Povijesno (povijesni pregled)

1. Tko su glavni predstavnici njemačke filozofije u dobu njemačkoga idealizma? (5-10 imena)

 Immanuel Kant, Friedrich Heinrich Jacobi, Salomon Maimon, Karl Leonhard Reinhold,
Cristoph Gottfried Bardili, Gottlob Ernst Schulze, Johann Gottlieb Fichte, Friedrich Daniel
Ernst Schleiermacher, Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Friedrich Wilhelm Joseph von
Schelling, Johann Friedrich Herbart, Karl Christian Krause, Arthur Schopenhauer.

2. Koje godine možemo smatrati početkom, a koje krajem razdoblja njemačkoga idealizma, i

zašto?

 Početak: 1781. jer je izdana Kritika čistoga uma, a kraj: 1831. jer umire Hegel. Kantova
Kritika čistoga uma označila je početak filozofijske težnje za jedan filozofski sistem koji bi
odgovorio na različita dotadašnja pitanja, sistem koji bi ih sve obuhvatio i predstavio kao
cjelinu, a završetak tog razdoblja predstavlja Hegelova smrt jer je on bio posljednji, utjecajni
filozof u tom filozofijskom nastojanju.

3. Koje filozofske tradicije u Europi, a koje u Njemačkoj Kant spaja svojom filozofijom?

 Formalno jedinstvo zakonitosti i iskustva; skepticizam i dogmatizam, empirizam i

racionalizam

 Jedinstvo prirode i slobode u Njemačkoj.

 Iz Europe uzima Humeov skepticizam, a iz Njemačke (Christian) Wolffov

dogmatizam/metafiziku. Također, osvrće se i na Berkleyja (Velika Britanija), Descartesa
(Francuska), Lockea (Velika Britanija), Gottfried Wilhelm Leibniz (monade, govor o
supstanciji), Mosesa Mandelssohna (Dodatak 5 – pobijanje dokaza o opstojnosti duše).

4. Zašto je zahvalno Kanta ne ubrajati među njemačke idealiste (Fichte, Schelling, Hegel), nego ga
gledati kao njihova preteču, kako rade mnogi povjesničari filozofije, a od filozofa utjecajno Nicolai
Hartmann?

 Kritika čistog uma služi kao temelj njihovih filozofija. Odvojili su se od Kanta s vremenom
nakon što je Fichte (za primjer) postao slavan jer je njegovo anonimno objavljeno djelo
zamijenjeno kao Kantovo djelo.

 Zato što je Kantova filozofija dala povod za razvitak idealizma kakav nalazimo u sustavima
navedenih, ali ona sama spada više pod kritičku filozofiju/transc. idealizam, a ne idealizam
kao takav. Kantova KČU fokusira se na utvrđivanje granica i pravila razuma pa tako i uma, a
ne izvođenje cjelokupnog sistema iz postavke idealizma. Ta kritika ima elemente idealizma,
ali nije u sama takva u cjelosti???? nezzzz
 5. Tko su glavni prethodnici i pretkantovski izvori za Kantovu kritičku filozofiju (kraj 17. i 18. st.)?

 David Hume (Rasprava o ljudskoj prirodi), Christian Wolff (Umne misli o Bogu, svijetu i duši
čovjekovoj, također o stvarima uopće), Gottfried Wilhelm Leibniz (Novi ogledi o ljudskom
razumu), John Locke (Ogled o ljudskome razumu), Rene Descartes (Meditacije), Nicolas
Malebranche (O istraživanju istine), Alexander Gottlieb Baumgarten (Metaphysica)...

6. Zašto i kako se Kantova filozofija dijeli na „pretkritičko doba“ i „kritičko doba“? Kamo s
obzirom na tu razdiobu spada Kantova inauguralna disertacija De mundi sensibilis atque intelligibilis
forma et principiis (O formi i načelima osjetilnoga i razumskoga svijeta) iz 1770.?

 ????

7. Što od Kantova djela iz njegova „kritičkoga doba“ spada u propedeutiku za sustav, a što u

izvedbu sustava (usp. „Arhitektonika čistoga uma“ Kritike čistoga uma)? (5-10 naslova)

 KČU – propedeutika, KPU, KRM – izvedba???

8. Kada su izdana prva dva izdanja Kritike čistoga uma, koja je razlika (sadržajno i u poglavljima)
među tim izdanjima i koji je povod tim razlikama?

 1781. i 1787.

 U drugom izdanju Kant iznosi ključnu izjavu da je prosudba ono što nam omogućuje
razlikovanje objektivnih poveznica reprezentacija koje su nužno skupa, od samo onih koji su
subjektivni i kontingentne asocijacije; u prvom izdanju metafizički izlaže prostor i vrijeme,
u drugom izlaže prostor i vrijeme pomoću transcendentalne filozofije.
9. Kojim je spisom između prvih dvaju izdanja Kritike čistoga uma Kant nastojao učiniti
pristupačnom (više popularnom) svoju teoretičku filozofiju, a kojim svoju (buduću) praktičku
filozofiju?
 Prologomena za svaku buduću metafiziku – za KČU
 Osnov metafizike ćudoređa – za praktičku filozofiju

10. Koliko je prikaza temeljnoga dijela sustava transcendentalne filozofije

(Wisssenschaftslehre) Fichte napisao, a koliko objavio? Koliko je tih prikaza objavio za vrijeme svoje
profesure u Jeni?
 15 prikaza je napisao, 2 je objavio, 2 (1794-1799)

11. Kada je i pod kojim naslovom objavljen prvi prikaz temeljnoga dijela Fichteova
sustava (Wisssenschaftslehre, znanstvoslovlje ili nauka o znanosti), a kada drugi?
 Prvi prikaz – O pojmu nauke o znanosti, 1794.
 Drugi prikaz – Osnova cjelokupne nauke o znanosti, 1794., 1795.

12. U koji (po redu) prikaz temeljnoga dijela Fichteova sustava (tj. znanstvoslovlja ili nauke o
znanosti) jesu Prvi i Drugi uvod u znanstvoslovlje uvodi? Zašto je napisao dva uvoda, iliti komu (kakvu
čitaocu) je koji uvod namijenjen?

13. Koje je dvije filozofijske discipline Fichte cjelovito izveo još u Jeni kao izvedene
dijelove svojega sustava („po načelima znanstvoslovlja“)? Kako su naslovljena ta djela?
 Rechtslehre – juridička filozofija zakona „doktrina prava“ - Grundlagen des
Naturrechts nach Prinzipien der Wissenschaftslehre 1797. - Temelji prirodnog prava
po principima nauke o znanosti
 Filozofija religije - 1798. Fichte, Über den Grund unseres Glaubens an eine göttliche
Weltregierung / O razlogu naše vjere u božansko upravljanje svijetom
14. Koji su glavni spisi u kojima Schelling prikazuje filozofiju prirode, a u kojima
filozofiju identiteta? Koji je zadnji filozofijski obuhvatan i znatan spis koji je Schelling za svojega
života dao objaviti (a da nije izravna polemika s Jacobijem)?
 filozofija prirode: Ideje za filozofiju prirode i Sistem transcendentalnog idealizma
 filozofija identiteta: Prikaz mojeg sistema filozofije i Sustav cjelokupne filozofije i
posebno filozofije prirode
 zadnji spis: Filozofijska istraživanja o bitstvu čovječje slobode

15. Kada i kojim povodom Hegel najprvo piše i objavljuje Enciklopediju filozofijskih
znanosti? U koliko je izdanja Hegel unosio preinake i u kojim su godinama ta izdanja objavljena?
Gdje je u doba njihova izdanja Hegel predavao? Koja je u formalnome smislu (u uređenju djela)
glavna razlika prvih dvaju izdanja (usp. „Predgovor drugomu izdanju“)?
 Enciklopedija filozofijskih znanosti – 1817 – dok je radio u Heidelbergu, kao upute za
studente i pomoć pri učenju
 1817. - povod: "potreba da svojim slušaocima dadem u ruke rukovođ za svoja
filozofijska predavanja"; u 2 naredna izdanja preinake: 2. - 1827., 3. – 1830.
 Predgovor 1 - metoda je sa sadržajem identična; 2 - veće primjedbe, čitkije, vidljiv duh
vremena, najavljuje znanstvenu spoznaju istine; 3 - mora odrediti predmet i metodiku,
ciljevi filozofije isti su kao i ciljevi religije

16. Koje je dijelove sustava iz Enciklopedije filozofijskih znanosti Hegel stigao obraditi i
objaviti u zasebnim spisima, a koje u naknadno (postumno) objavljenim nizovima predavanja?
 zasebni spisi - Znanost logike, Fenomenologija duha, Osnovne crte filozofije prava
 postumno - Estetika, Filozofija povijesti, Povijest filozofije, Filozofija religije

17. Koja su dva glavna dijela Schellingove kasne (pozitivne) filozofije, gdje ih je predavao te
tko ih i kada kao nizove predavanja uredio i izdao?
 Nastaje tijekom rada u Erlangenu, nakon toga predaje u Münchenu – pozitivna filozofija –
fokus na bogu; bog kao kraj procesa negativne i početak procesa pozitivne filozofije
 Filozofija mitologije i Filozofija objave; u Berlinu; njegovi sinovi (Hermann Schelling,
 Carl Friedrich August Schelling): Fil. mit. I. i II. = 1856-7; Fil. objave = 1858.
18. Na kojim su sveučilištima predavali Kant, Reinhold, Fichte, Schelling i Hegel?
 Kant – Königsberg

 Reinhold – Jena, Kiel

 Fichte – Jena, Erlgangen. Berlin

 Schelling – Jena, Erlangen, Wurzburg, Stuttgart, München, Berlin

 Hegel – Jena, Nürnberg, Heidelberg, Berlin

19. Kojih je godina Jena bila središte filozofijskoga života njemačkih zemalja i zašto?
Potpitanje: Koja je pritom bila Goetheova uloga i zasluga?

