LJUDEVIT FRAN

JEZIC

RAZVOJ
FICHTEOVA
JENSKOGA
SUSTAVA
TRANSCENDEN-
TALNE FILOZOFIJE
U KONTEKSTU
POKANTOVSKIH
RASPRAVA

Hrvatsko filozofsko društvo

Zagreb, 2016.
 SADRŽAJ

    9 Predgovor
  15 Pokrate
  17 1.  Uvod: O pristupu Fichteovoj jenskoj filozofiji u  
      njenu kontekstu
  25 2.  O Fichteovu jenskome sustavu  transcendentalne  
      filozofije
  25       1.1.  Wissenschaftslehre kao ime Fichteova jenskoga  
        sustava transcendentalnoga idealizma
  35       2.2.  Razvojna narav Fichteove filozofije
  38       2.3.  Rani i kasni jenski prikaz znanstvoslovlja
  49       2.4.  Predradovi za Fichteov rani jenski prikaz 
              znanstvoslovlja
  57       2.5.  Utemeljenje i grananje Fichteova jenskoga sustava  
              transcendentalnoga idealizma
  77 3.  Odnos Fichtea spram njegovih neposrednih 
      filozofijskih prethodnika
  77       3.1.  Immanuel Kant
103       3.2.  Friedrich Heinrich Jacobi
123       3.3.  Karl Leonhard Reinhold
141       3.4.  Gottlob Ernst Schulze
154       3.5.  Salomon Maimon
168       3.6.  Kantovci: Carl Christian Erhard Schmid 
              i Jacob Sigismund Beck
177 4.  Problemi u razvoju znanstvoslovlja u kontekstu  
      rasprava Fichteovih neposrednih filozofijskih 
      prethodnika
177       4.1.  Stajalište života i stajalište filozofije
180       4.2.  Transcendentalni idealizam kao stajalište 
              Kritike čistoga uma i znanstvoslovlja


181         4.2.1.  Prvotni prijam Kritike čistoga uma kao  
             »sustava višega idealizma« (1782.)
187               4.2.2.  Jacobi: najsnažniji idealizam kao duh  
                        Kantove filozofije (1787.)
190               4.2.3.  Duh Kantove filozofije u Fichteovu 
                        idealizmu (1796.–1797.)
206               4.2.4.  Kantov transcendentalni idealizam u oprjeci  
                        s drugim idealizmima (1781.)
210               4.2.5.  Izvorna razrada Fichteova idealizma u  
                        raspravi sa Schulzeom (1793.–1794.)
217       4.3.  Zasnivanje filozofije kao znanosti
224       4.4.  Reinholdovo načelo svijesti i njegova kritika u  
              Aenesidemu i u Maimonovim pismima
235 5.  Temelj Fichteova ranoga jenskoga prikaza 
      znanstvoslovlja
235       5.1.  Izvedba Fichteovih triju temeljnih postavaka
243       5.2.  O smislu Fichteova prvoga prikaza znanstvoslovlja  
              u cjelini
251 6.  Zaključna razmatranja
259 Popis literature
277 Prilozi
277    Prijevod Fichteovih Aforizama o religiji i deizmu (1790.)
283    Prijevod Fichteove recenzije djela Aenesidemus (1794.)
307 Summary
313 Kazalo imena


Pokrate

Pokrate za sabrana djela

AA  Kant’s gesammelte Schriften. Herausgegeben von
(Akademieausgabe) der Königlichen Preußischen Akademie der Wissen­
schaften
ili
Schelling, Friedrich Wilhelm Joseph, Historisch-kri­
tische Ausgabe der Bayerischen Akademie der Wis­
senschaften (ur. W. G. Jacobs et alii)
FW (Fichtes Werke) Johann Gottlieb Fichtes sämmtliche Werke (ur. I.
H. Fichte) 1845./1846. (sv. I–VIII) & Johann Gott­
lieb Fichtes nachgelassene Werke. (ur. I. H. Fichte),
1834./1835. (sv. IX–XI)
GA  Fichte, Johann Gottlieb, Gesamtausgabe der Baye­
(Gesamtausgabe) rischen Akademie der Wissenschaften
GSch (Gesammelte  Reinhold, Karl Leonhard, Gesammelte Schriften.
Schriften) Kommentierte Ausgabe (ur. M. Bondeli)
GW (Gesammelte Maimon, Salomon, 2000., Gesammelte Werke (ur. V.
Werke) Verra), Hildesheim: Georg Olms
ili
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich, 1968.–, Gesam­
melte Werke (Rheinlad-Westphälische Akademie der
Wissenschaften)
JWA (Jacobi-Werke- Jacobi, Friedrich Heinrich, 1998.–, Werke. Gesamt­
Ausgabe) ausgabe (ur. K. Hammacher, W. Jaeschke)
SW (Sämmtliche Schelling, Friedrich Wilhelm Joseph, Sämmtliche
Werke) Werke (ur. K. F. A. Schelling), odjeljak I: sv. 1–10,
odj. II: sv. 1–4, 1856.–1861.

Pokrate za pojedina Fichteova djela

BWL Ueber den Begriff der Wissenschaftslehre (1794.)
EVBG Einige Vorlesungen über die Bestimmung des Gelehrten (1794.)
GWL Grundlage der gesammten Wissenschaftslehre (1794./1795.)
GEWL Grundriß des Eigenthümlichen der Wissenschaftslehre in
Rücksicht auf das theoretische Vermögen (1795.)

15
GNR Grundlage des Naturrechts (1796. svezak I, 1797. svezak II)
SSL System der Sittenlehre (1798.)
VnDWL Versuch einer neuen Darstellung der Wissenschaftslehre (1797.)
VSchSWL Vergleichung des vom Hrn Prof. Schmid aufgestellten Systems
mit der Wissenschaftslehre (1796.)
WLnm »Wissenschaftslehre nova methodo« (1796./1799.)
1EWL Erste Einleitung in die Wissenschaftslehre (1797.)
2EWL Zweite Einleitung in die Wissenschaftslehre (1797.)

Pokrate za pojedina Kantova djela

KrV Kritik der reinen Vernunft (A 1781., B 21787.)
KpV Kritik der praktischen Vernunft (1788.)
KU Kritik der Urteilskraft (1790.)

Pokrate za pojedina Reinholdova djela

Versuch Versuch einer neuen Theorie des menschlichen Vorstellungs­
vermögens (1789.)
Briefe I Briefe über die Kantische Philosophie (1790.)
Beyträge I Beyträge zur Berichtigung bisheriger Missverständnisse der
Philosophen (1790.)
Fundament­ Ueber das Fundament des philosophischen Wissens (1791.)
schrift
Briefe II Briefe über die Kantische Philosophie (1792.)
Beyträge II Beyträge zur Berichtigung bisheriger Missverständnisse der
Philosophen (1794.)

Ostale pokrate
Aenesidemus [Schulze, G. E.], Aenesidemus oder über die Fundamente
der von Herrn Professor Reinhold in Jena gelieferten Ele­
mentar-Philosophie (1792.)
FG 1–6 Fichte im Gespräch (ur. E. Fuchs), sv. 1–6
Rezensionen J. G. Fichte in zeitgenössischen Rezensionen (ur. E. Fuchs
1–4 et alii), sv. 1–4
Streifereien Salomon Maimon’s Streifereien im Gebiethe der Philosophie
(1793.)
GAGS Zugabe zu den Göttingischen Anzeigen von gelehrten Sa­
chen, 1782., br. 3 (19. siječnja), str. 40–48 (»Göttingenska
recenzija«)

16
 g.  »3ter Cours der Wissenschaftslehre 1804« (prosinac–
studeni 1804.; GA II/7, 289–368).
h.  »4ter Vortrag der Wissenschaftslehre–. Erlangen im
Sommer 1805« (srpanj–rujan 1805.; GA II/9, 179–311).
i.  »Wissenschaftslehre, Königsberg« (1807.; GA II/10,
111–202).
j.   »Wissenschaftslehre 1810« (GA II/11, 287–392).
k.  Die Wissenschaftslehre in ihrem allgemeinen Umrisse
(ožujak 1810., Berlin: J. E. Hitzig; FW II, 693–709; GA
I/10, 321–345).
1.     »Wissenschaftslehre von 1811« (GA II/12, 143–299).
m.   »Die Wissenschaftslehre von 1812« (FW X, 315–492;
GA II/13, 43–179).
n.  »Die Wissenschaftslehre 1813« (veljača 1813.; FW X,
1–86; GA II/15, 133–183).
o.  »Wissenschaftslehre aus dem Jahre 1814« (10.–14.
siječnja 1814.; GA II/17, 319–340).
Od 15 prikaza s ovoga popisa za Fichteova života objav­
ljeni su jedino prvi (1794.–1795.), zatim s dvama uvodima u
znanstvoslovlje, ali tek po početnim načelima prikazani drugi
(1796.–1799.) i na koncu krajnje kratak jedanaesti (1810.).

2.3.  Rani i kasni jenski prikaz znanstvoslovlja

Prvi prikaz znanstvoslovlja (1794.–1795.) povijesno je
najutjecajniji, a u publici široj od njegovih studenata utoliko
jedini utjecajan prikaz temeljnoga dijela Fichteove filozofije
ukoliko je on prvi i jedini koji je Fichte dao u cijelosti objaviti.
Poseban položaj među prikazima znanstvoslovlja on zauzima
također zato što svi daljnji prikazi polaze od njega dopravlja­
jući ga, a za njega samoga je sačuvano više nacrta ili radova
koji ga najavljuju i k tomu složen, no jasan kontekst rasprava
koje su dale povoda za razradu prikaza i u općim i u nekim
posebnim crtama. Iz svih tih spisa Fichteovih i njegovih su­
vremenika dade se kao kod rijetko kojega po težini i utjecaju
usporediva filozofijskoga sustava u velikoj mjeri rekonstrui­

38
rati kako se je sustav iz prvih klica pod određenim okolnosti­
ma razvijao do svojih složenih i karakterističnih oblika. I to je
drugi vid po kojoj narav Fichteove filozofije možemo proma­
trati kao razvojnu.
Sam nam Fichte svjedoči da je rano došao do svoje središ­
nje zamisli o zasnivanju sustava transcendentalne filozofije na
čistome Jastvu, no da je prikaz njena izvoda polako sazrijevao
do razvitoga oblika koji je predavao. Tako u Drugome uvodu u
znanstvoslovlje (1797.) svjedoči da je dvorskomu propovjedni­
ku Johannu Schultzu obznanio svoju »još neodređenu ideju da
cijelu filozofiju izgradi na čistome Jastvu« »davno prije« nego
je on sam »s njom bio na čistu«.32 Schultza je Fichte upoznao
u ljeto 1791. u Königsbergu, no ovo mu je valjda ipak priopćio
kasnije, no svakako prije prijelomnoga razdoblja u 1793. kada
se je posve posvetio studiju Reinholdove filozofije i zatim
pažlji­voj recenziji Schulzeova skeptičkoga potkopavanja Rein­
holdova pothvata u djelu Aenesidemus (1792.). U kontekstu
ovih i još nekih rasprava Fichte je razradio i napisao svoj prvi
prikaz znanstvoslovlja, stoga ono do danas nosi obilježja doba
u kojem je nastalo, po kojima se onda potpunije i točnije može
razumjeti. Kasnije je Fichtea upravo to svojstvo sadržajne pa
i formalne upletenosti prvoga prikaza znanstvoslovlja u splet
onodobnih rasprava naročito smetalo jer je drugima otežavalo
razumijevanje i uopće pristup njegovoj filozofiji. Odatle biva
jasno zašto je drugima za studij znanstvoslovlja radije prepo­
ručivao svoja kasnija djela pa čak i sva Schellingova djela, tim
više što su se rano dokazala kao studentima naročito pristupač­
na, nego svoj prvi objavljeni prikaz. Takvu preporuku nalazi­
mo još u Fichteovu pismu Friedrichu Johannsenu 31. siječnja
1801. (dakle malo prije objave Schellingova Prikaza mojega
sustava filozofije, spisa kojim je Schelling po prvi put jasno
proglasio svoju neovisnost o Fichteu i istaknuo razliku svoje­
ga sustava spram njegova):
»Moje tiskano Znanstvoslovlje nosi previše tragova doba u kojem je
pisano i načina (manire) filozofiranja koji je tada prevladavao. Shod­

32 FW I, 473; GA I/4, 225 (»Mein verehrungswürdiger Freund, der Herr Hofprediger

Schul[t]z, dem ich meine noch unbestimmte Idee, die gesammte Philosophie auf das reine
Ich aufzubauen, bekannt machte, lange zuvor, ehe ich mit ihr im Reinen war, (…)«).

39
 no tomu, mnogo je manje jasno nego što bi prikaz transcendentalne
filozofije trebao biti. Mnogo više preporučam prve dijelove mojega
prirodnoga prava i moje etike (naročito ovo potonje), moje sastavke u
Filozofijskome časopisu,33 kao i Schellingove,34 i uopće sve Schellin­
gove spise,35 – nadalje Određenje čovjeka. (…) Povrh toga uskoro ću
dati izdati svoj novi prikaz znanstvoslovlja koji već četiri godine stoji
u rukopisu i po kojem sam običavao predavati u Jeni.«36

Spomenuti »novi prikaz znanstvoslovlja« drugi je prikaz

osnova ili temeljnoga dijela cjelokupnoga znanstvoslovlja s
gornjega popisa. Njega možemo u oprjeci s prvim kao ranim
jenskim prikazom nazvati drugim ili kasnim jenskim prika­
zom. Po njem je Fichte predavao svoje posljednje tri godi­
ne u Jeni u zimskim semestrima (1796.–1797., 1797.–1798.,
1798.–1799.). Iako se je Fichte spremao objaviti novi prikaz
čak u dvama navratima – kako prije izbijanja spora oko ateiz­
ma i otpuštanja Fichtea s profesorskoga mjesta u Jeni u prolje­
će 1799., tako i poslije toga po doradi u Berlinu37 – ta preda­
vanja ipak nisu objavljena za Fichteova života. Po Fichteovu
naslovu kolegija danas ih objedinjujemo pod nazivom Wissen­
schaftslehre nova methodo (Znanstvoslovlje po novoj metodi,

33 Misli se prije svega na Versuch einer neuen Darstellung der Wissenschaftsleh­

re (Pokušaj novoga prikaza znanstvoslovlja), u Philosophisches Journal einer Ge­

sellschaft Teutscher Gelehrten (V/1, VI/1, VII/1), kasnije i nama danas poznatiji kao
Prvi i Drugi uvod u znanstvoslovlje te Pokušaj novoga prikaza znanstvoslovlja (FW
I, 419–534; GA I/4, 183–281).
34 Misli se vjerojatno na Allgemeine Uebersicht der neuesten philosophischen

Literatur (Opći pregled najnovije filozofijske literature) u Phil. Jour. (V/1, V/2, V/3
i V/4).
35 Fichte je štoviše od početka pratio pa čak i preporučivao Schellingove spise iz

filozofije prirode. Npr. već Ideje za filozofiju prirode u 2EWL (1797.) (FW I, 515).
36 GA III/5, 9–10. Izvornik: »Meine gedruckte Wißenschaftslehre trägt zu viele

Spuren des Zeitraumes, in dem sie geschrieben, und der Manier zu philosophieren,
der sie der Zeit nach folgte. Sie wird dadurch undeutlicher, als eine Darstellung des
transcendentalen Idealismus zu seyn bedarf. Weit mehr sind zu empfehlen die ersten
Hauptstücke meines Naturrechts und meiner Sittenlehre (besonders die letztere), mei­
ne Aufsätze im philosophischen Journal, sowie die Schellingischen, und überhaupt
alle Schriften Schellings, – ferner die Bestimmung des Menschen. (…) Ueberdies
werde ich nächstens meine seit vier Jahren im Manuscript liegende neue Darstellung
der Wißenschaftslehre, nach der ich in Jena zu lesen pflegte, erscheinen laßen.«
37 »Neue Bearbeitung der Wissenschaftslehre (Oktober 1800)« (»Nova obrada

znanstvoslovlja [listopad 1800.]«) (GA II/6, 331–302), sastavljeno negdje između

listo­pada i prosinca 1800.

40
kratica: WLnm), iako bi puni naziv bio Temelji transcenden­
talne filozofije (znanstvoslovlje) po novoj metodi.38 Budući da
je i sam Fichteov rukopis tih predavanja izgubljen, Fichteov ih
sin Immanuel Hermann nije objavio među »spisima iz ostav­
štine« (Nachgelassene Schriften, 3 sveska, 1834.–1835.), nego
su ona objavljena tek duboko u 20. stoljeću, i to u prikazu po
zapisima – jednome prvopisu i dvama čistopisima (prijepisima
u čisto) – Fichteovih studenata.39

38 Nakon ljetnoga semestra 1795., u kojem Fichte nije držao predavanja, te na­

rednoga zimskoga u kojem nije predavao o znanstvoslovlju, za ljetni semestar 1796.

Catalogvs praelectionvm najavio je po prvi put: »IO. GOTTLIEB FICHTE, D. priva­
tim (…) hor. II–IV. fundamenta philosophiae transcendentalis (vernacule die Wissen­
schaftslehre) docebit«, no potpunije za naredni zimski semestar (kada se ciklus pre­
davanja WLnm zapravo po prvi put i održao): »IO. GOTTLIEB FICHTE, D. privatim
(…) fundamenta philosophiae transcendentalis (die Wissenschaftslehre) nova metho­
do, et longe expeditiori, secundum dictata adhibitis suis libris exponet.« (GA IV/2, 4;
usp. GA II/17, 351 i d.).
39 Prvo je nađen anonimni studentski zapis WLnm u knjižnici Sveučilišta u Halleu

(»zapis iz Hallea«, »Hallesche Nachschrift«, kratica »H«), i njega je 1937. u Berlinu

objavio Hans Jacob u drugome svesku Fichteovih »Spisa iz ostavštine« (Nachgelasse­
ne Schriften). Bavarska akademija znanosti je u svojem izdanju cjelokup­noga Fichte­
ova djela (GA) četvrti red posvetila studentskim zapisima Fichteovih predavanja (IV.
Kollegnachschriften). Drugi svezak toga reda po drugi puta donosi »zapis iz Hallea«
(1978.), dok znatno kasnije izašli treći svezak (2000.) donosi još dva naknadno nađe­
na zapisa. Oba je našao Erich Fuchs, urednik Akademijina izdanja Fichteovih djela.
On je najprije 1982. našao pouzdan i cjelovit zapis kasnije poznatoga filozofa Kar­
la Christiana Friedricha Krausea (1781.–1832.) (»Krauseov zapis«, »Krause-Nach­
schrift«, kratica »K«), i ubrzo ga iste godine objavio pod nazivom Wissenschaftslehre
nova methodo. Kollegnachschrift Chr. Fr. Krause 1798–99 (Hamburg: Felix Meiner;
drugo, dopravljeno izdanje izašlo je 1994.). Fuchs je naknadno našao i treći, nepotpu­
ni zapis (prvopis) predavanja WLnm u ostavštini Friedricha Augusta Eschena (1776.–
1800.) i objavio ga kao »Wissenschaftslehre nova methodo. Nachschrift Eschen. Frag­
ment« u GA IV/3, 151–196. U istome trećem svesku objavljen je i Krauseov zapis pod
Krauseovim naslovom: »Vorlesungen über die Wissen­schaftslehre, gehalten zu Jena
im Winter 1798–1799. Nachschrift Krause« (GA IV/3, 323–525). Urednici dotičnoga
trećega sveska smatraju da Eschenov zapis po Fichteovu diktatu potječe iz zimsko­
ga semestra 1796.–1797., samodatirani Krauseov zapis iz zim. sem. 1798.–1799., a
nedatirani i anonimni zapis iz Hallea vjerojatno iz zim. sem. 1797.–1798., iako je
moguće da potječe i iz zim. sem. 1798.–1799 (GA IV/3, 146, 314 i d.). U svakome je
slučaju vjerojatno da su i Krause i sastavljač zapisa iz Hallea napisali svoje čistopise
Fichteova WLnm služeći se i zapisima drugih studenata iz prethodnih semestara. Za­
nimljivo je kako je Daniel Breazeale priredio WLnm za prijevod na engleski. Nakon
što je sva tri zapisa pažljivo još jednom za sebe proučio, i utvrdio da svaki ima nešto
što drugi nema, za engleski ih je prijevod sve kompilirao, tako da je uzeo Krauseov
zapis za osnovu koju je zatim nadopunio svime što zapis iz Hallea sadrži više ili
drugačije. Zapise K i H datirao je kao i Akademijino izdanje. V. Breazeale, »Editor’s
Introduction«, u: Fichte, Johann Gottlieb, Foundations of Transcendental Philosophy

41
 Kao što je rečeno, Fichte je namjeravao još za svoje profe­
sure u Jeni objaviti svoj novi prikaz znanstvoslovlja. No nije
htio ponoviti pogrješku koju je napravio s prvim prikazom koji
je naišao na tako loš prijam kod čitalačke publike. Fichte zato
svoj drugi prikaz nije objavio kao prvi – u istoj formi u kojoj
bi ga studentima davao u arcima kako bi napredovao iz seme­
stra u semestar (od 14. srpnja 1794. do kraja srpnja ili početka
kolovoza 1795.) – nego ga je odlučio još jednom za objavu
preraditi i takva postupno objavljivati u Filozofijskome časopi­
su društva njemačkih učenjaka (Philosophisches Journal einer
Gesellschaft Teutscher Gelehrten) koji je od 1797., uz dotadaš­
njega urednika Niethammera, Fichte i sâm uređivao. Premda
je već prvi dio nosio naslov Pokušaj novoga prikaza znanstvo­
slovlja, ono što je izašlo danas je poznato kao zaokruženi Prvi
i Drugi uvod u znanstvoslovlje (Erste i Zweite Einleitung in die
Wissenschaftslehre, kratica 1EWL i 2EWL) te krajnje kratak
Pokušaj novoga prikaza znanstvoslovlja (Versuch einer neuen
Darstellung der Wissenschaftslehre, kratica VnDWL) na svega
prvih dvadeset stranica sedmoga sveska časopisa (1797., za­
pravo otisnuto u ožujku 1798.) uz nagli prekid i najavu nastav­
ka40 u budućim brojevima časopisa, koji nastavak u njima ipak
nikada nije uslijedio. Zanimljivo je uočiti da se Fichte u svojim
predavanjima o znanstvoslovlju po novoj metodi na ovaj otis­
nuti prikaz, kako barem svjedoče sačuvani studentski zapisi,
uopće nije pozivao, dok se recimo pozivao na svoje otisnuto
prirodno pravo (1796.–1797.) i etiku (1798.), iako prvi dio tih
predavanja (WLnm) sadržajno prati Pokušaj novoga prikaza
znanstvoslovlja,41 kako i sam Fichte potvrđuje u jednome pis­
mu (J. E. Ch. Schmidtu u Gießenu 19. ožujka 1799.):
»Od prije tri godine radim na novome prikazu [znanstvoslovlja] i pre­
dajem ga s katedre, od čega ono izdano u Časopisu čini prvo poglav­
lje.« 42

(Wissenschaftslehre) nova methodo (1796/99) (ur. i prev. D. Breazeale), Ithaka/Lon­

don: Cornell University Press, str. 1–49, tu str. 49, ali i cio veoma obavijestan uvod
do te stranice.
40 »(Die Fortsetzung in den künftigen Heften)«, Phil. Jour. sv. 7, str. 20.

41 Usp. izvještaj urednika GA IV/2, 3.

42 GA III/3, 213.

42
 No to nije značilo da se u predavanjima ne služi i prvim,
otisnutim prikazom i da se na njega ne poziva, kao što svjedo­
če i latinske najave kolegija za sva tri zimska semestra, i ova
sačuvana Fichteova bilješka za katalog predavanja za zimski
semestar 1797.–1798.:
»Više se je mojih slušača nerado odreklo udobnosti otisnuta udžbe­
nika ovih predavanja. Zato ću, kako bih udovoljio tim željama, ovaj
put moje objavljene knjige o znanstvoslovlju (Temelj cjelokupnoga
znanstvoslovlja i Nacrt osobitosti [znanstvoslovlja s obzirom na teore­
tičku moć]) više slijediti nego što sam to činio kada sam posljednji put
ispredavao znanstvoslovlje, premda ipak ne ću na stranu staviti ono
što mogu uslijed daljnjega promišljanja pridonijeti za veću jasnoću
ove znanosti.«43

Prvi jenski prikaz Fichte je smatrao formalno višestruko

manjkavim, stoga je drugi poduzeo napraviti na sasvim nov
način. Ovako je to stanje opisao Reinholdu u pismu 21. ožujka
1797., već sluteći mogućnost i daljnjih prikaza:
»O mojem dosadašnjem prikazu sudite odveć ljubazno [gütig]; ili je
sadržaj učinio da previdite mane [Mängel] prikaza. Ja ga smatram
krajnje nesavršenim. Odatle frcaju iskre duha; to dobro znam; ali to
nije jedan plamen. Zimus sam ga [tj. dosadašnji prikaz znanstvoslov­
lja] posve preradio za svoje slušače, koji su brojni, i među kojima sam
s vremena na vrijeme zamijetio dobrih glava, od kojih se mnogočemu
nadam; tako [sam ga preradio] kao da ga nikada nisam bio izradio [als
ob ich sie nie bearbeitet hätte], i kao da o starome ništo ne znam. Tu
preradu dajem objaviti u našem Filozofijskome časopisu (razumije se:
opet iznova prerađenu iz bilježnica). Koliko ću ga još puta preradi­
ti! Manjak točnosti [Pünktlichkeit] priroda mi je ushtjela nadoknaditi
[sposobnošću] da jedno te isto sagledam na mnogo načina i priličnom
okretnošću duha.«44

Da Fichte ozbiljno namjerava uskoro nastaviti s novim,

drugim javnim prikazom znanstvoslovlja, obznanio je u pred­
govoru (datiranom o sv. Mihovila 1798.) drugoga izdanja svo­
jega spisa O pojmu znanstvoslovlja ovako:
»On [pisac, tj. Fichte] naime ne će više ići dalje u sustavnoj izvedbi
sustava, nego će pokušati najprije s više strana prikazati ono što je

43 Nav. prema GA II/2, 5.

44 GA III/3, 57–58.

43
 otkriveno te to učiniti savršeno jasnim i svakomu nepristranomu [pro­
matraču] evidentnim. Taj je rad već započet u gore navedenome časo­
pisu,45 i on će se nastaviti, onako kako to dopuste moji preči poslovi
akademskoga docenta. Sukladno više izjava koje su do mene doprle,
po onim je sastavcima nekima sinulo svjetlo; a ako se stav publike
o novoj nauci nije u širim krugovima preugodio, to zacijelo potječe
odatle što se čini da onaj časopis nije toliko raširen. U tu ću svrhu, čim
mi to vrijeme dopusti, dati nov pokušaj strogo i čisto sustavna prikaza
temelja znanstvoslovlja.«46

No, budući da su ga događaji oko spora oko ateizma i nje­

gova otpuštanja s profesorskoga mjesta u Jeni privremeno
odvratili od izvršenja toga nauma, Fichte se je tek po dolas­
ku u Berlin opet prihvatio provesti ga, i dao prigodno obja­
viti sadržajno bogatu najavu (Ankündigung) novoga prikaza
znanstvoslovlja u Allgemeine Literatur-Zeitung za 24. siječnja
1800. Ovako glasi njen prvi dio kao naknadni pogled na pr­
votni prijam objavljenoga prikaza znanstvoslovlja i kasnijih
jenskih spisa:
»Već šest godina stoji znanstvoslovlje pred njemačkom publikom.
Kod različitih je naišlo na veoma različit prijam – kod velike veći­
ne na ljute i strastvene protivnike, kod nekih nedovoljno upućenih
na hvalospjevatelje [Lobredner, panegiričare], kod rijetkih na duhom
nadarene pristaše i obrađivače. – Od prije pet godina47 u mojem stolu
nalazi se nov prikaz znanstvoslovlja, po kojem sam običavao držati
predavanja o ovoj znanosti. Ove zime bio sam zaposlen preradom no­
voga prikaza,48 a nadam se da ću ga otisnuta moći predstaviti publici
na proljeće.«
»Veoma mi je stalo da mi publika privremeno, tj. dok se ne pojavi
mogućnost da se sama uvjeri, prihvati na riječ naredne dvije tvrdnje,
i da, imajući ih za pretpostavku, prione čitanju novoga prikaza. Prvu:
da je upoznatost učene publike sa znanstvoslovljem, izuzev nekoliko

45 Fichte misli na »Pokušaj novoga prikaza znanstvoslovlja« u Filozofijskome

časopisu društva njemačkih učenjaka.

46 FW I, 36–37; GA I/2, 163.

47 Čini se da se Fichte ovdje poziva na rukopis s kraja 1795. koji je izgubljen,

premda ga je u drugim izjavama datirao u bližu prošlost. Usp. npr. gore navedeno
pismo Johannsenu od 31. siječnja 1801. u kojem stoji da novi prikaz stoji u rukopisu
već četiri godine, što je vjerojatnije vrijeme za pobliže razrađeni, a ne tek grubo ski­
cirani i tek pripremani prikaz.
48 Usp. »Neue Bearbeitung der Wissenschaftslehre« iz jeseni 1800. (GA II/5, 331

i d.).

44
 pojedinaca (i moje neposredne slušače, o kojima ovdje nije riječ), još
uvijek jednaka nikakvoj. Drugu: da je ova znanost posve novo otkrive­
na znanost, čija ideja prije nije čak ni postojala, i koja se može crpsti
samo iz znanstvoslovlja samoga i samo iz njega prosuditi.«
»Što se tiče prvoga: – Temelj [cjelokupnoga] znanstvoslovlja, koji je
prije šest godina objavljen kao rukopis za moje studente, nije, koliko
mi je poznato, skoro pa uopće razumljen, i nije skoro nikomu, osim
mojih neposrednih slušača, bio od koristi. Čini se da [se] on ne može
prikladno [razumjeti] bez [moje] usmene pripomoći. U mojem pri­
rodnome pravu i u mojoj etici, bolje mi je, kako vjerujem, uspjelo
da razgovijetno prikažem svoje misli čak i o filozofiji uopće; ipak
– da li zato što bi se obično uvodi i prvi odlomci tih spisa preskočili
ili zato što uopće nije moguće udaljenim izvedenim postavkama mo­
jega susta­va dati, bez njegovih prvih premisa, onu evidenciju koja
se veoma lako može podati tim premisama – po svim očitovanjima
koja sam našao nakon objave tih knjiga i čak povodom njih čini se
da publika ni po njima nije mnogo dalje napredovala u razumijeva­
nju glavne točke. Čini se da su bolje razumljeni samo dva uvoda u
znanstvoslovlje, i prvo poglavlje novoga prikaza onoga sustava, koji
su otisnuti u filozofijskome časopisu, te da su kod više nepristranih
čitatelja [Unbefangenen] pobudili naklonjenija očekivanja u pogledu
na znanstvoslovlje. Ali tim se sastavcima može u najbolju ruku steći
samo privremen pojam o mojoj nakani; a ni u kojem smislu nije ta
nakana u njima doista izvedena i [kroz njih] provedena.«
»Koliko je mojemu duhom nadarenomu suradniku, g. prof. Schel­
lingu, u njegovim prirodoslovnim spisima i u njegovu nedavno objav­
ljenu Sustavu transcendentalnoga idealizma, bolje uspjelo priskrbiti
pristup transcendentalnomu gledištu, ne ću ovdje istraživati.«
»Već sam jednom na jednome drugome mjestu49 izjavio da sam spre­
man, što se mene tiče, preuzeti na samoga sebe svu krivnju gotovo
općega nerazumijevanja ako bih time samo mogao pokrenuti publiku
da se iznova upusti u ovu [iznova] pokrenutu stvar. Kod posve nova
sustava, pronađenoga ne na putu razvoja iz već postojeće znanosti,
nego na nekome posve drugome putu, otkrivač će stjeći umješnost
da ga iz svojega duha prikaže drugim duhovima tek po dugoj vježbi s
najrazličitijim pojedincima.«50

49 V. Pokušaj novoga prikaza znanstvoslovlja (FW I, 420; GA I/4, 184): »Što se

potonjega tiče [tj. svjedočanstva da se znanstvoslovlje ne razumije], preuzet ću svu

krivnju na sebe dok se čitatelj iz nekoga drugoga izvora ne upozna sa sadržajem mo­
jega sustava i dok ne nađe da on ondje ipak nije tako sasvim nejasno iznesen; ili ću ju
preuzeti štoviše posve bezuvjetno i zauvijek kada bi se time čitatelja moglo privoliti
da se upusti u sadašnji prikaz, u kojem ću se potruditi postići najveću jasnoću.«
50 GA I/ 7, 153–155 ([Ankündigung:] Seit sechs Jahren).

45
 Na koncu nam se prirodno nameće pitanje kako shvatiti
odnos prvoga (samo jednom ispredavanoga, no zato dva puta
objavljenoga) i drugoga (tri puta ispredavanoga, no ipak ne­
objavljenoga) jenskoga prikaza znanstvoslovlja ili temeljnoga
dijela Fichteove filozofije?
Od kada je WLnm konačno objavljena u 20. stoljeću o tome
je otpočela stručna rasprava koja još uvijek traje. Pritom se
radovi posljednjih godina Ficheova boravka u Jeni, okuplje­
ni oko Znanstvoslovlja po novoj metodi, u oprjeci s prvim ili
ranim jenskim prikazom znanstvoslovlja nazivaju drugim ili
kasnim jenskim znanstvoslovljem.
Početak toga drugoga prikaza danas jedni vide već u počet­
nim, dodatnim razradama principā znanstvoslovlja iz Fichteova
Temelja prirodnoga prava po načelima znanstvoslovlja (Grund­
lage des Naturrechts nach den Principien der Wissenschafts­
lehre, kratica: GNR), dakle već u 1796., dok drugi ova prva pre­
vrjednovanja interpersonalnosti u uvjet mogućnosti empirijske
svijesti ipak ne uzimaju toliko ozbiljno i zato smještaju njegov
početak godinu dana kasnije kada Fichte kreće sa svojim Znan­
stvoslovljem po novoj metodi, u kojem interpersonalnost dobiva
dodatnu razradu, a zadnje godine u Jeni (1799.) i onda dodat­
no u Određenju čovjeka (1800.) znatnu i samopriznatu preradu.
U svakome slučaju vrhunac je toga prikaza postignut 1798. u
krunskome djelu Fichteova jenskoga razdoblja – Sustavu ću­
doređa po principima znanstvoslovlja (System der Sittenlehre
nach den Principien der Wissenschaftslehre, kratica SSL).51
Iz mnogih je izvora jasno da je Fichteu novim prikazom
ponajprije bilo stalo postići da novina znanstvoslovlja i uvid
izražen u njem postanu lakše shvatljivima za njegove studente
i čitatelje, a time i da neočekivano loš prijam prvoga prikaza
ispravi drugim. Pritom se Fichte sada već mogao osloniti na
višegodišnje iskustvo prenošenja znanstvoslovlja svojim stu­
dentima. To je dobrim dijelom odraženo već i u formi novoga
prikaza utoliko što on predočuje postupak kojim bi Fichte na
svojim satovima vodio studente da od dogovorene pomisli na
nešto izvan sebe, primjerice na zid, obrate misao na sebe kao

51 Usp. Breazeale, D., 2002., »Introduction«, u: Breazeale, D. & Rockmore, Tom

(ur.), New essays on Fichte’s later Jena Wissenschaftslehre, str. ix–xviii, tu str. x.

46
na one koji misle zid i zatim na sebe kao na one koji misle
sebe, tj. ono predočuje postupak kojim bi Fichte studente vo­
dio k samospoznaji ili uvidu u apsolutnu samosvijest (nepod­
vojena subjekta i objekta) kao uvjetu svake svijesti (podvojena
subjekta i objekta). To načelo vidimo na samome početku Pr­
voga uvoda u znanstvoslovlje:
»Pazi na samoga sebe; odvrati pogled od svega, što te okružuje, i
upravi ga u svoju nutrinu – prvi je zahtjev što ga filozofija postavlja
svojemu naučniku. Nije riječ ni o čem, što je izvan tebe, nego samo o
tebi samome.«52

Zatim u samome Pokušaju novoga prikaza znanstvoslovlja

(1797.):
»Čitatelj s čijim se mišljenjem trebamo uskladiti, neka nam dopusti da
ga oslovimo, i da ga s povjerljivim Ti oslovljavamo.«
»1)  Bez sumnje možeš misliti: Ja; i dok ti to misliš, nalaziš u sebi da
je tvoja svijest na izvjestan način određena; ti misliš samo nešto,
upravo ono što obuhvaćaš pod onim pojmom, i toga bivaš svje­
stan; i tada ne misliš nešto drugo što inače također možeš misliti
i što si već mislio. (…)«
»Mogao si umjesto ovoga što je određeno također misliti nešto drugo,
npr. svoj stol, svoje zidove, svoje prozore, i ti zacijelo zbiljski misliš te
predmete kada te to zatražim. Činiš to shodno zahtjevu, shodno pojmu
o onome što se treba misliti (…).«
»2)  Sada trebate napose misliti: Ja. Budući da je to jedna određena
misao, ona se ozbiljuje, prema upravo utvrđenim postavkama,
nužno po jednome određenome postupku u mišljenju; i moj je
zadatak za tebe, čitatelju s razumijevanjem, ovaj: da ti pravo i
snažno dođe do svijesti kako postupaš kada misliš: Ja.«53

A vidimo taj postupak i u 1. §. Znanstvoslovlja po novoj

metodi (u Krauseovu zapisu) gdje se daje »postulat«:
»Predočiti pojam jastva i opaziti kako se pritom postupa.«54

52 FW I, 422; GA I/4, 186. Izvornik: »Merke auf dich selbst: kehre deinen Blick

von allem, was dich umgibt, ab, und in dein Inneres – ist die erste Forderung, welche
die Philosophie an ihren Lehrling thut. Es ist von nichts, was ausser dir ist, die Rede,
sondern lediglich von dir selbst.«
53 FW I, 521–522; GA I/4, 271.

54 GA IV/3, 349. Izvornik: »Den Begriff des Ich zu entwerfen und zu bemerken,

wie man dabei verfahre.«

47
 Premda novi prikaz nije po tome načelu dovršen i objav­
ljen, to je načelo Fichte dosljedno proveo u Bjelodanome iz­
vještaju široj publici o pravoj biti najnovije filozofije (Sonnen­
klarer Bericht an das größere Publikum über das eigentliche
Wesen der neuesten Philosophie) (1801.),55 koji je cio sastav­
ljen iz šest sati poduke (Lehrstunden), a u kojem misao dija­
loški razrađuju »auktor« i »čitatelj«, a na svoj način i u drugoj
knjizi spisa Određenje čovjeka (1800.), sastavljenoj u dijalogu
između jastva, za koje Fichte u predgovoru kaže da bi želio da
to postane sam čitatelj, i duha.
Razliku između prvih dvaju prikaza znanstvoslovlja, slič­
no kao u gore navedenome pismu Reinholdu, gdje ističe da je
za predavanje dosadašnji prikaz »preradio kao da ga još nika­
da nije bio izradio«, Fichte bi isticao i svojim studentima pri
prvome javnome predavanju iz niza Wissenschaftslehre nova
methodo, kako čitamo po Krauseovu zapisu:
»1)  Istraživanja znanstvoslovlja imaju se iznova uspostaviti, kao da
još nikada nisu uspostavljena; obrada će time biti na dobitku,
jer su od tada prinicipi dalje razrađivani, a to daje jasniji uvid
u njih.56 Docent je također otkrio na čem počiva to da nekima
postavke [znanstvoslovlja] još nisu jasne time što je razgovarao
o tome s najrazličitijim glavama. Ipak ćemo se osvrtati i na prvi
prikaz.«
»2)  Prvi prikaz ponešto je otežan time što uvjeti mogućnosti postava­
ka nisu obrađeni u njihovu prirodnome poretku nego u teoretič­
kome i praktičkome dijelu, a time su pak stvari koje neposredno
zahvaćaju jedne u druge odveć daleko odvojene jedne od drugih,
što više ne treba biti slučaj.«57

U drugome je prikazu dakle dokinuta podjela na teoretički i

praktički dio znanstvoslovlja kao na njegov prvi i njegov drugi
dio (koji, iako drugi, tek zapravo utemeljuje i čini smislenim
prvi). Oni u novome prikazu od početka do kraja stupaju za­
jedno.

55 FWII, 323–420.
smjera na uvodne dijelove Temelja prirodnoga prava prema principima
56 Fichte

znanstvoslovlja (Jena i Leipzig 1796.–1797.) i uvodne dijelove Sustava ćudoređa pre­

ma principima znanstvoslovlja (Jena i Leipzig 1798.) (GA I/3 i 1/5).
57 GA IV/3, 329.

48
 A zato je novi prikaz mogao početi s izravnim i jednostav­
nim zahtjevom studentu ili čitatelju da misli samoga sebe (po­
jam »Ja«) i opazi kako to čini, dakle s jednim postulatom, za
razliku od prvoga prikaza koji je započeo s trima naizgled nepro­
zirnim temeljnim postavkama (tako reći aksiomima) o Jastvu i
Ne-Jastvu. Zanimljivo je da je Fichteov sin ovo obilježje prvo­
ga prikaza proglasio nepotrebnom ostavštinom Rein­holdova
formalizma, kao što se uostalom i sva terminologija kod Fichtea
pokazala tek prolaznim sredstvom, koje je stoga, ma kako u pr­
vome prikazu marljivo nakupljeno, u drugome opet napušteno:
»Tako je Fichte čak i formu i terminologiju svojega prvoga u tisku
objavljenoga znanstvoslovlja (…) ubrzo nakon toga zauvijek na­pustio.
Metoda da cio sustav obradi kao analizu triju temeljnih načela, jedno­
ga kao bezuvjetnoga, obaju drugih kao po sadržaju ili formi uvjeto­
vanih, što je zapravo samo bio preostatak [Ueberbleibsel] tadašnjega,
Reinholdom uvedenoga formalizma, gdje se tražilo ‘najviše načelo’
kako bi se iz njega razvila čitava filozofija; isto tako terminologija Ja
i Ne-Ja, samo simbolički i stoga neprimjereni izraz udara (Anstoßes)
Jastva o Ne-Jastvo – sve je to već u narednim prikazima [1EWL,
2EWL i VnDWL iz 1797.] tako posve iščezlo da se npr. riječ Ne-Jastvo
u kasnijim Fichteovim spisima više uopće ne pojavljuje.«58

Ono što pritom Immanuel Fichte naziva preostatkom obi­

lježja Reinholodova formalno-analitičkoga pristupa u Fichte­
ovu ranu prikazu, samo je jedno od obilježja upletenosti Fichte­
ova prvoga prikaza u onodobne pokantovske rasprave. Ona taj
prikaz čini posebno složenim i za onoga koji je u njih neupu­
ćen zahtjevnim i neprozirnim. O njihovu nastanku i smislu još
više govore Fichteovi rani radovi, većinom objavljeni naknad­
no iz ostavštine, koji neposredno prethode prvomu objavljeno­
mu prikazu znanstvoslovlja.

2.4.  Predradovi za Fichteov rani jenski prikaz 

        znanstvoslovlja
Predradove za Fichteov prvi prikaz znanstvoslovlja, čine
ove tri cjeline: Fichteova recenzija i nacrti za recenziju anoni­

58 Fichte, I. H., 1862., Johann Gottlieb Fichte’s Leben und literarischer Brief­

wechsel, Leipzig: Brockhaus, str. 227–228.

49
3.  Odnos Fichtea spram njegovih 
       neposrednih filozofijskih prethodnika

3.1. Immanuel Kant

Makar je odnos Fichteove filozofije prema Kantovoj u
Fichteovim jenskim spisima, kao što ova knjiga ima pokaza­
ti, bitno posredovan pa i na svoj način najavljen i usmjeren
brojnim i raznolikim njemačkim raspravama koje su okružile
Kantovo djelo u posljednjim dvama desetljećima 18. stoljeća,
ono što nam Fichte predstavlja u filozofiji nezamislivo je bez
Kanta kao njegova duhovnoga i moralnoga otca pa i susretlji­
va prijatelja. Možemo to ukratko ovdje oslikati na Fichteovu
životu te okolnostima nastanka i prijmu njegovih prvih spisa.
Fichte je rođen 1762. u selu Rammenau u saskoj Gornoj
Lužici (Oberlausitz) kao sin tkalca vrpca (Bandweber). Kao
dijete u seljačkoj obitelji osnovnu je poduku primao od otca i
župnika, a svojima je pomagao kao guščar sve dok ga sretnom
zgodom vlastelin Haubold von Miltitz nije uočio kao nadarena
dječaka koji mu umije iz glave po smislu ponoviti propušte­
nu nedjeljnu propovijed. Uzevši ga pod svoje okrilje, vlaste­
lin mu je omogućio školovanje u čuvenoj kneževskoj školi
Schulpforta kod Naumberga (1774.–1780.), a potom i da stu­
dira teologiju u Jeni i Leipzigu. Uz ovaj studij Fichte nije prio­
nuo sa srcem, i nedovršena ga je 1784. prekinuo, zbog čega je
valjda prestao dobivati novčanu potporu.
Do osobnoga upoznavanja Kanta Fichte je tijekom 1780ih
i ranih 1790ih u Leipzigu i Zürichu zarađivao za svoj život
kao kućni učitelj, a do nešto ranijega upoznavanja Kantovih

 V. GA III/1, 47. Grof von Miltitz umro je već 6. 3. 1774., pa je brigu za Fichtea

preuzela njegova žena Henriette Luise. Nisu poznati pobliži razlozi zašto je prestala
podupirati Fichtea za vrijeme njegovih studija.

