ANALITIČKA TEORIJA C. G.

JUNGA

SEMINARSKI RAD

SADRŽAJ

UVOD.........................................................................................................................................3

1. ŽIVOT I DJELOVANJE CARLA GUSTAVA JUNGA................................................4

2. JUNGOVA ANALITIČKA PSIHOLOGIJA................................................................10

3. JUNGOV SUSTAV LIČNOSTI.....................................................................................14

ZAKLJUČAK.........................................................................................................................16

POPIS LITERATURE...........................................................................................................18

POPIS SLIKA.........................................................................................................................19
 1. JUNGOVA ANALITIČKA PSIHOLOGIJA

Jung je 1913., u godini kad je napustio psihoanalitički pokret, upotrijebio izraz

analitička psihologija kako bi identificirao ono što je nazvao novom psihološkom znanošću
za koju je tvrdio da je evoluirala iz psihoanalize. Kasnije, kada se čvrsto učvrstio u vlastitu
djelovanju u ovoj oblasti, osvrnuo se na Freudovu psihoanalitičku metodu, ali i Adlerovu
individualnu psihologiju, rekavši da svoj pristup radije naziva analitičkom psihologijom, a
time misli na jedan osebujni opći koncept koji obuhvaća oba prethodna, Adlerov i Freudov
(Stevens, 2007:24/25). Često je tvrdio da je njegova psihologija znanost u pravom smislu te
riječi, te kako je empirijski utemeljena. Oni dijelovi koji se još ne mogu empirijski dokazati,
govorio je, sigurno se hoće moći dokazati u budućnosti. Danas analitička psihologija
obuhvaća teoriju, pisanje i istraživanje kao i psihoterapeutsku praksu. Postoji i međunarodna
profesionalna udruga jungovskih analitičara pod nazivom Međunarodno udruženje za
analitičku psihologiju.1

Analitička bi psihologija bila oblik psihoanalize koji, osim individualno nesvjesnog,

pretpostavlja i postojanje kolektivnog nesvjesnog, dok libido smatra svojevrsnom životnom
energijom. Taj i takav libido može se očitovati kroz simbole koji svoje značenje mogu imati u
rasprostranjenom i dalekom području nesvjesnog. Takvi univerzalni simboli nisu puki učinak
čovjekove maštarije, već ih Jung naziva arhetipovima. Arhetipovi su dijelovi kolektivnog
nesvjesnog koje čovjek, prema ovom švicarskom psihijatru, nasljeđuje od svojih davnašnjih
predaka iz daleke prošlosti ljudskog roda. Kasnije ćemo vidjeti kakvi sve arhetipovi mogu
postojati, odnosno koji su najčešći.

Nesvjesno se promatra kao komplementarno svijesti, a funkcionira kao „skladište“

prijašnjih osobnih iskustava, ali i kao svojevrsni kompendij univerzalnih slika koje nas
upućuju na način na koji nesvjesno komunicira sa sviješću, otkrivajući latentnu sliku koja leži
u osnovi naših djelovanja, u našim stavovima, postupcima, izborima i snovima, čak i
bolestima. Ljudska psiha konstelirana je u pod-osobnostima ili arhetipskim reprezentacijama
koje se mogu identificirati kao Sebstvo, Ego, Persona, Sjena, Velika Majka, Mudri Starac,
Animus i Anima (Stevens, 2007:61-72; Jacobi, 2006:56-67). Uz navedene arhetipove, još se

1
International Association for Analytical Psychology. Mrežna stranica organizacije dostupna je na
https://iaap.org (9.3.2022.)

2
jedan Jungov termin – a radi se o individuaciji –promatra kao proces koji tijekom života
dovodi osobu do ujedinjenja njegove osobnosti koja izražava njegovu temeljnu cjelovitost. To
su temeljni zapovijedi na kojima se razvila psihoterapija koja koristi sintetički i hermeneutički
pristup, za razliku od reduktivnog i parcijalnog pristupa. Individuacija je razvojni proces koji
se odvija ne samo u adolescenciji, već „i u srednjem životnom dobu i u starosti, [a taj proces]
najbolje rezultate može donijeti ako se čovjek bavi i suočava s[a] nesvjesnim na način koji je
sam otkrio u toku svoje Nekyje“ (Stevens, 2007:38).2

