Skripta iz uvoda

Radila: Zelda Fagus

Sadržaj:
1
1. Priroda psihologije.........................................................................................................................(3)
2.
3. Psihički razvoj................................................................................................................................(11)
4. Senzorni procesi............................................................................................................................(20)
5. Percepcija......................................................................................................................................(24)
6. Svijest............................................................................................................................................(28)
7. Učenje i uvjetovanje .....................................................................................................................(33)
8. Pamćenje.......................................................................................................................................(38)
9. Govor i mišljenje ...........................................................................................................................(43)
10. Motivacija......................................................................................................................................(50)
11. Emocije..........................................................................................................................................(57)
12. Inteligencija...................................................................................................................................(64)
13. Ličnosti..........................................................................................................................................(70)
14. Stres, zdravlje i suočavanje...........................................................................................................(78)
15. Psihički poremećaji.......................................................................................................................(80)
16. Liječenje psihičkih poremećaja.....................................................................................................(86)
17. Socijalni utjecaji............................................................................................................................(92)
18. Socijalna kognicija ........................................................................................................................(97)

2
I. POGLAVLJE – PRIRODA PSIHOLOGIJE
- Riječ psihologija dolazi od grčke riječi psyche, psiha, što znači duh ili duša.
- Pojam o duši – religijski i spekulativno filozofski (po pravilima logike definicija mora sadržavati jasne pojmove);
nejasnoća pojma „duševnog života“ kao i činjenica da je duševni život nešto što se ne može konkretno vidjeti,
opažati ili mjeriti.
- Znanost smije i mora proučavati jedino ono što je „vidljivo“ i „opipljivo“
- Naš duševni život se odražava u mnogim znakovima i reakcijama – vanjske reakcije (ponašanje) postaje predmet
proučavanja
- Psihologija nastoji opisati, objasniti, predvidjeti i kontrolirati ponašanja i psihičke procese.
- Psihički poremećaji –mentalni procesi koji su povezani sa emocionalnom patnjom ili značajnim promjenama u
funkcioniranju
- Teorije predstavljaju cjelovito oblikovanje očitih odnosa između opažanja i pojava.
- Temeljno istraživanje: istraživanje koje nema za cilj neposrednu primjenu dobivenih rezultata, motivirana
znatiželjom istraživača.
- Primjenjeno istraživanje- istraživanja sa namjerom da se postigne neka izravna dobrobit za čovječanstvo.
Kojim se doživljajima bavi psihologija:
a) Kognitivnim: doživljaji kojima spoznajemo svijet
b) Emotivni: doživljaji na koje reagiramo na spoznaju okolnog svijeta i na procese kojima te spoznajne doživljaje
obrađujemo
c) Motivacioni doživljaji
Nauka mora imati svoj predmet istraživanja (čovjekovi doživljaji i njegovo ponašanje) i priznate metode istraživanja
Nauka o psihičkom životu i ponašanju koji su rezultat određenih fizioloških funkcija organizma ii brojnih utjecaja
društvene sredine u kojoj taj organizam živi.
Psihologija je prirodna i društvena nauka, jer je čovjek biološko i socijalno biće. On je dio žive prirode, on je biološki
organizam, sa biološkim i hemijskim procesima i promjenama. Ali, on je i društveno biće sa svojom sviješću, on živi i
ostvaruje se u kontekstu društvene sredine.
Herman Ebbinghaus: „psihologija ima dugu prošlost, a kratku historiju“
Aristotel je smatrao da je sjedište psihičkog uma ili duše srce. 1Aristotel: prednost okoline, naglašavajući važnost odgoja;
um - tabula rasa; Znanje usvajamo iskustvom. Ocijenio je ljudsko ponašanje poput kretanja zvijezda i mora, podvrgnuto
pravilima i zakonima. Ljudi su bazično motivirani tražite ugodu i izbjegavaju bol. Aristotel: učitelj Aleksandra Velikog.
Osnovna načela ljudskog pamćenja:
a) Zakon sličnosti
b) Zakon kontrasta
c) Zakon dodira prostornog i vremenskog
Snaga određene asocijacije:
a) Učestalost, ponavljanje
b) Lakoća
- Francis Summer – afroamerikanac, otac crnih američkih psihologa.
- Margaret Floy Washburn (1871) prva žena koja je dobila doktorat iz psihologije.
- Niz asirskih knjiga snova: zapisanih na glinenim pločama iz 5. i 6. st. pr.n.e – opisuje snove o smrti, gubitku zuba
ili kose, a najzanimljiviji su snovi o stidu kada se čovjek nađe go pred drugovima jer pokazuje svijest o sebi
- Asklep – grčki bog medicine (Homer ga je u „Ilijadi“ opisao kao Apolonova sina, bezgrešnog liječnika)

1
Mozak se smatra središtem
3
 - Alkmeon – 500. god.pr.n.e počeo secirati leševe životinja kako bi proučavao njihov kostur, mišiće i mozgove –
utemeljen na objektivnom opažanju.
- Holističan pristup – vjerovao da su zdravlje i bolest produkt ravnoteže ili neravnoteže tjelesnih sistem
- Zdravlje je harmonična ravnoteža tjelesnih stanja
- Hipokrat – Alkmeonov nasljednih 460. god. pr.n.e: sve bolesti posljedica prirodnih uzroka te da se moraju liječiti
prirodnim metodama; zaključio je da desnom stranom tijela upravlja lijepa strana mozga i obratno; „umjetnost
liječenja“ – histerija je ograničena kao bolest žena; „priroda čovjeka“ – iznio je th. o tjelesnim tekućinama; „o
svetoj bolesti“ – opisuje epilepsiju; mozak – mjesto osjeta i percepcije.
Sokrat – Platon – Aristotel: utemeljitelji su epistemologije – grana filozofije koja proučava podrijetlo, prirodu, metode i
granice ljudskog znanja. Sokrat – „upoznaj sam sebe“; zaključio je da da mi ne možemo postići potpuno poznavanje
sebe pomoću svojih osjeta, jer oni nisu tačan izraz stvarnosti. Predložio je da sami sebe proučavamo pomoću
iracionalnog mišljenja i introspekcije. Otrovni napitak od kukute; za njega neispitan život nije vrijedan življenja. Istinu ne
može definirati apsolutni autoritet, već se ona nalazi skrivena u svakom umu. Učiteljeva je uloga razotkriti tu uspavanu
istinu. Učiteljeva uloga nije usaditi istinu u učenikov duh, već pomoći da se sama pojavi. Da bi olakšao učenje otkrivanje,
osmislio je metodu sličnu njegovim uličnim razgovorima. Učitelj postavlja niz pitanja osmišljenih tako da navedu učenika
na istinu ukazujući na pogreške koje je ovaj učinio u rasuđivanju.
- Antifon: nazvan prvim psihoterapeutom, liječio tugu i melankoliju pomoću Sokratovskih dijaloga
Platon – osnovao akademiju u Ateni. Znanje ne proizlazi iz osjeta koje nas katkad krivo upućuju, već iz procesa
razmišljanja o osjetima; alegorija života u pećini2; „država“.Platon je vjerovao da s kvalitete lokalizirane u različitim
dijelovima tijela: razum u glavi, hrabrost u u srcu, apetit u trbuhu
- Epikurejci i stoici smatrali su da svo znanje potiče iz osjeta koji se zadržavaju u sjećanju.
- Rudolf Goecke – prvi autor koji je u naslovu upotrijebio riječ psihologija 1590.
- Marko Marulić – 1517. napisao knjigu gdje se prvi put upotrebljava riječ psihologija.
- Prozopagnozija – Oštećenje određenog dijela desne strane mozga – ljudi nisu u stanju prepoznati lica, a i
nadalje sve drugo obavljaju normalno (desna strana mozga zadužena za prepoznavanje lica – specijalizacija
hemisfera) Neurolog Oliver Saks „čovjek koji je ženu zamijenio sa šeširom“
- Dešnjaci (lijeva hemisfera specijalizirana za razumijevanje govora); (lijeva za interpretaciju prostornih odnosa(

Temeljna atribucijska pogreška - pripisivanje osobina ličnosti drugim ljudima: ljudi su skloni precjenjivati uzročne učinke
osobina ličnosti, a podcjenjivati situacijske faktore
Dječija amnezija3– djelimično posljedica nezrelosti hipokampusa. Zbog velikih razvojnih promjena u načinu
organizovanja naših doživljaja u pamćenju. Takve promjene mogu biti posebno izražene oko 3.god. života, kada se
izuzetno povraćaju naše sposobnosti govora, koji nam nudi novi način organizovanja sjećanja.

Jesu li ljudske sposobnosti naslijeđene ili stečene iskustvom?

17.st Descartes4: jedina stvar u koju može biti siguran jeste da razmišlja o nečemu. Po Descartesu, razmišljamo našom
res cogitans – mislećom stvari
Postoji mlađi od 4.godine Sheingold i Tenney. Našta su tijela većinom samoregulirajući fizički sistem koji obavljanjem
objeda niti treba razmišljati prije nego ruku uklonimo sa plamena. Isto tako ne moramo razmišljati o svakom udahu ili
otkucaju srca. Tijelo se o tim stvarima brine automatski.
Descartesova koncepcija tijela kao stroja nastala je pod utjecajem promatranja satova koji se klanjaju prolaznicima.
Descartes je vjerovao da u tijelu postoje prazne cijevi ili sitne niti koje sadrže zrak ili dah, katkad nazvan animalnim

2
Platon se koristio alegorijom života u pećini, gdje čovjek živi okovan lancima tako da predmete izvan pećine vidi jedino kao sjene
zbog odsjaja plamičaka vatre.
3
mlađi od 4.godine Sheingold i Tenney
4
Cognito ergo sum (mislim dakle jesam).
4
duhom. Taj se duh zagrijava i potiskuje kroz srce te istječe iz osjetnih organa izazivajući osjete, te do mišića gdje nastaju
pokreti. To se odvija u obliku refleksnog luka u mozgu otvaranje ili zatvaranje određenih puteva dopušta ili prekida
prolaz animalnom duhu. Descartesov model je hidraulična koncepcija nervnog sistema. U modernim terminima pore
su sinapse, a animalni duh je nervni impuls.
Pomoću vježbanja uma, određeni refleksi ljudskog tijela mogu kontrolisati. Ako duh kontrolira tijelo, mjesto interakcije –
pinealna žlijezda ili epifiza.
Vjerovao je da u duhu postoje dvije glavne vrste ideja: urođene (koje su neovisne o iskustvu) i izvedene (koje nastaju
pomoću iskustva). Primjer urođenih ideja navodi ideju o sebi, Bogu, koncepciju vremena, prostora i pokreta, te
geometrijske aksiome.
Konačno je karakteristika ljudi prema Descartesu, postojanje strasti. Strasti izviru iz tijela, duh iz doživljaja, te one
dovode do tjelesnih aktivnosti bez daljnjeg utjecaja volje. Za njega, postoji šest primarnih strasti: čuđenje, ljubav, mržnja,
žudnja, radosti i tuda. Sve ostale strasti mješavina su ovih primarnih.
- Socijalna facilitacija: ljudi kada rade sami, obično postižu bolje rezultate nego kada rade u skupinama.
- Empirizam: smatra da je iskustvo temeljni izvor spoznaje i da ono određuje domet, mogućnosti i granice
svekolike spoznaje. Nema ničeg u razumu, što prije nije bilo u osjetu – želi ustvrditi da je svaka razumska
spoznaja, uvjetovana osjetilnom, da u razumu nema urođenih ideja, i da je ljudski um u većoj ili manjoj mjeri
ograničen samo na asocijativno kombiniranje raznih utisaka
- Nativizam: sadržaj uma nije isključivo proizvod iskustva, već na njega utječu i urođene strukture – Kant
- Eksperimentalne metode opažanja razvili Harvey i Newton, zagorava Locke.
- Okolinsko stajalište smatra da se znanje steče iskustvom i integracijom sa svijetom.
- Asocijacionisti su odbijali ideje o urođenim idejama ili sposobnostima. Um je pun ideja koje u njega ulaze putem
osjetila i povezuju se na temelju načela.
- Introspektivna metoda naslijeđena iz filozofije
- Wilhelm wundt – strukturalizam, 1879. Lajpzig.
- Prve škole psihologije: strukturalizam, funkcionalizam, biheviorizam, geštalt i psihoanaliza
- Psihološki pristup ili psihološka perspektiva: način gledanja na teme i probleme u psihologiji
- 5 perspektiva: biološka, bihevioralna, kognitivna, psihoanalitička i subjektivistička

Titchener popularizirao Wundtovu psihologiju u SAD-u; koristi introspekciju da bi otkrio dijelove misli. Titcher Wundtov
učenik – strukturalizam: analiza psihičkih struktura, razlaže doživljaje na objektivne osjete i subjektivne. Um
funkcionira kreativnom kombinacijom elemenata doživljaja.