 1794. – Jena središte filozofijskog života zbog utjecaja Reinholda (600 studenata ga je
slušalo u proljetnom semestru 1794.)

 Zbog Fichteove (1794.), Schellingove (1798.) i Hegelove (1801.-1807.) profesure

 Goethe: Kao plemić i ministar (nakon zasluga borbe protiv korupcije) želi provesti reforme
na Sveučilištu
20. Navesti barem trojicu filozofa koji su neko vrijeme usporedno s Hegelom predavali na
Sveučilištu u Berlinu? Je li netko od njih bio u polemici s Hegelom?

 U polemici s Fichteom jer je tijekom usporedbe Fichtea i Schellinga stao na stranu svoga prijatelja
Schellinga

21. Koje godine se Kant javnim proglasom ograđuje od svakoga udjela na Fichteovoj (i
Beckovoj) filozofiji? Kojih se godina prekida suradnja između Fichtea i Schellinga, a kojih između
Schellinga i Hegela?

 Kant i Fichte – 1799

 Fichte i Schelling – 1801. nakon Schellingove objave "Prikaz mojeg sistema filozofije

 Schelling i Hegel – 1807

22. Tko je, kada i u kojem djelu prikazao Spinozinu filozofiju polemički protiv
racionalista i utjecajno za buduće njemačke idealiste?
 Friedrich Heinrich Jacobi - Über die Lehre des Spinoza in Briefen an den Herrn
Moses Mendelssohn (O Spinozinu nauku u pismima gospodinu Mosesu
Mendelssohnu) 1785
23. Tko su začetnici, a tko vlastitim spisima sudionici (njemačkoga prosvjetiteljskoga)
spora oko panteizma (njem. Pantheismusstreit / Spinoza-Streit)? Kojih se godina on odvijao?
 Friedrich Heinrich Jacobi - Über die Lehre des Spinoza in Briefen an den Herrn Moses
 Mendelssohn (prvo izdanje 1785.) svađa od 1785. do 1789
 Začetnik Jacobi u sporu s Mosesom Mendelssohnom
 Sudionici: Wizenmann, Kant, Hamann, Herder

24. Tko je Kantovu filozofiju popularizirao i konačno uveo u široke krugove kulturnih ljudi
tumačeći njene dobre posljedice za religiju i moral u Pismima o Kantovoj filozofiji?

 Reinhold 1786

25. Tko je i kojim spisom izvršio povijesno najutjecajniju kritiku Kantova poimanja
(nespoznatljivih, a na osjetilnost djelujućih) stvari o sebi, mjerodavnu već za
Fichtea?

 Gottlob Ernst Schulze - Aenesidemus

26. Tko su skeptici koji su svojim djelima Fichtea uvjerili u neodrživost Reinholdova utemeljenja i
usustavljenja Kantove filozofije i u potrebu dubljega zasnivanja sustava transcendentalne filozofije?

 Solomon Maimon i G. E. Schulze (“Aenesidemus”)

27. Tko su bili predstavnici pokantovske njemačke filozofije u krugovima njemačkih

romantičara? Kakva je njihova veza s poznatim njemačkim idealistima? Je li tko od njih slušao
Fichteova jenska predavanja?

 Goethe, Schiller, Hölderlin, Fr. Schlegel, Novalis

28. Koja se književna djela vežu uz tada suvremenu njemačku idealističku filozofiju (navesti
neka)? Potpitanje: Je li tko od njemačkih idealista (u užem smislu) pisao poeziju?

 Fichte i Schelling su pisali poeziju

29. Je li tko u doba njemačkoga idealizma pisao (barem neka) filozofijska djela u liku
dijaloga? Znate li kako glase naslovi nekih od tih djela koje dijaloški razvijaju misao?

 Fichte - Die Bestimmung des Menschen / Određenje čovjeka (1800.) - u drugoj knjizi -
razgovor “Ja” i duha. Duh pokazuje “Ja” da je ništa jer nije stvarni predmet te može lako
nestati. Granica koja se postavlja “Ja” je “Ne-Ja” gdje slobodno primjećivanje onoga
drugoga ograničuje “Ja”.

 Schelling - sokratosvki dijalog Bruno oder über das natürliche und göttliche Princip der
Dinge / Bruno ili o prirodnom i božanskom principu stvari (1802.) + Clara. Oder Über
den Zusammenhang der Natur- mit der Geisterwelt / Klara. Ili o poveznici prirodnog i
duhovnog svijeta (1810.) - “Klara” je napisao zbog preminule supruge
30. Koji su filozofski pravci u 19. st. i početkom 20. st. prekidali, a koji nasljedovali njemački
idealizam? Koji posebno nasljeduje Kanta, koji Schellinga, a koji Hegela?
 

31. Tko je prvi preveo glavna djela njemačkoga idealizma (Kantova, Fichteova, Schellingova ,
Hegelova) na hrvatski? Tko je redigirao te prijevode?

 Preveo je Viktor D. Sonnenfeld, a redigirao Vladimir Filipović

Kant, Kritika čistoga uma

1. Što je kritika čistoga uma prema Kantovu „Predgovoru prvomu izdanju“? Što tu znači
„kritika“, a što „čisti“?

 Kritika čistog uma je rasudna moć koja poziva um da spozna samog sebe i da preuzme
sudište koje će osigurati njegove pravedne zahtjeve. Kritika - ne kritika knjiga i sustava,
već kritika umske moći prema spoznajama kojima teži neovisno o svakom iskustvu; odluka
o mogućnosti ili nemogućnosti metafizike i određenje njezinih izvora i dosega prema
načelima

 “Čisti” - što i koliko razum i um mogu spoznati slobodni svakog iskustva

2. Što označava „kritika“, a što „metafizika“ prema poglavlju „Arhitektonika čistoga uma“? Na koja
dva dijela Kant tu dijeli metafiziku, kakve principe sadrži svaki od dijelova te je li Kant te
dijelove metafizike doista obradio u nekim kasnijim spisima?

 Kritika - filozofija čistog uma jest propedeutika (predvježba) koja istražuje moć uma u
pogledu cjelokupne čiste spoznaje a priori

 Metafizika - sustav čistog uma, cjelokupna filozofska spoznaja iz čistog uma u

sustavnoj suvislosti

 Metafizika se dijeli na: - metafiziku prirode (spekulativna upotreba čistog uma) -

sadržava sva čista umska načela iz čistih pojmova o teorijskoj spoznaji svih stvari →
metafizika u užem smislu

 metafiziku ćudoređa (praktička upotreba čistog uma) - načela koja a priori

određuju što bi trebalo, a što ne bi trebalo činiti → metafizika ćudoređa je čisti moral
kojemu se ne stavlja u osnovu nikakva antropologija (nikakav empirijski uvjet)
3. Kant dijeli građu Kritike čistoga uma prema ustroju tadašnjih logika. Koja je glavna dvodioba
njegova djela, a koja poddioba prvoga dijela i svakoga od dijelova prvoga dijela?

 Glavna podjela: Transcendentalna elementarna nauka te Transcendentalna metodologija

  Druga podjela: TEN se dijeli na Transcendentalnu estetiku i Transcendentalnu logiku

 Treća podjela: Transc. estetika na Prostor i Vrijeme, a Transc. logika na Transc. analitiku i
Transc. dijalektiku

 Četvrta podjela: Transc. analitika na Analitika pojmova i Analitika načela, Transc

dijalektika: O transc. prividu, O čistome umu kao sijelu transc. privida ( O pojmovima
čistoga uma i O dijalektičkim zaključcima čistoga uma (O paralogizmima čistoga uma,
Antinomija čistoga uma i Ideal čistoga uma)

4. Što je transcendentalna spoznaja za Kanta u oprjeci s empirijskom?

 Transcendentalna spoznaja jest spoznaja na temelju načela, odnosno spoznaja do koje se
dolazi a priori, odnosno neovisno o bilo kojem iskustvu.

5. Kako Kant razlikuje analitičke i sintetičke sudove, kako sudove a priori i a posteriori? Koji se
od tih vrsta sudova javljaju u logici, a koji u dotadašnjoj metafizici?

 analitički sud po svojoj formi je takav da je u subjektu već sadržan predikat, dok je u
sintetičkome sudu predikat izvan subjekta pa stoga analitički sud nam ne daje nove
informacije dok sintetički sud daje

 a priori sud je onaj sud koji je neovisan o iskustvu te nužan i opći, dok a posteriori sud je
onaj koji nastaje nakon/pomoću iskustva

 nisu svi a priori sudovi analitični, matematički, fizički i metafizički su sintetični a priori

6. Koje je vrhovno načelo svih analitičkih sudova, a koje svih sintetičkih sudova?
 analitičkih – načelo proturječja

 sintetičkih – moguće iskustvo; da svaki predmet stoji pod nužnim uvjetima sintetičkog
jedinstva raznolikosti zrenja u mogućem iskustvu (da je moguće primjeniti na iskustvo)

7. Što se pogrešno misli da su prostor i vrijeme (u odnosu na stvari), a što zapravo jesu (u
odnosu na zrenje), i po čem se upravo tako zaključuje?

