POV FIL V-VI

Povijesno (povijesni pregled) 1

1. Tko su glavni predstavnici njemačke filozofije u dobu njemačkoga idealizma? (5-10 imena)

Kant (1724.-1804.); Jacobi, Maimon; Reinhold; Fichte, Schleiermacher; Hegel, Schelling, Herbart; Krause;
Schopenhauer

2. Koje godine možemo smatrati početkom, a koje krajem razdoblja njemačkoga idealizma, i zašto?

prvo izdanje Kritike čistog uma 1781. - Hegelova smrt 1831.

3. Koje filozofske tradicije u Europi, a koje u Njemačkoj Kant spaja svojom filozofijom?

Eu- Formalno jedinstvo zakonitosti i iskustva; skepticizam i dogmatizam, empirizam i racionalizam

Nj- Jedinstvo prirode i slobode

4. Zašto je zahvalno Kanta ne ubrajati među njemačke idealiste (Fichte, Schelling, Hegel), nego ga gledati
kao njihova preteču, kako rade mnogi povjesničari filozofije, a od filozofa utjecajno Nicolai Hartmann?

Kritika čistog uma služi kao temelj njihovih filozofija. Odvojili su se od Kanta s vremenom nakon što je Fichte
(za primjer) postao slavan jer je njegovo anonimno objavljeno djelo zamijenjeno kao Kantovo djelo.

5. Tko su glavni prethodnici i pretkantovski izvori za Kantovu kritičku filozofiju (kraj 17. i 18. st.)?

Hume, Rousseau, Leibniz i Wolff, wolffovci: Baumgarten, Meier, Mendelssohn, Knutzen, Darjes

6. Zašto i kako se Kantova filozofija dijeli na „pretkritičko doba“ i „kritičko doba“? Kamo s obzirom na
tu razdiobu spada Kantova inauguralna disertacija O formi i načelima osjetilnoga i razumskoga svijeta iz
1770.?

U predkritičkom razdoblju Kant se bavi prirodnim znanostima i filozofijom prosvjetiteljstva. U prirodnim mu je

znanostima ideal Newton, a u filozofiji Leibniz i Wolff. Početkom sedamdesetih god Kant razmišlja o
Humeovoj kritici metafizike i o njegovoj kritici načela uzročnosti, čime počinje prijelaz ka kritičkome
razdoblju. Kant dolazi do uvjerenja da je pojam nužnosti u staroj metafizici bio varka; Djelo - kritičko razdoblje

7. Što od Kantova djela iz njegova „kritičkoga doba“ spada u propedeutiku za sustav, a što u izvedbu
sustava (usp. „Arhitektonika čistoga uma“ Kritike čistoga uma)? (5-10 naslova)

Propedeutika: Prolegomena za svaku buduću metafiziku, Kritika čistog uma, O formi i načelima osjetilnoga i
razumskoga svijeta
Izvedba: O ognju i Novo razjašnjenje prvih načela metafizičke spoznaje

8. Kada su izdana prva dva izdanja Kritike čistoga uma, koja je razlika (sadržajno i u poglavljima) među
tim izdanjima i koji je povod tim razlikama?

1781. (1787.); U drugom izdanju Kant iznosi ključnu izjavu da je prosudba ono što nam omogućuje razlikovanje
objektivnih poveznica reprezentacija koje su nužno skupa, od samo onih koji su subjektivni i kontingentne
asocijacije; u prvom izdanju metafizički izlaže prostor i vrijeme, u drugom izlaže prostor i vrijeme pomoću
transcendentalne filozofije.; Objašnjenje koje za to daje u predgovoru drugom izdanju: neke dijelove je morao
ispustiti, da bi napravio mjesta za novi, lakše shvatljivi prikaz. Iz povijesti filozofije se zna da su tu bili u igri
neki drugi razlozi, a ne samo pedagoške naravi: Kant je stavio drugačije naglaske u svojem dijelu, da ono ne
ispadne podveć idealističko. Da se ono što on naziva transcedentalnim idealizmom se ne miješa sa
Berkeleyevim ili nekim drugim idealizmom. Da ne se brka njegova kritička filozofija s idealizmom

9. Kojim je spisom između prvih dvaju izdanja Kritike čistoga uma Kant nastojao učiniti pristupačnom
(više popularnom) svoju teoretičku filozofiju, a kojim svoju (buduću) praktičku filozofiju?
Prolegomena za svaku buduću metafiziku (1783) – za razjašnjenje; Zasnivanje metafizike morala (1785) – za
buduću filozofiju

10. Koliko je prikaza temeljnoga dijela sustava transcendentalne filozofije (Wisssenschaftslehre) Fichte
napisao, a koliko objavio? Koliko je tih prikaza objavio za vrijeme svoje profesure u Jeni?

15 prikaza je napisao, 2 objavio; 1794-1799 u Jeni, objavljuje oba

11. Kada je i pod kojim naslovom objavljen prvi prikaz temeljnoga dijela Fichteova sustava
(Wisssenschaftslehre, znanstvoslovlje ili nauka o znanosti), a kada drugi?

"O pojmu nauke o znanosti" - 1794.; "Osnova cjelokupne nauke o znanosti"- 1794/95.

12. U koji (po redu) prikaz temeljnoga dijela Fichteova sustava (tj. znanstvoslovlja ili nauke o znanosti)
jesu Prvi i Drugi uvod u znanstvoslovlje uvodi? Zašto je napisao dva uvoda, iliti komu (kakvu čitaocu) je
koji uvod namijenjen?

(Wissenschaftslehre) nova methodo” (1796/76, 1797/98, 1798/99). Though he intended to revise these lectures
for serial publication under the title An Attempt a New Presentation of the Wissenschaftslehre in the
Philosophisches Journal einer Gesellschaft Teutscher Gelehrten, of which he himself was by then co-editor, only
the two Introductions to and the first chapter of this “New Presentation” ever appeared (1797/98).

13. Koje je dvije filozofijske discipline Fichte cjelovito izveo još u Jeni kao izvedene dijelove svojega
sustava („po načelima znanstvoslovlja“)? Kako su naslovljena ta djela?

Rechtslehre – juridička filozofija zakona „doktrina prava“ - 1797. Temelji prirodnog prava po principima nauke
o znanosti
Filozofija religije - 1798. Fichte, O razlogu naše vjere u božansko upravljanje svijetom

14. Koji su glavni spisi u kojima Schelling prikazuje filozofiju prirode, a u kojima filozofiju identiteta?
Koji je zadnji filozofijski obuhvatan i znatan spis koji je Schelling za svojega života dao objaviti (a da nije
izravna polemika s Jacobijem)?

Filozofija prirode - "Ideje za filozofiju prirode", "Sistem transcendentalnog idealizma"

Filozofija identiteta - "Prikaz mojeg sistema filozofije", "Sustav cjelokupne filozofije i posebno filozofije
prirode"
Posljednji - "Filozofijska istraživanja o bitstvu čovječje slobode"

15. Kada i kojim povodom Hegel najprvo piše i objavljuje Enciklopediju filozofijskih znanosti? U koliko
je izdanja Hegel unosio preinake i u kojim su godinama ta izdanja objavljena? Gdje je u doba idealizma
njihova izdanja Hegel predavao? Koja je u formalnome smislu (u uređenju djela) glavna razlika prvih
dvaju izdanja (usp. „Predgovor drugomu izdanju“)?

Enciklopedija filozofijskih znanosti – 1817 – dok je radio u Heidelbergu, kao upute za studente i pomoć pri
učenju
1817. - povod: "potreba da svojim slušaocima dadem u ruke rukovođ za svoja filozofijska predavanja"; u 2
naredna izdanja preinake: 2. - 1827., 3. - 1830.; 1818. Počinje radit u Berlinu
Predgovor 1 - metoda je sa sadržajem identična; 2 - veće primjedbe, čitkije, vidljiv duh vremena, najavljuje
znanstvenu spoznaju istine; 3 - mora odrediti predmet i metodiku, ciljevi filozofije isti su kao i ciljevi religije

16. Koje je dijelove sustava iz Enciklopedije filozofijskih znanosti Hegel stigao obraditi i objaviti u
zasebnim spisima, a koje u naknadno (postumno) objavljenim nizovima predavanja?

zasebni spisi - Znanost logike, Fenomenologija duha, Osnovne crte filozofije prava
postumno - Estetika, Filozofija povijesti, Povijest filozofije, Filozofija religije

17. Koja su dva glavna dijela Schellingove kasne (pozitivne) filozofije, gdje ih je predavao te tko ih i kada
kao nizove predavanja uredio i izdao?
Filozofija mitologije i Filozofija objave; u Berlinu; njegovi sinovi (Hermann Schelling, Carl Friedrich August
Schelling): Fil. mit. I. i II. = 1856-7; Fil. objave = 1858.

18. Na kojim su sveučilištima predavali Kant, Reinhold, Fichte, Schelling i Hegel?

Kant – Königsberg
Reinhold – Jena, Kiel
Fichte – Jena, Erlangen. Berlin
Schelling – Jena, Erlangen, Wurzburg, Stuttgart, München, Berlin
Hegel – Jena, Nürnberg, Heidelberg, Berlin

19. Kojih je godina Jena bila središte filozofijskoga života njemačkih zemalja i zašto?

1794. – Jena središte filozofijskog života zbog utjecaja Reinholda (600 studenata ga je slušalo u proljetnom
semestru 1794.); Zbog Fichteove (1794.), Schellingove (1798.) i Hegelove (1801.-1807.) profesure.

