Sveučilište u Zagrebu

FILOZOFSKI FAKULTET

ak.god. 2017./2018.

Kolegij: Kultura i identitet

Reakcijski tekst na poglavlje „Priroda kulture“ u knjizi „Kulturna

antropologija“ Williama A. Havilanda

Mentori: dr.sc. Jadranka Grbić Studentica: Sindy Vuković

dr.sc. Tibor Komar

Zagreb, ožujak 2018. god.

William Haviland na sistematičan, jasan i jednostavan način obrađuje niz tema iz kulturne

antropologije, ali dotiče i neke probleme fizičke antropologije te lingvistike. Knjiga je

napisana kao udžbenik za studente antropologije, ali je bez problema mogu čitati i laici.

Čitanje i razumijevanje olakšavaju izdvojene definicije na marginama. Osim toga, na kraju

svakog poglavlja nalaze se pitanja za razmišljanje, preporuke za daljnje čitanje i sažetak

poglavlja. To olakšava i obogaćuje učenje. U tekst su umetnute i biografije poznatih

antropologa koji se spominju u tekstu (npr. Leslie White, A.R. Radcliffe-Brown, Bronislaw

Malinowski…), ulomci iz izvornih studija, ilustracije, itd. Tekst nije nimalo suhoparan jer

obiluje zanimljivim etnografskim primjerima.

U poglavlju „Priroda kulture“ Haviland nastoji odgovoriti na tri osnovna pitanja – što je

kultura, kako se ona proučava te zašto kulture uopće postoje. Na početku, Haviland ističe

kako je cilj ljudskih društava osiguravanje kolektivnog preživljavanja i dobrobiti koje počiva

na predvidljivosti ponašanja i suradnji. Nadalje, ukratko prepričava razvoj pojma kulture od

Edwarda Burnetta Tylora, pa do suvremenosti. Ono što se prema Havilandu promijenilo u

definiranju kultura je naglasak na razlici između stvarnog ponašanja i apstraktnih vrijednosti,

uvjerenja i percepcija svijeta kao temelja tog ponašanja. Njegova definicija kulture glasi:

„Kulturu čine ideali, vrijednosti i uvjerenja koje dijele pripadnici nekog društva kako bi

interpretirali iskustvo i razvili ponašanje, a odražavaju se u njihovom ponašanju“.

Havilandova definicija mi se sviđa zato što je istovremeno dovoljno općenita, a opet dovoljno

precizna da bude upotrebljiva. Svaki pravac i svaka škola unutar antropologije ima svoju

definiciju kulture i pritom naglašava one karakteristike koje smatra najvažnijima. Međutim,

ono što bi svaka od njih trebala sadržavati na ovaj ili onaj način jest to da je kulturu čine ideje

i ponašanje, te da je ona naučena i zajednička. Njegova definicija to sadrži. S druge strane,

njegovo definiranje antropologije kao „proučavanje ljudskog roda u svim vremenima i svim

mjestima“ smatram reduktivnim. Važno mi je da svaka definicija antropologije naglašava

2
njezin holističkih karakter, da je riječ o proučavanju čovjeka kao kulturnog i biološkog bića.

Osim toga, antropologija se ne bavi samo proučavanjem ljudskog roda već i svih čovjekovih

predaka (i onih koji ne pripadaju rodu Homo). Ono što mi se pak posebno sviđa jest njegova

usporedba antropologa s djecom: „Antropolozi, poput djece, uče o nekoj kulturi iskustveno i

razgovorima o njoj s onima koji žive po njezinim pravila. Naravno, za to imaju manje

vremena, ali je njihov način učenja sustavniji“. U nastavku teksta Haviland obrađuje

karakteristike kulture – kultura je zajednička, uči se, temelji se na simbolima te je integrirana.