 Čisti zor - prostor je vanjsko osjetilo koje nam daje predmete kao nešto u
prostoru. Nije svojstvo već je medij doživljavanja vanjskih stvari - perceptivno
zahvaćanje objekata

 Čisti zor - vrijeme je unutarnje osjetilo koje nam predočava dušu kao nešto u
čemu je sve u odnosima vremena, nije svojstvo već medij doživljavanja
unutarnjih čimbenika - aperceptivno zahvaćanje predmeta

 Prostor i vrijeme su isključivo pomagala kojima se omogućuje bilo kakvo

percipiranje uopće

 oprečno Isaacu Newtonu

8. Zašto je važna trojna oprjeka: stvar o sebi (Ding an sich) – pojava (Erscheinung) – privid
 (Schein)? Što znači da pojave nisu ni stvari o sebi ni privid?
 Stvar o sebi može biti zamijenjena za pojavu, ali isto tako pojava može biti
zamijenjena za pričin koji nastaje kada se kategorije pogrešno upotrebljavaju.
Pričin je pojava pojave. Npr kiša je pojava, a duga je pričin
 U pojavi se naime u svako doba objekti, štoviše, čak i svojstva koja im pridajemo,
smatraju kao nešto zbiljski dana, samo što se, ukoliko to svojstvo, ovisi o
subjektovu načinu zrenja u relaciji danoga predmeta prema njemu, taj predmet kao
pojava razlikuje od sebe samoga kao objekt o sebi
 Predmeti su nam dani kao pojave u osjetilnom zrenju (pod uvjetima prostora i
vremena, kategorija/čistih umskih pojmova, i načela spoznaje), dakle pod našim
subjektivnim uvjetima spoznaje. Stvar po sebi je ono zbiljsko što postoji neovisno
o subjektu koji spoznaje. Osjetilno nespoznatljiva stvar jer nije određena osjetilno
danim, a mi ne možemo spoznati ništa što nije osjetilima dano kroz vrijeme i
prostor te izraženo u kategorijama uma. Pričin je pojava pojave, kada pogrešno
sudimo/primjenjujemo kategorije/mislimo stvari o sebi
 Pojave nisu stvari o sebi jer su nam stvari o sebi nedokučive i one nam omogućuju
pojavu (da nema stvari o sebi ne bi postojalo ništa što bi nam omogućavalo
fenomen). Pojave nisu privid jer privid nastaje kada se kategorije pogrešno
upotrebljavaju
9. Što Kantu znači da je njegovo stajalište „transcendentalni idealizam“? Kako ga još naziva i
zašto?
 Transcendentalni idealizam za Kantov filozofski sistem koji bi sadržavao sva načela
čistoga uma a priori. Transcendentalna pozicija tvrdi da su sve strukture spoznaje
prisutne neovisno o iskustvu (a priori) putem naših umskih moći. Idealizam je
pozicija koja tvrdi da su objekti spoznaje pojave, nikad stvari po sebi.
Kriticizam/kritički idealizam; misaoni stav ili sustav što se temelji na kritici; kritičko
stajalište, želi kritički istražiti izvore i granice spoznaje
10. Kako Kant razlikuje svoj idealizam od Berkeleyeva i Descartesova?
 Descartesov skeptički idealizam proglašava samo jednu empirijsku tvrdnju izvjesnom, Ja
jesam, dok se na vanjske stvari zaključuje. Kantova pozicija tvrdi da je unutrašnje
određenje moguće jedino pomoću vanjskih predmeta izvan mene. Ja jesam, koji izražava
svijest koja prati sve moje predodžbe, moguća je samo u odnosu prema stvarima koje
egzistiraju izvan mene. Ona prati svo moje mišljenje ali ne sadrži spoznaju njega
 Berkleyev dogmatički idealizam koji prostor - sa svim stvarima, kojima on pripada kao
nerazdruživ uvjet, proglašava nečim što je samo o sebi nemoguće, a zato proglašava i
stvari u prostoru čistim uobraženjima. Dogmatički je idealizam neizbježiv, ako se prostor
smatra kao svojstvo koje bi imalo pripadati samim stvarima o sebi; jer onda sa svime,
čemu služi kao uvjet, nije ništa. Kant tome suprotstavlja svoj nauk o idealitetu vremena
 koji izlaže u Transcendentalnoj Estetici

11. Mogu li po Kantu spoznati bilo stvari kakve su o sebi ili sebe kakav sam o sebi? Zašto?
 Ne, mogu spoznati sebe i stvari izvan sebe samo kako se pojavljuju. Stvari su nam dane
kao pojave pod našim subjektivnim načinom spoznavanja i tako nam jedino mogu biti
dane (pod uvjetima prostora i vremena, kategorija/čistih umskih pojmova i načela
spoznaje), a sebe iznutra spoznajemo samo kako se sami aficiramo produktivnom
uobraziljom. Svijest sebe kao prvobitno sintetičko jedinstvo apercepcije je mišljenje a ne
zrenje, a za spoznaju je potreban zor koji daje raznolikost u meni kojom se misao određuje
(prema kategorijama).

12. Opstoje li stvari o sebi za stajalište kritičkoga idealizma? Ako da, zašto prihvaćamo njihovu
opstojnost?

 Opstoje.

 „Nadalje je ovaj pojam nužan da se osjetilno zrenje ne bi protegnulo na same stvari o

sebi i da bi se dakle ograničila objektivna vrijednost osjetilne spoznaje (jer ono ostalo,
do čega osjetilno zrenje ne dopire, zovemo upravo zato noumena, da bi se time
naznačilo kako one spoznaje svoje područje ne mogu protegnuti na sve što razum
pomišlja. No na koncu se ipak ne da uvidjeti mogućnost takvih noumena, pa je opseg
izvan sfere pojava (za nas) prazan, tj., mi imamo razum koji se problematično proteže
dalje nego sfera pojava, ali nemamo zora, štoviše ni pojma o mogućem zoru, pomoću
kojeg bi nam predmeti mogli biti dani izvan područja osjetilnosti, pa je dakle samo za
negativnu upotrebu.“

 Stvari po sebi nisu osjetilne te ih zbog toga (jer nam je osjetilnost potrebna za
spoznaju) nije moguće spoznati. Stvar po sebi je nužna kao temelj fenomenu jer
da nema stvari o sebi, ništa ne bi bilo temelj fenomenu, tako da bi postojali
fenomeni bez podloge

13. Je li stvar o sebi „noumen u pozitivnome značenju“ ili „noumen u negativnome značenju“? U čem
je razlika?
 Stvar o sebi je noumen u negativnom značenju. Jer one stoje izvan naše mogućnosti
spoznaje.
 Noumen u negativnom smislu – ako pod noumenom razumijevamo neku stvar ukoliko
ona nije objekt našeg osjetilnog zora
 Noumen u pozitivnom smislu – ako prihvatimo neki posebni način zora, intelektualni
(koji nije naš pa ne možemo ni uvidjeti njegovu mogućnost) kojim bi se ona mogla
spoznati, tj. ako pod noumen mislimo objekt neosjetilnog zora
14. Je li ljudska volja slobodna po Kantu? U kojem dijelovima spisa to razmatra i kako dolazi do
 odgovora?
 Kant raspravlja o slobodi volje u transcendentalnoj dijalektici (trećoj antinomiji), i
u transcendentalnoj metodologiji (kanonu čistog uma). U antinomijama problem
nije riješen, ali odg. na to može dati transcendentalni idealizam. U kanonu Kant dijeli
empirijsku volju (životinjsku) od slobodne, one neovisne od osjetila, koju određuju
motivi određeni samo pomoću uma (kasnije, Kritika Praktičkog Uma). Dokaz za
slobodnu volju je praktičan, jer možemo pokazati da djelujemo po načelima bez obzira
na način na koji smo empirijski aficirani u donošenju odluke.

15. Opstoji li Bog po Kantu? U kojem dijelovima spisa to razmatra i kako dolazi do odgovora?
 Kant raspravlja o opstojnosti boga u transcendentalnoj dijalektici (antinomijama i idealu
čistog uma) u kojima se opstojnost boga ne može znati, gdje Kant također pobija prijašnje
dokaze o opstojnosti boga. Kant opstojnost boga također raspravlja u kanonu čistog uma
gdje opstojnost boga dopušta kao postulat, unutar ideala najvišega dobra kao inteligencije
s moralno najsavršenijom voljom te kao osnovu i uzrok prirode. Bog postoji kao postulat
kojem težimo koji nam nameću načela čistog uma

16. Je li ljudska duša besmrtna po Kantu? U kojem dijelovima spisa to razmatra i kako dolazi do
odgovora?

 Kant raspravlja o besmrtnosti duše u transcendentalnoj dijalektici (paralogizmima

čistoga uma) u kojima tvrdi da se besmrtnost duše ne može zaključiti. Kant također
raspravlja o besmrtnosti duše u kanonu čistog uma u kojem budući život postoji kao
postulat i najveći cilj praktičkog djelovanja u skladu s moralnim načelima i ćudoređem

 Nužno je da se cijelo naše vladanje podvrgne ćudorednim maksimama. No ujedno je

nemoguće da se to dogodi, ako um s moralnim zakonom, koji je samo ideja, ne poveže
neki djelatni uzrok koji određuje ishod, koji točno odgovara jednom od naših najviših
ciljeva, bilo u ovome ili nekome drugom životu. Dakle bez Boga i svijeta koji sada za nas
nije vidljiv, ali kojemu se nadamo, divne su ideje ćudorednosti, doduše predmet
odobravanja i divljenja, ali nisu motivi odluke i izvršavanja, jer ne ispunjavaju cijeli cilj
koji je prirodan za svako umno biće, pa je određeni nužan upravo onim istim čistim
urnom. Odlomak iznad objašnjava ovu rečenicu, za koju je Ježić rekao da sažima cijelu
koncepciju morala kod Kanta: Nada pravednika puna je besmrtnosti

17. Kako se kritička filozofija odnosi prema dogmatičkoj i skeptičkoj? Koga Kant prije svega
pretpostavlja kao predstavnike dogmatičke odnosno skeptičke filozofije?