20. Potpitanje: Koja je pritom bila Goetheova uloga i zasluga?

Kao plemić i ministar (nakon zasluga borbe protiv korupcije) želi provesti reforme na Sveučilištu.

21. Navesti barem trojicu filozofa koji su neko vrijeme usporedno s Hegelom predavali na Sveučilištu u
Berlinu? Je li netko od njih bio u polemici s Hegelom?

Fichte, Schelling i Scheleiermacher; U polemici s Fichteom jer je tijekom usporedbe Fichtea i Schellinga stao na
stranu svoga prijatelja Schellinga.

22. Koje godine se Kant javnim proglasom ograđuje od svakoga udjela na Fichteovoj (i Beckovoj)
filozofiji? Kojih se godina prekida suradnja između Fichtea i Schellinga, a kojih između Schellinga i
Hegela?

Kant i Fichte - 1799.

Fichte i Schelling – 1801. nakon Schellingove objave "Prikaz mojeg sistema filozofije"
Schelling i Hegel – 1807.

23. Tko je, kada i u kojem djelu prikazao Spinozinu filozofiju polemički protiv racionalista i utjecajno za
buduće njemačke idealiste?

Jacobi - O Spinozinu nauku u pismima gospodinu Mosesu Mendelssohnu 1785.

24. Tko su začetnici, a tko po vlastitim spisima sudionici (njemačkoga prosvjetiteljskoga) spora oko
panteizma (njem. Pantheismusstreit / Spinoza-Streit)? Kojih se godina on odvijao?

Jacobi - O Spinozinu nauku u pismima gospodinu Mosesu Mendelssohnu (prvo izdanje 1785.)
svađa od 1785. do 1789.
Začetnik Jacobi u sporu s Mosesom Mendelssohnom.
Sudionici: Wizenmann, Kant, Hamann, Herder

25. Tko je Kantovu filozofiju popularizirao i konačno uveo u široke krugove kulturnih ljudi tumačeći
njene dobre posljedice za religiju i moral u Pismima o Kantovoj filozofiji?

Reinhold 1786.

26. Tko je i kojim spisom izvršio povijesno najutjecajniju kritiku Kantova poimanja (nespoznatljivih, a
na osjetilnost djelujućih) stvari o sebi, mjerodavnu već za Fichtea?

Gottlob Ernst Schulze - Aenesidemus

27. Tko su skeptici koji su svojim djelima Fichtea uvjerili u neodrživost Reinholdova utemeljenja i
usustavljenja Kantove filozofije i u potrebu dubljega zasnivanja sustava transcendentalne filozofije?
Maimon i Schulze (“Aenesidemus”)

28. Tko su bili predstavnici pokantovske njemačke filozofije u krugovima njemačkih romantičara?
Kakva je njihova veza s poznatim njemačkim idealistima? Je li tko od njih slušao Fichteova jenska
predavanja?

Goethe, Schiller, Hölderlin, Schlegel, Novalis; Kroz pokret Sturm und Drang, generacija njemačkih književnika
se buni protiv starih konvencija; prekid s prosvjetiteljstvom; Novalis ga je slušao

29. Koja se književna djela vežu uz tada suvremenu njemačku idealističku filozofiju (navesti neka)?
Potpitanje: Je li tko od njemačkih idealista (u užem smislu) pisao poeziju?

(Goethe) Faust, (Novalis) Himne noći, (Schiller) O estetskome odgoju čovjeka u nizu pisama , (Schlegel)
Lucinde, (Jacobi) Woldemar; Fichte i Schelling su pisali poeziju.

30. Je li tko u doba njemačkoga idealizma pisao (barem neka) filozofijska djela u liku dijaloga? Znate li
kako glase naslovi nekih od tih djela koje dijaloški razvijaju misao?

Fichte - Određenje čovjeka (1800.) - u drugoj knjizi - razgovor “Ja” i duha

Schelling - sokratosvki dijalog - Bruno ili o prirodnom i božanskom principu stvari (1802.) + Klara. Ili o
poveznici prirodnog i duhovnog svijeta (1810.)

30. Koji su filozofski pravci u 19. st. i početkom 20. st. prekidali, a koji nasljedovali njemački idealizam?
Koji posebno nasljeduje Kanta, koji Schellinga, a koji Hegela?

Kraj prosvjetiteljstva, idealizma i materijalizma

31. Tko je prvi preveo glavna djela njemačkoga idealizma (Kantova, Fichteova, Schellingova, Hegelova)
na hrvatski? Tko je redigirao te prijevode?

Preveo je Viktor D. Sonnenfeld, a redigirao Vladimir Filipović

Opća pitanja (potrebna i moguća) za svako djelo:

32. Koja su pitanja koja si sam pisac djela postavlja i na koja u djelu traži odgovor? Ima li neko pitanje
koje je glavno, središnje za to djelo?

33. Rabi li pisac pri formuliranju pitanja mišljenje i djela svojih prethodnika ili suvremenika koje
izrijekom spominje (viša razina: koje prešutno pretpostavlja)? Gradi li dalje na tome mišljenju ili mu se
suprotstavlja?

34. Rabi li pisac pri izvođenju odgovora mišljenje i djela svojih prethodnika ili suvremenika koje
izrijekom spominje (viša razina: koje prešutno pretpostavlja)? Gradi li dalje na tome mišljenju ili mu se
suprotstavlja?

35. Dolazi li pisac do odgovora, i kakvih, na pitanja koja sam postavlja?

36. Suprotstavljaju li se ti odgovori nekomu određenomu prethodniku ili suvremeniku (da su u svjesnoj
razlici ili oprjeci spram njegovih odgovora)?

Kant, Kritika čistoga uma

37. Što je kritika čistoga uma prema Kantovu „Predgovoru prvomu izdanju“? Što tu znači „kritika“, a
što „čisti“?
Ravnodušnost do koje se dolazi zbog cvjetanja znanosti nije lakomislenost, već rezultat sazrele rasudne moći.
Kritika čistog uma je rasudna moć koja poziva um da spozna samog sebe i da preuzme sudište koje će osigurati
njegove pravedne zahtjeve.

Kritika - ne kritika knjiga i sustava, već kritika umske moći prema spoznajama kojima teži neovisno o svakom
iskustvu; odluka o mogućnosti ili nemogućnosti metafizike i određenje njezinih izvora i dosega prema načelima

“Čisti” - što i koliko razum i um mogu spoznati slobodni svakog iskustva

38. Što označava „kritika“, a što „metafizika“ prema poglavlju „Arhitektonika čistoga uma“? Na koja
dva dijela Kant tu dijeli metafiziku, kakve principe sadrži svaki od dijelova te je li Kant te dijelove
metafizike doista obradio u nekim kasnijim spisima?

Sustav - jedinstvo raznolikih spoznaja pod jednom idejom

Arhitektonsko jedinstvo - shema koja proizlazi kao posljedica ideje

Kritika - filozofija čistog uma jest propedeutika (predvježba) koja istražuje moć uma u pogledu cjelokupne čiste
spoznaje a priori

Metafizika - sustav čistog uma, cjelokupna filozofska spoznaja iz čistog uma u sustavnoj suvislosti

Metafizika se dijeli na: - metafiziku prirode (spekulativna upotreba čistog uma) - sadržava sva čista umska
načela iz čistih pojmova o teorijskoj spoznaji svih stvari → metafizika u užem smislu

- metafiziku ćudoređa (praktička upotreba čistog uma) - načela koja a priori određuju
što bi trebalo, a što ne bi trebalo činiti → metafizika ćudoređa je čisti moral kojemu se ne stavlja u osnovu
nikakva antropologija (nikakav empirijski uvjet)

39. Kant dijeli građu Kritike čistoga uma prema ustroju tadašnjih logika. Koja je glavna dvodioba
njegova djela, a koja poddioba prvoga dijela i svakoga od dijelova prvoga dijela?

1. Transcendentalna elementarna nauka

a. Transcendentalna estetika
■ Transcendentalna analitika
● Prva knjiga: Analitika pojmova
● Druga knjiga: Analitika načela
■ Transcendentalna dijalektika
● Prva knjiga: O pojmovima čistoga uma
● Druga knjiga: O dijalektičkim zaključcima čistoga uma
b. Transcendentalna logika
2. Transcendentalna nauka o metodama

40. Što je transcendentalna spoznaja za Kanta u oprjeci s empirijskom?

Transcendentalna spoznaja jest spoznaja na temelju načela, odnosno spoznaja do koje se dolazi a priori,
odnosno neovisno o bilo kojem iskustvu.

41. Kako Kant razlikuje analitičke i sintetičke sudove, kako sudove a priori i a posteriori? Koji se od tih
vrsta sudova javljaju u logici, a koji u dotadašnjoj metafizici?

ANALIZA: Postupak razdvajanja zora na njegove (suprotne) dijelove da bi se dovelo do jasnijeg razumijevanja
zora podvedenog analizi; Tvori ANALITIČKI SUD koji pojašnjava zor i počiva na načelu proturječja.

SINTEZA: Postupak stapanja suprotstavljenih zorova u novi zor koji uzdiže objektivnu spoznaju; Tvori
SINTETIČKI SUD koji proširuje naše znanje.