77
spisa gajio je, koliko iz Aforizama o religiji i deizmu (1790.)
– kao jedinoga filozofijskoga izvoda ovoga nazora iz Fichte­
ove ostavštine – možemo prosuditi, determinističko-deistički
nazor na život. Da se ne radi o spinozizmu, kako ga je Jaco­
bi sredinom 1780ih u sporu s Mendelssohnom nanovo i ono­
dobno veoma utjecajno prikazao, nego prije o determinizmu
leibnizovsko-wolffovske škole, zaključuje se iz toga što nije
potvrđeno da se Fichte do jeseni 1793. uopće bavio Spino­
zom, čiji će sustav u GWL (1794.) suprotstaviti svojemu kao
jedini dosljedni sustav dogmatizma. Ovakvim je slijedom mi­
sli rani Fichteov determinizam leibnizovsko-wolffovskoj školi
pripisao i Reinhard Lauth, jedan od najistaknutijih istraživača
Fichte­ove filozofije i urednik Akademijina izdanja Fichteovih
djela. Ipak, Wildfeuer je uvjerljivo pokazao da leibnizovsko-
wolffovski »poludeterminizam« ne odgovara beskompromi­
snomu determinizmu sačuvanih Fichteovih aforizama, nego
da bi se njegov uzor trebao tražiti među teoretičarima prirod­
noga i kaznenoga prava 18. stoljeća, tim više što je poznato da
se Fichte teorijom prirodnoga prava, koja je na Sveučilištu u

 FW V, 1–8; GA II/1 283–293. Kao prvi prilog u ovoj knjizi dajem prvi hrvatski

prijevod ove rasprave.

 O mogućem utjecaju Jacobijeva Ueber die Lehre des Spinoza in den Briefen an

Herrn Moses Mendelssohn (1785., 21789.) na Fichtea i filozofiju religije idealizma

uopće v. Timm, Hermann, 1974., Gott und die Freiheit. Studien zur Religionsphilo­
sophie der Goethezeit. Bd. 1: Die Spinozarenaissance, Frankfurt am Main: Vittorio
Klostermann, str. 35–84.
 Usp. Lauth, R., 1989., »Fichtes Sicht der Philosophie Spinozas«, u: Lauth, R.,

Transzendentale Entwicklungslinien von Descartes bis zu Marx und Dostojewski,

Hamburg: Felix Meiner, str. 24–43, tu str. 25: »Fichteov determinizam u osamdesetim
godinama bijaše onaj leibnizovo-wolffovske škole u Njemačkoj, koju je Willy Ka­
bitz, najprvi koji je pobio pretpostavku utjecaja Spinoze na studenta Fichtea, prikazao
u svojim ‘Studien zur Entwicklungsgeschichte der Fichteschen Wissenschaftslehre’
[Kant-Studien 6, Berlin 1901., str. 134]. Fichte se je pozabavio Spinozinom filozo­
fijom u njegovoj ‘Etici’ tek povodom revizije svoje vlastite kriticističke filozofijske
pozicije u jesen 1793. u Zürichu.«
 Wildfeuer, Armin G., 1999., Praktische Vernunft und System. Entwicklungsge­

schichtliche Untersuchungen zur ursprünglichen Kant-Rezeption Johann Gottlieb

Fichtes, Stuttgart, Bad Cannstatt: Frommann-Holzboog, str. 192 i d. Osim iscrpnih
izlaganja u ovoj velikoj studiji Wildfeuer je rezultate svojih istraživanja za doktorski
rad sabrao i u članku »Vernunft als Epiphänomen der Naturkausalität. Zu Herkunft
und Bedeutung des ursprünglichen Determinismus J. G. Fichtes«, u: Schrader, Wolf­
gang H. (ur.), 1997., Anfänge und Ursprünge. Zur Vorgeschichte der Jenaer Wissen­
schaftslehre (Fichte-Studien 9), Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 61–82.

78
Leipzigu imala znatnu tradiciju još od Christiana Thomasiusa,
već u studijsko doba dosta bavio, u nekom pogledu više nego
teologijom. Budući da Fichteovi aforizmi ne poznaju slobo­
du volje (od predočaba razuma), uzor se za njih ne može naći
među voluntarističkim teoretičarima prirodnoga prava 18.
stoljeća (Christian Thomasius, Johann Jacob Schmauss). On
se, prema Wildfeueru, može naći u djelima Karla Ferdinanda
Hommela (1722.–1781.), intelektualističkoga teoretičara pri­
rodnoga i kaznenoga prava i ujedno tadašnjega profesora na
Sveučilištu u Leipzigu, i to prije svega u njegovu onodob­
no kratkoročno ali veoma utjecajnome i dvaput pod pseudo­
nimom Alexander von Joch izdanome djelu Über Belohnung
und Strafe nach türckischen Gesetzen (1770., 21772.). Naslov
djela ne treba navesti na pomisao da je glavna tema pozitivno
zakonodavstvo, nego pomirljivost determinističkoga (»tursko­
ga«, tj. »muslimanskoga«) nazora s pretpostavkama kazneno­
ga prava. U djelu se radi o »usudu i slobodi ljudske volje« (§.
3.) ili, još određenije, a za Fichtea do konca života središnje,
o usklađivanju općega i subjektivno neotklonjivoga osjećanja
ljudske slobode sa sveobuhvatnim znanstveno-deterministič­
kim nazorom. I doista, pogledamo li pažljivije Fichteove spi­
se, kako objavljene tako i sačuvane u ostavštini, vidimo da se

 GA III/1, 18.
 Iako je Hommel do kraja života (16. 5. 1781.) predavao na Sveučilištu u Leip­
zigu, Fichte ga vjerojatno nije osobno čuo jer je svoju prvu godinu studija (1780.)
studirao u Jeni i tek koji mjesec prije Hommelove smrti stigao u Leipzig. No poticaj
za bavljenje Hommelovim djelom mogao mu je dati i Hommelov učenik i nasljednik
na katedri Gottfried von Winkler, koji je »djelovao posve u Hommelovu duhu « (Wild­
feuer, 1999., Praktische Vernunft und System, str. 208).
 Wildfeuer, 1999., Praktische Vernunft und System, str. 203 i d.

 Tako §. 1. drugoga, znatno proširenoga izdanja Hommelova djela glasi:

»Opći prigovor koji se nebrojeno puta ponavlja protiv toga da se sve što se događa mora do­
gađati, sastoji se u tome što se čini da čovjek ima osjet za svoju slobodu te ju osjeća, i da bi
sve nagrade i kazne bile nepravedne kada bi svi naši čini bili određeni nekom neminovnom
sudbinom. Turci mogu najbolje pobiti potonji prigovor, jer njihovo mnjenje o božanskome
usudu [vom göttlichen Verhängnisse] nadmašuje čak i željeznu sudbinu stoika, a opet vidi­
mo kod njih kazne, zakone i nagrade. Predmet moje rasprave ima stoga postati ovaj: [da] se
nužni slijed svih stvari i nevidljiva prisila naše volje mogu dobro podnositi [wohl bestehen]
s ćudoređem, religijom, nagradama i kaznama, a posebno s osjetima [Empfindungen] onih
osjetila koje se tomu protive i s takozvanim osjećajem samoga sebe [Selbstgefühl], po kojem
se čini da svaki čovjek osjeća svoju slobodu te ju tako reći hvata rukama.« ([Hommel, Karl
Ferdinand,] 1772., Alexander von Joch über Belohnung und Strafe nach türckischen Geset­
zen, Bayreuth i Leipzig: J. A. Lübeck, str. 1).

79
ne samo Spinoza, nego i Hommel javlja kao »pravi dogmati­
čar«, dakle kontrapol transcendentalnomu idealistu. Štoviše,
prije poznatoga kontrastiranja svojega sustava sa Spinozinim
u GWL i poslovično postalim (iako prividnim) u 1EWL, Fichte
se u svojem prvijencu, kritici objave, usputno razračunava i s
Hommelovim determinizmom,10 a i kasnije u WLnm gdje se
za objašnjenje predočaba popraćenih osjećajem nužnosti (tj.
iskustva), dakle za središnju temu transcendentalne filozofije,
navodi, pored njihova objašnjenja kao proizvoda samodjelat­
nosti, objašnjenje da je ta nužna radnja ljudskoga duha zapra­
vo trpnja, uz napomenu:
»Pravi dogmatičar, koji ujedno mora biti fatalist, ne može zanijekati
svijest o slobodi, nego ju objašnjava kao obmanu, radnja slijedi kao
posljedica izvanjskoga utjecaja. vide Alexander von Joch (Hommel)
über Belohnungen und Strafen nach türckischen Gesetzen.«11

Slično je i u 1EWL, u kojem bi se očekivalo pozivanje

na Spinozu jer se cijela građa spisa izlaže u suprotstavljanju
dogmatizma i idealizma, i jer Fichte implicite raspravlja sa
Schellingovim Pismima o dogmatizmu i kriticizmu (1795.),
u kojima se pod dogmatizmom i idealizmom suprotstavljaju
Spinozin i Fichteov sustav. No u 1EWL, ako se pažljivo čita,
nema zapravo spomena Spinoze, a na kraju šestoga odjeljka
(upravljenoga protiv dogmatizma), gdje bismo očekivali Spi­
nozine riječi, Fichte parafrazira što bi rekao »Alexander von
Joch«:
»Sve stvari su određene prirodnom nužnošću, naše pak predodžbe
ovise o kakvoći stvarī, i naša volja o predodžbama, stoga je sve naše
htijenje određeno prirodnom nužnošću, a naše je mnjenje o slobodi
naše volje obmana.«12

Sam Fichteov zapis Aforizmi o religiji i deizmu najbolje

nam svjedoči kakav je bio Fichteov nazor prije susreta s Kan­
tom. Zapis je sastavljen iz 18 aforizama koji na svoj način
čine cjelinu, iako ga je Fichteov sin, i po njem izdavači Aka­
demijina izdanja Fichteovih djela, označio kao »fragment«. U

10 FW V, 22; GA 1/1, 139 (također GA II/2, 64).

11 GA IV/3, 337 (Krauseov zapis za zim. sem. 1798.–1799.).
12 FW I, 439–440; GA I/4, 199.

80
15. aforizmu Fichte prikazuje kamo ga vodi čisti razum bez
osvrtanja za objavom kršćanske religije ili općeljudskom po­
trebom srca:
»Ide li čovjek u svojem promišljanju ravno naprijed, bez osvrtanja lije­
vo ili desno, i bez brige kamo će stići, onda zacijelo dolazi, kako mi
se čini, do ovih rezultata:
a)  Postoji vječno biće, čiji su egzistencija i način egzistiranja nužni;
b)  Prema vječnoj i nužnoj misli toga bića i kroz nju nastao je svijet.
c)  Svaka promjena u ovome svijetu nužno biva tako određena nekim
dostatnim uzrokom kako jest [određena]. – Prvi uzrok svake pro­
mjene je pra-misao božanstva.
d)  Svako misleće i osjećajuće biće mora dakle također nužno tako
egzistirati kako egzistira. – Niti njegovo djelovanje niti njegova
trpnja ne mogu bez proturječja biti drugačiji nego što jesu.
e)  Što opći ljudski osjećaj naziva grijesima, to nastaje iz nužne, veće
ili manje, ograničenosti konačnih bića. To ima nužne posljedice na
stanje tih bića, koje su jednako tako nužne kao egzistencija božan­
stva, i stoga neotklonjive [unvertilgbar].«13

Fichte je do ljeta 1790. već promijenio više mjesta kućnoga

učitelja i na koncu dospio u takvu krajnju neimaštinu u kojoj
je i odjeću morao založiti. U međuvremenu se je Kantova fi­
lozofija u Njemačkoj toliko potvrdila i proširila da se je i u
Leipzigu počela predavati od zimskoga semestra 1786. Tu ju
je uveo Friedrich Gottlob Born, kasnije poznat i kao prevodi­
telj Kantovih središnjih spisa na latinski,14 a od 1790. uspješ­
nije među studentima proširio onodobno poznati Carl Hein­
rich Heydenreich.15 Zahvaljujući tomu Fichtea je kao kućnoga
učitelja stanovit student zatražio privatnu poduku iz Kritike

13 FW V, 6–7; GA II/1, 289–290. Moj prijevod cijele rasprave dajem u prvome

prilogu ovoj knjizi.

14 Opera ad philosophiam criticam u četiri sveska (1796.–1798., Leipzig:

Schwickert), od kojih je u prvome Critica rationis purae, a u trećem Critica rationis

practicae i Critica facultatis iudicandi. Born je za Reinholda preveo i njegovo te­
meljno djelo: Periculum novae theoriae facultatis repraesentativae humanae (1797.,
Leipzig: Schwickert).
15 Usp. Lindner, Konrad, 1997., »’Vom Begriff der Freiheit’. Fichtes Leipziger

Kant-Studien (1790)«, u: Schrader, Wolfgang H. (ur.), Anfänge und Ursprünge. Zur

Vorgeschichte der Jenaer Wissenschaftslehre (Fichte-Studien 9), Amsterdam, Atlanta:
Rodopi, str. 19–26, tu str. 21 i pisma na koja on upućuje: Bornovo Kantu 9. 5. 1788.
(AA X, 509) te Fichteovo Weißhuhnu 27. 7. 1790. (GA III/1, 175).

81
čistoga uma, i Fichte se sudbonosno »sav bacio u Kantovu fi­
lozofiju«, koju su »između ostalih mjesta i u Zürichu smatrali
posve nerazumljivom«.16
Ipak, Kantova Kritka čistoga uma (u trećem izdanju)17 nije
Fichtea odvratila od njegova dotadašnjega nazora, a to vidi­
mo po tome što se njene antinomije o slobodi već spominju u
gornjim aforizmima, u bilješci ispred navedenih postavaka.18
Ovdje Fichte u obranu iznesenih postavaka odvraća moguć­
nost da drugi dođu na druge postavke i njih jednako oštro do­
kažu time da su ti ipak morali u svojem redu dokaza od prvih
načela ljudske spoznaje negdje zastati, i započeti novi red s
drugim principima. Fichteov je primjer »najoštroumniji brani­
telj slobode koji je ikada postojao« u Kantovoj trećoj antino­
miji. Ma kako uspješan bio, i njemu je po Fichteu pojam slo­
bode ipak najprije odnekud bio dan (i pretpostavlja: iz osjeta),
a onda ga u svojem dokazu samo ispravlja i objašnjava. No da
nije prekinuo prvi red zaključaka, nego ga se držao, ne bi do
pojma slobode nikada došao.
Što nije uspjela Kritika čistoga uma, polučila je, dodu­
še »bez studija Kritike čistoga uma nerazumljiva«,19 Kritika
praktičkoga uma. Ona je prva stubokom izmijenila Fichteov
deterministički životni nazor i ujedno dala nov smjer i pod­
strjek njegovim filozofijskim naporima.
»Živim u nekome drugome svijetu od kada sam pročitao Kritiku prak­
tičkoga uma. Postavke, za koje sam vjerovao da su neoborive, sada su
mi oborene; stvari, za koje sam vjerovao da mi nikada ne će moći biti

16 GA III/1, 166 (Fichteovo pismo svojoj zaručnici Johanni Rahn 14. kolovoza

1790.).
17 Treće je izdanje (1790.) tek pretisak drugoga izdanja (1787., B), koje pak neke

dijelove prvoga izdanja (1781., A) izostavlja (kao uvod prvomu izdanju ili paralo­
gizam idealiteta) ili posve iznova obrađuje (kao transcendentalnu dedukciju katego­
rija). Toga je potrebno biti svjestan u vezi s Fichteovom i širom recepcijom Kantove
prve kritike. Osjetljivi izostavljeni ili izmijenjeni dijelovi prvoga izdanja ipak su bili
prisutni u onoj mjeri u kojoj su bila prisutna djela koja odatle citiraju, kao utjecajna
Jacobijeva rasprava David Hume o vjeri (1787.).
18 FW V, 6.

19 Fichteove vlastite riječi (GA III/1, 193): »Utjecaj koji ova filozofija ima, napo­

se njen moralni dio, koji pak bez studija Kr. d. r. Vft. nije razumljiv, na čitav čovjekov
sustav mišljenja, revolucija, koja je napose u mojem cijelome nazoru (Denkungsart)
nastala, nepojmljiva je.«

82
 dokazane, npr. pojam neke apsolutne slobode, dužnosti itd., sada su
mi dokazane, a ja se sâm osjećam zbog toga još vedrije. Nevjerojatno
je kakvo poštovanje za čovječanstvo, kakvu snagu ovaj sustav daje!
(…) ne uvjeravam se [ich überrede mich nicht] da prije Kantove kriti­
ke nitko, tko se znao samostalno služiti svojim razumom, nije mislio
drugačije nego ja, i sjećam se da nisam nikoga našao tko bi imao što
temeljito prigovoriti mojemu sustavu. Čestitih sam ljudi dovoljno na­
šao, koji su drugačije, ne mislili – to uopće nisu mogli –, nego osjeća­
li. Tako sam se obmanjivao prividnom dosljednošću, i tako se možda
obmanjuju još tisuće drugih.«20

Kantova filozofija se je toliko izravno odrazila na Fichteov

život da je svojoj zaručnici 5. rujna 1790. ovako pisao:
»Reci svojemu dragomu otcu [tj. Johannu Hartmannu Rahnu], kojega
volim kao svojega, da smo se pri našim istraživanjima o nužnosti svih
ljudskih radnja, ma kako da smo ispravo zaključivali, ipak prevarili jer
smo iz kriva principa disputirali. Sada sam posve uvjeren da je ljud­
ska volja slobodna i da nije blaženstvo (Glückseligkeit) svrha našega
opstanka nego dostojnost da budemo blaženima (Glückswürdigkeit).
– A Tebe molim da mi oprostiš što sam Te često takvim tvrdnjama
dovodio u zabludu. (…) Samo dalje vjeruj u svoj osjećaj; makar umo­
vatelje po ovoj točci ne mogla pobiti; oni trebaju biti pobijeni, i to već
jesu; samo što doduše još ne razumiju kako su pobijeni!«21

U istome pismu Fichte je već jasno istakao kakvu teško­

ću predstavljaju temelji na kojima počivaju preznatni rezultati
Kantove filozofije, sluteći već da se u prikazu njenih rezultata
na novome putu krije njegova nova zadaća:
»Njene su temeljne postavke [tj. postavke Kantove filozofije] doduše
teško pojmljive spekulacije [kopfbrechende Spekulationen] i nema­
ju neposredan utjecaj na ljudski život; ali njene posljedice su krajnje
važne za doba čiji je moral do korijena izopačen; a te posljedice svi­
jetu prikazati u jasnome svjetlu, značilo bi, kako smatram, steći kod
njega zaslugu.«22

No prvo što je Fichte pokušao napisati i objaviti u vezi s

Kantovom filozofijom bili su interpretacijski komentari koji

20 Iz sačuvanoga fragmenta Fichteova pisma Weißhuhnu (iz kolovoza ili rujna

1790.) (GA III/1, 167).

21 GA III/1, 171.

22 GA III/1, 171.

83
su red u Kantovim djelima strogo slijedili i čak ga izrazom
vjerno tumačili: jedan za transcendentalnu logiku Kritike čisto­
ga uma,23 a drugi za posebno znatan, ali i teško razumljiv
uvodni dio Kritike rasudne snage.24 Na potonjem je Fichte ra­
dio od rujna 1790. do početka 1791. te ga namijenio za tisak,
kako opaska na samome rukopisu svjedoči.25 Od toga je ipak
odustao, dijelom zbog teškoće s pronalaskom izdavača koji
bi ga primjereno platio, dijelom vjerojatno i zato što su takav
pregled već drugi dobro izveli i objavili,26 na koncu svakako
jer sa spisom nije bio zadovoljan niti ga je dovršio.27 Kao svje­
dočanstvo toga vremena i pothvata u ostavštini su nam ostala
dva Fichteova rukopisa, od kojih je drugi posebno zanimljiv
(Versuch eines erklärenden Auszugs aus Kants Kritik der Ur­
teilskraft) jer je Fichtea nakon za njegov život prijelomna čita­
nja Kritike praktičkoga uma posebno zaokupila Kantova treća
kritika, »razgovjetnije i bolje napisana« od dotadašnjih Kanto­
vih djela, u kojoj je – po Fichteovu BWL – Kant dopro do ne­
prekoračive granice ljudskoga razuma, premda ju nije odredio

23 GA II/1, 299–318 (ujedno prvo izdanje, 1962.).

24 GA II/1, 325–373 (ujedno prvo izdanje, 1962.).
25 GA II/1, 325.

26 Usp. GA III/1, 168 (pismo Weißhuhnu): »Stanovit Peuker u Šleskoj napisao je

prikaz Kritike čistoga uma, pored kratka obaranja prigovora koji su izneseni protiv
nje; to je najvećim dijelom izvadak, no on mi se ipak čini izvrsnim (trefflich); što me
zapravo ne raduje jer sam napola sam namjeravao napraviti nešto slično. Jedan od
glavnih uzroka nerazumljivosti Kritike činila su mi se česta ponavljanja i digresije
koje prekidaju red misli; a vjerujem da bi [Kritika] bila lakša kada bi bila upola ma­
nje debela.« Riječ je o djelu: Peucker, Johann [Georg] Gottlieb, 1790., Darstellung
des Kantischen Systems nach seinen Hauptmomenten zufolge der Vernunftcritik, und
Beantwortung der dagegen gemachten Einwürfe. Besonders zum Gebrauch acade­
mischer Vorlesungen (Prikaz Kantova sustava u njegovim glavnim momentima prema
Kritici uma, i odgovor na pristigle prigovore na nj. Napose za uporabu u akademskim
predavanjima), Gottkrau i Leipzig: Schulbuchhandlung.
27 Pismo Achelisu u Bremenu u studenome 1790. (GA III/1, 188): »Nevjerojatno

je koliko me rada košta izvesti nešto sa čim sam samo napola zadovoljan. Što više
pišem, to mi postaje sve teže. Vidim da mi nedostaje žara. Radim od nekoga vremena
na objasnidbenome izvatku iz Kantove Kritike rasudne snage. Ali zacijelo ću ga mo­
rati, ako uopće ikada izađe, prije nego mi stotinu fabrikata stane na put, napola sirova
baciti u publiku.« Pismo bratu Samuelu Gotthelfu 5. ožujka 1791. (GA III/1, 222):
»Započeo sam spis o toj filozofiji koji vjerojatno ne će izaći, jer ga nisam dovršio; ali
kojemu ipak zahvaljujem sretne dane i veoma probitačnu revoluciju u mojoj glavi, i
srcu.«

84
i kao »zadnju granicu konačnoga znanja« naveo.28 Sadržaj­
no je ta kritika Fichteu bila ključ ili ključni poticaj da pokuša
prevladati oprjeku dviju odvojenih uporaba uma – teoretičke i
praktičke – i po njoj oprjeku dvaju nazora – determinističko-
fatalističkoga po neumoljivu načelu dostatnoga razloga (lanca
uzroka i učinka) i slobodarskoga po moralnome zakonu. U pi­
smu Kantu 17. srpnja 1794. Fichte svjedoči da je u njoj »otkrio
sklad sa svojim posebnim uvjerenjima o praktičkome dijelu
filozofije«,29 a u kasnijem pismu Reinholdu Fichte svjedoči
da je u njenu uvodu također našao Kantov odgovor na pitanje
o porijeklu izvanjskoga osjeta.30
Vjerojatno je da je treću kritiku Fichteu odlučno nadopu­
nio, i vratio ga pritom na prvu, Kantov spis protiv presezanja
wolffovca Eberharda na sadržanost njegove (Kantove) kriti­
ke u navodnoj Leibnizovoj kritici (tj. u Nouveaux essais sur
l’entendement humain).31
Manje obrazlažući, a više primjenjujući Kantovu filozofi­
ju na posebno područje i nadograđujući ju, poduzeo je Fich­
te svoj naredni pothvat kojim se je po dolasku u Königsberg
Kantu najprije predstavio, i koji je na Kantov poticaj prerastao
u njegov filozofijski prvijenac Pokušaj kritike svake objave
(Versuch einer Kritik aller Offenbarung). S prvotnim nacrtom
djela Fichte je osobno posjetio Kanta u Königsbergu i zamo­
lio ga da mu ispita vrijednost djelca koje se spletom okolnos­
ti bavilo istom temom koju je tada Kant obrađivao za svoju
Religiju unutar granica samoga uma (1793.). Bacivši pogled

28 Pismo Weißhuhnu u rujnu 1790. (GA III/1, 168): »Jeste li već pročitali Kantovu

Kritiku rasudne snage? (…) evidentna, kao sve [što potječe] od Kanta, razgovjetnije i
bolje napisana, kako mi se čini, nego njegova prethodna djela, i – bolje otisnuta!« Za
predgovor u BWL v. FW I, 30.
29 GA III/2, 138.

30 »Da si pitanje o porijeklu izvanjskoga osjeta [Kant] nije pravo postavio, može

biti – premda sam ja u svakome slučaju, napose u uvodu Kritici rasudne snage, vjero­
vao da mogu pokazati odgovor na njega.« (pismo Reinholdu 4. srpnja 1797., GA III/3,
70; urednici Akademijina izdanja upućuju na VII. poglavlje uvoda KU »O estetičkoj
predodžbi svrhovitosti prirode«).
31 Pismo Weißhuhnu u rujnu 1790. (GA III/1, 168): »Jeste li čitali njegov spis pro­

tiv Eberhardta? On baca mnogo svjetla na Kritiku čistoga uma i još više na izvrtanja
i podmukle poteze Eberhardta, te je ovdje-ondje napisana s više duha [Witz] nego što
bi se od Kanta očekivalo.«

85
na nacrt,32 Kant je Fichtea podupro u njegovu pothvatu, i to
ne samo riječju nego i djelom. Za to je dobio posebnu priliku
kada se je Fichte našao u takvoj krajnjoj novčanoj neimaštini
da je bio spreman Kanta zamoliti za posudbu novca. Tu uslu­
gu koja bi Fichtea samo privremeno podmirila i to pod cijenu
da ga učini ovisnim o Kantu, Kant je odbio učinivši mu nena­
plativu i mnogo trajniju uslugu. Osovio je Fichtea na vlasti­
te noge i novčano i po filozofijskome ugledu. S jedne strane
mu je preporukom omogućio da dobije posao kućnoga uči­
telja kod grofa Heinricha Joachima Reinholda von Krockow
u Danzigu,33 a s druge se je strane zauzeo da preko župnika
Borowskoga Fichte može prodati rukopis svojega prvijenca
i tako djelo objaviti kod Kantova königsberškoga nakladni­
ka Hartunga. Budući da je nerazjašnjenim spletom okolnosti
(službeno) ili nakladnikovom računicom (neslužbeno, ali vje­
rojatno) djelo posvuda osim u Königsbergu i njegovoj okolici
izašlo bez naznake imena njena auktora i njegova predgovora,
mnogi su ga popratili velikim oduševljenjem i pohvalama, u
zabludi ga smatrajući Kantovim novim djelom, a tako i središ­
nje kantovsko glasilo Allgemeine Literatur-Zeitung.34 Kada je
jednom Kant javno oglasio da je Fichte pravi auktor djela,35
Fichte je preko noći stekao velik ugled i od tada su ga njemač­
ki filozofijski krugovi dobro poznavali i pratili. Prvijenac mu
je već naredne 1793. dobio svoje drugo izdanje, a 1794. pri­
skrbio utjecajno profesorsko mjesto na Jenskome sveuči­lištu,

32 Prema Fichteovu svjedočanstvu u pismu Weißhuhnu (GA I/1, 36), Kant je pro­

čitao djelo »otprilike do §. 3.«

33 Gdje je Fichte radio od kraja listopada 1791. do otprilike kraja 1792.

34 Među uvjerenima u Kantovo auktorstvo djela bili su i K. L. Reinhold, Johann

Benjamin Erhard i Gottlieb Hufeland. Potonji je na koncu u Intelligenzblatt der Allge­

meine Literatur-Zeitung 30. lipnja 1792. dao da se takvo uvjerenje i objavi (v. FG 1,
37–38, usp. FG 1, 35–38, i dalje u ovoj knjizi potpoglavlje 2.4. o Schulzeu).
35 »Pisac Pokušaja kritike svake objave jest proteklu godinu na kratko vrijeme

u Königsberg pridošli, u Lužici rođeni, sada kao kućni učitelj kod g. grofa von Kro­
ckow, u Krockowu u zapadnoj Pruskoj, zaposleni kandidat teologije g. Fichte; kako
se svatko vlastitim očima može uvjeriti iz ovogodišnjega kataloga Uskrsnoga sajma,
izdanoga u Königsbergu, g. Hartunga, njegova nakladnika. Osim toga ja nemam ni
pismeno ni usmeno ni najmanji udio na tome radu vještoga muža, kako na to aludira
Intelligenzblatt der A. L. Z. br. 82, i stoga smatram svojom dužnošću ovime njegovu
čast neokrnjenu prepustiti onomu kojemu pripada.« (31. srpanj 1792., objavljeno u
Intelligenzblatt der ALZ, br. 102, 22. kolovoza 1792.; nav. po FG 1, 38–39).

86
na kojem je do tada, od 1789. do proljeća 1794., Reinhold pre­
davao »Kantovu filozofiju«.36
Fichte je i nadalje nastojao dobiti savjet37 i podršku ili čak
postići i održati blisku suradnju s Kantom,38 stoga mu je re­
dovno slao svoja nova djela i prigodna pisma.39 No Kant nije
stigao posvetiti veću pažnju Fichteovim djelima, pa se izrav­
nim pismom dugo vremena nije ni zahvalio na njima.40 Iz sve­
ga nekoliko razmijenjenih pisama iščitavamo kako se je nji­
hov odnos na daljini razvijao suprotno nego što se je Fichte
nadao, iako je još zadržavao uzajamno poštovanje i prijatelj­
sku brigu do trena dok Kant, javno zatražen, nije dao jasno
obznaniti da ne pristaje uz Fichteov pothvat unaprjeđenja kri­
ticizma u znanstvoslovlje. Godinu dana prije nego što je to
javno iskazao, Kant je Fichteu dao naslutiti koliko su mu već
svojim izrazom neprohodni bili temeljni rani Fichteovi spisi
kada je u pismu otprilike iz prosinca 1797. pohvalio (izgleda

36 Treba doduše dodati da je Fichte tu bio, kao i Reinhold, tek »professor ordina­

rius supernumerarius«.
37 Tako pri slanju prvih dvaju dijelova GWL Fichte piše 6. listopada 1794. Kantu:

»Smijem li prekinuti Vaše vrijeme za odmor, visoko poštovani mužu, molbom da, ako
to Vaši poslovi ikako dozvoljavaju, pročitate priloženi malen dio prvoga pokušaja
da izvedem plan najavljen u mojem spisu ‘O pojmu znanstvoslovlja’, i da mi o tome
kažete svoj sud? Ne uračunavši [čak] da uputa učitelja [Wink des Meisters] sljedbe­
niku [dem Nachfolger] mora biti beskrajno važna, i da će Vaš sud voditi, ispravljati i
ubrzati moje korake, ne bi možda bilo nevažno ni za napredak same znanosti kada bi
se to znalo.« (GA III/2, 205).
38 Tako je Fichte pokušao, nakon što je Kanta sam Schiller na to pozvao, pridobiti

Kanta da svojim prilogom u Schillerovu časopisu Die Horen svojim imenom podrži
ili čak »autorizira« njihov pothvat, koji smjera na to da protegne njegov duh »preko
više područja i više osoba«. (GA III/2, 138).
39 Najprije je poslao, ili je barem kanio poslati (v. pismo Kantu 20. rujna 1793.,

GA III/1, 432), anonimno objavljene Priloge za ispravljanje sudova publike o fran­

cuskoj revoluciji; zatim »pozivni spis« na svoja prva predavanja u Jeni (BWL) preko
zajedničkoga nakladnika Hartunga (v. pismo 17. srpnja 1794., GA III/2, 138); i prva
dva dijela GWL te (premda opisana kao »iznuđena«, i »posve beznačajna, barem za
publiku«) Nekoliko predavanja o određenju učenjaka priložena pismu već 6. listopa­
da 1794.; na koncu i GNR, u čijem je uvodu istakao slaganje svoje i Kantove teorije
prava (GA I/3, 323 i d.).
40 Kantovo pismo Schilleru (30. ožujka 1795., AA XII, 12): »Molim da gospodinu

prof. Fichteu proslijedite moj odani pozdrav i zahvalu za različita poslana mi njegova
djela. Učinio bih to ja sam da me ne tišti, pri brojnosti radova koji još na mene čekaju,
neprilika starenja, koja ipak ne treba opravdati ništo više nego moju odgodu.«

87
prema 2EWL)41 njegov daljnji razvoj »odlična talenta živa i s
popularnošću spojena prikazivanja« uz popratni savjet da se
sada ne mora više vraćati na »trnovite puteve skolastike« koje
je »proputovao« (misleći na cjelinu BWL, GWL i GEWL).42 A
osim toga i da »suptilnost teoretičke spekulacije«, naročito što
se tiče Fichteovih »novih, krajnje zaoštrenih apices«,43 »rado
drugima prepušta«.44 Mada je znao da je Fichteu ostao dužan
dati izravan odgovor, koji je ovaj gotovo tjeskobno iščekivao,
Kant mu ga pismeno nije dao, no ipak je usmeno za Fichtea re­
kao kada ga je Johann Friedrich Abegg posjetio 1. srpnja 1798.
(uz Fichteovu preporuku i kraći dopis), kako Abegg svjedoči:
»(…) uvijek piše ljubazno [höflich], no potkrada se neka ogorčenost
što se ne izjašnjavam o njem ili čak za njega; i ništo ne će postići
time da se svemu tako lijepo domisli; ne čitam sve njegove spise [ich
lese seine Schriften nicht alle], ali nedavno sam pročitao recenziju
njegovih spisa u jenskim Općim književnim novinama (Allgemeine
Literatur­zeitung);45 na prvu nisam pravo znao što je htio [reći], proči­
tao sam ju po drugi put i pomislio, sada ću nešto moći razumjeti, ali
ništo od toga. On drži jabuku pred ustima, ali ne pušta da ju se kuša.
Sve izlazi na pitanje: mundus ex aqua? Stalno ostaje u općenitome,
ali ne daje primjer i, što je još gore, ne može ga ni dati, jer ono što bi
odgovaralo njegovim općim pojmovima ne postoji.«46

Ocrtajmo još do kraja poglavlja kontekst u kojem je Kant

razradio i zatim javno iskazao svoj sud o Fichteovoj filozofiji.
Isprva su do Fichtea mogle doprijeti glasine o Kantovu
sudu koji ne odobrava Fichteov pothvat, kako svjedoči već

41 Tako je to i Fichte shvatio (v. AA XIII, 548).

42 AA XII, 222 (Pismo 4. travnja 1998.).
43 Ako »äußerst zugespitzten apices« ljubazno aludira na »Spitzfindigkeiten«,

kako to sam Kant na koncu tumači u Erklärung in Bezug auf Fichtes Wissenschafts­
lehre (AA XII, 170), onda bi značenje otprilike bilo »dovitljivačkih ili sofističkih
dosjetaka«.
44 AA XII, 222.

45 Radi se o blagonaklonoj Reinholdovoj skupnoj recenziji Fichteovih BWL,

GWL, GEWL i Fichteova Pokušaja novoga prikaza znanstvoslovlja koliko je od njega

izašlo do 4. siječnja 1798. (1EWL i prvih šest poglavlja 2EWL).
46 Iz Abeggova Putovanja njemačkim pjesnicima i učenjacima godine 1798. (Reise

zu deutschen Dichtern und Gelehrten im Jahre 1798, str. 741), nav. prema AA XIII,
482.

88
Fich­teovo pismo Reinholdu 28. travnja 1795.,47 no u jesen 1796.
svi su mogli pročitati Forbergovo svjedočanstvo »iz najbolje­
ga izvora« da Kant ne dijeli Fichteovo mišljenje da njegov su­
stav nije drugi nego Kantov.48 Fichte se je upravo na to mjesto
osvrnuo u šestome poglavlju Drugoga uvoda u znanstvoslov­
lje, znamenitome kao prvome i glavnome Fichteovu opravda­
nju za tvrdnju o istovjetnosti Kantova i njegova sustava, kako
bi potkrijepio mogućnost da ne samo dobri poznavaoci Kanto­
ve filozofije nego i sam Kant misli drugačije nego on:
»Gospodin Forberg, kojega A. L. Z., salzburška L. Z. i dr. nazivaju
auktorom ‘Ulomaka iz mojih papira’ (‘Fragmente aus meinen Papie­
ren’) (Jena 1796.), može (str. 77) ‘iz najboljega izvora’ (vjerojatno
iz nekoga Kantova pisma njemu) ‘jamčiti da je Kant drugoga mišlje­
nja, moj sustav je posve drugi nego Kantov.’ Meni je doduše do sada
ostalo nemoguće da doznam Kantovo mišljenje o znanstvoslovlju iz
najboljega ili bilo kakva izvora; a i daleka mi je pomisao da od časno­
ga starca, koji je za svoje [zasluženo] mjesto doista platio, očekujem
da se [duhom] prenese u sasvim nov, njemu posve stran i od njegove
manire posve odstupajući idejni hod, samo zato da bi donio sud koji
će nedvojbeno vrijeme već i bez njega donijeti; – a i predobro mi je
poznato da Kant ne običava suditi o onome što nije pročitao. Ipak,
pošteno je da gospodinu Forbergu toliko dugo vjerujem dok ne mogu
dokazati suprotno. Moguće je dakle da je Kant izrazio takvo mišljenje.
No onda je pitanje da li je govorio o doista pročitanome i doista shva­
ćenome znanstvoslovlju, ili možda o pustolovnim nakazama za koje se
naučavatelju stajališta (Standpunktlehrer) dopalo da čitateljima ‘Ana­
la’ prikaže pod imenom znanstvoslovlja, analā koji, kako sam njihov
izdavač zna, hoće svratiti pažnju na slabosti znanstvoslovlja.«49

Ma kako Fichte imao snažan poriv da dobije Kantovu pot­

poru, ipak je njegov sud o Kantovu poznavanju njegove filo­
zofije zreo i odmjeren. Kant je možda letimično prošao posla­

47 »Govori se npr. da se Kant izjasnio protiv mene, kao i protiv Vas. To me ni

najmanje ne dira, jer ja dijelom znam da Kant nije prostudirao moj sustav, da sasvim
krivo gleda na njega.« (GA III/2, 310).
48 Forberg, Friedrich Karl, 1796., Fragmente aus meinen Papieren, Jena, J. G.

Voigt, str. 77 gdje već u jednome Forbergovu pismu iz veljače 1795. stoji: »Fichte
doduše opetovano jamči [versichert] da njegov sustav nije drugi nego Kantov. Ja Vam
pak mogu iz najboljega izvora zajamčiti da je drugoga mišljenja sam tvorac potonje­
ga. No to Vas ne treba zbuniti; jer se filozofima često događa da ih drugi bolje razu­
miju nego što su oni sami sebe razumjeli.« (nav. prema FG 1, 240).
49 FW I, 469; GA I/4, 222.

89
na mu Fichteova djela, ali je bez vremena i snage da se u njih
umisli ostao upućen na prikaze i sudove drugih. Fichte je, kao
u gornjem navodu, prije svega slutio da su na Kanta loš dojam
morale ostaviti neblagonaklone recenzije njegovih temeljnih
djela (BWL, GWL, EVBM, GNR)50 u Analima filozofije i fi­
lozofijskoga duha (Annalen der Philosophie und des philo­
sophischen Geistes) koje je uređivao Ludwig Heinrich Jakob,
kantovac i profesor na Sveučilištu u Halleu. Auktora je prve
od tih recenzija (za BWL i GWL) lako bilo prepoznati u Jacobu
Sigismundu Becku, Kantovu isprva blisku i vjernu učeniku i
tumaču, kojega je sam Kant neko vrijeme pismeno savjetovao
pri sastavljanju djelā i zatim javno podržavao njihovo izdava­
nje, a koji je kasnije, u djelu Jedino moguće stajalište s koje­
ga se kritička filozofija mora prosuđivati (Einzig-möglicher
Standpunkt, aus welchem die critische Philosophie beurtheilt
werden muß, 1796.), Kanta na svoj osebujan način ipak idea­
listički pretumačio, i kojega su od tada prema naslovu ovoga
djela naprosto zvali »Standpunktlehrer«.51
I doista imamo potvrdu da je negdašnji Kantov suradnik u
kritičkoj prosudbi Mendelssohnovih Časova jutarnje pouke ili
predavanja o Božjoj opstojnosti (Morgenstunden oder Vorle­
sungen über das Daseyn Gottes, 1785.), a tadašnji nakladnik

50 V. popis literature za točan navod svih mogućih Beckovih recenzija Fichteovih

djela.
51 Usp. naknadan Fichteov osvrt na Anale u pismu njihovu nakladniku Jakobu 4.

ožujka 1799. (GA III/3, 205–206):

»Kako su se pisci Anala [Annalisten] prema meni ponijeli, jest i ostaje neopravdano, i zau­
vijek će ostati mrlja u našoj povijesti filozofije, ma kako inače cijenio npr. profesora Becka,
kojega prepoznajem kao recenzenta Znanstvoslovlja. Da netko moje Znanstvoslovlje nije
razumio, da ga i dalje, ako smatra da sada naučavam druge postavke, ne razumije, to doduše
vjerujem. Da krivnja u tome spisu namijenjenome ne za publiku nego za moje slušače i pre­
davanja, ako se nije razumio, bijaše na mojem izlaganju, to može biti. Ali da mi netko uopće
nikakvo povjerenje nije udijelio, da me držao za kak­vo blebetalo, čije bi upletanje u prilike u
filozofiji moglo biti na štetu znanosti, i da je odatle izvodio zaključke; da sustav, o kojem net­
ko zna da ga nije razumio, može doista ništo ne valjati, to dobro znam i mogu si objasniti; ne
može se od svakoga učenjaka očekivati da je sve razumio, ali se ipak barem može očekivati
da zna da li je što razumio, i od svakoga se časnoga čovjeka može očekivati da ne sudi prije
nego je siguran u svoje razumijevanje. Zašto se je nadalje nastupalo s tom gorčinom (pomi­
slite samo na prvu recenziju mojih [Nekoliko] predavanja o određenju učenjaka [EVBG],
koja je u svakome slučaju paskvil), zašto me se na sve strane razvlačilo?«
Kao paskvil Fichte (s pravom) ocjenjuje recenziju objavljenu u: Annalen der Philosophie
und des philosophischen Geistes, 1795., br. 37 (27. ožujka), stup. 289–296. Nju je izgleda
pokušala ublažiti naredna recenzija istoga djela (br. 46 [17. travnja], stup. 361–368 i br. 47
[20. 4.], stup. 369–374). Ovu drugu je vjerojatno napisao Beck.

90
tek pokrenutih i kratkovjekih Anala – Ludwig Heinrich Jakob
– poslao Kantu već 22. lipnja 1795. prve brojeve časopisa s
napomenom da je u njima Beck recenzent Fichteovih djela:
»U recenzijama spekulativnoga sadržaja o Reinholdu, Fichteu, Abich­
tu itd. lako ćete prepoznati g. mag. Becka. Ja skupa s njim smatram
da način filozofiranja koji ovi muževi hoće uvesti potpuno odstupa od
kritičke metode, za koju ste Vi dali tako savršen primjer. (…) Gospo­
din Beck žarko želi saznati da li ste Vi s njegovim opaskama zadovolj­
ni i da li mislite da će on na ovome putu pospješiti istinito razumije­
vanje filozofije, a obojici bi nam bila posebna radost ako biste nam u
nekoliko redaka htjeli obznaniti Vaše misli o tome.«52

Slika 3. Immanuel Kant (1724.–1804.), Johann Leonhard Raab 

prema slici Gottlieba Döblera iz 1791. g.