U Jungovoj analitičkoj teoriji, postoji još jedan pojam o kojem je potrebno reći
nekoliko riječi To je pojam kompleksa. Kompleks počiva na opovrgavanju monolitnih ideja
osobnosti. Po Jungu se kompleksi pojavljuju kao autonomni entiteti unutar psihe, te je
smatrao da se kompleksi ponašaju kao neovisna bića', te da nema načelne razlike između
fragmentarne osobnosti i kompleksa. Kompleksi su rascjepkane psihe (Stevens, 2007:17/18).
Također je važno zapamtiti da su kompleksi sasvim prirodni fenomeni koji se razvijaju i kao
pozitivni, i kao negativni entiteti. Oni su neophodni sastojci psihičkog ili duhovnog
(duševnog) života svakog (zdravog) pojedinca. Kompleks je skup slika i ideja, skupljenih oko
jezgre koja proizlazi iz jednog ili više arhetipova, a karakterizira ih zajednički emocionalni
ton. Kompleksi pridonose ponašanju i obilježeni su afektom bez obzira da li ih je osoba
svjesna ili nije. Pod uvjetom da ego može uspostaviti održiv odnos s kompleksom, pojavljuje
se bogatija i raznolikija osobnost. U analizi se mogu koristiti personifikacije koje proizlaze iz
kompleksa: pacijent može imenovati različite dijelove sebe. Trenutni interes za teoriju
kompleksa proizlazi iz njezine korisnosti u opisivanju kako emocionalni događaji iz ranijeg
života postaju fiksni i djeluju u psihi odrasle osobe. Proučavanje kompleksa posebno je
korisno u analizi neurotičnih simptoma (Jung, 1974:28/29; Jacobi, 2006:204-221).

Vratimo se na arhetipove, oni su nam bitni za razumijevanje ličnosti kod Junga. Rekli
smo, arhetipovi su univerzalni, urođene paradigme ponašanja ili osobnosti koji prema teoriji
imaju bitnu ulogu u utjecaju na ljudsko ponašanje. Arhetipovi su arhaični oblici urođenog
ljudskog znanja prenesenog od naših predaka. U jungovskoj psihologiji, arhetipovi
predstavljaju univerzalne obrasce i slike koje su dio kolektivnog nesvjesnog. Jung je vjerovao
da te arhetipove nasljeđujemo na sličan način na koji nasljeđujemo instinktivne obrasce
ponašanja. Razmatrajući arhetipove (koji su „ugrađeni“ u kolektivno nesvjesno), treba vidjeti
2
Stevens (2007:35-38) piše o Jungovim stanjima transa u kojima je spoznavao određene stvari koje ne bi mogao
u „budnome“ stanju; tako i spominje Jungovu izrijeku da to stanje uspoređuje s Odisejevom Nekyijom, odnosno
„posjetom boravištu mrtvih“. Jung je također opširno pisao o psihologiji religije. U različitim razdobljima svog
života zanimali su ga paranormalni fenomeni, individualna tipologija i alkemija, kao i drugi rasprostranjeniji
kulturni predmeti.

3
kakav je odnos osobnog nesvjesnog naspram kolektivnog nesvjesnog. Freud, koji je osobno
nesvjesno smatrao bitnim faktorom u svojoj psihoanalizi, nije previše imao razumijevanja za
Jungovu teoriju o kolektivnom nesvjesnom. Dok se Jung složio s Freudom da nesvjesno igra
važnu ulogu u osobnosti i ponašanju, proširio je Freudovu ideju osobnog nesvjesnog kako bi
uključio ono što je prozvao kolektivnim nesvjesnim. Jung je vjerovao da se ljudska psiha
sastoji od tri komponente: od Ega, od Osobnog nesvjesnog i od Kolektivnog nesvjesnog.
Razmotrit ćemo u najkraćim crtama ove komponente pojedinačno.