Stanley Hall- Wundtov učenik, utemeljitelj dječije psihologije, i osnivač APA

Wiliam James – funkcionalizam: proučava načine na koje um svojim djelovanjem omogućava organizmu prilagodbu i
funkciju u okolini u kojoj se nalazi. Način prilagodbe organizma može se utvrditi opažanjem njegova aktualnog ponašanja

1912. Njemačka – Geštalt – Max Wertheimer, Kurt Koffka i Wolfgang Kohler; njem. geštalt – oblik, konfiguracija.
Primarni interes geštalt psihologije bila je percepcija. Tvrdili su da se nitko ne može nadati razumijevanju ljudske naravi
usmjeravajući se samo na ponašanje. Percepcija ne ovisi samo o našim osjetnim podacima nego također i o kontekstu tih
podataka. Oni su smatrali da perceptivni doživljaji ovise o sklopu podražaja i organizaciji iskustva. Kurt Lewin, Solomon
Asch, Fritz Heider- proširili su načela geštalt psihologije na interpersonalne. Ljudi vide cjelinu a ne izdvojene dijelove, s
jednostavnog slučaja percepcije objekta na složeniji slučaj percepcije osoba. Pridavali značenje i strukture nadolazećim
podražajima automatskim i izvan fokusa svijesti.

Biološki pristup – proučavanje ljudskih bića i drugih vrsta pokušava povezati vidljivo, vanjsko ponašanje sa električnim i
hemijskim događajima u tijelu. Istražuju veze između bioloških procesa, vanjskog ponašanja i psihičkih procesa.
Biološki psiholozi – istražuju odnos između bioloških procesa i ponašanja

5
John B. Watson – biheviorizam – „ponašanje je javno, svijest je privatna“; nauka se treba baviti samo javnim
činjenicama. Cjelokupno ponašanje posljedica je uvjetovanja – Ivan Pavlov, te da okolina oblikuje ponašanje
potkrepljujući specifične navike. (pr. Davanje djeci čokolade kako bi prestala cmizdriti, potkrepljuje naviku cmizdrenja)
Bihevioralan pristup – usmjeren je na podražaje i rekacije koje se mogu opažati. Cjelokupno ponašanje posljedica
uvjetovanja i potkrepljenja.
J.B. Watson – želio uvesti temeljne znanstvene pretpostavke: objektivnost i eksperimentalnu provjerljivost predmet
proučavanje psihologije je vidljivo ponašanje pojedinca. Cilj psiholoških istraživanja je kontrola i predviđanje ljudskog
ponašanja.
Skinner – potkepljivanje: podražaj koji slijedi nakon reakcije (odgovora) i povećava frekvenciju odgovora. Do svoje smrti
1990. godine ostao je najpoznatiji teoretičar i pobornik biheviorizma. Stvarni uzroci ponašanja nalaze se u okolini, a
mentalni događaji samo su njihove posljedice. Uvjetovani refleks smatrao se najmanjom jedinicom ponašanja, iz koje je
moguće stvarati složenije oblike ponašanja. S->R (prenos psiholoških informacija)
Kognitivna neuroznanost: usmjerena je na kognitivne procese. Pokušava saznati kako se mentalne aktivnosti odvijaju u
mozgu. Postavlja hipoteze o specifičnim kognitivnim sposobnostima, poput prepoznavanja lica, a neuroznanost predlaže
načine na koje bi se te funkcije mogle odvijati u mozgu. Tehnike snimanja mozga daju vizuelne slike mozga u akciji
Kognitivan pristup – bavi se mentalnim procesima (1) da samo proučavanjem mentalnih procesa možemo potpuno
shvatiti šta organizmi čine; (2) mentalne procese možemo objektivno proučavati usmjeravanjem na specifična ponašanja
Termin kognitivna psihologija se koristi od objavljivanja knjige Kognitivna psihologija Ulrica Neissera iz 1967. godine.
Nauka koja je usmjerena prema otkrivanju psihičkih procesa koje se nalaze u osnovi ponašanja. Odbacuje introspekciju
kao valjanu metodu istraživanja i prihvata upotrebu znanstvene metode.
Psihoanaliza je i teorija ličnosti i metoda psihoterapije. Pojam nesvjesnog koji se odnosi na misli, stavove, impulse,
želje, motive i emocije kojih nismo svjesni. Nesvjesne misli izražavaju se u snovima, omaškama u govoru i tjelesnim
manirizmima. Tijekom terapije sa pacijentima Freud je upotrebljavao slobodne asocijacije, tražeći od bolesnika da kažu
sve što im padne na um, kako bi na taj način priveo nesvjesne želje u svijest. Istoj svrsi služila je i analiza snova.
Psihodinamski odnosi se na F.th., a koji pretpostavlja da pokretanje dubokih sila ličnosti određuje njezine misli, osjećaje i
ponašanja.
Neoanalitičari – savremeni sljedbenici Freuda koji su manje usmjereni na ulogu nesvjesnih poriva, a više na svjesni izbor i
samousmjerenje; Karen Hoorney, E.F, Erik Erikson.
Psihoanalitički pristup: Freud je smatrao da mnogi impulsi koje roditelji i društvo tijekom djetinjstva zabranjuju ili
kažnjavaju, proizilazi iz nasljeđenih instinkata. Zabrane samo potiskuju te impulse iz svijesti u nesvjesno, ali oni time ne
nestaju. Ti se impulsi mogu tada manifestirati kao emocionalni problemi, simptomi mentalne bolesti ili kao društveno
prihvatljiva ponašanja poput umjetničkih i književnih aktivnosti. Freud je smatrao da nas pokreću isti temeljni instinkti
koji pokreću i životinje, te da se neprekidno borimo sa društvom koje nastoji kontolirati te impulse.
Nagon za život – eros, za smrt - thanatos
Subjektivistička perspektiva – tvrdi da je ljudsko ponašanje funkcija percipiranog,a ne objektivnog svijeta. Nužno je
shvatiti kako osoba percipira, definira situaciju, a ta će definicija ovisiti o kulturi, osobnoj povijesti pojedinca i
postojećem motivacijskom stanju.
Sociokulturno stajalište – stajalište usmjereno na uloge eticiteta, spola, kulture i socioekonomskog statusa u ljudskom
ponašanju i doživljavanju.
Humanističko – egzistencijalistički pristup – naglašava ljudsku sposobnost samoispunjenja i smatra snagom koja
ujedinjuje naše ličnosti. Egzistencijalizam smatra da ljudi imaju slobodan izbor i odgovornost za izbor etičkog ponašanja.
Humanistički psiholozi smatraju subjektivne ili osobne doživljaje najvažnijim pojavama u psihologiji. Oni vjeruju da nam
samosvijest, iskustvo i izbor omogućuju stvaranje sebe.
6
Psihologija treba da se bavi ukupnošču čovjekovih življenja i iskustva, a ne samo njegovim patološkim aspektima.
Psihoterapija je prevashodno teorija prilagođavanja. Humanistička teorija ličnosti:
1. Hjerarhija motiva, vrijednosti i potreba
2. Samoostvarenje osobe
Potrebe:
- B – potrebe (being needs – potrebe bivanja)
- D – potrebe (deficiency needs – potrebe za otklanjanjem nedostatka)
Psihoterapije: psihoanaliza, geštalt, kognitivno – bihevioralna, humanistička orijentirana psihoterapija. Psihologija
uključuje: empirijske dokaze, kritičko mišljenje, naučno istraživanje.
Ciljevi psihologije: deskripcija ponašanja, objašnjenja koja uključuju uzroke određenih ponašanja, predvišanje specifičnih
uslova u kojima se određeno ponašanje može pojaviti, promjene u ponašanju.
Znanost vs. Pseudoznanost: sistematičnost, provjerljivost, pouzdanost, nepristrasnost, samokritičnosti. Psiholozi kao
naučnici, koriste znanstvene metode za postavljanje teorijskog okvira koji omogućuje postavljanje hipoteza koje
možemo testirati.
Naivni realizam odnosi na ljudsku sklonost da vlastite konstruisane subjektivne stvarnosti smatraju vjernim izrazom
objektivnog svijeta.
Redukcionizam – postupak svođenja psiholoških ideja na biološke (situacije u kojima ono što se jednom shvaćalo na
psihičkoj razini sada razumijemo barem djelimično i na biološkoj razini)
Mnoga su psihološka pitanja bila preformulirana u modele obrade informacija, koji ljudska bića smatraju procesima
informacija. Zapamćivanje možemo uporediti sa pohranjivanjem i prizivanjem informacija iz privatnog skladišta svoje
unutarnje memorije (RAM) i trajnije ih pohraniti, tako i naše radno pamćenje može djelovati kao postaja na putu do
dugoročnog pamćenja
- Noam Chomsy – „sintaksičke strukture“ 1957. – potiče prve značajne psihološke analize govora,
psiholingvistika
- Roger Sperry – 1981. Nobelova nagrada za rad u kojem je pokazao vezu između specifičnih područja mozga i
određenih procesa mišljenja i ponašanja.
Eksperimentalni psiholozi- obično provode istraživanja u okviru bihevioralne ili kognitivne perspektive i koriste
eksperimentalne metode za proučavanje načina na koje ljudi reagiraju na senzorne podražaje, percepciju svijeta, uče,
pamte, rasuđuju i emocionalno reagiraju.
Razvojni psiholozi: bave se ljudskim razvojem i faktorima koji oblikuju ponašanje od rođenja do starosti.
Socijalni psiholozi: zanima kako ljudi percipiraju i interpretiraju svoj socijalni svijet i kako stvarna ili zamišljenja
prisutnost drugih ljudi utječe na njihova vjerovanja, emocije ili ponašanja. Bave se ponašanjem grupa, te društvenim
odnosima među ljudima.
Psiholozi ličnosti: proučavaju misli, čuvstva i ponašanja koja definiraju osobni stil osobe u interakcijama sa svijetom u
skladu sa tim, zanimaju ih individualne razlike, a pokušavaju sintezirati sve psihičke procese u integrirani prikaz cjeline.
Klinički psiholozi – oni primjenjuju psihološka načela u dijagnosticiranju i tretmanu u emocionalnim i bihevioralnim
problemimam koji uključuju duševne bolesti, ovisnosti o drogama, te porodične i bračne konflikte.
Školski psiholozi – rade sa djecom nastojeći procijeniti njihove teškoće sa učenjem i emocionalne probleme.
Organizacijski psiholozi (industrijski) – bave se odabirom ljudi koji su najprikladniji za određene poslove ili organizacijom
struktura koje će poticati suradnju i timski rad.

7
Inženjerski psiholozi – nastoje poboljšati odnos između ljudi i strojeva

Afektivna neuroznanost – kako se emocionalne pojave odvijaju u mozgu

Socijalna kognitivna neuroznanost – u čijim se okvirima istražuje kako se stereotipi, stavovi, percepcija osoba i
samospoznavanje prezentiraju u mozgu.