Kasnije je Kantova pažnja u ovome smjeru morala biti još

više zaoštrena, kada mu je njegov bliski suradnik i sugrađa­
nin Schultz ozlovoljeno istakao novine i nesklapnosti Beckove
nove »Standpunktlehre«, a Beck mu pismom 24. srpnja 1797.
zajamčio da on ne dijeli Fichteovo gledište (da npr. razum pro­
izvodi stvari), iako se tako može činiti, i iako ga je sam Fichte
pokušao pridobiti na svoju stranu:
»Vi naime navodite povod za Vaše pismo riječima: da se tiče brzoga
i javnoga izglađivanja nesuglasja [Misshelligkeit] oko kritičkih prin­

52 AA XII, 26.

91
 cipa najviše razine. Iz toga, i iz opazaka gospodina dvorskoga pro­
povjednika [Schultza], kada npr. daje da kažem: ‘Realitet je izvorna
sinteza onoga što je istovrsno u osjetu, koja ide od cjeline k dijelovima
(pri čem ste vjerojatno Vi onaj koji me pita, i to sa svakim pravom,
»Što ovdje znači osjet ako nema osjetilnosti, doista ne uviđam.« Za­
cijelo, vrli čovječe, da mi je ikada takvo što palo na pamet, morao bih
zbog te besmislice samoga sebe napasti); da razum proizvodi objekte
[daß der Verstand die Objecte erzeugt]’, [iz toga dakle] zaključujem
da mora da ste se Vi i gospodin Schultz pozabavili neobičnim proizvo­
dom gospodina Fichtea, jer mi ovi izrazi zvuče sasvim u duhu Fichtea
[Fichtisch]. (…) Uvjeravam Vas, tako mi moje čestitosti, beskrajno
sam daleko od ove Fichteove besmislice. (…) Ali znam da gospodin
Fichte, koji, kako se čini, traži pristaše, o meni kaže53 da se s njim na­
lazim na istovjetnome putu, iako sam veoma jasno iskazao suprotno u
jednoj recenziji u Analima gospodina Jakoba, pa i u mojem [Jedinome
mogućem] stajalištu [1796.]. Kada sam ga za prošlih uskrsnih prazni­
ka posjetio u Jeni, htio me je doista na taj način nasamariti [berücken].
Jednom je razgovor zaista ovako otpočeo: ‘Znam ja, Vi ste mojega
mišljenja da razum pravi stvar [daß der Verstand Ding macht].’ – Ka­
zao mi je neke budalaste stvari i vjerojatno ga još uvijek, s obzirom na
to da sam ga ubrzo prozreo, nitko ne može prijateljskim odgovorima
dovesti u takvu nelagodu kao ja. Ovo je što još hoću reći. Fichte mi
je rekao da u svojem novome časopisu, u kojem je nanovo obradio
znanstvoslovlje, i u kojem, između ostaloga, pretpostavlja samo jednu
filozofiju i ne pravi razlike između teoretičke i moralne filozofije, jer
svagdje razum postavlja stvari svojom apsolutnom slobodom, (…) da
[dakle] u njem mnogo govori o mojem stajalištu (Standpunkt). Ja do­
duše još nisam imao te stvari u rukama, ali unaprijed sam uvjeren da
odatle mogu sasvim lako izvući povod da se izjasnim recimo u Jakob­
ljevim Analima: kao prvo, da se moje mišljenje ne slaže s njegovim;
kao drugo, da smatram da sam ispravno izložio Kritiku, i da stoga ne
smatram da sam odstupio od njena smisla, jer mi ni do čega nije toliko
stalo koliko da osjetilnost (podobnost da se bude aficiran predmetima)
razlikujem od razuma (moći da se predmeti misle, da se to subjektivno
stavi u odnos s objektivnim), ali da, kao treće, ovim drugim ne smje­
ram ni u čem kompromitirati tvorca kritičke filozofije, jer je Stand­
punkt u cijelosti moja vlastita ideja, i da, s obzirom na to da su Vaša

53 Usp. FW I, 444 (najavljeno već u predgovoru, str. 420) gdje Fichte odaje pri­

znanje Becku što jedini od svih kantovaca ne naučava dogmatizam nego transcen­
dentalni idealizam, po kojem objekt ne biva ni posve ni napola dan (gegeben), nego
napravljen (gemacht). Fichte tu ujedno preporuča Beckovo djelo Jedino moguće sta­
jalište s kojega se kritička filozofija mora prosuđivati (1796.) kao »najbolju pripre­
mu« za one koji hoće studirati znanstvoslovlje iz njegovih spisa.

92
 djela objavljena, svatko može vlastitim očima napraviti usporedbu i
imati vlastiti sud. Samoga Fichtea doista ne želim imati za vratom, i
zato ću govoriti, što se njega tiče, sasvim blago [glimpflich].«54

Ovakve neugodne prilike Kanta su morale potaći da više

pažnje usmjeri na shvaćanje odnosa u kojem Fichteova filo­
zofija stoji spram njegove. Vjerojatno je, po Kantovu pismu
Fichteu s kraja 1797., da je Kant pročitao Fichteovo opravda­
nje da je njegov sustav »dobro shvaćen Kantov« u šestoj glavi
Drugoga uvoda u znanstvoslovlje.55 No izvjesno je iz Kantova
pisma Tieftrunku 5. travnja 1798. da Kant do tada, a vjerojat­
no ni kasnije, nije našao vremena i snage da se sam umisli u
temeljno Fichteovo djelo (GWL), nego se je oslanjao na recen­
zije i prosudbe drugih (npr. Tieftrunka). Tako je doduše prvi
prikaz temeljnoga dijela znanstvoslovlja Kant poznavao po
opširnoj i više nego blagonaklonoj Reinholdovoj recenziji, no
koliko i kako – nazire se iz samoga pisma:
»Što smatrate o općoj nauci o znanosti [allgemeine Wissenschafts­
lehre] gospodina Fichtea? – knjizi koju mi je on odavno poslao, no
koju [nisam stigao] pročitati, jer sam vidio da je [odveć] opsežna i
da bi previše prekidala moj rad, pa sam ju odložio na stranu i [stoga
ju] sada poznajem samo iz recenzije u A.L.Z.? Za sada nemam slo­
bodnoga vremena da ju uzmem u ruku; ali recenzija za Fichtea (koja
je sastavljena s mnogo naklonosti [mit vieler Vorliebe] recenzenta
[spram Fichtea]) izgleda mi kao kakva sablast, za koju vrijedi: kada
čovjek povjeruje da ju je uhvatio, ne nalazi nikakav predmet pred
sobom, nego uvijek samo sebe samoga i to samo svoju ruku koja je
posegnula za sablašću. – Puka samosvijest i to samo prema misaonoj
formi, bez materije, dakle i bez toga da refleksija ima povrh nje ne­
što pred sobom na što bi se ona [samosvijest] mogla primijeniti i [po
čem bi] sama [refleksija] pošla dalje od logike, ostavlja čudan utisak
na čitatelja. Već sam naslov (nauka o znanosti [Wissenschaftslehre])
– tȁ svaka je sustavno izvedena nauka znanost – slabo budi nadu
u dobitak jer bi [nauka o znanosti] nagovijestila znanost o znanosti
[Wissenschaftswissenschaft] i t. d. u beskraj. – Vaš sud o njoj, a ta­
kođer i kakav je učinak ostavila na ostale iz Vašega kraja, doista bih
rado čuo.«56

54 AA XII, 173–176.
55 AA XII, 222.
56 AA XII, 241.

93
 Istodobno je Kant s više strana dobivao molbe da se izjasni
u pogledu na one koji odstupaju od slova kritičke filozofije
tvrdeći da ju unaprjeđuju, a posebno u pogledu na Fichtea.57
Prvi povod da se o njima općenito javno izjasni dao mu je
Johann August Schlettwein ekscentričnim i neukusnim pi­
smenim »literarnim izazovom«, koji je onda Biester i otisnuo
u Berlinskim listovima (Berlinische Blätter) 13. rujna 1797.
(str. 329–349) skupa sa svojom uvodnom napomenom (str.
321–329) i Kantovim odgovorom (str. 350–352).58 U njem je
Schlettwein, između ostaloga, Kanta pozvao (str. 336; AA XII,
364) da »javno istupi i točno kaže tko je od ovih pisaca [koji
sebe po Kantu nazivaju kritičkim filozofima] doista pogodio
smisao [i duh Kantovih spisa], a tko nije: da li Reinhold, da
li Fichte, da li Beck, ili tko je već taj.« Za njihove beskrajne
razmirice odgovornost navodno počiva na Kantu: »Ako to ne
učinite, onda podižete u svojoj kritičkoj filozofiji nov babi­
lonski toranj, po kojem će beskonačni sudac svijeta pobrkati
ne samo jezik nego posvema i duh Vaših suradnika na nesreću
ljudskoga društva – kakva odgovornost na Vama! – te ih učini­
ti nesposobnima za pravu mudrost, kako na žalost već početak
pokazuje.«
Kantov je odgovor toliko indikativan i već antipicira kasni­
je objašnjenje u pogledu na znanstvoslovlje da mu pripadni
zadnji dio prenosim u cijelosti:
»[… g. Schlettwein] oprezno pita: ‘koji je među onima u sporu do­
ista razumio moje spise, barem njihove glavne točke, kako ja hoću
da se razumiju’ – Odgovaram na to bez premišljanja: to je vrijedan
dvorski propovjednik i ovdašnji [tj. königsberški] redovni profesor
matematike, g. Schul[t]z; za čijim spisima o kritičkome sustavu, pod
naslovom: Ispitivanje itd.59 g. Schlettwein samo treba u ovome pogle­
du posegnuti.«

57 Usp.Garveovo pismo iz sredine srpnja 1798. (AA XII, 225).

58 Kantov je odgovor objavljen i u Intelligenzblatt der Allgemeinen Literaturzei­
tung (br. 74, 14. srpnja 1797, stup. 616), a opet otisnut kao peto Kantovo izjašnjenje
u AA XII, 362–370 skupa sa Schlettweinovim Literarnim izazovom i drugim pismom
Kantu (nakon izjašnjenja).
59 Kant misli na djelo: Schultz, Johann, Prüfung der Kantischen Critik der reinen

Vernunft (prvi dio: 1789., Königsberg: Hartung, 21791., Frankfurt i Leipzig; drugi dio:
1793., Königsberg: Nicolovius).

94
 »Samo pritom postavljam kao uvjet da se prihvati: da ja uzimam nje­
gove (g. dvorskoga propovjednika) riječi prema slovu, a ne prema ne­
kome navodno u njima počivajućem duhu (jer tada svatko može u njih
unijeti što mu se svidi). Kakve su pojmove drugi mogli naći priklad­
nima da povežu s tim istim izrazima, to se ne tiče ni mene ni učenoga
muža, za kojega sujamčim [auf den ich kompromittiere]; a smisao
koji dotični s njima povezuje ne može se promašiti iz njihove uporabe
u sklopu knjige. – A sada razmirica, kod koje napadaču ne može ne­
dostajati protivnikā, može bilo kada započeti.« 60

Kant je dakle veoma vješto izbjegao dati prednost ijedno­

mu od unaprjeđivača kritičke filozofije, i pozvao se na njemu
vjernoga suradnika i tumača Schultza. No nakon toga se je
pojavio još jedan poziv, dijelom ponukan i gornjim Kantovim
izjašnjenjem, da se Kant posebno izjasni u pogledu na znan­
stvoslovlje. U razlici spram prošloga ovaj je poziv bio ljuba­
zan i svečano oglašen u ime mnogih koji su zainteresirani za
ovaj Kantov sud pa i u ime same znanosti, ali on je ujedno
bio neodmjeren i izazovan u načinu na koji je Kanta pozvao
da iskaže sud o sustavu transcendentalnoga idealizma, ne kao
Kantovu proizvodu, nego kao proizvodu njegova »najboljega
učenika«, koji bi po tome u duhu pravoga kriticizma uznapre­
dovao dalje od Kanta i svih kantovaca koji učiteljeve riječi
(napose o osjetilnosti) uzimaju doslovno. Po recenzentu je to
očigledno stanje stvari, no pita se zašto onda Kant u nedav­
nim izjavama daje naslutiti suprotno? Takav konfliktan poziv
umetnuo je u svoju recenziju anonimni recenzent Buhleova
djela Nacrt transcendentalne filozofije (Entwurf der Transcen­
dental-Philosophie, 1798.) u erlangenskim Literatur-Zeitung
11. siječnja 1799. (br. 8, stup. 61 i d.) ovim riječima:
»Kant je prvi učitelj [Lehrer] transcendentalne filozofije, ali prvi trans­
cendentalni filozof sâm jest neosporno Fichte. Fichte je plan ocrtan u
Kritici realizirao te transcendentalni idealizam, koji je Kant najavio,
sustavno izveo. Kako li je stoga prirodna želja publike da se tvorac
Kritike javno izjasni o pothvatu njegova najvrjednijega učenika, o
tvorcu transcendentalne filozofije! Kako li je samo ova čežnja [još]
veoma podgrijana time što je Kant sâm (npr. u Intelligenzblatt der
A. L. Zeitung i u nekoliko svojih najnovijih spisa) dao naznake ne­
odobravanja u pogledu na duh Fichteove filozofije kao i time što se

60 AA XII, 367–368.

95
 je više – od svojega učitelja priznatih i hvaljenih – kantovaca (npr. u
Jakobljevim Analima na nav. mj.) ponijelo na veoma nepriličan način
spram Fichteovih spisa i metode! Rec. zato smatra da bi se smio u
ime veoma velikoga i poštovanja dostojnoga dijela publike odvažiti
na molbu da učitelj transcendentalne filozofije saopći svoj za zna­
nost tako interesantan sud o znanstvoslovlju. (…) Ako pak mir svoje
[staračke] dobi ne bi htio prekidati raspravama bilo koje vrste, onda
je upravo on sam već proglasio jednoga od svojih kolega za svojega
predstavnika61 i mogao bi ovomu dati u zadatak da u njegovo ime go­
vori pred publikom o ovoj znatnoj stvari.«
»Što se recenzenta tiče, on je uvjeren da su Fichteovi filozofemi (a ne
oni strogih kantovaca) smišljeni u duhu pravoga kriticizma (…)«62

Takav je poziv konačno okupio dovoljno izazovne građe da

od Kanta na najmanji daljnji podražaj već razdraženih živaca
u javnost izmami sud kakav mu je do tada sazreo. Prema svje­
dočanstvu koje nam pruža Rinkovo pismo Villersu 18. trav­
nja 1801., dakle pismo upućena Kantova suradnika i profesora
teologije u Königsbergu, djelovanje je Fichetovih pogrda na
kantovce »doslovčare« odvraćalo Schultza da se prihvati pi­
sanja nastavka svojega Ispitivanja Kantove filozofije (Prüfung
der Kantischen Philosophie, sv. 1 1788. i sv. 2 1790.), a to je
pak bila kap koja je prelila čašu Kantova strpljenja i suzdrža­
vanja od javnoga iskazivanja suda o Fichteu:
»Schul[t]z sada doista radi na nastavku svojih Istraživanja, ali [starač­
ka] dob, slabo zdravlje i razni poslovi u službi stvaraju mu mnoge pre­
preke. Dugo vremena nije više uopće htio pristati [ili odlučiti se]63 na
takav nastavak, jer nije htio prihvatiti pogrdni naziv doslovčara koji
je Fichte uveo u modu, i ta je okolnost postala najbliži povod [nächste
Veranlassung] za ono poznato Kantovo izjašnjenje o Fichteu. Od toga
se je vremena opet prihvatio pera.«64

To biva tim vjerojatnije ako se prisjetimo da je Fichte pri

pobijanju i izrugivanju realističkoga tumačenja kantovaca u
2EWL izravno i izrijekom uključio u kritiku i Schultza kao

61 Tj.
Johanna Schultza sukladno prethodnomu navodu Kantova izjašnjenja.
62 Nav.prema FG 2, 37–38 (nešto kraće pretisnuto je i u AA XIII, 542–543).
63 Njem. »Geraume Zeit wollte er sich gar nicht mehr zu einer solchen Fortset­

zung verstehen, (…)«.

64 Rinkovo pismo Villersu 18. travnja 1801. nav. po FG 3, 29 (pretisnuto također

u AA XIII, 544).

96
onoga kojega je sam Kant »nedavno potvrdio svojim izlaga­
čem«, no koji je još 1790. kao i drugi kantovci tvrdio (u sporu
protiv Eberharda) da »objektivni razlog pojava leži u nečem
što je stvar o sebi«, čime su »phaenomena bene fundata«.65
Unatoč tomu, iz sadašnje oštre pokude kantovaca Fichte je is­
ključio osim Reinholda izrijekom i Schultza:
»(…) jer on od izvjesnoga vremena, napose od novijih istraživanja,
nije dao svoj glas u filozofiji, zbog čega se opravdano može pretpo­
staviti da je počeo sumnjati u svoj prijašnji sustav.«66

U takvim je okolnostima Kant konačno prihvatio gornju

molbu i pola godine nakon njene objave dao svoje javno Izjaš­
njenje u odnosu na Fichteovo znanstvoslovlje (Erklärung in
Bezug auf Fichtes Wissenschaftslehre). Taj važan dokument
Kant je sastavio u svojoj sedamdesetišestoj godini 7. kolo­
voza 1799., a on je objavljen 28. kolovoza u Intelligenzblatt
der Allgemeinen Literatur-Zeitung (Br. 109.).67 Pozivajući se
na »svečan zahtjev u ime publike« iz gornje recenzije, Kant
je već prvom rečenicom kratko i jasno obznanio da smatra
Fich­teovo znanstvoslovlje »potpuno neodrživim sustavom.«
Objašnjenje glasi:
»Jer čisto znanstvoslovlje nije ni više ni manje nego puka logika, koja
se sa svojim principima ne uzdiže do materijalna [tj. materijalnoga
dijela] spoznaje, nego kao čista logika apstrahira od svojega sadržaja.
Iz ove [pak] izvući [herausklauben] realan objekt uzaludan je i stoga
također nikada pokušan posao. Tu se, ako transcendentalna filozofija
[ima] važi[ti], mora prije svega prekoračiti u metafiziku. A što se me­
tafizike po Fichteovim principima tiče, toliko sam malo raspoložen
da uzmem udjela na njoj da sam mu u jednome odgovoru savjetovao
da umjesto besplodnih dovitljivačkih domišljanja (apices)68 kultivira
svoju finu nadarenost za prikazivanje [gute Darstellungsgabe], kako
se ona može u Crit. d. r. V. korisno primijeniti. Od njega sam ipak pri­
stojno odbijen izjašnjenjem da ‘on ipak ne će skolastičko [das Scho­
lastische] ispustiti iz vida.’ Dakle pitanje: da li ja smatram duh Fich­
teove filozofije pravim kriticizmom, odgovorio je on sam, i nije mi
potrebno izreći [sud] o njenoj vrijednosti ili bezvrijednosti; tȁ ovdje

65 FW I, 480–481; GA I/4, 234.

66 FW I, 484; GA I/4, 237.
67 Pretisnuto u AA XII, 370–371.

68 Njem. »fruchtlosen Spitzfindigkeiten (apices)«.

97
 nije riječ o objektu koji se prosuđuje, nego o prosuđujućem subjektu;
gdje je dovoljno da se odreknem svakoga udjela na onoj filozofiji.«

Ali Kant je ipak iskazao svoj sud »o neodrživosti Fichteova

sustava«, koji – uzimajući u obzir gornje pismo Tieftrunku (5.
4. 1798.) – vjerojatno ne počiva toliko na osobnome pozna­
vanju Fichteova »općega znanstvoslovlja« koliko na njegovu
prikazu u recenzijama. Mada se ne može više točno ustanoviti
što je potaklo Kanta na ovakvu izjavu,69 vjerojatno je da je po­
ticaje dobio i od svojih bližih suradnika, a neposredna pobuda
da mu je bila jedinomu uspješnu i u svakome pogledu vjernu
tumaču Schultzu, kojega je i Fichte cijenio i slao mu svoja
djela,70 vratiti dostojanstvo i pravo na takvo tumačenje i ispi­
tivanje Kantova sustava koje je vjernije izvornomu Kantovu
izrazu transcendentalne filozofije.
Fichte je mirno i dostojanstveno primio Kantovo izjašnje­
nje protiv znanstvoslovlja, znajući pod kakvim je prilikama,
u kakvoj staračkoj slabosti71 i na osnovi kakva nepoznavanja
njegova djela Kant morao iskazati taj sud.72 U tome duhu dao
je da se preko Schellinga i u formi pisma Schellingu objavi

69 Fichte i Schelling su si Kantovo izjašnjenje protumačili time da se Kant bez

vlastita poznavanja Fichteova djela želio ograditi od Fichtea naprosto zato da one­
mogući da se i na koji način njega poveže s tzv. sporom oko bezboštva (njem. Atheis­
musstreit), u koji su zapali Forberg i Fichte spisom iz prosinca 1798., te zbog kojega
je Fichte na koncu otpušten s profesorskoga mjesta u Jeni (v. I. H. Fichte & K. F. A.
Schelling (ur.), 1856., Fichtes und Schellings philosophischer Briefwechsel aus dem
Nachlasse Beider, Stuttgart i Augsburg: Cotta str. 9–20, gdje je na str. 14–17 otisnuto
Fichteovo pismo Schellingu koje je na prethodan Schellingov prijedlog Fichte na­
pisao i dao objaviti u Allgemeine Literaturzeitung kao uljudan odgovor na Kantovo
izjašnjenje).
70 Tako mu uz pismo 6. listopada 1794. (isti dan kada i Kantu) šalje prva dva dije­

la temeljnoga djela (GWL) te pet otisnutih predavanja (EVBG) (GA III/2, 204).
71 Usp. Fichteovo pismo J. Ch. E. Schmidtu u Gießenu 17. ožujka 1799.: »Isti

sud, koji Vi donosite o Kantovim najnovijim spisima, donosi se, koliko mogu uokolo
čuti, posvuda [allgemein]. Ipak je lijep znak humanosti našega doba da se iz respekta
prema zaslužnomu starcu ti sudovi ipak ne iskazuju sasvim javno. Pa ovi su spisi ipak
tako očigledno slabi [sichtbar schwach] da ništo ne bi ni mogli pokvariti. Dva kantov­
ca, koja još postoje, prave od sebe ponavljanjem [Nachbeten] čak ovih neprobavljivo­
sti [Cruditäten] samo još smješnije pojave.«
72 Tako povodom Kantova izjašnjenja u pismu Schellingu 20. rujna 1799. piše da

Kant o njegovoj filozofiji »zasigurno ne zna ništo doli ono čega se je u proletu dohva­
tio iz jednostranih recenzija [von der meinigen – weiß er sicherlich nichts, als was er
aus einseitigen Recensionen im Fluge erwischt hat]« (GA III/4, 85).

98
uljudan odgovor u njegovo ime, koji samo utvrđuje potpunijim
navodom iz dotičnih pisama između Kanta i Fichtea što je dois­
ta kazano, te pridodaje da po »njegovoj uporabi jezika« znan­
stvoslovlje »ne označava logiku nego transcendentalnu filozo­
fiju ili samu metafiziku«.73
No, Kantovo izjašnjenje u odnosu na znanstvoslovlje nije
na tome stalo. Kao što je u gornjem izjašnjenju povodom
Schlettweinova izazova Kant od općenitoga izjašnjenja o svo­
jim »hiperkritičkim« unaprjeđivačima,74 koje je zaobišao, pre­
šao na posebnu kritiku postupka uzimanja njegovih ili Schul­
tzovih riječi po navodnome duhu u njima umjesto po slovu
i kontekstu, tako je ovdje obrnuto od posebnoga izjašnjenja
o znanstvoslovlju i popratne kritike dviju izjava recenzenta
Buhleova djela prešao na opće izjašnjenje o »hiperkritičkim«
unaprjeđivačima njegove filozofije.
Prvom izjavom, sasvim u skladu s Reinholdovim i Fich­
teovim shvaćanjem, recenzent se je začudio da Buhle, »kao
i većina kantovaca«, ne vjeruje Kantu kada kaže da je pružio
»propedeutiku za transcendentalnu filozofiju, a ne sam njen
sustav.« Drugom je izjavom prigovorio Buhleu da »predoču­
je transcendentalne principe spoznaje kao spremnike (forme)
koji ništo ne sadrže, koji se tek moraju ispuniti nekom izvana
danom građom ako imaju poprimiti realitet.« No tomu – po
recenzentu – treba stati na kraj:

73 AA XIII, 549 (ovdje na str. 548–549 nalazi se pretisak Fichteova odgovora u

Intelligenzblatt der A. L. Z. br. 122, 28. 9. 1799., stup. 990–992). Kasnije, u najavi
(Ankündigung) novoga prikaza znanstvoslovlja u Allgemeine Literatur-Zeitung 24.
siječnja 1800. Fichte će se odlučnije suprotstaviti Kantovoj ocjeni znanstvoslovlja
kao »puke logike«: »Samo neka čitatelj ne odbaci ovu ideju umah i neprovjereno [un­
besehens] čim čuje (…) znanstvoslovlje (…) na način Kanta, koji je nedavno ljudima
upravo njihove izraze tako objasnio da ovi moraju biti u krivu, kako god se ponijeli
(…) Znanstvoslovlje mi ni u kojem smislu nije logika; štoviše ja čistu logiku sasvim
izgonim iz okružja filozofije.« (GA I/7, 159–160).
74 »Hiperkriticizam« ili »transcendentizam«, koje Fichte već 1796. (GA I/3, 252)

spominje i međusobno izjednačava kao prigovore filozofiranju koje prelazi granice

mogućega iskustva (činjenicā svijesti), Niethammer je u najavi svojega Filozofijskoga
časopisa uporabio, govoreći protiv filozofije iz jednoga načela, i o stanovitim branite­
ljima kritičke filozofije, koji »dijelom transcendentizmom dijelom hiperkriticizmom
prelaze u stari dogmatizam«. U pismu Reinholdu (12. siječnja 1795.) Niethammer
piše da su se i Schmid i Fichte tom napomenom osjećali pogođeni te to »nemilosrdno«
dali do znanja. V. Frank, 1997., »Unendliche Annäherung«, str. 456.

99
 »Publiku i studentsku mladež dovoljno se je dugo mučilo egzegezom
Kantovih spisa, a kantovci su dovoljno dugo bili repetenti Kritike i
dostatno su dokazali da Kantovo slovo, jednako kao i Aristotelovo,
umrtvljuje duh. Konačno je došlo vrijeme da damo priznanje geniju
samostalnoga mišljenja, poglavito probuđenoga Fichteom i Reinhol­
dom, rastrgamo okove formularske filozofije i privedemo slobodni
duh realnomu mišljenju.«75

Kant se je sada osjećao primoran odvratiti – suprotno svo­

jim vlastitim riječima iz »Uvoda« i »Transcendentalne meto­
dologije« Kritike čistoga uma76 – da »mu nikada nije palo na
pamet« da pruža samo propedeutiku, a ne sustav transcenden­
talne filozofije, tim više što je čak hvalio »dovršenu cjelinu
čiste filozofije u Crit. d. r. V.« kao »najbolje obilježje njene
istine«. Po načinu pak na koji je Kant oblikovao drugu, tj. za­
dnju napomenu uzimajući više mjesta iz recenzije i blago ih
modificirajući, čini se da je Kant svjesno uhvatio priliku da
odvrati ili čak diskvalificira sva ona nastojanja koja su, naro­
čito povodom Jacobijeva spisa David Hume o vjeri (1787.),
pokušala podvesti zdravorazumsko realističko stajalište na po­
četku transcendentalne estetike Kritike čistoga uma (po kojem
predmeti aficiraju našu osjetilnost) pod transcendentalno-ide­
alističko stajalište razvijeno u njenoj transcendentalnoj logici
(po kojem je kategorija kauzaliteta, koju aficiranje pretpostav­
lja, valjano uporabljiva samo na predmete nama mogućega
iskustva, a ne i na stvar o sebi). Napomena glasi:
»Budući da recenzent na koncu tvrdi da se Kritika u pogledu na ono
što o osjetilnosti izrijekom [wörtlich] naučava ne treba uzeti doslov­
no [buchstäblich], nego da svatko, tko hoće razumjeti kritiku, naj­
prije svakako mora ovladati pripadnim (Beckovim ili Fichteovim)
stajalištem [Standpunkt], jer Kantovo slovo jednako kao Aristotelovo
umrtvljuje duh; zbog toga se ovdje još jednom izjašnjavam: Kritika
se svakako treba razumjeti prema slovu te promatrati samo [bloß] sa
stajališta općega razuma [Standpunkt des gemeinen Verstandes], koji
je samo dostatno kultiviran za takva apstraktna istraživanja.«

Kant ovdje dakle prelazi s posebnoga izjašnjenja o znan­

stvoslovlju na općenitije o unaprjeđivačima njegove filozofije,

75 Nav. po AA XIII, 546–547.

76 KrV A 11 / B 25 te A 841 / B 869.

100
spominjući pored Fichtea poimence Becka. Oboma naknadno
razvijenim stajalištima Kant suprotstavlja stajalište općega, no
kritički kultiviranoga razuma, s kojega se jedino ili naprosto
(njem. bloß) treba promatrati njegova Kritika, dakle i po spor­
nome pitanju osjetilnosti. Takvo se stajalište šutke pripisuje
dvorskomu propovjedniku Schultzu, a potencijalno valjda i
užemu krugu biranih kantovaca.
No, dok se je dvije godine ranije u pismu Tieftrunku, pri­
godom Tieftrunkove najave (iako neispunjene) da će napraviti
objasnidbeni izvadak iz Kantovih kritičkih spisa, Kant založio
za svoje »hiperkritičke prijatelje« Reinholda i Fichtea, neka
ih Tieftrunk »spominje s pažnjom (mit Behutsamkeit) koju
su njihove zasluge za znanost svakako zavrijedile,«77 dotle
se je sada u svojem izjašnjenju Kant osjećao primoran oštro
se javno ograditi od takvih prijatelja. U tu svrhu posegnuo je
za zvučnom talijanskom uzrečicom: »Dagli amici mi guardi
Dio, che dai nemici mi gaurderò io«, prenoseći ju po smislu:
»Bože, očuvaj nas tek od naših prijatelja, od naših neprijatelja
ćemo se već sami zaštititi.«78 Nju je potom ovako objasnio:

77 Pismo 13. listopada 1797. (AA XII, 207): »Ihre Verhandlungen mit Herrn Beck

(den ich hiermit meiner Hochachtung zu versichern bitte) deren Ausschlag hoffentlich
beiderseitige Einhelligkeit in der Absicht sein wird, habe [ich] mit Vergnügen vernom­
men. Ebenso auch Ihren Vorsatz eines erläuternden Auszugs aus meinen critischen
Schriften; imgleichen daß Sie mir die Mitwirkung dazu erlassen wollen, nehme
ich dankbar an. – Bei dieser Gelegenheit bitte ich zugleich meiner hypercritischen
Freunde Fichte u. Reinhold mit der Behutsamkeit zu gedenken, deren ihre Verdienste
um die Wissenschaft vollkommen werth sind.« Iako po samome ovome pismu nije
lako jednoznačno protumačiti namjeru Kantove zadnje rečenice, pa primjerice Brea­
zeale (1982., str. 792) sluti da bi napomena mogla biti ironična, ipak nam ovaj saču­
vani predložak za to pismo osvjetljava Kantov stav (AA XIII, 463): »Vaš objasnidbeni
izvadak iz mojih kritičkih spisa. Molim da se moji hiperkritički prijatelji ovdje ipak
i prijateljski nanovo privedu u nekoć uhodani put.« (»Meine hyperkritische Freunde
bitte ich hier doch auch freundschaftlich auf die einmal gemachte Bahn wiederum
einzuleiten«). U njem se (ibid.) vidi i da je Kant bio zadovoljan s time da Beck ne
najavi svoje stajalište kao Kantovo nego kao svoje vlastito, i da bi rado nesporazum
s njime riješio ne samo na prijateljski način nego čak i sa suglasnošću (Einhelligkeit)
u mišljenju.
78 »Gott bewahre uns nur von unsern Freunden, vor unsern Feinden wollen wir

uns wohl selbst in Acht nehmen.« (AA XII, 371; usp. AA XIII, 547–548). Uporaba
te izrečice protiv neke filozofske skupine u 1790ima imala je već dva upečatljiva
slučaja. Najprije ju je Kantu 1790. na kraju spisa protiv Eberharda (AA VIII, 247)
upotrijebio protiv Leibnizovih »navodnih pristaša i tumača« (iz wolffovske škole),
koji su jednako kao Leibnizovi protivnici izopačili tri osebujne crte njegove metafizi­

101
 »Naime ima takozvanih prijatelja koji su dobroćudni, i prema nama
dobronamjerni, ali koji se pritom u izboru sredstava da podupru naše
nakane ponašaju naopako (nezgrapno),79 a koji su također ponekada
varljivi, neiskreni, na našu propast razmišljaju, a pritom ipak govore
jezikom dobrohotnosti (aliquid lingua promptum, aliud pectore inclu­
sum gerere) – pred kakvim takozvanim prijateljima i njihovim klop­
kama ne možeš dovoljno biti na oprezu.«80

Nakon takvih riječi i uopće izjašnjenja Fichte i Kant nisu

više pokušali doći u kontakt, što ipak ne znači da se nisu više
osvrtali jedan na drugoga, Kant u svojim bilješkama (kako
svjedoči opus postumum), a Fichte na brojnim mjestima u no­
vim prikazima znanstvoslovlja.
To ništo ne mijenja na tome da je Fichte sustav transcen­
dentalnoga idealizma gradio s uvjerenjem da je on istovjetan
Kantovu, makar ga Kant nikada nije tako izrazio jer ga nije
jasno htio dovesti do svijesti drugih ili pak znao jasno dovesti
do svoje svijesti, kako svjedoče njegova pisma slana netom
prije nego je počeo predavati u Jeni:
»Preko Kantova duha [Ueber Kants Geist hinaus] nema više prostora
za istraživanje – posve sam uvjeren da je on načela, koja ja kanim
postaviti razgovijetno i određeno, položio svojim istraživanjima u te­
melj; ali nad njegovo slovo nadam se da se mogu uzdići; i čini mi se
da sam pritom postigao takvu razgovijetnost da su me Zürišani baš
veoma dobro shvatili. – Smatram da to nešto kaže.«81

To je uvjerenje u Fichteu bilo toliko čvrsto da ga je zadr­

žao i nakon Kantova izjašnjenja u odnosu na znanstvoslovlje,
jer Kantova izjava, koja nije dokaz »iz objektivnih razloga«,

ke (načelo dovoljnoga razloga, monadologiju i prestabiliranu harmoniju). A potom je

izrečicu Schelling naveo na kraju prvoga od deset Filozofijskih pisama o dogmatizmu
i kriticizmu (SW I, 290–291), no sada u primjeni na kantovce, ili točnije, »kantiziraju­
će teologe« u Tübingenu, kojima Schelling zamjera što pozivajući se na Kanta izvode
Boga u svrhu moralnosti kao biće koje nagrađuje vrle i kažnjava opake. Na koncu
Kant u izjašnjenju o znanstvoslovlju uzrečicu »vraća« na svoje »hiperkritičke« tuma­
če, poimence Becka i Fichtea, ali implicite i Reinholda, pa i Schellinga i dr.
79 »Nezgrapno« stoji za njem. tölpisch (Tölpel dolazi od srednjevisokonjemačko­

ga dorpaere »seljak, seljački sirov i dvorski neodgojen čovjek«).

80 AA XII, 371.

81 GA III/2, 93 (pismo Hufelandu 2. 4. 1794.). Usp. GA III/2, 28 (pismo Stepha­

niju u prosincu 1794.).

102
navodno pokazuje samo da je Kant izgubio uvid u svoj sustav,
sačuvan u Fichtea i Schellinga:
»Svakako sam posve uvjeren da je Kantova filozofija, ako se ne ima
uzeti kako smo ju mi [ – Fichte i Schelling – , op Lj. F. J.] uzeli, pot­
puna besmislica. Ali mislim da Kanta može ispričati to što on sam sebi
čini krivo i što svoju vlastitu filozofiju, u kojoj se nikada nije naročito
udomaćio, sada više niti zna niti razumije (…).«82

Tako se i nakon izričita razlaza između Kanta i Fichtea,

Fichte i dalje osjećao obavezan, ako ne više Kantovoj osobi,
onda svakako Kantovoj filozofiji.

3.2. Friedrich Heinrich Jacobi

»U svezi s Kantom moramo ovdje prethodno još govoriti o Jacobiju;
Jacobijeva filozofija je istodobna s Kantovom. Rezultat je u cjelini
isti, samo je dijelom polazište, dijelom hod drugačiji. Izvanjsko pola­
zište kod Jacobija više je francuska filozofija (i njemačka mistika), on
je njome pobuđen; Kant je više počeo s engleske strane, od Humeova
skepticizma.«83

Te Hegelove riječi iz odsjeka Najnovija njemačka filozo­

fija84 iz Predavanja o povijesti filozofije dočaravaju nam ka­
kav je položaj Jacobijeva filozofija imala za najistaknutije nje­
mačke pokantovske usustavljivače transcendentalne filozofije
– naime položaj tik uz bok Kantovoj, kao da s njome stoji u
djelomičnome preklapanju.
Jacobi se je sredinom 1780ih istakao kao kontroverzistički
filozofijski pisac sa snažnim vjerskim i životnim uvjerenjem,
spreman da se po potrebi suprotstavi cijelomu skupu prosvje­
titelja u Berlinu, na čelu s Mosesom Mendelssohnom, a nešto
ranije istakao se, premda s manjim uspjehom, kao prozni pi­
sac u stilu nove snažne osjećajnosti, kakvu su karakterizirala
djela pokreta Sturm und Drang. Njegova su djela zbog svoje
osebujne misaone, ali i osjećajne i stilske razrade, te burne

82 AA XIII, 550 (Fichteovo pismo Schellingu 20. rujna 1799.).

83 Hegel, G. W. F., 1791., Werke in zwanzig Bänden (ur. E. Moldhauer i K. M.
Michel), Frankfurt am Main: Suhrkamp, sv. 20, str. 315 (Vorlesungen über die Ge­
schichte der Philosophie III).
84 Taj odsjek ima zasebna poglavlja jedino o Jacobiju, Kantu, Fichteu i Schellingu!

103
polemike koju su izazivala bila dobro poznata u filozofijskim
krugovima Njemačke, a s njime su, braneći pravo kritičkoga
uma u pitanjima vjere, raspravljali već Kant i Reinhold. Fichte
je pak prvi transcendentalni filozof koji je stupio s Jacobijem
u prepisku i ujedno pokušao u zajedničkim filozofijskim inte­
resima ostvariti suradnju.
Slično kako je Fichte Kantu slao svoje spise, tako ih je slao
i Jacobiju, samo što se stupanj entuzijazma i nade za potpo­
rom u pismima Jacobiju čini neusporedivo veći. Tako netom
po otisku prvih dvaju dijelova njegove GWL (29. rujna 1794.)
Fichte ih šalje (po Humboldtu) Jacobiju, a u popratnome mu
pismu (prvome koje je uopće poslao Jacobiju) piše:
»Ima li ijednoga mislioca u Njemačkoj, s kojim bih želio i nadao se
da se slažem u mojim posebnim uvjerenjima, onda ste to Vi, moj cije­
njeni gospodine: – ja, koji od većine slavnih filozofijskih pisaca ne
očekujem ništo doli protivljenje [Widerspruch] i u vezi s čime baš ne
osjećam naročit sram.«85

Iako ne dobiva odgovor, Fichte skoro godinu dana kasni­

je, 30. kolovoza 1795., nanovo šalje Jacobiju prijateljsko pi­
smo, ovaj put sa zadnjim, trećim dijelom GWL te GEWL, i još
više ojačanim uvjerenjem o »upadljivoj jednolikosti (Gleich­
förmligkeit)« njihovih »filozofijskih uvjerenja«. Ono je sada
ojačano Fichteovim opetovanim čitanjem Jacobijevih spisa za
ljetne dokolice, naročito Allwilla, i Fichte je spreman ovaj put
svoj stav i obrazložiti. Iako je Jacobi jasno očitovani realist,
a Fichte transcendentalni idealist, i to »tvrđi nego što je bio
Kant« jer je u njegovoj filozofiji mnogostručje, kod Kanta na
neobjašnjen način »dano«, »proizvedeno stvaralačkom moći«,
Fichte objašnjava da ipak on može Jacobiju ponuditi što traži:
»potpuno izmirenje filozofije sa zdravim razumom«. Fichte
to postiže time da sa spekulativnoga stajališta deducira i time
(znanstveno) potvrdi i osigura realizam koji vlada u empirij­
skoj praksi. On traži i vjeruje da može očekivati savezništvo
(Bündniß)86 s Jacobijem, jer njegova spekulacija nije sama

85 GA III/2, 202.
86 Pismo je pisano veoma birano i aluzivno. Ovo mjesto priziva u sjećanje raspra­
vu iz Jacobijeva romana Allwill, koja se odvija između Cläre i Allwilla s jedne strane
i Clerdona s druge. Clerdon tvrdi u Kantovu duhu da osjećamo samo naše osjete

104
sebi svrha, nego stoji, kao i Jacobijeva djela, napose filozo­
fijski romani (Allwill i Woldemar), posve u službi života, čiji
realizam tek na svoj osebujan način spekulativno utemeljuje u
onoj točci gdje se »praktičko i spekulativno stajalište pojavlju­
ju ujedinjeni«.87
Fichte zna da će mu publika »teško povjerovati« u tu jedno­
likost spekulativnoga znanstvoslovlja i Jacobijeva naravnoga
realizma, pa i da to možda ni Jacobiju ne će baš biti očito, ali
ipak daje svoj najbolji pokušaj da to razjasni. Prvi rezultat je
gornje pismo, jedno od Fichteovih filozofijski najsadržajnijih
i najvrjednijih pisama. Njega u prikazu skladnoga odnosa spe­
kulativnoga idealizma i zdravorazumskoga realizma u prvome
redu prate Fichteovi jenski uvodi u znanstvoslovlje (1797.), a
zatim i ono što se s Oesterreichom može nazvati Fichteovom
berlinskom »primijenjenom filozofijom«.88
Jacobi je na oba pisma odgovorio tek na Badnjak 1795.
Ispričavajući se na kasnu odgovoru zbog složena spleta okol­
nosti i bolesti, Jacobi mu samo javlja da još nije stigao proučiti
poslane mu Fichteove spise, ali da uskoro kani proći i stare i
nove te da će onda »nešto određenije reći« o svojem »osjećaju
sklada« između njihovih stajališta, i dodaje:

i da spoznajno ne prodiremo ni do samih sebe ni do stvari o sebi. Allwill naprotiv

potkrjepljuje Cläreino zdravo realističko stajalište i izvodi da je Clerdonova oprjeka
neutemeljena jer on u skladu s vlastitim sustavom ne smije pridati nikakvo određeno
značenje stvari o sebi. Zato bi morao napustiti misao da za čovjeka postoji nešto izvan
predočaba (»Nichtsdahitner für den Menschen«). A ako to prizna, ako samo svoje
granice utvrdi i uzvoli ih sve više učvrstiti, onda, kaže Allwill, »možemo sklopiti neko
primirje, neku vrstu saveza i iz neprijatelja postati prijatelji«. (JWA 6/1, 163; JW I,
124). U gornjem pismu Jacobiju Fichte tako reći nastupa namjesto kantovca Clerdo­
na, te za razliku od lika u romanu pristaje na Allwillov uvjet, za koji vjeruje da ga je
»već ispunio«. »Ako pak još povrh toga iz zemlje koju se smatra neprijateljskom do­
ista garantiram i utvrđujem čak realizmu njegovo područje, onda bih prema pravima
imao računati ne samo na neku vrst saveza [eine Art von Bündniß] nego na savez u
svakome pogledu [in aller Art].« (GA III/2, 393).
87 GA III/2, 391–393.

88 Oesterreich, Peter L., 1998., »Was geht auf dem langen Wege vom Geist zum

System nicht alles verloren! Jacobi und die Angewandte Philosophie Fichtes«, u: Ham­
macher, Klaus (ur.), Fichte und Jacobi (Fichte-Studien 14), Amsterdam, Atlanta: Ro­
dopi, str. 153–169, tu str. 154 i d. Od stranice 159 auktor izlaže tri središnja djela
primijenjene filozofije u kojima je »retoričko posredovanje« ono nešto između spe­
kulacije i života: Temeljne crte sadašnjega doba (Grundzüge des gegenwärtigen Zeit­
alters, 1806.), Upućivanje u blaženi život (Anweisung zum seligen Leben, 1806.) i
Govori njemačkoj naciji (Reden an die deutsche Nation, 1808.).

105
 »Kako mi je draga bila Vaša pojava od početka, znaju Humboldt i
Goethe. Radujem Vam se sve više i više, i htio bih Vam biti onako
blizu kako se nadam postati. Ovaj put samo ponavljam svoju zahvalu,
koju niti mogu prešutjeti niti do kraja izreći. Ostajte mi skloni, naj­
draži Fichte, i predosjećajte tihi usklik, kojim muža, kojemu se divim,
prisnije zovem svojim.« 89

Obodren ili dapače ganut takvim odgovorom, Fichte je

malo pričekao da mu se otisne prvi svezak njegove GNR, i
onda ga poslao 26. travnja 1796. skupa sa srdačnim pismom.
U njem se zahvaljuje na novome izdanju Jacobijeva romana
Woldemar (1794.), koji ga se je u ovome dopravljenome izda­
nju dojmio još snažnije nego u prvome (1779.), te još jednom
Jacobiju potvrđuje:
»Da, vrijedni, plemeniti mužu, posve se slažemo [wir stimmen ganz
überein]; i to mi slaganje s Vama dokazuje više nego bilo što [drugo]
da sam na pravome putu.«90

Jacobi se je samo još po Goetheu lijepo zahvalio i poručio

Fichteu da će još zbog njega »doživjeti radost bude li samo
imao strpljenja«,91 a onda je dopisivanje prestalo na dvije go­
dine, do spora oko ateizma.
Tada, kao i ubuduće, Fichte je zadržao najviše poštovanje
prema Jacobiju, koji je za njega bio »muž nadmoćne duhovne
snage«, »najljepša slika čistoga čovještva u našem dobu«, »je­
dan od malobrojnih članaka u lancu prijenosa prave temeljitos­
ti«, pa i »nedvojbeno jedan od najvećih stilista našega doba«.92
A iz takvih izjava, kao i iz mjesta u Fichteovim filozofijskim
djelima gdje Fichte svoje izvode izrijekom povezuje s Jacobi­
jevim, Reinhard Lauth je prosudio da je opravdano ustvrditi:
»(…) da znanstvoslovlje od početka [!] prikazuje sintezu Kantovih i
Jacobijevih koncepcija i da se Fichteovi sudovi o Jacobijevu znače­

89 GA III/2, 436.
90 GA III/3, 17–18.
91 GA III/3, 18 ili FG 1, 361 (pismo Goetheu 7. srpnja 1796.).

92 GA I/4, 238; GA III/3, 17; GA II/7, 402; GA I/7, 402 (kako sabire Lauth, Rein­

hard, 1989. »Fichtes Verhältnis zu Jacobi unter besonderer Berücksichtigung der

Rolle Friedrich Schlegels in dieser Sache«, u: Lauth, R., Transzendentale Entwick­
lungslinien von Descartes bis zu Marx und Dostojewski, Hamburg: Felix Meiner, str.
266–296, tu str. 268).