Svijest ili ego. Na svojoj karti psihe, Jung se trudio razlikovati mjesto ega od onoga
koje mu je dodijelio čuveni Freud. Smatrao je to središtem svijesti, ali je također naglašavao
ograničenja i nepotpunost ega kao nešto manje od cjelokupne osobnosti. Premda se ego bavi
pitanjima kao što su osobni identitet, održavanje osobnosti, kontinuitet u vremenskom
posredovanju između svjesnog i nesvjesnog područja, spoznaja i testiranje stvarnosti, također
se mora promatrati kao odgovor na zahtjeve nečeg superiornog. Odnos sebstva prema egu
uspoređuje se s odnosom pokretača prema pokretanom. U početku je ego spojen sa sobom, ali
se onda od njega razlikuje. Jung opisuje međuovisnost to dvoje: Jastvo pruža holističkiji
pogled i stoga je vrhovno, ali je funkcija ega da izazove ili ispuni zahtjeve te nadmoći.
Konfrontaciju ega i Jastva Jung je identificirao kao karakteristiku druge polovice života.
Jungova sklonost izjednačavanju ega sa sviješću otežava konceptualizaciju nesvjesnih
aspekata strukture ega. Svijest je razlikovna karakteristika ega, ali je proporcionalna
nesvijesti. Zapravo, što je veći stupanj ego-svijesti, veća je mogućnost osjetiti ono što nije
poznato. Zadaća ega u odnosu na Sjenu je prepoznati je i integrirati, a ne odvojiti je
projekcijom.

Osobno nesvjesno. Nastaje interakcijom utjecaja kolektivnog nesvjesnog i razvoja

pojedinca tijekom života. U njemu se nalaze sadržaji koji su odbačeni, zaboravljeni ili
potisnuti od strane ega, kao i sjećanja koja se mogu prizvati u svjesno. Ti sadržaji djeluju na
ponašanje pojedinca iako ih on sâm nije svjestan. Sastavljeno je od jedinica koje naziva
kompleksima (o tome je već bilo riječi); oni su nakupina ideja koje posjeduju emocionalni
naboj i snažno utječu na pojedinčevo ponašanje, no za razliku od Freudove ideje, smatrao je
da kompleksi nisu produkt potisnutih trauma iz djetinjstva, već je njihov izvor u dubljim
slojevima nesvjesnog, te su usko povezani s arhetipovima.

Kolektivno nesvjesno. Kolektivno nesvjesno je koncept koji se odnosi na ideju da je

segment najdubljeg nesvjesnog uma genetski naslijeđen i da nije oblikovan osobnim
iskustvom. Kolektivno nesvjesno zajedničko je svim ljudskim bićima i odgovorno je za niz
4
duboko ukorijenjenih uvjerenja i nagona, kao što su duhovnost, seksualno ponašanje, nagoni
života i smrti. Prema Jungu, kolektivno nesvjesno sastavljeno je od zbirke znanja i slika s
kojima je svaka osoba rođena i koju dijele sva ljudska bića zbog iskustva predaka. Iako ljudi
možda ne znaju koje su misli i slike u njihovom kolektivnom nesvjesnom, smatra se da se u
trenucima krize psiha može uključiti u kolektivno nesvjesno.3

Eventualno možemo spomenuti još jedan bitan termin u Jungovoj psihologiji, a radi se
o Personi. Pojam potječe od latinske riječi za masku koju su nosili glumci u klasično doba.
Dakle, persona se odnosi na masku ili lice koje osoba stavlja da bi se suočila sa svijetom.
Persona se može odnositi na rodni identitet, fazu razvoja (kao što je adolescencija), društveni
status, posao ili profesiju. Tijekom života nosit će se mnoge maske (persone), a nekoliko se
može kombinirati u bilo kojem trenutku. Jungova koncepcija persone je arhetipska, što u
ovom kontekstu znači da postoji neizbježnost i sveprisutnost persone. U svakom društvu
potrebno je sredstvo za olakšavanje odnosa i razmjene; ovu funkciju djelomično provode
persone uključenih pojedinaca. Različite kulture će uspostaviti različite kriterije za personu, a
tijekom vremena će doći do promjena i evolucije budući da je temeljni arhetipski obrazac
podložan beskonačnim varijacijama. Ponekad se persona naziva društvenim arhetipom koji
uključuje sve kompromise prikladne za život u zajednici (Jacobi, 2006:41-46,138).