 10. pitanje

18. Što Kantu služi kao nit vodilja (Leitfaden) da uspostavi tablicu svih razumskih pojmova a
priori? Što jamči njenu iscrpnost?
  Opća logika, tj. logičke funkcije svih mogućih sudova

 Ista funkcija koja različitim predodžbama u sudu daje jedinstvo, daje i samoj sintezi
različitih predodžbi u zrenju jedinstvo – razumski pojam. Isti razum, pomoću istih radnji,
pomoću kojih je u pojmovima analitičkim jedinstvom stvorio logičku formu suda, unosi
isto tako u svoje predodžbe transcendentalni sadržaj posredovanjem sintetičkog jedinstva u
zrenju uopće. Na takav način dobivamo isto toliko čistih razumskih pojmova (kategorija),
koji se a priori odnose na predmete zrenja uopće, koliko postoji logičkih funkcija svih
mogućih sudova. Razum je spomenutim funkcijama potpuno iscrpan, a njegova
sposobnost posve izmjerena. (ugl, razum na isti način kojim daje jedinstvo različitim
predodžbama u sudu, daje jedinstvo sintezi različitih predodžbi u zrenju)

19. Zašto je potrebna transcendentalna dedukcija kategorija? Što tu znači „dedukcija“ (§ 13.)?
 Potrebna je jer se treba objasniti kako bi se kategorije trebale odnositi na predmete bez
ikakvog uvjeta osjetilnosti, čistim mišljenjem a priori (ne govore o njima predikatima
zrenja i osjetilnosti). Kako subjektivni uvjeti mišljenja mogu imati objektivnu
vrijednost, tj. sačinjavati uvjete mogućnosti svake spoznaje predmeta. Transcendentalna
dedukcija odnosi se na objašnjenje/opravdanje načina na koji se pojmovi a priori
odnose na predmete

20. Kako Kant poima i prema tome rabi razliku između (Aristotelovih) kategorija i (Platonovih)
ideja?

 Kant za Aristotelove kategorije kaže da su dobivene indukcijom (empirijski) i da

njihov broj nikada nije siguran, a on svoje temelji na načelu moći suđenja koje je
jednako moći mišljenja. Kod Platona su ideje nadosjetilni prauzor stvari u ovome
svijetu koji se ne može naći u osjetilnosti, proizašle su iz najvišeg uma i pale u
ljudski, slično kao on, Kant postavlja da um seže dalje od mogućeg iskustva i
proizvodi ideje. Kod Platona su ideje praslike samih stvari, a ne kao kategorije samo
ključ mogućega iskustva
21. Koji su pojmovi za Kanta pojmovi čistoga razuma, a koje četiri skupine načela obuhvaćaju
načela čistoga razuma?
 kategorije
 Sustav načela su pravila pod kojima stoji sve što za nas može postati predmet. Bez
njih pojavama se nikad ne bi mogla pripisati spoznaja predmeta koji im odgovara.
Tablica načela proizlazi iz tablice kategorija jer su načela pravila objektivne
primjene kategorija. To su: aksiomi zrenja (primjena kategorije kvantiteta),
anticipacija opažanja (kvalitete), analogije iskustva (relacije), i postulati
empirijskog mišljenja (modalitet).

22. Što znači da je čisti um „praktički“ (Kanon čistoga uma)?
  Iako čisti um nema kanon u spekulativnoj upotrebi, on ju ima u praktičkoj, tj. kanon čistog
uma odnosi se na nj. praktičku upotrebu. ????

23. Koja je razlika u svrsi filozofije između školskoga pojma i svjetskoga pojma (conceptus
cosmicus) filozofije („Arhitektonika čistoga uma“)?

 No sve dotle je pojam o filozofiji samo školski pojam, naime pojam o sustavu
spoznaje, koja se samo traži kao znanost, a da joj nije cilj nešto više nego
sustavno jedinstvo toga znanja, dakle logička savršenost spoznaje. Ima
međutim još jedan svjetski pojam (conceptus cosmicus) koji je uvijek ležao u
osnovi toga naziva, naročito ako se, tako reći, personificirao i u idealu filozofa
prikazao kao uzor. U tome je pogledu filozofija znanost o odnosu svake
spoznaje prema bitnim ciljevima ljudskog uma (teleologia rationis humanae),
a filozof nije umski vještak, nego zakonodavac Ijudskog uma. U takvome
značenju bilo bi veoma hvalisavo da čovjek sam sebe naziva filozofom i da sebi
uobražava da je jednak uzoru koji leži samo u ideji

24. Kantova moralna teologija. (Kanon čistog uma)

25.
Fichte, Prvi i drugi uvod u nauku o znanosti (znanstvoslovlje)

1. Zašto idealist ne može opovrći dogmatika, a zašto dogmatik ne može opovrći idealista po
Fichteovu Prvome uvodu u nauku o znanosti? Što odlučuje da netko da prednost idealizmu ili
dogmatizmu?
 Ni jedan od ova dva sistema ne može poreći drugi jer je njihov spor o prvom
principu, prihvatiti jedan znači pobiti drugi jer nemaju ni jednu zajedničku točku.
Kome dati prednost? Treba li samostalnost našeg Ja žrtvovati za samostalnost stvari
ili obrnuto? Ono što je odlučno je nagnuće i interes. Postoje dvije vrste ljudi, jedni
su vezani za objekte (ljudi rasute svijesti) i oni su produkt stvari, i drugi ljudi koji
nezavisno od svega samoga sebe učine nečime, stvari im nisu potrebne za određenje
njihova sopstva. Imaš filozofiju kakav si čovjek
 Idealist i dogmatik imaju različite prve principe spoznaje: idealistu je potrebna stvar
o sebi kao princip za dolazak do spoznaje, dogmatik taj princip ne može prihvatiti;
ako dogmatik prizna da svjesno misli o predmetu dolazi do problema - idealizam
ima prednost zbog toga što inteligencija dokazuje svijest - te dogmatik, ako prizna
da misli o predmetu, misli stvar o sebi
 Neki se nisu uzdigli do punog osjećaja slobode i apsolutne samostalnosti pa svoje
sopstvo nalaze u izvanjskim stvarima; negirajući te stvari, negirali bi sebe, svoj
najviši interes.

2. Tko je i kojim djelom Fichteu jedini suparnički idealistički tumač Kantove filozofije, i što mu
zamjera u Prvome uvodu u nauku o znanosti? / Čije djelo Fichte prepruča kao najbolji uvod u
njegovo znanstvoslovlje jer otklanja najveću prepreku za ulaz u nju, tj. stvar o sebi? Kako je
naslovljeno to djelo?
 Schulze – Aenesidemus, kritika je usmjerena na samu kritičku metodu koja si postavlja
zadatak čije je rješenje nemoguće; naime, kritička metoda traži uvjete koji omogućuju
iskustvo pa tako sami ti uvjeti ne mogu biti predmeti iskustva; s obzirom da uvjeti iskustva
ne mogu biti predmeti iskustva, to zahtijeva od filozofijske spoznaje (iliti mišljenje u
kategorijama) da prelazi preko iskustva (transcedentno), a što analitika objašnjava kao
nedozvoljeno
 Beck, Jedino moguće stajalište s kojega se mora prosuditi kritička filozofija

3. Kako Fichte razumijeva odnos svoje filozofije spram Kantove u Drugome uvodu u znanstvoslovlje?
Slažu li se njegovi suvremenici s takvim shvaćanjem? Ako ne, tko se ne slaže (koga Fichte navodi)?

 Fichte smatra da se njegov nauk slaže s Kantovim, ali se neki njegovi suvremenici ne slažu
(Forberg), dok drugi da (Schulze). Kant odbija intelektualno zrenje koje je kod Fichtea
središte/polazišna točka nauke o znanosti, polazi od zrenja apsolutne samodjelatnosti
 našega Ja. Kod Fichtea nema stvari o sebi, za njega je svaki bitak nužno osjetilan, jer on
cijeli taj pojam izvodi tek iz forme osjetilnosti. U nauci o znanosti intelektualno zrenje ne
odnosi se na neki bitak nego na djelovanje (što je kod Kanta čista apercepcija).
Intelektualno zrenje u Kantovu smislu za stvar o sebi je neko čudovište što nam iščežava
pod rukama.

 Fichte prigovara Kantu što je u pogledu kategoričkog imperativa, a kojeg je čovjek

svjestan, Kant sebi zaboravio postaviti pitanje kakva je to svijest. Kategorički imperativ se
u KPU odradio samo poradi samog sadržaja, a ne vrsti svijesti. Na temelju toga, Fichte
kaže kako je ta svijest bez sumnje neposredna, a ne osjetilna, odnosno ono što on naziva
intelektualnim zrenjem. Dakle, to što mu prigovaraju je stvar toga što nisu uvidjeli da
Fichte koristi isti termin (intelektualno zrenje), ali drugačijeg značenja/sadržaja.

 Također Fichte, Reinhold, i Jacobi odbijaju koncept stvari o sebi.