A priori  znači: ono što je apsolutno neovisno o svakom iskustvu. Na području spoznavanja to su: a) spoznaje
koje ne ovise o bilo kojem iskustvu, a prepoznaju se po tome što su nužne i općevaljane; b) elementi ljudske
svijesti kojima subjekt oblikuje osjetilne podatke u spoznaju: apriorne forme zrenja (prostor i vrijeme)
i razuma (kategorije, npr. uzročnost, mogućnost i dr.); c) ideje uma (duša, svijet i Bog), koje zbog nepostojanja
odgovarajućega zrenja ne mogu konstituirati spoznaju.

Po Kantu, sve ono što u našoj spoznaji potječe izvana, iz osjetne zamjedbe, iz iskustva. To je samo jedan
čimbenik spoznaje i kao svoj protučlan (pandan) ima apriorne, tj. oblikovne funkcije svijesti (»čiste zorove«
prostora i vremena, kategorije), koje Kant smatra općenito valjanima i nužnima, tako da one prethode svakom
iskustvu.

Analiza i sinteza – logika, apriori i aposteriori - metafizika

42. Koje je vrhovno načelo svih analitičkih sudova, a koje svih sintetičkih sudova?

Analitičkih – načelo proturječja. Sintetičkih – moguće iskustvo.

Najviše načelo svih analitičkih sudova je načelo proturječja, da sudovi sami sebi ne proturječe, da stvari ne
pripada predikat koji joj proturječi u isto vrijeme.

Najviše načelo sintetičkih sudova je da svaki predmet stoji pod nužnim uvjetima sintetičkog jedinstva
raznolikosti zrenja u mogućem iskustvu.

Iskustveni su sudovi kao takvi svi zajedno sintetični. Bilo bi naime besmisleno, da se analitičan sud zasniva na
iskustvu, jer ja iz svoga pojma i ne smijem izaći da stvorim sud, pa mi dakle nije potrebno svjedočanstvo
iskustva. Da je tijelo protežno, jest načelo koje a priori stoji i nije iskustven sud. Jer prije nego što prijeđem na
iskustvo, imam sve uvjete za svoj sud već u pojmu iz kojega samo treba prema načelu proturječja izvući
predikat, pa mogu time ujedno postati svjestan nužnosti suda koje mi iskustvo i ne bi moglo pružiti

43. Što se pogrešno misli da su prostor i vrijeme (u odnosu na stvari), a što zapravo jesu (u odnosu na
zrenje), i po čem se upravo tako zaključuje?

Čisti zor - prostor je vanjsko osjetilo koje nam daje predmete kao nešto u prostoru. Nije svojstvo već je medij
doživljavanja vanjskih stvari - perceptivno zahvaćanje objekata

Čisti zor - vrijeme je unutarnje osjetilo koje nam predočava dušu kao nešto u čemu je sve u odnosima vremena,
nije svojstvo već medij doživljavanja unutarnjih čimbenika - aperceptivno zahvaćanje predmeta

Prostor i vrijeme su isključivo pomagala kojima se omogućuje bilo kakvo percipiranje uopće.

44. Zašto je važna trojna oprjeka: stvar o sebi (Ding an sich) – pojava (Erscheinung) – privid (Schein)?
Što znači da pojave nisu ni stvari o sebi ni privid?

Stvar o sebi može biti zamijenjena za pojavu, ali isto tako pojava može biti zamijenjena za pričin koji nastaje
kada se kategorije pogrešno upotrebljavaju. Pričin je pojava pojave. Npr kiša je pojava, a duga je pričin.

„U pojavi se naime u svako doba objekti, štoviše, čak i svojstva koja im pridajemo, smatraju kao nešto zbiljski
dana, samo što se, ukoliko to svojstvo, ovisi o subjektovu načinu zrenja u r

elaciji danoga predmeta prema njemu, taj predmet kao pojava razlikuje od sebe samoga kao objekt o sebi.“

Predmeti su nam dani kao pojave u osjetilnom zrenju (pod uvjetima prostora i vremena, kategorija/čistih umskih
pojmova, i načela spoznaje), dakle pod našim subjektivnim uvjetima spoznaje. Stvar po sebi je ono zbiljsko što
postoji neovisno o subjektu koji spoznaje. Osjetilno nespoznatljiva stvar jer nije određena osjetilno danim, a mi
ne možemo spoznati ništa što nije osjetilima dano kroz vrijeme i prostor te izraženo u kategorijama uma. Pričin
je pojava pojave, kada pogrešno sudimo/primjenjujemo kategorije/mislimo stvari o sebi.

Pojave nisu stvari o sebi jer su nam stvari o sebi nedokučive i one nam omogućuju pojavu. Pojave nisu privid jer
privid nastaje kada se kategorije pogrešno upotrebljavaju.

45. Što Kantu znači da je njegovo stajalište „transcendentalni idealizam“? Kako ga još naziva i zašto?
Transcendentalni idealizam za Kantov filozofski sistem koji bi sadržavao sva načela čistoga uma a priori.
Transcendentalna pozicija tvrdi da su sve strukture spoznaje prisutne neovisno o iskustvu (a priori) putem naših
umskih moći. Idealizam je pozicija koja tvrdi da su objekti spoznaje pojave, nikad stvari po sebi.

Kriticizam/kritički idealizam; misaoni stav ili sustav što se temelji na kritici, želi kritički istražiti izvore i granice
spoznaje.

46. Kako Kant razlikuje svoj idealizam od Berkeleyeva i Descartesova?

Descartesov skeptički idealizam proglašava samo jednu empirijsku tvrdnju izvjesnom, Ja jesam, dok se na
vanjske stvari zaključuje. Kantova pozicija tvrdi da je unutrašnje određenje moguće jedino pomoću vanjskih
predmeta izvan mene. Ja jesam, koji izražava svijest koja prati sve moje predodžbe, moguća je samo u odnosu
prema stvarima koje egzistiraju izvan mene. Ona prati svo moje mišljenje ali ne sadrži spoznaju njega.

Berkleyev dogmatički idealizam koji prostor - sa svim stvarima, kojima on pripada kao nerazdruživ uvjet,
proglašava nečim što je samo o sebi nemoguće, a zato proglašava i stvari u prostoru čistim uobraženjima.
Dogmatički je idealizam neizbježiv, ako se prostor smatra kao svojstvo koje bi imalo pripadati samim stvarima
o sebi; jer onda sa svime, čemu služi kao uvjet, nije ništa. Kant tome suprotstavlja svoj nauk o idealitetu
vremena koji izlaže u Transcendentalnoj Estetici.

47. Mogu li po Kantu spoznati bilo stvari kakve su o sebi ili sebe kakav sam o sebi? Zašto?

Ne, mogu spoznati sebe i stvari izvan sebe samo kako se pojavljuju. Stvari su nam dane kao pojave pod našim
subjektivnim načinom spoznavanja i tako nam jedino mogu biti dane (pod uvjetima prostora i vremena,
kategorija/čistih umskih pojmova i načela spoznaje), a sebe iznutra spoznajemo samo kako se sami aficiramo
produktivnom uobraziljom. Svijest sebe kao prvobitno sintetičko jedinstvo apercepcije je mišljenje a ne zrenje, a
za spoznaju je potreban zor koji daje raznolikost u meni kojom se misao određuje (prema kategorijama).

48. Opstoje li stvari o sebi za stajalište kritičkoga idealizma? Ako da, zašto prihvaćamo njihovu
opstojnost?

Opstoje.

„Nadalje je ovaj pojam nužan da se osjetilno zrenje ne bi protegnulo na same stvari o sebi i da bi se dakle
ograničila objektivna vrijednost osjetilne spoznaje (jer ono ostalo, do čega osjetilno zrenje ne dopire, zovemo
upravo zato noumena, da bi se time naznačilo kako one spoznaje svoje područje ne mogu protegnuti na sve što
razum pomišlja. No na koncu se ipak ne da uvidjeti mogućnost takvih noumena, pa je opseg izvan sfere pojava
(za nas) prazan, tj., mi imamo razum koji se problematično proteže dalje nego sfera pojava, ali nemamo zora,
štoviše ni pojma o mogućem zoru, pomoću kojeg bi nam predmeti mogli biti dani izvan područja osjetilnosti, pa
je dakle samo za negativnu upotrebu.“

Stvari po sebi nisu osjetilne te ih zbog toga (jer nam je osjetilnost potrebna za spoznaju) nije moguće spoznati.
Stvar po sebi je nužna kao temelj fenomenu jer da nema stvari o sebi, ništa ne bi bilo temelj fenomenu, tako da
bi postojali fenomeni bez podloge.

49. Je li stvar o sebi „noumen u pozitivnome značenju“ ili „noumen u negativnome značenju“? U čem je
razlika?

Stvar o sebi je noumen u negativnom značenju. Jer one stoje izvan naše mogućnosti spoznaje.

Noumen u negativnom smislu – ako pod noumenom razumijevamo neku stvar ukoliko ona nije objekt našeg
osjetilnog zora.

Noumen u pozitivnom smislu – ako prihvatimo neki posebni način zora, intelektualni (koji nije naš pa ne
možemo ni uvidjeti njegovu mogućnost) kojim bi se ona mogla spoznati, tj. ako pod noumen mislimo objekt
neosjetilnog zora.

50. Je li ljudska volja slobodna po Kantu? U kojem dijelovima spisa to razmatra i kako dolazi do
odgovora?
Kant raspravlja o slobodi volje u transcendentalnoj dijalektici (trećoj antinomiji), i u transcendentalnoj
metodologiji (kanonu čistog uma). U antinomijama problem nije riješen, ali odg. na to može dati
transcendentalni idealizam. U kanonu Kant dijeli empirijsku volju (životinjsku) od slobodne, one neovisne od
osjetila, koju određuju motivi određeni samo pomoću uma (kasnije, Kritika Praktičkog Uma). Dokaz za
slobodnu volju je praktičan, jer možemo pokazati da djelujemo po načelima bez obzira na način na koji smo
empirijski aficirani u donošenju odluke.