106
 nju ne trebaju gledati kao pretjerivanja, nego da su dobro utemeljeni.
Također se razumije zašto je Fichte vjerovao da se znanstvoslovlje (u
oprjeci s Kantom) po onome što mu je osebujno upravo slaže s Jaco­
bijem. On zna da je proveo njegove najdublje spoznaje, i nada se da
će ga Jacobi ondje, gdje u utemeljenju ide još povrh njega, sa svoje
strane slijediti sa svojim uvidom.«93

Iako je jako primamljivo prihvatiti takav sud, kao što su

ga mnogi prihvatili, on u svojem punome opsegu ipak nije
dobro utemeljen, i treba ga istini za volju olabaviti i dopu­
niti. Ono što se i inače u sekundarnoj literaturi slabo uoča­
va, a onda ni ne vrjednuje primjereno, jest da nemamo jasne
potvrde da se je Fichte od početka razrade znanstvoslovlja iz
elementarne filozofije, dakle već u kasnu jesen i zimu s 1793.
na 1794., ne samo svjesno i aktivno, nego uopće služio Jaco­
bijevim spisima u svrhu izgradnje svojega sustava. Fichte se,
recimo, poziva na Aenesidema i Maimona kao uvjerljive skep­
tičke kritičare transcendentalne filozofije u prvoj rečenici pr­
voga predgovora svojemu programskomu spisu BWL, u ko­
jem također granice svoje filozofije ograničava na Kantove,
i priznaje zasluge »sustavotvornomu Reinholdovu duhu«. Ali
niti u tome predgovoru niti igdje u prvome prikazu Fichteova
znanstvoslovlja (BWG, GWL i GEWL), uključno sa »predra­
dovima« za prvi prikaz (recenzija Aenesidemus, Vlastite me­
ditacije o elementarnoj filozofiji, Praktička filozofija, Züriška
predavanja) i cijeloj Fichteovoj prepisci do prvoga Fichteova
pisma Jacobiju (29. rujna 1794.) nema ni spomena Jacobija!
A što se toga prvoga pisma tiče, treba osim njegova sadrža­
ja uzeti u obzir i okolnosti u kojima je pisano i poslano. Kao
što je u rujnu 1793. Baggesenova vijest o Reinholdovu po­
voljnu sudu o njegovu spisu o francuskoj revoluciji potakla
Fichtea da se pismom predstavi Reinholdu, tako je zacijelo u
rujnu 1794. vijest Wilhelma von Humboldt o Jacobijevu po­
voljnu sudu o njegovu programu BWL potakla Fichtea da se
pismom predstavi Jacobiju, pri čem je prigodno priložio svoja
netom otisnuta prva dva dijela GWL. To je tim vjerojatnije što
je Jacobi Humboldtu u pismu 2. rujna otkrio da je njegovo
prvotno oduševljenje Fichteovim BWL (koji mu je netom po

93 Lauth, R., 1989., »Fichtes Verhältnis zu Jacobi«, str. 274.

107
tisku u proljeće poslao Goethe) bilo takvo da mu se je »više
dana« vrzla po glavi misao da izravno piše Fichteu i kaže mu
koliko mu je »njegova pojava draga«.94 Zato je Fichte svoje
prvo, veoma kratko pismo poslao kao dodatak Humboldto­
vu pismu, a u njem napisao da je »gospodin von Humboldt«
na njegovu molbu bio tako dobar da ga uvede kod Jacobi­
ja »kako bi se mojemu srcu pružilo zadovoljstvo da i prema
Vama iskažem svoje visoko poštovanje, koje sam već odavno
odao Vašemu premoćnomu filozofijskomu duhu.« Kao »do­
kaz onoga visokoga poštovanja« Fichte mu šalje »do sada
zgotovljeni početak jednoga udžbenika koji ima biti gotov
za par mjeseci«.95 Možda potaknut i ovim uvodom kod Jaco­
bija, a svakako većim mirom u Oßmannstedtu, kamo se je,
oslobođen nastave, povukao na ljetni semestar 1795.96 nakon
fizičke ugroze od studentskih redova koje je htio raspustiti,97
Fichte je po ljeti (pri dovršavanju ili po dovršetku svojega
prvoga prikaza znanstvoslovlja) uzeo čitati Jacobijeva djela.
Pritom se je izgleda zapanjio kako svoja uvjerenja sada po­
vratno može naći potkrijepljena Jacobijevim spisima. Tomu
svjedoči njegovo drugo pismo Jacobiju 30. kolovoza 1795.,
koje je zacijelo upravo zato napisano tako vedro, puno nade
za suradnjom i filozofijski bogato sadržajem:
»Ovo sam ljeto u dokolici na dražesnu ladanju Vaše spise nanovo
pročitao i opet pročitao i još jednom pročitao, i bio sam posvuda,
naročito u Allwillu, zapanjen nad upadljivom jednolikošću naših filo­
zofijskih uvjerenja. Publika će teško povjerovati u ovu jednolikost;
možda ni Vi sami, oštroumni mužu, od kojega bi se ipak očekivalo
da iz nesigurnih osnovnih crta početka jednoga sustava može izvesti
cio sustav.«98

94 Roth, Friedrich (ur.), Jacobi’s auserlesener Briefwechsel, sv. 2 (1827.), Leip­

zig: G. Fleischer, str. 181.

95 GA III/2, 202. Usp. Ahlers, Rolf, 2003., »Fichte, Jacobi und Reinhold über

Spekulation und Leben«, Fichte-Studien 21, Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 1–25 i
229–235, tu str. 6.
96 Fichte stanuje u Oßmannstedtu od 8. svibnja do pogreba svojega tasta Johanna

Hartmanna Rahna 2. listopada (FG 5, 251–255).

97 9. travnja u noći (kada je kamen razbio prozor i proletio tik pored glave Fich­

teova tasta).
98 GA III/2, 391.

108
 Slika 4. Friedrich Heinrich Jacobi (1743.–1819.). 
Portret iz 1780. naslikao Johann Friedrich Eich.

I tek se je od tada, ili točnije od Jacobijeva prvoga i do 1799.

jedinoga, ali obećavajućega pisma njemu (24. 12. 1795.), Fich­
te počeo pozivati na Jacobija i u svojim spisima. Tako se već
u prvome dijelu GNR (ožujak 1796.), koji je poslao i Jacobiju,
poziva na Jacobijev »Razgovor o idealizmu i realizmu« (kako
Fichte po drugome imenu i dijelu spisa redovno zove Jaco­bijev
David Hume o vjeri) kao na izvor gdje se može naći dodatna
potkrjepa za njegovu dedukciju predodžbe vremena,99 dok u
Usporedbi Schmidova sustava sa znanstvoslovljem (uskrsni
sajam krajem travnja 1796.) Fichte po prvi put u sporu pro­
tiv kantovaca oko stvari o sebi spominje »izvrsnoga Jacobija,
čija je opomena [Rüge] da se neispravno postupa s kritičkim
idealizmom slabo uzeta u obzir.«100 Na opomenu kantovcima
u raspravici »O transcendentalnome idealizmu« Fichte će se,
kako je dobro poznato, naglašeno i opširno pozvati u šestome
odjeljku 2EWL (1797.), posvećenome najiscrpnijemu Fichte­
ovu dokazu za tvrdnju da njegov sustav nije drugo nego do­

  99 FW III, 28–29; GA I/3, 338–339. Mjesto se u David Hume nalazi na JWA 2/1,

51 i 53 (JW II, 196 i 200 itd.).

100 FW II, 445; GA I/3, 256.

109
bro razumljen Kantov.101 Fichte se je od tada također počeo
osvrtati na Jacobija i u svojim predavanjima, primjerice u pr­
vome nizu predavanja iz WLnm u zim. sem. 1796.–1797.102
Nije poznato da bi bilo razloga da se Fichte u svojim spisima
prije ovih iz 1796. ne pozove na Jacobija kada bi ih doista tako
dobro poznavao prije ljeta 1795. da bi svjesno radio »sintezu
Jacobijevih i Kantovih koncepcija« (Lauth). Po tome što je u
pismu Reinholdu 8. siječnja 1800. Fichte izjavio da je Jacobi
za njega postao »najdublji mislilac« njihova doba koji je »da­
leko iznad Kanta« od kada ga »cijeloga poznaje«,103 može se
reći da je Fichte Jacobija počeo pretpostavljati Kantu od kada
je pročitao njegove romane u filozofijski dopravljenim drugim
izdanjima, možda već Allwilla, a svakako Woldemara, u ko­
jem glavni lik ne rese više Goetheove crte kao u Allwillu, nego
Jacobijeve, dakle krajem 1795. ili početkom 1796.
Iako nemamo pozitivne potvrde do pisma iz travnja 1796.,104
Fichte se je po svoj prilici ipak do neke mjere rano upoznao
s prvim Jacobijevim djelom Ueber die Lehre des Spino­za in
den Briefen an Herrn Moses Mendelssohn (1785.) (na hrvat­
ski prevedeno kao O Spinozinoj nauci u pismima gospodinu
Mosesu Mendelssohnu),105 i to vjerojatno u njegovu drugo­
me izdanju (1789.), proširenome čak devetorim prilozima kao
zasebnim raspravicama koje nadopunjuju i dalje izvode neke
Jacobijeve nabačene ili ukratko skicirane misli i stavove iz
glavnoga teksta. Taj je spis otvorio tzv. spor oko panteizma tj.
sveboštva (Pantheismusstreit) ili spor oko Spinoze (Spinoza­
streit) između Jacobija i Mendelssohna, u koji su se potom
svojim prilozima uključili i mladi pietist i magistar filozofije
Thomas Wizenmann na Jacobijevoj strani, Immanuel Kant na

101 Tomu ćemo se ključnomu Fichteovu pozivanju na Jacobija pri »odstupanju od

slova« Kantove filozofije vratiti opširnije u četvrtome poglavlju knjige.

102 GA IV/3, 170 (Eschenov zapis).

103 GA III/4, 180.

104 GA III/3, 18 (Fichteovo pismo Jacobiju): »Bilo bi dakle moguće da svatko

drugi, osim Vas, moje slaganje s Vama ne zamijeti upravo onako kako je meni samo­
mu jasno. – Svatko drugi osim Vas, kažem, jer Vi ste pokazali na Spinozi da umijete
razodjenuti sustav od njegova umjetnoga aparata i čisto postaviti [njegov] duh, da
umijete iz dijelova zaključiti cjelinu kojoj oni pripadaju.«
105 2013., Zagreb: Demetra (prev. Darija Domić).

110
Mendelssohnovoj106 (u smislu obrane prava uma da bude zad­
nji sudac) i Johann Gottfried Herder »na Spinozinoj«.107 Sude­
ći po interesu i žaru s kojim je još za školovanja (Schulpforta)
Fichte gutao Lessingove polemičke teološke spise protiv Göt­
zea u tzv. sporu oko fragmenata,108 očekivalo bi se da ga je
morao zanimati spor koji je buknuo povodom Jacobijeva svje­
dočanstva da je Lessing, jedan od najvećih njemačkih prosvje­
titelja i teologa, pod stare dane posve odustao od ortodoksnih
teističkih predočaba i postao uvjereni panteist, tj. »spinozist«.
Kao Hölderlin, Hegel i Schelling, vjerojatno se je i Fichte po­
bliže upoznao sa Spinozinom filozofijom tek po njenu prikazu
u ovome Jacobijevu djelu. Iako pun poštovanja kako prema
Spinozi kao čovjeku životno posvećenomu istraživanju istine

106 Iako je imao vlastiti stav i rješenje koje proizlazi iz njegovih kritika, Kant

je ipak stao na Mendelssohnovu stranu utoliko što je Mendelssohn, kako sam piše,
»ustrajno i s opravdanom revnošću tvrdio« da je »samo pravi čisti ljudski um« »ono
po čem je nužno orientirati se«, a ne »navodni skriveni osjet za istinu ni prenabujali
zor pod imenom vjere, na koji bi se mogla ucijepiti tradicija ili objava i bez pristanka
uma« (AA VIII, 133–134 ili Ježić, 2013., »O umskoj potrebi za vjerom u božju op­
stojnost po raspravi Wizenmanna i Kanta«, str. 86).
107 Osnovna četiri spisa u sporu, dva Jacobijeva i dva Mendelssohnova, uredio

je, popratio uvodom koji daje pregled nad svim sudionicima u sporu i objavio 1916.
Scholz, Heinrich kao Die Hauptschriften zum Pantheismusstreit zwischen Jacobi und
Mendelssohn (Berlin: Reuther & Reichard). Jacobijevi su spisi u sporu objedinjeni
u JWA u prvome svesku (Schriften zum Spinozastreit, 1998.). Podrobniji i opsežniji
prikaz spora na engleskome v. Beiser, 1987., The Fate of Reason, str. 44–113. Ukratko
o sporu na hrvatskome v. Ježić, Lj. F., 2013., »O umskoj potrebi za vjerom u božju
opstojnost po raspravi Wizenmanna i Kanta«, str. 82 i d.
108 Fichtea je veoma rano zaokupio duhovit i filozofijski duboko utjecajan nje­

mački teolog i pisac Gotthold Ephraim Lessing, još u Schulpforti, gdje se je, suprotno
kasnijemu shvaćanju, ipak i nova literatura čitala ili rabila u nastavi, pa tako i Lessing
(v. Jacobs, Wilhelm G., 2012., Johann Gottlieb Fichte. Eine Biographie, Berlin: In­
sel, str. 17 i 19). Fichtea su napose oduševili Lessingovi spisi iz čuvenoga »spora oko
fragmenata« (njem. Fragmentenstreit) napisani protiv hamburškoga pastora Götzea,
kako svjedoči u životopisu svojega otca Fichteov sin Immanuel Hermann: »Ipak je
Fichteu pošlo za rukom da dobije od nekoga mlađega profesora Lessingove spise u
sporu s Götzeom; (…) ‘Anti-Götze’ [1778.], čiji su brojevi izlazili u arcima u kratkim
vremenskim razmacima, Fichte je nestrpljivo iščekivao te tako često isponova čitao
da je neka mjesta zadržao u pamćenju. (…) Već je tada Lessing bio Fichteu predmet
takva poštovanja da je htio napustiti što mu je bilo prvo, otići od sveučilišta k njemu,
kako bi se obradovao njegovoj osobnoj riječi, baš kao što je kasnije potražio Kanta.
Ovaj je plan na žalost ostao neispunjen zbog nedostatka novca, i jer je ubrzo nakon
što se je Fichte upisao na sveučilište rana smrt [15. 2. 1781.] izvrsnika oduzela do­
movini.« (I. Fichte, 1862., Fichte’s Leben und literarischer Briefwechsel, str. 16–17;
isto u FG 1, 17).

111
tako i prema dosljednosti njegove filozofije, Jacobi tu filozofi­
ju ipak proglašava ateizmom i fatalizmom jednako kao i Chris­
tian Wolff u svojoj Naravnoj teologiji.109 Razlika je dakako
što Jacobi iz takva suda izvlači posljedice suprotne od onih
racionalističkoga »učitelja Njemačke«, jer Jacobiju je spinozi­
zam ujedno najdosljedniji sustav izveden na putu (razumske)
demonstracije, na koji se stoga, dosljedno provedena, svodi i
sama (navodno teistička) leibnizovsko-wolffovska filozofija.
U ovome se spisu nedvojbeno također treba tražiti izvor naj­
prije Schellingovu, a zatim i dugo vremena općemu shvaćanju
i tumačenju po kojem je Fichteovo poznato suprotstavljanje
sustava dosljednoga dogmatizma njegovu sustavu transcen­
dentalnoga idealizma (tako u 1EWL) isključivo suprotstavlja­
nje Spinozina sustava Fichteovu, kako se to tumači prema jed­
nome mjestu u GWL.110 Da to nije tako jednostavno, nego da
je najprije ili barem povrh toga Hommelov fatalizam oprjeka
njegovu »sustavu slobode«, vidjeli smo u gornjem potpoglav­
lju o Kantu. Povrh Jacobijeva prikaza spinozizma i protupro­
svjetiteljski nabijene rasprave s Mendelssohnom i berlinskim
krugom racionalističkih prosvjetitelja, Fichte je u djelu (u pro­
širenome izdanju iz 1789.) mogao crpiti iz bogatih Jacobijevih
izvoda u raspravama u prilozima. Za postanak i razvoj znan­
stvoslovlja osobito su mogli biti poticajni »prilog IX« o slobo­
di volje (unutar predgovora drugomu izdanju) i »prilog VII«
kao »prirodna povijest spekulativne filozofije«.
Još je više Jacobijev naredni spis David Hume o vjeri ili
idealizam i realizam (David Hume über den Glauben oder
Idealismus und Realismus, 1787.), napose njegov dodatak »O
transcendentalnome idealizmu« (»Ueber den transcendenta­

109 V. Wolff, Ch., 21741., Philosophia naturalis, sv. 2, Frankfurt & Leipzig: Offi­

cina libraria Rengeriana, §§. 671.–716., ovdje zaključak u §. 716. po kojem je spi­
nozizam štetniji za moralnu činidbu od ateizma jer mu ne samo po pripatku nego po
biti pripada i »sveopći fatalizam«. (str. 730: »(…) praxi moralis magis obstat Spino­
sismus, quam Atheismus in se spectatus, cui quippe nonnisi per accidens fatalismus
universalis accedit. (…) evidens omnino est, Spinosismum certo respectu magis noxi­
um esse, quam atheismum.«)
110 FW I, 100–101 (GW I/2, 263–264) i poseb. 120 (GW I/2, 280) (GWL) gdje

Fichte piše: »Ako dogmatizam može biti dosljedan, onda je spinozizam njegov naj­
dosljedniji proizvod.«

112
len Idealismus«),111 mogao biti poticajan svim pokantovskim
susta­votvorcima iz jednoga principa, počev od Reinholda.
Osim što se u ovome djelu Jacobi uvodno brani pred napadi­
ma na njegov pojam vjere (Glaube kao »element sve izvjesnos­
ti i djelotvornosti [Wirksamkeit]«)112 pozivajući se na sličnu
uporabu pojma belief opće poštovanoga škotskoga prosvjeti­
telja Humea, Jacobi u nastavku u navratima iznosi svoje razu­
mijevanje Kantova transcendentalnoga idealizma i zapravo ga
suptilno potkapa umjetno zaoštravajući njegov subjektivizam,
po kojem se navodno svi objekti, pa i sam subjekt, rasplinjuju
u predodžbama koje jedine opstoje.113 No, osim tih usputnih
izvoda unutar samoga spisa David Hume, Jacobi je na kraj do­
dao zasebnu raspravicu koja izaziva i izravno poziva kantovce
na »najsnažniji idealizam« jer se kritički sustav ne može odr­
žati s nespoznatljivom, a ipak opstojećom i našu osjetilnost
aficirajućom »stvari o sebi«. Da su ga doista prešućivanja ide­
alističke crte kriticizma navele da javno tumači što je po njem
zapravo Kantov transcendentalni idealizam, svjedoči nam
Jaco­bijevo pismo Hamannu pri sastavljanju djela:
»Ljuti me kod njenih [tj. Kantove filozofije] izlagatelja hotimično
prikrivanje idealizma [das geflißentliche Verstecken des Idealismus],
koji je ipak duša sustava.«114

No Jacobi je spisom išao izravno i protiv Kanta koji nije

pristao na njegovu stranu u sporu s Mendelssohnom, nego čak
njegove izvode žigosao kao zanesenjaštvo koje svrgava um­
sku vjeru i namjesto nje postavlja onu koju si svatko bira po
svojem prohtjevu.115 Već pri prvome planu djela, dok je još

111 Taj dodatak jedini je dio ovoga utjecajnoga Jacobijeva djela koji je preveden

na hrvatski: Jacobi, F. H., O transcendentalnome idealizmu (prev. K. Miladinov), u:

Barbarić, Damir (ur.), Filozofija njemačkog idealizma, Zagreb: Školska knjiga, 1998.,
str. 193–203.
112 Scholz, H. (ur.), 1916., Die Hauptschriften zum Pantheismusstreit, str. 180;

JW IV/1, 223.
113 S time treba usporediti Jacobijev rukopis Meine Vorstellungen (1782.) kao

zapis i literarnu obradu najranijega Jacobijeva dojma – pri čitanju Kritike čistoga uma
(1781.) ili njene Göttingenske recenzije – da je transcendentalni idealizam nihilistički
subjektivizam. V. dolje potpoglavlje 4.2.
114 Nav. po JWA 2/2, 447 (Pismo 14. studenoga 1786.).

115 U spisu Was heißt: sich im Denken orientiren? (AA VIII, 134 i 143).

113
trebalo biti dodatak drugomu izdanju pisama o Spinozi, Jacobi
piše Lavateru da njegov drugi dio treba biti posvećen sučelja­
vanju s Kantom:
»U iscrpnoj raspravi, koju ću staviti na čelo toga djela, treba se oprav­
dati kako sam uporabio riječ vjera116 te moja filozofija navlas točno
odijeliti od Kantove.«117

Možemo reći s Bowmanom, doduše ne da su za »razumije­

vanje porijekla znanstvoslovlja« u doslovnome smislu, ali ba­
rem za lakši problemski ulazak u njega i za uočavanje sličnosti
i razlike Jacobijeve i Fichteove filozofije s obzirom na sam
princip Fichteove filozofije (apsolutno Jastvo), osobito dvije
kraće rasprave iz gornjih dvaju spisa ključne: 1) Jacobijeva
kritika Kantove stvari o sebi u raspravici »O transcendentalno­
me idealizmu« (dodatak spisu David Hume o vjeri) i 2) Jaco­
bijevo oštro lučenje svega uvjetovana od (Boga kao) neuvje­
tovana, do kojega se ne može doći nikojom demonstracijom
(načinom spoznaje po uvjetima), u »Prilogu VII« drugoga iz­
danja O Spinozinoj nauci.118
Iz drugoga se unaprijed može nazrijeti da je Fichteu Jastvo
onako neuvjetovano i apsolutno kako je to Jacobiju samo Bog.
I da će ta točka neslaganja onemogućiti njihovu udruženu fi­
lozofijsku suradnju.
Kako smo vidjeli, Jacobijev spis izvorno zamišljen kao epi­
stolarni roman Eduard Allwills Papiere (1776.), a napisan pod
snažnim dojmom osobna poznanstva s Goetheom (»Allwil­
lom«),119 u svojem proširenome i »filozofijski zaokruženome«

116 O Jacobijevoj uporabi pojma »vjere« naspram Kantove i Fichteove usp. Zöller,

Günter, 2012., »’Element sve izvjesnosti’. Jacobi, Kant i Fichte o vjeri«, u: Zöller, G.,
Kritički duh (prev. M. Mišković), Zagreb: Matica hrvatska, str. 85–110.
117 Nav. po JWA 2/2, 446 (»soll (…) meine Philosophie von der Kantischen auf

das Bestimmteste geschieden werden«).

118 Bowman, Curtis, 2001., »Jacobi’s Philosophy of Faith and Fichte’s Wissen­

schaftslehre 1794–95«, u: Breazeale, D., Rockmore, T. (ur.), New Essays in Fichte’s

Foundation of the Entire Doctrine of Scientific Knowledge, New York: Humanity
Books, str. 210–226, tu str. 213.
119 Ni Jacobijev züriški profesor i prijatelj Georges-Louis Le Sage, ni Martin Wie­

land nisu uspjeli Jacobija potaći da se upusti u književno stvaralaštvo, za koje su u

Jacobiju vidjeli dara. To je uspio tek Goethe, s kojim se je Jacobi upoznao pri Goethe­
ovu posjetu Düsseldorfu u ljeto (21. srpnja) 1774. Nekoliko narednih tjedana proveli

114
drugome izdanju Eduard Allwills Briefsammlung (1792.) na­
ročito je uvjerio Fichtea u »jednolikost« njegovih i Jacobijevih
»filozofijskih uvjerenja«.120 Po Jacobijevu kasnijem javnome
svjedočanstvu dodatak tomu spisu svakomu otkriva razlog bli­
skosti i opet različitosti njihovih uvjerenja:
»Tajna identiteta i različitosti između Fichtea i mene, naše filozofijske
simpatije i antipatije, morala bi, smatram, postati očigledna svakomu
tko izvoli dati si truda da tek ono jedino pismo Erhardu O., iza Allwil­
love zbirke pisama, pravo pročita i posve razumije.«121

Jacobijeve simpatije za Fichteovu filozofiju počele su pri­

je nego mu je Fichte poslao svoja prva prijateljska pisma sa
GWL i GEWL nadajući se suradnji. Kako proizlazi iz Jacobije­
va pisma Goetheu 7. srpnja 1794., koji mu je prethodno poslao
Fichteov BWL, Jacobi je već u ljeto 1794. bio dobro upoznat
i zadovoljan Fichteovim programskim spisom. On ga je »obra­
dovao«, vjerovao je da je u njem prepoznao svoj utjecaj, te se
spremio pročitati Fichteov spis o francuskoj revoluciji, kao i
njegovu kritiku objave:
»Čini mi se da je Fichte više nego njegovi prethodnici u propovijedi
novoga svjetla koje je došlo u svijet122 zadržao otvorenim i još jedno

su skupa, pri čem mu je Goethe pripovijedao o svojem upravo dovršenome epistolar­

nome romanu Patnje mladoga Werthera, a možda mu i čitao iz njega. Kako god bilo,
to je Jacobija potaklo da već u kolovozu sam počne razrađivati svoj roman u pismima,
»Allwill«, na što ga je i Goethe bodrio. Njegovih je prvih pet pisama objavljeno ano­
nimno u časopisu Iris (sv. 4, 1775., str. 193–236) Jacobijeva brata Georga, premda je
Goethe poželio da se ne objavi, vjerojatno jer glavni lik nosi previše njegovih crta.
Skupa s prvih pet, narednih sedam pisama – koja nisu više bila »prikladan prilog za
časopis za žene« – Jacobi je objavio u tri broja Wielandova književnoga časopisa Der
teutsche Merkur (travanj, srpanj, prosinac 1776.). Od nastavka je Jacobi odustao, dije­
lom zbog nekih glasina i pjesme rugalice, dijelom iz nutarnje nemoći da nastavi (v.
Schwarz, Hans, 1911., Friedrich Heinrich Jacobis »Allwill«, Halle: Erhardt Karras,
str. 6 i d.). Dvanaest je pisama Jacobi ipak nanovo objavio 1781. u svojim Vermischte
Schriften (Breslau: Löwe) s napomenom (str. 5) za njihove oštre kritičare da su ona
ipak skrenula Lessingovu pažnju na njega i priskrbila mu njegovo prijateljstvo. Već
je ovdje najavio da će ih jednom preurediti te »zaokružiti«, no ne »pjesnički« nego
»filozofijski«, što je i proveo u izdanju 1792., uvelike prerađenome i proširenome s
devet novih pisama, predgovorom i dodatkom »posve filozofijskoga sadržaja« (JWA
6/1, 92) – »Pisma Erhardu O**«.
120 Već gore spomenuto, u Fichteovu pismu Jacobiju 30. kolovoza 1795.

121 JWA 2/1, 200 (Jacobi an Fichte, 1799.).

122 Jacobi valjda aludira na Reinholdovo prozivanje kritičke filozofije novim

»evanđeljem čistoga uma«.

115
 oko – hoću reći: barem jedno oko – za svjetlo stvoreno na prvi dan.
Sigurno mi se smiješ kada ti kažem da je i ovaj novi profesor orao
mojim teletom, dapače svom mojom teladi, i to ne na dosadu.123 To me
je kod Reinholda malo zasmetalo. Ovdje mi je to bilo ugodno. Sada
moramo pričekati što će dalje iznijeti na svjetlo dana iz još neotvore­
noga okna svojih triju apsoluta. Ovaj pozivni spis prvo je Fichteovo
što sam pročitao.«124

Naknadno je u pismu Humboltu (2. runja 1794.) Jacobi ot­

krio da je njegov prvi dojam programskoga spisa bio pravo
oduševljenje:
»Fichteov program mi je odmah po njegovoj objavi Goethe poslao.
Odgovorio sam kako slijedi: ‘(…).’ Zapravo je moja radost Fich­
teovim programom bila tako velika i toliko življa nego što sam se
povjerio Götheu da mi se je više dana motala po glavi misao da
[izravno] pišem Fichteu i kažem mu koliko mi je njegova pojava
draga.«125

123 Izvornik: »Du lachst mir wohl aus, wenn ich dir sage, daß dieser neue Profeßor

mit meinem Kalbe, ja mit allen meinen Kälbern, und nicht für die lange Weile, ge­
pflügt hat.« Vjerojatno je da se Jacobi ovdje služi biblijskom aluzijom iz Sudaca (14,
18), kako sudi i Klaus Hammacher (1993., »Jacobis Brief ‘An Fichte’«, u: Jaeschke,
Walter (ur.), Transzendentalphilosophie und Spekulation. Der Streit um die Gestalt
einer Ersten Philosophie (1799–1807), Hamburg: Felix Meiner, str. 72–84, tu str. 74),
gdje Samson spočitava svojim gostima što su na koncu odgonetnuli njegovu zagonet­
ku samo zato što su »orali njegovom junicom«, tj. samo zato što im je odgovor otkrila
njegova žena nakon što ga je sedmodnevnim plačem iz njega izmamila. Aluzija ima
dakako smisla samo u (Lutherovu) njemačkome prijevodu gdje umjesto »junica« stoji
»tele«: »Wenn ihr nicht hättet mit meinem Kalbe gepflüget, ihr hättet mein Rätsel
nicht getroffen.« Jacobiju je zagonetka vjerojatno ona izložena u raspravici »O trans­
cendentalnome idealizmu«: da se bez stvari o sebi u Kantov sustav ne može ući, a s
njom se u njem ne može održati, dok bi junica bila njegovo rješenje u spisu David
Hume da se stvar o sebi osjeća, slično kao što i Fichte piše u prvoj podnožnici pred­
govora prvomu izdanju BWL: »Pravi spor [između dogmatika i kritika] (…) zacijelo
bi bio onaj o svezi naše spoznaje sa stvari o sebi; a spor bi se imao budućim znanstvo­
slovljem tako razriješiti da naša spoznaja doduše nije povezana sa stvari o sebi nepo­
sredno predodžbom, ali jest posredno osjećajem; da se stvari svakako predočuju samo
kao pojave, ali da se osjećaju kao stvari o sebi; da bez osjećaja nijedna predodžba ne
bi bila moguća; no da se stvari o sebi spoznaju samo subjektivno, tj. samo ukoliko
djeluju na naš osjećaj.« (FW I, 29) Da Jacobi govori o »svoj teladi«, možda znači da
smatra da se Fichte služi svim njegovim uvidima ili pak obama spisima (O Spinozinoj
nauci i David Hume).
124 Nav. po FG 1, 115. O »trima apsolutima« Fichte piše u 8. §. BWL. Ta je glava

prvoga izdanja BWL (1794.) izostavljena u drugome izdanju (1798.), a onda i u izda­
nju Fichteova sina (FW).
125 Nav. po FG 1, 141.

116
 Potvrđeno je da su mu se nekoliko mjeseci potom ipak po­
čele javljati sumnje u to da će se »mnogo više« slagati s Fich­
teom nego s Reinholdom.126 Izgleda da je njih na neko vrijeme
Fichte oslabio svojim drugim i trećim prijateljskim pismom
tvrdeći suprotno, no s vremenom je Jacobi ipak sve više osje­
ćao i uviđao razlike.
Također je poznato da se je Jacobi, u doba kada je do njega
dopro glas da će Reinhold u svojem budućem djelu nastupiti
kao fichteovac, dobro upoznao s cijelim kontekstom pokan­
tovskih rasprava u koje je Fichteov prvi prikaz znanstvoslovlja
upleten. Tomu svjedoči njegovo pismo Reinholdu 22. veljače
1797.:
»Ako je i to istinito, još ću se više radovati. Ako Vam ne pričinja pre­
više napora, najbolji moj, onda mi dajte više svjetla o svem ovome.
Ako ste se u filozofiranju približili Fichteu, onda ste se i meni približi­
li; približite opet mene Fichteu, i iz svega bi moglo, čini mi se, [nešto]
dobro izaći. Premda sam mnogo i teško obolijevao, ipak nisam ove
zime bio besposlen [müßig]; Vi i Fichte i Maimon ste me zaposlili; i
tako sam konačno i Aenesidema pročitao, do čega na svojem putova­
nju nisam mogao doći. Svime tim sam ja sam sebi postao jasniji i raz­
govjetniji, uzmogao se ovdje učvrstiti, ondje bolje utaboriti, posvuda
svoje pojmove više ispraviti i sabrati.«127

Ipak još 21. listopada 1797., kako piše Baggesenu, Jacobi

još nije »na čistu« s Fichteovim sustavom, kao što zna da to
nije ni Reinhold, no prilike ga sile da si ga izvede na čisto:
»Fichte i Schelling pozivaju se sve češće, upečatljivije i iscrpnije na
moje spise. (…) Sada ipak moram pokušati prodrijeti do pozadine
toga nisu li me možda ovi muževi bolje razumjeli nego ja sam sebe, i
mogu li po njima – kao oni – od sebe naučiti nešto bolje nego što sam
vjerovao da poučavam, što nikako ne bi bilo nemoguće.«128

Prvi izvještaj rezultata, doduše u sasvim neozbiljnu tonu,

ali u kojem se nazire buduća nepomirljivost Jacobija kao te­

126 Pismo Goetheu 1. ožujka 1795.: »Gotovo pa sumnjam da bih se s Fichteom

mnogo bolje podnosio nego s Reinholdom. Ovi momci zajedno nisu nakon izvjesne
točke pravo pri zdravoj pameti [nicht recht bey Trost]. – I Schiller je nešto od toga
preuzeo.«
127 FG 1, 408.

128 FG 1, 463.

117
ista s Fichteovom filozofijom, kao i neizbježnost spora sa
Schellingovim panteizmom, nalazi se u Jacobijevu pismu pru­
skomu veleposlaniku i njegovu prijatelju Christanu Konradu
Wilhelmu von Dohm 13. prosinca 1797., u kojem Jacobi jedva
vjeruje da bi on imao biti otkrivač Fichteova i Schellingova
sustava:
»Velik bi mi užitak bio pripovijedati Ti o napretku filozofije u našim
danima, ali Ti me ne bi saslušao. Nešto si ipak zacijelo već o tome
saznao da mi sada sve Jastvom [Ich] koje, snagom svoje jastvenosti
[Ichheit], sebe suprotstavlja sebi samomu, i ne može drugačije jer je
ujedno objekt i subjekt, i koje sebe samoga ne bi moglo postaviti da
iz vlastite snage ujedno ne supostavlja neko Ne-Jastvo (neko Ti) – da
time mi sada sve osporavamo i rješavamo, nebo i zemlju i sve što je
na njoj, a staroga Gospoda Boga, koji mi doista ne bismo rado bili,
moćno ismijavamo. I pomisli: ovaj sam sustav navodno ja zapravo
otkrio, a u djelu o Spinozi, poglavito pak u razgovoru o idealizmu,
ponajprije utemeljio. Ovi muževi imaju utoliko pravo što sam ja po­
kazao da Kantova filozofija, da postane dosljedna, mora pohrliti k
ovomu odredištu. Puštam u miru da me hvale i šutim; u međuvremenu
je Reinhold, kojega su teško izgrdili, javno prešao k njima.«129

Kako u pismu kaže, tako je Jacobi doista i šutio do prigode

u kojoj je morao progovoriti. Kada su vlasti Izborne Kneže­
vine Saske konfiscirale broj Filozofijskoga časopisa društva
njemačkih učenjaka u kojem Fichte navodno otvoreno daje
»ateističke izjave« (rasprava O razlogu naše vjere u božansko
upravljanje svijetom poistovjećuje Boga s moralnim poretkom
u svijetu), Fichte se je u obrani Apelacija na publiku (1799.)
uostalom pozvao na Spaldinga i Reinharda među teolozima i
na Jacobija među filozofima:
»I među filozofima ti, plemeniti Jacobi, čiju ruku povjerljivije hva­
tam; ma kako različito mogli misliti o samoj teoriji, ono što je tu na
stvari ti si već odavno, upravo onako kao što ja mislim, rekao snagom
i toplinom kojom ja to nikada ne ću moći reći,130 učinio si to du­

129 FG 1, 471–472.
130 Napose: Pisma o Spinozinoj nauci, str. 234 itd. 2. izdanja [1789.], u svojoj
obrani protiv Mendelssohna [tj. u Wider Mendelssohns Beschuldigungen in dessen
Schreiben an die Freunde Lessings, 1786.]; a tako i u svim svojim spisima. (op. J.
G. F.).

118
 šom svojega filozofiranja: ‘božanskim životom čovjek postaje svjestan
Boga’.«131

Primjerak Apelacije s popratnim pismom Fichte je k tomu

izravno poslao Jacobiju uz ručno pridodanu napomenu: »Ako
sam pri sastavljanju ovoga spisa i na koga često i živo pomi­
šljao, ako sam želio da se nekomu dopadne, onda ste to Vi,
poštovani. Od Vas tražim (…) prijateljstvo.«132 Nakon duge
šutnje Jacobiju je sada bilo nemoguće ne odgovoriti, stoga se
u ožujku 1799. prihvatio pera da pismeno konačno objasni
svoj stav Fichteu. To je pismo, pisano barem u trima navra­
tima,133 potom po Fichteovoj privoli objavljeno u jesen 1799.
kao Jacobijevo otvoreno pismo Fichteu (An Fichte ili Jacobi
an Fichte).134
U pismu Jacobi prilike u filozofiji i svoj stav u njima naj­
prije zaodijeva u biblijsku alegoriju, koja dijelom laska Fich­
teu, dijelom ga osuđuje. Po njoj je za Jacobija Fichte »istiniti
mesija spekulativnoga uma« i »pravi sin obećanja posve čiste,
u sebi i po sebi opstojeće filozofije«.135 Slično kao što su prije
18 stoljeća Židovi u Palestini odbacili Mesiju jer im nije donio
znak po kojem su ga htjeli prepoznati, tako su sada postupili
s Fichteom oni koje Jacobi stoga zove »Židovima spekulativ­
noga uma«. No zato ga Jacobi među njima glasno proglašava
za njihova »kralja«, i prijeti se »tvrdoglavcu« (kantovcu sta­
roga kova?) da ga i on mora takvim priznati, a »königsberško­
ga krsti­telja« prihvatiti tek kao Fichteova »prethodnika«.136
Pritom valja pripomenuti da će pri objavi pisma Jacobi to u
predgovoru ublažiti time što se izjava navodno treba shvatiti iz
sklopa i tona konteksta, jer je tu »prethodnik« očigledno »onaj
koji je odličniji« (der Vornehmere).137 Po pismu je Fichteov
znak da ga se prepozna kao mesiju »ujedinjenje materijalizma

131 FW V, 232; GA I/5, 447–448.

132 GA III/3,176.
133 Pismo je isprekidano brojnim pauzama, a na trima mjestima zabilježen je i

nadnevak (na početku 3. 3., pri sredini 6. 3. i na kraju 21. 3. 1799.).

134 JWA 2/1, 187–258; JW III.

135 JWA 2/1, 194; JW III, 9–10.

136 JWA 2/1, 196; JW III, 13–14.

137 JWA 2/1, 192; JW III, 4–5.

119
i idealizma u jedno nedjeljivo biće«, pri čem Jacobi dodaje
»znak ne bez svake sličnosti s onim proroka Jone«.138 Rein­
hold mu je Nathanael, »Izraelac u kojem nema prijevare«,139
jer se jedini »javno i čestito« priznao fichteovcem, zbog čega
ga Jacobi kao čovjeka i prijatelja posebno cijeni. Sebe samoga
pak Jacobi naziva »Nathanaelom među poganima«, jer kao što
nije pripadao »staromu savezu« (kantovstvu), nego je ostao
»neobrezan«, tako se »iz iste nesposobnosti ili otvrdnuća [Ver­
stockung]« mora uzdržati od pristupa novomu savezu (fichte­
ovstvu).
Ostatak spisa služi da tu okolnost objasni izvan biblijske
alegorije. Da Jacobi kao razlog najprije navodi svoj »nedo­
statak čisto logičkoga entuzijazma« koji mu je Friedrich Schle­
gel spočitao u recenziji Woldemara, daje naslutiti, kako Lauth
opširno izvodi,140 da je Jacobija od Fichtea najprije udaljio
Schlegel kao svojedobno mlad i obijestan fichteovac koji je
Jacobijevu filozofiju objašnjavao iz njegova života i osobno­
sti, a osobnost obrnuto iz njegove filozofije. No pravi je raz­
log dublji. Jacobi ga na razne načine osvjetljava, ali po svo­
jem običaju bez ikakva reda i sustavnosti. Prije svega, bit je
Fichteove filozofije u znanju, a Jacobijeve »nefilozofije« u
»ne-znanju«.141 U Fichteovoj filozofiji Jacobi nalazi utjelov­
ljenim načelo prave znanosti, koje je po kasnijem Jacobijevu
izvodu142 već »jezgra Kantove filozofije« te još prije njega
Vicov i Pascalov uvid. Po tome načelu prava znanost kao pra­
va spoznaja nekoga predmeta samo je ona koja svoj predmet
može u mislima proizvesti. Geometrija je takva znanost jer
može konstruirati svoje likove. Fichteova pak filozofija kao
»znanost znanja« otkriva nužni način nutarnjega u sebi slo­
bodna djelovanja ljudskoga duha. Skupa s Kantom, ali prvi »iz
temelja«, Fichte je otkrio »višu mehaniku ljudskoga duha«,

138 Aluzija na Mt 12,39–41 i Lk 11,29–32. Po Mateju je Isus time htio reći da će

biti tri dana i tri noći u grobu kao što je Jona bio tri dana i tri noći u kitovoj utrobi. No
Jacobi valjda hoće reći da je Fichte svojim načelom »ideal-realizma« i »real-idealiz­
ma« progutao sve sustave kao što je kit progutao Jonu (usp. JWA 2/2, 654).
139 Aluzija na Iv 1,47–59.

140 Lauth, 1989., »Fichtes Verhältnis zu Jacobi«, str. 274 i d.

141 JWA 2/1, 194; JW III, 9.

142 JW III, 351–353 (Von den göttlichen Dingen und ihrer Offenbarung, 1811.).

120
čime je stekao zaslugu usporedivu onoj Huygensa i Newto­
na u fizici.143 No razlažući sve izvan Jastva u njegove rad­
nje i postavljajući Jastvo za princip svih znanosti, Fichte je od
svega što nije Jastvo napravio »caput mortuum – Ne-Jastvo«.
Ono što su za zdravi razum stvari, to transcendentalni idea­
lizam razlaže u oblike uma ili proizvode vlastite slobodne i
na stanovit način ograničene uobrazilje, čime on po Jacobiju
»od stvari čini ništo«. Jacobi svoj prigovor sabire u (po prvi
put i posebno za to skovan) pojam nihilizma, kojemu ideali­
zam po njem nužno vodi.144 No više nego neopstojnost svijeta
(akozmizam) Jacobija odbija nemogućnost da po Fichteovoj
filozofiji više nađe opstojećega osobnoga Boga (ateizam). Za
Jacobija Bog mora biti »izvan mene, prije mene, iznad mene«
kao »živo, za sebe opstojeće biće«,145 koje ne postavljam (u
konstrukciji), nego nalazim (u vjeri, »ne-znanju«), inače »JA
jesam Bog«. Jacobi ne dopušta treću mogućnost.146 No iako
je Fichteova filozofija za Jacobija ateistička u smislu u kojem
za »naravni um« Bog koji nije osobni »ne postoji«, on izrije­
kom ne želi Fichtea osobno smatrati »bezbožnikom«, kao što
to u pismima O Spinozinoj nauci nije htio učiniti za Spinozu,
jer je njegov grijeh »nezgrapnost umjetnika pojmova i riječi«,
»prijestup mudrijaša, a ne čovjeka«.147 Jacobi sam svjedoči da
je »svoj ulaz u znanstvoslovlje« najprije našao »predodžbom
obrnutoga spinozizma«,148 odakle je jasno zašto je Fichteova

143 JWA 2/1, 207–208; JW III, 31.

144 JWA 2/1, 215; JW III, 44 (izrijekom kao riječ, šutke kao pojam već na pret­
hodnim stranicama).
145 Valja napomenuti da je »ein vor [für] sich bestehendes Ding« izabrao kao pri­

jevod za lat. substantia Christian Wolff, »otac njemačkoga filozofijskoga nazivlja«, i

to već u svojoj utjecajnoj njemačkoj metafizici (1720.).
146 JWA 2/1, 220; JW III, 49.