4. Koja su „dva reda duhovnoga djelovanja“ u znanstvoslovlju, i kako se ono zbog toga razlikuje od
filozofija s jednim redom? (Drugi uvod u znanstvoslovlje, poglavlje 1)

 U nauci o znanosti postoje dva vrlo različita reda duhovnog djelovanja; (1) red
djelovanja našeg Ja kojeg filozof razmatra, i (2) red filozofovih razmatranja. Kod
drugih (filozofija) postoji jedan red, red mišljenja filozofa, jer se sam njegov
materijal ne uvodi kao misaoni, on priređuje umjetni produkt (neko proizvoljno
načelo). Nauka o znanosti nije tek neki mrtvi pojam, nego je ono nešto živo i djelatno,
što iz same sebe i pomoću same sebe proizvodi spoznaje, a što filozof samo promatra.
Objekt pušta da se sam očituje, dok jedan red (filozofija jednog reda) stvara umjetni
produkt, računa samo na materiju i ne uzima u obzir svoju slobodu unutrašnjih snaga.
5. Kako se međusobno odnose realizam i idealizam kao stajalište života i stajalište spekulacije?
(Drugi uvod u znanstvoslovlje, poglavlje 1)
 Realizam nam se prirodno nameće, pojavljuje se u idealizmu kada se pita o
djelatnosti, tj. kada se pita o opstojnosti stvari izvan nas. Sam Ja kaže u filozofiji:
kao što ja jesam i živim, tako egzistira nešto izvan mene, što ne postoji pomoću
mene, to objašnjava iz osnovnih načela svoje filozofije. Idealizam je spekulativan, a
realizam stajalište života i znanosti (znanosti kao u opreci prema nauci o znanosti).
Realizam je samo shvatljiv pomoću idealizma, on je prirodan, ali nema poznate i
razumske osnove. Idealizam je tu da napravi realizam shvatljivim, idealizam nije
način mišljenja nego spekulacija
6. Što jest i kako dolazimo do intelektualnoga zrenja po Drugome uvodu u znanstvoslovlje?
 Zrenje, kojim nastaje Ja, je Intelektualno Zrenje. Ono je neposredna svijest da djelujem i
kako djelujem, ona je to po čemu nešto znam jer to činim. Ona se ne da izvući iz pojmova
nego se mora naći u sebi. Pomoću nje razlikujemo svoje djelovanje od nađenog
 objektivnog djelovanja. Ne javlja se kao potpun akt svijesti nego se mora shvatiti. Ono je
uvijek skopčano s osjetilnim. Dokaz za nju je to što mogu odlučiti misliti ovo ili ono, neki
zid ili samoga sebe, to je činjenica svijesti

Fichte, Pokušaj novoga prikaza nauke o znanosti (znanstvoslovlja)

1. Što je podnaslov prvoga i jedinoga poglavlja? Kakva se svijest treba objasniti ovim prikazom?
Kakva se svijest traži da bi se ona svijest objasnila?
 Svaka je svijest uvjetovana neposrednom svijesti o nama samima
 Traži se neposredna svijest koja prethodi svakoj svijesti, koja druge uvjetuje ali sama nije
uvjetovana. Takva svijest je svijest u kojoj su subjekt i objekt jedno. Ta neposredna svijest
zove se zor. Svaka moguća svijest kao nešto objektivno nekoga subjekta pretpostavlja
neposrednu svijest, u kojoj su subjekt i objekt jedno, a inače je svijest neshvatljiva.
 ti prije svojega sadašnjeg, do jasne svijesti podignutoga samopostavljanja moraš pomišljati
jedno drugo takvo postavljanje koje se zbilo bez jasne svijesti na koje se sadašnje odnosi i
kojim je uvjetovano
 nama je potrebna bespredmetna svijest u kojem predmet/objekt nije suprotstavljen
subjektu kako bi se mogla objasniti bespredmetna svijest u kojoj je objekt suprotstavljen
objektu

2. Koje zahtjeve za duhovnim radnjama Fichte postavlja pred svojega čitaoca? (koje duhovne radnje
Fichte čitaoca traži da izvrši)

 Da mislimo sebe i promatramo kako to radimo. Onda da promatramo samo promatranje,

što smo radili u tome
 Fichte traži od čitaoca da najdublje postane svjestan kako postupa kada misli Ja, tj. Fichte
traži osvještavanje mehanizma svijesti kada mislimo Jastvo neposredno u vlastitoj svijesti

 Fichte traži u drugom odsječku of čitaoca da promatra svoje promatranje svoga

samopostavljanja, da promatra što u istraživanju, koje se upravo vodilo, sam činio, kako je
činio, odnosno da promatra samoga sebe
 traži čitaoca da ono što je do sada bilo subjektivno, učini samim objektom novog
istraživanja

3. Što je na koncu prikaza pojam mojega Jastva (Ja, njem. das Ich)? Kako se tu međusobno odnose i
kako razlikuju pojam i zor?

 U predočavanju sam djelatan, djelatan sam samo ukoliko se toj djelatnosti suprotstavi
nešto mirno. Kada sam mislio sebe i kada sam to razumio, izvršio sam u aktu samog
razumijevanja djelatnost koja se vraća u sebe i pomoću koje nastaje misao o Ja. Dakle,
pojam prethodi zoru ili mu određuje smjer, a on je sam taj zor shvaćen ne kao djelatnost
 nego kao mirovanje. Unutrašnja djelatnost shvaćena kao mirovanje je pojam. Taj pojam o
Ja je nužno sjedinjen s njegovim zorom i bez njega bi svijest o Ja ostala nemoguća, jer tek
pojam dovršava i obuhvaća svijest. Pojam je djelatnost samog zrenja, samo ne shvaćena
kao agilitet nego kao mirovanje ili određenost, tako je i s pojmom Ja

 Unutrašnja djelatnost, shvaćena u svome mirovanju, naziva se uopće pojmom. Prema

tome je to bis pojam o Ja, koji je nužno bio sjedinjen s njegovim zorom i bez kojega bi
svijest o Ja ostala nemoguća, jer tek pojam dovršava i obuhvaća svijest. Pojam uopće nije
ništa drugo nego djelatnost samoga zrenja, samo ne shvaćena kao agilitet, nego kao
mirovanje i određenost; a tako stoji i pojmom Ja. Djelatnost, koja se vraća u sebe,
shvaćena kao stalna i trajna, uslijed čega se oboje, Ja kao ono djelatno i Ja kao objekt
moje djelatnosti, poklapaju, jest pojam mojega Ja. Do svijesti zora uzdiže se čovjek samo
slobodom, kao što se to upravo dogodilo u pogledu Ja; i svaki zor sa sviješću odnosi se na
neki pojam, koji slobodi naznačuje pravac. Otuda to dolazi, da uopće, kao u našem
posebnom slučaju, objekt zora treba da bude tu prije "zora. Taj je objekt upravo pojam.
Prema našemu sadašnjem tumačenju vidi se, da on nije ništa drugo nego sam zor, samo
ne shvaćen kao takav, kao djelatnost, nego kao mirovanje.

4. Jastvo (Ja, njem. das Ich) Fichte u Pokušaju novoga prikaza ne dopušta smatrati, kako kaže, „pukim
subjektom“. Kako se onda ono ima shvatiti? Može li se tako shvaćeno Jastvo nazvati principom
(pokantovskoga) njemačkoga idealizma uopće? Obrazložite svoj stav.

 Za Fichtea Jastvo nije puki subjekt u smislu da je Jastvo samo ono promatrajuće koje se
postavlja iznad nečega promatranoga, nego se Jastvo shvaća kao svijest u kojoj su subjekt i
objekt jedno
Schelling, Filozofijska istraživanja o biti ljudske slobode

1. Što je realni i živi pojam slobode za Schellinga po spisu Über das Wesen der menschlichen
Freiheit (1809.) i u čem se sloboda sastoji?

 Realni i živi pojam slobode jest da je ona možnost Dobra i Zla. Sloboda se, u širem
smislu, sastoji od puštanja da djeluje dobar ili zao duh koji leži u temelju čovjeka
(predestinacija). Kako su u Bogu principi temelja i idealizma sjedinjeni pod duhom
ljubavi, kod čovjeka su oni razlučivi, što je ujedno mogućnost zla. Ali birati Dobro
ili Zlo ostaje čovjekov izbor
2. Kako se po Schellingu (O bitstvu ljudske slobode) njegov panteizam razlikuje od Spinozina
odnosno što potonjemu zamjera?
 Shellingov panteizam dopušta da su stvari nešto različito od Boga, ukoliko se Spinoza
interpretira tako da su stvari samo modusi supstancije u strogom smislu (potpuno
poistovjećivanje stvari s bogom A = A/a). Također zamjera Spinozi i svim drugim
dogmatičkim sistemima što im fali idealistički pojam slobode, koji je kod Spinoze
nadvladavanje osjetilnog inteligencijom, koji je po Schellingu posljedica krivog
razumijevanja zakona identiteta, tako da bi protiv slobodne volje trebao iznijeti neki drugi
dokaz jer panteizam ne implicira nužno fatalizam, zato Spinozin sustav naziva
jednostrano-realističkim (fali mu idealistički dio).
 kada govorimo o Schellingu, govorimo o monističkom panteizmu, tj. Schelling ne želi
razdvajati Boga i njegove moduse kao u klasičnom spinozimu; s obzirom da postoji
ovisnost svih stvari o Bogu (moje tumačenje, ne znam je li ispravno), Schelling tvrdi da ta
ovisnost ne ukida samostalnost, a ni slobodu; ona ne određuje bitstvo, ono samo kaže da
ono što je ovisno može biti samo kao posljedica onoga o čemu je ovisno; ona ne kaže što
ono jest i što ono nije; svaki organički individuum jest kao nešto nastalo samo kroz nešto
drugo, i utoliko je ovisan po bivanju, ali nipošto po bitku; dakle, sve pojedinačne stvari, pa
tako i čovjek, učestvuju u Bogu, ali ne bivaju osakaćene svog individualiteta

3. Kakvo jedinstvo Boga i svijeta pretpostavlja Schellingov panteizam?

 Jedinstvo u kojemu je priroda dio Boga, ali Bog transcendira samu prirodu. Priroda je kao
bit Boga koja je neodvojiva od njega, ali drukčija od njega. (?)