51. Opstoji li Bog po Kantu? U kojem dijelovima spisa to razmatra i kako dolazi do odgovora?

Kant raspravlja o opstojnosti boga u transcendentalnoj dijalektici (antinomijama i idealu čistog uma) u kojima se
opstojnost boga ne može znati, gdje Kant također pobija prijašnje dokaze o opstojnosti boga. Kant opstojnost
boga također raspravlja u kanonu čistog uma gdje opstojnost boga dopušta kao postulat, unutar ideala najvišega
dobra kao inteligencije s moralno najsavršenijom voljom te kao osnovu i uzrok prirode. Bog postoji kao postulat
kojem težimo koji nam nameću načela čistog uma.

52. Je li ljudska duša besmrtna po Kantu? U kojem dijelovima spisa to razmatra i kako dolazi do
odgovora?

Kant raspravlja o besmrtnosti duše u transcendentalnoj dijalektici (paralogizmima čistoga uma) u kojima tvrdi
da se besmrtnost duše ne može zaključiti. Kant također raspravlja o besmrtnosti duše u kanonu čistog uma u
kojem budući život postoji kao postulat i najveći cilj praktičkog djelovanja u skladu s moralnim načelima i
ćudoređem.

Nužno je da se cijelo naše vladanje podvrgne ćudorednim maksimama. No ujedno je nemoguće da se to dogodi,
ako um s moralnim zakonom, koji je samo ideja, ne poveže neki djelatni uzrok koji određuje ishod, koji točno
odgovara jednom od naših najviših ciljeva, bilo u ovome ili nekome drugom životu. Dakle bez Boga i svijeta
koji sada za nas nije vidljiv, ali kojemu se nadamo, divne su ideje ćudorednosti, doduše predmet odobravanja i
divljenja, ali nisu motivi odluke i izvršavanja, jer ne ispunjavaju cijeli cilj koji je prirodan za svako umno biće,
pa je određeni nužan upravo onim istim čistim urnom.

Odlomak iznad objašnjava ovu rečenicu, za koju je Ježić rekao da sažima cijelu koncepciju morala kod Kanta:
Nada pravednika puna je besmrtnosti.

53. Kako se kritička filozofija odnosi prema dogmatičkoj i skeptičkoj? Koga Kant prije svega
pretpostavlja kao predstavnike dogmatičke odnosno skeptičke filozofije?

Vidi 10. pitanje s Berkeleyjem i Descartesom.

54. Što Kantu služi kao nit vodilja (Leitfaden) da uspostavi tablicu svih razumskih pojmova a priori? Što
jamči njenu iscrpnost?

Opća logika, tj. logičke funkcije svih mogućih sudova.

Ista funkcija koja različitim predodžbama u sudu daje jedinstvo, daje i samoj sintezi različitih predodžbi u zrenju
jedinstvo – razumski pojam. Isti razum, pomoću istih radnji, pomoću kojih je u pojmovima analitičkim
jedinstvom stvorio logičku formu suda, unosi isto tako u svoje predodžbe transcendentalni sadržaj
posredovanjem sintetičkog jedinstva u zrenju uopće. Na takav način dobivamo isto toliko čistih razumskih
pojmova (kategorija), koji se a priori odnose na predmete zrenja uopće, koliko postoji logičkih funkcija svih
mogućih sudova. Razum je spomenutim funkcijama potpuno iscrpan, a njegova sposobnost posve izmjerena.
(ugl, razum na isti način kojim daje jedinstvo različitim predodžbama u sudu, daje jedinstvo sintezi različitih
predodžbi u zrenju)

55. Zašto je potrebna transcendentalna dedukcija kategorija? Što tu znači „dedukcija“ (§ 13.)?

Potrebna je jer se treba objasniti kako bi se kategorije trebale odnositi na predmete bez ikakvog uvjeta
osjetilnosti, čistim mišljenjem a priori (ne govore o njima predikatima zrenja i osjetilnosti). Kako subjektivni
uvjeti mišljenja mogu imati objektivnu vrijednost, tj. sačinjavati uvjete mogućnosti svake spoznaje predmeta.
Transcendentalna dedukcija odnosi se na objašnjenje/opravdanje načina na koji se pojmovi a priori odnose na
predmete.
56. Kako Kant poima i prema tome rabi razliku između (Aristotelovih) kategorija i (Platonovih) ideja?

Kant za Aristotelove kategorije kaže da su dobivene indukcijom (empirijski) i da njihov broj nikada nije siguran,
a on svoje temelji na načelu moći suđenja koje je jednako moći mišljenja. Kod Platona su ideje nadosjetilni
prauzor stvari u ovome svijetu koji se ne može naći u osjetilnosti, proizašle su iz najvišeg uma i pale u ljudski,
slično kao on, Kant postavlja da um seže dalje od mogućeg iskustva i proizvodi ideje. Kod Platona su ideje
praslike samih stvari, a ne kao kategorije samo ključ mogućega iskustva.

57. Koji su pojmovi za Kanta pojmovi čistoga razuma, a koje četiri skupine načela obuhvaćaju načela
čistoga razuma?

Kategorije.

Sustav načela su pravila pod kojima stoji sve što za nas može postati predmet. Bez njih pojavama se nikad ne bi
mogla pripisati spoznaja predmeta koji im odgovara. Tablica načela proizlazi iz tablice kategorija jer su načela
pravila objektivne primjene kategorija. To su: aksiomi zrenja (primjena kategorije kvantiteta), anticipacija
opažanja (kvalitete), analogije iskustva (relacije), i postulati empirijskog mišljenja (modalitet).

58. Što znači da je čisti um „praktički“ (Kanon čistoga uma)?

Iako čisti um nema kanon u spekulativnoj upotrebi, on ju ima u praktičkoj, tj. kanon čistog uma odnosi se na nj.
praktičku upotrebu. ????

59. Koja je razlika u svrsi filozofije između školskoga pojma i svjetskoga pojma filozofije („Arhitektonika
čistoga uma“)?

No sve dotle je pojam o filozofiji samo školski pojam, naime pojam o sustavu spoznaje, koja se samo traži kao
znanost, a da joj nije cilj nešto više nego sustavno jedinstvo toga znanja, dakle logička savršenost spoznaje. Ima
međutim još jedan svjetski pojam (conceptus cosmicus) koji je uvijek ležao u osnovi toga naziva, naročito ako
se, tako reći, personificirao i u idealu filozofa prikazao kao uzor. U tome je pogledu filozofija znanost o odnosu
svake spoznaje prema bitnim ciljevima ljudskog uma (teleologia rationis humanae), a filozof nije umski vještak,
nego zakonodavac Ijudskog uma. U takvome značenju bilo bi veoma hvalisavo da čovjek sam sebe naziva
filozofom i da sebi uobražava da je jednak uzoru koji leži samo u ideji.

Kant, Prolegomena za svaku buduću metafiziku

60. Kako je čista matematika uopće moguća (i geometrija i artimetika)? (psb. Prolegomena § 6 do
Napomena I., uključno s njom)

Zbog a priori sintetičkih sudova. Matematika je prema Kantu odličan primjer sintetičkih spoznaja (spoznaja
neovisnih o iskustvu): nekom pojmu subjekta pridaje se neki pojam predikata, a pritom nema nikakvih
pozivanja na iskustvo. Promatranje različitih predmeta u matematici, učenje kako zbrajati/oduzimati, mjeriti
stranice trokuta itd nije na temelju iskustva. Izvori spoznaje a priori određuju sebi granice jer se odnose samo na
predmete, ukoliko se smatraju pojavama, a ne ukoliko prikazuju stvar o sebi.

61. Kantov idealizam: transcendentalni tj. kritički, a ne obični (empirijski) (Odgovor Göttingenskoj
recenziji, poseb. Prolegomena Napomena II. i III. do str. 49.). Kant tvrdi da su prostor i vrijeme
(transcendentalno) idealni. Pretvara li se time cio osjetilni svijet u puki privid? U čem je oprjeka
sanjarskoga, zanesenjačkoga i kritičkoga idealizma?

Jacobi, O Spinozinoj nauci u pismima gospodinu Mosesu Mendelssohnu

62. Ovo je jedna od dvaju spisa čijom je objavom započet spor oko panteizma. Kako je naslovljen i tko je
pisac drugoga spisa? Koje je pitanje bilo neposredan povod za korespondenciju ovih dvaju muževa? Koja
su se glavna i znatna filozofijska pitanja tijekom prepiske postavila i raspravljala? Kojom se je
raspravom Kant izravno uključio u spor oko panteizam?

63. Koliko je izdanja prošao ovaj spis za Jacobijeva života i čime ga je proširio u drugome izdanju
(1789.)?

64. Christian Wolff je Spinozinu filozofiju ocijenio kao ateizam i sveopći fatalizam. Slaže li se Jacobi s
njime? Kako Jacobi tumači Leibniza naspram Spinoze?

65. Što u sklopu djela znači Jacobijeva postavka da možemo demonstrirati samo sličnosti, a da svaki
dokaz pretpostavlja nešto već dokazano, čiji je princip objava (Offenbarung)?

