MENTALNI OBJEKTI

(kao reprezentacije /sheme/, kao fantazija, kao razvojna sposobnost)

Psihoanalitički pojam objekta razvijao se u skladu s modifikacijama i

raščlanjivanjima psihoanalitičke teorije u više pravaca, posebice u skladu s
razvojem teorija objektnih odnosa. Ideja je mentalnog objekta vezana uz pojam
predodžbe kao nečeg što si predočavamo u duhu (umu); subjektivno predočavanje
predmeta kao ponavljanje ranijeg opažaja (percepcije).

Ovo opće značenje, počevši od najranijih Freudovih radova, u psihoanalizi ostaje

u drugom planu, a u prvi plan dospijeva značenje da je predodžba ono što se od
objekta zapisuje u 'sustav pamćenja'. Po Freudu, predodžba je zaposjednuti 'trag
sjećanja'; kateksija dolazi bilo od sustava svjesnog ili sustava nesvjesnog. Tako je
bilo moguće govoriti i o ''nesvjesnoj predodžbi''.

(Veza 'mentalnog objekta' /internog objekta/ i sistema memorije danas je jedna od

važnih tema u propitivanju odnosa psihoanalize i kognitivne neuroznanosti.)

**

Freud, proučavajući značenje simptoma histerije, govori o 'simbolu sjećanja' u

kontekstu traumatizma i psihičkog sukoba. Za patogeni doživljaj smatra da
"poput kakvog parazita prebiva u svijesti kao nesmanjiva motorna inervacija ili
kao halucinacijska senzacija koja se uvijek iznova vraća..."

Primjerice, histerični simptomi Anne O. bi imali veze sa 'simbolima sjećanja'

('mnemic symbols') aktiviranim u situaciji kada je njegovala bolesnog oca.
U psihoanalitičku terminologiju ulazi i pojam 'sjećanje - zaslon' / 'screen
memories' / : iza kakvog sadržaja koji se donosi s jasnoćom i prividno je
beznačajan, analiza otkriva snažne infantilne doživljaje i nesvjesne fantazme, što
predstavlja kompromisnu tvorbu između potisnutih elemenata i obrane. Freud s
tim u vezi piše: "...sjećanja iz djetinjstva nisu, kako to ljudi običavaju reći,
izronila, ona su oblikovana u to vrijeme".

(Freud, 1899., 322)

Nešto malo kasnije, u "Tumačenju snova" (1900), Freud iznosi koncept

memorije temeljen na hipotezi 'memorijskih tragova' ('memory traces', mnemic
traces') što je poslije, pa i u novije vrijeme, potaknulo mnoge autore da tu
'kopijsku teoriju' proglase statičnom i neprihvatljivom.

Drugi autori, upravo povezano s istraživanjem memorije u suvremenoj

'kognitivnoj neuroznanosti' (Pugh, 2002) naglašavaju kako je problem, između
ostaloga, i u čitanju Freudovih radova. Skupljajanjem poveznica Freudovih ideja
o biti memorije i 'prizivanja memorije' u psihoanalitičkom postupku, u okvirima
njegova rada kao cjeline, premda se u njemu ne može naći jedna koherentna
teorija memorije, može se izlučiti više važnih objašnjavajućih stajališta. Među
ostalim, ideje koje iznosi u vezi iskrivljavanja sjećanja, a koje, primjerice, govore
da se bolna sjećanja dekomponiraju u fragmente, pa fantazija koja iz toga rezultira
dokida veze s izvornim sjećanjem, čime se izbjegava traumatični učinak originala.
Pri tome se naglašava da sjećanja koja se donose kao derivati "iz pogrešive
memorije i iz fantazije", otkrivaju "psihološku ili subjektivnu a ne historijsku
istinu".

