadja svakodnevnoga ži-
vota i rada, način proizvodnje, obiteljske institucije, običaji i vrednote nižih
slojeva u nekom gradiću u Hrvatskoj prije dvjesta godina jedva ·da su S..:!
razlikovali od načina života, običaja i vrednota seljaka. Diferencijacije su u
tom razdoblju tek počinjale, da bi se jasnije iskazale sa značajnijim razvo-
jem kapitalizma.
Drugo; u nekim etnološkim pristupima u posljednje vrijeme kao za-
mjena za kritizirani pojam narod često se primjenjuje riječ tradicija. Go-
vori se o »tradicionalnom čovjeku« kao da je tradicija neka čvrsta socijalna
struktura koja ima svoje pripadnike (čulinović-Konstantinović, 1979, str. 87).
Takvo je zaključivanje, čini mi se, posljedica nejasnih teorijskih pola-
zišta u kojima se brkaju analitičke kategorije kulture i socijalne strukture,
odnosno u kojima se njihova mjesta u analizi proizvoljno izmjenjuju. Uza svu
međusobnu ovisnost socijalne strukture i kulture, o kojoj je zauzeto jasno
stajalište 'u uvodu ovoga teksta, ipak u analizi one ostaju dvije odvojene
varijable, a analiza može biti uspješna samo onda kad se posve jasno zna
što je konkretna društvena struktura, na primjer, seljačkih i grads-kih nižih
slojeva u našim krajevima u prošlom stoljeću ili na prijelazu stoljeća (to,
otprilike, obuhvaća »narod« što ga je kulturnohistorijska etnologija proučava­
la i proučila), a što tradicijska ili »narodna« kultura. U tom užem smislu upo-
trijebit ću radije pojam narodna kultura, ali samo kao povijesnu kategoriju.
6. Kultura seljačkih zajednica
Kada, dakle, kažem odnosno ako kažem narodna kultura, mislim na kul-
turu seljaka i nižih društvenih slojeva u nas do otprilike prve trećine ili do
polovice ovoga stoljeća. Ali ne mislim na kulturu »plešućih seljaka« s Van-
16
'ttrtrtktttd&i
kinih razglednica, nego na kulturu svakodnevnog života seljačkih zajednica u
specifičnim regionalnim i nacionalnim povijesno-ekonomskim uvjetima.
Ti seljaci, o kojima razmišljam, razlikovali su se od klasičruih >>primi-
tivnih« naroda prije svega rentom i raspodjelom rente. Ako primitivni naro-
di proizvedu neki višak iznad minimuma egzistencije, oni to izravno međusob­
no razmjenjuju, bilo pojedinci, bilo grupe (mislim na stanje prije koloniza-
cije). Seljaci, pak, poljoprivredne viškove razmjenjuju uz posredništvo do-
minantne grupe u društvu, koja se koristi tim viškovima radi održanja vlastitog
standarda, odnosno bogatstva, a redistribuira ih onim društvenim slojevima
koji hranu izravno ne proizvode. Seljaštvo je, stoga, >>asimetričan odnos pro-
izvođača poljoprivrednih ~iškova i onih koji tim viškovima upravljaju« (Wolf,
1966, str. 10).
U suvremenom svijetu seljaštvo može imati primarni položaj u stvara-
nju bogatstva kad proizvodi rentu koja održava ukupnu društvenu struk·
turu. Ali seljak može imati i sekundarni položaj u stvaranju bogatstva i u
društvu, kao što se to događa nakon industrijske revolucije u Evropi (Wolf,
1966, str. 12).
Kao pojedinac seljak sudjeluje u radu jedne ekonomske jedinice koja
je u isto vrijeme njegova obitelj. Mjesto proizvodnje i potrošnje identično
je mjestu najužih bioloških, rodbinskih veza. A to će seljaka u određenom
trenutku dovesti do kvitične dileme u ekonomskoj akciji i u ponašanju. Se·
Ijak je, naime, trajno u podređenom odnosu prema nosiocima ekonomske i
društvene mo6. On će zato uvijek biti prisiljen da zahtjeve tih grupa za viš-
kom, odnosno rentom, uskladi s potrebama svoje obitelji, koja je ekonomska i
potrošačka jedinica. želi li se pri.Iagoditi općem društvu (najčešće to nije
želja, nego prisila), može birati među dvjema mogućl!ostima: da .poveć~. pro·
izvodnju ili da smanji potrošnju. Prvo uspijeva kulacima, drugo Je poVIJesna
sudbina seljaka.
Stocra kako kaže Wolf, >>postojanje seljaštva ne uključuje samo o•inos
među seu"'a~ima i neseljacima, nego i tip adaptacije, kombinaciju stavova i
aktivnosti usmjerenih na održanje poljoprivrednika i njegovih napora da odr-
ži sebe i svoje u jednom društvenom redu koji to održanje neprestano ugro-
žava« (Wolf, 1966, str. 17).
Ekonomska razina definicije seljaka izbacila je na površinu obitelj.
Obitelj je socijalna grupa koja ima izrazito ekonomsku funkciju u seljačkom
načinu života. Organizacija obitelji, organizacija rada :i raspodjela efekata
toga rada, jednako kao i vrednote ili zamišljeni red te socijalne grupe, po-
staju stoga bitnim dijelom ovoga ~straživanja. . .
Strukturu tradicijskoga mišljenja neću tražiti u društveno nedefmi·
ranom »narodU<<, nego u socijalnim grupama što tvore taj seljački narod,
koje kao radne organizacije proizvode rentu od koje žive svi oni ~oji. taj, »z;t~­
rod« tako hvale i tako mu se dive, sve tamo otkad su ga romantiČki otKnh.
7. Južnoslavenska obiteljska zadruga
Ne mogu, dakle, izbjeći obiteljsku zadrugu .. Zadrug~ je uprav~ takva
obiteljska socijalna grupa koja se održavala nekoliko stolJeĆa. Adaptirala se
17
~-------_--__ -_-__-_-_.._..__·_-_""___- __""__::::_u-_ftl'_rlll~"-~•nr:f'_"illlfrllll:~-~~~n_lille•mllii'filliiilll.,lill_lllrit1__•-_lll'trlil1trlil-lllllilli111Miill--iil-lll--illilt__~~~___IIIZ_Iii_·rlll·lili:llilil_a,_•_•___• __•__ •__•_•_•r•w'l~~'~~~'oiio+t""tu""·Oolii~n•·-..w..-...n•'""'""1-·.;.-·....,.-..,v......,.w..;·A...-·..............;-.;;o··,..-....-- ......'n...,".._,....,.,.... i-.__..,t...'"'''*"""""'.'""~iol-·ll:i.&..;·-.-.. :. ,·'" '-·.,.sc" '·" "'"'.:. . ." " " " " " '.,. ., , . ,toe"'-," -'.t'"' .l; '"-'O. :'I i .t>" nli.l';!.~-',~...,..,••. ,.,. :-t;Oot":..h·oliil.iito?J
,f...