Evolucijska psihologija – bavi se biološkim porijeklom psih. mehanizama. osim psihologije, biologije u ovaj pristup
uključene su i antropologija i psihijatrija. Psihički mehanizmi, poput bioloških morali su tijekom milion godina evoluirati
kroz proces prirodne selekcije. EP smatra da psihološki mehanizmi imaju gensku osnovicu, te da su u prošlosti povećavali
izglede za preživljavanje i reprodukciju naših predaka. (voće koje je bilo slatko imalo je najveću hranidbenu vrijednost,
pa su jedenjem takvog voća povećavali vjerovatnost kontinuiranog preživljavanja relevantnih gena).
Kuturna psihologija – proučava kako kultura u kojoj pojedinac živi, njezina tradicija, jezik i svjetonazor utječe na
mentalne reprezentacije te osobine i njezine psihološke procese.
Pozitivna psihologija – nastala je zbog potrebe za ravnotežom između naučnog razumijevanja mentalnih bolesti i
razumijevanja ljudskog napredovanja. Usmjerena je na psihološke pojave na različitim razinama.
- Postavljanje znanstvenih hipoteza (tvrdnja koja se može testirati); testiranje tih hipoteza
- Najvažniji izvor znanstvenih hipoteza, često je neka znanstvena teorija, niz međusobno povezanih pretpostavki o
određenoj pojavi.
- Testiranje hipoteza koje proizilaze iz suprotstavljenih teorija jedan je od najsnažnijih načina unapređivanja
znanstvenih metoda.
- Znanstvene metode – istraživačke metode upotrijebljene za prikupljanje i obradu podataka.
1. Nepristrasne – nisu u prilogu jednoj od hipoteza
2. Pouzdane – drugi stručnjaci mogu ponoviti opažanja i dobiti iste rezultate
- Hipoteza: tvrdnja o uzroku i posljedici koja se može testirati
- Eksperiment: dobro kontrolirana provjera hipoteze o uzroku i učinku
- Varijabla – nešto što se može pojaviti u različitim vrijednostima i može se mjeriti.
- Nezavisna varijabla – varijabla koja predstavlja hipotetički uzrok koji eksperimentator brižljivo i tačno kontrolira,
a koja je neovisna o tome što sudionik čini.
- Zavisna varijabla – varijabla koja predstavlja pretpostavljeni učinka čija vrijednost na kraju ovisi o vrijednosti
nezavine varijable.
- Eksperimentalna grupa: grupa u kojoj je prisutan pretpostavljeni uzrok
- Kontrolna grupa: grupa u kojoj nije prisutan pretpostavljeni uzrok
- Mjerenje: sistem pridavanja brojeva različitim vrijednostima varijabli
- Statističke mjere: skup matematičkih tehnika za određivanje sigurnosti sa kojom se skup podatak može koristiti
za donošenje generalizacije ili zaključaka.
- Slučajni odabir: sistem raspoređivanja sudionika u eksperimentalne i kontrolne grupe, na temelju kojeg svaki
sudionik ima podjednake izgleda da bude raspoređen u bilo koju grupu.
- Koeficijent korelacije – procjena stupnja u kojem su dvije varijable povezane – r (-1,00 do + 1,00)
- r=0 nema povezanosti
- r (0,20 do 0,60) ima praktičnu i teorijsku vrijednost i korisne su za predviđanja.
- Dvije varijable mogu biti u korelaciji i kada nijedna od njih ne uzrokuje onu drugu. Korelacija je preduvjet
uzročnosti.
- Pozitivna korelacija – odnos između varijabli u kojemu jedna varijabla raste, a druga se također povećava
- Negativna korelacija – odnos između dvije varijable u kojem jedna raste, druga opada.
- Kritičko mišljenje – pristup mišljenju karakteriziran skepticizmom i pomišljenom analizom izjava i tvrdnji
- Empirijski – koji naglašava ili koji se temelji na opažanjima i eksperimentu
- Znanstvena metoda – metoda prikupljanja znanstvenih podataka o istraživačkom pitanju ili formuliranoj
hipotezi koja se istraživanjem provjerava.
- Teorija objašnjava opažanja i dovodi do hipoteza o pojavama u slučaju psihologije, ponašanja i psih. procesa.

8
 - Operativna definicija – definicija varijable pomoću upotrebljene metode sa ciljem oblikovanja ili mjerenja
varijable.
- Selektivni faktor – izvor pogreške koja se može pokazati u istraživačkim rezultatima kad sudionici sami odlučuju
hoće li ili neće sudjelovati u određenom postupku ili tretmanu koji se primjenjuju u istraživanju.
- Ponavljanje istraživanja
- Generalizacija – proširivanje pojedinačnog na opće, primjena opažanja temeljnih na uzroku na populaciji.
- Uzorak – dio populacije
- Populacija – cjelovita skupina organizama ili pojava.
- Stratifikacioni (slojeviti) uzorak: uzorak koji je odabran tako da su određene podskupine u populaciji razmjerno
zastupljene u uzorku.
- Pristranost dobrovoljnog pristanka – izvor pristranosti ili pogreške u istraživanju koja odražava vjerovanje da se
ljudi koji se nude za sudjelovanje u istraživanju sustavno razlikuju od ostalih ljudi
- Valjanost testa – stupanj u kojem test mjeri ono što treba da mjeri
- Pouzdanost – dosljednost, konzistentnost.
- Test-retest pouzdanost: metoda određivanja pouzdanosti testa usporedbom rezultata ispitanika u odvojenim
prilikama.
- Nenametljivost – takvo opažanje koje ne ometa životinje ili čovjeka kojega se promatra u njegovoj prirodnoj
okolini.
- Placebo – „slatka pilula“ – lažni postupak u eksperimentu koji izgleda kao pravi. Placebo se koristi da se vidi da
li samo očekivanje promjene dovodi do promjene u zavisnoj varijabli
- Dvostruko slijepo istraživanje – je istraživanje u kojemu ni sudionici ne znaju jesu li ili nisu bili u exp. tretmanu.
- Etički odbor: skupina utemeljena u određenoj instituciji koja pomaže istraživačima razmotriti moguću štetu
njihovih metoda i preispituje sukladnost predloženih istraživanja sa etičkim načelima.
- Psiholozi mogu koristiti varanje samo onda kada vjeruju da dobrobit istraživanja premašuje potencijalnu šetu,
kada vjeruju da bi pojedinci da su biti upoznati sa koristima istraživanja bili voljni u njemu sudjelovati, te kada
sudionik dobije naknadno objašnjenje.
- Baumrindova tvrdi kako varanje može i u javnosti uzrokovati smanjeno povjerenje prema psiholozima
- Zavaravanje može biti potrebno i zbog sprečavanja sudionika da namjerno iskrivljuju rezultate istraživanja
- Metode opažanja, mogu se koristiti u laboratoriji, ako je predmet ispitivanja djelimično biološke prirode.
- Anketiranje: djelovanje socijalne poželjenosti – dolazi kada se neki ljudi žele prikazati u što boljem svijetlu
- Studije slučaja: predstavlja djelimičnu biografiju određene osobe
- Pregledni rad: naučni sažetak postojeće istraživačke literature o danom problemu ili pitanju.
a) Narativni pregledni rad: u kojem autori koriste riječi za opis prije provedenih ispitivanja i raspravu o snazi
raspoloživih psiholoških podataka.
b) Meta analiza: u kojoj autori pomoću statističkih tehnika kombiniraju podatke prije provedenih ispitivanja i
donose nove zaključke.
Istraživanja sa ljudima :
a) Načelo minimalnog rizika – predviđeni rizik ne bi smio biti veći od rizika sa kojima se ljudi uobičajeno sreću u
svom životu
b) Traženje pristanka upućene osobe
c) Pravno na privantost – odvoje ime i druge inf.
7% psih. istraživanja životinje (95% štakori, miševi, ptice) – životinjski sistemi mogu poslužiti kao modeli ljudskih sistema,
mogu doći do spoznaja koje bi bilo nemoguće ili ne bi bilo etično tražiti u istraživanjima sa ljudima. Bilo kakvo bolno ili
štetno postupanje sa životinjama mora biti temeljito opravdano spoznajama koje će tim istraživanjima biti dobivena.
- Frenologija: Franz Gall – je neko vrijeme bila priznata kao nauka (logos) o umu (phrenos). Ličnost može
zaključivati na osnovu izgleda lubanje. Otkrio 42 sile ili funkcije. Dobro razvijene sile uzrokuju pojavu malih
kvržica na lubanji, a slabije razvijene sile mogu dovesi do udubljenja. Mjerenje ili pipanje lubanje može otkriti
snagu sila koje se nalaze ispod nje. Spurzheimeova gledišta su optimističnija. On je vidio ljude kao popravljive, a
frenologiju kao nauku koja će im pokazati put prema sreći. Gallova lubanja deblja od bilo koje koju su mogli
9
 vidjeti od smrti Porsona. Come osnova je više od 45 frenoloških društava u Evropi i Americi. Američke tvrtke
počele su zahtijevati frenološko ispitivanje kao uvjet zapošljavanju. Postupci frenoloških mjerenja dosegli su
vrhunac 1907 godine izumom Laveryeva električna fenometra. Magendi preparirao mozag Laplacea, pozavo
Spurzheima da pregleda Laplaceov mozak, a da to Spurzheim nije znao zamijenio je mozak velikog čovjeka
mozgom imbecila.
- Ticherov efekt: da nije sve objektivna stvarnost
Exp: mali Albert - Watson je smatrao da je cjelokupno ljudsko ponašanje posljedica učenja i uvjetovanja.On je smatrao
da se emocije mogu eksperimentalno uvjetovati, pa je odlučio da to i dokaže. Albert je izabran za učešće u
eksperimentu, jer se nije bojao životinja za razliku od druge djece. Na početku eksperimenta istraživači su Alberta
istodobno izložili zastrašujućoj buci i albino štakoru. Sedmicu dana kasnije ponovljen je cijeli postupak.Nakon ukupno 7
uparivanja buke i štakora, pred Alberta je stavljen samo štakor bez buke. Kao što se prepostavilo, Albert se užasno
prepao štakora. Istraživači su nakon toga željeli utvrditi dolazi li do prijenosa toga straha na druge objekte.U psihologiji
se takav transfer naziva generalizacijom. Generalizacija je pojava da podražaji slični uvjetovanim na koji je uspostavljena
uvjetovana reakcija izazivaju uvjetovane reakcije sličnog intenziteta. Watson i njegovi saradnici planirali su
rekondicioniranje malog Alberta, kako bi uklonili stečene reakcije straha. Međutim, Albert je napustio bolnicu upravo
posljednjeg dana istraživanja, pa koliko je poznato, do tog rekondicioniranja uopće nije došlo. Brojna istraživanja iz
područja razvojne psihologije pokazala su da su čovjeku urođene samo dvije reakcije straha: strah od jakog zvuka i strah
od iznenadnog gubitka podloge. Po svemu sudeći, bojati se svega ostalog, učimo odrastanjem
- Psihologija uključuje: empirijske dokaze, kritičko mišljenje i naučna istraživanja
- Ciljevi: deskripcija ponašanja (opažanje u prirodnim uslovima), objašnjenja koja uključuju uzroke određenih
ponašanja, predviđanje specifičnih uslova u kojima se određeno ponašanje može pojaviti, promjene u
ponašanju.
- Sistematičnost, provjerljivost, pouzdanost, nepristrasnost, samokritičnost.
- Teorija – sistem međusobno poveznih tvrdnji i usklađenih tvrdnji; hipoteza; operacionalna definicja – definicija
varijable, replikacija – ponavljanjem istraživanja možemo provjeriti; populacija
- Metoda je sistem misaonih ili ponašajnih postupaka, koji se zasnivaju na logičnom rasuđivanju, a cilj im je
otkrivanje naučne istine.
Metode u psihologiji:
1. Metode sistematskog i neeksperimentalnog istraživanja: introspekcija i sistem posmatranja/opažanje.
2. Metode eksperimentalnog istraživanja
Introspekcija (samoopažanje) je metoda direktnog opažanja vlastitih psihičkih procesa, percepcija, mišljenja i osjećanja.
Kao svjesno biće, čovjek je svjestan svojih doživljaja i ostalih procesa, on je u stanju da opisuje svoje misli i emocije. Bez
samoopažanja ne bismo mogli razumjeti tuđe ponašanje. Kada postanemo svjesni samoopažanja, doživljaj koji stvarno
imamo, mijenja se npr. ljutnja se smanjuje, misli skrenu drugom pravcu ili dobiju nove sadržaje. Osim toga naš riječnik je
siromašan da iskaže cjelokupno bogatstvo psihičkih procesa. Stvarno unutrašnje zbivanje ima samo vlasnik i to je
subjektivno, pa nema mogućnosti naučne kontrole i provjere.
Opažanje - najveća prednost ove metode je što se vrši u prirodnim uvjetima, pa ispitivač ne djeluje na pojavu, on ne
može mijenjati uvjete, ono što posmatra. Zbog toga je ova metoda objektivna. Prije svega ova metoda mora imati tačno
definiran cilj opažanja, unaprijed određen predmet opažanja. Plan opažanja: mjesto, vrijeme, sredstva, te način
registriranja podataka i postupci obrade podataka.
Eksperiment je najvažnija i najpotpunija metoda u psihologiji. Putem ove metode tačno se mogu utvrditi uzroci i
posljedice istraživane pojave, dok se kod svih drugih metoda oni mogu samo pretpostaviti.
1. Faza podražaja ( tada se uvode stimulusi koji iniciraju zbivanje)
2. Faza doživljaja ( to su zbivanja unutar organizma koja nastaju pod djelovanjem stimulusa)
3. Faza izražaja ( predstavlja nastalu reakciju do koje su dovele prethodne dvije faze)
Eksperiment je postupak u kojem se u kontroliranim uvjetima, namjerno izaziva, ponavlja, i mjeri neka pojava, a onda
izvode pouzdani zaključci o zakonitostima javljanja i ispitivanja pojave.
10
 - Operacionalna definicija: definiranje varijable koju ćemo ispitivati u istraživanju na način da je možemo
istraživati.
- Replikacija – ponavaljanjem istraživanja možemo vidjeti da li ćemo dobiti iste rezultate na drugim ispitanicima i u
nekim drugim okolnostima.
- Dobri uzorci:
a. Reprezentativan uzorak: uzorak koji je savršena refleksija populacije, samo manji
b. Slučajni uzorak – uzorak koji u potpunosti predstavlja populaciju zbog toga što je svaki član kompletnog
uzorka imao jednake šance da bude izabran u uzorku
III. dio: PSIHIČKI RAZVOJ
- Što je nervni sistem nekog organizma složeniji, to mu je za sazrijevanje potrebno više vremena.
- Teorija evolucije Charlesa Darwina – naglašava biološku osnovu ljudskog razvoja
- Bihevioristi su tvrdili da je ljudska priroda potpuno savitljiva i prilagodljiva, pa rano podučavanje i uvježbavanje
djece može dijete, neovisno o nasljeđu, pretvoriti u bilo koju vrstu odrasle osobe. 5
- Novorođenčadi u svom mozgu imaju 100 milijardi neurona, ali vrlo malo veza među njima, težina djetetovog
mozga potrostručuje u prve 3 godine života
- Zigota je oplođena jajna ćelija. Nakon 14 dana, zigota postaje embrion. Nakon 9 sedmica, embrion postaje fetus.
- Genske određene karakterističke izražavaju se kroz proces maturacije ili sazrijevanja.6