3
Jung je vjerovao da arhetipovi mogu biti znakovi, simboli ili obrasci razmišljanja i ponašanja koji su naslijeđeni
od naših predaka. Ove mitološke slike ili kulturni simboli nisu statične ili fiksne; umjesto toga, mnogi se različiti
arhetipovi mogu preklapati ili kombinirati u bilo kojem trenutku. Neki primjeri arhetipova koje je Jung predložio
uključuju: Rođenje, Smrt, Vlast, Preporod, Animu, Dijete, Heroja, Majku. Jung je smatrao da je arhetip majke
najvažniji. Smatrao je da se arhetip ne manifestira samo u doslovnom obliku osobne majke, bake, maćehe,
svekrve ili medicinske sestre, već i u figurativnom obliku majke, uključujući Vrt, Pooranu njivu, Izvor ili bunar,
Zemlju, Crkvu, Majku Božju, More, Šume… Jung je vjerovao da arhetip majke može sadržavati ili pozitivne
aspekte, poput majčinske ljubavi i topline, ili negativne aspekte poput strašne majke ili božice sudbine. Jung je
koristio svoju teoriju o kolektivnom nesvjesnom da objasni kako se strahovi i socijalne fobije mogu manifestirati
kod djece i odraslih bez ikakvog razloga. Strah od mraka, glasnih zvukova, mostova ili krvi može biti
ukorijenjen u ovom kolektivnom nesvjesnom, što se predlaže kao naslijeđena genetska osobina. Smatralo se
nadalje da snovi pružaju ključni uvid u kolektivno nesvjesno. Jung je vjerovao da su zbog predstavljenih
arhetipova specifični simboli u snovima univerzalni. Drugim riječima, isti simboli znače slične stvari različitim
ljudima. Međutim, za razliku od Freuda, Jung je vjerovao da su snovi vrlo osobni, a tumačenje snova zahtijeva
puno znanja o pojedinom sanjaču. Freud je, s druge strane, često sugerirao da specifični simboli predstavljaju
specifične nesvjesne misli. O snovima je Jung jako mnogo pisao (usp. samo Jacobi, 2006:91-120, ali tu su i
mnogobrojne Jungove rasprave raspršene po raznim člancima i knjigama, kao i istraživanja drugih znanstvenika
o Jungu).

5
 2. JUNGOV SUSTAV LIČNOSTI

Jung je vrlo razborito smatrao kako su svi ljudi uglavnom slično psihološki
„opremljeni“ da opažaju vanjski svijet, ali i svoju unutrašnjost. No, smatrao je, ljudi se
međusobno razlikuju po tome kako što svatko od njih koristi taj svoj opažajni „aparat“ na sebi
svojstven način. Takav oblik apercepcije i reakcije se naziva „tipom ponašanja“. Prema
Jungu, taj se aparat (koji ima svaki čovjek) sastoji od četiri psihološke funkcije, a to su
osjetilnost, razmišljanje, osjećajnost i intuicija. Ovisno o tome prema kojoj psihološkoj
funkciji svaki čovjek naginje, oni se razlikuju prema tim tipovima. Ljudi se razlikuju prema
tome da li snažniji naglasak stavljaju na vanjske objektivne događaje ili na unutarnje
subjektivne. Prvi se nazivaju ekstroverti, a drugi introverti. Jung je razmišljanje i osjećajnost
smatrao racionalnim, a osjetilnost i intuiciju iracionalnim funkcijama. Ekstrovert je u prvom
redu okrenut događajima u vanjskom svijetu, a introvert je umjeren na unutarnji svijet.
Ekstroverti smatraju da najvažnije odluke nisu određene osobnim mišljenjem, već vanjskim
okolnostima, zatim da je unutarnji svijet osobe podložan vanjskim zahtjevima, da je svijest
usmjerena na objektivne incidente, te da su zakoni i norme bliskog okruženja osnova
aktivnosti. S druge strane, introverti smatraju da su važne odluke rezultat subjektivnog stava,
da je unutarnji svijet zaštićen od vanjskih utjecaja osobnim mišljenjem, da svijest istražuje
svijet kroz prizmu subjektivne procjene, te da su osnova svih aktivnosti osobne težnje
(Stevens, 2007:85-90; Jung, 1984:348-362,407).

S obzirom da postoje dva tipa zauzimanja stava i četiri funkcionalna tipa, uobičajeno
možemo govoriti o osam psiholoških tipova. To su, redom, ekstrovertno osjetilni tip,
introvertno osjetilni tip, ekstrovertno misaoni tip, introvertno misaoni tip, ekstrovertno
osjećajni tip, introvertno osjećajni tip i ekstrovertno intuitivni tip, introvertno intuitivni tip.
Rijetko kad neka osoba ima samo jednu funkciju; češće ima dvije (jednu racionalnu i jednu
iracionalnu funkciju). Ostale funkcije su nesvjesne (Stevens, 2007:90-99; Jung, 1984:358-
439).

Ekstrovertno osjetilni tip je onaj tip u kojem se uglavnom takvi pojedinci, nositelji
takvog tipa, zanimaju za objektivnu stvarnost, za to kakve stvari zapravo jesu. Praktični su,
realistični, volje detaljizirati, nisu skloni apstraktnome.