66. Što u sklopu djela znači Jacobijeva postavka da je element svekolike čovjekove spoznaje i
djelotvornosti vjera (Glaube)?

67. Što za Jacobija znači da se volja ne razvija kroz razum, nego razum kroz volju? (hrv. str. 96)

68. Kako u Prilogu VII Jacobi pokazuje da je racionalistički prosvjetiteljski pothvat demonstriranja
opstojnosti Boga uzaludan koliko i otkrivanje uvjeta neuvjetovana (Bedingungen des Unbedingten)?

Fichte, O pojmu nauka o znanosti

69. Filozofija je za Fichtea neka znanost. No u čem se sastoji biće (bit) znanosti ako ne u sistemskoj
formi?

Težnja da se pronađe bezuvjetno načelo znanja (još Kantov smisao transcendentalne filozofije), e da bi se u tom
zajedničkom temelju ujedinile teorijska i praktična kritička filozofija. Cilj pomiriti moralnu slobodu čovjeka sa
životom u kauzalnom, materijalnom svijetu

Cilj pronaći apsolutno bezuvjetno načelo sveg znanja. Fichte traži epistemološki aksiom koji svatko može
prihvatiti. Taj će aksiom biti radnja koja svijest čini mogućom, a time i postaje osnova cjelokupne nauke o
znanosti (sinonim za filozofiju).

70. Po čem niz stavova (postavaka) čini jednu znanost? Koliko načela (Grundsatz) jedna znanost može
imati?

Tri:

JA=JA; PRVO NAČELO (TEZA)

NE-JA=NE-JA; DRUGO NAČELO (ANTI-TEZA)

JA=NE-JA; TREĆE NAČELO (SINTEZA)

Niz stavova čini znanost jer se preko navedenog dijalektičkog procesa dolazi do svijesti o apsolutnom Ja, koje je
nužna poveznica Ja i Ne-Ja, što omogućuje spoznaju.

71. Znanstvoslovlje (Wissenschaftslehre, nauka o znanosti, nauk o znanosti) jest znanost o znanosti uopće,
a njena pretpostavka je da u ljudskome znanju (umu) postoji sistem i njegovo apsolutno prvo načelo. Na
koji to način to treba dokazati?

Prvo i nužno načelo je činjenje, koje stoji u temelju svijesti i omogućuje činjenje. Činjenje (Tathandlung) znači
da su činitelj i učinjeno jedno.

72. Koja granica dijeli opće znanstvoslovlje od posebne i njime utemeljene znanosti? Kako se to
pojašnjava na primjerima geometrije i prirodne znanosti?
73. U kojem su odnosu znanstvoslovlje i logika?

74. Što je predmet znanstvoslovlja (kakav sadržaj i forma dani u ljudskome duhu) i kako se on spram
njega odnosi? Što su apstrakcija, a što refleksija, i kako su povezane u slobodnoj duhovnoj radnji
filozofa? Što znači da su znanstvoslovci „pragmatičari povjesničari ljudskoga duha“?

Uloga znanstvenika (naučenjaka, filozofa) leži u tome da unapređuje kulturu i podiže humanitet svih, da djeluje
na budućnost nerođenih. Razvoj čovječanstva ovisi o razvoju nauke.

75. Kako u Predgovoru prvomu izdanju spisa Fichte postavlja svoj pothvat naspram Kantova i
Reinholdova, te spram djela Maimona i Schulzea (Aenesidemus, Enezidem)? (moj prijevod na Omegi)

Fichte, Prvi i drugi uvod u nauku o znanosti (znanstvoslovlje)

76. Zašto idealist ne može opovrći dogmatika, a zašto dogmatik ne može opovrći idealista po Fichteovu
Prvome uvodu u nauku o znanosti? Što odlučuje da netko da prednost idealizmu ili dogmatizmu?

Ni jedan od ova dva sistema ne može poreći drugi jer je njihov spor o prvom principu, prihvatiti jedan znači
pobiti drugi jer nemaju ni jednu zajedničku točku. Kome dati prednost? Treba li samostalnost našeg Ja žrtvovati
za samostalnost stvari ili obrnuto? Ono što je odlučno je nagnuće i interes. Postoje dvije vrste ljudi, jedni su
vezani za objekte (ljudi rasute svijesti) i oni su produkt stvari, i drugi ljudi koji nezavisno od svega samoga sebe
učine nečime, stvari im nisu potrebne za određenje njihova sopstva. Imaš filozofiju kakav si čovjek.

Idealist i dogmatik imaju različite prve principe spoznaje: idealistu je potrebna stvar o sebi kao princip za
dolazak do spoznaje, dogmatik taj princip ne može prihvatiti; ako dogmatik prizna da svjesno misli o predmetu
dolazi do problema - idealizam ima prednost zbog toga što inteligencija dokazuje svijest - te dogmatik, ako
prizna da misli o predmetu, misli stvar o sebi.

DVIJE VRSTE LJUDI:

1) Oni rasute svijesti, vezani za objekte. Drže se proizvodima stvari oko sebe. Ne zahvaćaju punu slobodu.
2) Oni usmjerene svijesti, vezani za sebe. Okolinu drže svojim proizvodom. Zahvaćaju punu slobodu. Takvim se
postaje onda kada počne od sebe nešto činiti.

77. Tko je i kojim djelom Fichteu jedini suparnički idealistički tumač Kantove filozofije, i što mu zamjera
u Prvome uvodu u nauku o znanosti? / Čije djelo Fichte preporuča kao najbolji uvod njegovo
znanstvoslovlje jer otklanja najveću prepreku za ulaz u nju, tj. stvar o sebi? Kako je naslovljeno to djelo?

a) Schulze - Aenesidemus (?)

b) Beck, Jedino moguće stajalište s kojega se mora prosuditi kritička filozofija

78. Kako Fichte razumijeva odnos svoje filozofije spram Kantove u Drugome uvodu u znanstvoslovlje?
Slažu li se njegovi suvremenici s takvim shvaćanjem? Ako ne, tko se ne slaže (koga Fichte navodi)?

Fichte smatra da se njegov nauk slaže s Kantovim, ali se neki njegovi suvremenici ne slažu (Forberg), dok drugi
da (Schulze). Kant odbija intelektualno zrenje koje je kod Fichtea središte/polazišna točka nauke o znanosti.
Kod Fichtea nema stvari o sebi, za njega je svaki bitak nužno osjetilan, jer on cijeli taj pojam izvodi tek iz forme
osjetilnosti. U nauci o znanosti intelektualno zrenje ne odnosi se na neki bitak nego na djelovanje (što je kod
Kanta čista apercepcija). Također Fichte, Reinhold, i Jacobi odbijaju koncept stvari o sebi.

79. Koja su „dva reda duhovnoga djelovanja“ u znanstvoslovlju, i kako se ono zbog toga razlikuje od
filozofija s jednim redom? (Drugi uvod u znanstvoslovlje, poglavlje 1)

U nauci o znanosti postoje dva vrlo različita reda duhovnog djelovanja; (1) red djelovanja našeg Ja kojeg
filozof razmatra, i (2) red filozofovih razmatranja. Kod drugih (filozofija) postoji jedan red, red mišljenja
filozofa, jer se sam njegov materijal ne uvodi kao misaoni, on priređuje umjetni produkt (neko proizvoljno
načelo). Nauka o znanosti nije tek neki mrtvi pojam, nego je ono nešto živo i djelatno, što iz same sebe i
pomoću same sebe proizvodi spoznaje, a što filozof samo promatra. Objekt pušta da se sam očituje, dok jedan
red (filozofija jednog reda) stvara umjetni produkt, računa samo na materiju i ne uzima u obzir svoju slobodu
unutrašnjih snaga.

80. Kako se međusobno odnose realizam i idealizam kao stajalište života i stajalište spekulacije? (Drugi
uvod u znanstvoslovlje, poglavlje 1)

Realizam nam se prirodno nameće, pojavljuje se u idealizmu kada se pita o djelatnosti, tj. kada se pita o
opstojnosti stvari izvan nas. Sam Ja kaže u filozofiji: kao što ja jesam i živim, tako egzistira nešto izvan mene,
što ne postoji pomoću mene, to objašnjava iz osnovnih načela svoje filozofije. Idealizam je spekulativan, a
realizam stajalište života i znanosti (znanosti kao u opreci prema nauci o znanosti). Realizam je samo shvatljiv
pomoću idealizma, on je prirodan, ali nema poznate i razumske osnove. Idealizam je tu da napravi realizam
shvatljivim, idealizam nije način mišljenja nego spekulacija.

81. Što jest i kako dolazimo do intelektualnoga zrenja po Drugome uvodu u znanstvoslovlje?

Zrenje, kojim nastaje Ja, je Intelektualno Zrenje. Ono je neposredna svijest da djelujem i kako djelujem, ona je
to po čemu nešto znam jer to činim. Ona se ne da izvući iz pojmova nego se mora naći u sebi. Pomoću nje
razlikujemo svoje djelovanje od nađenog objektivnog djelovanja. Ne javlja se kao potpun akt svijesti nego se
mora shvatiti. Ono je uvijek skopčano s osjetilnim. Dokaz za nju je to što mogu odlučiti misliti ovo ili ono, neki
zid ili samoga sebe, to je činjenica svijesti.

Fichte, Pokušaj novoga prikaza nauke o znanosti (znanstvoslovlja)

82. Što je podnaslov prvoga i jedinoga poglavlja? Kakva se svijest treba objasniti ovim prikazom? Kakva
se svijest traži da bi se ona svijest objasnila?