Sva djeca prolaze kroz istu sekvencu motoričkih ponašanja, koja se odvijaju i isti redoslijedom, različitom brzinom.

a) Okretanje na ravnoj površini

b) Sjedenje bez napora
c) Stajanje uz pridržavanje za namještaj
d) Puzanje
e) Hodanje

Vježbanje ili posebna stimulacija mogu u određenoj mjeri ubrzati pojavu motoričkih sposobnosti.

- Razdoblje od 6 do 7 sedmica nakon začeća – normalan razvoj spolnih organa – ovisi o prisutnosti muških
hormona.

Kritična razdoblja u psihičkom razvoju – osjetljiva razdoblja koja su optimalna za određenu vrstu razvoja. Ako se
određeno ponašanje ne razvije tokom tog osjetljivog razdoblja, ono se možda poslije neće moći razviti u potpunosti.
Osjetljivo razdoblje je razdoblje tijekom kojeg se mora javiti neko specifično iskustvo kako bi značajno utjecalo na razvoj.
Prva godina života osjetljivo razdoblje za stvaranje bliskih interpersonalnih privrženosti.

- Predškolsko doba moglo bi biti posebno važno za intelektualni razvoj i stjecanje govora.

Razvojni psiholozi smatraju da se razvoj odvija u slijedu razdoblja u kojima je:

1. Ponašanje određene faze organizirano oko dominantne teme

2. Ponašanja određene faze kvalitativno su različita od ponašanja u ranijoj ili kasnijoj fazi razvoja
3. Sva djeca istim redoslijedom prolaze kroz iste faze
- Razvojni psiholozi morali su za ispitivanje sposobnosti male djece izmisliti neke postupke. Osnovna je metoda
neki oblik mijenjanja okoline u kojoj se dijete nalazi i opažanje djetetovih reakcija.

5
Watson: „dajte mi desetak zdrave, skladno oblikovane novorođenčadi i moj posebni svijet u kojem ću ih uzgajati i ja vam jamčim da
ću od bilo kojeg od te djece svojim podučavanjem stvoriti stručnjaka kojeg poželim.
6
naslijeđene sekvence rasta ili drugih promjena u tijelu relativno su neovisne o okolini.
11
 - Novorođena djece imaju slabu oštrinu vida, ograničenu sposobnost fokusiranja i vrlo su kratkovidna. Do 7/8
mjeseca života oštrina vida već se približava oštrini vida odrasle osobe. Vidno polje je cjelokupan raspon onog
što dijete može vidjeti.
- Malenu djecu posebno privlače područja velikog kontrasta poput rubova stvari.
- Mogućnost postojanja facijalne preferencije, urođene nenaučene preferencije za gledanje lica – Neki su
teoretičari smatrali da se djeca rađaju sa preferencijom za lica, ali istraživanja upućuju na to da djecu ne privlače
lica kao takva već podražajna obilježja kao što su zakrivljene linije, visoki kontrast, rubovi, pokret i složenost –
sve obilježje lica.
- Novorođena djeca okreću glavu prema izvoru zvuka. Okretanje glave prema izvoru zvuka nestaje oko 6 sedmice
života i ne pojavljuje se do ¾ mjeseca. U dobi od 4 mjeseca djeca pružaju ruku u mraku prema zvuku izvora.
- Može otkriti razliku između vrlo sličnih zvukova. (mogu razlikovati i ljudski glas od drugih vrsta zvukova)
- Mogu razlikovati različite okuse, mirise. Neugodni vonjevi navode ih na okretanje glave na suprotnu stranu, ali
ubrzava im se disanje i rad srca.
- Djeca radije slušaju zvuk udaranja srca i ženske glasove nego muški glas, a majčin glas slušaju radije od drugih
ženskih glasova. Ali očev glas ne slušaju radine nego druge muške glasove.
- Ove preferencije su posljedica djetetovih prenatalnih doživljaja zvukova. Majčin glas može se npr. čuti u
maternici. Novorođeno dijete može pokazati preferenciju za određene zvukove poput majčinog glasa snažnijim
sisanjem bradavice.
- Tiffani Field – institu Sveučilišta Miami – učinkovitost masaže u liječenju male djece koja pate od različitih
zdravstvenih i emocionalnih problema. Oni definiraju masažu kao manipulaciju dubokog tkiva u koju je uključena
i pretpostavljena stimulacija receptora za pritisak. 7
- Djeca se rađaju sa senzornim sistemom i spremna su učiti o svijetu Djeca su sposobna učiti od trenutka rođenja i
imaju dobro pamćenje do dobi od 3 mjeseca.

Dječiji kognitivni razvoj:

a) Gledište biološkog razvoja – prirodnu komponentu razvoja

b) Gledište o utjecaju okoline i učenja – važnost okolinskih faktora

Piaget8 je smatrao djecu aktivnim sudionicima u tom procesu, a ne pasivnim primateljima biološkog razvoja ili vanjskih
podražaja. Naš kognitivni razvoj oblikuje pomoću grešaka koje pravimo. Djeca upoznaju svijet izvođenjem
eksperimenata sa nepoznatim stvarima i pojmovima.

Kognitivne sheme su mentalne slike koje nastaju na osnovnu našeg iskustva. Proces asimilacije uključuje inkorporiranje
novih iskustava u naše trenutno razumijevanje (sheme). Proces prilagođavanja shema i modificiranja istih –
akomondacija.

Asimilacija – interpretacija novih iskustava na osnovu postojećeg znanja. Akomondacija – prilagodba, usklađivanje
kognitivne sheme nekom novom iskustvu.

Piagetove faze kognitivnog razvoja:

1. Senzomotorička (od rođenja do 2. godine): razlikovanje sebe od stvari. Djeca su zaokupljena otkrivanjem odnosa
između vlastitih akcija i njihovih posljedica. Tako djeca počinju pojmovno odvajati sebe od vanjskog svijeta.
- Djeca mlađa od 6 mjeseci nemaju doživljaj objekta ako objekat ne mogu vidjeti.

7
U jednom ispitivanju prerano rođene djece na odjelu intenzivne skrbi, novorođenčad je tri puta dnevno tijekom 10 dana dobivala
masažu 15 minuta. Ta su djeca dobila 47% više nego kontrolne grupe. Masirana djeca su 6 dana kraće bila hospitalizirana. Nakon
godinu dana bila su uspješnija u mjerama mentalnog, motoričkog i bihevioralnog razvoja. Imala su niže razine kortizola u slini, što je
upućivalo na nižu razinu stresa.
8
Piaget se kao poslijediplomski student psihologije zaposlio kod Alfreda Bineta
12
 - Stalnost objekta: svijest o tome da objekt nastavlja postojati i kad nije prisutan.
- 10-mjesečno dijete će aktivno tražiti objekt koji je sakriven ispod tkanine ili iza zaslona. Starije dijete koje je
steklo pojam o stalnosti objekta kao da shvaća da objekt postoji, iako ga ono ne vidi.
- Dijete koje je ponovo uspjelo pronaći igračku koja je bila skrivena na određenom mjestu, nastavit će ju tražiti na
tom mjestu i nakon što je vidjelo odraslu osobu kako ju sakriva na drugom mjestu.
- Dijete od godinu dana će ustrajno tražiti objekt na tom mjestu na kojem ga je posljednji put vidjelo, bez obzira
na ono što se prije toga događalo.
2. Predoperacijska (2-7): uči govoriti i predstavlja stvari predodžbama i riječima. Mišljenje je još egocentrično:
teško vidi stajalište drugih. Klasificira stvari samo na temelju jednog svojstva.
- U dobi od oko 1,5 do 2 godine djeca počinju upotrebljavati simbole. Riječi mogu predstavljati stvari ili skupine
stvari, a jedan objekt može predstavljati nešto drugo. Animizam – sklonost da se neživim predmetima pridaju
osovine živih bića.9 iako djeca od ¾ godine mogu misliti u sumbolima, njihove riječi i predodžbe još nisu logički
organizirane. Dijete još ne shvata neka pravila operacije
- Operacija je mentalna rutina za odvajanje, kombiniranje ili neki drugi način mijenjanja informacija na logičan
način.
- Posljedica toga je da djeca u ovoj fazi još nemaju pojam konzervacije, tj. ne razumiju da količina tvari ostaje ista i
kad se njezin oblik promjeni.
- Konzervacija – je spoznaja o tome da se kvalitativna svojstva nekog predmeta ili skupa predmeta ne mijenjaju sa
promjenom vanjskog izgleda.
- U ovoj fazi dominiraju vizuelni dojmovi. Promjena u vizualnom izgledu gline djeluje na dijete više nego manje
očite, ali važne kvalitete poput mase ili težine. 10
- Egocentrizam: djeca u predoperacijskoj fazi nisu svjesna drugih perspektiva osim one vlastite. Ona vjeruju da svi
vide okolinu tako kako je ona vidi. 11Rigidnost predoperacijskog mišljenja. Budući da mala djeca ne mogu shvatiti
druga gledišta osim vlastitog, ona ne mogu prilagoditi svoje sheme tako da vode računa o promjenama u okolini.
3. Faza konkretnih operacija (7-11): može logički misliti o stvarima i događajima. Shvata konstantnost brojeva,
volumena i težine. Savladavaju različite konzervacijske pojmove i počinju izvoditi druge logičke manipulacije.
4. Formalnih operacija (11 godina i više): može logički razmišljati o apstraktnim pretpostavkama i sustavno
testirati hipoteze.
- Djeca dosežu odrasle načine mišljenja. U ovoj fazi osoba je u stanju rasuđivati pomoću simbola.
- Postavljaju niz hipoteza koje tada sustavno testiraju. Razmatranje svih mogućnosti – predviđanje posljedica za
svako hipotezu i provjera tih posljedica čini bit formalnog operacijskog mišljenja

9
Nekim štapom postupati kao da je konj, pa na njemu jahati po sobi, komad drva može postati auto.
10
Vidne impresije dobro ilustrira eksperiment s konzervacijom brojeva
11
Ekp: od djece se traži da odaberu fotografiju koja pokazuje šta lutka vidi – većina djece odabire fotografiju koja pokazuje kako ona
vide tri planine (Piaget i Inhelder)
13
Kritika Piagetove teorije: Podcjenio je njihove sposobnosti

Djeca mogu imati razvijenu sposobnost koja se testira, ali ne mogu izvesti zadatak jer im nedostaje neka od potrebnih
vještina. On nije uzeo u obzir mogućnost da dijete zna da igračka i dalje postoji, ali ne može to znanje pokazati
ponašanjem koje upućuje na traženje objekta. Jednostavna promjena formulaciji pitanja omogućila je većini djece da
pokažu konzervaciju, jer su prosudila da su obje „vojske“ iste veličine.