Kultura je zajednička zato što ju dijele svi pripadnici nekog društva i to im omogućuje da

predvide ponašanje drugih i u skladu s tim reagiraju. Haviland društvo definira kao „skupinu

ljudi koji imaju zajedničku domovinu, koji u želji za opstankom ovise jedni o drugima te

dijele zajedničku kulturu“. Naglašava da su društvo i kultura međuovisni pojmovi (ne postoje

ljudska društva bez kulture i obrnuto). Nadalje, to što je kultura zajednička članovima nekog

društva, to ne znači da je ona uniformna. Unutar kulture postoje individualne varijacije,

varijacije vezane za spol i dob, varijacije između podgrupa, itd. Govoreći o razlikama između

spolova, Haviland objašnjava razliku između spola i roda te definiciju roda (spol u

kulturološkom smislu, kako ga on naziva) ističe i na margini. U samo nekoliko rečenica

Haviland je vrlo dobro objasnio zašto je pogrešno razlike u ponašanju između muškaraca i

žena tumačiti kao biološke činjenice. U nastavku teksta Haviland objašnjava pojam

supkulture definirajući ga kao „specifičan niz pravila i obrazaca ponašanja kojih se pridržava

uža skupina u društvu“. Naglašava da je kulturu i supkulturu ponekad teško razgraničiti

(kultura i supkultura predstavljaju „vrhove kontinuuma“). Kao primjer navodi Amiše i Apaše.

Priča o izradi projekta nove zajednice za Apaše posebno mi je zanimljiva jer ističe važnost

primijenjene antropologije. Naime, zahvaljujući suradnji između arhitekata i antropologa,

Apašima su izrađene adekvatne kuće, u skladu s njihovom dugotrajnom tradicijom. Nadalje,

Haviland opisuje probleme koji postoje u pluralističkim društvima („društva s raznovrsnim

3
kulturnim modelima“) te ih potkrepljuje primjerima. Osim toga, navodi primjere u kojima

objašnajava kako različite kulture imaju različite definicije devijantnog ponašanja, različite

rodne uloge i slično. Svrha tih primjera objasniti je načelo kulturnog relativizma, odnosno

objasniti kako su pojedine dimenzije ljudskog iskustva lokalne i promjenjive, a ne

univerzalne. Posebno naglašava i činjenicu da ne postoje biološke rase. U sljedećem poglavlju

Haviland objašnjava mehanizam učenja kulture. Proces učenja kulture naziva enkulturacijom.

Nadalje, navodi primjere kulturnog ponašanja kod viših primata – čimpanzi i makaki

majmuna, kako bi nam pokazao negativne posljedice antropocentrizma (primjerice nehumano

tretiranje životinja u istraživačkim laboratorijima). U nastavku teksta objašnjava tezu da je

kultura temeljena na simbolima. Pritom je najvažniji simbolički aspekt kulture jezik, a o

odnosu jezika i kulture detaljnije govori u četvrtom poglavlju knjige. Posljednja karakteristike

kulture o kojoj se u tekstu govori jest to da je ona integrirana, odnosno da svi njeni aspekti

funkcioniraju kao uzajamno povezana cjelina. Tu tvrdnju ilustrira na primjeru Kapauku

naroda s Nove Gvineje. Kapauku narod prakticira poliginiju (mnogoženstvo), endemsko

ratovanje i nasljeđivanje po muškoj liniji (patrilinearnost). Sve su te pojave složene i u

međusobnom odnosu (jedna uvjetuje drugu). Haviland kulturu promatra analogno stroju – svi

njeni dijelovi moraju biti kompatibilni i komplementarni ili on neće raditi. Takva se

perspektiva u antropologiji naziva funkcionalističkom perspektivom. U dijelu teksta

naslovljenom „Proučavanje kulture na terenu“ Haviland iznosi tri načina na koji antropolozi

proučavaju kulturu i kako osiguravaju vjerodostojnost prikupljenih podataka. Najprije,

antropolozi trebaju saznati kako ljudi shvaćaju pravila koja su im zajednička (kakvo društvo

treba biti). Sljedeći korak jest istražiti kako ljudi misle da se ponašaju, a posljednji korak je

vidjeti kako se oni stvarno ponašaju. To se postiže metodom promatranja sa sudjelovanjem.

Međutim, Haviland naglašava da su i antropolozi samo ljudi koji kao i svi drugi, da imaju

određeno kulturno nasljeđe i određene predrasude. Te predrasude valja osvijestiti prije

4
odlaska na terensko istraživanje. Kao primjer „muške predrasude“ navodi Bronislawa

Malinowskog koji je istraživajući stanovnike Trobrijadnskog otočja, zanemarivao žensku

stranu života, njihovu ulogu u društvenom i političkom životu. To je bila dugogodišnja praksa

među antropolozima. Međutim, danas postoji čitava jedna poddisciplina antropologije –

feministička antropologija – koja je posvećena „ženskom gledištu“. U nastavku poglavlja,

Haviland piše o kulturnoj adaptaciji kao posebnosti ljudskog roda. Kulturna adaptacija

(korištenje kulturnih sredstava za prilagođavanje različitim okolišnim uvjetima) omogućila je

svojedobno ekspanziju ljudskog roda jer su ljudi mogli nastanjivati različite dijelove Zemlje.