„Svaka je svijest uvjetovana neposrednom svijesti o nama samima“

Traži se neposredna svijest koja prethodi svakoj svijesti, koja druge uvjetuje ali sama nije uvjetovana. Takva
svijest je svijest u kojoj su subjekt i objekt jedno. Ta neposredna svijest zove se zor. Svaka moguća svijest kao
nešto objektivno nekoga subjekta pretpostavlja neposrednu svijest, u kojoj su subjekt i objekt jedno, a inače je
svijest neshvatljiva.

83. Koje zahtjeve za duhovnim radnjama Fichte postavlja pred svojega čitaoca? (koje duhovne radnje
Fichte čitaoca traži da izvrši)

Da mislimo sebe i promatramo kako to radimo. Onda da promatramo samo promatranje, što smo radili u tome.

84. Što je na koncu prikaza pojam mojega Jastva (Ja, njem. das Ich)? Kako se tu međusobno odnose i
kako razlikuju pojam i zor?

U predočavanju sam djelatan, djelatan sam samo ukoliko se toj djelatnosti suprotstavi nešto mirno. Kada sam
mislio sebe i kada sam to razumio, izvršio sam u aktu samog razumijevanja djelatnost koja se vraća u sebe i
pomoću koje nastaje misao o Ja. Dakle, pojam prethodi zoru ili mu određuje smjer, a on je sam taj zor shvaćen
ne kao djelatnost nego kao mirovanje. Unutrašnja djelatnost shvaćena kao mirovanje je pojam. Taj pojam o Ja je
nužno sjedinjen s njegovim zorom i bez njega bi svijest o Ja ostala nemoguća, jer tek pojam dovršava i
obuhvaća svijest. Pojam je djelatnost samog zrenja, samo ne shvaćena kao agilitet nego kao mirovanje ili
određenost, tako je i s pojmom Ja.

85. Jastvo (Ja, njem. das Ich) Fichte u Pokušaju novoga prikaza ne dopušta smatrati, kako kaže, „pukim
subjektom“. Kako se onda ono ima shvatiti? Može li se tako shvaćeno Jastvo nazvati principom
(pokantovskoga) njemačkoga idealizma uopće? Obrazložite svoj stav.

Za Fichtea Jastvo nije puki subjekt u smislu da je Jastvo samo ono promatrajuće koje se postavlja iznad nečega
promatranoga, nego se Jastvo shvaća kao svijest u kojoj su subjekt i objekt jedno.
Schelling, Filozofijska istraživanja o biti ljudske slobode

86. Što je realni i živi pojam slobode za Schellinga po spisu Über das Wesen der menschlichen Freiheit
(1809.) i u čem se sloboda sastoji?

Realni i živi pojam slobode jest da je ona možnost Dobra i Zla. Sloboda se, u širem smislu, sastoji od puštanja
da djeluje dobar ili zao duh koji leži u temelju čovjeka (predestinacija). Kako su u Bogu principi temelja i
idealizma sjedinjeni pod duhom ljubavi, kod čovjeka su oni razlučivi, što je ujedno mogućnost zla. Ali birati
Dobro ili Zlo ostaje čovjekov izbor.

87. Kako se po Schellingu (O bitstvu ljudske slobode) njegov panteizam razlikuje od Spinozina odnosno
što potonjemu zamjera?

Shellingov panteizam dopušta da su stvari nešto različito od Boga, ukoliko se Spinoza interpretira tako da su
stvari samo modusi supstancije u strogom smislu (potpuno poistovjećivanje stvari s bogom A = A/a). Također
zamjera Spinozi i svim drugim dogmatičkim sistemima što im fali idealistički pojam slobode, koji je kod
Spinoze nadvladavanje osjetilnog inteligencijom, koji je po Schellingu posljedica krivog razumijevanja zakona
identiteta, tako da bi protiv slobodne volje trebao iznijeti neki drugi dokaz jer panteizam ne implicira nužno
fatalizam, zato Spinozin sustav naziva jednostrano-realističkim (fali mu idealistički dio).

88. Kakvo jedinstvo Boga i svijeta pretpostavlja Schellingov panteizam?

Jedinstvo u kojemu je priroda dio Boga, ali Bog transcendira samu prirodu. Priroda je kao bit Boga koja je
neodvojiva od njega, ali drukčija od njega. (?)

89. Učestalu zabludu da se panteizam sastoji u potpunoj identifikaciji stvari sa Bogom, Schelling
objašnjava općim krivim razumijevanjem zakona identiteta ili smisla kopule u sudu. Ako „jest“ u „Bog
jest sve“ ne znači istovjetnost (Einerleiheit), što tu identitet drugo može značiti? Na koja se još dva načina
može shvatiti odnos subjekta i predikata u takvu sudu? Potpitanje: Što u tome smislu znači, a što ne znači
sud „Dobro jest Zlo“ (usp. i hrv. str. 57)?

a) Ona još može izražavati ovisnost stvari o bogu, a ne njihovu jednakost.

b) Stara logika razlikovala je subjekt i objekt kao prethodeći i slijedeći i izrazila je time realni smisao zakona
identiteta, pod subjektom misli pojedinačna svojstva a pod predikatom cjelinu. To je i smisao starije podjele
koja ih objašnjava kao uvijeno i razvijeno.
c) „Dobro jest Zlo“ ne znači potpuno poistovjećivanje Dobra i Zla, da Dobro ili Zlo nemaju moć da budu kroz
sebe same. Ali Zlo može biti samo pomoću Dobra, kao što nije moguće misliti odbijajuće sile bez privlačnih.

90. Dokida li panteizam sav individualitet (Bog je sve, stvari nisu ništo)? Ako ne, zašto ne?

Ne ukida. Ako su stvari ništa kako je moguće pomiješati s njima Boga, onda samo Bog jest, ili ako izvan Boga
nije ništa, kako onda on može osim pukom riječi biti sve, time se i cijeli pojam boga raspada u ništa. Pojam
Boga tako služi u negativnom smislu, on služi za određenje odnosa stvari prema Bogu, a ne onoga što bi one
imale biti promatrano za sebe. Iz nedostatka takvog određenja ne može se zaključiti da stvari ne sadrže išta
pozitivno za sebe.

91. Kako razlikovanje između „bitstva, ukoliko egzistira,“ i „bitstva, ukoliko je puki temelj egzistencije“,
Schellingu omogućuje razlikovanje Boga od prirode?

Budući da ništa nije prije ili zvan Boga on mora svoj temelj imati u sebi. Temelj kojeg Bog ima u sebi nije Bog
promatran apsolutno, ukoliko egzistira, nego je priroda temelj u bogu. Temelj je od boga neodvojivo ali ipak
razlikovano bivstvo. Bog proizlazi iz temelja koje mu prethodi kao postojećem, ali je temelj opet samo pomoću
njega.

92. Kako Schelling nastoji mogućnost Zla učiniti pojmljivom? Koji su principi u čovjeku kao duhu
razlučivi, za razliku od njihova identiteta u Bogu, a kojim je principom čovjek odvojen od Boga?

Postoje dva principa koja djeluju, princip temelja i princip svjetla. U Bogu su oni nerazlučivi dok su u čovjeku
razlučivi, i u tome je mogućnost Zla. Ukoliko čovjek sebe kao univerzalnog želi učiniti partikularnim, tj. ako se
odvaja od principa svjetla, tako obrće principe i uzdiže temelj iznad uvjeta. Kao što božji personalitet nastaje
povezivanjem ova dva principa, to se događa i kod čovjeka, pa i njemu nastaje duh.

Iz temelja prirode uzdignuti princip, putem kojeg je čovjek odvojen od Boga, jest samost u njemu, koja pak
putem svog jedinstva s idealnim principom postaje duh. Samost kao takva jest duh, ili čovjek jest duh kao
samosno. Ona je volja koja sagledava samu sebe (pošto je duh), nije više oruđa univerzalne volje koja stvara u
prirodi, nego je izvan i iznad svekolike prirode. Time da je duh, samost je slobodna od oba principa.

93. Kako svojevolja (Eigenwille) postaje slobodnom ili uzdignutom iznad prirode? A kako postaje
partikularnom, ne dakle slobodnom, nego vezanom?

Postaje slobodna time što je duh, čime prestaje biti oruđe univerzalne volje. Čovjek isto potječe iz temelja i u
njemu dolazi do sjedinjenja dva principa, iz kojih proizlazi duh, ali ne kao duh vječne ljubavi, pa se može
odriješiti od svjetla. Umjesto da se održi u centru i pusti da njime vlada duh ljubavi, on može težiti da bude
partikularna volja (razdvajanje principa), ali ne na slobodan, nego vezan.

94. Kako se Zlo tumači svojim paslikom (njem. Gegenbild, lat. antitypus) – bolešću? Kada nastaje jedno,
kada drugo? Čije objašnjenje Schelling tu otvoreno slijedi?

Bolest tumači kao pasliku Zla u prirodi koja nastaje zlouporabom slobode kao izvrtanjem principa (u nastanku
vlastitog patvorenog lažnog života, u kontrastu kakav je u centru). Univerzalno zlo nastaje kada se otkriju
skrivene snage temelja: ono nastaje kada iritabilni princip, koji ima vladati kao najunutarnjija veza snaga, stupi
u okružje. Naprotiv, svo izvorno ozdravljenje nastaje u ponovnoj uspostavi odnosa periferije spram centra.
Franz Baader.