- Konkretno operacijsko rasuđivanje možda i nije univerzalna faza razvoja koja se pojavljuje u srednjem
djetinjstvu, već produkt kulturne sredine, školovanja i specifičnog načina postavljanja pitanja i oblikovanja uputa.
- Pristup obrade informacija: kognitivni razvoj čini stjecanje nekoliko odvojenih vještina obrade informacija –
posebnih vještina prikupljanja i analiziranja informacija iz okoline.
- Neki smatraju da treba potpuno napustiti ideju o fazama. Po njihovu sudu, odvojene vještine razvijaju se glatko i
kontinuirano, a ne u nizu odvojenih faza. Ali drugi teoretičari obrade informacija 12smatraju da postupne
promjene u vještinama obrade informacija zaista dovode do diskontinuiranih promjena u dječjem mišljenju, koje
podsjećaju na faze.
- Dječije govorne vještine, razumijevanje matematike, socijalno rasuđivanje itd. Mogu se razvijati u fazama, ali
svako od područja nastavlja se razvijati svojom brzinom, relativno neovisno o drugim područjima.
- Nakon ranog djetinjstva, djeca i odrasli imaju u biti iste kognitivne procese i sposobnosti, a da je primarna razlika
među njima opsežnije znanje odraslih osoba.
- Rano testiranje konzervacije 13

Kultura može na dječiji razvoj djelovati na nekoliko načina:

a) Pružajući priliku za specifične aktivnosti. Djeca uče promatranjem, iskustvom ili barem time što čuju o nekoj
aktivnosti.
b) Određujući učestalost nekih aktivnosti14
c) Način na koji povezuju različite aktivnosti (npr. djeca povezuju oblikovanje gline sa interakcijom s
roditeljima i možda s prodavanjem zdjela na tržnici)
d) Kontrolirajući dječiju ulogu u aktivnosti (u drugim kulturama djeca od malih nogu uče ubijati i pripremati
životinje za porodičnu ishranu)

12
Teoretičari obrade informacija: neo-piagetovci
13
Djeci je rečeno da su liječnici i znanstvenici tako dugo operirali neku životinju dok nije izgledala kao neka druga životinja ili kao
biljka. Djeca koja kažu da je životinja stvarno neka nova životinja ne pokazuju konzervaciju, a djeca koja kažu da je životinja stvarno
ona koja je i bila, pokazuju konzervaciju.
14
Tradicionalno plesanje...
14
Lav Vigotski 15 je razlikovao dvije razine kognitivnog razvoja:

a) Djetetovu aktualnu razinu razvoja izraženu u njegovoj sposobnosti i rješavanju problema

b) Djetetovu razinu potencijalnog razvoja koji je određen uspješnošću rješavanja problema koju dijete postiže
kad ga vodi neka odrasla osoba ili vršnjak s većim znanjem

Budući da je govor najvažnije sredstvo pomoću kojeg ljudi razmjenjuju socijalna značenja, Vigotski – razgovor, sjedište
kognitivnog razvoja Govor igra važnu ulogu i u razvoju vještina i stjecanju znanja. Kad odrasli pomažu djeci u svladavanju
novih zadaća, komunikacija koja se među njima odvija postaje dio djetetova mišljenja.

Ono što je Piaget smatrao egocentričnim govorom, Vigotski je smatrao bitnom sastavnicom kognitivnog razvojaDjeca
sama sebi govore kako bi sama sebe vodila i usmjeravala. Taj oblik samo-instruiranja zove se privatnim govorom.

- Mišljenje o mišljenju naziva se metakognicija

- Kako se razvija metakognicija ili individualna teorija
- Djeca u predškolskoj dobi još nemaju teoriju uma, pojam da drugi ljudi imaju um i misle drukčije od njihovih, pa
stoga ne razumiju da ljudi mogu imati i uvjerenja koja su drugačija od njihovih ili od stvarnosti.
- Bartsch i Wellman16 tvrde da razvojna sekvenca ima tri koraka (razvoj teorije uma):
1. (u dobi oko 2 godine) djeca imaju neke elementarni pojam o jednostavnim željama, čuvstvima i
perceptivnim doživljajima. Ona razumiju da ljudi mogu imati želje i strahove, da mogu vidjeti i osjetiti stvari,
ali ne razumiju da ljudi mogu mentalno predočiti i objekte i vlastite želje i vjerovanja
2. (u dobi oko 3 godine) djeca počinju govoriti o uvjerenjima i mislima, željama, te se čini da razumiju kako
uvjerenja mogu biti proglašena ili tačna i kako se mogu razlikovati od osobe do osobe. Oni i dalje tumače
vlastite akcije i akcije drugih ljudi pozivajući se na želje, a ne na uvjerenja
3. (u dobi oko 4 godine) djeca počinju shvaćati da ono što ljudi misle i vjeruju djeluje na njihovo ponašanje, te
da ljudi mogu imati uvjerenja koja jednostavno ne odražavaju stvarnost
- Teorija uma smatra da mala djeca vjeruju da svi o svijetu misle isto što i oni, pa i o tome šta je u kutiji.
- Piaget: smatrao da opća razina dječijeg kognitivnog razvoja određuje njihove moralne prosudbe; dječije
razumijevanje pravila razvija u 4. faze:
1. Na početku predoperacijskog razdoblja – djeca se u toj fazi uključuju u paralelnu igru, u kojoj svako dijete
slijedi svoj privatni skup idiosinkratičkih pravila
2. Oko 5. godine, dijete razvija smisao za obvezu slijeđenja pravila, pa s njima postupa kao s apsolutnim
moralnim imperativima, koje dolaze od nekog autoriteta.
3. Dijete počinje uviđati da su neka pravila zapravo socijalni običaji, dogovori o suradnji koji se mogu, ako se
svi slože, proizvoljno mijenjati. Smanjuje se i dječiji moralni realizam, pa kad donose moralne prosudbe djeca
daju veću težinu subjektivnim razmatranjima poput namjera osobe. Na kaznu gledaju kao na ljudski izvor.
4. Početak razdoblja formalnih operacija – djecu zanima stvaranje pravila za suočavanje sa situacijama u kojima
još nikada nisu bila. Karakterističan je ideološki način moralnog rasuđivanja, koji se bavi širim socijalnim
temama, a ne samo osobnim i interpersonalnim situacijama.

Američki psiholog Lawrence Kohlberg proširio je Piagetov rad o moralnom rasuđivanju na adolescenciju i odraslu dob.

I razina Predkonvencionalna moralnost

1. Faza Usmjerena na kaznu ( slijedi pravila da izbjegne kaznu)
2. Faza Usmjerenost na nagradu (slaže se s pravilima radi nagrade ili uzvraćanja usluge)
II razina Konvencionalna moralnost
3. Faza Usmjerenost na biti „dobra djevojčica“ (komformnost da se izbjegnu prigovori)

15
Ruski naučnik
16
Henry Wellman smatra da autističnoj djeci nedostaje osnovna teorija uma, što im onemogućava razumijevanje osjećanja, želja i
vjerovanja drugih ljudi.
15
 4. Faza Usmjerenost na autoritet (drži se zakona i socijalnih pravila radi izbjegavanja osude
autoriteta i osjećaja krivnje jer ne čini svoju dužnost
III razina Poslijekonvencionalna moralnost
5. Faza Usmjerenost na socijalne kontakte (akcijama upravljaju načela za koje postoji opće
slaganje da su važna za opću dobrobit, načela kojima se održava poštovanje vršnjaka, a
time i samopoštovanje)
6. Faza Usmjerenost na etička načela (akcijama upravljaju etička načela koja je osoba sama
izabrala, a koja cijene pravdu i ravnopravnost, pridržavanjem načela izbjegava se samo-
optuživanje)

- I razina: akcije čovjeka se ocjenjuju kao dobre/loše na temelju predviđene kazne

- Kolhberg17 je smatrao da su djeca do 10. godine na I. Razini,a nakon toga počinju procjenjivati akcije na temelju
mišljenja drugih ljudi, što je karakteristično za konvencionalnu razinu. Na toj razini ostaje većina djece do 13.god
- Apstraktno mišljenje nužno za III. Razinu, sposobni samo pojedinci koji su već ušli u fazu formalnih operacija.
Akcije se određuju prema etičkim načelima višeg reda.
- IV razina zahtjeva sposobnost formuliranja apstraktnih etičkih načela i njihovo slijeđenje, kako bi se izbjeglo
samoosuđivanje.
- Kritika: usredsređenost na muškarce, jer muški stil apstraktnog rasuđivanja osnovanog na pravi i pravilima
postavlja na višu razinu moralne ljestvice od ženskog stila rasuđivanja, koje se osniva na suosjećanju i zanimanju
za integritet i održavanje odnosa.
- Dovedena je u pitanje i Piagetova tvrdnja da mala djeca ne mogu razlikovati socijalne običaje i moralne propise.
- Piagetova teorija opisuje faze kognitivnog razvoja. Senzomotorička faza (u kojoj je važno otkriće stalnosti
objekta), predoperacijska faza (kada počinje upotreba simbola), faza konkretnih operacija (kada se razvija pojam
konzervacija), faza formalnih operacija (u kojoj se u rješavanju problema sustavno testiraju hipoteze).
- Naziv temperament koristi se za označavanje osobina ličnosti vezanih uz raspoloženje
- Djetetovo ponašanje oblikuje ponašanje roditelja.
- Kognicija se odnosi na više mentalne procese pomoću kojih ljudi pokušavaju shvatiti i prilagoditi sebi svijet u
kojem žive. Ti procesi su: mišljenje, rasuđivanje, učenje i rješavanje problema.
- Istraživači ističu da je kontinuitet ili pomanjkanje kontinuiteta u temperamentu funkcija interakcije djetetova
genotipa (naslijeđenih karakteristika) i okoline. Oni smatraju da je ključ zdravog razvoja u suglasju između
djetetova temperamenta i okoline u obiteljskom domu.

Rano socijalno ponašanje: djeca se počinju smješkati gotovo u istoj dobi, što pokazuje da je početak smiješenja uveliko
određen maturacijom. I slijepa se djeca počinju smješkati u istoj dobi u kojoj i djeca koja vide, pa je smiješak očito
naslijeđena reakcija.

Socijalna ponašanja: smiješak, strah od stranca i uzbuđivanje zbog odvajanja od osoba koje za dijete skrbe – ovise o
djetetovu razvoju kognitivnih vještina.

Uzbuđenost zbog odvajanja od roditelja doseže svoj vrhunac između 14. i 18. mjeseca života, a onda se smanjuje. Do
dobi od 3. godine većina djece se osjeća dovoljno sigurno i kad roditelji nisu prisutni, da bi mogla udobno ući u
interakciju s drugom djecom i odraslima. Djeca koja su odgajana samo kod kuće i ona koja su pohađala vrtić18. Za njihovo
pojavljivanje i smanjivanje važna dva faktora:

17
Kolhberg je iz svoje teorije uklonio 6.fazu pa se sada o III razini govori kao o visoko načelnom rasuđivanju
18
prikazuje da iako broj djece koja zaplaču kad majka izađe iz prostorije varira od kulture do kulture, vrijeme pojave tog
ponašanje i njegova nestajanja je slično.