feudalizmu. Bila je osnovicom vojnih granica i postojano opskrbljivala Aus- b) sociološki: bavit ću se odnosima među nižim društvenim slojevima u
triju krajišnicima - vojnicima za obranu od Turaka, ovdje na terenu Hr- tom povijesn·om razdoblju, osobito seljacima, njihovim obi-
vatske i drugih južnoslavenskih zemalja. Makar je vrijeme zadruge prošlo, teljima i seoskim zajednicama;
u nekim krajevima još i sad efikasno funkcioniraju (Filripović-Fabijanić, 1978). e) kulturološki, odnosno etnološki: istraživat ću vrednote i nacrte života tih
Nikada sva domaćinstva u Hrvatskoj i kod Južnih Slavena nisu bib tr:adicijskih zajednica i realizaciju tih nacrta, koliko to može
zadružna. Ali principi obiteljske ekonomske organizacije koju poznajemo biti razvidno iz pojedinih tekstova odnosno izvora. U kultu-
_kao zadružnu bili su i principi svake inokosne obitelji. rološku analizu ući će i kompleks interakcije vrednota se-
ljačkih zajednica, s pogledima na svijet samih istraživača i
Postoji opsežna literatura o južnoslavenskim zadrugama. Zadruge su
općih društvenih sustava.
_bile u žiži interesa pravnika, sljedbenika Savignyjeve tzv. historijske pravne
škole. Ta je škola zastupala stajalište da je pravna građa sadržana u ukup-
noj povijesti naroda. Zato je, smatrao je Savigny, potrebno istraživati običaj­
no pravo na!'oda i na temelju njega graditi zakonodavstvo modernih država.
Savignyjeva je veličina u tome što je upozorio na ob!ičajno pravo; velika je
mana historijske pravne škole što je polazila od idealizacije pravnih odnosa
minulih vremena. Smatrala je da je običajno pravo nastalo i trajalo na neki
-izvorni način, bez prisila. Cocchiara priznaje Savignyju vrijednost u tome što
je upozorio da se ne mogu donositi zakoni koji ne vode računa o narodnom
pravu i običajima. Ali pravo, kaže on, nije samo prošlost, ono je i sadaš-
_njost i budućnost, neodvojivo od životne prakse, pa ga samo tako treba i
-~ledati (Coccl:Jriara, 1954, str. 242-244).
Zbog pobuda historijske pravne škole zadrugama su se u nas bavUi,
na primjer, Utješenović i Bogišić. No zadruge su, zbog različitih razloga, ne-
rijetko zbog posve suprotnih motiva, zanimale mnoge druge naše učene ljude
i političare. Pisali su o njima, polazeći sa suprotnih pozicija, gotovo u isto
vrijeme i spomenuti Utješenović i Bogišić, ali i Svetozar Marković, jednako
kao nešto kasnije Starčević i Radić, ali i Jovan. Cvijić ....
Upravo zbog toga posežem ponovo za zadrugama, makar kako se to
činilo dosadno. Nastojat ću utvrditi model zadruge, ili čak modele, ako ih
je bilo više. Nastojat ću i:stražiti odnose među modelima. No najviše će me
zanimati odnos modela i prakse. Napokon, pokušat ću utvrditi odnos između
zadružnog modela i određenih političkih povijesnih prilika općega društva.
Na taj način mogla bih dobiti bitnu građu za hipotezu o strukturi tra-
dicijskoga mišljenja.

8. Nacrt Istraživanja

Tražit ću, dakle, »generativna pravila što ih je povijesno odabrao ljud-

ski rod, koja u isto vrijeme upravljaju mentalnom i praktičnom aktivnošću
ljudskog pojedinca<<, s time što će analiza biti locirana:
a) povijesno: (l) oko sredine devetnaestog stoljeća, kad je u Hrvatskoj
dekretom ukinuto kmetstvo i kad su nastale b1tne promjene u
agraru. (2) Uz to, kad god to bude potrebno i moguće, poseg-
nut ću i za građom iz osamnaestoga stoljeća, da bih je (3) za-
vršila anal1zom obilne građe o narodnom životu iz početka
ovoga stoljeća;

18 19