147 JWA 2/1, 216; JW III, 45–46.

148 JWA 2/1, 195; JW II, 12. Sliku Fichteove filozofije kao obrnutoga spinoziz­

ma Jacobi je preuzeo od danskoga pjesnika Jensa Baggesena, koji mu 21. srpnja

1797. piše (FG 1, 455–457): »Postoje, smatram, samo dva metafizička sustava, koja
zavrjeđuju pažnju onoga tko poznaje filozofiju i njenu povijest, jer oba sadrže ono što
je u ostalima valjano [bündig] i jer su to savršeno povezali u jednu cjelinu; mislim na
oba sve-jedina sustava Spinozin i Fichteov. Oni su si međusobno beskonačno slični i
beskonačno neslični, dva jednaka trokuta, s tom razlikom da je vrh jednoga osnovica
drugoga, (…). Nazivam ih sve-jedinima [»die Alleinige« – igra riječi po njenoj tvorbi:
sve »all-« i jedno »ein-«], ne samo zato što ne poznam treći (skepticizam doveden u

121
filozofija u Jacobijevu pismu Fichteu tako reći dobila i sve
pohvale i sve pokude (tj. osude: ateizam, čak fatalizam) koje
je sredinom 1780ih dobila Spinozina u Jacobijevim pismima
Mendelssohnu.
Iako su mnogi Jacobiju već u njegovo doba priznali poseb­
no »dubokoumlje« (Tiefsinn), ovdje se pored njega radi i o pri­
ličnome nesporazumu. Fichte ga je već svojim drugim pismom
Jacobiju (30. kolovoza 1795.) trebao dokinuti, jer ondje piše
da njegovo »apsolutno Jastvo očito nije individua«, kako tvrde
oni koji mu hoće pripisati »štetnu nauku praktičkoga egoiz­
ma«, i to takvo koje ni na »praktičkome stajalištu refleksije«,
tj. »u životu« ne nestaje, nego ovdje »biva izvan nas postav­
ljeno, i zove se Bog«.149 A u spornome spisu O razlogu naše
vjere u Božje upravljanje svijetom, kako sam naslov sugerira,
Fichte ne traži dokaz niti uvjerava da Bog bilo postoji bilo ne
postoji, da je ovakav ili onakav, nego traži transcendentalno
objašnjenje porijekla naše vjere (u Boga kao upravitelja svije­
ta) koju u sebi nalazimo ili pretpostavljamo kao činjenicu.150

sustav jest proturječje), nego zato što je staro ἓν καὶ πᾶν njima zajedničko, u čijem se
bezdanu bez temelja svaki spekulirajući um mora izgubiti ako traži kamen mudraca
po sebi samom, iz sebe samoga, za sebe samoga. U tome bezdanu, i iz njegove (lo­
gičke) ‘sjene od materije’ [Schattenstoff] (puke forme) oba su konstruirani, jedan na
nozi, drugi na glavi. Po Spinozi je πᾶν majka od ἕν, po Fichteu ἕν otac od πᾶν. (…) Od
muke sam otišao od stajališta na kojem sam dugo s Reinholdom, Tobom i Fichteom
sufilozofirao i disputirao; ništo me zemaljsko više ne veže; (…) odbacio sam naočale,
koje mi ničemu više nisu služile, i ništo mi nije ostalo doli nakana: da istinu ne tražim
istine radi, nego Boga i njegove pravednosti radi.« (usp. Hammacher, 1993., »Jacobis
Brief ‘An Fichte’«, str. 76 i d.).
149 GA III/2, 392.

150 Fichte bi taj svoj postupak jasno izložio u svojim jenskim predavanjima o lo­

gici i metafizici: »Nije namjera filozofije da nešto dokaže ili da nekoga dovede dotle
da nešto prihvati. Ona ne može ništo proizvesti, ne, ona ne producira, ona samo de­
ducira. Ona jednako malo hoće čovjeka dovesti do toga da prihvati [opstojnost] Boga
kao što hoće dovesti do toga da misli predmete npr. u prostoru. Nešto se pretpostavi
kao činjenica, naime: u čovjeku postoje religiozni nastroji [ili nastrojenja, sklonosti:
es giebt in den Menschen religiöse Gesinnungen]; pitanje koje se ima odgovoriti jest:
Koji razlog ovi nastroji imaju u umu? To se objašnjava. Filozofija uopće ne dovodi
u čovjeka uvjerenja i nazore koji nisu već u njem. U filozofiji se samo odgovara na
pitanje: Kako čovjek dolazi do toga da ovo ili ono prihvati.« Nav. po GA IV/1, 400
(Vorlesungen über Logik und Metaphysik SS 1797.).
Fichte je planirao napisati i objaviti odgovor na Jacobijevo pismo, no to ipak nije
napravio. Neizravan odgovor, naime s obzirom na točke nesporazuma, ipak je sadržan
u spisu Bjelodani izvještaj o biti najnovije filozofije (Sonnenklarer Bericht über das

122
 Po odlasku iz Jene u Berlin, pa sve do kraja života, Fichte je
i dalje nastavio potajno raspravljati s Jacobijem i prema tome
čak osjetno preoblikovati svoju sve više religioznu filozofiju.
U pismu Reinholdu 8. siječnja 1800., koje sadrži i Fichteovu
obranu protiv Jacobijeva zahtjeva za osobnim, a opet besko­
načnim Bogom, Fichte je Jacobija ipak nazvao »najdubljim
misliocem« njihova doba, uz opasku: »to mi je bio, daleko
iznad Kanta, od kada ga cijeloga poznajem, i to će mi zauvijek
ostati«.151 Zbog Fichteove iznenadne smrti od bolesti 1814.,
Jacobi je Fichtea i nadživio.

3.3. Karl Leonhard Reinhold

Da Fichte nije mogao zaobići Reinholda u produbljivanju
i usustavljivanju Kantove filozofije, nego da je njegovim dje­
lom upravo bio potaknut na takav pothvat, lako je vidljivo iz
konteksta pokantovskih rasprava 1790ih, a tko poznaje njego­
ve temeljne jenske spise i neposredno prethodne Reinholdove,
znat će i koliko ih je Fichte sredinom 1790ih visoko cijenio i
koliko im mnogo duguje.
Ali vrijedi i obrnuto, Fichte je na Reinholda već prije prvih
razmijenjenih pisama ostavio dubok dojam svojim djelima Po­
kušaj kritike svake objave152 i Prilozi za ispravljanje sudova

Wesen der neuesten Philosophie, 1801.), kako nam sâm Fichte svjedoči u sačuvanoj
bilješci iz ostavštine uz Jacobi an Fichte, bilješci koja je ujedno nacrt odgovora na
Jacobijeve prigovore (FW XI, 390–394 , tu 391).
151 GA III/4, 180.

152 Usp. Reinholdovo potpuno oduševljenje njime u pismu Baggesenu 22. srpnja

1792., dok je još bio uvjeren da je Kantovo: »Uopće je ovaj tjedan bio za mene jedan
od najblaženijih. Znaš da mi je Kant Kritikom praktičkoga uma religiju – koja mi je
bila, doduše zaposjednuta grubim i finim praznovjerjem, prva stvar u životu, i koju
sam izgubio onime što sam inače smatrao filozofijom – pročistio i zauvijek vratio.
(…) Sada znam da sam [po tome] posjedovao samo polovicu religioznoga uvjerenja
koju pruža naša filozofijska moralna teologija; znam da je moje srce bilo u pravu kada
se nije našlo posve zadovoljenim tom polovicom; sada znam da je objava moguća,
i ukoliko je moguća, pojmim tu mogućnost iz naravi praktičkoga uma i vjerujem u
božanskost kršćanstva u najvlastitijem smislu. To čudo polučila je u meni ovaj tjedan
knjiga Pokušaj kritike svake objave.« (nav. po FG 1, 35). Ali zato je drugo izdanje
– sada poznatoga Fichteova djela – naišlo na razočaranje, a po svojim dodatcima čak
i na odbojnost. V. pismo Erhardu 12. 8. 1793.: »Kantova Religija unutar [granica sa­
moga uma] pružila mi je neopisivu utjehu da se s dobrom savješću glasno i otvoreno
mogu zvati kršćaninom. Ali sam s Fichteovom kritikom objave, od kada čitam drugo
izdanje, neusporedivo manje zadovoljan. Prva me je lektira iznenadila. Njegova izvje­

123
publike o francuskoj revoluciji (Beiträge zur Berichtigung der
Urteile des Publikums über die französische Revolution).153
Posebno je ovo potonje, jedna od dviju Fichteovih anonimno
izdanih popularnofilozofijskih i demokratsko-slobodarskih ras­
prava iz 1793.,154 privuklo Reinholdovu pažnju, i o njem je
kao o pretpostavljenome Fichteovu djelu iskazao povoljan sud
njihovu zajedničkomu poznaniku, Jensu Baggesenu.155 Kada
je Baggesen to priopćio Fichteu, Fichte je prihvatio priliku da
započne pismenu prepisku s Reinholdom potvrđujući sebe kao
pisca gornjega spisa o neotuđivu pravu naroda na promjenu
političkoga sustava.156 Spomenuti je Reinholodov snažan do­
jam sačuvan u njegovu odgovoru Fichteu:
»Što češće čitajući i razmišljajući prolazim Vaše Priloge, to se sve
više učvršćuje moje uvjerenje da ću Baggesenu ovu uslugu teško ika­
da moći uzvratiti nekom njoj jednakom. Osim Kritike praktičkoga
uma nisam ovaj um u njegovu utjecaju na nazor (Denkart), ili štoviše
kroz njega nigdje našao tako živa, tako jasna, tako postojano prikaza­
na kao u Vašim Prilozima koji su postali jedna od onih mojih omilje­
nih knjiga od kojih se čitav život ne odvajam.«157

Između Fichtea i Reinholda nakon tih prvih dvaju razmije­

njenih pisama (13. rujna 1793. i 12. siječnja 1794.) razvila se
je doživotna obilna, ljudski složena, ali i filozofijski sadržajno
bogata prepiska, koju iz Fichteove ostavštine filozofijski pre­
tječe jedino prepiska sa Schellingom.158 Budući da je Fichte

štačenost, mudrovanje i piskaranje o volji [§. 2. drugoga izdanja] izbavilo me je iz sna

o njenoj izvrsnosti.« (FG 1, 54). Izjavu treba razumjeti i iz konteksta. §. 2. implicite
se protivi izvodima o empirijski ustanovljivoj slobodi volje po drugome svesku Rein­
holdovih Pisama o Kantovoj filozofiji (1792.).
153 Reinhold je uostalom prepoznao Fichtea i u recenzentu Creuzerova i Gebhar­

dova djela: »Pronašao sam Vas i u Vašim poučnim recenzijama u A. L. Z., a da mi

urednici [tj. G. Hufeland i Ch. G. Schütz] za to nisu dali ni naznaku.« (pismo 12. 1.
1794., GA III/2, 36).
154 Drugo djelo je Zahtjev kneževima Europe da vrate slobodu mišljenja, koju su

do sada suzbijali (Zurückforderung der Denkfreiheit von den Fürsten Europens, die
sie bisher unterdrückten).
155 FG 1, 55 (pismo iz rujna 1793.).

156 GA III/2, 12 (13. rujna 1793.).

157 GA III/2, 35.

158 Prvi put su ju skupno izdali Fichteov i Schellingov sin: Fichte, I. H. (ur.) & K.

F. A. Schelling (ur.), 1856., Fichtes und Schellings philosophischer Briefwechsel aus

dem Nachlasse Beider, Stuttgart i Augsburg: Cotta. A njoj je 2003. posvećena i konfe­

124
svakako htio ostati u dobru, dapače prijateljski i suradnički
veoma blisku odnosu s Reinholdom159 te se je nadao pridobi­
ti ga za svoj pothvat utemeljenja transcendentalne filozofije,
najranija sačuvana prepiska među njima (1794.–1796.) sadrži
vrijedne Fichteove upute za uočavanje razlika znanstvoslovlja
spram elementarne filozofije i pravljenje prijelaza od druge k
prvomu. Ova pisma sadržavaju neke od najboljih naznaka za
razumijevanje Fichteova prvoga prikaza znanstvoslovlja, kao
i poseban uvod u njegov sustav.

Slika 5. Karl Leonhard Reinhold. Sliku potpisuju Copmann 

(pinxit 1820.) i C. Ermer (sculpsit 1825.).

rencija u Leonbergu, čiji su prilozi sabrani u Fichte-Studien 25 (Jantzen, J., Th. Kisser
i H. Traub (ur.), 2005.). Prepiske koje je Fichte vodio s pojedinim muževima (Kant,
Jacobi, Reinhold, Schelling i Schiller na prvome mjestu, onda i Reinhard, Weißhuhn,
Niethammer, Maimon itd.) najlakše se prate u njihovu izdanju kod Fichteova sina
(Fichte, Immanuel Hermann, 21862., Fichte’s Leben und literarischer Briefwechsel,
sv. 2) gdje su poredani najprije po osobama, zatim i kronološki.
159 Usp. već drugo pismo 15. siječnja 1794. (GA III/2, 52): »(…) molim Vas za

Vaše prijateljstvo, Vašu ljubav, Vaše povjerenje, i jamčim Vam, ako udovoljite ovoj
mojoj molbi, najneograničenije poštovanje, privrženost i povjerenje s moje strane.
(…) Filozofija mora platiti velike dugove čovječanstvu; pogotovo treba učenomu
svije­tu dati primjer dvojice muževa koji su se, pored sve različitosti njihovih posebnih
puteva, ujedinili u svrsi njihova rada, koji su se međusobno mogli srdačno voljeti i
poštovati, bez obzira na to što ne mislili o svem jednako, koje napor, koji su ih njihovi
vlastiti radovi koštali, nije odvratio da prikladno vrjednuju vrijednost drugoga. Osje­
ćam se podobnim da budem jedan od ovih muževa, a Reinhold je zacijelo podoban za
sve što je dobro i veliko.« Reinhold je želji prijateljstva i suradnje odmah udovoljio,
upitavši sa zanimanjem što je Fichte još objavio: »Nijedan redak koji ste Vi napisali
ne bih htio propustiti pročitati.« (GA III/2, 62–63).

125
 Reinhold je svoje zadnje predavanje u Jeni održao 28. ožuj­
ka 1794., i već narednoga dana, ispraćen velikim brojem stu­
denata, pošao za Kiel na bolje plaćeno mjesto (koje je do 1789.
zauzimao »njemački Hume« Johann Nicolas Tetens). Fichte je
tek koji mjesec kasnije došao u Jenu, i prvo predavanje održao
23. svibnja, tako da se dvojica prvih istaknutih pokantovskih
profesora filozofije u Jeni nisu ni tada ni ikada poslije uživo
sreli, ali su se redovito dopisivali.
Ne trebaju nas pritom zbuniti kasnije oštre, pa i obijesne
Schellingove i Hegelove kritike i omalovažavanja Reinhol­
da i njegove filozofije. Ma kako kasnije Fichteov i Reinhol­
dov odnos bio složen, i ma kako su Reinholda mnogi (ali ne i
Fichte) zbog promjene stajališta od Kanta Fichteu i od Fichtea
Bardiliju omalovažavali, Fichte je isprva visoko cijenio Rein­
holda i primio mnogo poticaja od njegova djela. Naknadno je
8. srpnja 1794. bistar danski pjesnik i bliski Fichteov prijatelj
Baggesen Reinholdu mogao tako ovo posvjedočiti iz njegova
prvoga filozofijskoga razgovora s Fichteom u Bernu krajem
listopada 1793.:
»Poznanstvo s njim [tj. Fichteom] ubrzo mi je prešlo u prijateljstvo.
(…) Sreli smo se na stepenicama i ostali ondje stajati gotovo sat vre­
mena u razgovoru o načelu svijesti, o kojem sam ja tvrdio da mu nema
višega za filozofiju, a on suprotno, ali tada samo kao moguće. Rezul­
tat rasprave ili filozofije na stepenicama [Treppenphilosophie] bila je
s moje strane tvrdnja da je moguće spustiti se od Tvoje prve postavke
stepenicu niže [samo] do čistoga egoizma. Budući da mi ništo nije
rekao o svojem prvome principu, to ga je vidljivo pogodilo. On mi je
sa svoje strane priznao da Tebi ima zahvaliti sve što on, kao filozof,
jest ili će postati, da je neizrecivo koliko Te poštuje, da se u točkama,
u kojima od Tebe odstupa, ujedno udaljuje i od Kanta.«160

Da to Fichte nije samo proračunato govorio Reinholdovu

prijatelju, nego da mu je Reinhold doista predstavljao i mjerilo
uspjeha, vidimo iz njegovih prvih pisama iz Jene upućenih su­
pruzi Johanni. Reinholdov je prag popularnosti među studenti­
ma i kolegama Fichte htio prijeći i ujedno ga kao prethodnika
nepovratno zamijeniti. Da Reinholda ugledom u Jeni pretekne,

160 Nav. po FG 1, 59.

126
Fichteu je doduše malo vremena trebalo, kako supruzi izvješta­
va već 26. svibnja 1974.:
»Ljudi me poprilično općenito (ovo Ti kažem u povjerenju, ne iznosi
to u Zürichu) već sada vrjednuju više nego Reinholda. Težio sam za
time dakako, ali nisam se nadao da ću to ovako brzo postići.«161

Isprva i zbog prijma i zbog prihoda zabrinut malenim bro­

jem predbilježenih studenata za plaćena privatna izlaganja (do
26. svibnja bilo ih je 26), nakon četiri tjedna mogao je supruzi
javiti da na javnim predavanjima ima slušateljstvo preveliko i
za najveću dvoranu u Jeni, i da to jamči, što je financijski bilo
važno, da će studenata i na privatnima biti sve više:
»Nisam isprva znao, kako je došlo do toga da imam doduše uvijek
onoliko slušača koliko i drugi, ali ipak ni polovinu onoga što je imao
moj prethodnik Reinhold. Počinjao sam već sumnjati hoću li se probi­
ti. Ali gle sada, već sam se probio, i to u četiri tjedna. Moja javna pre­
davanja držim u najvećoj dvorani koja postoji u Jeni, a opet još uvijek
stoji mnoštvo ljudi ispred vrata; jučer navečer mi je pola Sveučilišta
izvelo svečanu muziku i vivat, i čini mi se vjerojatnim da sam trenutno
doista jedan od najomiljenijih profesora i da me već danas ne bi [više]
mijenjali za Reinholda. Prema tome, ubuduće će i moja privatna pre­
davanja biti veoma posjećena.«162

Ono po čem je Reinhold stekao takvu slavu i položaj bilo

je njegovo izvanredno umijeće da se marljivim radom zadubi
i uživi u filozofijsko stajalište i sustav nekoga drugoga, a za­
tim da ga dalje samostalno prikazuje i razrađuje u skladu sa
svojim životnim (prosvjetiteljskim i kršćanskim) nazorom. U
dobu u kojem je svjetovno prosvjetiteljstvo odlučno kročilo
preko crkvene nauke te skupa s njom rušilo ugled kršćanskoj
religiji, kako je tom naukom istumačena, a stoga i umanjivalo
religijski utjecaj na moralnu izgradnju ljudi, Reinhold je kao
religijski osjetljiv prosvjetitelj u Kantovoj filozofiji ugledao
najprije rješenje pitanja o opstojnosti Boga i besmrtnosti duše
u sporu oko panteizma (1785.–1786.), a zatim i rješenje za
vraćanje putokaza u vjeri, kakav je nakon raznih osobnih pre­

161 Nav. prema I. H. Fichte, 21862., Johann Gottlieb Fichte’s Leben und literari­

scher Briefwechsel, str. 212.

162 Ibid., str. 214–215.

127
viranja konačno našao za sebe u Kantovoj filozofiji. Kao što
je prvi Immanuel (Isus) povratio izgubljeni moral zasnovavši
ga na religiji, tako je, za Reinholda, drugi Immanuel (Kant)
znao izgubljenu religiju (zapravo vjeru u opstojnost Boga i
besmrtnost duše) zasnovati na (umskome) moralu, objavivši
time evanđelje čistoga uma.163 Tako je to Reinhold živo pri­
kazao već u svojih izvornih osam anonimnih Pisama o Kan­
tovoj filozofiji (Briefe über die Kantische Philosophie) u ča­
sopisu svojega tasta Martina Wielanda Der Teutsche Merkur
(kolovoz 1786. – rujan 1787.). Već su prije neki stekli zaslu­
ge za širenje Kantove isprva uglavnom bojažljivo recenzirane
i izbjegavane nove kritičke filozofije, prije svega Kantov su­
građanin Johann Schultz164 (na Kantov poticaj) te samonikli
vrijedan krug Kantovih pristaša u Jeni na čelu s Christianom
Gottfriedom Schützom, urednikom jenskih Općih književnih
novina – Allgemeine Literatur-Zeitung (1785.–).165 No tek su
Reinholdo­va pisma o Kantovoj filozofiji proširila Kantovu fi­

163 Usp. GSch 2/1, 119–129; Briefe I 182–183: »Evanđelje čistoga srca u ona

je [Isusova] vremena ujedinilo moral s religijom utvrđivanjem jedinoga srednjega

pojma koji vodi od religije k moralu putem srca. U sadašnje doba, budući da bijedno
stanje religije – onakve kako su ju ponizili filozofi do metafizičke umišljevine [Ge­
dankending], a zanesenjaci do mističke besmislice – ostavlja prostor samo za strah od
opće nevjere; u sadašnje doba primili smo evanđelje čistoga uma koje spašava religi­
ju ujedinjenjem s moralom, jer ono utvrđuje jedini razlog spoznaje [Erkenntnißgrund]
koji vodi od morala k religiji putem uma; jedini [razlog spoznaje] koji uzdiže Božju
opstojnost iznad svih prigovora kojima su bili izloženi dosadašnji historijski i meta­
fizički dokazi; jedini [r. s.] koji sve religijske tradicije ispravlja i osigurava, svim me­
tafizičkim pojmovima o božanstvu daje povezanost i održivost te [povrh toga] interes
koji je jednako znatan za glavu i srce; na koncu jedini [r. s.] koji čistoj religiji uma,
koju zasniva na nerazrušivim temeljima, osigurava jedinstvo sustava, te joj obećava
– budući da je napravljen za sve ljude, za najprostiji kao i za najprosvjećeniji razum
– upravo onu raširenost koju je čisti naučni sustav [Lehrbegriff] kršćanstva priskrbio
moralu.« »Doba novoga vječnoga evanđelja«, u kojem će čovjek »činiti dobro zato
što je dobro«, a ne zato što »proizvoljne nagrade« objavljene religije slijede, najavio
je Lessing u svojem zadnjem spisu Odgoj ljudskoga roda (1780., Die Erziehung des
Menschengeschlechts, Berlin: Ch. F. Voß und Sohn, §. 85.–86.)
164 Erläuterung über des Herrn Professor Kants Critik der reinen Vernunft (1784.,

Königsberg: Dengel).
165 V. Pietsch, Lutz-Henning, 2010., Topik der Kritik. Die Auseinandersetzung

um die Kantische Philosophie (1781–1788) und ihre Metaphern, Berlin / New York:
Walter de Gruyter, str. 48 i d., 67 i d.; na hrv. usp. Ježić, Lj. F., »Suočenje zdravoga
razuma i kritičkoga uma po Göttingenskoj recenziji Kritike čistoga uma«, Filozofska
istraživanja 33 (2013), br. 2, str. 299–316, tu str. 299–302.

128
lozofiju u sve pore društva jer su ju uvela (svjesno zaobišav­
ši nepopularna i misaono mukotrpna tumačenja njenih osno­
va) preko njenih blagodatnih rezultata za religiju. Na njeno
osnovno pitanje o opstojnosti Boga tada je sva pažnja javno­
sti bila usmjerena zbog spora oko panteizma u kojem se mo­
glo činiti da su prosvjetitelji racionalističke prirodne religije
(Mendels­sohn i berlinski krug) i »protuprosvjetitelji« osje­
ćajne odnosno tradicionalne vjere (Jacobi odnosno Wizenma­
nn) u međusobnim javnim razmiricama poništili sve osnove
za vjeru u Boga (deistič­ki racionalizam dosljedno vodi preko
determinizma u »nevjeru« ili »ateizam«, osjećajni iracionali­
zam u »praznovjerje«, »zanesenjaštvo« ili čak »fanatizam«).
Reinhold je pokazao kako kriticizam nadvladava i pomiruje
čak četiri sukobljena stajališta po tome pitanju, zadržavajući i
u sebi utjelovljujući poglavitu vrijednost svakoga.166 Kada se
je Reinhold Kantu očitovao kao pisac Pisama i zamolio ga da
javno potvrdi slažu li se njegove misli s Kantovima,167 Kant
mu je kao suuredniku Wielandova časopisa Der Teutsche Mer­
kur uz prvo pismo168 popratno poslao raspravu protiv Georga
Forstera O uporabi teleologijskih načela u prirodi (Ueber den
Gebrauch teleologischer Principien in der Natur, 1788.) na

166 Reinhold dijeli dotadašnje pokušaje odgovora na pitanje o Božjoj opstojnosti

u četiri stranke (Parteyen), čija će imena kasnije zadržati i za podjelu na četiri pretkri­
tička metafizička sustava: 1) Dogmatički skepticizam (»pitanje o Božjoj opstojnosti
naprosto se ne može odgovoriti«, npr. Hume), 2) supernaturalizam (»ono se može
odgovoriti samo objavom«, npr. Jacobi, Wizenmann, Lavater), 3) ateizam (»ono se
iz objektivnih umskih razloga mora odgovoriti niječno«, npr. francuski materijalisti)
i 4) dogmatički teizam (»ono se iz objektivnih umskih razloga mora odgovoriti je­
sno«, npr. Leibniz, Wolff i Mendelssohn). Budući da si sve međusobno proturječe, sve
moraju biti u krivu, ali se iz onoga u čem se slažu može iskazati rezultat dosadašnje
filozofije po ovome pitanju. Uzme li se uvijek negativna odluka triju stranaka protiv
jedne, dobivaju se ova četiri odgovora, gornjim redom: 1) Pitanje o Božjoj opstojnosti
može se odgovoriti na način koji zadovoljava; 2) Ono se ne može odgovoriti obja­
vom; 3) Ono se po objektivnim razlozima ne može odgovoriti niječno; 4) Ono se po
objektivnim razlozima ne može odgovoriti jesno. No te postavke čine upravo ono što
je Kant u Kritici čistoga uma pozitivno izveo »iz jednoga principa« na sasvim dru­
gome putu, naime »raščlambom same spoznajne moći«. V. GSch 2/1, 87–88; Briefe I
133–134 (podjelu na četiri stranke Reinhold prvi put spominje u pismu Kantu 19. 1.
1788., i onda u dorađenoj inačici pisama objedinjenih sada u jednoj knjizi u prošire­
nome izdanju iz 1790.).
167 Reinholdovo prvo pismo Kantu (12. 10. 1787.) u AA X, 497–500.

168 28. prosinca 1787. (AA X, 513–515).

129
čijem je kraju odao puno priznanje i iskazao javnu zahvalu
piscu Pisama.169
Ta su pisma Reinholdu 1789. priskrbila profesorsko mjesto
na Sveučilištu u Jeni, koje je već od prije bilo rastuće njemač­
ko sjedište kantovstva, a koje je od Reinholdova profesorstva
postalo središte filozofijskoga života Njemačke uopće sve do
duboko u prvo desetljeće 19. stoljeća. Reinhold je imao do
tada nenadmašan uspjeh među studentima u širenju Kantove
filozofije, osobitu ulogu u posredovanju te filozofije istaknu­
tim suvremenicma,170 ali i znatnih zasluga u daljnju usustav­
ljenju i znanstvenome utemeljenju u starome cartesijevskome
duhu.171
U Jeni je Reinhold objavio dva prikaza sustava transcen­
dentalne filozofije kao elementarne filozofije (Elementar-Phi­
losophie ili filozofije bez pridjevka, Philosophie ohne Bei­
namen), koji se mogu gledati kao prva dva prikaza sustava
transcendentalne filozofije uopće, na koje se onda 1794. kao

169 Rasprava je izašla u časopisu u siječnju i veljači 1788. Osvrt na Reinholda v. u

AA VIII, 183. Ondje, između ostaloga, stoji: »Talent bistra, dapače dražesna prikaza
suhih apstraktnih nauka bez gubitka njihove temeljitosti tako je rijedak (…) i ujedno
tako koristan [dar], ne ću reći samo za preporuku [nekoga djela], nego čak i za jasnoću
uvida, razumljivost i s time skopčano uvjerenje, – da se smatram dužnim javno iska­
zati zahvalu onomu mužu koji je moje radove, kojima ja to olakšanje nisam mogao
pribaviti, na takav način dopunio.«
170 Usp. npr. Schaller, Philipp, 2015., »Reinhold als Vermittler der Kantischen

Philosophie«, u: Waibel, Violetta (ur.), Umwege. Annäherungen an Immanuel Kant

in Wien, in Österreich und in Osteuropa, Göttingen: V&R unipress i Vienna Uni­
versity Press, str. 150–161. Schaller ocrtava kakve je kantovske poticaje Reinhold
dao Schilleru, Goetheu, Baggesenu, Hardenbergu (Novalisu), Erhardu, Niethammeru,
Forbergu i Abichtu. Posljednji je Reinholdu bio toliko sklon i zahvalan da je vjerno
stao u njegovu obranu cijelom knjigom protiv Aenesidema: Abicht, Johann Heinrich,
1794., Hermias, oder Auflösung der die gültige Elementarphilosophie betreffenden
Aenesidemischen Zweifel (Hermija ili razrješenje Aenesidemovih sumnja koje se tiču
valjane elementarne filozofije).
171 Mnogi su prepoznali uzor Reinholdova utemeljenja i usustavljenja filozofije

kao znanosti u DesCartesu, usp. npr. Lauth, Reinhard, 1989., »Die Philosophie Des­
cartes’ in Reinholds Verständnis und dessen Einfluß auf die Entwicklung der klassi­
schen Philosophie«, u: Lauth, R., Transzendentale Entwicklungslinien von Descartes
bis zu Marx und Dostojewski, Hamburg: Felix Meiner, str. 332–345; kritički u Marx,
Karianne, 2010., »Reinhold a Kantian? ‘Practical Reason’ in Reinhold’s ‘Briefe über
die Kantische Philosophie’ und Versuch einer neuen Theorie des menschlichen Vor­
stellungsvermögen«, u: Karl Leonhard Reinhold and the Enlightenment (ur. G. di Gi­
ovanni), Dordrecht/Heidelberg/London/New York: Springer, str. 145–159.

130
treći nadovezuje Fichteov prikaz sustava transcendentalne fi­
lozofije, u züriškim zapisima pod imenom elementarne filozo­
fije, a u züriškim predavanjima i prvim objavljenim spisima
kao znanstvoslovlje.172
Da se oni mogu gledati tako jedan na drugi nadovezivani,
potvrdilo se povratno s Reinholdove strane kada je ovaj, barem
po vlastitome izjašnjenju, uvidio da mu sustav čiste filozofije
počiva na osjetu (Empfindung) i na nedokazanome objektiv­
nome sadržaju vanjskoga zrenja, i kada je zbog toga prešao na
Fichteovu stranu, čiji je sustav vidio kao unaprijeđeni svoj su­
stav. Tako u prvome pismu u kojem Fichtea izvještava o svo­
jem novome uvjerenju, 14. veljače 1797. piše:
»Konačno mi je uspjelo da naučim razumjeti Vaše znanstvoslovlje ili,
što je sada za mene isto, filozofiju bez pridjevka.«173

Prvi Reinholdov prikaz čini Pokušaj nove teorije ljudske

moći predočavanja (Versuch einer neuen Theorie des mensch­
lichen Vorstellungsvermögens, 1789.) (kratica: Versuch), u ko­
jem se, kako već naslov sugerira, Kantova kritička filozofija
shvaćena kao teorija spoznaje sama zasniva na elementarnoj
filozofiji kao teoriji moći predočavanja. Iako je taj spis veoma
opsežno – danas bismo rekli, fenomenološko – djelo s opšir­
nom razradom i logički sitničavo pažljivim izvodom svih vrsta
predočaba u ljudskoj duši (osjetilnih tj. zorova, razumskih tj.
kategorija i umskih tj. ideja), ono je uskoro naišlo na takve kri­
tike s raznih strana da je Reinhold ubrzo počeo raditi na novo­
me, dorađenome, drugome prikazu, koji zbog brojnih kritika (i
pojave znanstvoslovlja) također nije dovršio.174
Drugi prikaz čine Prilozi ispravljanju dosadašnjih nes­
porazuma među filozofima (Beyträge zur Berichtigung bis­

172 V. gore potpoglavlje 2.4 Predradovi za Fichteov rani jenski sustav znanstvo­
slovlja.
173 GA III/3, 48.
174 Složenom i postupnom kritikom Reinholdova pothvata, pogotovo sa strane
inače slabo poznata Immanuela Carla Dieza, bavi se Dieter Henrich u svojem opsež­
nome konstelacijskome istraživanju Grundlegung aus dem Ich: Untersuchungen zur
Vorgeschichte des deutschen Idealismus – Jena 1790–1794 (2004.). Usp. i Sassen,
Brigitte, 2010., »Reinhold’s Critics: Kantian and Anti-Kantian«, u: Di Giovanni, Geor­
ge (ur.), Karl Leonhard Reinhold and the Enlightenment, Dordrecht/Heidelberg/Lon­
don/New York: Springer, str. 209–220.

131
heriger Missverständnisse der Philosophen, 1790.) (kratica:
Beyträge I) i O temelju filozofijskoga znanja (Ueber das Fun­
dament des philosophischen Wissens, 1791.) (kratica: Funda­
mentschrift).175 U Beyträge I rasprava »Neue Darstellung der
Hauptmomente der Elementarphilosophie« predstavlja Rein­
holdov skraćeni, ali i dopravljeni, novi prikaz temelja teorije
moći predočavanja.
Poveden recenziranjem Aenesidema, Fichte je po spome­
nutome »Novome prikazu glavnih momenata elementarne fi­
lozofije« u Prilozima, kako sam svjedoči, pisao svoje Vlastite
meditacije o elementarnoj filozofiji, a »izvrstan spis o temelju
filozofijskoga znanja« koji je »višekrat pročitao«, smatrao je
»remek-djelom među Reinholdovim remek-djelima,« s kojim
se slaže u pogledu onoga što kaže o »općem postupku u filo­
zofijskoj refleksiji, o filozofiji uopće i njenu načelu«, samo
što odbija da tomu udovoljava Reinholdovo načelo svijesti.176
Uopće je Reinholdov drugi prikaz temelja elementarne filo­
zofije bio osnova za Schulzeovu raspravu (Aenesidemus) i
popratnu Fichteovu (recenzija Aenesidemus) o zaslugama,
dosezima i manjkavostima Reinholdova pothvata zasnivanja
transcendentalne filozofije kao znanosti.
U Beyträge I Reinhold još u raspravi »O odnosu teorije
moći predočavanja spram Kritike čistoga uma« (»Ueber das
Verhältnis der Theorie des Vorstellungsvermögens zur Kritik
der reinen Vernunft«) tumači odnos (ili bolje: osporavanu raz­
liku i posebnost) svojega sustava spram Kantove kritike (ova
je samo propedeutika za metafiziku, a elementarna filozofija
znanost principa sve filozofije, teoretičke i praktičke, formalne
i materijalne),177 obrazac koji će kasnije Fichte preuzeti, dok
u raspravama »O pojmu filozofije« (»Ueber den Begriff der
Philosophie«) i »O mogućnosti filozofije kao stroge znanosti«
(»Ueber die Möglichkeit der Philosophie als strenge Wissen­
schaft«) obrađuje one teme koje će Fichte uzeti za svoj poziv­
ni spis BWL, uvelike se oslanjajući na te dvije Reinholdove
rasprave.

175 Oba djela izdana su u Jeni u nakladi Johanna Michaela Maukea.

176 GA III/2,78 (pismo Reinholdu 1. ožujka 1794.).
177 Beyträge I 278.

132
 Nakon što je Reinhold svojih izvornih osam pisama o Kan­
tovoj filozofiji skupio, dopravio i dopunio još dvama novim te
objavio kao zasebno djelo 1790., napisao je još dvanaest pisa­
ma o Kantovoj filozofiji (Pisma o Kantovoj filozofiji. Drugi
svezak / Briefe über die Kantische Philosophie. Zweyter Band,
1792.) (kratica: Briefe II)178 koja nanovo – s njegova stajališta
– obrađuju etiku i prirodno pravo. Tu su središnja pisma 6, 7 i
8 koja obrađuju njihove temeljne pojmove i načela (6. pismo),
(novouvedenu) razliku između koristoljubivoga i nekoristolju­
bivoga nagona te volje (7. pismo), te pojam slobode volje (8.
pismo). Reinholdovi su novi izvodi pojmova ćudorednosti i
slobode izbora (Willkühr), slobode volje (Willensfreiheit), na­
stali prvjenstveno iz potrebe obračuna sa Schmidovim tuma­
čenjem Kantova pojma volje kao čistoga praktičkoga uma. A
na osnovi tih pisama Fichte će još prije recenzije Aenesidema
stati na Reinholdovu stranu u sporu Reinholda sa Schmidom,
ali i opovrći njegov empirijski dokaz slobode kao činjenice
svijesti (recenzija Creuzerova djela).
Za razliku od svih dosadašnjih spisa, koji su ostavili neiz­
brisiv trag na onodobnim raspravama i čak činili jedno od sre­
dišta oko kojih su se one razvijale, Reinholdov je drugi svezak
Priloga za ispravljanje dosadašnjih nesporazuma među filozo­
fima (Beyträge zur Berichtigung bisheriger Missverständ­nisse
der Philosophie, 1794.) (kratica: Beyträge II), makar obrađi­
vao znatne teme,179 naišao na slab prijam. Odlazak Rein­holda
u Kiel i dolazak Fichtea na njegovo mjesto u Jenu sa sobom je
već donijelo preusmjerenje pažnje u filozofijskim krugovima
Njemačke.
Reinholdova djela nisu upoznala Fichtea s Kantom, ali su
mu pružila takvu razrađenu obradu duševnih oblika i moći u
prvome sustavu transcendentalne filozofije da se Reinholdo­
va uloga logički istančanoga duševnoga analista za Fichtea

178 Leipzig: Georg Joachim Göschen.

179 Naslovi njegovih sedam rasprava: »O razlici između zdravoga razuma i filo­
zofirajućega uma s obzirom na temelje po njima mogućega znanja«, »Sustavan prikaz
temeljā buduće i dosadašnje metafizike«, »Iscrpniji prikaz negativnoga dogmatizma
ili metafizičkoga skepticizma«, »O povezanosti između žudnje i htijenja s obzirom
na ćudoredni zakon«, »O temelju moralne religije«, »O temelju nauke o ukusu« i »O
temelju kritike čistoga uma«.

133
može usporediti s ulogom koju je svojedobno »izvrstan ana­
list«180 Alexander Gottlieb Baumgarten imao u usustavljenju i
podrobnoj raščlambi pojmova Leibnizove filozofije za Kanta.
Reinholdovo se je stajalište između realizma i odlučnoga trans­
cendentalnoga idealizma pokazalo neodrživim, ali je on ipak
svojim spisima pružio i građu i podrobnu pojmovnu razradu
po kojima će si Fichte olakšati put do čvršćega, održljivijega
stajališta znanstvoslovlja. U tome smislu Reinhold je posredo­
vao Kanta Fichteu.
No Reinhold nije samo posredovao Kanta Fichteu time što
je Fichteova transcendentalna istraživanja preusmjerio s tuma­
čenja na utemeljenje i sustavno izvođenje Kantove filozofije,
nego je i Fichtea posredovao Kantu, i to onda kada je Reinhold
već prešao među pristaše novoga jenskoga sustava idealizma,
pišući opsežnu i zanimljivu skupnu recenziju svih Fichteovih
temeljnih znanstvoslovnih ranih jenskih spisa (BWL, GWL,
GEWL, 1EWL i prvih šest poglavlja 2EWL) koja je anonimno
objavljena 4. siječnja 1798. u Allgemeine Literatur-Zeitung.
Kako se gore iz potpoglavlja o Kantu i Fichteu vidjelo (Kan­
tovo pismo Tieftrunku),181 ta je recenzija bila glavni izvor iz
kojega je Kant poznavao i sudio o Fichteovome »općem znan­
stvoslovlju«, barem do 4. travnja 1798., a možda i do izjašnje­
nja u ljeto 1799.
Reinholdov odustanak od svojega sustava i prijelaz k Fich­
teovu nije bio, kako to Reinhold sam prikazuje, rezultat nagla
uvida o nedostatnosti elementarne filozofije, nego rezultat du­
gotrajne filozofijske rasprave, u kojoj su razni spisi potkapali
osnove elementarne filozofije, a Fichte nastupio u dvostrukoj

180 »Der vortreffliche Analyst« (KrV A 21 / B 35). Usp. Vaihinger, Hans, 1892.,

Com­mentar zu Kants Kritik der reinen Vernunft. Zweiter Band, Stuttgart: Union de­utsche
Verlagsgesellschaft, str. 113: »Kant ovdje naziva njega [Baumgartena] ‘analistom’ jer
je njegova glavna snaga u raščlambi [Zergliederung], u logičkome razvijanju pojmo­
va, njihova sadržaja i njihove povezanosti. (…) Na posljednjem mjestu [Prolegomena
§. 39.] hvali njegovu metafiziku upravo zbog potpune ‘raščlambe pojmova’ u njoj,
koja čini (…) analitički dio metafizike.«
181 »Što smatrate o općoj nauci o znanosti gospodina Fichtea? – knjizi koju mi

je on odavno poslao, no koju [nisam stigao] pročitati, jer sam vidio da je [odveć] op­
sežna i da bi previše prekidala moj rad, pa sam ju odložio na stranu i [stoga ju] sada
poznajem samo iz recenzije u A.L.Z.?« (AA XII, 241).

134
ulozi njena branitelja i kritičara.182 Temelj Reinholdove zgra­
de transcendentalnoga idealizma skeptički su razrovali Schul­
ze svojim Aenesidemom (1792.) i Maimon objavom svoje filo­
zofijske prepiske s Reinholdom (1793. u svojim Streifereien),
a na njih je Fichte odgovorio svojim novim utemeljenjem su­
stava u prvome prikazu znanstvoslovlja (BWL, GWL, GEWL).
Sam Reinhold pak nije isprva ni zamijetio kakvu snagu imaju
napadi ovih dvaju skeptika, pa ni nakon prvoga studija znan­
stvoslovlja i prelaska na njega,183 ali mu je to postajalo sve
jasnije što se je više udubljivao u Fichteov sustav, stoga im je
na koncu obojici odao veliko priznanje u svojim Prilozima za
lakši pregled stanja u filozofiji na početku 19. stoljeća: najprije
im 1801. prikazujući zasluge,184 potom 1803. priznajući da je
posredno preko Fichtea otkrio smisao njihovih prigovora.185
Protivno tomu prvotno je Reinholdovo razumijevanje i uop­
će interes za njih bilo nikakvo. Javno se na njih osvrnuo tek
usputno u raspravi O filozofijskome skepticizmu koja je objav­
ljena kao dodatak ispred Tennemannova prijevoda Humeovih
Istraživanja o ljudskome razumu (1793.).186 Ova se rasprava
bavi Humeovim skepticizmom koji kao filozofijski skeptici­
zam otkriva zajedničku neutemeljenost »pozitivnih dogmati­

182 V. Bondeli, Martin, 1995., Das Anfangsproblem bei Karl Leonhard Reinhold.

Eine systematische und entwicklungsgeschichtliche Untersuchung zur Philosophie

Reinholds in der Zeit von 1789 bis 1803, Frankfurt am Main: Vittorio Klostermann,
str. 156 i d.
183 Usp. pismo Fichteu 14. veljače 1797. (GA III/3, 48).

184 Reinhold, K. L., 1801., Beyträge zur leichtern Uebersicht des Zustandes der

Philosophie beym Anfange des 19. Jahrhunderts. Zweites Heft, Hamburg: Perthes, str.
38–43 napose, ali i dalje.
185 Reinhold, K. L., 1803., Beyträge zur leichtern Uebersicht des Zustandes der

Philosophie beym Anfange des 19. Jahrhunderts. Fünftes Heft, Hamburg: Perthes,
str. 34: »Da prigovori koje su Aenesidem i Salomon Maimon iznijeli načelu svijesti
kao prvomu temeljnomu načelu nisu bili neutemeljeni, naučio sam uvidjeti tek po
Fichteu.«
186 Reinhold, K. L., »Ueber den philosophischen Skepticismus« (potpisano

s nadnevkom: 1. svibnja 1793.), u: Hume, David, 1793., Untersuchung über den

menschlichen Verstand (prev. M. W. G. Tennemann), Jena: Verlag der akademischen
Buchhandlung, str. I–LII. Ta je rasprava malo kasnije u nešto prerađenome obliku
objavljena kao treća rasprava u Beyträge II (1794.) pod naslovom »Ausführliche Dar­
stellung des negativen Dogmatismus oder des metaphysischen Skepticismus« na str.
159–206.