16
 a) razvoj sposobnosti pamćenja (tokom druge polovine prve godine, djeca počinju bolje pamte prošle
događaje i uspoređivati prošlost i sadašnjost, to djetetu omogućava otkrivanje neobičnih i nepredvidljivih
događaja, a katkada i pojavu straha.
b) Pojava straha od nepoznate osobe obično prati pojavu straha od niza neočekivanih ili nepredvidljivih
podražaja.

Kada djeca nauče da nepoznate osobe i neobični objekti nisu uopće opasni, takvi se strahovi potpuno smanjuju. Razvoj
pamćenja vjerovatno je uključen i u strah od odvajanja ili separacijsku anksioznost, dječiju uznemirenost koja se
pojavljuje ako osoba koja se za njega skrbi nije blizu. S poboljšanjem dječjeg sjećanja na prošle slučajeve odvajanja,
dijete je sve više u stanju anticipirati povratak odsutnog roditelja, pa se anksioznost smanjuje

Privrženost – upotrebljava se za opis dječije sklonosti da traži blizinu određenih ljudi i da se u njihovoj prisutnosti osjeća
sigurnijim. 19

John Bowlby – neuspjeh djeteta u prvim godinama života da ostvari sigurnu privrženost s jednom ili više osoba je
povezan sa nesposobnošću stvaranja bliskih odnosa u odrasloj dobi.

Mary Ainsworth: nepoznata situacija – čini niz epizoda u kojima se dijete opaža dok osoba koja za njega skrbi izlazi iz
sobe i u nju se vraća.

a) Sigurno privržena – nastoje sa majkom koja se vratila ući u interakciju. (60-65%)

b) Nesigurno privržena: izbjegavajuća – izbjegavaju interakciju sa majkom nakon ponovnog susreta. Neka je
potpuno ignorišu, druga pokazuju miješane pokušaje interakcije i izbjegavanja. (20%)
c) Nesigurno privržena: ambivalentna – djeca su klasificirana kao ambivalentna ako prilikom ponovnog susreta
sa majkom pružaju otpor. Ona istodobno traže i odbijaju fizički kontakt. (10%)
d) Dezorganizirana djeca: pokazuju kontradiktorna ponašanja, pa se npr. približavaju majci, ali je izbjegavaju
pogledati, približe joj se a ona je žele izbjeći ili se naglo rasplaču nakon što su se kod nje smjestila. (10-15%)

Osjetljivo reagiranje majke na djetetove potrebe dovodi do sigurne privrženosti. Roditelji prilagođavaju svoje reakcije
djetetovim potrebama. Majke djece koja su nesigurno privržena reagiraju u skladu sa vlastitim potrebama ili
raspoloženjima, a ne na temelju djetetovih signala. Obrasci privrženosti mogli bi odražavati interakciju djetetova
temperamenta i odgovora roditelja. 20Bilo kakvi negativni učinci pretežno su emocionalni, a pozitivni uglavnom socijalni.

Kvaliteta dječjeg vrtića djeluje na dječiji razvoj nego količina vremena koju dijete provede u njemu.

Rodno tipiziranje – odnosi se na stjecanje ponašanja i karakteristika koje neka kultura smatra prikladnim za spol
osobe.

Jesu li spolni identitet i rodno tipiziranje jednostavno produkt propisa i očekivanja ili su djelomice i produkt „prirodnog“
razvoja?

a) Psihoanalitička teorija: djeca se oko 3. godine počinju usmjeravati na spolne organe. Početak falusne faze
psihoseksualnog razvoja. Oba spola u toj dobi postaju svjesna da dječaci imaju penis, a djevojčice ne.
Tijekom te faze oni počinju imati i seksualne osjećaje prema roditelju suprotnog spola i postaju ljubomorni i

19
Privrženost majci razvija zbog toga što je ona izvor hrane – prijašnja smatranja psihologa. (npr. pačići i pilići hrane se od rođenja
sami, pa ipak slijede svoje majke i provode veliki dio vremena uz njih); exp. sa majmunima – pasivna majka od frotira – pružala je
ugodu dodira, bila je izvor sigurnosti. Reakcija majmunčića na umjetnu majku – iako ga hrani žičana majka, provodi više vremena sa
majkom od frotira. Harlow – 1971
20
Djeca sa ugodnim temperamentom tipično se ne uzbuđuju kad majka ode. Kad se majka vrati, ta su djeca sklona radosno je
pozdraviti – pokazujući sigurnu privrženost. Opća reakcija djece na odlazak i povratak osobe koja za njih brine funkcija je i reakcija te
osobe i djetetova temperamenta.
17
 kivni na istospolnog roditelja.21 Na kraju razrješavaju taj konflikt identificirajući se s roditeljem istog spola i
modelirajući svoje ponašanje, stavove i osobne atribute prema tom roditelju, a sve u nastojanju da budu kao
on ili ona. – rodno tipiziranje (oralna, analna, falična (edipov, elektrin kompleks), latentna i genitalna faza)

Freudova psihoanalitička teorija smatra da se spolni identitet i rodna tipizacija razvijaju iz ranog dječijeg doživljaja
spolnih razlika i kasnije identifikacije djeteta s istospolnim roditeljima.

b) Teorija socijalnog učenja: ona ističe nagrade i kazne koje djeca primaju za rodno prikladno i rodno
neprikladno ponašanje, te načine na koje djeca uče tipično rodno ponašanje, promatrajući odrasle. Učenje
opažanjem osposobljava djecu i za imitiranje odraslih osoba istog spola, a time i za stjecanje rodno tipičnih
ponašanja.

Učenje gleda na rodno tipiziranje ponašanja kao na bilo koju vrstu naučenog ponašanja. Djeca postaju rodno tipizirana
jer je spolno ponašanje osnovica na kojoj kultura odlučuje temeljiti nagrade i kazne. Roditelji diferencirano nagrađuju i
kažnjavaju rodno prikladna i rodno neprikladna ponašanja, a svojoj djeci služe i kao modeli maskulinog i femininog
ponašanja.

Roditelji sporije reagiraju kad dječaci traže pomoć i manje su usmjereni na interpesronalne aspekte zadataka. I konačno,
roditelji više verbalno i fizički kažnjavaju dječake nego djevojčice. Neki istraživači smatraju da roditelji svojim različitim
ponašanjem prema dječacima i djevojčicama zapravo ne nameću svoje stereotipe, već jednostavno reagiraju na urođene
razlike u ponašanjima dvaju spolova. 22 Zanimljiv razvojni obrazac dječjeg gledanja na rodne uloge. 23

c) Kognitivno - razvojna teorija: pretpostavlja da spolni identitet igra kritičnu ulogu u rodnom tipiziranju.
Djecu na rodno prikladno ponašanje potiče motiv da se ponašaju u skladu sa svojim spolnim identitetom, a
ne motiv za dobivanjem vanjske nagrade. Posljedica je toga da rado sami preuzimaju zadaću rodnog
tipiziranja – sebe samih i svojih vršnjaka.

Kognitivno – razvoja teorija spolnog identiteta i rodne tipizacije smatra da kad se djeca jednom identificiraju kao muško
ili žensko, ona postaju motivirana za stjecanje spolo-tipičnih ponašanja. Njihovo razumijevanje spola i roda odgovara
Piagetovim fazama kognitivnog razvoja, naročito razumijevanje spolne konstantnosti, tj. uviđanje da spol osobe ostaj isti
neovisno o promjenama u funkciji dobi i izgledu.

Stalna spolnost - označava shvatanje da spol neke osobe ostaje isti unatoč promjenama u dobi i izgledu.

d) Teorija spolne sheme: spolna shema ili vjerovanje o spolu

Roditelji i učitelji ne poučavaju djecu neposredno o spolnoj shemi. Umjesto toga, pouka je ugrađena u dnevne
kulturološke običaje. Na svakom koraku dijete ohrabruje da gleda na svijet kroz prizmu spola. Učenici dobivaju poruku
da neovisno o tome koliko je neka aktivnost nepovezana sa spolom, pojedinac se ne može njome baviti bez obraćanja
pažnje na razliku između dječaka i djevojčica.

- Th. spolne sheme smatra dijete aktivnim sudionikom u procesu socijalizacije.

- Djeca postaju spolno tipizirana jer kultura oko spola organizira svoje gledanje na stvarnost.
- Teorija pretpostavlja da kad bi se kultura manje bavila rodnim tipiziranjem, djeca bi u svom ponašanju i
samopoimanju postala manje rodno tipizirana.
- Privrženost se može procijeniti postupkom poznati pod nazivom nepoznata situacija.

21
Edipov konflikt – prema grč. Legendi o Edipu koji je ubio oca i oženio svoju majku.
22
Spolno stereotipna ponašanja
23
Većina (4. i 9. godišnje djece smatra da ne bi trebala postojati nikakva rodno određena ograničenja u njihovom izboru
zanimanja; 6. i 7. godišnja djeca smatraju da u izboru zanimanja trebaju postojati ograničenja).

18
 - Spolni identitet je stupanj u kojem osoba sebe smatra muškarcem ili ženom. Spolni identitet razlikuje se od
rodnog tipiziranja, koje označava stjecanje karakteristika i ponašanja koje društvo smatra spolno prikladnim.

Teorija spolne sheme nastoji protumačiti zašto uopće djeca pojam o sebi osnivaju na razlici muško – žensko. Ona
naglašava ulogu kulture u poučavanju djece da na svijet gledaju kroz prizmu spola.

Adolescencija je razdoblje tranzicije iz djetinjstva u odraslu dob. (12-19). Tijekom tog razdoblja mlada osoba spolno
sazrijeva i uspostavlja svoj individualni identitet unutar porodice. Razdoblje spolnog sazrijevanja u kojem se dijete
pretvara u biološki zrelu odraslu osobu, sposobnu za seksualnu reprodukciju, (3-4. godine). Pubertet započinje
razdobljem ubrzanog tjelesnog rasta (tzv. adolescentsko „šikljanje“ u vis), praćeno postupnim razvojem reproduktivnih
organa i sekundarnih spolnih karakteristika (rast grudi, brade, pojave stidnih dlačica...)

Razvoj je cjeloživotni proces, a adolescenciju definiramo kao život između djetinjstva i odrasle dobi. Pubertet se javljaj
ranije kod djevojčica (11 godina), dječaci – 13 godina. Tokom puberteta primarne spolne oznake – reproduktivni organi i
vanjski genitalni organi se jako brzo razvijaju. Sekundarne spolne oznake su svi nereproduktivni organi kao što su grudi,
bokovi, brada i mutiranje glasa. Do puberteta, između neurona se povećava broj veza. U adolescenciji, počinje selektivno
propadanje veza. Nekorištene veze između neurona se gube da bi drugi putevi postali efikasniji. Također u frontalnom
korteksu dolazi do bogaćenja mijelinom neurona.

- Menarha, prva menstruacija, pojavljuje se relativno kasno u pubertetu oko 18 mjeseci nakon što je nagli tjelesni
rast dosegao svoj vrhunac. (prosjek 12 godina)
- Prva ejakulacija događa se oko 2 godine nakon početka naglog rasta. Prva sjemenska tekućina ne sadrži
spermije. Broj spermija i njihova plodnost postupno se povećava. (prosjek 14,5 godina)
- Za adolescente je tipično da se udaljuju od roditelja, nastojeći izgraditi vlastiti identitet, a brojni su roditelji
pogođeni tim udaljavanjem
- Uspostavljanje novog odnosa roditelj - adolescent

Psihoanalitičar Erik Erikson – kriza identiteta – označava aktivni proces definiranja samog sebe, smatrao je da je to
integralni dio zdravog psihosocijalnog razvoja.

U tom se razdoblju, a u pokušaju oblikovanja integriranog pojma o sebi, mogu isprobati, mijenjati ili odbaciti mnoga
vjerovanja, uloge i način ponašanja.24 Uspješnost procesa: pojedinac je stekao svoj identitet – koherentan osjećaj
seksualnog identiteta profesionalnog usmjerenja i ideološkog svjetonazora. U suprotnom nema osjećaj o samome sebi ili
nema obrazac unutarnjih standarda za procjenu vlastite vrijednosti u životnim područjima. Taj neuspješni ishod procesa
stjecanja identiteta Erikson je nazvao konfuzijom identiteta.