4. Učestalu zabludu da se panteizam sastoji u potpunoj identifikaciji stvari sa Bogom, Schelling

objašnjava općim krivim razumijevanjem zakona identiteta ili smisla kopule u sudu. Ako „jest“
 u „Bog jest sve“ ne znači istovjetnost (Einerleiheit), što tu identitet drugo može znači? Na koja
se još dva načina može shvatiti odnos subjekta i predikata u takvu sudu? Potpitanje: Što u tome
smislu znači, a što ne znači sud „Dobro jest Zlo“ (usp. i hrv. str. 57)?
 a) Ona još može izražavati ovisnost stvari o bogu, a ne njihovu jednakost
 b) Stara logika razlikovala je subjekt i objekt kao prethodeći i slijedeći i izrazila
je time realni smisao zakona identiteta, pod subjektom misli pojedinačna svojstva a
pod predikatom cjelinu. To je i smisao starije podjele koja ih objašnjava kao uvijeno i
razvijeno
 c) „Dobro jest Zlo“ ne znači potpuno poistovjećivanje Dobra i Zla, da Dobro ili Zlo
nemaju moć da budu kroz sebe same. Ali Zlo može biti samo pomoću Dobra, kao što
nije moguće misliti odbijajuće sile bez privlačnih
5. Dokida li panteizam sav individualitet (Bog je sve, stvari nisu ništo)? Ako ne, zašto ne?
 Ne ukida. Ako su stvari ništa kako je moguće pomiješati s njima Boga, onda samo Bog
jest, ili ako izvan Boga nije ništa, kako onda on može osim pukom riječi biti sve, time se i
cijeli pojam boga raspada u ništa. Pojam Boga tako služi u negativnom smislu, on služi za
određenje odnosa stvari prema Bogu, a ne onoga što bi one imale biti promatrano za sebe.
Iz nedostatka takvog određenja ne može se zaključiti da stvari ne sadrže išta pozitivno za
sebe

6. Kako razlikovanje između „bitstva, ukoliko egzistira,“ i „bitstva, ukoliko je puki temelj
egzistencije“, Schellingu omogućuje razlikovanje Boga od prirode?
 Budući da ništa nije prije ili zvan Boga on mora svoj temelj imati u sebi. Temelj kojeg
Bog ima u sebi nije Bog promatran apsolutno, ukoliko egzistira, nego je priroda temelj
u bogu. Temelj je od boga neodvojivo ali ipak razlikovano bivstvo. Bog proizlazi iz
temelja koje mu prethodi kao postojećem, ali je temelj opet samo pomoću njega
 razlikovanje prirode od Boga, Schelling čini razlikovanjem bitstava; Bog je bitstvo,
ukoliko je puki temelj, a priroda je bitstvo, ukoliko je egzistirajuće; međutim, to nisu dva
odvojena bitstva, samo su razlikovana; iako Bog u sebi ima unutrašnji temelj svoje
egzistencije, a koji prethodi njemu kao egzistirajućem, taj temelj ne bi mogao biti ukoliko
Bog ne bi egzistirao, tj. ukoliko priroda ne prethodi Bogu; treba napomenuti da se ovdje ne
radi o kronološkom nizu bitstava već o međusobnoj „ovisnosti“ jednog bitstva o drugome
 pojam bivanja pripisujemo biti stvari pa tako one ne mogu bivati u Bogu, kao apsolutno
promatranom, jer su beskonačno različite od njega; budući da ipak ništa ne može bivati
izvan Boga, ovo se proturječje može riješiti samo time da stvari imaju svoj temelj u onome
što u Bogu samome nije On sam, tj. u onome što nije temelj njegove egzistencije, a to je
čežnja

7. Kako Schelling nastoji mogućnost Zla učiniti pojmljivom? Koji su principi u čovjeku kao duhu
 razlučivi, za razliku od njihova identiteta u Bogu, a kojim je principom čovjek odvojen od
Boga?
 Postoje dva principa koja djeluju, princip temelja i princip svjetla. U Bogu su oni
nerazlučivi dok su u čovjeku razlučivi, i u tome je mogućnost Zla. Ukoliko čovjek sebe
kao univerzalnog želi učiniti partikularnim, tj. ako se odvaja od principa svjetla, tako
obrće principe i uzdiže temelj iznad uvjeta. Kao što božji personalitet nastaje
povezivanjem ova dva principa, to se događa i kod čovjeka, pa i njemu nastaje duh
 Iz temelja prirode uzdignuti princip, putem kojeg je čovjek odvojen od Boga, jest
samost u njemu, koja pak putem svog jedinstva s idealnim principom postaje duh.
Samost kao takva jest duh, ili čovjek jest duh kao samosno. Ona je volja koja sagledava
samu sebe (pošto je duh), nije više oruđa univerzalne volje koja stvara u prirodi, nego
je izvan i iznad svekolike prirode. Time da je duh, samost je slobodna od oba principa

8. Kako svojevolja (Eigenwille) postaje slobodnom ili uzdignutom iznad prirode? A kako postaje
partikularnom, ne dakle slobodnom, nego vezanom?
 Postaje slobodna time što je duh, čime prestaje biti oruđe univerzalne volje. Čovjek isto
potječe iz temelja i u njemu dolazi do sjedinjenja dva principa, iz kojih proizlazi duh, ali
ne kao duh vječne ljubavi, pa se može odriješiti od svjetla. Umjesto da se održi u centru
i pusti da njime vlada duh ljubavi, on može težiti da bude partikularna volja
(razdvajanje principa), ali ne na slobodan, nego vezan
9. Kako se Zlo tumači svojim paslikom (njem. Gegenbild, lat. antitypus) – bolešću? Kada nastaje
jedno, kada drugo? Čije objašnjenje Schelling tu otvoreno slijedi?
 Bolest tumači kao pasliku Zla u prirodi koja nastaje zlouporabom slobode kao
izvrtanjem principa (u nastanku vlastitog patvorenog lažnog života, u kontrastu kakav je
u centru). Univerzalno zlo nastaje kada se otkriju skrivene snage temelja: ono nastaje
kada iritabilni princip, koji ima vladati kao najunutarnjija veza snaga, stupi u okružje.
Naprotiv, svo izvorno ozdravljenje nastaje u ponovnoj uspostavi odnosa periferije spram
centra. Franz Baader
10. Kako Schelling nastoji zbiljnost Zla (kao općega principa u borbi s Dobrim, a potekloga iz
stvaranja) učiniti pojmljivom (hrv. str. 40)? Zašto (radi čega) dolazi do težnje za njegovom
zbiljnosti? Dolazi li Zlo zapravo do ozbiljenja?
 Zbiljnost Zla bila je nužna za objavu boga, ono nastaje iz opreka volje temelja i volje
ljubavi. Svako se bivstvo može objaviti samo u svojoj opreci, a objava Boga je
nužna. Temelj mora djelovati da bi ljubav realno egzistirala. Da bi se ljubav objavila
kao svemoć, to želi volja temelja, pa mora postaviti opreke. Tako i temelj budi
svojevolju kod ljudi da bi duh ljubavi kada izađe našao opreku u kojoj se može
ostvariti. Zlo nikada ne dolazi do ozbiljenja, nego služi kako bi se pomoću njega
ozbiljilo Dobr
11. Schelling ljudsku slobodu ne meće u neku empirijski odredivu slobodu izbora, a ni u
empirijsku nužnost, nego u višu nužnost koja je ujedno sloboda, tj. u unutarnju nužnost
samoga inteligibilnoga bitstva određenoga čovjeka. Što znači da je bitstvo čovjeka bitno
njegov vlastiti čin? Kakav je to čin, od kada je i što sve (na) čovjeku određuje?
 Unutrašnja nužnost po kojoj čovjek djeluje je sloboda. Bivstvo čovjeka je
bivstveno njegov vlastiti čin, nužnost i sloboda stoje jedna u drugoj kao jedno
bivstvo, različito kako ih promatramo, po sebi kao sloboda, formalno kao nužnost.
Taj čin kakav je sada bio je takav od vječnosti, izvan vremena, od početka tvorbe.
Kada čovjek djeluje, tako je djelovao već od početka tvorbe u vječnosti. Njegovo
djelovanje ne biva, kao što on sam kao ćudoredno bivstvo ne biva, nego je po
prirodi vječno. Čovjek je predodređen za dobro ili zlo, i takav je od same tvorbe,
ako je ono neovisno o prinudi, tako da ostaje njegov slobodni čin
12. (Popratno pitanje:) Kako iz ovoga obzora Schelling tumači Kantov pojam radikalnoga Zla u
ljudskoj prirodi? Pod kojim se uvjetom čovjek može preobratiti u Dobro?
 Kao određujući čin čovjekova bitka, jedan subjektivni prethodeći temelj čovjekova
djelovanja (u svakom činu koji pada u osjetila) koji bi sam opet trebao biti akt slobode
 Pod uvjetom da može pustiti da u njemu djeluje ili dobri ili zli duh. U čovjeku kako je
ustrojen djeluje ili dobar ili zao duh, ali ne nanosi slobodi štetu, jer ono puštanje da djeluje
jedan od njih je posljedica inteligibilnog čina kojim su određeni njegovo bivstvo i život

13. Kako Schelling opravdava Boga pred Zlom u svijetu (ako je morao predvidjeti da bi njegovom
samoobjavom popratno slijedilo Zlo)? Odakle Zlo? Ili: što je njegov princip? Je li samoobjava
Božja neuvjetovano proizvoljan čin (unbedingt willkührliche Tat), ili kakav?
 Princip Zla je buđenje samovolje, ali ne samo po sebi, nego ako se otrgne od svjetla.
Volja za tvorbom bila je za buđenjem ljubavi, kojoj se Zlo postavlja kao opreka, i koje
tu nužno jest kako bi se dobro moglo ostvariti. A bog je više volio objavu, nego da se
ništa ne ostvari. Samoobjava boga je svjestan i ćudoredno slobodan čin
14. Kako iz pratemelja (njem. Urgrund) ili bezdana (njem. Ungrund) izbija dualitet ili dvojstvo
principa? Jesu li oprječni principi sadržani u indiferenciji ili je ona što treće i odijeljeno? (hrv.
str. 60 i d.)
 U bezdanu se ništa ne može predicirati kao opreka, ali se može predicirati kao neopreka
(u disjunkciji, svaka za sebe), iz toga neposredno slijedi dualitet. Budući da bezdan
prethodi svim oprekama, one u njemu nisu razlučive, niti mogu na bilo koji način
postojati. Bezdan je potpuna indiferencija obaju
Hegel, Enciklopedija filozofijskih znanosti