Iz ranih razdoblja psihoanalize potječu Freudovi termini 'psihički reprezentant'

(psihički izraz endosomatskih podražaja; zastupstvo somatskog u psihičkom;
zapisivanje predodžaba u nesvjesnom), 'reprezentant nagona' (elementi ili procesi
u kojima nagon nalazi svoj psihički izraz), 'predodžbeni reprezentant' (predodžba
ili skupina predodžaba na koje se nagon fiksira tokom povijesti subjekta i
posredstvom kojih ulazi u psihizam; ono što reprezentira nagon u vidu predodžbe),
iz razdoblja dakle kada je pojam objekta neraskidivo bio povezan s konceptom
nagonske aktivnosti psihičkog (nagoni imaju svoj izvor, svoj cilj i svoj objekt), s
naglašenim kvantitativnim aspektom, i onda kada se to ticalo memorije, bez da su
se prizivale "sličnosti između traga /sjećanja/ i objekta" (Laplanche i Pontalis,
1980).
Francuski autori, podsjećajući da Freud razlaže sjećanje na asocijacijske nizove, te
pod 'tragom sjećanja' razumijeva ne "tek blijedi dojam predmeta nego više znak
uvijek povezan s ostalim znakovima, ističu - svakako pod utjecajem Lacanova
učenja - kako se 'trag' time približava lingvističkom pojmu označitelja". Ovdje je
korisno primijetiti da i suvremena istraživanja afektivnih procesa (uvijek
povezanih sa self- i objektnim reprezentacijama) uključuju isto tako semiotički
aspekt afektivnih fenomena.

Važno je i podsjetiti se da, što se tiče podrijetla afektivnih fenomena, Freud smatra
kako su to reminiscencije, tragovi sjećanja predindividualnih doživljaja, povezani
s razvojem ljudske vrste.

Freud u to rano vrijeme razlikuje 'predodžbu stvari' i 'predodžbu riječi'.

Predodžba stvari je vizualna predodžba, koja potječe od stvari. "...sastoji se u

zaposjednuću, ako ne izravnih slika sjećanja na stvari, onda ipak udaljenijih i od
njih izvedenih tragova sjećanja" (Das Unbewusste, str. 300). Ona nije "duševni
dvojnik cijele stvari". Prisutna je u različitim asocijacijskim sklopovima ili
sistemima, ovisno o pojedinom svojem obliku. Sistem nesvjesnog uključuje samo
predodžbe stvari.

Predodžba riječi, akustična predodžba, što potječe od riječi; verbalna slika

sjećanja. Može steći "oznaku kvaliteta" svojstvenog svijesti.

"Svjesna predodžba obuhvaća predodžbu stvari plus pripadnu predodžbu riječi,

dok se nesvjesna sastoji samo od predodžbe stvari" (G.W. X, str. 300). U sistemu
predsvjesnog odvija se vezivanje predodžbe stvari za odgovarajuću predodžbu
riječi.

Može se reći, suvremenijim jezikom, kako se predodžba stvari odnosi na

preverbalne označitelje, te kako je prisutna razvojna povlaštenost verbalnih
lingvističnih simbola (Laplanche i Pontalis, 1967).
***

Kao mentalni objekti mogu se shvatiti i složeni imaginarni scenariji u kojima je

prisutan subjekt, ,koji prikazuju ispunjenje kakve nesvjesne želje, u obliku koji je
više ili manje iskrivljen obrambenim procesima,a poznat pod nazivom fantazme.
Pojavljuju se u obliku svjesne fantazije ("dnevni snovi") ili nesvjesne fantazme
koje analiza otkriva kao samosvojne strukture ispod manifestnog sadržaja. Sadrže
subjekt, objekt želje, a pri tom je zabranjeno uvijek prisutno u samom stavu
željenja. Funkcija uprizoravanja želje je prva funkcija fantazme. Postavlja se
pitanje: jesu li prve fantazme fantazme objekta?

Neki autori smatraju da izraz fantazma bolje odgovara onome što psihoanaliza
razumije kao da ima postojanost, učinkovitost te relativnu organiziranost u
imaginarnom životu subjekta, s vlastitim dinamizmom. Posrijedi su fantazmatske
strukture koje se nastoje izraziti i koje kontinuirano na sebe privlače novu građu.
Izraz označuje i stvaralačku aktivnost i njezine proizvode, potom upućuje na
suprotnost između imaginacije i stvarnosti (opažaja). Freud naglašava da psihička
stvarnost može pružati dojam pričina, međutim da nesvjesne želje, dovedene do
njihovog posljednjeg izraza, i najistinitijeg, upućuju da je psihička stvarnost
poseban oblik postojanja koje ne treba brkati s "materijalnom zbiljom" (G.W. I-II,
625).