James Marcia:

a) Ostvareni identitet: osobe u tom statusu prošle su kroz razdoblje aktivnog propitivanja i definiranje sebe –
krizu identiteta. Predane su ideološkim stajalištima koja su za sebe iznašle i odabrale su svoje buduće
zanimanje. Preispitale su obiteljska religiozna i politička uvjerenja i odbacili ona koja ne odgovaraju njihovu
identitetu.
b) Spriječeni identitet: predani su svojim profesionalnim i ideološkim gledištima, ali ne pokazuju znakove
prolaska kroz krizu identiteta. Oni su prihvatili religiju svoje obitelji bez ikakvog propitivanja. Kada ih se pita o
njihovim političkim stajalištima, oni odgovaraju da o tome baš i nisu razmišljali
c) Moratorij – oni aktivno traže odgovore, ali nisu razriješili konflikte koji postoje između planova koji za njih
imaju njihovi roditelji i vlastitih interesa. Oni mogu neko vrijeme vrlo intenzivno izražavati niz političkih i

24
U idealnom slučaju kriza identiteta treba biti riješena do početka ili sredine 20-tih godina, pa se pojedinac tada može posvetiti
drugim životnim zadaćama.
19
 religioznih uvjerenja, da bi ih nakon razdoblja pomišljanja odbacili. Oni daju dojam osoba koje muči
anksioznost, koje sebe smatraju pravednim i koje su kolebljive.
d) Difuzija identiteta – Erikson: konfuzija identiteta; nemaju integrirani osjećaj samih sebe.

Kako adolescenti kognitivno sazrijevaju tako razvijaju sve apstraktniju karakterizaciju samih sebe. Oni počinju na sebe
gledati više uzimajući u obzir osobna vjerovanja i standarde, a manje usporedbu sa drugim.

Samopoimanje adolescenata razlikuje se u različitim situacijiama, pa oni sebe vide drugačije kad su sa roditeljima, a
drugačije kad su sa svojim vršnjacima. Često se ponašaju na način koji nije reprezentativan za ono kako oni sebe zaista
vide, naročito među učenicima s kojima idu u isti razred ili su u romantičnim vezama. 25

Konfuzija identiteta je neuspješan ishod krize identiteta. Adolescent nema konzistentan osjećaj sebe ili sklop standarda
za evaluaciju svoje vrijednosti u glavnim životnim područjima.

- Sindrom fokomalija: rakržljale ruke

- Odnos roditelja prema djeci :
a) autoritarni
b) premisivni (popuštaju pred zahtjevima djece);
c) autoritativni – roditelji postavljaju pred djecu pravila ali prepuštaju dio odgovornosti i djeci.

IV. POGLAVLJE: SENZORNI PROCESI

Sve postojeće posjeduje neku vrstu energije. Ta se energija emitira i djeluje na čulne organe, a to djelovanje zovemo
dražima. Draž je energija koja potječe od promjena u vanjskom svijetu, koje taj svijet emitira. Priroda te energije je
različita. Svaka draž mora imati izvjesnu energiju kako bi aktivirala čulo. Receptori čulnih organa primaju podražaje.
Senzornim nervnim putevima, podražaji u vidu impulsa putuju do skupina specijaliziranih ćelija, odnosno do
senzornog centra u korteksu. Tu na mjestu prispjeća impulsa, nervno uzbuđenje pretvara se u psihonervnu aktivnost,
odnosno osjet zvuka, boje ili mirisa. Ovaj fiziološki mehanizam, na osnovu kojeg nastaje osjet, zove se analizator.
Sastoji se od prijemnika, senzornog puta i senzornog centra.

Osjeti su najjednostavniji psihički procesi. Osjeti u našoj svijesti odražavaju pojedinačna svojstva, predmeta i
pojava od kojih potječu. Osjet je jedan dio složene strukturalne cjeline i on je izvor svih čovjekovih saznanja o
svijetu i zbivanjima. Osnova je za sve druge psihičke procese.

Osjetila uključuju vid, sluh, njuh, okus, pritisak i temperaturu, bol i tjelesne osjete.

Senzorni modaliteti:

a. Osjetljivost koja opisuje senzorne modalitete na psihološkoj razini

b. Senzorno kodiranje koje ih opisuje na biološkoj razini.

Svaki senzorni modalitet mora prvo obaviti transdukciju. Mora prvo prevesti fizičku energiju u električne signale.

Osjet nastaje podraživanjem osjetnih receptora i prijenosom osjetnih informacija u središnji NS

- Što je veći intenzitet podražaja, veće je njegovo djelovanje na određeni osjetni organ.
- Apsolutni limen: minimalni iznos energije koja može izazvati osjet
- Diferencijalni limen – najmanja razlika u intenzitetu između dva izvora energije koja je potrebna da ih
percipiramo različitim.
- Psihofizički postupak: eksperimentalne tehnike za mjerenje odnosa između fizičke veličine nekog podražaja i
psihološke reakcije kao posljedice.

25
Afroamerički adolescenti imaju veće samopoštovanje od bijelih adolescenata, a muškarci veće od žena.
20
 - Odnos između intenziteta podražaja (fizički događaj) i njegove percepcije (psihološki događaj) psihofizički, tj.
spaja psihološke i fizičke događaje.
- Foton je najmanja jedinica svjetlosne energije.
- Metoda konstantnih podražaja – psihofizička metoda za određivanje limena u kojoj istraživač pokazuje
podražaje različite veličine i pita osobu za njezino izvješće o detekciji.
- Zametljiva razlika ili najmanja veličina s pomoću koje izvor energije mora biti povećan ili smanjen da bi ta razlika
u intenzitetu bila opažena.
- Teorija detekcije signala – pristup prema kojemu percepcija osjetnih podražaja uključuje interakciju fizičkih,
bioloških i psiholoških faktora.
- Detekcija signala – razdvajanje pristranosti i osjetljivosti. U prilikama detekcije signala, jedna od faktora koji
utječe na pristranost jest očekivanje u prihvatljivim razmjerima, što je veće očekivanje opažača da je signal
prisutan, veća je pristranost opažanja u odgovaranju i drugi koji predstavlja pristranost opažača pri odgovaranju
da je signal prisutan.
- Supraliminalni uvjeti – uvjet u kojima su podražajni intenziteti iznad limena.
- Proces postajanja osjetljivim na podražaje – senzibilizacija ili pozitivna adaptacija
- Osjetna adaptacija – proces kojim organizam postaje osjetljiviji na podražaje koji su manji po veličini, te manje
osjetljivi na podražaje koji su stalne veličine ili im veličina raste.
- Senzibilzacija – vrsta osjetne adaptacije u kojoj postajemo osjetljiviji na podražaje koji su manji po veličini.
- Desenzibilizacija – vrsta osjetne adaptacije u kojoj postajemo manje osjetljivi na stalne podražaje. (negativna
adaptacija)
- Biološki temelji osjetljivosti – senzorno kodiranje, način na koji su podražaji preneseni od senzornih receptora
do mozga.
- Svojstva svakog podražaja:
a. Njegov intenzitet – koliko je jak podražaj?
b. Njegov kvalitet – kakav je podražaj?
- Receptori i njihovi nervni putevi prema mozgu moraju kodirati intenzitet i kvalitet
- Glavni način kodiranja intenziteta podražaja odvija se putem broja nervnih impulsa ili putem brojem aktivnih
neurona
- Johannes Muller: mozak može razlikovati informacije iz različitih senzornih modaliteta, tako što su uključeni
različiti senzorni živci.
- Samo vid, sluh i njuh mogu prihvaćati informacije s udaljenosti.
- Oko sadrži dva sistema:
a. Sistem oblikovanja slike: rožnice, zjenice i leće
b. Sistem za pretvorbu (transdukciju) slike u električne impulse

Svjetlo prvo prolazi kroz prozirnu rožnicu (cornea), koja prekriva prednji dio površine oka. Količina svjetla koja prolazi
kroz rožnicu određena je veličinom otvora mišića nazvanog šarenica (iris), obojenog dijela oka. Otvor u šarenici naziva se
zjenica (pupila). Veličina zjenice prilagođuje se automatski količini svjetla. Što je svjetlo intenzivnije manji je otvor.
Nakon što je svjetlo prošlo kroz šarenicu, nailazi na leću. Leća se prilagođava ili akomodira na sliku mijenjanjem svoje
debljine. Promjene u debljini omogućuju projekciju jasne slike predmeta na mrežnicu. Mrežnica se sastoji od
fotoreceptora, koji se nazivaju štapići i čunjići. Sve te stanice su neuroni. Svjetlo prolazi uz ganglijske stanice i bipolarne
stanice i stimulira štapiće i čunjiće. Štapići i čunjići šalju zatim neuralne poruke kroz bipolarne stanice u ganglijske
stanice. Aksoni milijuna ganglijskih stanica u našoj mrežnici čine vidni ili optički živac. Vidni živac prenosi senzorne
podatke u mozak, gdje se povezuje sa vidnim područjem u okcipitalnom režnju (lobusu).

- Za usmjeravanje na predmete koji su na različitoj udaljenosti, leće mijenjaju svoj oblik. Postaju oblije pri
usmjeravanju na bliže predmete i plosnatije pri gledanju na udaljenije predmete.
- Hiperopija (dalekovidnost)

21
 - Štapići su receptorske stanice namijenjene gledanju u noć; osjetljivi samo na intenzitet svjetla. Omogućuju crno
– bijelo gledanje.
- Čunjići su receptorske stanice koje su djelatne za vrijeme dana.; prenose informacije o bojama
- Fovea – površina u blizini središta retine koja je gusto opskrbljena čunjićima zbog čega je na tom mjestu vid
najoštriji, najosjetljiviji dio mrežnice.
- Fotoreceptori – stanice koje reagiraju na svjetlo.
- Štapići i čunjići sadrže fotopigment, hemijsku tvar koja apsorbira svjetlo.
- Reakcija štapića i čunjića najprije je prenesena na bipolarne stanice i od tamo na druge neurone nazvane
ganglijskim stanicama. Dugi aksoni ganglijskih stanica pružaju se od oka formirajući optički živac koji ide do
mozga.
- Slijepa pjega – površina na retini gdje se aksoni ganglijskih stanica susreću i tvore vidni živac.
- Bipolarne stanice – neuroni koji provode nervne impulse iz štapića i čunjića u ganglijske stanice
- Ganglijske stanice – neuroni čiji aksoni čine vidni živac
- Vidni živac – živac koji prenosi informacije iz oka u mozak

Razlike između štapića i čunjića: aktiviraju se pri različitim razinama svjetla, specijalizovane su za različite zadaće i
smještene su na različitim mjestima mrežnice.

- Promjena u našoj sposobnosti da vidimo u mraku pripisuje se prilagodbi na tamu ili tzv. rekuperaciji.
- Adaptacija na tamu – proces prilagodbe na osjete slabijeg svjetla povećanjem osjetljivosti štapića i čunjića. 26
- Oštrina vida odnosi se na sposobnost oka da razlikuje detalje.
- Očne tablice – Herman Snellen27
- Od različitih valnih dužina nastaju različite boje.
- Kratke valne dužine ( 450-500 nanometara) izgledaju plavo,
- Srednje valne (500-570) izgledaju zeleno
- Duge valne dužine (650-780) izgledaju crveno. 28
Dva svjetla sa različitim fizičkim sastavom koja se čine identičnim – nazivaju se metameri.
- Trikomat osoba sa normalnim vidom boja
- Dikromati – imaju nedostatak u gledanju boja. Koriste miješanje samo sa dvije temeljne boje
- Monomakromati – nisu sposobni razlikovati različite valne dužine. Stvarno slijepi za boje i vide samo sjene
sivoga.
- Teorija gledanja boja – trokromatska teorija29 30
- Trihromatska teorija da je viđanja boja omogućuje tri tipa čunjića od koji neki reagiraju crveno, neki na zeleno,
neki na plavo svjetlo.
- Teorija oprečnih boja je teorija prema kojoj viđenje boja omogućuje tri tipa čunjića od kojih neki reagiraju na
crveno ili zeleno svjetlo, neki na plavo ili zeleno, a neki samo na intenzitet svjetla
- Neuroni oponentnih boja otkriveni su u talamusu
- Postoje četiri temeljna osjeta boja: crveno, žuto, zeleno i plavo.
- Slušanje je omogućeno malim promjenama u zvučnom pritisku koje pomiču membranu u našem unutarnjem
uhu naprijed – nazad.
- Zvuk koji odgovara sinusnom valu čisti je ton..