135
zama« (empirizma i racionalizma), no čiju neutemeljenost kao
»negativnoga dogmatizma« skupa s drugim dogmatizmima ot­
kriva kriticizam. Tu Reinhold na jednome mjestu tek usputno
i paušalno primjećuje da to ujedno znači da, kao što pozitivni
dogmatizmi ne mogu oboriti filozofijski skepticizam, tako ovaj
ne može oboriti kriticizam, a u podnožnoj bilješci upućuje na
troje kojih se to tiče: na novo Platnerovo izdanje filozofijskih
aforizama, na Aenesidemus »gospodina profesora Schulz[e]a
u Helmstädtu« i na Maimonov filozofijski rječnik.187
Po sačuvanome Fichteovu predlošku za pismo Schützu
(kao uredniku A.L.Z.) 14. prosinca 1793. znamo da je Fichte
pre­uzeo recenziranje Humeova Istraživanja u Tennemannovu
njemačkome prijevodu popraćenome Reinholdovom raspra­
vom, ali da je onda zamolio da se ova i druge recenzije iz
prošloga polugodišta koje je bio dužan napisati predaju neko­
mu drugomu recenzentu jer je njega »Aenesidemov skeptici­
zam bacio u nesaglediv posao«.188 Ako je Fichte doista imao
u rukama ovo djelo i pročitao Reinholdovu raspravu, iz nje je
mogao vidjeti i tko je auktor Aenesidema i kako se Reinhold
ponio prema skepticima koji su njega natjerali na razradu no­
voga principa filozofije i zasnivanje znanstvoslovlja.
Pred oči javnosti, a potvrđeno i Fichteove, još je neugod­
nije izašlo na vidjelo koliko je Reinhold zanemarivao skep­
tičke prigovore kada je Maimon bez Reinholdova odobrenja
objavio njihovu literarnu prepisku od deset pisama. U njima se
lako moglo vidjeti da Reinholdu nikako ne polazi za rukom na
brzinu razumjeti Maimona kao ni udovoljiti njegovu zahtjevu
(da Reinhold dokaže da bilo kritička bilo elementarna filozo­
fija mogu oboriti njegov empirijski skepticizam koji sumnja u
činjeničnost iskustva u Kantovu smislu kao nužne i općevalja­
ne spoznaje nastale uporabom kategorija na osjetilne zorove),
a da nema više vremena ni volje posvetiti potrebnu pažnju da
ga razumije. U devetome pismu se također moglo pročitati i
koliko se Reinhold posvetio djelu Aenesidemus, djelu u cijelo­
sti posvećenomu ispitivanju njegova drugoga prikaza elemen­
tarne filozofije:

187 U navedenoj raspravi ispred prijevoda Humeova istraživanja str. XLIX.

188 GA III/2, 25–26.

136
 »Imam toliko mnogo posla za daljnju izvedbu mojih započetih rado­
va, i već sada sâm znam toliko rupa u mojoj elementarnoj filozofiji
koje moram ispuniti da se moram odreći gotovo sve lektire novih fi­
lozofijskih djela. Čim kod neke knjige naiđem na par primjera koji
me uvjere da ja nisam razumljen, ostavljam knjigu zauvijek po strani,
kao što to bijaše slučaj s Aenesidemom, i čim unaprijed znam da me
auktor ne razumije, smatram svojom dužnošću ne pročitati njegovu
knjigu.«189

Fichte je takva stanja bio i ostao duboko svjestan, i to je

dao na znanje u svojem prvome prikazu transcendentalne filo­
zofije, gdje usputno u izvodu u GWL podsjeća da osim skepti­
cizma kao dosljedno provedenoga dogmatizma koji sam sebi
proturječi postoji i »kritički skepticizam«, kojemu se treba po­
svetiti više pažnje (nego što je učinio Reinhold):
»Nešto je sasvim drugo kritički skepticizam – Humeov, Maimonov,
Aenesidemov – koji otkriva nedostatnost dosadašnjih temelja [Grün­
de], i upravo time naznačuje gdje se mogu naći čvršći. Njime je zna­
nost u svakome slučaju na dobitku, ako ne uvijek po sadržaju, onda
ipak zacijelo po formi – a loše poznaje prednosti znanosti onaj tko
oštroumnu skeptiku uskraćuje dužnu pažnju.«190

Fichte je također smatrao da je svojim prikazom sustava,

znanstvoslovljem udovoljio skeptičkim zahtjevima, i to tako
da ih je nadišao. Pri kraju posla s prvim prikazom, naime pri
kraju izvoda u GEWL tako Fichte s nepritajenim zadovolj­
stvom piše:
»Može se samo veoma netočno reći da kritik pobija skeptika [ – kao
što Reinhold kaže u raspravi o filozofijskome skepticizmu, op. Lj. F.
J.]. Štoviše, on mu daje što taj zahtijeva, i u većini slučajeva još više
nego što zahtijeva; a ograničava samo zahtjeve koje taj proteže, veći­
nom upravo kao i dogmatik, na spoznaju stvari o sebi, tako što poka­
zuje da su ti zahtjevi neutemeljeni.«191

189 GW IV, 258–259; Streifereien 236–237. Maimonova opaska u narednome

pismu: »Čudnovata mi je Vaša moć predviđanja kojom možete a priori znati da Vas
auktor ne razumije, i stoga smatrati dužnošću ne pročitati njegovu knjigu.« (GW IV,
264; Streifereien 242).
190 FW I, 120.

191 FW I, 389.

137
 Prije nego skepticima, Reinhold je bio spreman priznati za­
sluge Fichteu, ali ni to nije učinio naglo ili nepromišljeno. Uzeo
si je vremena krajem 1795. da se posveti temeljitu studiju znan­
stvoslovlja, što je Fichte najprije krivo protumačio kao gotov
čin pristajanja uz njegov sustav,192 no onda je u prosincu primio
Reinholdovo pismo puno ozbiljnih, premda oprezno iskazanih
sumnja: čisto Jastvo znanstvoslovlja u teore­tičkome je pogledu
tek uvjetno rečeno apsolutno jer je kao transcendentalna samo­
svijest realno samo relativno – u razlici od empirijskoga jastva
i po povezanosti s njim – dok je ono u praktičkome pogledu
kao sloboda-samodjelatnost izvedivo s predikatom apsolutno
neuvjetovanoga samo iz moralne samosvijesti tj. moralnoga
zakona, dakle obrnutim postupkom od Fichteova kojim se sam
moralni zakon deducira iz apsolutnoga Jastva, od čega Rein­
hold već sada sluti opasnost: kako će pritom onda proći Bog,
besmrtnost i uopće religija – zar kao kod Schellinga?193
Tek se je nakon obnovljenoga, zadnjega pokušaja razrade
i prikaza elementarne filozofije iz jednoga principa po uzoru
na znanstvoslovlje194 te obnovljenoga studija znanstvoslovlja
godinu dana poslije Reinhold odlučio na prijelaz na Fichteovu
stranu, što je Fichteu priopćio pismom,195 a onda i javnosti u

192 Usp. Fichteovo pismo svojoj supruzi (27. rujna 1795., GA III/2, 408): »Rein­

hold – hoćeš znati rezultat njegova pisma [od 9. kolovoza koje nije sačuvano, op. Lj.
F. J.] – jest zaljubljen u mene, odustaje od svojega sustava i prihvaća moj; (…).«
193 GA III/2, 437–439. Zanimljivo je da Reinhold kaže da mu ono što naziva

osjetilo za istinu (tj. naravni razum) uzmiče pred posljedicama Schellingova spisa O
Jastvu kao principu filozofije (Vom Ich als Princip der Philosophie, 1795.).
194 Usp. Bernecker, Sven, 2010., »Reinhold’s Road to Fichte: The Elementary-

Philosophy of 1795/96«, u: Di Giovanni, George (ur.), Karl Leonhard Reinhold and

the Enlightenment, Dordrecht: Springer, str. 221–240. Auktor ovdje opisuje Reinhol­
dov pokušaj revidiranja »dvo-dimenzionalne« elementarne filozofije. Ono je započe­
to Reinholdovom potragom za metafizičkom dedukcijom prvoga principa filozofije
u ljeto 1792., kada je napisana prva od rasprava objavljenih u Beyträge II iz 1794.,
no odmah potom je više-manje prekinuto do prosinca 1795. Od tada pak do prosinca
1796., kada »prelazi na znanstvoslovlje«, Reinhold pokušava napraviti »poboljšanu
(ausgebesserte) elementarnu filozofiju«. U njoj svoj dotadašnji princip (načelo svije­
sti) pokušava tako modificirati da postane podoban za temelj ne samo teoretičke nego
sada i praktičke filozofije, tj. zamjenjuje ga »nečim nalik Fichteovoj činidbi (That­
handlung)«. (Bernecker, 2010., »Reinhold’s Road to Fichte«, str. 224).
195 Pismo 14. veljače 1797., iz kojega je već gore citirano: »Konačno mi je uspje­

lo da naučim razumjeti Vaše znanstvoslovlje ili, što je sada za mene isto, filozofiju
bez pridjevka.« (GA III/3, 48).

138
proširenoj inačici svojega (od Berlinske akademije) nagrađe­
noga spisa Ogled o napredcima metafizike (Versuch über die
Fortschritte der Metaphysik) u drugome dijelu svojega Probira
raznovrsnih spisa (Auswahl vermischter Schriften, 1797.).196
Plod su prijelaza i dvije opsežne Reinholdove recenzije Fichte­
ovih djela u A.L.Z.:197 1) višekrat spominjana skupna recenzija
Fichteovih BWL, GWL, GEWL, 1EWL i prvih šest poglavlja
2EWL, u kojoj se daje posebna kritička usporedba Fichteo­
va i Kantova sustava i zaključuje (suprotno netom objavljenu
Fichteovu izvodu u 6. odjeljku 2EWL) da su to različiti sustavi
(kritički idealizam i znanstveni idealizam), i 2) recenzija Fich­
teova GNR koja se ograničava na temeljit prikaz sadržaja kao
svjesnu metodu širenja ugleda određene filozofije popularnim
prikazom njenih praktičkih rezultata (postupak koji je Rein­
hold za Kantovu filozofiju, samo s mnogo više entuzijazma,
izveo u prvim Pismima o Kantovoj filozofiji).
No kratko je trajalo ovo slabokrvno Reinholdovo prista­
janje uz Fichtea. Jedva da si ga je Fichte jedanput stigao jav­
no upisati u sretnu okolnost prijma znanstvoslovlja,198 već je
Reinhold pod utjecajem srdačnoga prijateljevanja i razmjena
mišljenja s Jacobijem počeo zauzimati nekakvo stajalište izme­
đu Fichtea i Jacobija, kako je došlo do jasna izraza u njegovim
dvama neobičnim spisima iz 1799.: O paradoksima najnovije
filozofije (Ueber die Paradoxien der neuesten Philosophie) i
Pismo J. C. Lavateru i J. G. Fichteu o vjeri u Boga (Send­
schreiben an J.C. Lavater und J.G. Fichte über den Glauben
an Gott).199
Vrijeme oko prijelaza 1799. na 1800. donijelo je konačan
filozofijski, pa i osobni raskid između Fichtea i Reinholda.
Profesor u Kielu prvo se je počeo zbog pogibeljnih obilježja

196 V. Bondeli, 1995., Das Anfangsproblem bei Karl Leonhard Reinhold, str. 159.
197 Prva objavljena 4.–8. siječnja, druga 19.–21. studenoga 1798. (v. popis lite­
rature).
198 U »Predgovoru drugomu izdanju« BWL (1798.; FW I, 35; GA I/2, 161): »Više

mladih duhom nadarenih glava prihvatilo ga je [misli se: Fichteov sustav znanstvo­
slovlja, op. Lj. F. J.] sa žarom, i zaslužan veteran u filozofijskoj literaturi dao mu je
nakon duga i zrela ispitivanja svoj pristanak.«
199 Potonji dakako povodom spora oko ateizma, uslijed kojega je Fichte ostao bez

profesorskoga mjesta u Jeni.

139
(»nihilističkih« po Jacobiju, od prvotnih »subjektivističkih«)
Fichteove filozofije priklanjati logičkomu realizmu Christopha
Gottlieba Bardilija, a na koncu i pisati protiv nje u svojim
Prilozima za lakši pregled stanja u filozofiji pri početku 19.
stoljeća (Beyträge zur leichtern Uebersicht des Zustandes der
Philosophie beym Anfange des 19. Jahrhunderts, 1801.).200 Za
temu ovoga rada zanimljivo je kako je ovdje Reinhold izveo,
doduše polemički, ali i idejno-genetički, u skladu s Fichteo­
vim izjavama u vlastitim spisima, slijed Fichteova »otkrića«
iz »otkrićā« njegovih prethodnika:
»Prema tome Fichteovo otkriće: da se filozofija uopće mora sastojati
u dedukciji realiteta spoznaje i spoznatljiva iz apsolutnoga subjektivi­
teta, slijedilo je Jacobijevo otkriće: da se Kantova filozofija, da bi bila
dosljedna, mora sastojati u pukoj redukciji onoga realiteta na apso­
lutni subjektivitet, – [slijedilo je] Reinholdovo otkriće: da onoj filozo­
fiji nedostaje prvo temeljno načelo, bez kojega ne može nastupiti kao
znanost, ili postaviti znanost, – [slijedilo je] Aenesidemovo otkriće:
da načelo svijesti ne može biti to temeljno načelo, – [slijedilo je] Mai­
monovo otkriće: da ne samo da transcendentalna filozofija ne može
opovrći skepticizam, nego da i sama mora biti skeptičkom ako a priori
deducira samo formalne uvjete iskustva bez materijalnih, i ako pret­
postavlja druge, u njihovu empirijskome karakteru, u svrhu prvih.«201

Fichte je na sve to najprije odgovorio oštrom recenzijom

Bardilijeva Nacrta prve logike (Grundriß der ersten Logik,
1800.),202 a potom i otvorenim pismom Reinholdu (Antwort­
schreiben an Herrn Professor Reinhold, 1801.),203 kojim je s
jedne strane odao priznanje Reinholdovim vrlinama kao što su
istinoljubivost i znanstvena savjesnost (zbog čega je pristupio
novomu stajalištu), no ujedno otvoreno iskazao sud da je sada

200 Osobito v. Reinhold, 1801., Beyträge zur leichtern Uebersicht des Zustandes

der Philosophie beym Anfange des 19. Jahrhunderts. Zweites Heft, Hamburg: Perthes,
str. 43 i d.
201 Ibid. str. 48.

202 FW II, 490–503.

203 FW II, 504–534; GA I/7, 289–324. Odgovor je u obliku otvorenoga pisma zato

što je prethodno Reinhold napisao takvo Fichteu: »Sendschreiben an den Herrn Profes­
sor Fichte über die zweyte Recension von Bardilis Grundriß u.s.w. in der Erlang. Litt.
Zeitung N. 214 und 215«, u: Reinhold, 1801., Beyträge zur leichtern Uebersicht des
Zustandes der Philosophie beym Anfange des 19. Jahrhunderts. Erstes Heft, Ham­
burg: Perthes, str. 113 i d.

140
siguran u ono što je već prije slutio – da ga Reinhold ipak ni­
kada nije razumio.204

3.4. Gottlob Ernst Schulze

Dobro je poznato205 da je Fichte svoj odnos spram Schulze­
ova skepticizma razradio i javno iskazao prilikom recenziranja
njegova osjetljiva i svojedobno glasovita anonimno objavlje­
noga djela Aenesidemus (1792.). Manje je poznato da je i koli­
ko je njihov odnos bio složen već i prije, a također i poslije. U
prikazu ćemo ići vremenskim redoslijedom.
Gottlob Ernst Schulze (1761.–1833.) bio je godinu dana
stariji Fichteov vršnjak i njegov školski drug već u knežev­
skoj školi Schulpforta (1774.–1780.), a zatim i studentski pri
studiju teologije na Sveučilištu u Wittenbergu,206 uz koju je
kao glavnu struku Schulze studirao još logiku i metafiziku. Za
razliku od Fichtea, koji je svoj studij teologije 1784. prekinuo,
Schulze je po završetku studija imenovan 1786. adjunktom na
filozofskome fakultetu. Povučen i revan u svojem poslu, 1788.
mogao je već objaviti kao kompendij za svoja predavanja prvi
svezak Nacrta filozofijskih znanosti (Grundriß der philoso­
phischen Wissenschaften), a on mu je priskrbio poziv na mje­
sto redovnoga profesora filozofije na tadašnje Sveučilište u
Helmstädtu (danas: Helmstedt). Tu je Schulze nastavio bogatu
akademsku (i recenzentsku)207 djelatnost naredne 22 godine i

204 Poseb. v. str. GA I/7, 313–318 za opsežnu razradu Fichteova retrospektivno­

ga stava o Reinholdovu položaju u filozofiji i njegovu (ne)razumijevanju znanstvo­

slovlja.
205 V. gore potpoglavlje o Fichteovim predradovima za rani jenski prikaz znan­

stvoslovlja (2.4).
206 Fichte samo u jednome pismu (Petzoldu 26. 11. 1787.; GA III/1, 18) spominje

Wittenberg kao mjesto svojih studija, prije svega kolegija iz prava. Ondje je skupa
sa Schulzeom u neko doba prije 1786. slušao i Franza Volkmara Reinharda, kojega
je posebno cijenio. V. Kühn, Manfred, 2012., Johann Gottlieb Fichte. Ein deutscher
Philosoph. Biographie, München, C. H. Beck, str. 78. Usp. FG 5, 204 gdje se to smje­
šta u 1782./1783.
207 Schulze je u Allgemeine deutsche Bibliothek i Neue allgemeine deutsche Bi­

bliothek recenzirao, između ostaloga, Kantove spise Critik der Urtheilskraft (A.d.B.
1793., sv. 2, br. 115, str. 398–426), Religion innerhalb der Grenzen der bloßen Ver­
nunft (N.a.d.B. 1794, sv. 16, br. 1, 127–163) i Ueber eine neue Entdeckung, nach der
alle neue Kritik der reinen Vernunft durch eine ältere entbehrlich gemacht werden soll

141
4.  Problemi u razvoju znanstvoslovlja  
      u kontekstu rasprava Fichteovih 
      neposrednih filozofijskih prethodnika

4.1. Stajalište života i stajalište filozofije

Jedno od osnovnih pitanja koje si postavlja svatko tko se
odluči posvetiti filozofiji, naime o odnosu filozofije i duhov­
noga držanja koje ona traži spram zdravorazumskoga stava u
svakodnevnome životu, razvilo se je u doba prosvjetiteljstva
i njegove popularne filozofije, a naročito od pojave Kantovih
triju kritika i njima potaknutih spekulativnih sustava, u središ­
nje pitanje uopće. O njem su suprotstavljene strane gorljivo
raspravljale, nerijetko i pod dojmom škotske filozofije narav­
noga razuma (npr. Jacobi i Schulze), i razrađivale ga utoliko
u raznim njegovim vidovima.
Fichte o njem piše u gotovo svim svojim popularnim djeli­
ma, uvodima u znanstvoslovlje ili djelima koja kao kritika nje­
gove metafizike »filozofiraju o filozofiranju« u znanstvoslov­
lju. Kako smo gore u poglavlju 3.2 vidjeli, ono je od početka
znanstvoslovlja osnovna tema oko koje se Fichte hoće složiti
s Jacobijem, ma kako njihova polazišta kao idealizam i reali­

 Pionirsko i veoma obavijesno djelo o inače skoro zaboravljenoj prisutnosti i

utjecaju škotske filozofije naravnoga razuma (Thomasa Reida, Jamesa Beattieja i Ja­
mesa Oswalda) u Njemačkoj 18. stoljeća jest Kuehnovo djelo Scottish common sense
in Germany, 1768–1800. A Contribution to the History of Critical Philosophy (1987.).
Tu osobito v. poglavlje VII (Hamann, Herder, Jacobi). Kuehn će ići tako daleko da
ustvrdi (str. 8): »Dakle, Hamannu, Herderu, Jacobiju i Goetheu su Škoti bili veoma
korisni u njihovoj borbi protiv psihologije duševnih moći i za holističko poimanje
čovjeka. Osobito je Jacobi rabio Reida kao izvor za svoj realizam, koji je, ma kako to
čudno zvučalo, bio od najveće važnosti za razvoj njemačkoga idealizma.«
 Već u BWL i EVBG iz 1794., zatim djelomice u Annalen des philosophischen

Tons i VSchSWL iz 1796., no u pravome smislu tek u 1EWL i posebno u 2EWL iz

1797., te kasnije još u Sonnenklarer Bericht (1801.).

177
zam bila oprječna. Središnjom temom postaje uslijed tzv. spo­
ra oko ateizma i pripadnih Fichteovih rasprava s Reinholdom
i Jacobijem, gdje se spekulacija, u krajnje zaoštrenome Fich­
teovu znanstvoslovnome liku, i život najoštrije suprotstavljaju
(na štetu spekulacije), ma kako se Fichte trudio pokazati da su
u suprotstavljenosti jedno drugomu ipak komplementarni, jer
iako se može živjeti, pa i u skladu s umom, i bez spekuliranja,
život se bez nje ne može spoznati.
Iako je u svojem punome opsegu tek kasnije razrađeno i
odgovoreno, to je pitanje u logičkome redu zapravo prva tema
koja uopće otvara pristup Fichteovu znanstvoslovlju kao susta­
vu omogućenom i izvedenom s transcendentalnoga stajališta.
U tome smislu nije neobično da je Fichte u Prvome uvodu u
znanstvoslovlje uputio na Beckovo Jedino moguće stajalište s
kojega se kritička filozofija mora prosuđivati (1796.) kao naj­
bolju pripremu za studij njegovih spisa. Jer duhovno stajalište
do kojega se je Fichte uspeo, i kuda su ga posebno Schelling i
Hegel pratili, nije stajalište općega i tzv. zdravoga razuma, na
kojem se izvanjski svijet i ljudska duša pojavljuju i prihvaćaju
kao dani i jednako izvjesni, nego je stajalište s kojega se ustroj
svijeta kao cjelokupni sustav ljudskoga iskustva transcenden­
talno izvodi u svojem nastajanju iz izvornih radnja (ljudsko­
ga) duha. Može se u izvjesnome smislu reći da već kolektivna
oznaka cijeloga filozofijskoga pokreta kao »idealizma« nagla­

 Usp. Ahlers Rolf, 2003., »Fichte, Jacobi und Reinhold über Spekulation und

Leben«, Traub, H. (ur.), Fichte und seine Zeit (Fichte-Studien 21), Amsterdam, Atlan­
ta: Rodopi, str. 1–25 i 229–235, te »Fragment« iz Fichteova pisma Reinholdu i Jaco­
biju 22. travnja 1799. (GA III/3, 333, isticanja J. G. F.): »Kroz cijeli se umski sustav
provlačeći i na izvornome duplicitetu subjekt-objekta se temeljeći duplicitet ovdje je
na svojem najvišem stupnju. ŽIVOT je TOTALITET OBJEKTIVNOGA UMSKOGA
BIĆA; SPEKULACIJA TOTALITET SUBJEKTIVNOGA. Jedno nije moguće bez dru­
goga: život kao djelatno predanje u mehanizam [nije moguć] BEZ DJELATNOSTI I
SLOBODE (inače spekulacije) KOJA SE PREDAJE; iako ona ne dolazi kod svake
individue do razgovijetne svijesti; SPEKULACIJA [nije moguća] bez ŽIVOTA, OD
KOJEGA ONA APSTRAHIRA. Oboje, život i spekulacija odredivi su jedno drugim.
ŽIVOT je posve navlastito NE-FILOZOFIRANJE; FILOZOFIRANJE je posve na­
vlastito NE-ŽIVOT; ne znam odredbu obaju pojmova koja bi bila bolje pogođena od
ove. – Ovdje imamo potpunu antitezu, a točka sjedinjenja je jednako nemoguća kao
i shvaćanje onoga X koje leži u temelju subjekt-objektu, Jastvu; [nemoguća] osim
svijes­ti zbiljskoga filozofa, jer za njega postoje oba stajališta.«
 V. gore potpoglavlje 3.6.

178
šava tu oprjeku, i to s općega stajališta zdravoga razuma, jer
ono što je za nj postojano i realno, tu biva duhovno-genetički
istumačeno kao idealno.
Veoma sažet, a opet jezgrovit i zoran prikaz odnosa dvaju
stajališta Fichte je dao u bilješci na kraju prvoga odjeljka u
2EWL (1797.). Tu piše:
»Realizam, koji nam se svima, pa i najnepokolebljivijemu idealistu,
nameće kada dođe do djelovanja, tj. pretpostavka da stvari postoje sa­
svim neovisno o nama izvan nas, leži u samome idealizmu, i u njem se
objašnjava i izvodi; a izvođenje objektivne istine, kako u svijetu poja­
va, tako i u inteligibilnome svijetu, jest dakako jedina svrha filozofi­
je. (…) Prvo je stajalište čisto spekulativno, drugo je stajalište života
i znanosti (znanost uzeta u oprjeci sa znanstvoslovljem); potonje je
stajalište pojmljivo samo sa prvoga; osim toga, realizam doduše ima
temelj jer nam se nameće našom naravlju, ali on nema poznat i razum­
ljiv temelj. No prvo je također samo zato tu da bismo potonje učinili
pojmljivim. Idealizam nikada ne može biti nazor [ili način mišljenja
(u životu), njem. Denkart], on je samo spekulacija.«

Realizam je po tome prirodno stajališta života ili životne

prakse (te posebnih znanosti), dok je idealizam umjetno, čisto
spekulativno stajalište koje ne može zamijeniti prirodno staja­
lište, ali je svejednako potrebno kao viši refleksivni red svijes­
ti (filozof) s kojega se prirodno stajalište i njegov red svijesti
(jastvo) jedino može protumačiti i misaono utemeljiti.
Za mnoge vrtoglavu visinu transcendentalnoga stajališta,
kako je prikazano u prvome jenskome prikazu znanstvoslovlja,
koje otpočinje samopostavljanjem apsolutnoga Jastva, Fich­te
nije dosegao uspinjući se naprosto Kantovim kritikama i pre­
bivajući na Kantovu stajalištu transcendentalnoga, formalno­
ga ili kritičkoga idealizma, nego neprestance filozofirajući o
njem i dalje od njega unutar burnih pokantovskih rasprava.
Najprije se uspeo do Reinholdova pothvata zasnivanja kritič­
ke filozofije na samoizvjesnome empirijskome predočavanju,
a zatim, posebno potaknut skeptičkom kritikom, i do dubljega
zasnivanja Kantove teoretičke i praktičke filozofije te Rein­
holdove teorije predočavanja na »izvornome predočavanju«.

 FW I, 455.

179
Tako je uostalom Fichte Reinholdu tumačio zašto već Kant
nije jasno izrazio njegovo stajalište:
»Što u svojem pismu kažete o razlici znanstvene uporabe uma i čisto
prirodne kod Kanta, čini mi se da je izvrsno primijećeno, i u tome
se posve slažem s Vama. Čini mi se da Beck u ovome pogledu stoji
iznad Kanta iako je u materijalnome pogledu daleko ispod. Da se radi
o izvornome predočavanju, to Kant zacijelo nije jasno pomišljao, jer
se čini da je uopće premalo filozofirao o svojem filozofiranju [!], no
u njegovu razlaganju [Erörterung] dospio je daleko koliko i znanstvo­
slovlje.«

4.2.  Transcendentalni idealizam kao stajalište 

        Kritike čistoga uma i znanstvoslovlja
Kako se Fichteovo polazište u znanstvoslovlju i uopće sta­
jalište u filozofiji s jedne strane nadovezuje na Kantovo, a s
druge razlikuje od njega, osnovno je pitanje koje se auktoru
ovih redaka, kao zacijelo i mnogim drugima, nametnulo čim
se prihvatio studija Fichteovih spisa, i koje ga do danas ne pu­
šta. Njemu su posvećena naredna potpoglavlja.
Jacobijevo tumačenje transcendentalnoga idealizma pri­
kazuje se najprije u njegovu prvome osvrtu iz doba i u duhu
najranije recepcije Kritike čistoga uma u rukopisu Moje pre­
dodžbe (veljača 1782.), a zatim poslije tzv. spora oko pante­
izma u raspravici O transcendentalnome idealizmu u dodatku
djelu David Hume o vjeri (1787.). Iako je upitno koliko je i je
li to tumačenje izvorno potaklo Fichtea na izgradnju osebujno
svojega sustava transcendentalne filozofije, ipak se je Fichte
naknadno (2EWL, 1797.) na njega javno pozvao u obranu svo­
jega shvaćanja Kantova transcendentalnoga idealizma kao na
»najtemeljitiji i najpotpuniji dokaz« »da Kant o nekome Nešto
različnome od Jastva ništo ne zna«. Zvao je to »otkrićem« o
kojem se je u tisku moglo čitati već »prije deset godina«. Bu­
dući da je to pozivanje smješteno unutar najiscrpnijega Fichte­

 Reinholdovo pismo (s kraja lipnja ili početka srpnja 1797.) nije sačuvano.
 GA III/3,69 (pismo Reinholdu 4. srpnja 1797.).
 FW I, 481.

180
ova izvoda njegova razumijevanja Kantova idealizma po sebi
i Fichteove tvrdnje da je znanstvoslovlje istovjetno Kantovu
sustavu, ispitat ćemo stajalište transcendentalnoga idealizma u
Kanta i Fichtea polazeći od Jacobijevih spisa. Vidjet ćemo po­
tom kako ih Fichte rabi, i pokušati ocrtati koliko je Jacobijevo
i Fichteovo tumačenje Kantove Kritike čistoga uma primjere­
no samim Kantovim izvodima.

4.2.1.  Prvotni prijam Kritike čistoga uma kao

      »sustava višega idealizma« (1782.)
Već po prvome izdanju omašne Kantove Kritike čistoga
uma (o Uskrsu 1781.) nametnuo se nemalen zadatak Kanto­
vim suvremenicima da pravo shvate smisao i značenje toga
opsežna i stilski sasvim nezahvalna djela. Kant je građu za
nj, kako sam svjedoči, prikupljao »više od dvanaest godina
za redom«, no od nje je sastavio djelo u svega »četiri do pet
mjeseca«, zbog čega ono nije moglo biti »razrađeno dovoljno
primjereno za opću razumljivost«. Zato bi i onima koji bi s
dobrom voljom ipak pokušali ozbiljno zaći u nj već sam spoj
težine predmeta i Kantova nezahvalna stila pisanja morao ne­
izmjerno otežati nakanu.10 I kad bi se takve prepreke svladale,
opet se moralo prodrijeti još i do značenja Kantova djela, tj.
do onoga o čem se u njem zapravo radi i što ono za sobom kao
posljedicu povlači.
Prva recenzija Kritike čistoga uma koja nije bila samo kra­
tak prikaz sadržaja, nego se je odvažila kritički ju prosuditi
i usporediti s prethodnim sustavima, čuvena je, isprva utje­
cajna i potom ozloglašena, tzv. Göttingenska recenzija.11 Ova

  Kantovo pismo Christianu Garveu 7. kolovoza 1783. (AA X, 338).

10 Pod nezahvalnim se stilom pisanja podrazumijeva, primjerice, pisanje nepre­
gledno velikih i višestruko složenih rečenica, česta ponavljanja, mnoštvo pojmova, od
kojih se mnogi donekle preklapaju, itd.
11 Zugabe zu den Göttingischen Anzeigen von gelehrten Sachen, 1782., br. 3 (19.

siječnja), str. 40–48 (kratica GAGS). Pretisak: Rezensionen zur Kantischen Philoso­
phie 1781–87 (ur. A. Landau), 1991., Bebra: Landau, str. 10–17. Prijevod (Lj. F. Ježić):
»Göttingenska recenzija Kritike čistoga uma. Recenzija časopisa Göttingische Anzei­
gen von gelehrten Sachen«, Holon 3 (2013), br. 1, str. 70–76.
(http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=153721).

181
 Slika 8. Naslovnica Kritike čistoga uma (1781.)

bi recenzija, kao i svaka druga, ostala anonimna da se Kant,

pod već tjeskobnim osjećajem da bi »šutnja učene publike«
(i ovakva recenzija) s vremenom mogla postati kobna za nje­
govo životno djelo, nije odlučio oštro s njome razračunati u
svojim Prolegomenima za svaku buduću metafiziku (1783.),
i to na više mjesta već od predgovora nadalje aluzivno i po­
tajice, a u njenu zadnjem dodatku otvoreno – imenujući ju i
pozivajući njena recenzenta da izađe iz anonimnosti na filozo­
fijski dvoboj.12 Time je na recenziju, ali i na Kantovu filozofi­

12 AA IV, 372.

182
ju, svraćena još veća pozornost učene publike, i Fichte ju još
1798. spominje uspoređujući prvotni nesretni prijam svojega
znanstvoslovlja u recenzijama s prvotnim prijmom Kantove
kritičke filozofije u recenzijama, »na čelu s onom u dobro po­
znatim Göttingenskim učenjačkim novinama«.13 Kako se je
uskoro poslije Kantova izazova otkrilo, recenziju je izvorno
s mnogo mara napisao Christian Garve, no budući da je bila
triput predugačka za objavu, sažeo ju je i po svojoj mjeri pre­
krojio göttingenski profesor filozofije Johann Georg Heinrich
Feder.14 Rezultat je sažeta, ali veoma razrađena i zanimljiva
recenzija, koja svojim osebujnim tumačenjem transcendental­
noga idealizma kao »višega idealizma«, po kojem se izvanjski
svijet i mi sami pretvaramo u predodžbe, preduhitruje i zasni­
va brojna kasnija tumačenja, u osnovi i Jacobijevo. Njeno se
shvaćanje vidi već iz njene prve rečenice:
»Ovo djelo, koje razum svojih čitatelja, ako uvijek i ne poučava,
[ipak] stalno vježba, [koje] pažnju često napreže do zamora, a katkad
joj pridolazi u pomoć sretnim slikama ili ju nagrađuje neočekivanim
općekorisnim posljedicama, sustav je višega ili, kako ga auktor na­
ziva, transcendentalnoga idealizma; idealizma koji na jednak način
obuhvaća duh i materiju, [koji] svijet i nas same pretvara u predodž­
be, i daje da svi objekti nastanu iz pojava time da ih razum povezuje
u iskustveni red, i da ih um nužno, no uzaludno, pokušava proširiti i
ujediniti u cjelovit i potpun sustav svijeta.«15

Kantovo ograničenje naše spoznaje stvari na njihove poja­

ve za nas, tj. na način kako nam se stvari ovisno o ustroju naše
spoznajne moći mogu pojaviti, recenzija je protumačila kao
pretvaranje onoga što smo oduvijek (s gledišta općega razu­
ma) smatrali stvarima u naše predodžbe. Što je do sada važi­
lo kao objektivno i realno, po Kantu je subjektivno i idealno.
Kant pritom stvara sustav višega idealizma jer ne zahvaća kao
Berkeleyev samo materiju, nego povrh njega »na jednak na­
čin« i duh (koji je Berkeleyu ipak temelj predočaba).

13 FW I, 35; GA I/2, 161 (Predgovor drugomu izdanju BWL).

14 O prvotnome prijmu Kantove Kritike čistoga uma, kontekstu i značenju Göttin­

genske recenzije i Kantova odgovora u Prolegomenima v. opširno i podrobno u član­

ku Ježić, Lj. F., 2013.,»Suočenje zdravoga razuma i kritičkoga uma po Göttingenskoj
recenziji Kritike čistoga uma«.
15 GAGS 40 (v. treću podnožnicu prije ove).

183
 Osnovni je sud još dojmljivije izveden u nastavku, po ko­
jem Kantu naše spoznaje izviru iz osjetā kao modifikacija nas
samih u Berkeleyevu smislu, a ni prostora ni vremena nema
izvan nas:
»Sustav auktora počiva otprilike na ovim postavkama kao glavnima.
Sve naše spoznaje izviru iz izvjesnih modifikacija nas samih, koje
nazivamo osjetima. U čem se one nalaze i odakle potječu, to nam je
zapravo posve nepoznato. Ako i postoji zbiljska stvar kojoj predodžbe
inheriraju, [i ako i postoje] zbiljske stvari neovisne o nama, koje pro­
izvode te predodžbe – mi ipak ne znamo ni najmanji predikat ni prvo­
mu ni drugomu. (…) Prostor i vrijeme nisu ništo zbiljsko izvan nas,
nisu odnosi, nisu apstrahirani pojmovi, nego subjektivni zakoni naše
moći predočavanja, forme osjetā, subjektivni uvjeti osjetilnih zorova.
Na tim pojmovima osjetā kao pukih modifikacija nas samih (na čem
i Berkeley poglavito gradi svoj idealizam), [i na tim pojmovima] pro­
stora i vremena počiva jedan temeljni stup Kantova sustava.«16

Drugi stup, dakako, čine pojmovi a priori kao zakoni razu­

ma »stariji od pojava na koje se primjenjuju«, koji »u osjeti­
la uvode poredak, pravilnost slijeda i uzajamni utjecaj«, čime
razum »stvara prirodu u najvlastitijem smislu, a njene zakone
određuje prema svojima«.17
Iako Kritika čistoga uma može poslužiti tomu da se »upo­
znaju poprilične teškoće spekulativne filozofije«, empirist Fe­
der kao recenzent ipak žali što njen auktor nije izabrao »isprav­
ni srednji put« između »neumjerenoga [Humeova] skep­ticizma
i dogmatizma«: »vratiti se smireno, ako i ne s potpunim za­
dovoljstvom, naravnomu načinu mišljenja«. Umjesto da Kant
prihvati da se »zdravi ljudski razum« mora rabiti prema svojim
vlastitim načelima, po kojima će se držati »za najsnažniji i naj­
trajniji osjet, ili za najsnažniji i najtrajniji privid [pojavak]18
kao za naš najkrajnji realitet«, on se spori i s nutarnjim i s vanj­
skim osjetom, »donekle kao skepticizam«. Prvomu krši pravo
time što pojmove supstancije i zbiljskosti dopušta primijeniti
samo na vanjski osjet, a drugomu time što se u svem što se

16 GAGS 40–41.
17 GAGS 41–42.
18 Njem. Schein »privid« ovdje očito nema negativnu konotaciju obmane, nego se

bliži značenju pojave, kao kod Lambertova pojma »realer Schein«.

184
tiče zbiljskosti mora ravnati po razumu, iako bi prirodno bilo
obrnuto ako razum doista samo obrađuje građu koju mu osjeti
daju, a ne pruža spoznaje. Na koncu, kako Feder zaključuje
recenziju, Kant se nepotrebno spori s našim jezikom uvođe­
njem idealističkoga razlikovanja između stvari o sebi i njiho­
vih pojava kada nam svijet pretvoren u predodžbu na koncu
opet vraća samo pod novim imenom predočaba uređenih po
izvjesnim zakonima:
»I ako je – prihvativši najkrajnje što idealist hoće tvrditi – sve o čem
mi nešto znamo ili nešto možemo reći samo predodžba i zakon mišlje­
nja; [i] ako su predodžbe, u nama modificirane i uređene po izvjesnim
zakonima, upravo ono što mi nazivamo objektima i svijetom, čemu
onda sukob s tim opće prihvaćenim jezikom? Čemu onda i odakle to
idealističko razlikovanje?«19

Sasvim u duhu, a možda i pod dojmom ove recenzije Ja­

cobi je napisao svoj prvi osvrt na Kritiku čistoga uma, u ko­
jem »njen« način predočavanja (nas samih kao predočaba, a
prostora i vremena kao modifikacijā subjekta) jezično uobli­
čivši i postavivši na svakodnevno gledište zorno svodi na ni­
hilistički apsurd u literarnome pismu20 »predočaba predodžba­
ma«. Göttingenska recenzija objavljena je 19. siječnja 1782.,
a Jacobijev rukopis Moje predodžbe (Meine Vorstellungen) na
kraju pisma sadrži datum »21. veljače 1782.«, zbog čega ga
možemo smjestiti u doba neposredno nakon Garveove i Fe­
derove recenzije, kako to barem čine urednici njegova prvo­
ga izdanja (2004.).21 Pismo u svojem početnome, središnjem i
krajnjem dijelu glasi:
»Moje predodžbe zahvaljuju Vama, najdraži skupe predočaba, inače
zvan prijatelj, na priopćenju obavijesti da smo Vi, koji priopćava, i ja,
kojemu se priopćava, oboje himere [utvare]. Zapravo se divim oštro­
umlju königsberških predočaba, zvanih Immanuel Kant, što su otkrile

19 GAGS 48.
20 Zapis je stilski, iako ne sadržajno, u skladu s epistolarnim Allwillovim papiri­
ma, objavljenima 1781. zadnji put u svojem prvotnome liku (prije proširenja i filozo­
fijskoga zaokruženja u Allwilovu zbirku pisama 1792.).
21 Walter Jaeschke i Irmgard-Maria Piske (JWA 2/2, 443): »Treba pretpostaviti

da ovaj datum [21. veljače 1782.] – usprkos njegovu ironičnomu okružju – označuje
činjeničnu vremensku točku zapisa Mojih predočaba. Za to osim toga govori što tekst
pokazuje znakove neposredne reakcije na čitanje Kantove Kritike čistoga uma.«

185
 nov idealizam koji nije mogao biti primjereniji našemu dobu. Ljudi su
u ovome stoljeću pri opadanju svih svojih snaga [Kräfte] takve zapa­
njujuće korake napravili da se ono što je još preostalo prikladno može
vrjednovati kao ništo. Samo su predodžbe od nas još ostale (…). Ali
i kako primjereno ukusu našega stoljeća, koji, kako je poznato, traži
čudnovato. Misli bez moći koja misli [Denkkraft] – kotrljajuća kola
bez kotača i osovina – muzika bez instrumenata i muzikanata – kaza­
lišne predstave bez glumaca i mašina: što se čudnovatije može zamisli­
ti? Kladim se da će ova filozofska farsa imati još veću popularnost
nego Brodolom.22 (…)«
»Moje predodžbe čeznu za predodžbom bivanja u prisuću Vaših pre­
dočaba, kako bi se s Njima radovale predodžbi da su tako znatna ot­
krića postignuta još u našim danima. Ljupki skup ženskih predočaba,
koje Vi nazivate svojima,23 neka su skupa s Vama srdačno pozdravlje­
ne od mene i onih [predočaba] koje [ljudi] zovu Mojima.«
»C x x x ove predodžbe«
»Nigdje i ni u kakvo vrijeme«
»(Jer prostor i vrijeme samo su modifikacije našega takozvanoga bića,
a naše je takozvano biće ništo, dakle ne postoji više grad C x x ni 12.
veljače ni godina 1782.)«24

Ovakvo je shvaćanje Kantova stajališta transcendentalnoga

idealizma dakako iskrivljeno, ali već karakteristično pokazuje
kako ga Jacobi razumijeva i kako mu se, najprije predočen kao
stajalište života, ispostavlja apsurdnom karikaturom pravoga
života, koja kao takva ne može biti istinita. Da smo mi sami
svedeni na naše predodžbe, pretumačenje je Kantove tvrdnje
da ne samo stvari izvan nas, nego i sebe same ne spoznajemo
kakvi smo o sebi, nego samo kakvima se sebi u nutarnjem zoru
pojavljujemo. Jacobija su među prvima zgrozile posljedice za
koje je mislio da Kantov transcendentalni idealizam sa sobom
povlači, a koje će kasnije, u Jacobijevu pismu Fichteu (1799.),
kako smo gore vidjeli,25 sabrati u pojam nihilizma.
Jacobi ipak nije ishitreno izašao sa svojim razumijevanjem
Kanta, nego ga je prigodno iznio, kako mu je i inače bio običaj
da piše i objavljuje svoje filozofijske, u pravilu polemičke ili

22 »Brodolom« – možda neko suvremeno uprizorenje Plautove komedije Rudens,

v. JWA 2/2, 495.

23 Njem. die liebenswürdige Sammlung weiblicher Vorstellungen, welche Sie die

Ihrige nennen – misli se na prijateljevu suprugu.

24 JWA 2/1, 3.

25 Potpoglavlje 3.2.

186
kontroverzističke spise. U sporu s Mendelssohnom oko Les­
singova i Spinozina panteizma Jacobi se je usputno i s velikim
poštovanjem pozivao na neke dijelove Kantovih spisa za do­
datnu potporu ili ilustraciju svojih tvrdnja,26 no iako se mogao
nadati da će Kant možda prije stati na njegovu stranu nego
na stranu starih dogmatičkih racionalista, ta su ga pozivanja
koštala Kantova izjašnjenja protiv njega i Wizenmanna kao
zanesenjačkih »svrgavatelja uma« i za Mendelssohnovu stra­
nu, makar i na ovoj strani Kant morao ispraviti sud u smjeru
kritičke filozofije.
Tek je po ovome sporu Jacobi odlučio »navlas točno« izni­
jeti svoj stav o Kantovoj filozofiji te se od nje ograditi. To
je učinio u spisu David Hume o vjeri ili idealizam i realizam
(1787.), dijelom u samome djelu, gdje je zbog njegove dija­
loške forme mogao dati svojemu neimenovanu sugovorniku
(»on«) da se gdjegdje i oštrije izrazi o Kantovu idealizmu, dok
bi ga Jacobi (»ja«) ublažavao, a dijelom u njegovu dodatku »O
transcendentalnome idealizmu«. Ovdje ću izložiti raspravicu
iz dodatka skupa s Fichtevim pozivanjem na nju.

4.2.2. Jacobi: najsnažniji idealizam kao duh

      Kantove filozofije (1787.)
Kako je u pismu Hamannu najavio,27 tako je Jacobi i ot­
počeo svoju raspravicu primjedbom da »neki promicatelji28

26 JW IV, 176 i 192 (KrV) i 222–223 (KpV).

27 14. studenoga 1796. (nav. po JWA 2/2, 580): »Ljuti me kod njegovih izlagatelja
hotimično prikrivanje idealizma, koji je ipak duša sustava. Da s afekcijama osjetil­
nosti primamo predodžbe o Nečem kao nekome realnome, onda bismo ujedno imali
predodžbe o uzroku i učinku, objašnjenje prostora i vremena itd., a cijela bi oprema
objektiviziranih subjektiviteta ostala bez primjene jer bi potreba otpala. Reci mi, ne
čini li se to i Tebi posve očitim?«
28 Jacobi je tada poznavao Schultzova Razjašnjenja uz Kritiku čistoga uma g.

prof. Kanta (Erläuterungen über des Herrn Prof. Kant Critik der reinen Vernunft,
1784.), Reinholdova Pisma o Kantovoj filozofiji (od kolovoza 1786. mjesečno izla­
ze) i Jakobljevo Ispitivanje Mendelssohnovih Časova jutarnje pouke (Prüfung der
Mendelssohnschen Morgenstunden, 1786.). V. JWA 2/2, 580. Čini mi se da bi osobito
posljednje djelo bila meta Jacobijeve raspravice, i da je zbog toga Ludwig Heinrich
Jakob i napisao najiscrpniji odgovor (21. 8. 1787.): An den Herrn Prof. Cäsar, u:
Denkwürdigkeiten aus der philosophischen Welt (ur. K. A. Cäsar) 5 (1787.) str. 228–
243. Usp. Pietsch, 2010., Topik der Kritik, str. 132–133.