1. Kako se razlikuje filozofska enciklopedija od običnih enciklopedija (Hegel, Enc. fil. zn. § 16)?

 filozofska enciklopedija znanost ne prikazuje u iscrpljivom razvijanju svog specificiranja,

nego se ograničava na početke i osnovne pojmove posebnih znanosti

 filozofijska se enciklopedija razlikuje od obične enciklopedije po tome što je obična

enciklopedija agregat znanosti koje su slučajno i empirijski prihvaćene, a između kojih
ima i takvih koje samo nose ime znanosti, ali su inače samo skup znanja

 filozofska enciklopedija isključuje proste agregate znanja i takve koje imaju za svoj osnov
zgoljnu proizvoljnost, kao npr. heraldika

 cjelina filozofije sačinjava jednu znanost, ali ona se može smatrati kao cjelina više
pojedinačnih znanosti

2. Je li Hegelova Enciklopedija filozofijskih znanosti cjelovit prikaz ili izvod filozofijskoga sustava?
Ako nije, u čem se od njega razlikuje?
 Kao enciklopedija, znanost se ne prikazuje u iscrpljivom razvijanju svog specificiranja,
nego se ograničava na početke i osnovne pojmove posebnih znanosti. Cjelina filozofije
sačinjava uistinu jednu znanost, ali ona se može smatrati kao cjelina od više posebnih
znanosti.

3. Ako je filozofija „osebujan način mišljenja“ (§ 2.), što ju odlikuje? Povrh toga, koji je njen
sadržaj (Inhalt) (§ 6.)? Koji su drugi načina postajanja svjesnim toga sadržaja, koji se od
filozofijskoga mišljenja razlikuju formom?
 Ono što odlikuje filozofiju kao osebujan način mišljenja jest njezin način kojim
postaje spoznavanje i pojmovno spoznavanje, a gdje se njezino mišljenje razlikuje
od onoga mišljenja koje djeluje u svemu što je ljudsko, a koliko god je identično s
tim mišljenjem, ipak je filozofijsko mišljenje po sebi samo jedno mišljenje.
Mišljenjem osnovani, ljudski sadržaj svijesti javlja se isprva kao osjećaj, zor,
predodžba, a ne u formi misli (to su drugi načini postajanja svjesnim sadržaja, a koji
se po formi razlikuju od filozofijskoga mišljenja)
 Sadržaj filozofije je stvarnost, a najbližu svijest o tome sadržaju nazivamo
iskustvom.
 S.J.: Sadržaj/Inhalt koji ispunjava našu svijest, kakve god vrste bio, sačinjava određenost
osjećaja/Gefühle, zorova/Anschauungen, slika/Bilder, predodžbi/Vorstellungen,
svrha/Zwecke, dužnosti/Pflichten itd. te misli/Gedanken i pojmova/Begriffe (sadržaj je
ono što čini određenost/Bestimmtheit svih tih oblika; da bi misli i pojmovi bili određeni,
potreban je sadržaj, a ne samo forma – zato je mišljenje nužno sadržajno).

4. Koji učinak kakve spoznaje jest za Hegela „najviša krajnja svrha znanosti“ (§ 6.)?
 krajnja svrha znanosti je da se spozna podudaranje mišljenja i zbilje i tako proizvede
izmirenje uma koji je svjestan samoga sebe, s umom koji bitkuje/sa stvarnošću
 (objašnjenje: kod Hegela se radi o izmirenju uma koji je mislio da je subjektivan i nešto
suprotno od svijeta kojeg spoznaje, s umom koji jest u osnovi svijeta; on je na neki način
na stajalištu antičke racionalne filozofije koja smatra da je svijet umski – u njegovom je
temelju um, pa se zato može i spoznati (Aristotel, Metafizika, Lambda, 7); dva su vida
uma: um koji je sam sebe svjestan, i onaj koji jest, bitkujući)

5. Pokazuje li povijest filozofije jednu ili više filozofija? (§ 13.) – Obrazložite.

 Povijest filozofije pokazuje u filozofijama, koje se čine različnima, dijelom samo jednu
filozofiju na različnim stupnjevima izgrađenosti, dijelom pak da su posebni principi, od
kojih je jedan bio osnovom jednom sistemu, samo grane jedne te iste cjeline. Po vremenu
posljednja filozofija jest rezultat svih prethodnih filozofija, i mora stoga sadržavati
principe svih; ona je zato, ako je inače filozofija, najrazvijenija, najbogatija i
najkonkretnija.
 Postoji više filozofija koje na kraju skončavaju u jednoj koja sjedinjuje sve njihove
posebne principe i koja se vukla/očitovala u cijelom tom stupnjevanju. To je sam duh koji
teži tome da samoga sebe spozna i da se dovede do višeg stupnja.

6. Što je predmet filozofije i kakav je njen početak po Hegelovoj Enciklopediji filozofijskih

znanosti (§ 17)?
 Predmet filozofije je mišljenje, tj. pojam što si ga sam proizvodi i daje, a koji
hoće shvatiti. Konačni cilj filozofije je da dođe do pojma svog pojma pa tako do
povratka i zadovoljenja. Dakle, da se duh vrati u sebe.
 Početak filozofije razlikuje se od ostalih znanosti što nije prema znanosti kao
takvoj već se ima odnos prema subjektu koji se odlučuje na filozofiranje. Početak
filozofije je kružni jer u svom posljednjem rezultatu postiže svoj početak
vraćajući se u sebe.
 Polazište filozofije je to što ona sama proizvodi i daje sebi svoj predmet (mišljenje mora
biti po sebi predmet mišljenja), ali to mora i dokazati, napraviti se rezultatom
7. Kako se spekulativna znanost odnosi spram ostalih znanosti po Hegelovoj Enciklopediji
filozofijskih znanosti (§ 9)?
 Odnos spekulativnih znanosti prema drugim znanostima jest utoliko samo taj
da spekulativna znanost ne ostavlja po strani empirijski sadržaj ovih potonjih,
nego ga priznaje i upotrebljava (spekulativna misao ne zanemaruje iskustvo), da
za svoj vlastiti sadržaj priznaje i upotrebljava ono općenito tih znanosti, zakone,
rodove itd., ali da nadalje u ove kategorije unosi i druge, pribavljajući im njihovo
 pravo (te znanosti mogle bi isključiti pojam Boga, slobode). Razlika se, dakle,
utoliko odnosi samo na tu promjenu kategorija. Spekulativna logika sadržava
pređašnju logiku i metafiziku, konzervira iste misaone forme, zakone i
predmete, ali ih ujedno razvija i preformira s pomoću daljnjih kategorija (Hegel
često govori o konačnim kategorijama razuma koje spekulativno mišljenje shvaća
drugačije i povezanije, te im daje odrednice koje u konačnim kategorijama uopće
nisu; ono što se čini kao neka opreka u razumu to zapravo nije u umu, nego su
pojmovi koji prelaze jedni u druge).

8. Kakva je razdioba Hegelove filozofije na tri dijela? Koja je razlika tih triju „znanosti ideje“? (§18.)
 I. Logika – znanost ideje po sebi i za sebe.
 II. Prirodna filozofija – kao znanost ideje u njezinoj drugosti.
 III. Filozofija duha – kao ideja koja se iz svoje drugosti vraća u sebe

9. Kako se dijeli Hegelova znanost logike (3), kako filozofija prirode (3), kako filozofija duha (3 x
3)?
 znanost logike: biće, bit, pojam
 filozofija prirode: mehanika, fizika, organika
 filozofija duha: subjektivni, objektivni i apsolutni
10. Što je (pretkantovska) metafizika, što su za nju određenja mišljenja (Denkbestimmungen),
kako ona misli spoznati apsolut i koje su zbog toga njene slabosti po Hegelu? (Enc. fil. zn. §
26-36)
 Razmišljanjem se spoznaje istina, ono što su objekti uistinu
 Određenja mišljenja su osnovna određenja stvari
 Aspolutno se može spoznati na način da mu se predikati pridodaju, a nisu ispitana
razumska određenja prema njegovom sadržaju i vrijednosti, niti formi da se ono
apsolutno odredi pridavanjem formi. Nije se ispitalo jesu li pridodani predikati po sebi
i za sebe nešto istinito, ili može li forma suda biti forma istine. Metafizika je uzela
objekt (boga, svijet…) iz predodžbe, učinila ga osnovom, pa po predodžbi sudila jesu
li predikati prikladni ili ne
11. Što je po Hegelu zajedničko Kantovoj kritičkoj filozofiji i empirizmu? U čem se kritička
filozofija razlikuje? (Enc. fil. zn. § 40 i d.)
 Prihvaćaju iskustvo kao jedino tlo spoznaje, ali za koje kritička filozofija ne dopušta da
važi kao istina, nego samo kao pojava spoznaje

12. Slaže li se Hegel (Enc. fil. zn. § 44) s Fichteovim tumačenjem Kantove stvari o sebi i da ju
razum postavlja (Drugi uvod u znanstvoslovlje, pogl. 6)? Ako da, u čem? Ako ne, u čem se
razlikuju?
 Hegel – stvar o sebi je ono apstraktno što ostaje produkt mišljenja uzdignuto do čiste
 apstrakcije; produkt mišljenja, prazni identitet samog sebe
 Fichte – stvar o sebi nastaje pomoću mišljenja (pridomišlja se), ali ne slobodnog
mišljenja nego onog koje je nužno pod pretpostavkom Jastva
 Oboje se slažu da je stvar o sebi produkt mišljenja i oboje ju odbacuju
13. Kant otkriva 4 antinomije u ljudskome umu. Gdje ih i koliko otkriva Hegel? (Enc. fil. zn.§ 48)
Što je i gdje se, shodno tomu, za Hegela nalazi proturječje (njem. Widerspruch), za razliku od
Kantova shvaćanja?
 Antinomije su sadržane u svim predmetima svih vrsta, u svim pojmovima,
predodžbama i idejama. Greška nije u kozmičkoj biti nego u spoznavalačkom duhu