Smatra se da bi bilo teško postići prirodno razgraničenje između svjesne,

nesvjesne ili predsvjesne topike fantazmi.

Postulira se postojanje nesvjesnih shema koje transcendiraju individualno; naziva

ih se prafantazmama. To su tipične fantazmatične strukture (intrauterusni život,
praprizor, kastracija, zavođenje) što ih psihoanaliza definira kao ono što
organizira fantazmatski život bez obzira na osobna iskustva subjekta. Freud
objašnjava njihovu univerzalnost time što bi one bile tekovina filogenetski
prenošenog nasljeđa.

****
Razvojem psihoanalize dolazi do modifikacija u konceptualizaciji procesa
pounutrenja koji sudjeluju u stvaranju svijeta mentalnih objekata.

Freud nastoji razumjeti povezanost između unutarnjih (fantazije, procesi odnosa,

emocionalni impulsi, i povezane misli i ideje) i vanjskih objekta (predmeta, stvari,
okolnosti, djela), tj. otkriti kako potonji djeluje na prethodni. Prikazuje
identifikaciju kao proces prisutan u melankoliji i, kasnije, u formiranju superega.

U melankoliji, piše Freud, "sjena objekta pada na ego, i on sam ubuduće može biti
prosuđivan od strane specijalne agencije kao da bi čak bio objekt, napušteni
objekt" (Freud, 1917b). Ta 'sjena', eho objekta, ima kapacitet za kritiziranje, za
osjećanje, za djelovanje na ponašanje; može inducirati melankoliju.

Ima učinak promjena u unutarnjem svijetu i, preko ega, bitno pridonosi izgradnji
karaktera (Freud, 1921., Freud, 1923). U kontekstu fomiranja superega, kaže:
Jedna frakcija vanjskog svijeta odbačena je (barem parcijalno) kao objekt
(posrijedi je određeni aspekt edipskog objekta), identifikacijom je preuzeta u ego, i
tako postala dijelom unutarnjeg (internal) svijeta (Freud, 1940/1938/).

Pugh (2002) smatra da tu imamo "terminologiju modernih teorija memorije"!

Danas je poznato da se često ponavljane(roditeljske zabrane) konsolidiraju u
memoriju; posrijedi je 'proceduralna konsolidacija'. Tako nastaju 'sjećanja-objekti'
('memory-objects') koji posjeduju svoju neovisnu vitalnost, i, u slučaju superego-
formacija, vezuju se uz strogost i krivicu. Budući da je vezan uz proceduralnu
(implicitnu) memoriju, taj se mentalni sadržaj doima kao "okamenjen".

Melanie Klein pri formuliranju superega, kao da opisuje dvije vrste memorije:

(1) rezultat introjekcije edipskih objekata (Klein, 1927);

(2) u nastojanju uzdizanja svih vrsta ego-ideala, djeca (i odrasli) ugrađuju

raznovrsne ''superego-e'', koji onda zauzimaju mjesto u površnijim slojevima uma.
U kontekstu internih objekata općenito, istu ideju izražava na ovaj način: a) u
dubljim slojevima interni je objekt osjećan kao da je fizičko biće ili jedna množina
bića; i b) u višim /površnijim!/ slojevima nesvjesnog interni je objekt osjećan kao
dio uma, kao što je superego "roditeljski glas" (predodžba riječi plus kateksa iz
ida) unutar nečijeg uma.

M.Klein, premda njezin teorijski model nije temeljen na memoriji, govoreći o

'sjećanju u osjećajima' iznosi nešto što je "najbliže onome što danas neuroznanost
zna da je implicitna memorija" (Pugh, 2002). Klein podcrtava kako eksploracija
dubokih slojeva uma vodi do snažnog oživljavanja ranih unutarnjih i vanjskih
situacija, i ta ponovna buđenja opisuje kao "sjećanja u osjećajima", u koje uvrštava
preverbalne emocije i fantazije. Drži da se one mogu prevoditi u riječi u analizi, uz
pomoć analitičara koji im pridaje riječi "iz našeg svjesnog područja" (Klein, 1957,
1961).