Važna stvar koju Haviland ovdje naglašava jest to da ljudi ne reagiraju na okolinu kakva ona

jest, nego onako kako je oni vide, a ljudi iz različitih kulturnih sredina istu okolinu mogu

doživjeti radikalno drugačije. Osim toga, svaka kulturna adaptacija je relativna. Ono što je u

jednom kontekstu prilagodba, u drugom može značiti potpunu neprilagođenost. Kao primjer

se navode higijenski običaja skupljača plodova koji bi za velike sjedilačke populacije

predstavljali zdrastveni rizik. Osim toga, kulturne prilagodbe mogu biti dugoročno neodržive.

Kao primjer navodi se sustav navodnjavanja u drevnoj Mezopotamiji koji je doveo do

nakupljanja soli u tlu (sol uzrokuje smanjenu plodnost zemlje), a posljedica toga bila je kolaps

tamošnje civilizacije. Nadalje, Haviland sažeto objašnjava funkcije kulture koje smatra

najvažnijima. To su: uspješno rješavanje osnovnih problema, osiguravanje proizvodnje i

raspodjele roba i usluga, osiguravanje biološkog kontinuiteta putem reprodukcije,

enkulturacija novih članova, održavanje reda među pripadnicima i pridošlicama, osiguravanje

motivacije za preživljavanje i angažman u aktivnostima koje su neophodne za ostanak te

naposljetku, spremnost na promjenu i prilagodbu u promijenjenim okolnostima. Kada je riječ

o kulturnoj promjeni, one mogu imati neočekivane i katastrofalne posljedice. Kao primjer

navode se nomadski narodi u nekim dijelovima Afrike. Njih su vlade postkolonijalnih država

kroz koje su se kretali nastojali prisiliti na sjedilački način života unatoč njihovom

5
tisućljetnom nomadskom životnom silu. Posljedica toga je opustošenost tla i ugroženost

njihove egzistencije. Sljedeća tema koja se obrađuje u tekstu jest međuodnos kulture, društva i

pojedinca. Ako društvo želi preživjeti, mora uspjeti u balansiranju između osobnih interesa

svojih članova i zahtjeva društva kao cjeline, tvrdi Haviland. Za pridržavanje pravila u

društvu postoje nagrade (prihvaćenost, status „uzornog građanina“), a za devijantno ponašanje

sankcije. Kada potrebe društva imaju prednost nad individualnim potrebama, javljaju se

mentalne bolesti i antisocijalno ponašanje koje može dovesti do kulturnog sloma. O tome

govori i Freud u svom djelu „Nelagoda u kulturi“. Naglasak je ovdje na ravnoteži, jer i obrnut

slučaj može izazvati anarhiju i kulturni slom. Posljednja tema o kojoj se govori jest

vrednovanje kulture. Ovdje Haviland objašanjava pojam etnocentrizma – „uvjerenje da je

vlastita kultura iznad svih ostalih“ i kulturni relativizam – „teza da se treba suzdržati od suda

o običajima drugih naroda kako bi ih se shvatilo na način njihove kulture“. U tom dijelu teksta

Haviland uspoređuje astečki običaj ljudskog žrtvovanja sa smrtnom kaznom u SAD-u.

Protivnik sam smrtne kazne i apsolutno se slažem s njegovom tvrdnjom da ona nije

„civiliziranija“ i racionalnija od astečkog žrtvovanja, kao što se na prvi pogled možda čini.

Međutim, valjda naglasiti da radikalni kulturni relativizam dovodi do apsurda i da bi

antropolozi uvijek trebali zadržati kritički stav prema kulturi koju proučavaju. Najkritičniji bi

trebali biti prema vlastitoj kulturi jer se na taj način postiže odmak od etnocentričnog

prosuđivanja. Da bismo neku kulturu mogli ocijeniti kao uspješnu, ona mora osiguravati

„opstanak društva na način koji članovi društva smatraju zadovoljavajućim u granicama

očekivanog“. Neuspješnu kulturu pak možemo procijeniti s obzirom na negativne pojave

poput otuđenja, anomije, depresije, pothranjenosti stanovništva, visoke stope nasilja, zločina,

itd.