14. Da je spinozizam ateizam, izvodio je Wolff u Naravnoj teologiji, a Jacobi iznova utvrđivao u
Pismima o Spinozinoj nauci (1785., 1789.). Što Hegel nasuprot tomu raširenu ateističkomu
tumačenju kaže da je zapravo Spinozina filozofija i kojim se nazivkom može okarakterizirati?
(Enc. fil. zn. Predgovor drugomu izdanju, § 50. Nap., § 573 Nap.; Historija filozofije, pogl.
„Spinoza“ itd.) Potpitanje: Kako Hegel razlikuje svoj pojam Boga / Apsoluta od Spinozina?
 Akomizam – filozofija koja tvrdi da samo Bog jest

15. U čem se po Kantu sastoji ontološki dokaz za Božju opstojnost, tj. odakle se dokazuje Božja
opstojnost? U čem je srž Kantova pobijanja toga dokaza? Kako Hegel otklanja utemeljenost
usporedbe razlike između stotine mogućih (samo pomišljenih) i stotine zbiljskih talira s
razlikom između mogućnosti ili pojma i zbiljnosti ili bitka Boga? Potpitanja: Što za Hegela
konačno čini konačnim, u oprjeci s Božjim pojmom? Što je Hegelu pojam, što bitak? Što je za
mišljenje po sadržaju jedino manje ili siromašnije od bitka (što bi netko krivo mogao zahtijevati
za Božju opstojnost)? (Enc. fil. zn. § 51.)
 Opreka mišljenja i bitka, općenito ne sadrži pojedinačno, tj. određeno (bitak). Bitak se
ne može izvesti iz pojma. Ono što ja sebi mislim još nije nužno zbiljsko, misao ni
predočavanje još nije dovoljno za bitak. Polazi od apstraktuma mišljenja prema
određivanju tj. bitku
 Konačno – nj. egzistencija je različita od nj. pojma
 Pojam (begriff) je ono slobodno, kao za sebe bitkujuća supstancijalna moć. Odnosi se
na jedinstvo momenata cjeline, koje je s njim po sebi i za sebe određeno
 bitak - Povijesno mišljeni realni početak svega što jest. Bitak je tako DASEIN -
opstanak, povijesni proizvod, proces, ono što u sebi po sebi i za sebe postoji
 Bog se samo kao egzistentno može pomišljati, pojam sadržava bitak. Pojam – odnos
prema samome sebi, bez posredovanja, dakle, neposredan odnos, a to je bitak. Bilo bi
blesavo da Bog ne sadrži tako osnovno određenje poput bitka. Neznatnije može biti još
samo ono što čovjek sebi prije svega predočuje u bitku; neku vanjsku osjetilnu
egzistenciju
16. Zašto po Hegelu tzv. „neposredno znanje“ (Jacobijeva „vjera“) ipak u sebi uključuje
posredovanje? Kojim primjerima Hegel potkrjepljuje tu tvrdnju? (Enc. fil. zn. § 61 i d.)
 Do vjere se dolazi npr. krštenjem, izvođenjem matematičkih istina, čak i
egzistencijom (roditelji). Neposredno znanje je rezultat posrednog znanja.
Uključuje ga u sebi jer mu ono prethodi. Svo znanje je tako posredovano drugim
ili samim sobom

17. Koja tri obilježja stajalište neposrednoga znanja dijeli s DesCartesovom filozofijom? (dvije
nerazdvojivosti i jedna nužna razdvojenost, u vijesti) (Enc. fil. zn. § 76.)
 Nerazdvojivost mišljenja i bitka
 Nerazdvojivost predodžbe o bogu i njegove egzistencije
 Osjetilna svijest (neposredna svijest o egzistenciji vanjskih stvari)
– varka i zabluda, u osjetilnom kao takvom nema istine

18. Što je dijalektika u oprjeci s refleksijom? Čega je ona narav ili istinska priroda? (Enc. fil. zn. §81.
Nap.)
 Dijalektika je istinska priroda razumskih određenja, stvari i konačnoga uopće. Refleksija je
izlaženje preko izolirane određenosti i postavljanje ove u neki odnos, održavajući se u
svojoj izoliranoj vrijednosti. Dijalektika je, naprotiv, to imanentno izlaženje, u kojemu se
jednostranost i ograničenost razumskih određenja pokazuju kao ono što jesu, naime kao
vlastita negacija.
 (Sve konačno jest takvo da samo sebe ukida. Stoga dijalektika sačinjava pokretačku dušu
znanstvenog napredovanja, pa je princip s pomoću kojega jedino ulazi u sadržaj znanosti
imanentna veza i nužnost, kao što u dijalektici uopće leži istinsko, ne vanjsko uzdignuće
nad ono konačno.)

19. Kako se odnose priroda i duh? (Enc. fil. zn. § 381. i d.)
 S naše točke gledišta, duh za svoju pretpostavku ima prirodu, čija je on istina pa je prema
tome duh njezino apsolutno prvo.
 U toj istini, priroda je nestala. Sam duh pokazao se kao ideja koja je ušla u posjed same
sebe, koja je došla do svog bitka-za-sebe. Ovdje su subjekt i objekt jedno te isto, odnosno
sada su oboje pojam.
 Takav identitet je apsolutni negativitet jer u prirodi pojam ima svoj potpuni vanjski
objektivitet, ali on je ukinut te je duh sebi postao identičan sa samim sobom. Stoga,
identitet duha je samo onoliko koliko je on povratak iz prirode.

20. Koja je najviša definicija apsoluta? Kako to krščanska religija daje spoznati, a kako to isto
filozofija treba shvatiti? (Enc. fil. zn. § 384. Nap.)
 Apsolutno je duh je najviša definicija apsolutnoga.
  Spoznati apsolutno u religiji jest spoznati boga kao duh. Kršćanstvo, riječ i predodžba
duha nužno su nađene.
 Zadatak filozofije je shvatiti danu predodžbu u njezinom vlastitom elementu, tj.u pojmu, a
on neće biti riješen sve dok pojam i sloboda nisu njezin predmet i duša.

21. Što je predmet antropologije, što fenomenologije duha, a što psihologije po Hegelovoj
Enciklopediji filozofijskih znanosti?
o Antropologija (prirodna duša, duša koja ćuti, zbiljska duša);
Predmet antropologije je subjektivni duh koji je po sebi iliti neposredan, tako da je on
duša ili prirodni duh.
o Fenomenologija duha (svijest kao takva, samosvijest, um)
Predmet fenomenologije duha je subjektivni duh koji je za sebe iliti posredovan, duh još
kao identična refleksija u sebe i u drugo, duh u odnosu ili oposebljavanju, svijest.
o Psihologija (teorijski duh, praktički duh, slobodni duh)
Predmet psihologije je subjektivni duh koji sebe određuje u sebi, kao subjekt za sebe.

22. Što je zajedničko, a što razlikuje objavljenu religiju i filozofiju po Hegelovoj Enciklopediji
filozofijskih znanosti? (Drugi predgovor, § 1., Filozofija duha, poseb. § 573 Nap.)
 Iz Uvoda: predmeti filozofije su prije svega zajednički s religijom. Obje imaju za svoj
predmet istinu, i to u najširem smislu, — u tom smislu da je bog istina i da je samo on
istina (ne radi se o bilo kojem Bogu, nego o pojmu boga; imamo jedan princip Boga, te
je on beskonačan). Obje se zatim bave područjem konačnoga, prirodom, ljudskim
duhom, njihovim međusobnim odnosom i odnosom prema bogu kao svojoj istini
 Ono što razlikuje objavljenu religiju i filozofiju jest njihova forma. Forma
objavljene religije je predodžba, a filozofije je pojam.
 Sadržaj filozofije i religije je isti. Zajednička potreba da stvore neku predodžbu o
bogu, a potom o njegovom odnosu prema svijetu.
23. Koja je razlika između umjetnosti i filozofije po Hegelovoj Enciklopediji filozofijskih znanosti?
 Razlika umjetnosti i filozofije je u njihovoj formi. Forma umjetnosti je zrenje, dok je
forma umjetnosti pojam.
 Umjetnost daje mogućnost da duh izrazi razumijevanje sebe. Razlika umjetnosti i
filozofije je u tome što duh u filozofiji izražava svoje razumijevanje u čistim konceptima, a
u umjetnosti u objektima koje su učinili ljudi s tom svrhom

24. Odakle Hegel navodi Aristotelove riječi na kraju Enciklopedije? Što te riječi znače u okviru
Hegelove filozofije? Pomoćna potpitanja: Kako se odnose mišljenje (um) i mišljeno (umljeno)?
Čega je život zbiljnost/djelatnost? Što (za Hegela) ima božanski i vječni život (usp. zadnji 577
§.)?
 Navodi Aristotelove riječi iz Metafizike (knjiga XII), paragraf 7
 Um jest mišljeno jer um samoga sebe umuju prema dioništvu u mišljenome tj., um
postaje ono mišljeno dodirujući i umujući.
 Unutar Hegelove filozofije, to znači da um/duh koji umuje samoga sebe se ujedno tako i
ozbiljuje, a život je zbiljnost/djelatnost što živi božanski/vječni život. U Hegelovom
kontekstu to je pojam.
 Pojam se giba dalje i razvija, pa je to gibanje djelatnost spoznavanja da vječna ideja
vječno sebe aktivira, proizvodi i uživa kao apsolutni duh.