Smatra se da ono što Melanie Klein opisuje kao 'duboko', reprezentira najranije
neelaborirane identifikacije, a da "viši stratumi" reprezentiraju konsolidirajuću
eksplicitnu memoriju, koja bi korespondirala s 'introjekcijama'. Najraniji interni
objekti ('memory-objects' kako predlaže Pugh) bili bi dinamička implicitna
memorija i kao takvi imaju kapacitet da utječu na svu kasniju percepciju. Mogu
biti shvaćeni kao shema, shematski plan ("blueprint") koji organizira sav kasniji
mentalni život: osim što sudeluju u konstituiranju superega, utječu na karakter,
obrane i na transfer (Pugh, 2002).

Korisno je prisjetiti se kako je Freud (1896) u kontekstu svog 'afekt-trauma'

modela zapisao da memorija, ako se uspije povezati s afektom, zna djelovati kao
da je sadašnji događaj.

Danas bi se to shvatilo kao "rad implicitne memorije".

 'Začetnik' teorije objektnih odnosa, W.R.D. Fairbairn (1952) opisuje poremećaje
"dinamizma internih objekata". Freudovu ideju o tome da je superego opskrbljen
zalihom energije izvedene iz ida, te da raspolaže određenom autonomijom, on je
zamislio za druge interne objekte. Smatrao je da pod određenim uvjetima
internalizirani objekt može steći dinamičku neovisnost, i to u kontekstu
"razjašnjavanja fundamentalnog animizma ljudskih bića"

R. Fairbairn se smatra začetnikom "teorije objektnih odnosa" u smislu da je, osim samog naziva, radikalno
zastupao mišljenje da libido ne traži ugodu, nego objekt. Pruža samosvojni kut gledanja na intrapsihičke
procese kao na dinamičke strukture. Odbacuje koncepciju ida i superega kao nepotrebne. Ego koji je
investiran libidnom energijom smatra središnjom instancijom ličnosti, ali ga ne vidi kao organizaciju
funkcija kako to proizlazi iz Hartmannovih koncepata (ego-psihologije). U središte svoje ego-psihologije
dovodi teoriju objektnih odnosa. Libidne zone (oralnu, analnu, uretralnu, genitalnu) vidi samo kao "kanale"
za vezu ega s objektom. Postavlja koncept multipliciteta unutarnjih psihičkih objekata i razvoja ličnosti u tri
stadija: stadij infantilne ovisnosti u kojem preteže stav uzimanja; stadij prijelaza između infantilne i zrele
ovisnosti u kojem se odvija dihotomija na dobar i loš inkorporirani objekt i njihova postupna
eksternalizacija u vanjski svijet; stadij zrele ovisnosti u kojem prevladava stav davanja.
Koncepte M. Klein koristi dalje u razumijevanju shizoidnih stanja. U tim je stanjima ljubav opasna budući
da majčinska dojka koja je prirodni objekt, može biti inkorporirana na način da joj sadržaj bude uništen. Tu
je otvoren prijelaz prema depresivnoj reakciji: kako voljeti objekt a ne uništiti ga mržnjom? Ego, prema
Fairbairnu, posjeduje urođenu sposobnost za agresivnu reakciju koja se pobuđuje tek pošto izostane
odgovor objekta na libidne zahtjeve. Taj se tip nezrelih objektnih odnosa javlja u oralnoj fazi. Kasnije će
frustracije izazvane separacijskim prijetnjama stvoriti u egu ambivalenciju. Objekt koji nestaje izvor je
mržnje, a uz objekt koji se voli povezana je prijetnja da će nestati, a ego ostati "ispražnjen" od ljubavi.
Fairbairn je postavio koncept "multipliciteta ega'': ego je struktura rascijepljena na središnji ego ("ja"),
libidni ego i agresivni proganjajući ego koji se naziva "unutarnji saboter". Središnji je ego opservirajući dio
ega koji potiskuje u nesvjesno ostala dva fragmenta jer su u svezi s parcijalnim unutarnjim objektima: iako
ne posve izravno, libidni ego s dobrim introjiciranim objektom, a "unutarnji saboter" s lošim unutarnjim
objektima. Tako se potiskivanje kao obrana od oralnih, separacijskih i drugih frustracija ne vrši protiv
nagona ida već "ego potiskuje sam sebe". Hipoteza multipliciteta ega i unutarnjih objekata vidi se u svjetlu
pojave "multiplih ličnosti" (Fairbairn, 1952).
*****