95. Kako Schelling nastoji zbiljnost Zla (kao općega principa u borbi s Dobrim, a potekloga iz stvaranja)
učiniti pojmljivom (hrv. str. 40)? Zašto (radi čega) dolazi do težnje za njegovom zbiljnosti? Dolazi li Zlo
zapravo do ozbiljenja?

Zbiljnost Zla bila je nužna za objavu boga, ono nastaje iz opreka volje temelja i volje ljubavi. Svako se bivstvo
može objaviti samo u svojoj opreci, a objava Boga je nužna. Temelj mora djelovati da bi ljubav realno
egzistirala. Da bi se ljubav objavila kao svemoć, to želi volja temelja, pa mora postaviti opreke. Tako i temelj
budi svojevolju kod ljudi da bi duh ljubavi kada izađe našao opreku u kojoj se može ostvariti. Zlo nikada ne
dolazi do ozbiljenja, nego služi kako bi se pomoću njega ozbiljilo Dobro.

96. Schelling ljudsku slobodu ne meće u neku empirijski odredivu slobodu izbora, a ni u empirijsku
nužnost, nego u višu nužnost koja je ujedno sloboda, tj. u unutarnju nužnost samoga inteligibilnoga
bitstva određenoga čovjeka. Što znači da je bitstvo čovjeka bitno njegov vlastiti čin? Kakav je to čin, od
kada je i što sve (na) čovjeku određuje?

Unutrašnja nužnost po kojoj čovjek djeluje je sloboda. Bivstvo čovjeka je bivstveno njegov vlastiti čin, nužnost
i sloboda stoje jedna u drugoj kao jedno bivstvo, različito kako ih promatramo, po sebi kao sloboda, formalno
kao nužnost. Taj čin kakav je sada bio je takav od vječnosti, izvan vremena, od početka tvorbe. Kada čovjek
djeluje, tako je djelovao već od početka tvorbe u vječnosti. Njegovo djelovanje ne biva, kao što on sam kao
ćudoredno bivstvo ne biva, nego je po prirodi vječno. Čovjek je predodređen za dobro ili zlo, i takav je od same
tvorbe, ako je ono neovisno o prinudi, tako da ostaje njegov slobodni čin.

97. (Popratno pitanje:) Kako iz ovoga obzora Schelling tumači Kantov pojam radikalnoga Zla u ljudskoj
prirodi? Pod kojim se uvjetom čovjek može preobratiti u Dobro?

Kao određujući čin čovjekova bitka, jedan subjektivni prethodeći temelj čovjekova djelovanja (u svakom činu
koji pada u osjetila) koji bi sam opet trebao biti akt slobode.

Pod uvjetom da može pustiti da u njemu djeluje ili dobri ili zli duh. U čovjeku kako je ustrojen djeluje ili dobar
ili zao duh, ali ne nanosi slobodi štetu, jer ono puštanje da djeluje jedan od njih je posljedica inteligibilnog čina
kojim su određeni njegovo bivstvo i život.
98. Kako Schelling opravdava Boga pred Zlom u svijetu (ako je morao predvidjeti da bi njegovom
samoobjavom popratno slijedilo Zlo)? Odakle Zlo? Ili: što je njegov princip? Je li samoobjava Božja
neuvjetovano proizvoljan čin (unbedingt willkührliche Tat), ili kakav?

Princip Zla je buđenje samovolje, ali ne samo po sebi, nego ako se otrgne od svjetla. Volja za tvorbom bila je za
buđenjem ljubavi, kojoj se Zlo postavlja kao opreka, i koje tu nužno jest kako bi se dobro moglo ostvariti. A bog
je više volio objavu, nego da se ništa ne ostvari. Samoobjava boga je svjestan i ćudoredno slobodan čin.

99. Kako iz pratemelja (njem. Urgrund) ili bezdana (njem. Ungrund) izbija dualitet ili dvojstvo principa?
Jesu li oprječni principi sadržani u indiferenciji ili je ona što treće i odijeljeno? (hrv. str. 60 i d.)

U bezdanu se ništa ne može predicirati kao opreka, ali se može predicirati kao neopreka (u disjunkciji, svaka za
sebe), iz toga neposredno slijedi dualitet. Budući da bezdan prethodi svim oprekama, one u njemu nisu
razlučive, niti mogu na bilo koji način postojati. Bezdan je potpuna indiferencija obaju.

Hegel, Enciklopedija filozofijskih znanosti

100. Kako se razlikuje filozofska enciklopedija od običnih enciklopedija (Hegel, Enc. fil. zn. § 16)?

Razlikuje se po tome što: - isključuje proste agregate stanja (loša filozofija samo skuplja stavove)
- pozitivne znanosti imaju racionalni osnov

101. Je li Hegelova Enciklopedija filozofijskih znanosti cjelovit prikaz ili izvod filozofijskoga sustava?
Ako nije, u čem se od njega razlikuje?

Nije cjelovit prikaz jer se znanost sama u sebi razvija kao totalitet.

102. Ako je filozofija „osebujan način mišljenja“ (§ 2.), što ju odlikuje? Povrh toga, koji je njen sadržaj
(Inhalt) (§ 6.)? Koji su drugi načina postajanja svjesnim toga sadržaja, koji se od filozofijskoga mišljenja
razlikuju formom?

a) Mišljenje odlikuje to što se razlikuje kao forma od formi koje su dane kao sadržaj (zrenje, osjećaj, itd. (sve što
postaje predmetom svijest)). Mišljenjem/refleksijom/razmišljanjem postajemo sposobni za religiju, pravo,
ćudoređe, u čemu se sastoji i sama filozofija.
b) Sadržaj je stvarnost. Najbliža svijest o tome je iskustvo.
c) Jedan način je razmišljanje, a drugi iskustvo.

103. Koji učinak kakve spoznaje jest za Hegela „najviša krajnja svrha znanosti“ (§ 6.)?

Postignuće izmirenja uma sa spoznajom podudaranja mišljenja i iskustva, onaj koji je svjestan samoga sebe s
umom koji bitkuje, sa stvarnošću.

104. Pokazuje li povijest filozofije jednu ili više filozofija? (§ 13.) – Obrazložite.

Postoji više filozofija koje na kraju skončavaju u jednoj koja sjedinjuje sve njihove principe i koja se očitovala u
cijelom tom stupnjevanju. To je sam duh koji teži tome da samoga sebe spozna i da se dovede do višeg stupnja.
Povijest filozofije kao voće, dok su sve pojedinačne filozofije kruške, jabuke.

105. Što je predmet filozofije i kakav je njen početak po Hegelovoj Enciklopediji filozofijskih znanosti (§
17)?

Polazište filozofije je to što ona sama proizvodi i daje sebi svoj predmet (mišljenje mora biti po sebi predmet
mišljenja), ali to mora i dokazati, napraviti se rezultatom.

106. Kako se spekulativna znanost odnosi spram ostalih znanosti po Hegelovoj Enciklopediji filozofijskih
znanosti (§ 9)?
Spekulativna znanost koristi i priznaje sadržaj drugih znanosti, ona koristi njezine zaključke, ali ih i razvija i
dodaje im nove kategorije. (Kao što transcendentalna logika sadrži generalnu logiku, ali ju i proširuje.)

107. Kakva je razdioba Hegelove filozofije na tri dijela? Koja je razlika tih triju „znanosti ideje“? (§ 18.)

Logika – znanost ideje po sebi i za sebe

Prirodna filozofija – kao znanost ideje u njezinoj drugosti
Filozofija duha – kao ideja koja se iz svoje drugosti vraća u sebe

108. Kako se dijeli Hegelova znanost logike (3), kako filozofija prirode (3), kako filozofija duha (3x3)?

Znanost Logike: Biće, Bit, Pojam

Filozofija Prirode: Mehanika, Fizika, Organika
Filozofija Duha: Subjektivan, Objektivan, Apsolutni

109. Što je (pretkantovska) metafizika, što su za nju određenja mišljenja, kako ona misli spoznati apsolut
i koje su zbog toga njene slabosti po Hegelu? (Enc. fil. zn. § 26-36)

- Razmišljanjem se spoznaje istina, ono što su objekti uistinu.

- Određenja mišljenja su osnovna određenja stvari.
- Aspolutno se može spoznati na način da mu se predikati pridodaju, a nisu ispitana razumska određenja prema
njegovom sadržaju i vrijednosti, niti formi da se ono apsolutno odredi pridavanjem formi. Nije se ispitalo jesu li
pridodani predikati po sebi i za sebe nešto istinito, ili može li forma suda biti forma istine. Metafizika je uzela
objekt (boga, svijet…) iz predodžbe, učinila ga osnovom, pa po predodžbi sudila jesu li predikati prikladni ili ne

110. Što je po Hegelu zajedničko Kantovoj kritičkoj filozofiji i empirizmu? U čem se kritička filozofija
razlikuje? (Enc. fil. zn. § 40 i d.)

Prihvaćaju iskustvo kao jedino tlo spoznaje, ali za koje kritička filozofija ne dopušta da važi kao istina, nego
samo kao pojava spoznaje.

111. Slaže li se Hegel (Enc. fil. zn. § 44) s Fichteovim tumačenjem Kantove stvari o sebi i da ju razum
postavlja (Drugi uvod u znanstvoslovlje, pogl. 6)? Ako da, u čem? Ako ne, u čem se razlikuju?