187
Kantove filozofije nedovoljno pažljivo postupaju s transcen­
dentalnim ili kritičkim idealizmom, na kojem je Kantova Kri­
tika čistoga uma izgrađena«.29 Pretpostavljajući da ti kantovci
u svojim izlaganjima dopuštaju pokoji nesporazum u prikazu
kritičke filozofije naprosto iz straha da im se ne spočita (da
naučavaju) idealizam, krenuo je Jacobi pokazati da, iako je to
načelno oprostivo, u njihovu slučaju »i najmanji nesporazum«
upropašćuje »cijelu pouku«, i to tako da se više ni ne razumije
ono u što se druge uvjerava. Da krivnja pritom pada na njih,
a ne na Kritiku čistoga uma, koja se u pogledu na idealizam
»izjašnjava dovoljno odlučno«, Jacobi potom dokazuje pro­
branim navodima iz prvoga – u onaj čas još jedinoga – izda­
nja Kritike čistoga uma, poglavito iz njene »Transcendental­
ne estetike«30 i »Kritike paralogizma idealiteta«,31 no i raznih
drugih mjesta.32
Karakteristično je da Jacobi njen idealizam tumači oprje­
kom sa svakodnevnim realizmom, a njenu transcendentalnu
spoznaju u oprjeci s »objektivnom«:
»Dakle što mi realisti nazivamo zbiljskim predmetima, stvarima ne­
ovis­nima o našim predodžbama, to su transcendentalnomu idealistu
tek unutarnja bića, koja ne prikazuju baš ništo od stvari koja možda
može biti izvan nas ili na koju se predodžba možda može odnositi,
nego su samo subjektivne odredbe duše koje su posve prazne od sve­
ga zbiljski objektivnoga.«33

29 JWA 2/1, 103; JW II, 291. Izvornik: »Der transscendentale oder kritische Idea­

lismus, auf welchen die Kantische Critik der reinen Vernunft gebaut ist, wird wie mir
deucht von einigen Beförderern der Kantischen Philosophie nicht sorgfältig genug
behandelt (…).«
30 A 36–37, B 52–53.

31 A 367–380.

32 A 101, A 125, A 246 / B 303, A 253–254 / B 310–311, A 491 / B 519 i dr. Da je

Jacobi dobro odabrao osjetljiva mjesta, pokazuje i to što je Kant većinu njih izosta­
vio u drugome izdanju upravo iz razloga njihova idealističkoga prizvuka za Kantove
suvremenike.
33 JWA 2/2, 105–107; JW II, 299. Izvornik: »Also was wir Realisten würkliche

Gegenstände, von unseren Vorstellungen unabhängige Dinge nennen, das sind dem
transscendentalen Idealisten nur innerliche Wesen, die gar nichts von dem Dinge, das
etwa ausser uns seyn, oder worauf die Erscheinung sich beziehen mag, darstellen,
sondern von allem würklich objectiven ganz leere blos subjective Bestimmungen des
Gemüths.«

188
 Probrani navodi i ovakvo tumačenje Jacobiju su potrebni
da upozori da zapravo svaki kantovac napušta duh Kantova
sustava čim ustvrdi da stvari izvan nas djeluju utiscima (Ein­
drücke) na našu osjetilnost tako da u nama pobuđuju osjete.
Jacobi doduše zna da se takva tvrdnja nalazi na početku Kritike
čistoga uma, i priznaje da ni on sam nakon više godina opeto­
vanoga studija Kantova sustava ne zna kako bez te pretpostav­
ke uopće ući u njega. Ipak, s tom se pretpostavkom u Kantovu
sustavu naprosto ne može ostati jer su tu predmeti i njihovi od­
nosi samo »odredbe našega sopstva«, »subjektivna bića« kojih
»nema izvan nas«. Ako i prihvatimo da je ovim odredbama
uzrok »neko transcendentalno Nešto«, kako veli Jacobi, opet
smo po samome sustavu osuđeni na potpuno neznanje o tome
kakav bi ono učinak moglo imati na nas ili kako bi nas moglo
aficirati, jer predmete po Kantu pomišljamo po spontaneitetu
pojmova, a ne po receptivitetu zorova. A zakoni zrenja i mi­
šljenja, kojima uređujemo materiju dobivenu osjetima, opet
nam ne kažu ništo o zakonima prirode, misli Jacobi, kao što ni
cijela naša spoznaja nema »istinski objektivno značenje«.
Na koncu, kada bismo doista mogli, ne samo o predmetima
koji su u empirijskome smislu izvan nas (tj. u prostoru), nego
i o onima koji su to u transcendentalnome, zaključivati kao o
uzrocima i učincima, onda bi nam transcendentalni idealizam
ostao, kako veli, bez »primjene i nakane«. Zato onaj tko uz taj
idealizam pristaje, Jacobi zaključuje, mora posve pustiti i ne
smatrati čak ni vjerojatnom onu pretpostavku da postoje stvari
izvan nas u transcendentalnome smislu i da bismo njihove od­
nose spram nas mogli opaziti i na koji način. On se (gledano
očima realista) ima zakleti na »transcendentalno neznanje«.
»Transcendentalni idealist stoga mora imati hrabrosti da zastupa
najsnažniji idealizam koji se ikada naučavao, te da se ne plaši ni pri­
govora spekulativnoga egoizma, jer se on ne može održati u svojem
sustavu poželi li samo i taj posljednji prigovor od sebe odagnati.«34

34 JWA 2/1, 112; JW II, 309. Izvornik: »Der transcendentale Idealist muß also

den Muth haben, den kräftigsten Idealismus, der je gelehrt worden ist, zu behaupten,
und selbst vor dem Vorwurfe des spekulativen Egoismus sich nicht zu fürchten, weil
er sich unmöglich in seinem System behaupten kann, wenn er auch nur diesen letzten
Vorwurf von sich abtreiben will.«

189
 Jacobi se naravno sam ne slaže ni sa čim od toga što mi­
sli da idealizam povlači za sobom, no to ovdje ne iskazuje
izravno, nego samo neizravno, iz načina na koji upozorava
kantovce. Tako na koncu zadržavanje glavne prednosti koju
Kant pripisuje Kritici čistoga uma, naime da umu vraća mir
određujući granice njegove moguće spoznaje,35 Jacobi uvjetu­
je time da njen idealizam mora tvrditi »posvemašnje apsolut­
no neznanje« (die durchgängige absolute Unwissenheit), i to
takvo koje »bi svu snagu izgubilo ako bi se bilo kakva slutnja
uzdigla iznad njega i postigla već i najmanju prednost pred
njim«.36

4.2.3. Duh Kantove filozofije u Fichteovu idealizmu

      (1796.–1797.)
Nama pak valja izvidjeti kako je Fichte tu Jacobijevu raspra­
vicu rabio da naknadno naprama kantovcima pokaže ili oprav­
da svoju tvrdnju o istovjetnosti njegova sustava s pretpostav­
ljenim, no neizvedenim Kantovim, tj. svoju tvrdnju još iz
programskoga spisa BWL (1794.) da on »nikada ne će moći
reći nešto na što već Kant nije ukazao neposredno ili posredno,
razgovjetnije ili manje razgovijetno«.37 U dvjema raspravama
nedugo nakon prvoga prikaza znanstvoslovlja Fichte se poziva
na Jacobija, prvi put veoma kratko, drugi put opširnije, navo­
deći i tumačeći Kanta dobrim dijelom posredstvom Jacobijeve
rasprave. Obadva puta dobro mu je došla Jacobijeva zvučna
izjava da je morao više godina zaredom isponova započinjati
čitati Kritiku čistoga uma jer ga je opetovano zbunjivalo što
bez pretpostavke da stvari o sebi djeluju na našu osjetilnost, u
sustav nije mogao ući, a s njom u njem nije mogao ostati.38
Fichte je »transcendentno-realističke« uvodne dijelove Kri­
tike u oprjeci s kasnijim transcendentalno-idealističkima naj­

35 Usp.npr. KrV A 758–769.

36 JWA 2/1, 112; JW II, 310. Izvornik: »(…) diese durchgängige absolute Unwis­
senheit würde aber alle Kraft verlieren, wenn irgend eine Vermuthung sich über sie
erheben, und auch nur den kleinsten Vortheil ihr abgewinnen könnte.«
37 FW I, 30; GA I/2, 110.

38 JWA 2/1, 109; JW II, 304.

190
prije tumačio 1796. u Usporedbi Schmidova sustava sa znan­
stvoslovljem. Kontekst je složen i polemički usmjeren protiv
kantovaca, no mi ćemo se ograničiti na Fichteovo tumačenje
i pomirbu dvaju oprječnih stajališta (realizma i idealizma) u
Kritici. Fichte u ovome spisu, kako smo već gore spomenu­
li,39 izvodi po prvi put načelo idealizma (apsolutno Jastvo) kao
subjekt-objekt (ili jedinstvo pojma i stvari).40 U tome sklopu
Fichte tumači da Kantova Kritika doduše »počinje s Jastvom«,
ali samo kao subjektom (»kao pukim subjektom«), dok »tek u
sredini, u nauci o shematizmu uobrazilje41 Jastvo postaje sebi
objektom.« Razlika između Kantova i njegova pristupa stoga
je, kako kaže, u tome što je kod Kanta mjesto gdje se »s pra­
vom možemo riješiti« »objekta izvan Jastva« – »kao oruđa«
uvedenoga u Kritiku »sa stajališta općega ljudskoga razuma«
– tek u sredini, dok se kod njega »taj teret« već prije ulaza u
znanstvoslovlje mora »ostaviti pred vratima«.42
No dok se ovo prvo pozivanje svodi na jednu podnožnu bi­
lješku, drugo zauzima važno mjesto u izvodu unutar glavnoga
teksta. U Drugom uvodu u znanstvoslovlje (1797.) Fichte je cio
poduži šesti odjeljak posvetio »često traženomu dokazu« svo­
je tvrdnje da se znanstvoslovlje »posve slaže s Kantovom na­

39 Potpoglavlje 3.6.
40 Fichte to genetičko jedinstvo u svojem sustavu povezuje s Kantovim zahtjevom

da se tek pojam i zor u jedinstvu prihvate za spoznaju (tj. da nema spoznaje iz samih
pojmova, kako ih Kant nalazi u racionalističkoj metafizici).
41 Čini se da Fichte misli na prvo poglavlje O shematizmu čistih razumskih poj­

mova u Analitici načela (A 137–147 / B 176–186). No nije jasno zašto se Fichte po­
ziva upravo na to mjesto, tj. kako bi ono u njegovu tumačenju imalo označiti mjesto
prijelaza u idealizam znanstvoslovlja. Zašto tek ovdje i baš ovdje »Jastvo postaje
objektom«, a ne već prije i poglavito u transcendentalnoj dedukciji kategorija gdje
je (§. 16.) riječ o »izvorno-sintetičkome jedinstvu apercepcije« (samosvijesti)? Uvje­
ren sam da se gornje mjesto ima shvatiti kao Fichteovo pogrješno pozivanje prema
pamćenju na krivo mjesto (zato je uostalom i naslov poglavlja netočno naveden). U
poglavlju na koje se Fichte poziva nema ni spomena Jastva, dok §. 16. počinje riječi­
ma (B 131–132): »‘Ja mislim’ mora moći pratiti sve moje predodžbe; jer bi se inače u
meni predočilo nešto što se ne bi moglo pomisliti, što ne znači ništo drugo nego da bi
predodžba bila ili nemoguća ili barem za mene ništo.« U opsežnijem tumačenju Kanta
godinu dana kasnije, u šestome odjeljku 2EWL, Fichte će se zato i pozivati na mjesta
iz toga paragrafa i dijela Kritike, a ne na neko iz kasnijega poglavlja o shematizmu (v.
FW I, 475–476; GA I/4, 227).
42 FW II, 244–245; GA I/3, 255–256.

191
ukom«. Kako uvodno piše,43 »svi poznavaoci Kantove filozo­
fije«, »prijatelji kao i protivnici znanstvoslovlja«, a na njihov
poticaj i sam Kant,44 složili su se u sudu suprotnome njegovu,
no dokaz su ga tražili prvi, naime prijatelji. Ne smatrajući sra­
motom da je možda krivo razumio ili izložio Kantove spise,
dapače priznajući da je u njima našao »sam sa sobom suvisao
smisao« tek nakon što je »na vlastitome putu otkrio znanstvo­
slovlje«, Fichte prihvaća priliku da ovdje pruži traženi dokaz.
Nakon prve teme (ujedno teme prethodnoga, petoga odjeljka),
intelektualnoga zrenja ili apsolutne samodjelatnosti Jastva kao
polazišta znanstvoslovlja, o kojem Kant ne govori, ali koje po
Fichteu Kant u svijesti moralnoga zakona pretpostavlja, Fichte
prelazi na »glavnu razliku« koju mu iznose »između Kantova
sustava i znanstvoslovlja«, a koju je netom prije naveo i »muž
koji odavno ima na svojoj strani potvrđeni sud da je razumio
Kanta, i koji je štoviše pokazao da je razumio i znanstvoslov­
lje«, naime Reinhold.45 Po nedavnoj Reinholdovoj izjavi Kant
empirijsku spoznaju nije kao Fichte utemeljio samo u Jastvu
(gdje doduše jest utemeljen njen »transcendentalni sadržaj« ili
forma), nego ju je s obzirom na njen »empirijski sadržaj« ute­
meljio u »nečem različnome od Jastva« (misli se: u stvari o
sebi).46 Ne samo Reinhold, piše Fichte, svi kantovci tako su
shvatili Kanta, pa i njegov potvrđeni47 tumač Schultz, a jedi­
na iznimka, naime Beck, objavio je svoje Jedino moguće sta­
jalište s kojega se kritička filozofija mora prosuđivati nakon
prvoga prikaza znanstvoslovlja (1796., zapravo još 1795.).
Fichte se dakle nalazi u položaju da mora reći da su svi Kan­
tovi tumači (u koje ne ubraja sebe i Schellinga) Kantovo djelo
»posve naopako razumjeli«, te u njem umjesto transcenden­
talnoga idealizma našli ovomu upravo oprječni dogmatizam.
Spočitnuvši to kantovcima, Fichteu izbija osmijeh, jer zna da
nije prvi koji je to zapazio.

43 FW I, 469–470; GA I/4, 221.

44 V. gore potpoglavlje 3.1 (Forbergovo svjedočanstvo da »iz najboljih izvora«
može posvjedočiti da je Kant drugoga mišljenja).
45 Fichte se poziva na Reinholdov Auswahl vermischter Schriften (1797.), str. 341.

46 FW I, 480; GA I/4, 232–233.

47 Fichte misli na Kantovo izjašnjenje s obzirom na Schlettweinov izazov (v. gore

potpoglavlje 3.1).

192
 »Otkriće da Kant ne zna ništo o nekome Nešto različnome od Jastva,
sve je prije nego novo. Od prije deset godina svatko je mogao pročitati
u tisku najtemeljitiji i najpotpuniji dokaz za to. On se nalazi u Jaco­
bijevu ‘Idealismus und Realismus, ein Gespräch’ (Breslau, 1787.) u
prilogu Ueber den transcendentalen Idealismus.«48

Budući da je Jacobi tu sakupio i naveo Kantove izjave

»koje su o ovoj točci najizrazitije i koje najviše udaraju u oči«,
Fichte misli da je dovoljno da čitatelje naprosto uputi na samo
Jacobijevo djelo, koje, kako Fichte dodaje, u cjelini, »kao i svi
filozofijski spisi Jacobija«, još uvijek može biti »dobu korisna
lektira«.49
Kako u nastavku do kraja odjeljka vidimo, Fichte sada
doista pred sebe uzima Jacobijevo djelo, tako reći kao zbir­
ku »idealističkih mjesta« iz prvoga izdanja Kantove Kritike
čistoga uma (1781.), koju je on posjedovao samo u trećem
izdanju (tj. u pretisku izmijenjenoga drugoga izdanja). Prvo
što mu pritom upada u oči, već drugi od odlomaka koje Jacobi
navodi (iz Kantove kritike paralogizma idealiteta), mjesto je
koje mu je zacijelo zvučalo kao da ga je Schulze napisao pro­
tiv Reinholda, zbog čega ga nekoliko redaka dalje i spominje.
U duhu Schulzeova Aenesidema Fichte zato najprije kantov­
cima postavlja protupitanje, kojim gađa na najslabiju kariku u
njihovu tumačenju: Dokle se proteže primjenjivost kategorijā,
napose kategorije uzroka? Kant je barem po ovome pitanju ja­
san. Samo preko područja pojava. Budući da su pak sve pojave
u prostoru i vremenu, a prostor i vrijeme su za Kanta kao for­
me a priori naših osjetilnih zorova samo u nama, pojave su ta­
kođer »samo u nama«. Da dođemo do nečega izvan Jastva što
bi bilo razlog (Grund) empirijskoga sadržaja u njem, moramo
to zaključiti iz onoga što je time obrazloženo (ili utemeljeno,
das Begründete), a to podrazumijeva da moramo upotrijebiti
kategoriju kauzaliteta. Tako je po Fichteu navodno sam Kant
razmišljao i zbog toga zaključio da ne mogu biti »stvari o sebi
koje se nalaze izvan nas«, kako stoji u ovome Jacobijevu na­
vodu iz Kantove Kritike čistoga uma:

48 FW I, 481; GA I/4, 235.

49 FW I, 481–482; GA I/4, 235.

193
 »Ako se na izvanjske pojave gleda kao na predodžbe koje su u nama
uzrokovali njihovi predmeti kao stvari o sebi koje se nalaze izvan nas,
onda nije razvidno kako bi se opstojnost potonjih mogla [drugačije]
spoznati nego zaključkom o uzroku iz [njegova] učinka, pri čem uvi­
jek mora ostati dvojbeno da li je uzrok u nama ili izvan nas.«50

Da dođu do stvari o sebi, kantovci dakle moraju, protivno

Kantovu ograničenju primjene kategorija uzročnosti na pod­
ručje iskustva, iz osjeta u nama zaključiti opstojnost stvari o
sebi izvan nas. Prvi koji je to uočio i ujedno protiv toga iznio
opsežni i dojmljivi prigovor bio je Schulze, stoga se Fichte u
nastavku na njega poziva:
»Aenesidemus, koji Kanta doduše također tako razumije, i čiji skeptici­
zam, upravo kao oni kantovci, istinu naše spoznaje stavlja u njeno sla­
ganje sa stvarima o sebi, onu je gadnu nedosljednost dovoljno upadljivo
prekorio. A što su mu oni izlagači [Kantove filozofije] na to odgovorili?
– Kant ipak govori o nekoj stvari o sebi? No što mu je ta stvar?«51

Uvjeren da zna odgovor, Fichte ga je odmah sam dao:

»Noumen, kako čitamo na više mjesta u njegovim spisima. Jedno te
isto, naime samo noumen, jest ona i kod Reinholda i Schul[t]za. Po
Kantu, po Reinholdu, po Schul[t]zu, [ona je] nešto što biva od nas po
zakonima mišljenja – koji se trebaju dokazati i koje je Kant dokazao
– samo pridomišljeno, i što se po tim zakonima mora pridomišljati,
što stoga nastaje samo pomoću našega mišljenja; doduše ne pomoću
našega slobodnoga mišljenja, nego pomoću takva mišljenja koje je
nužno pod pretpostavkom jastvenosti [tj. da smo jastva] – i [što] stoga
postoji za naše mišljenje, za nas [kao] misleća bića.«52

Toliko je izvoda Fichteu dovoljno da ukaže na apsurdni za­

čarani krug u koji kantovci upadaju kada na toj samo pomišlje­
noj stvari o sebi hoće utemeljiti zbiljski osjet u nama.
Iako se Fichte poziva na Kanta i njegova dva najcijenjenija
tumača, cio izvod ipak nosi posve Fichteov pečat. Kant doduše
rabi pojam noumena kao jedan od opisa za stvar o sebi. On ga
uvodi u Kritici čistoga uma na kraju »Transcendentalne ana­
litike« u zasebnome poglavlju »O razlogu razlikovanja svih

50 JWA 2/1, 104; JW II, 294 (KrV A 372).

51 FW I, 482; GA I/4, 236.
52 FW I, 482–483; GA I/4, 236–237.

194
predmeta uopće u phaenomena i noumena« kako bi proble­
matiku analitke još jednom sumirao i pritom ju obradio rabe­
ći i rasvjetljavajući osjetljivu pojmovnu oprjeku phaenomena
– noumena, koju je on sam još u svojoj inauguralnoj disertaciji
O formi i načelima osjetilnoga i razumskoga svijeta (De mun­
di sensibilis atque intelligibilis forma et principiis (1770.) ra­
bio na način koji nije primjeren stavu zreloga kriticizma.53 No,
treba istaći da stvar o sebi i transcendentalni predmet nisu no­
umen u svakome smislu te riječi, i da ćemo štoviše i u Kanta,
i u Schultza, i u Reinholda, naći mjesta koja izrijekom kažu da
ona »ne može biti noumen«.54 Kako Kant u navedenome po­

53 V. §. 4. inauguralne disertacije (AA II, 392): »Cum itaque, quodcunque in co­

gnitione est sensitivi, pendeat a speciali indole subiecti, quatenus a praesentia obiecto­
rum huius vel alius modificationis capax est, quae in diversis potest esse diversa; qu­
aecunque autem cognitio a tali condicione subiective exempta est, nonnisi obiectum
respiciat: patet, sensitive cogitata esse rerum repraesentationes, uti apparent, intellec­
tualia autem, sicuti sunt.«, tj. (hrv.) »Budući da dakle sve što je u osjetilnoj spoznaji
ovisi o posebnoj naravnoj ustrojenosti subjekta, koliko se može ovako ili onako mije­
njati (modificirati) prisutnošću objekta, a koja [naravna ustrojenost] može u različnim
[subjektima] biti različna; [te budući da] bi se svaka spoznaja koja je izuzeta od takva
subjektivnoga uvjeta odnosila samo na objekt, [odatle] je jasno da ono što je osjetilno
mišljeno jesu predodžbe stvarī kako se pojavljuju [tj. kakve su u pojavi], a što je ra­
zumsko [jesu predodžbe stvari] kako jesu [tj. tiče se stvari kakve jesu, a ne kakvima
se pojavljuju posredstvom forme osjetila, op. Lj. F. J.].« Usp. lat.-hrv. izdanje Kant, I.,
2000., Latinska djela (prev. Š. Selak i J. Talanga), Zagreb: Scopus, str. 238–239.
54 Usp. Schul[t]z, 1784., Erläuterungen über des Herrn Professor Kant Critik der

reinen Vernunft, str. 71 (u skladu s KrV A 253): »Naime ovo Nešto, spram čega mi
nužno moramo svaku pojavu staviti u odnos kao spram njena objekta, za nas je neko
Nešto = X, o kojem mi uopće ništo ne znamo, niti možemo znati; prema tome ono
se ne može zvati noumen [dieses kann nicht ein Noumenon heißen], nego ono znači
samo neki posve neodređeni predmet, čiji je pojam kod svih pojava jedan te isti, naime
posve neodređena misao o Nečem uopće.«
Usp. Reinhold, Beyträge I 324: »Poznajem čak više nego jednoga kritičkoga fi­
lozofa koji noumen, predmet predočen pomoću čistoga uma, brka sa stvari o sebi, te
pojavu suprotstavlja stvari o sebi, a ne noumenu koji je od stvari o sebi različit koliko
nebo od zemlje; i koji stoga spoznaju stvarī o sebi odriče osjetilnosti i razumu (koje
skupa s Kantom ograničava na iskustvo), ali ne i umu.« Usp. s time Reinholdovu re­
cenziju Jakobljeva Grundriß der allgemeinen Logik und kritische Anfangsgründe zu
einer allgemeinen Metaphysik (1788.) (A.L.Z., br. 11, 11. 1. 1790., stup. 84): »Zato
je g. J[akob] prešao preko razlikovanja koje je od neusporedivo veće važnosti, nai­
me odredbu (ili na ovome mjestu barem spomen) značajne razlike između stvarī o
sebi, [iliti] stvari neovisne o formama naše predodžbe, i stvari predočene pod pukom
formom pojmova ili ideja, [tj.] pravoga noumena ili bića razuma [Verstandeswesen],
koje je jednako malo stvar o sebi kao što je to pojava iliti ono što je predočeno pod
formom osjetilne predodžbe.«

195
glavlju tumači, noumen je u pretkritičkome značenju predmet
čistoga (raz)uma, predmet koji bi nam imao biti dan u nekome
neosjetilnome zoru, tj. u samome (raz)umu kao intelektualno­
me zoru. Takav bi nam noumen otvorio, onkraj svijeta stvari
kakve nam se pojavljaju (mundus sensibilis), čitav novi svi­
jet stvari »kakve su o sebi« (mundus intelligibilis), svijet koji
bismo zahvaćali samim umom. Kritički Kant ga ne dopušta
jer mi nemamo takav (intelektualni) zor (dapače njegovu mo­
gućnost ne možemo uvidjeti), a predmeti nam mogu biti dani
samo u osjetilnome zrenju. No Kant zato dopušta »noumen
u negativnome značenju« ili noumen kao »stvar ukoliko nije
predmet našega osjetilnoga zrenja jer apstrahiramo od načina
na koji ju zremo«.55 Pojam te stvari ostaje za nas dakako »pro­
blematički« jer nemamo zor u kojem bi odgovarajući pred­
met bio dan, ali on ipak nije proturječan jer naš način zrenja
ne mora biti jedini koji je moguć. Što Kant ovom pretpostav­
kom dobiva? Kant njome razumu daje »negativno proširenje«.
Razum više ne biva ograničen osjetilnošću, nego štoviše nju
ograničava time što »stvari o sebi samima (ne promatrane kao
pojave) naziva noumena«.56 Jedne te iste stvari stoje pod fizi­
kalnim zakonima kada ih promatra (tj. spoznaje) kao pojave, i
ne stoje pod tim zakonima (po kojima ih je on za sebe a priori
uredio) kada ih uzima (tek pomišlja) kao stvari o sebi. Forme
stvari (prostorno-vremensko-kategorijalne odredbe pod ko­
jima ih poznamo) Kant zato može proglasiti idealnima, a da
opet samoj stvari koja preostaje i kada se sve to po čem je ona
za nas jedino spoznatljiva ukloni, ostavi opstojnost (kao stvari
o sebi). Kant svoj idealizam zato naziva formalnim.
Makar ne odgovaralo Kantovu, Fichteovo je mišljenje u
sebi dosljedno, i na svoj način u sebi pomiruje Kantov trans­
cendentalni idealizam i Jacobijev naravni realizam. Stvar o
sebi za nas je samostalno realna dok smo kao jastva (empi­
rijska svijest) uronjeni u svakodnevni život gdje se ophodi­
mo s izvanjskim svijetom kao da on opstoji neovisno o nama.
Jednom kada se slobodom duha (Fichteovom apstrahirajućom

55 B 307 i d. Valja napomenuti da tek drugo izdanje ističe oprjeku »noumena u

negativnome značenju« – »noumena u pozitivnome značenju«!

56 A 256 / B 312.

196
refleksijom) uzdignemo iznad životnoga stajališta jastva na
stajalište filozofa (transcendentalna svijest uvjeta empirijske
svijesti), tu istu stvar o sebi sada vidimo u njenu nastanku
kao nužni proizvod djelovanja našega duha (ili ustroja našega
uma), po čijim se zakonima ona spontano pridomišlja odre­
đenim predodžbama. Ipak, više ili transcendentalno gledište
samo je umjetno stajalište spekulacije, dok je životni nazor
uvijek realizam. Zato Fichte ni ne misli da je Jacobi po staja­
lištu zapravo u oprjeci s Kantom, kao ni da može Kantov idea­
lizam »poništiti« samim njegovim »prikazom«. Jacobijev na­
ravni realizam odgovara Kantovu empirijskomu realizmu kao
priznatomu naličju transcendentalnoga idealizma, no Jacobi
ga u Kanta »nije prepoznao«,57 stoga je, ne razlikujući ova dva
stajališta, krivo pretpostavio da se po Kantu idealizam – kao
»idealistički nazor« (idealistische Denkart) – ima prihvatiti u
životu, a ne da ostaje tek stajalište spekulacije.58
Prema gornjem izvodu, temeljna je dakle razlika između
Fichteova tumačenja (i sustavnoga izvođenja) Kantova idealiz­
ma te tumačenja istaknutih ranih kantovaca u tome što potonji
u Kantovu sustavu nalaze mjesta za stvar o sebi koja opstoji
izvan subjekta i koja je uzrok aficiranosti njegove osjetilnosti.
Budući da Fichte potonju »apsurdnost«59 (iako puki pojam u
nama, stvar o sebi ipak podražava našu osjetilnost i daje ma­
teriju spoznaji) nije mogao pripisati Kantu, morao je objasniti
što bi bili predmeti koji aficiraju našu osjetilnost u poznatim
Kantovim rečenicama iz 1. §. »Transcendentalne estetike« te
»Uvoda«. Najprije navedimo te rečenice, i to kako ih Fichte
navodi:
»[Zor, po kojem se spoznaja predmeta neposredno odnosi na predme­
te,] nastupa samo ukoliko nam predmet biva dan; to je opet[, barem
nama ljudima,] moguće tek time što na izvjestan način aficira dušu.

57 U pismu Reinholdu, za koga je Fichte smatrao da nije shvatio transcendentalni

idealizam, Fichte s druge strane piše da Jacobi nije shvatio empirijski realizam (GA
III/3, 70, pismo Reinholdu 4. 7. 1797.):
»Tako i Jacobi, na kojega se u onoj raspravi [2EWL] pozivam, njih je [tj. Kantove zasluge]
s druge strane krivo razumio, iako ih je s jedne veoma dobro razumio; nije prepoznao [ver­
kannt] empirijski realizam, dok je transcendentalni idealizam dobro shvatio.«
58 FW I, 482–483 (podnožna bilješka); GA I/4, 236.
59 FW I, 486; GA I/4, 239.

197
 Podobnost (receptivitet) da primamo predodžbe na način kako smo
od predmeta aficirani, zove se osjetilnost. (…) [Da sva naša spoznaja
otpočinje s iskustvom, o tome nema dvojbe; tȁ] čime bi se trebala naša
spoznajna moć pobuđivati na djelatnost da se to ne zbiva po predme­
tima koji dotiču naša osjetila te dijelom sami od sebe prouzročuju
predodžbe, dijelom pokreću našu djelatnost razuma da ih usporedi,
poveže ili odjeljuje, i na taj način sirovu tvar osjetilnih utisaka preradi
u takvu spoznaju predmeta koju zovemo iskustvom?«60

Budući da je tim početnim rečenicama Kritike doslovno

značenje više nego upadljivo realističko (Fichte bi rekao: dog­
matičko), Fichte realističkomu tumačenju Kanta u cjelini od­
vraća pozivanjem na »kasnije bezbrojno puta ponovljene izja­
ve da o utjecaju transcendentalnoga predmeta, koji se o sebi
nalazi izvan nas, ne može biti govora«.61 Naime, ta kasnija
mjesta iz Kritike Fichte je smatrao nedvojbenim svjedočan­
stvom da je Kantov transcendentalni idealizam u duhu ipak
idealizam. Preostalo mu je da suprotstavljena mjesta iz Kritike
pomiri.
Da bi to postigao te objasnio što su ti predmeti o kojima
Kant u navedenim rečenicama govori, Fichte dopušta da se o
tome »čuje vlastito Kantovo izjašnjenje«, no kako ga navodi
Jacobi:
»‘Razum’, kaže Kant (str. 221. Jacobijeve rasprave), ‘ono je što prido­
daje pojavi objekt [predmet]62 na način da njeno mnogostručje pove­
zuje u jednoj svijesti. Onda kažemo da spoznajemo predmet kada smo

60 FW I, 486–487; tu je navedeno prema Kantovoj Kritici, pri čem su u uglatim

zagradama dodani dijelovi koje Fichte nije stavio (prva je pritom malo preoblikova­
na). V. B 33 / A 19 (§ 1) i B 1. Izvornik: »Diese [d. h. Anschauung] findet aber nur statt,
so fern uns der Gegenstand gegeben wird; dieses aber ist wiederum, uns Menschen
wenigstens, nur dadurch möglich, daß er das Gemüt auf gewisse Weise affiziere. Die
Fähigkeit, (Rezeptivität) Vorstellungen durch die Art, wie wir von Gegenständen af­
fiziert werden, zu bekommen, heißt Sinnlichkeit. (…) Daß alle unsere Erkenntnis mit
der Erfahrung anfange, daran ist gar kein Zweifel; denn wodurch sollte das Erkenntnis­
vermögen sonst zur Ausübung erweckt werden, geschähe es nicht durch Gegenstän­
de, die unsere Sinne rühren und teils von selbst Vorstellungen bewirken, teils unsere
Verstandestätigkeit in Bewegung bringen, diese zu vergleichen, sie zu verknüpfen
oder zu trennen, und so den rohen Stoff sinnlicher Eindrücke zu einer Erkenntnis der
Gegenstände zu verarbeiten, die Erfahrung heißt?«
61 FW I, 487; GA I/4, 240.

62 Fichteov dodatak u oblim zagradama na Jacobijev tekst navodim u uglatim

zagradama.

198
 u mnogostručju zora prouzročili sintetičko jedinstvo, a pojam je toga
jedinstva predodžba predmeta = X. No, to = X nije transcendentalni
predmet [tj. stvar o sebi]63 jer o njem ne znamo čak ni toliko.’«64

Pogleda li se Jacobijev izvornik, vidi se da on doista na

tome mjestu tako glasi, no da to nije navod iz Kritike, nego
Jacobijevo tumačenje Kritike uz poziv na nekoliko mjesta iz
Kritike u podnožnici.65 Osim toga, u izvorniku rečenica teče
dalje nego u Fichtea i uopće postavlja, kako je već Jacobiju
bilo potrebno, drugačije naglaske (ukošeni dijelovi). Izvornik
zato glasi ovako:
»Razum je ono što pojavi pridodaje objekt na način da njeno mnogo­
stručje povezuje u jednoj svijesti. Onda kažemo da spoznajemo pred­
met kada smo u mnogostručju zora prouzročili sintetičko jedinstvo,
a pojam je toga jedinstva predodžba predmeta = X. No, to = X nije
trans­cendentalni predmet jer o njem ne znamo čak ni toliko, i on se
uopće samo pretpostavlja kao inteligibilni uzrok pojave prosto zato da
bismo imali nešto što bi odgovaralo osjetilnosti kao receptivitetu.«66

Fichte tu dakle prenosi Jacobijevo shvaćanje Kanta, no

upitno je odgovara li ono kao tumačenje svojemu izvorniku
u Kritici – dijelu poglavlja »O razlogu razlikovanja svih pred­
meta uopće u phaenomena i noumena«, koji se javlja samo u
prvome izdanju (1781.), dok je u drugome (1787.) posve izmi­
jenjen. Mjesto, spomenuto u podnožnici, na koje se Jacobijevo
tumačenje odnosi, a Fichte ga kao »Kantov navod« posredno
navodi, glasi ovako:

63 Fichteov dodatak u oblim zagradama na Jacobijev tekst navodim u uglatim

zagradama jer on pokazuje Fichteovo razumijevanje Kantove filozofije, o čijoj se

primjerenosti također dade raspravljati.
64 FW I, 487–488; GA I/4, 240–241. Izvornik: »‘Der Verstand,’ sagt Kant (S. 221.

der Jacobischen Abhandlung) ‘ist es, welcher das Object (den Gegenstand) zur Er­
scheinung hinzuthut, indem er ihr Mannigfaltiges in Einem Bewusstseyn verknüpft. Als­
dann sagen wir, wir erkennen den Gegenstand, wenn wir in dem Mannigfaltigen der
Anschauung synthetische Einheit bewirkt haben, und der Begriff dieser Einheit ist die
Vorstellung vom Gegenstande = X. Dieses = X ist aber nicht der transcendentale Ge­
genstand (d. i. das Ding an sich), denn von diesem wissen wir nicht einmal so viel.’«
65 Ovako stoji u podnožnoj bilješci: »Critik der reinen Vernunft: S. 246. 253. 254.

115. 494.« (tj. A 246, 253 itd.).

66 JWA 2/1, 109; JW II, 303. Izvornik: »(…), und er wird als intelligibile Ursache

der Erscheinung überhaupt nur angenommen, blos damit wir etwas haben, was der
Sinnlichkeit als einer Receptivität korrespondiere.«

199
 »Objekt u odnos s kojim postavljam pojavu uopće, transcendental­
ni je predmet, tj. potpuno neodređena misao o Nešto uopće. On ne
može biti noumenon;67 jer o njem ne znam što je on o sebi samome, i
nemam baš nikakva pojma o njem doli prosto kao o predmetu neko­
ga osjetilnoga zora uopće, koji je dakle za sve pojave istovjetan. Ne
mogu ga misliti po nijednoj kategoriji; naime ona vrijedi [samo] u
pogledu empirijskoga zora kako bi ga podvela pod neki pojam pred­
meta uopće.«68

To bi mjesto s jedne strane trebalo potkrijepiti Jacobijevu

tvrdnju da Kritici čistoga uma ne preostaje drugo doli da nauča­
va posvemašnje apsolutno neznanje, jer i sama zna da o trans­
cendentalnome predmetu ne zna ama baš ništo, a da su empi­
rijski predmeti tek pojave, koje izvan nas ne postoje. S druge
strane, isto bi mjesto trebalo potkrijepiti i Fichteovu tvrdnju da
je Kantov transcendentalni idealizam jednak istoime­nu njego­
vu, jer su se ona sporna uvodna mjesta, »posuđena iz sustava
nužnoga mišljenja s empirijskoga gledišta«, očito trebala tek
kasnije u Kritici »objasniti i izvesti« s filozofskoga (transcen­
dentalnoga) gledišta, odakle se vidi da je svaki predmet opa­
žaja samo pomišljen kao dan, a receptivitet i osjetilnost uopće
samo pomišljeni kao nama pripadni.69 Kako smo gore vidjeli,
Fichte slijedi Jacobijev »navod« iz Kanta kada kaže da razum
pridomišlja ili mišljenjem dodaje transcendentalni predmet po­
javi. Ali za Kanta je karakteristično da je odnos obrnut. Razum
mišljenjem pridodaje pojave transcendentalnomu predmetu i
time ga tek određuje i od njega pravi empirijski predmet.70

67 Kant pod noumenom ovdje misli ono što je gore prikazano kao noumen u pret­

kritičkome ili pozitivnome značenju (predmet spoznat samim umom).

68 A 253. Izvornik: »Das Objekt, worauf ich die Erscheinung überhaupt beziehe, ist

der transzendentale Gegenstand, d. i. der gänzlich unbestimmte Gedanke von Etwas

überhaupt. Dieser kann nicht das Noumenon heißen; denn ich weiß von ihm nicht,
was er an sich selbst sei, und habe gar keinen Begriff von ihm, als bloß von dem Ge­
genstande einer sinnlichen Anschauung überhaupt, der also für alle Erscheinungen
einerlei ist. Ich kann ihn durch keine Kategorie denken; denn diese gilt von der em­
pirischen Anschauung, um sie unter einen Begriff vom Gegenstande überhaupt zu
bringen.«
69 FW I, 488; GA I/4, 241.

70 Usp. A 247 / B 304: »Mišljenje je radnja kojom se dani zor postavlja u odnos

spram nekoga predmeta. Ako način toga zrenja nije ni na koji način dan, onda je pred­
met tek transcendentalan, i razumski pojam nema drugu uporabu nego transcendental­
nu, naime [da postigne] jedinstvo u mišljenju mnogostručja uopće.«

200
 Možemo se i trebamo zapitati da li je Jacobijevo i Fichteovo
pozivanje na to mjesto za svrhe koje su njima potrebne uop­
će opravdano, jer bi se ono ipak moglo pa i trebalo drugačije
tumačiti nego što je Jacobi dao naslutiti, a Fichte doslovno u
Jacobijev navod umetnuo, naime, to da je tu, a onda i uopće u
Kanta, transcendentalni predmet isto što i stvar o sebi. Izvanj­
sko obilježje koje to dvoje međusobno jasno razlikuje jest to da
je transcendentalni predmet uvijek jedan, dakle isti kako za naš
nutarnji zor tako i za naš vanjski71 (ili: onaj kojemu »možemo
pripisati sav opseg i svezu naših mogućih opažaja«, tj. »u kojem
su dani svi zbiljski predmeti prošloga vremena«),72 dok stvari o
sebi može biti više. Jacobi nas u raspravici čvrsto uvjerava da je
»više puta« morao isponova čitati Kritiku čistoga uma, jer bez
pretpostavke da »predmeti ostavljaju utiske na naša ostjetila« u
sustav nije mogao ući, a s njome pak u njem nije mogao ostati.73
Ipak, ne samo da je Jacobi preoblikovao gornji Kantov navod,
nego je propustio veće i jasnije obrazloženje iste stvari, koje se
također nalazi samo u prvome izdanju Kritike, i to svega tri stra­
nice ispred navedenoga. Taj odlomak u cjelini glasi (A 250.):
»U stvari, sve naše predodžbe bivaju dovedene u odnos spram koje­
ga god objekta pomoću razuma, a budući da pojave nisu drugo doli
predodžbe, razum ih postavlja u odnos spram nekoga Nešto kao pred­
meta osjetilnoga zora: to je pak Nešto utoliko sȁmo transcendentalni
objekt. Taj pak znači neko Nešto = x, o kojem baš ništo ne znamo niti
uopće možemo znati (prema sadašnjem ustroju našega razuma), nego
koji tek može poslužiti[,] kao correlatum jedinstvu apercepcije[,] u
svrhu [postizanja] jedinstva mnogostručja u osjetilnome zoru, posred­
stvom kojega [jedinstva] razum njega [mnogostručje] sjedinjuje u po­
jam nekoga predmeta. Taj se transcendentalni objekt ne može odvojiti
od osjetilnih datorum [tj. podataka] jer onda ne bi preostalo ništo po
čem bi se pomišljao. On dakle nije nikakav predmet spoznaje sam
po sebi, nego samo predodžba pojava pod pojmom nekoga predmeta
uopće, koji je odrediv njihovim mnogostručjem [tj. pojam je »pred­
meta uopće« odrediv mnogostručjem u pojavama].«74

71 A 379–380; A 372 (odlomak koji sam Jacobi navodi: JWA 2/1, 105; JWA II,

294–295).
72 A 494–495 (B 522–523); usp. A 109.

73 JWA 2/1, 108–109; JW II, 302–304.

74 A 250. Izvornik: »Alle unsere Vorstellungen werden in der Tat durch den Ver­

stand auf irgend ein Objekt bezogen, und, da Erscheinungen nichts als Vorstellungen

201
 Transcendentalni predmet po tome jest ili misao o nekome
Nešto uopće, kako u Jacobijevu mjestu iz Kanta stoji, ili pre­
dodžba pojava pod pojmom nekoga predmeta uopće, odredi­
voga mnogostručjem u njima, kako u našem, posljednjem na­
vodu iz Kanta stoji. U oba slučaja on je u odnosu na empirijski
predmet neodređen, a empirijski predmet iz njega nastaje kad
ga se odredi mnogostručjem u pojavama. On je »correlatum«,
ono što kao jedinstvo mnogostručja u osjetilnome zoru odgo­
vara jedinstvu samosvijesti (apperceptio). No, budući da on
nije nikakav predmet spoznaje sam o sebi, on može biti pose­
bice iskustveno nespoznatljiv 1) bilo zato što prelazi granice
našega mogućega iskustva (transcendentno) 2) bilo zato što
iskustvu prethodi na način da ga omogućuje (transcendental­
no). U prvome slučaju Jacobi (i po njem Fichte) ima opravdano
tumačenje, osim što neko Nešto = X nije empirijski predmet,
kako piše Jacobi, nego transcendentalni. U drugome su pak
slučaju obojica učitali (transcendentno) realističko tumačenje
na mjestu gdje se treba čitati (kritičko) transcendentalno. Što
je od dvojega posrijedi, ne može se odgovoriti jednoznačno
utoliko što sam Kant, osim što rabi oprjeke transcendentalno
– empirijsko te transcendentno – imanentno, želi razlikovati
transcendentalno – transcendentno, no to mu ne polazi za ru­
kom sustavno, nego mu često transcendentalno opet poprima
staro pretkritičko značenje onostranoga.75 Zato je transcen­
dentalni predmet, koliko mogu prosuditi, kao stvar s one stra­
ne iskustva, nadiskustven npr. u B 235–236 i B 506, a kao ono

sind, so bezieht sie der Verstand auf ein Etwas, als den Gegenstand der sinnlichen
Anschauung: aber dieses Etwas ist in so fern nur das transzendentale Objekt. Dieses
bedeutet aber ein Etwas = x, wovon wir gar nichts wissen noch überhaupt (nach der
jetzigen Einrichtung unseres Verstandes) wissen können, sondern, welches nur als
ein Correlatum der Einheit der Apperzeption zur Einheit des Mannigfaltigen in der
sinnlichen Anschauung dienen kann, vermittelst deren der Verstand dasselbe in den
Begriff eines Gegenstandes vereinigt. Dieses transzendentale Objekt läßt sich gar
nicht von den sinnlichen Datis absondern, weil alsdenn nichts übrig bleibt, wodurch
es gedacht würde. Es ist also kein Gegenstand der Erkenntnis an sich selbst, sondern
nur die Vorstellung der Erscheinungen, unter dem Begriffe eines Gegenstandes über­
haupt, der durch das Mannigfaltige derselben bestimmbar ist.«
75 O Kantovoj uporabi »transcendentalno« u pretkritičkome značenju (te oprje­

kama uporabe u Kanta i Fichtea) v. Ficara, Elena, 2009., »‘Transzendental’ bei Kant
und Fichte«, Fichte-Studien 33, Amsterdam, New York: Rodopi, str. 81–97. poseb.
str. 88.