Topika internih (mentalnih) objekata dugo vremena je u psihoanalizi bila

"sklonište kleinovskih promišljanja" (Pugh, 2002). Klasična psihoanaliza
inkorporirala ju je kasnije u svoje stavove ponajviše kao "pomagača u
razumijevanju transferno/kontratransfernih fenomena". Konfuzija u pitanju
konceptualizacije internih objekata došla je naročito do izražaja u tzv.
'kontroverziji Freud-Klein'. Važno je bilo pitanje ima li u istom umu prostora i za
'interne objekte' i za 'slike sjećanja'? Smatra se danas da ima prostora za oba
koncepta, i da nema uzajamne ekskluzivnosti. Pugh (2002) ističe da je nakon 20
godina neuroznanost bacila nešto svjetla na dinamičnu narav memorije koja
posjeduje određenu autonomiju.

Premda se M.Klein predbacuje da "brka razine apstrakcije", ne odriče joj se

prvenstvo u konceptualiziranju internih objekata. Korisna je usporedba
kleinovskih postavki i postavki tzv. 'suvremenih londonskih freudovaca'
( 'Contemporary Freudians of London"; CF) s obzirom na kriterije kao što su
konkretnost iskustva, odnos s memorijom, put formiranja, pripadnost, i odnos s
fantazijama.

Sažeti prikaz:

Za kleinovce, iskustvo internog objekta je konkretno (poput: imati grč u želucu),

premda smatraju da interni objekti nalaze svoj izraz i u ne-iskustvenim
područjima. Za 'CF' mentalni objekt pripada samo neiskustvenom području i može
biti shvaćen kao konstrukt u analitičarevom umu; egzistira kao struktura u
neiskustvenom polju.

M Klein govori o "sjećanju u osjećajima", ali se ne služi konceptom implicitne

memorije. Za 'CF' interni su objekti temeljeni na afektivno investiranoj implicitnoj
ili proceduralnoj memoriji.

Za Klein, put formiranja je introjekcija vanjskih objekata; taj proces počinje

rođenjem, najintenzivniji je u djetinjstvu, može se nastaviti tijekom života. Za 'CF'
posrijedi je organizacija koja se kristalizira tijekom prvih godina djetinjstva (prvih
pet).

Prema Klein, interni objekti pripadaju najdubljim slojevima nesvjesnog. Za 'CF'

pripadaju prošlosti nesvjesnog.
U učenju M.Klein, interni objekti mogu se pojmiti i kao strukture i kao nesvjesne
fantazije koje daju uzlet svjesnim fantazijama. 'CF': interni objekti uzlet su i za
svjesne i za nesvjesne fantazije (Sandler i Sandler, 1998).

Uspostavljanje ranih internih objekata može se konceptualizirati u stadijima.

Početno konkretno povjerenje u jedan fizički prisutan objekt razvija se u
simbolični mentalni sadržaj (Money-Kyrle, 1968). Proces koji se inicijalno može
opservirati samo u procesu sanjanja, daljnjom mentalizacijom razvija se u verbalne
reprezentacije. Takav model razjašnjava konkretnu prirodu nekih internih
objekata: sirova,nemetabolizirana iskustva i tjelesne senzacije. Ona tek daju
poticaj mišljenju i fantazijama oko objekta. Mentalizacija uključuje povezanost
bazičnih iskustava sa slikama i riječima, na putu prema punom razvoju
simboličnih formacija; na kraju višestruki interni objekti, izraženi kao psihološko
iskustvo, predstavljaju strukture.

CF grupa upućuje na interne objekte podvrgnute znatnom opsegu mentalne

elaboracije: self- i objektne reprezentacije su postupno postale neiskustvene
strukture.

Prema Sandlerovima (1987) 'prošlost nesvjesnog' je neiskustvena: odsutna je ili

samo rudimentarna zaliha informacija koje bi mogle biti eksplorirane.