6
 Introvertno osjetilni tip je takav kojeg vodi intenzitet subjektivnog doživljaja svijeta.
Takvi ljudi pamte prizore, detalje, boje, odlomke u knjigama, osjete…

Ekstrovertno misaoni tip se ponaša u skladu s intelektualnim razmišljanjem kojim

upravljaju vanjski čimbenici. Dobro rješavaju probleme, organiziraju poslove, rješavaju
sporove, vole jednostavna i praktična rješenja.

Introvertno misaoni tip je osoba koja je zasnovana na intelektualnosti, no vode ju

unutarnji kriteriji. Zanimaju ih teorije i ideje, a ne toliko vanjski svijet. Takvi tipovi samoću
pretpostavljaju društvu.

Ekstrovertno osjećajni tipovi su uglavnom ljubazni i prijemčivi, ne vole usamljenost,

konvencionalni su, druželjubivi i empatični.

Introvertno osjećajni tipovi su dobronamjerni, tiši, spokojni, prijateljski nastrojeni,

mirni, kritički su neutralni. Mogu prikriveno utjecati na ljude u svom okruženju.

Ekstrovertno intuitivni tip je ona osoba koja u suočavanju s vanjskom stvarnošću

uglavnom koriste intuiciju. Brzo uočavaju prilike, lako sklapaju nova prijateljstva, bave se
novim hobijima…

Introvertno intuitivni tip je sklon da ideju smatra za pravi predmet. On se teže

izražava, mali broj ljudi razumije njihovu apstrakciju, sklon je meditaciji.

Ova tipologija je prilično uopćena, a toga je bio svjestan sam autor. Uostalom, sâm je
spomenuo kako je „svaki pojedinac izuzetak od pravila“ (Stevens, 2007:99). Ipak, čisti
jednoobrazni tipovi kao takvi ipak ne postoje. Svaki čovjek je „miks“ više tipova i više
varijacija. U recepciji je najšire prihvaćena, na koncu, Jungova podjela na introvertne i
ekstrovertne tipove ljudi. Ipak, do danas nisu dokazane (barem ne empirijski) Jungove ostale
podjele. No one možda nikad ni neće biti na taj način dokazane, jer je područje svijesti,
samosvijesti, nesvjesnog i kolektivnog nesvjesnog još jako udaljeno od empirističkog
dokazivanja. Možda će buduća istraživanja ljudskog mozga približiti Jungove teorije širim
znanstvenim krugovima, no vjerojatnije je da će Jung ostati u zavjetrini nesvjesnog i
iracionalnog, možda čak i ezoteričnog, još jako dugo.

7
ZAKLJUČAK

Carl Gustav Jung (1875.-1961.) imao je izniman doprinos na području psihoanalize,

jedan od najoriginalnijih i najlucidnijih doprinosa uopće! Vjerojatno je, uz Freuda, najveći
mislilaca tog područja. Jungova tendencija da proširuje područje psihoanalize na filozofiju i
različite oblike ezoteričnih učenja se isplatilo na način da je do kraja svog života formirao
potpuno drugačije gledište naspram onog što se do tada tradicionalno smatralo psihoanalizom.
Taj novi pogled mu je omogućio promatranje čovjekove psihe i fenomena koji ju okružuju na
potpuno drugačiji način. Inkorporirao je različita, često zanemarena učenja, u holistički
kontekst psihe.

U pogledu njegove analitičke teorije, bitno je napisati kako mi o Jungu uistinu još
uvijek premalo znamo, i to unatoč mnogobrojnim njegovim dostupnim djelima. Dovoljno je
ovlaš pregledati popis njegovih Sabranih djela na njemačkom jeziku (Jacobi, 2006:240-249)
koji su podijeljeni u 17 obimnih tomova, pa da postanemo svjesni koliko još toga moramo
iščitati, otkriti i spoznati. No, to vjerojatno do kraja nikad ni nećemo. Zapravo nam ona djela
koja su nam pristupačna mogu na neki način odškrinuti Jungova vrata njegove analitičke
teorije, njegovih teorija o ličnostima, potom njegov svijet kolektivnog nesvjesnog, svijet u
kojem su kemija i alkemija bliže nego ikada prije. Dakako, to ne znači da je Jung bio nekakav
parapsiholog koji je reda radi radio u psihijatrijskim ustanovama. Ne. No njegova
zainteresiranost ne samo za „suhu“ psihijatriju, već i za polihistorijski pristup čovjeku doveli
su ga do granica moguće aposteriorne spoznaje. Ne zaboravimo tko su mu bili roditelji, u
kakvoj je obitelji odrastao, kakvu je djevojku oženio (autori koji su citirani pišu kako je
suprugu prvi put upoznao kad joj je bilo četrnaest!).