Hegel – stvar o sebi je ono apstraktno što ostaje produkt mišljenja uzdignuto do čiste apstrakcije; produkt
mišljenja, prazni identitet samog sebe

Fichte – stvar o sebi nastaje pomoću mišljenja (pridomišlja se), ali ne slobodnog mišljenja nego onog koje je
nužno pod pretpostavkom Jastva.

Oboje se slažu da je stvar o sebi produkt mišljenja i oboje ju odbacuju.

112. Kant otkriva 4 antinomije u ljudskome umu. Gdje ih i koliko otkriva Hegel? (Enc. fil. zn.§ 48) Što je
i gdje se, shodno tomu, za Hegela nalazi proturječje (njem. Widerspruch), za razliku od Kantova
shvaćanja?

Antinomije su sadržane u svim predmetima svih vrsta, u svim pojmovima, predodžbama i idejama. Greška nije
u kozmičkoj biti nego u spoznavalačkom duhu.

113. Da je spinozizam ateizam, izvodio je Wolff u Naravnoj teologiji, a Jacobi iznova utvrđivao u
Pismima o Spinozinoj nauci (1785., 1789.). Što Hegel nasuprot tomu raširenu ateističkomu tumačenju
kaže da je zapravo Spinozina filozofija i kojim se nazivkom može okarakterizirati? (Enc. fil. zn.
Predgovor drugomu izdanju, § 50. Nap., § 573 Nap.; Historija filozofije, pogl. „Spinoza“ itd.) Potpitanje:
Kako Hegel razlikuje svoj pojam Boga / Apsoluta od Spinozina?

Akomizam – filozofija koja tvrdi da samo Bog jest;

Spinoza (bog i stvari) (mislim da je ovo kritika Kantove kritike Spinoze, kao Schelling ga ''brani'', razjašnjava) –
riječ je o definiciji panteizma za koju se Spinozina fil smatrala paradigmatskim primjerom – da se on sastoji u
potpunoj identifikaciji Boga sa stvarima, jednom miješanju stvora za stvoriteljem --> identifikacija Boga i
cjeline postojećeg. Hegel napušta poziciju da znanje pripada samo Bogu. 

114. U čem se po Kantu sastoji ontološki dokaz za Božju opstojnost, tj. odakle se dokazuje Božja
opstojnost? U čem je srž Kantova pobijanja toga dokaza? Kako Hegel otklanja utemeljenost usporedbe
razlike između stotine mogućih (samo pomišljenih) i stotine zbiljskih talira s razlikom između mogućnosti
ili pojma i zbiljnosti ili bitka Boga? Potpitanja: Što za Hegela konačno čini konačnim, u oprjeci s Božjim
pojmom? Što je Hegelu pojam, što bitak? Što je za mišljenje po sadržaju jedino manje ili siromašnije od
bitka (što bi netko krivo mogao zahtijevati za Božju opstojnost)? (Enc. fil. zn. § 51.)

Opreka mišljenja i bitka, općenito ne sadrži pojedinačno, tj. određeno (bitak). Bitak se ne može izvesti iz pojma.
Ono što ja sebi mislim još nije nužno zbiljsko, misao ni predočavanje još nije dovoljno za bitak. Polazi od
apstraktuma mišljenja prema određivanju tj. bitku.

Konačno – nj. egzistencija je različita od nj. pojma.

POJAM (Begriff) - Pojam je ono slobodno, kao za sebe bitkujuća supstancijalna moć. Odnosi se na jedinstvo
momenata cjeline, koje je s njim po sebi i za sebe određeno.

BITAK: - Povijesno mišljeni realni početak svega što jest. Bitak je tako DASEIN - opstanak, povijesni
proizvod, proces, ono što u sebi po sebi i za sebe postoji.

Bog se samo kao egzistentno može pomišljati, pojam sadržava bitak. Pojam – odnos prema samome sebi, bez
posredovanja, dakle, neposredan odnos, a to je bitak. Bilo bi blesavo da Bog ne sadrži tako osnovno određenje
poput bitka. Neznatnije može biti još samo ono što čovjek sebi prije svega predočuje u bitku; neku vanjsku
osjetilnu egzistenciju.

115. Zašto po Hegelu tzv. „neposredno znanje“ (Jacobijeva „vjera“) ipak u sebi uključuje posredovanje?
Kojim primjerima Hegel potkrepljuje tu tvrdnju? (Enc. fil. zn. § 61 i d.)

Do vjere se dolazi npr. krštenjem, izvođenjem matematičkih istina, čak i egzistencijom (roditelji). Neposredno
znanje je rezultat posrednog znanja. Uključuje ga u sebi jer mu ono prethodi. Sve znanje je tako posredovano
drugim ili samim sobom.

116. Koja tri obilježja stajalište neposrednoga znanja dijeli s Descartesovom filozofijom? (dvije
nerazdvojivosti i jedna nužna razdvojenost, u svijesti) (Enc. fil. zn. § 76.)

- Nerazdvojivost mišljenja i bitka.

- Nerazdvojivost predodžbe o bogu i njegove egzistencije.
- Osjetilna svijest (neposredna svijest o egzistenciji vanjskih stvari) – varka, u osjetilnom kao takvom nema
istine

117. Što je dijalektika u oprjeci s refleksijom? Čega je ona narav ili istinska priroda? (Enc. fil. zn. § 81.
Nap.)

Refleksija je izlaženje preko izolirane određenosti i postavljanje ove u neki odnos, ali ona se održava u svojoj
izoliranoj vrijednosti. Dijalektika je, naprotiv, to imanentno izlaženje, u kojemu se jednostranost i ograničenost
razumskih određenja pokazuju kao ono što jesu, kao svoja vlastita negacija. Ona je istinska priroda znanosti, ona
čini pokretačku dušu znanstvenog napredovanja – u sadašnjoj znanosti uvodi imanentnu vezu i nužnost.

118. Kako se odnose priroda i duh? (Enc. fil. zn. § 381. i d.)

Duh ima za nas prirodu kao svoju pretpostavku čija je on istina, on je njezino apsolutno prvo. U toj je istini
priroda iščezla, a duh se pokazao kao ideja koja je došla do svog bitka za sebe, čiji je objekt isto tako kao i
subjekt pojam – taj pojam je apsolutni negativitet jer u prirodi pojam ima svoj potpuni vanjski objektivitet, ali se
ukida nj. pospoljavanje, pa je on u njoj postao sebi identičan sa sobom. On je taj identitet samo kao vraćanje iz
prirode.
119. Koja je najviša definicija apsoluta? Kako to kršćanska religija daje spoznati, a kako to isto filozofija
treba shvatiti? (Enc. fil. zn. § 384. Nap.)

Apsolutno je duh, tome je težila sva religija i znanost. Kršćanstvo, riječ i predodžba duha nužno su nađene, a
sadržaj je kršćanske religije da da, da se boga spozna kao duh. To što je predodžba dana i što je po sebi bit,
shvatiti u nj. vlastitom elementu, pojmu, jest zadatak filozofije, koja nije istinski i imanentno riješena sve dok
god pojam i sloboda nisu njezin predmet i nj. duša.

120. Što je predmet antropologije, što fenomenologije duha, a što psihologije po Hegelovoj Enciklopediji
filozofijskih znanosti?

- Po sebi, neposredan, tako je on duša ili prirodni duh – predmet antropologije.

- Za sebe ili posredovan, još kao identična refleksija u sebe i u drugo, duh u odnosu ili oposobljavanju, svijest –
predmet fenomenologije duha.
- Duh koji sebe određuje u sebi, kao subjekt za sebe – predmet psihologije.

121. Što je zajedničko, a što razlikuje objavljenu religiju i filozofiju po Hegelovoj Enciklopediji
filozofijskih znanosti? (Drugi predgovor, § 1., Filozofija duha, poseb. § 573 Nap.)

Razlika je u formi spekulativnog mišljenja i formi predodžbi refleksivnog razuma (religija ne shvaća sebe samu
kao filozofija pa je donekle ekskluzivna). Sadržaj filozofije i religije je isti. Zajednička potreba da stvore neku
predodžbu o bogu, a potom o njegovom odnosu prema svijetu.

122. Koja je razlika između umjetnosti i filozofije po Hegelovoj Enciklopediji filozofijskih znanosti?

Umjetnost daje mogućnost da duh izrazi razumijevanje sebe. Razlika umjetnosti i filozofije je u tome što duh u
filozofiji izražava svoje razumijevanje u čistim konceptima, a u umjetnosti u objektima koje su učinili ljudi s
tom svrhom.

123. Odakle Hegel navodi Aristotelove riječi na kraju Enciklopedije? Što te riječi znače u okviru
Hegelove filozofije? Pomoćna potpitanja: Kako se odnose mišljenje (um) i mišljeno (umljeno)? Čega je
život zbiljnost/djelatnost? Što (za Hegela) ima božanski i vječni život (usp. zadnji 577 §.)?

Navodi Aristotelove riječi iz Metafizike (knjiga XII). Um koji sebe zna, čini ono opće svojom sredinom, koja se
razdvaja u duh i prirodu. Tako je duh pretpostavka kao subjektivne djelatnosti ideje, a priroda je objektivno
bitkujuća ideja. Pradijeljenje-sebe dijeli te ideje na obje pojave, određuje ih kao svoje manifestacije te se u
njima sjedinjuje. Pojam se GIBA dalje i razvija, pa je to gibanje djelatnost spoznavanja DA VJEČNA IDEJA
VJEČNO SEBE AKTIVIRA, proizvodi i uživa kao apsolutni duh.