U kliničkoj praksi, transferno/kontratransferna dinamika može ukazati na to da je

posrijedi neiskustvena pojava, s uključenom implicitnom memorijom, odnosno
najraniji interni objekti.
Među najranije internalizirane strukture pripadaju i čovjekova uvjerenja
(vjerovanja), koja pripadaju sustavu ega. Britton (2003) drži da ona već
postojećim idejama i fantazijama daju status psihičke stvarnosti. Postoje svjesna i
nesvjesna uvjerenja. Normalno, uvjerenja su podložna testiranju realnosti. Da bi
bila testirana od realnosti, moraju postati svjesna. U tom pogledu, čini se da je
nužno ponavljanje testa realnosti. Proces napuštanja uvjrenja vidi se kao sličan
procesu žalovanja (koje je nužno za prihvaćanje nepostojanja objekta). Britton se u
ovom kontekstu osvrće na teoriju fantazija M.Klein (1958), po kojoj su fantazije
mentalne reprezentacije svih impulsa, anksioznosti i somatskih iskustava. Uz
aktivne nesvjesne fantazije (kojima su protkani doživljaji svakodnevnog života),
postoje "tihe arhaične fantazije" u 'dubokom nesvjesnom' koje se pod nepovoljnim
okolnostima mogu nametnuti egu, a koje "u svakodnevnom životu nemaju
kredibilitet". One svoje mjesto mogu pronaći u snovima, pa ako se u snu u njih
vjeruje, razvija se 'noćna mora'.

Britton komparira i Freudov (1919) opis "neugodnih" (Unheimliche) doživljaja,

kao susret s nečim što kao da ponovno uspostavlja primitivno vjerovanje. Smatra
da se može razlikovati um u kojem su ta vjerovanja (uvjerenja) svladana i ostaju
latentna, i um u kojem su ona ukinuta (prorađena i napuštena). Misli da se samo
svladana arhaična uvjerenja mogu ponovo pojaviti ako im vanjski svijet prividno
da podršku ("Jedno je kad smo u društvu i na danjem svjetlu, a drugo kad smo
sami i u mraku.") Ovisno o kontekstu, takva uvjerenja mogu bitno utjecati i na
nesvjesne aspekte transfera. S druge strane, "svatko će onaj, tko se potpuno i
konačno oslobodio animističkih vjerovanja, biti neosjetljiv na ovu vrstu
Unheimliche."

******

Zaključno, osnovne točke suvremenih stavova o mentalnim objektima mogu se

dobro prikazati gledištima sljedećih autora:

Rapaport (1996) razlikuje unutarnji (inner) i pounutreni (internal) intrapsihički

svijet. Prvi predstavlja jednu nutarnju kartu (mapu) vanjskog svijeta. Potonji,
internalizirani svijet opisuje se kao svijet velikih struktura uključivo
identifikacijske strukture.

Za razliku od identifikacija, introjekcije uključuju subjektivno iskustvo, te time

omogućuju veću razvojnu sposobnost. Što se tiče identifikacija, i one se do nekog
stupnja tijekom vremena ili tijekom analitičkog procesa mogu ublažiti, i početi
nalikovati introjekcijama. Vjeruje se da su to čimbenici uključeni u 'insight'. Oba
procesa vide se i kao tipovi memorije.
J. Sandler (1993) govori o refleksnom obliku identifikacije, u kojem svi ljudi
primitivno empatiziraju s emocijama drugog. Za tu pojavu on rabi termin
'ponavljana primarna identifikacija', što odgovara fenomenima koji su opisivani
kao "primitivna pasivna simpatija" (McDougall, 1909), "primarna identifikacija"
(Freud, 1923), "rezonantna duplikacija" (Weiss, 1960).

J.i A.M. Sandler (1998), među prvima od suvremenih psihoanalitičara povezujući

internalizirane (interne) objekte s memorijom (videći ih kao da su utemeljeni na
afektivno investiranim 'implicitnim' ili 'proceduralnim' sjećanjima i
organizacijama, ograničavajući se na nesvjesno procesiranu memoriju), prikazuju
distinkciju između:

a) internalizacije koja modificira reprezentaciju selfa, pri čemu je model druga

reprezentacija (objekta); identifikacije su ego sintone, i uvjerenja koja iz njih
proizlaze se ne propituju; može ih se vidjeti kao strukture proceduralne, nesvjesne
memorije, tj. kao dijelove implicitnog ili non-deklarativnog sustava memorije, i

b) internalizacije koja objektnu reprezentaciju podiže u status 'introjekta';

introjekti sadrže u sebi iskustvene reprezentacije selfa i objekta. Dio su
eksplicitnog ili deklarativnog sustava memorije. Osjećaju se u smislu neke vrste
pozadinske podrške ili nadzora. Otvaraju mogućnost refleksije i modifikacije.