U najzrelijim je godinama putovao i proučavao mnoge primitivne narode,

pokušavajući u njima pronaći iskonskiju klicu kolektivnog nesvjesnog nego što bi to bilo
moguće u zapadnjaka. Bavio se filozofskom i religioznom simbolikom Dalekog istoka
(poznata je Jungova suradnja s Richardom Wilhelmom, njemačkim sinologom i teologom, s
kojim je objavio 1930. zajedničku publikaciju jednog drevnog taoističkog teksta pod nazivom
Tajna Zlatnog cvijeta), Indijom i Kinom.

8
 U jeseni svog života – a tu jesen osobito je cijenio – Jung je promišljao o problemu
ljudskog kolektiva, o smislu života, o antropologiji, mitologiji, filologiji. Držao je seminare i
predavanja diljem svijeta, od Sjeverne Amerike do Japana. Stigao je, zahvaljujući svojoj
suradnici Anieli Jaffé, napisati i svojevrsnu dnevničku autobiografiju Sjećanja, snovi,
razmišljanja. Ne zaboravimo, Jung je pisao kako je vrlo porazno u drugom dijelu života patiti
za onim idealima koje vuku mlade ljude u prvom dijelu života. Čitajući i iščitavajući, listajući
Jungove spise, shvaćamo da smo imali čovjeka koji je na gotovo teološki način znanost
psihologije i psihijatrije doveo do jeseni svog stvaralaštva. Hoće li nakon jeseni slijediti
duboka depresivna zima, a za njom jedno novo istraživačko proljeće, o tome se za sada još ne
usuđujemo razmišljati.

9
POPIS LITERATURE

1. Capobianco, R. (2003). „Heidegger and Jung: Dwelling Near the Source“. Review
of Existential Psychology and Psychiatry, 21:1-3, 50-59. Dostupno na:
http://stonehill-website.s3.amazonaws.com/files/resources/heidegger-and-jung-
dwelling-near-the-souce-2.pdf (5.3.2022.)
2. Fordham, F. i Fordham, Michael S.M. (2021). „Carl Jung“. Encyclopedia
Britannica. Dostupno na: https://www.britannica.com/biography/Carl-Jung
(1.3.2022.)
3. International Association for Analytical Psychology. Dostupno na: https://iaap.org
(9.3.2022.)
4. Jacobi, J. (2006). Psihologija Carla Gustava Junga: uvod u cjelokupno djelo s
uvodnom riječi C. G. Junga. Zagreb: Scarabeus-naklada.
5. Jung, C. G. (1974). Čovjek i njegovi simboli. 2. izd. Zagreb: Mladost.
6. Jung, C. G. (1984). Psihološki tipovi. 3. izd. Novi Sad: Matica Srpska.
7. Jung, C. G. (2004). Sjećanja, snovi, razmišljanja. Zagreb: Fabula nova.
8. Stevens, A. (2007). Jung. Zagreb: BTC Šahinpašić; Sarajevo: TKD Šahinpašić.

10
POPIS SLIKA

Slika 1. Jedna od prvih fotografija Carla Gustava Junga. Izvor:

https://www.pinterest.com/pin/108438303499636947/

Slika 2. Bračni par Jung: Emma Rauschenbach i Carl Gustav. Izvor:

https://www.cgjunghaus.ch/en/museum/cg-emma-jung-rauschenbach/

Slika 3. Jedna od najeksponiranijih Jungovih fotografija iz njegova najplodnijeg

stvaralačkog razdoblja. Izvor: https://oddfeed.net/lethologica-the-word-thats-on-the-tip-of-
your-tongue/

Slika 4. Carl Gustav Jung u jeseni života. Izvor:

https://www.bbc.co.uk/sounds/play/w3csyx20

Slika 5. Posljednje počivalište obitelji Jung na protestantskom groblju u švicarskom

Küsnachtu. Epitaf na grobu: „Vocatus atque non vocatus deus aderit“ („Zvali ga ili ne, Bog se
pojavljuje“). Izvor: https://www.bbc.co.uk/sounds/play/w3csyx20

11