202
omogućavajuće svakoga iskustva, prediskustven npr. u B 304
i B 522–523, dok se u B 566–567, B 573 i B 585 odn. B 707 i
B 725–726 radi o djelatnome subjektu kao slobodnome uzro­
ku odn. (na zadnja dva mjesta) radi se o najvišem biću, što je
oboje nešto bliže značenju nadiskustvenoga, no ne na uzoran
način onoga s čime ne možemo povući nikakvu analogiju s
nama samima kao inteligencijom. Oprjeku je transcendental­
no – transcendentno Kant dosljednije počeo povlačiti tek u
Prolegomenima za svaku buduću metafiziku (1783.), dok je
ona u Kritici čistoga uma (1781.) slabo provedena – ugl. se
javlja transcendentalno u oba značenja. Ipak, već se u prvo­
me izdanju Kritike čita o »čistome pojmu transcendentalnoga
predmeta«, koji je »kod svih naših spoznaja istovjetan (= X)«
i koji »može svim našim empirijskim pojmovima pribaviti od­
nos spram nekoga predmeta tj. objektivni realitet uopće«.76
Kad bi na mjestu na koje se Jacobi poziva transcendental­
ni predmet bio kratica za taj čisti pojam transcendentalnoga
predmeta, Jacobi ne bi imao nikakve osnove da ga izjednači s
(transcendentno-realistički viđenom) stvari o sebi. Ako se pak
uzme, kako bi se pogotovo na prvi pogled moglo, a Jacobi
je svakako to pretpostavio, da se u tome cijelome poglavlju77
radi tek o jednoj oprjeci pojava i mišljevina, gdje phaenomena
= pojave, a noumena = stvari o sebi (množina) ili transcenden­
talni predmet (jednina), onda bi jednačenje bilo opravdano,
no time se ne bi razriješio problem, nego se samo pomakao

76 V. kraj poglavlja »O sintezi rekognicije u pojmu« gdje se »točnije« određuju

naši »pojmovi o predmetu« – A 108–109, u prijevodu: »Sve predodžbe imaju kao

predodžbe svoj predmet, i mogu opet same biti predmetima drugih predočaba. Pojave
su jedini predmeti koji nam mogu biti neposredno dani, a ono što se u tome nepo­
sredno odnosi na predmet zove se zorom. No te pojave ipak nisu stvari o sebi, nego
[su] same tek pojave koje opet imaju svoj predmet, koji dakle više ne možemo zreti,
i koji se stoga može nazvati neempirijskim tj. transcendentalnim predmetom = X.
Čisti pojam toga transcendentalnoga predmeta (koji je doista kod svih naših spoznaja
uvijek istovjetan = X), ono je što može pribaviti svim našim empirijskim pojmovima
odnos spram nekoga predmeta tj. objektivni realitet uopće. Taj pojam ne može sadr­
žavati nikakav određeni zor, te se ne će ticati ničega drugoga doli onoga jedinstva
koje se mora naći u nekome mnogostručju spoznaje ukoliko ono stoji u odnosu spram
nekoga predmeta. Taj pak odnos nije ništo drugo doli nužno jedinstvo svijesti, dakle
i [jedinstvo] sinteze mnogostručja po zajedničkoj funkciji duše da to [mnogostručje]
povezuje u nekoj predodžbi.«
77 O razlogu razlikovanja svih predmeta uopće u phaenomena i noumena.

203
s Kantova upitna shvaćanja transcendentalnoga predmeta na
njegovo upitno shvaćanje stvari o sebi. Ipak, čini se da pažlji­
vije čitanje i točnije razumijevanje Kantove Kritike čistoga
uma ne dopušta takva jednačenja.78
Kako god da se u ta pitanja dalje upustili, vidimo već i sada
kako Fichteova filozofija stoji spram Kantova pojma stvari o
sebi i Jacobijeve kritike njegove uporabe. Fichte je, svjesno ili
nesvjesno u skladu s Jacobijevim upozorenjem kantovcima,
očistio Kantov transcendentalni idealizam od svakoga prizvu­
ka ili slutnje (dogmatičkoga ili transcendentnoga) realizma.
Zanimljivo je koju je to posljedicu za sobom povuklo. Jaco­
bijev izvod po kojem Kritika mora naučavati posvemašnje ap­
solutno neznanje gubi svaki svoj smisao u Fichteovu sustavu
jer ondje takvih predmeta izvan nas više naprosto nema, a oni
se unutar nas zajedno s čitavim našim iskustvom izvode iz nas
samih. Dosljedno tomu, ono što u Kanta Jacobi vidi kao po­
svemašnje apsolutno neznanje za Fichtea je postalo cjelovito
znanje uz obrazloženje da drugo za nas uopće nije moguće.
Osim toga, Fichteov je stav jednak Jacobijevu i u tome što
se po obojici Kant ima razumjeti iz duha njegova sustava, a ne
kako doslovno glase pojedina mjesta iz njegovih spisa.79 Tako
primjerice u Drugome uvodu u znanstvoslovlje Fichte piše da
je »duh i najunutarnjija duša« jednako Kantove kao i njegove

78 Od brojnih radova na temu stvari o sebi u Kanta, istaknut ću jedan (Gram,

Moltke S., 1980., »Things in Themselves: The Historical Lessons«, Journal of the
History of Philosophy sv. 18 br. 4 /listopad 1980./, str. 407–431) koji pravi potrebne
razlike i povrh toga ispituje povijesno-filozofijski utjecajna kriva čitanja koja ne pra­
ve razliku. Usp. tu str. 420: »Tvrdnja da je pojam Kantove stvari o sebi sam u sebi ne­
suvisao jest brkanje, vjerojatno začeto Jacobijem, ali svakako nastavljeno Fichteom,
toga pojma s prilično različitim pojmom transcendentalnoga objekta. Poistovjeti ih i
(…) stvorit ćeš proturječje. Ali oni su odvojeni pojmovi te se ne mogu poistovjetiti
ni na tekstualnoj ni na filozofskoj osnovi.« Str. 423: »Stvari o sebi su nam jednako
nepristupačne kao i transcendentalni objekt. Ali oni su nam nepristupačni na drugačije
načine. Transcendentalni objekt ne može nam biti dan jer on ne označuje nijednu vrstu
objekta. Nazivak stoji za opći značaj bilo kojega objekta koji je dan našim formama
zrenja. On ne označuje neki objekt koji bi nam se mogao, a opet nam se nekako ne
može predstaviti. Nazivak nam govori (…) o načinu kako stječemo iskustva objekata
koji su nam dani. A taj podatak ne sadrži ništo o vrsti objekta. Dakle, Jacobijev je pri­
govor presudan protiv transcendentalnoga objekta samo pod krivom pretpostavkom
da je on stvar o sebi. No ta je istovjetnost iluzorna.«
79 Jacobijevi izrazi: »duh sustava kantovskoga filozofa« ili »duh Kantove filozo­

fije« (JWA 2/1, 108–109; JW II, 301 i 303).

204
filozofije Kantova »zasluga da je prvi svjesno odvukao filozo­
fiju od izvanjskih predmeta te ju uveo u nas same«.80 Prvi pak
koji je iz nas samih izgradio sustav bez teoretičke ovisnosti o
izvanjskim stvarima o sebi jest sam Fichte, zbog čega je svoj
sustav rano nazvao »prvim sustavom slobode«.81
Neobična pak okolnost da je Jacobi netom prije drugoga
izdanja Kritike čistoga uma (1787., tisak dovršen do srpnja),
koje je pokazalo mnoge promjene u odnosu na prvo, ukazao
upravo na neka mjesta iz prvoga izdanja Kritike čistoga uma
koja su u drugome izostavljena ili posve izmijenjena,82 povuk­
la je za sobom posljedicu da je u daljnjim raspravama prvo i
izvorno izdanje ipak zadržalo neku težinu naprama (dopravlje­
nomu i izmijenjenomu) drugomu izdanju.
Ono što je ostalo nerazjašnjeno u Jacobijevoj raspravi, a
nije jednoznačno ni u Fichtea, značenje je transcendentalno­
ga, i to ne samo u pojmu transcendentalnoga predmeta, nego,
što je možda još dalekosežnije, u pojmu samoga transcenden­
talnoga idealizma. Jacobi je svakako istaknuo da se tu ne radi
o (dogmatičkome, naivnome, naravnome) realizmu, nego o
idealizmu, no zašto je on kod Kanta transcendentalan, odgo­
vorilo se tek probranim Kantovim navodima. Da sebi olak­
šamo pregled, naredno ćemo potpoglavlje posvetiti upravo

80 FW I, 479; GA I/4, 231. Izvornik: »das Verdienst (…), die Philosophie zuerst

mit Bewußtseyn von den äussern Gegenständen abgezogen, und sie in uns selbst hin­
eingeführt zu haben«.
81 »Moj sustav je prvi sustav slobode. Kako je ona nacija [tj. francuska] rastrgla

političke okove [Feßeln] čovjeka, tako moj [sustav] oslobađa u teoriji čovjeka od oko­
va [Ketten] stvari o sebi, i njihova utjecaja, (…)« (GA III/2, 300, Fichteov predložak
pisma, vjerojatno Baggesenu, iz travnja ili svibnja 1795.).
82 Poseb. je izdvojena (u drugome izdanju izostavljena) »Kritika četvrtoga para­

logizma transcendentalne psihologije« (A 367–380). Iz ovih se izostavljenih poglav­

lja također navodi: »O sintezi reprodukcije u moći uobražavanja« (A 100–102) i »O
odnosu razuma spram predmetā uopće i mogućnosti da se oni spoznaju a priori« (A
115–128). Od preostalih je izostavljenih dijelova prvoga izdanja značajna u cijelosti
izmijenjena »Dedukcija čistih pojmova razuma«, a naročito njen treći odjeljak dru­
goga poglavlja: »O sintezi rekognicije u pojmu«. Što se tiče Kantova obrazloženja
za takvu promjenu u novome izdanju, ono ne daje nikakva povoda da se misli da je
Kant »ispravio« ili »doradio« mnoge dijelove prvoga izdanja. Kant u »Predgovoru«
drugoga izdanja piše da su se »razne stvari« (njem. verschiedenes) »morale izostaviti
ili skraćeno iznijeti da naprave mjesta« njegovu »sada razumljivijemu prikazu« (B
XLII; »(…) um meiner, wie ich hoffe, jetzt faßlicheren Darstellung Platz zu machen
(…)«).

205
Kantovu razlikovanju transcendentalnoga idealizma u oprjeci
s drugim idealizmima.

4.2.4. Kantov transcendentalni idealizam u oprjeci

      s drugim idealizmima (1781.)
U istome poglavlju iz kojega Jacobi obilno crpi navode,
a koje je izostavljeno u drugome izdanju Kritike, nalazimo,
kako bi Jacobi rekao, više nego jasno i odlučno izražen stav
Kritike oko toga kakvo je njeno stajalište transcendentalnoga
idealizma. Poglavlje koje nas se tiče, četvrti je paralogizam
transcendentalne psihologije i njegova kritika iz prvoga izda­
nja Kritike (A 366–380). To je paralogizam idealiteta (izvanj­
skoga odnosa), koji glasi:
»Tek dvojbenu egzistenciju [ili opstojnost] ima [sve] ono čija se op­
stojnost može zaključiti samo kao uzrok danih opažaja:«
»Sve su pak izvanjske pojave takve da se njihova opstojnost ne može
neposredno opažati, nego se njih, kao uzrok danih opažaja, jedino
može zaključiti:«
»Dakle, opstojnost je svih predmeta izvanjskih osjetila dvojbena. Tu
neizvjesnost nazivam idealitetom izvanjskih pojava, a nauka se o tome
idealitetu zove idealizam, u usporedbi s kojim se dualizmom naziva
tvrdnja da je moguća izvjesnost predmeta izvanjskih osjetila.«83

Tom prigodom, da bi prikazao na čem počiva privid toga

paralogizma, Kant uvodi razlikovanje dvaju idealizama: trans­
cendentalnoga i empirijskoga (pod kojim se krije izvorni trans­
cendentalni realizam):
»Pod transcendentalnim idealizmom svih pojava razumijevam po­
učak, po kojem mi na njih [tj. na pojave] u cjelini gledamo kao na
puke predodžbe, a ne kao na stvari o sebi samima, te su, shodno tomu,
vrijeme i prostor samo osjetilne forme naših zorova, a ne za sebe dane
odredbe ili uvjeti objekata kao stvari o sebi samima. Tomu je ide­
alizmu suprotstavljen transcendentalni realizam koji gleda na vrije­
me i prostor kao na nešto dano o sebi (neovisno o našoj osjetilnosti).
Transcendentalni si realist predočuje dakle izvanjske pojave (ako im se
dopusti zbiljskost) kao stvari o sebi samima, koje opstoje neovisno o
nama i našoj osjetilnosti, [koje] bi dakle i po čistim pojmovima razu­
ma bile izvan nas. Taj je transcendentalni realist zapravo onaj koji se

83 A 366–367.

206
 kasnije igra empirijskoga idealista, te, nakon što je krivo pretpostavio
za predmete osjetilā da bi morali imati svoju opstojnost po sebi sa­
mima i bez osjetilā ako bi trebali biti izvanjski, s toga gledišta nalazi
sve naše predodžbe osjetila nedostatnima da učine izvjesnima njihovu
zbiljskost [tj. zbiljskost predmetā osjetilā].«84

Tu je izraženo ono što je sasvim svojstveno Kantovu staja­

lištu: 1) da način na koji nam se stvari pojavljuju (pojave) stro­
go razlikuje od toga kakve su one o sebi (od stvarī o sebi), i 2)
da su po njem prostor i vrijeme (tek) forme naših zorova, koje
se razlikuju od svih mogućih određenja koje imaju stvari kakve
su o sebi, odnosno od uvjetā stvarī o sebi. Na ovome je mjestu
Kant zato naveo obilježja transcendentalnoga idealizma da bi s
njegova stajališta lakše mogao prikazati kako se postiže trans­
cendentalni privid na stajalištu onoga idealizma koji doduše ne
poriče izravno opstojnost izvanjskih stvari, ali ne dopušta da se
ona može spoznati po neposrednome opažaju. Budući da se u
ovome unatoč svemu mogućemu iskustvu nikad ne će moći do­
kazati zbiljskost izvanjskih predmeta, Kant taj idealizam naziva
empirijskim idealizmom. Kantov je idealizam u pogledu isku­
stva tomu upravo oprječan, stoga ga Kant naziva empirijskim
realizmom. Na ovome mjestu otpočinje i Jacobi s navodima:
»Nasuprot [tomu], transcendentalni idealist može biti empirijski realist,
stoga, kako ga se naziva, dualist, tj. [može] dopustiti opstojnost materije,
a da ne izađe iz same samosvijesti te pretpostavi nešto više od izvjesnosti
predočaba u meni, dakle [ništo više od načela] ‘cogito, ergo sum’.«85

Kant tako može pokazati u nastavku kritike četvrtoga pa­

ralogizma da sustav transcendentalnoga idealizma izbjegava
privid u koji se zapliće tzv. empirijski idealizam:
»Dakle, transcendentalni idealist je empirijski realist, te priznaje ma­
teriji, kao pojavi, zbiljskost, koja se ne treba zaključiti, nego se nepo­
sredno opaža.«86

84 A 369.

85 A 370. Izvornik: »Der transzendentale Idealist kann hingegen ein empirischer

Realist, mithin, wie man ihn nennt, ein Dualist sein, d. i. die Existenz der Materie ein­
räumen, ohne aus dem bloßen Selbstbewußtsein hinauszugehen, und etwas mehr, als
die Gewißheit der Vorstellungen in mir, mithin das cogito, ergo sum, anzunehmen.«;
isto u JWA 2/1, 104; JW II, 293.
86 A 371.

207
 Toliko je izvoda dostatno da se pokaže što je svrha toga po­
glavlja: pokazati po čem empirijski idealizam zapada u trans­
cendentalni privid, i to u razlici spram transcendentalnoga
idealizma. Ono što je u tome poglavlju najsličnije narednim
pokantovskim idealizmima, Kant naziva skeptičkim odnosno
dogmatičkim idealizmom:
»Dogmatički bi idealist bio onaj koji poriče opstojnost materije, skep­
tički, koji je dovodi u sumnju, jer je drži nedokazivom. Prvi može biti
takav samo zato jer smatra da je našao proturječja u mogućnosti ma­
terije uopće. (…) Skeptički pak idealist, koji napada tek razlog naše
tvrdnje i izjašnjava se da je naše uvjeravanje o opstojnosti materije, za
koju smo smatrali da smo je utemeljili [tj. opravdali] u neposrednome
opažaju, nedostatno, jest utoliko dobročinitelj ljudskoga uma, jer on
nas prisiljava da čak pri najmanjem koraku običnoga iskustva dobro
otvorimo oči i da ne prihvatimo u naš posjed kao dobro stečeno ono
čega smo se domogli možda tek lukavštvinom. (…) Naime ne može se
ništo izvan sebe osjetiti, nego tek u sebi, i cijela samosvijest ne pruža
stoga ništo doli odredbe nas samih. Dakle, skeptički nas idealizam sili
da pribjegnemo jedinomu utočistu koje nam još preostaje, naime ide­
alitetu svih pojava (…).«87

No idealitet pojava Kant prihvaća, štoviše dokazuje već u

svojoj transcendentalnoj estetici istraživanjem prostora i vre­
mena. Protiv sumnje u razlikovanje zbiljskih predmeta od
predmeta nastalih ili iskrivljenih pukom igrom uobrazilje (npr.
u snu), Kant daje pravilo: »Što je prema empirijskim zako­
nima povezano s nekim opažajem, to je zbiljsko.«88 Opažaji

87 A 377–378. Izvornik: »Der dogmatische Idealist würde derjenige sein, der das

Dasein der Materie leugnet, der skeptische, der sie bezweifelt, weil er sie für unerweis­
lich hält. Der erstere kann es nur darum sein, weil er in der Möglichkeit einer Materie
überhaupt Widersprüche zu finden glaubt (…). Der skeptische Idealist aber, der bloß
den Grund unserer Behauptung anficht und unsere Überredung von dem Dasein der
Materie, die wir auf unmittelbare Wahrnehmung zu gründen glauben, für unzurei­
chend erklärt, ist so fern ein Wohltäter der menschlichen Vernunft, als er uns nötigt,
selbst bei dem kleinsten Schritte der gemeinen Erfahrung, die Augen wohl aufzutun,
und, was wir vielleicht nur erschlichen, nicht sogleich als wohlerworben in unseren
Besitz aufzunehmen. (…) Denn man kann doch außer sich nicht empfinden, sondern
in sich selbst, und das ganze Selbstbewußtsein liefert daher nichts, als lediglich unsere
eigene Bestimmungen. Also nötigt uns der skeptische Idealism, die einzige Zuflucht,
die uns übrig bleibt, nämlich zu der Idealität aller Erscheinungen, zu ergreifen (…).«
88 A 376. Izvornik: »Um nun hierin dem falschen Scheine zu entgehen, verfährt

man nach der Regel: Was mit einer Wahrnehmung nach empirischen Gesetzen zusam­
menhängt, ist wirklich.«

208
koje možemo uklopiti u cjelinu našega ostaloga iskustva pre­
ma iskušanim pravilima, daju nam predmete koje smatramo
zbiljskima.
Možemo se pitati da li je u tome poglavlju također otvore­
na mogućnost za takav idealizam koji će Jacobi nazvati naj­
snažnijim idealizmom. Svi dogmatički idealizmi, koje Kant
nadvladava, nadvladavaju se zato što sumnjaju ili poriču zbilj­
skost predmeta izvan nas, a to se izvan nas u Kritici pokazuje
kao unutar nas utoliko što je prostor kao forma našega izvanj­
skoga osjetila u nama. Poslužimo li se Kantovim izrazima,
možemo reći da idealizam kako ga, sa svoje strane, Jacobi
određuje ne poriče zbiljskost predmeta izvan nas u običnome,
empirijskome smislu, nego »izvan nas u transcendentalnome
smislu« (im transcendentalen Verstande ausser uns).89 Kako
se tu izvan ne može više shvatiti ni u kakvu prostornome smi­
slu, preostalo je, premda to Jacobi nije tako doveo do izra­
za, da izvan naprosto znači izvan granica našega mogućega
iskustva ili čak moći spoznaje uopće, kako ju je Kant opisao.
Stajalište koje Jacobi naziva najsnažnijim idealizmom stoga
bi podrazumijevalo da ne postoje predmeti koji su izvan tih
granica spoznaje (tzv. stvari o sebi). A to već uvelike odgovara
Fichteovu idealizmu, koji se u GWL upire da ukaže na tu gra­
nicu iskustva, izvan koje nema ničega (točnije: izvan kojega
za nas nema ničega), a koja se sama po sebi također ne može
iskusiti.
Prema tome bismo mogli transcendentalnim idealizmom
nazvati Kantovo gledište, te također, iako manje strogo, Rein­
holdovo, dok je kritički skepticizam Maimonovo te, iako ma­
nje strogo, Schulzeovo gledište, samo manjim dijelom uspo­
redivo s opisanim Kantovim skeptičkim idealizmom. Fichte bi
svoje gledište nazvao idealizmom, ili radije, kako je u GWL
naglašeno, »kritičkim idealizmom, koji se može zvati i ide­
al-realizmom ili real-idealizmom«.90 To gledište stoji između

89 JWA 2/1, 111; JW II, 308.

90 FW I, 281; GA I/4, 412. Za objašnjenje toga usp. tomu prethodnu stranicu:
»Sve je ovisno o Jastvu po svojem idealitetu, no u pogledu realiteta sámo je Jastvo
ovisno; ipak ništo nije realno za Jastvo, a da ujedno nije idealno; prema tome, u njem
su idealni i realni razlog jedno te isto, a ono uzajamno djelovanje između Jastva i Ne-

209
dviju krajnosti: »dogmatičkoga idealizma«, koji ne uzima u
obzir zatvoreni krug konačnoga duha koji opisuje znanstvo­
slovlje, i »transcendentnoga realističkoga dogmatizma«, koji
si umišlja da je izašao iz toga kruga.91

4.2.5. Izvorna razrada Fichteova idealizma u raspravi

      sa Schulzeom (1793.–1794.)
Ma kako Fichte cijenio Jacobija i njegovu kritiku prikri­
vanja ili slabljenja Kantova idealizma u prikazima kantovaca,
izvorno ga je na idealizam znanstvoslovlja kao jedino održi­
vo stajalište za sustav transcendentalnoga idealizma naveo ili,
tako reći, konačno natjerao Schulzeov skepticizam, koji je na
svoj način u sebe ugradio i bitne prethodno objavljene opome­
ne realista Jacobija i prigovore skeptika Maimona.92
Još krajem veljače 1793., dakle tri mjeseca prije nego što
će preuzeti recenziranje Aenesidema, Fichte je bio uvjeren da
je kritička filozofija po svojem duhu »neosvojiva tvrđava«, i
da su do tada izneseni prigovori na nju pogodili, ako išto, onda
tek njeno slovo. Dapače, Humeov mu je skepticizam »nepo­
recivo pobijen«, a jedina mu se je ozbiljna sumnja, bavljenje
kojom je tada odgodio do povoljnije prigode, javila u nedav­
nome razgovoru s nekim »misliocem«. Tako je barem Fichte
pisao svojemu cijenjenomu bivšemu profesoru Reinhardu da

Jastva ujedno je uzajamno djelovanje Jastva sa samim sobom.« (…uopće je realni

kauzalitet stvari o sebi u odnosu na dušu [naivni realizam] zamijenjen idealnim kauza­
litetom subjekta (duše) u odnosu na sebe sama jer je on za njega realan). Izvornik:
»Alles ist seiner Idealität nach abhängig vom Ich, in Ansehung der Realität aber ist
das Ich selbst abhängig; aber es ist nichts real für das Ich ohne auch ideal zu seyn;
mithin ist in ihm Ideal- und Realgrund Eins und ebendasselbe, und jene Wechselwir­
kung zwischen dem Ich und Nicht-Ich ist zugleich eine Wechselwirkung des Ich mit
sich selbst.«
91 FW I, 281; GA I/4, ,412: »To da konačni duh nužno mora postaviti nešto apso­

lutno izvan sebe (stvar o sebi), a ipak s druge strane mora priznati da ona postoji samo
za njega (da je nuždan noumen), onaj je krug koji on može u beskraj proširivati, ali iz
kojega nikada ne može izaći. Sustav koji se ne obazire na ovaj krug jest dogmatički
idealizam jer je zapravo samo naznačeni krug onaj koji nas ograničava i čini konač­
nim bićima. Sustav koji si umišlja da je iz njega izašao jest transcendentni realistički
dogmatizam.«
92 V. npr. Frank, Manfred, »Einleitung«, u: [Schulze, G. E.], 1996., Aenesidemus

(ur. M. Frank), str. XLIX, podnožnicu 95.

210
ga potakne da mu priopći (i da štoviše znanosti radi objavi)
svoje prigovore kritičkoj fi­lo­zofiji.93
Od studenoga 1793., kada se je Fichte ozbiljno posvetio
recenziranju djela Aenesidemus, Fichteova nam prepiska daje
sasvim drugačiju sliku, kako smo gore vidjeli.94 Zbog Aene­
sidema je Fichte stavio na stranu sve druge poslove i preda­
no uzeo »isponova graditi« na čvršćim temeljima »održiviji
sustav« transcendentalnoga idealizma. I tek nakon što je za
njega napravio prve nacrte s kojima je bio zadovoljan (Vlastite
meditacije o elementarnoj filozofiji), iako ih je kasnije još jed­
nom osjetno preradio za prvi objavljeni prikaz znanstvoslovlja
(BWL, GWL, GEWL), Fichte se je mogao vratiti recenziji i sla­
vodobitno ju dovršiti, ne samo uvažavajući opravdane Schul­
zeove prigovore, nego ujedno naznačujući odlike svojega no­
voga sustava po kojem će ih nadići.
S jedne strane, krivo bi bilo reći da je Fichte tek po Aenesi­
demu počeo gajiti sumnje u dotadašnji (Kantov i napose Rein­
holdov) prikaz kritičke filozofije, i da ga je tek to djelo nave­
lo na pomisao gradnje sustava transcendentalnoga idealizma
na samome (apsolutnome) subjektu. Ali s druge strane, nema
sumnje ni da je tek u razračunavanju sa Schulzeovim skepti­
cizmom i njegovim ispitivanjem kritičke filozofije Fichte po­
čeo ozbiljnije razrađivati svoj vlastiti sustav transcendentalne
filozofije. Fichte je odmjereno dao i prvo i drugo na znanje u
predgovoru svojega programskoga spisa BWL:

93 GA III/1, 373 (predložak Fichteova pisma Reinhardu 20. veljače 1793.): »Ja

sam uvijek smatrao kritičku filozofiju, naime po njenu duhu, koji nisu niti Kant niti
Reinhold prikazali, i koji tek u polusvjetlu nazirem, za neosvojivu tvrđavu; pred mene
barem nisu došli nikakvi prigovori, ne isključiv ni Reinholdove (koji ipak pogađaju
samo Kantovo slovo), za koje bi mi se činilo da se zasnivaju i na čem drugome doli
na nesporazumima; sve dok mi se nedavno u razgovoru sa samostalnim misliocem, za
kojega ću si kasnije dopustiti da Vam ga spomenem, nije javila sumnja koja se ne tiče
ničega manjega nego prvoga principa, koju pri sadašnjim okolnostima doduše moram
odgoditi na neko podobnije vrijeme, i koja bi, ako se ne bi mogla otkloniti, uništila cije­
lu filozofiju, i na njeno mjesto postavila najpogubniji skepticizam, daleko tvrđi nego
neporecivo pobijeni Humeov. Ali i taj bih skepticizam radije prihvatio nego sustav
koji se ne drži.« Ne zna se tko bi bio dotični »samostalni mislilac« (Selbstdenker), ali
urednici Akademijina izdanja slute (na nav. mjestu) da bi to mogao biti Johann Schultz,
kojemu je Fichte (po FW I, 473; GA I/4, 225 v. gore potpoglavlje 2.2) iznio svoju »još
neodređenu ideju da cijelu filozofiju izgradi na čistome Jastvu« »davno prije« nego je
sam s njome bio »na čistu«.
94 Potpoglavlje 3.4.

211
 »Čitajući nove skeptike, osobito Aenesidema i izvrsne Maimonove
spise, pisac se je ove rasprave posve uvjerio u ono, što mu se je već
prije činilo veoma vjerojatnim: da se filozofija još nije uzdigla do razi­
ne evidentne znanosti, čak ni najnovijim nastojanjima oštroumnih
muževa. Smatrao je da je našao razlog tomu, te da je otkrio lagan na­
čin da se potpuno zadovolje svi oni upravo veoma utemeljeni zahtje­vi
skeptika prema kritičkoj filozofiji (…).«95

Ove su Fichteove tvrdnje upravo zato vjerodostojne jer ni­

tko ne može preuzeti od drugoga ono što već nekako nema u
sebi. Da Fichte od prije nije imao nikakve sumnje u utemelje­
nost kritičke filozofije ni svoje vlastite zamisli kakva bi ona
imala biti, ne bi ni Schulze ni Maimon naišli u njem na takvo
plodno tlo za raspirivanje prvih i produbljivanje drugih.96
Ako se ne varam u svojim dojmovima, Schulze je svojim
djelom Fichteu dao ne samo odlučne razloge da napusti dota­
dašnji Reinholdov sustav Kantove filozofije, nego i pobude i
smjernice kako da izgradi novi sustav. Schulzeovo razmjerno
veliko djelo sadrži naime ne samo opovrgavanje »presezanja
kritike uma« da je pobila duh pravoga (humeovskoga) skep­
ticizma, nego i mnogo općih razmatranja koja ukazuju kako
bi se misao osim na Reinholdovu putu još mogla razvijati i
drugim putevima, i zašto je utoliko Reinholdov put proizvo­
ljan. Da se tu krije poticajna i konstruktivna strana Schulzeo­
va djela, i to ne samo za Fichtea, nerijetko se previđa. Ovdje
se možemo ograničiti na to da ukratko ocrtamo dvije glavne
idealis­tički-konstruktivne pobude koje je Fichte mogao crpsti
iz Schulzeova djela za idealizam kao stajalište svojega novoga
sustava.
S jedne strane, Schulze je obnovio prodorne izvode koje su
u sporu oko panteizma Jacobi i Wizenmann (oslanjajući se na
Hamanna, koji se sam oslanja na Humea) iznijeli o utemelje­
nosti našega uvjerenja u opstojnost Boga i izvanjskoga svijeta
na vjeri i osjećaju (a ne na prosvjetiteljskoj umskoj demonstra­
ciji), te ih veoma jasno i razgovijetno primijenio na tvrdnje o

95 FW I, 29; GA I/2, 109.

96 Usp. Fichteovo pismo Reinhardu 15. 1. 1794.: »Aenesidemus je moje uvjere­
nje – da filozofija u svojem sadašnjem stanju još nije znanost – dovršio, a drugu – da
zbiljski može postati znanošću i da to uskoro mora postati – samo još osnažio.« (GA
III/2, 39)

212
stvari o sebi, koje se također temelje na tamnome osjećaju, iz
kojega zdravi razum crpi svoju vjeru u opstojnost izvanjskoga
svijeta:
»Da je filozofirajući um više posve različitih puteva uzeo da dokaže
objektivnu opstojnost izvjesnih predmeta i realitet naših spoznaja; da
je izgradio međusobno posve suprotstavljene sustave, od kojih je je­
dan trebao dokazati varljivost i nepouzdanost sve osjetilne spoznaje, a
drugi varljivost spoznaje svega onoga što se samo pomišlja, a ne ono­
ga što se prima po osjetilima; te da od njih jedan pripisuje stvarima o
sebi kao objektivna svojstva jedna obilježja, a drugi ovima suprotna:
to je iz povijesti filozofije i njenih pothvata spekulirajućega uma opće
poznato. Ali mnogo je manje poznato i mnogo se manje uvidjelo da
um sve svoje dogmatičke tvrdnje o opstojnosti stvarī o sebi, kao i o
pozitivnim i negativnim svojstvima tih stvari o sebi, premda te tvrdnje
često posve odstupaju od sudova prostoga i u spekuliranju neizvježba­
noga ljudskoga razuma o objektivnome svijetu, zapravo do sada nije
utemeljio ni na kakvim drugim principima i temeljima od onih na ko­
jima prosti ljudski razum,97 vođen tamnim osjećajem o tome, zasniva
svoju vjeru u realnu opstojnost stanovitih predmeta. Naime, kao što
je filozofirajući um izveo kozmološki dokaz za objektivnu opstojnost
Boga time što je tamni osjećaj ovisnosti uvjetovana o neuvjetovanu
uzroku – za koji se drži religioznost velikoga mnoštva – razriješio u
razgovijetne pojmove i postavke; upravo tako je on različite sustave
dogmatičke filozofije, i tvrdnje koje se u njima javljaju o onome što
stvari o sebi zbiljski imaju biti ili ne biti, jedino odatle izveo što je tam­
ni osjećaj razloga – radi kojega opći ljudski razum pripisuje stanovi­
tim svojim predodžbama povezanost s nečim izvan njih i realitet – raz­
riješio u razgovijetne postavke i zaključke, te ih kao takve pri­mijenio
na stanovite činjenice. A izvor vjere u realno egzistirajuće stvari u
općem ljudskome razumu također je oduvijek razlog [ili temelj] svega
dogmatičkoga znanja u teoretičkoj filozofiji.«98

Fichte će kao jedan od rezultata svojega prvoga prikaza

znanstvoslovlja potvrditi da odnos spram realiteta uopće, kako
Jastva, tako i Ne-Jastva, imamo samo posredstvom vjere, a da
ona nastaje jer nije osviještena (do zrenja dovedena) vezanost
osjećaja uz Jastvo.99

97 Njem.der schlichte Menschenverstand.

98 Aenesidemus (1792.) 237–238.
99 GWL §. 9.

213
 S druge strane, Schulze je sugerirao da uvjerenje da stvari
opstoje i da su na izvjestan način povezane, proizlazi iz toga
što si ne možemo objasniti dvostruku nužnost u našim pre­
dodžbama: nužnost opstojnosti mnogostručja i nužnost njego­
ve upravo takve i takve povezanosti u predodžbi za svaki odre­
đeni slučaj. Npr. da kuću iz jednoga kuta gledanja možemo
vidjeti samo s jedne strane, i da, dok ju gledamo, ne možemo
njene dijelove vidjeti drugačije povezane nego što su poveza­
ni. Ta nas dvostruka nužnost u predodžbama dovodi do vjere u
opstojnost stanovitih stvari izvan naših predočaba. No objaš­
njenje te nužnosti u iskustvu moglo bi se objasniti i »idealis­
tički« iz same duše (kako će Fichte napraviti):
»Prvi i najizvrsniji razlog naše vjere u realno egzistirajuće stvari stoga
je nužnost, koja je vezana, kako uz opstojnost stanovitih predočaba u
našoj duši, tako i uz povezanost obilježja tih predočaba međusobno,
a kada bi obje vrste nužnosti posve nedostajale svim dijelovima naše
spoznaje ili kada bi se dale izvesti iz duše, onda bi vjerojatno veliko
mnoštvo općenito bilo sklono idealizmu, a realnu bi egzistenciju sta­
novitih predmeta možda nalazilo jednako nepojmljivima, kao što sada
pomoću obiju vrsta nužnosti u stanovitim predodžbama nalazi nepoj­
mljivima i besmislenima sumnje u objektivnu opstojnost onoga što se
osjetilima primilo.«100

Na drugim mjestima je dodatno osnažio tvrdnju da bi se

sama stvar o sebi, ako je ona doista za nas noumen, kako Rein­
hold tvrdi, mogla objasniti kao proizvod djelovanja našega
uma (kao što će Fichte pokazati, i kao što smo u prethodnome
poglavlju vidjeli):
»Tvrdi li se pak, stvar o sebi egzistira samo prema svojem pojmu u
našem umu [unserem Begriffe davon nach in unserer Vernunft], i nije
uopće ništo drugo nego proizvod načina na koji djeluje taj um [Pro­
dukt der Handlungsweise dieser Vernunft], onda se mora priznati i
da realno doista nema stvarī o sebi, i da stoga našim predodžbama ne
pripada zbiljska ovisnost o tim stvarima.«101

100 Aenesidemus 234.

101 Aenesidemus 306. Izvornik: »Behauptet man nun, das Ding an sich existiere
nur dem Begriffe davon nach in unserer Vernunft, und sei durchaus nichts weiter, als
ein Produkt der Handlungsweise dieser Vernunft; so muß man auch eingestehen, daß
es eigentlich gar keine Dinge an sich realiter gäbe, und daß also unsern Vorstellungen
gar keine wirkliche Abhängigkeit von diesen Dingen an sich zukomme.«

214
 Da ne bude sumnje, Schulze nije sugerirao da se doista pri­
hvati idealizam niti ga je zastupao, kao što to prethodno nije
činio ni Jacobi. Obojica su kantovski način dokazivanja samo
izazovom na dosljednost povlačili u idealizam kao u njegovu
svojevrsnu slijepu ulicu. Jer obojica na koncu pretpostavljaju
transcendentni realizam, odnosno da se istina sastoji u poduda­
ranju naših predočaba sa stvarima koje su izvan njih i neovisne
o njima. Iako na početku Aenesidema Schulze tvrdi da pravi
skepticizam tvrdi samo »da u filozofiji nije prema izvjesnim i
općevažećim načelima dokazano ništo niti o opstojnosti i ne­
opstojnosti stvarī o sebi i njihovih svojstava niti o granicama
ljudskih spoznajnih snaga«,102 on ipak Reinholdovoj teoriji
moći predočavanja stalno podmeće (transcendentno-)realistič­
ko tumačenje i opetovano zahtijeva da se za realnu spoznaju
treba ustanoviti podudaranje između naših predočaba i stvari
koje su o njima neovisne.
Takvu se je shvaćanju istine Fichte oštro i razložito suprot­
stavio već prigodom pisanja Zahtjeva kneževima Europe da
vrate slobodu mišljenja, koju su do sada suzbijali (1793.), gdje
je htio pokazati da kneževi ne mogu obvezati svoje podanike
da »šire istinu« u svakome smislu, jer moju subjektivnu istinu
(istinoljubivost, iskrenost, tj. »što po najboljem znanju i savje­
sti smatram istinom«) može pozdano imati samo onaj tko mi
može »čitati u srce«, dok objektivnu istinu ljudi ne mogu dose­
ći kao apsolutnu istinu, nego samo kao subjektivno uvjetovanu
istinu. Istina pak u višem smislu te riječi uopće nije ona koja
se odnosi na osjetilni svijet i njegovo stanje, nego je moralna,
ona dakle koju tek trebamo proizvesti:
»Slaganje naših predočaba o stvarima sa stvarima o sebi dade se samo
na dva načina kao moguće misliti: ako naime ili stvari bivaju ozbilje­
ne našim predodžbama ili ako naše predodžbe bivaju ozbiljene stvari­
ma o sebi. Budući da kod ljudske spoznajne moći prvo nije slučaj,103
a drugo samo s ograničenjem da naše predodžbe nisu jedino određene
stvarima o sebi, nego i na našu pobudu [durch unser Erregen], zato je

102 Aenesidemus 24.

103 Za puno shvaćanje ovoga mjesta trebamo pridomisliti, u sjećanje prizvati Kan­

tovu pomišljenu oprjeku između čovjeku jedino mogućega osjetilnoga zrenja (u ko­
jem predmeti bivaju dani) i Božjega intelektualnoga zrenja kojim same stvari o sebi
bivaju postavljene.

215
 neposredno jasno da se naše predodžbe po svojoj naravi naprosto ne
slažu sa stvarima o sebi, da dakle apsolutna istina […] izravno protu­
rječi razumu čovjeka i svakoga konačnoga bića.«104
»A ipak postoji izvjestan nuždan način kako nam se svima stvari, po
ustroju naše naravi, naprosto moraju pojaviti, i u mjeri u kojoj se naše
predodžbe slažu s ovom nužnom formom spoznatljivosti, možemo ih
nazvati i objektivno istinitima – ako se naime objektom ne naziva
stvar o sebi nego stvar (pojava) nužno određena zakonima naše spo­
znajne moći i zakonima zrenja. U ovome je značenju sve do čega smo
došli sukladno ispravnomu opažanju i prema nužnim zakonima naše
spoznajne moći, objektivna istina.«
»Osim ove istine primjenjive na osjetilni svijet postoji još jedna [isti­
na] u beskrajno višem značenju te riječi, jer nije da mi tek opažanjem
spoznajemo dani ustroj i stanje [Beschaffenheit] stvari, nego ih najči­
šćom, najslobodnijom samodjelatnošću prema izvornim pojmovima
o pravu i nepravu [Recht und Unrecht] trebamo proizvesti. Što je u
skladu s tim pojmovima, to je istinito za sve duhove, i za otca tih du­
hova. A istine se te vrste uglavnom veoma lako i pouzdano spoznaju,
naša nam ih savjest dovikuje. Tako je npr. vječna, ljudska i božanska
istina da postoje neotuđiva ljudska prava, i da u njih spada sloboda
mišljenja (…).«105

Ma kako na prvu nevjerojatno zvučalo, upravo gornji

Schulzeov ne pravo ni osviješten transcendentno-realistički
zahtjev spoznaje stvari o sebi i njena odnosa spram naših pre­
dočaba te tvrdnja da kritička filozofija ne može potkrijepiti što
tvrdi da o tome zna (izvor aficiranosti osjetila i materije pre­
dodžbe u stvari o sebi), ono je što je Fichtea izvana nagnalo
na (tomu oprječno) utvrđenje i produbljenje svojega stajališta
idealizma i njegova principa samopostavljajućega Jastva. Pri­
sjetimo se gore navedenoga Fichteova pisma Reinhardu netom
po dovršetku recenzije:
»Ona naznačuje, koliko je u uskim granicama recenzije moguće, nova
gledišta s kojih sada gledam na stvar. Dokle god dopuštamo misao o
nekoj svezi naše spoznaje s nekom stvari o sebi, koja, posve neovisno
o njoj, treba imati realitet, skeptik će uvijek dobiti igru. Zato je jed­

104 GA II/2, 224 (nav. po nacrtu za djelo koji je naslovljen Novi prijedlog za od­

govor na pitanje: ima li knez pravo i na koji način ograničiti slobodno istraživanje
istine?; u objavljenoj inačici toga mjesta umjesto »apsolutna istina« stoji »objektivna
istina u najstrožem značenju te riječi«).
105 FW VI, 19; GA I/1, 179–180.

216
 na od prvih svrha filozofije posve opipljivo dokazati ništavnost takve
misli.«106

Kada se pogleda sama recenzija i apstrahira od brojnih po­

jedinačnih Schulzeovih prigovora i Fichteovih odgovora (o ko­
jima je u kasnijim potpoglavljima riječ), te se usmjeri paž­nja
na uvid iza raznih Fichteovih formulacija protiv Schulzeova
zahtjeva, nalazi se princip njegova idealizma. Naša spoznaja
ne može ići do stvari o sebi jer bi išla preko zatvorenoga kruga
konačnoga ljudskoga duha koji opisuje znanstvoslovlje, a bu­
dući da to Schulze traži, on je po Fichteu, kako smo na kraju
prethodnoga potpoglavlja vidjeli, »transcendentni realistič­ki
dogmatist«. Zbog nijekanja da ćemo ikada doći do takve spo­
znaje, što Schulze u svojem skepticizmu ostavlja otvorenim,
Fichte je (svoj budući) »kritički sustav« naspram (Schulzeova)
»humeovski skeptičkoga« u recenziji proglasio »negativno
dogmatičkim«.107
Jednom kada se taj zahtjev primijeni na dušu kao stvar o
sebi koja bi po Schulzeovu tumačenju Reinholdove teorije
moći predočavanja imala biti uzrokom ili realnim razlogom
naših predočaba, onda kao Fichteov odgovor dobivamo kasni­
je prvo načelo znanstvoslovlja, najprije reinholdovski iskaza­
no: »Moć predočavanja postoji za moć predočavanja i po moći
predočavanja«108 (nema moći predočavanja kao »predočava­
juće« stvari o sebi koju Schulze traži); zatim fichteovski iska­
zano: »Jastvo jest što jest i jest jer jest, [oboje vrijedi samo] za
Jastvo«109 (idealni ili logički razlog Jastva ujedno je njegov re­
alni razlog, nema »apsolutne egzistencije i autonomije Jastva
o sebi« koju Schulze traži, nego samo za Jastvo).

4.3. Zasnivanje filozofije kao znanosti

Nakon što je Jacobi doveo u pitanje shvaćaju li kantovci
duh Kantove filozofije, pokazali su se mnogi problemi u Rein­
holdovu osebujnome usustavljenome prikazu kritičke filozofi­

106 GA III/2,39 (pismo Reinhardu 15. siječnja 1794.).

107 FW I, 17; GA I/2, 57.
108 FW I, 11; GA I/2, 51.

109 FW I, 16; GA I/2, 57.

217