U odnosu na superego, to znači da se njegove manifestacije klinički mogu

opservirati kao da su :

a) izvan područja subjektivnog iskustva, dio "karaktera" - ovo mu daje "široki

dinamički strukturalni utjecaj", kao što je to značajna modifikacija self-
reprezentacije, i, isto tako,

b) fleksibilnije i uključuju subjektivno iskustvo, što za posljedicu ima razvojnu

sposobnost.

Prikazane postavke istodobno ukazuju na varijabilnost razina svjesnosti superega.

Isto tako pokazuju mogućnost da se i time donekle objasni paradoks nerealistično
strogih iskustava vezanih uz superego, čije nesvjesne konstrukcije imaju malo
sličnosti s vanjskom realnošću.
Fairbairnova gledišta o "dinamičkim strukturama" (1952) nalaze svoju ekstenziju u
gledištima Th.Ogdena ' koji predlaže koncept formiranja dinamičkih struktura kao
rezultat dvojnog splittinga ega. Interni objekti se vide kao jedan par dinamički
nesvjesnih suborganizacija: self-subdivizija ega i objektna subdivizija, s izvorištem u
ranom objektnom odnosu. Funkcioniraju poluautonomno, svaka u odnosu spram
druge. "Svaka ima kapacitet za generiranje doživljaja (misliti, osjećati i opažati).
Ovo dalje vodi do shvaćanja da interni (mentalni) objekti nisu tek samoobjašnjivi
entiteti ili nesvjesne fantazije, nego čine žive sastavnice osobnosti (gledište koje će
imati utjecaja na Ogdenov intersubjektivistički pristup transferno/kontratransfernim
zbivanjima u seansi i na koncipiranje tzv. 'analitičkog trećeg'. To vidi kao rezultat
intersubjektivne rezonancije nesvjesnih procesa osoba koje jedna drugu doživljavaju
kao subjekte. Govori o tijelu intersubjektivnih kliničkih činjenica - "naizgled
samoapsorbirana lutanja analitičareva uma, tjelesne senzacije..., ili bilo koji drugi
intersubjektivno generirani fenomen unutar analitičkog para" ).

Identifikacija s ranim prelingvističkim objektima temeljena je na konkretnom

povjerenju u fizički prisutan objekt, a kasnija internalizacija izgrađena je na
postojećem rascjepu u egu (koji nastaje rano u razvoju) i zbog toga se doživljava na
više odvojen način. U tom smislu, Ogden vrši distinkciju pojmova 'postati objektom'
i 'osjećati kao objekt'. Ogden govori o metafori širenja uma i o sjemenu mogućnosti
odnosa unutar uma (Ogden, 1983, 1988, 1994, 2002).
Navedena stajališta (intersubjektivistička) utjecala su na "londonsku
skupinu", tako primjerice na 'teoriju mentalizacije' (P.Fonagy, 1991).Time se
razumijeva kapacitet da se pojme svjesna i nesvjesna mentalna stanja u sebi i
drugima. Shvaćanje da um postoji u drugim, vanjskim objektima, pojavljuje
se na određenoj razini djetetovog razvoja, usporedo s kapacitetom da pojmi
vlastite doživljaje. Tim korakom dijete ulazi u psihološki svijet,
'mentalizacija' znači početak psihološkog kapaciteta. Ona znači pogled u
interni svijet, subjektivnost objekta.

Zajedničko većini gledišta je to da su razvojno dominantna prva "osjećana" stanja

i da su prvi interni objekti uspostavljeni prije edipskog kompleksa. Različiti
pristupi naglašavaju različite razvojne stadije. Lecours&Bouchard (1997) drže da
su posrijedi različiti stupnjevi 'mentalizacije' koji egzistiraju u vrijeme tih
formacija.

Prema Pughu (2002), strukture temeljene na memoriji, koje se nazivaju internim

(mentalnim) objektima, konstituiraju se tijekom cijelog života od eksplicitne i
implicitne memorije; najraniji mentalni objekti temeljeni su samo na implicitnoj
memoriji. Autor smatra da se termin 'reprezentacija' ne bi trebao primjenjivati na
prva, sirova, nemetabolizirana iskustva.