26
Čunjići se potpuno prilagode nakon 5 min., štapiči se nastavljaju prilagođavati još dodatnih 25 min.
27
Snellenova oštrina mjeri se u odnosu na gledatelja koji ne treba nositi naočale. Nisu upotrebljive za malu djecu ili druge ljude koji
ne znaju čitati. Postupak je napravljen za testiranje oštrine samo za predmete na udaljenosti. Postupak ne razlikuje prostornu oštrinu
i oštrine za kontrast.
28
Možemo razlikovati 150 boja
29
Young-helmhotzvoj ili trikromatskoj teoriji
30
Grč treis – tri, chroma – boja
22
 Hertz – jedinica za izražavanje frekvencije zvučnih valova.
- Svaki složeni val može se razložiti na čiste tonove.
Decibel – jedinica za izražavanje glasnoće zvuka
Boja zvuka (timbar) – koja se odnosi na naš doživljaj složenosti zvuka
- Slušni sistem: je uho, dio mozga i različiti povezani nervni putevi.
- Jedan sistem prenosi zvuk do receptora, drugi da preuzima i pretvara u nervne impulse
Prenosni sistem:
a. vanjsko uho (ušna školjka uzduž koje se nalazi slušni kana)
b. srednje uho (bubnjići i lanac košćica, čekić, nakovanj i stremen)
- Pretvorbeni sistem smješten je u unutarnjem uhu i naziva pužnica, sadrži receptore za zvuk.
- Unutarnje uho – bazilarna membrana. Kortijev organ je pričvršćen na bazilarnu membranu.
- Kortijev organ – receptor za sluh smješten u bazilarnoj membrani.
- Receptori – slušne dlačice
- Teorije visine tona:
a. Teorija mjesta: Mjesta na membrani koja vibriraju najviše određuju koja će se živčana vlakna aktivirati i tako
odrediti visinu tona koju čujemo
b. Vremenska teorija – visina tona ovisi o tome kako zvuk varira u vremenu. 31
- Vremenska teorija objašnjava percepciju niskih frekvencija, a teorija mjesta visokih.
- Konduktivna gluhoća –gubitak provođenja zvuka kroz srednje uho.
- Senzoričkoneuralna gluhoća –posljedica oštećenja slušnih dlačica ili slušnog živca
- Receptori koji se nalaze u nosnoj šupljini, povezani su sa mozgom, bez sinapsi.
- Receptori za njuh izravno su izloženi okolini, nalaze se ravno u nosnoj šupljini bez ikakvog zaštitnog sloja ispred
sebe. Molekule moraju biti topljive u masti jer su receptori za njuh pokriveni masnom tvari.
- Olfaktorni sistem čine receptori u nosnom kanalu, određena područja mozga i povezani nervni putevi. Receptori
za njuh smješteni su visoko u nosnoj šupljini. Kada dlakolike strukture tih receptora dođu u dodir s isparenim
molekulama, nastaju električni impulsi. Olfaktorni bulbus povezan je s olfaktornim korteksom na unutarnjoj
strani temporalnog lobusa. 32
- Podražaji za okus su tvari topive u slini. Gustatorni sistem uključuje okusne receptore koji su smješteni na
jeziku, ždrijelu i nepcu, te dijelove mozga i povezni nervni putevi.
- Okusni receptori – okusni pupoljci na jezičnim kvržicama i oko usta. Okusni pupoljci – osjetni organi za okus.
Sadrže okusne stanice smješteni su na jeziku.
- Četiri vrste nervnih vlakana za četiri temeljna okusa
- Dodir uključuje tri različita kožna osjetila: pritisak, temperatura i bol.
- Podražaj za osjetilo pritiska je fizički pritisak na kožu
- Usne, nos i obrazi su najosjetljiviji, a nožni palac je najmanje osjetljiv. Te su razlike usko povezane sa
brojem receptora koji reaguje na podražaj na svakom od tih mjesta
- Podražaj na temperaturno osjetilo je temperatura kože. Receptori – živci ispod kože (receptori za hladno i toplo)
- Održavanje tjelesne temperature bitno je za preživljavanje moramo biti sposobni osjećati male promjene u
temperaturi naše kože.
- Kad koža ima svoju normalnu temperaturu možemo detektirati zatopljenje od samo 0,4 stupnja Celzijusovih i
zahlađenje od 0,15
- Bolest – kongenitalna neosjetljivost na bol33

31
Rutherford
32
Sposobni smo razlikovati između 10 000 i 40 000 različitih vonjeva, a žene to čine bolje nego muškarci.
33
Obično umiru mladi zbog oštećenja tkiva nastalih od ozljeda koje su mogli izbjeći da su bili sposobni osjećati bol.
23
 - Svaki podražaj koji je dovoljno intenzivan da izazove oštećenje tkiva je podražaj za bol34
- Vrste boli:
a. Fazička bol – bol koju osjećamo neposredno pri nekoj ozljedi (trajanje kratko)
b. Tonička bol – vrsta koju doživljavamo nakon ozljede (tupa i trajnija)
- Teorija nadziranog ulaza: neuralna vrata mogu biti zatvorena signalima poslanim iz korteksa, precipirani
intenzitet boli može biti smanjen mentalnim stanjem.
Neuralna vrata uključuju područje srednjeg mozga – periakveduktalna siva vrata (PAG)
- PAG neuroni aktivni – vrata su zatvorena, kad nisu aktivni vrata su otvorena.
- PAG glavno mjesto u kojemu jaka sredstva ublažavaju bol35
- Naše tijelo proizvodi hemijske spojeve – endorfine, koje u smanjivanju boli djeluju poput morfija
- Vestibularni osjeti – osjeti ravnoteže koji nas obavještavaju o položaju našeg tijela u odnosu na silu teže
- Kinestezija – osjet koji nas obavještava o položaju i pokretanju dijelova našeg tijela.
- Paslika je zaostao vidni doživljaj izazvan podražajem koji je uklonjen
- Fi fenomen je percepcija kretanja koja nastaje kao rezultat prikazivanja vidnih podražaja u slijedu

V. POGLAVLJE – PERCEPCIJA

Svaki senzorni modalitet ima osjetni organ kojim prihvaća početne informacije iz okoline, te središnji sustav u mozgu za
transformaciju tih informacija u organizirane percepte.

Percepcija ili opažanje je složenih psihički proces kojim u cjelini obuhvatamo likove predmete i pojave. On je tako
cjelovit ili potpun jer se dešava u sadašnjem trenutku sa mnogo detalja, a od našeg umnog potencijala ovisi izbor
relevantnoga i obimnost tog opažaja. Svaki detalj opažanog objekta je jedan osjet, pojedinačno svojstvo, a cjelina koja je
sastavljena od detalja je opažaj, složen psihički proces. To je integracija pojedinačnog u cjelinu i dešava se u
asocijativnom području korteksa.

Percepcija je proces kojim su osjeti organizirani u unutrašnju reprezentaciju svijeta. Pet glavnih funkcija preceptivnog
sistema:

a. Procesima pažnje mora se donijeti odluka o tome koje ulazne informacije trebaju biti dalje obrađene, a koje
odbačene.
b. Lokalizacija ili određivanje gdje su predmeti
c. Prepoznavanje ili određivanje šta su predmeti
d. Sustav mora biti sposoban apstrahirati kritična svojstva prepoznatog predmeta
e. Sa konstantnošću percepcije, perceptivni sustav mora održavati neka svojstva predmeta.

A) Selektivna pažnja je proces kojim odabiremo neke podražaje za daljnju obradu, dok druge zanemarujemo. Selektivna
pažnja jeste fizičko usmjeravanje naših osjetnih receptora. Kod vida, glavno sredstvo usmjeravanja naše pažnje su
pokreti očiju.

Vidno podraživanje ima oblik fiksacije, kratkih perioda za vrijeme kojih su oči razmjerno mirne, međusobno razdvojenih
sakadama, brzim skokovima oka od jednog mjesta na drugo. Za vrijeme perioda fiksacije vidne informacije iz okoline se
prikupljaju, a za vrijeme sakada vid je potisnut.

Pažnja je MULTIMODALAN. Može se pomicati unutar modaliteta, primjerice s jednog vidnog podražaja na drugi ili
između modaliteta. 36

34
Pritisak, temperatura, električni udar, hemijski nadraživač
35
Poput morfija – poznato je da morfij povećava nervnu aktivnost u PAG-u koja može rezultirati zatvaranjem neuralnih vrata
36
Promjena pažnje od promatranja ceste za vrijeme vožnje na slušanje osobe koja nas je nazvala na telefon
24
 - Nova psihološka metoda kontrole boli37

B) Lokalizacija informacija – kako bismo lokalizirali predmete, moramo ih najprije izdvojiti i zatim ih organizirati u grupe.
Lokaliziranje predmeta također zahtijeva prepoznavanje njegove udaljenosti od nas. Taj oblik percepcije je poznat kao
percepcija dubine, nije lagan jer slika na mrežnici nema tih podataka. Imamo različite znakove dubine, monokularne i
binokularne, koji nam omogućuju da to učinimo. Lokaliziranje predmeta zahtjeva i znanje o smjeru u kojem se predmet
kreće. To se može učiniti pomoću stvarnog ili stroboskopskog kretanja.

Geštalt psiholozi su isticali važnost percipiranja cjelovitih predmeta ili oblika, a predložili su i načela koja objašnjavaju
kako ih organiziramo.

- Lik i pozadina (lik je jasno izražen u odnosu na pozadinu)

- Grupiranje predmeta prema određenim principima:
a. Princip blizine djeluje da prostorno i vremenski bliske draži percipiramo cjelovito.
b. Princip sličnosti (draži koje su slične percipiramo kao cjelinu)
c. Princip kontinuiteta – pokazuje da okolne draži ne prekidaju elemente kontinuiteta, jer se taj kontinuitet
lakše percipira kao cjelina (papir preko kojeg stoji olovka)
d. Princip zatvorenosti – perceptivna težnja da se popunjavaju praznine da bi se dobio cjelovit lik
e. Princip zajedničko kretanja

Perceptivna udaljenost: da bismo saznali gdje je neki predmet, moramo saznati njegovu udaljenost ili dubinu. Mrežnica
je dvodimenzionalna površina na koju se projicira 3D svijet. Stoga mrežnica izravno odražava visinu i širinu, ali
informacije o dubini ne postoje, pa stoga moraju na neki način biti rekonstruirane na temelju znakova dubine, različitih
vrsta vidnih informacija koje, logički ili matematički daju podatke o dubini nekog predmeta. Znakovi dubine mogu se
razvrstati u binokularne ili monokularne.

BINOKULARNI ZNAKOVI – sposobnost dva oka da zajednički zaključuju o dubini dolazi od toga što su oči odvojene u glavi
i svako oko ima malo različit pogled na isti prizor. Izraz binokularna disparentnost odnosi se na razliku u onome što
svako od očiju vidi. Disparentnost je najveća za predmete koji su blizu i postaje manja što se predmeti udaljuju.

- MONOKULARNI ZNAKOVI

1. Relativna veličina – ako slika sadrži niz sličnih predmeta po veličini, gledatelj interpretira manje objekte kao da
su udaljeniji
2. Međupoložaj ( interpozicija ) – ako je neki predmet smješten tako da ometa pogled na drugi, promatrač
percipira predmet koji prekriva bližim
3. Relativna visina – između sličnih predmeta onaj koji se čini bližim horizontu percipira se kao udaljeniji
4. Perspektiva –približavanje paralelnih crta (konvergencija) kako se udaljavaju.
5. Zasjenjenje i sjene – pružaju informaciju o dubini predmeta. Uvijek kada je spriječen dolazak izravnog svjetla na
neku površinu u prizoru, bačena je sjena. Ako sjena pada na dio istog predmeta koji spriječava dolazak svjetla,
to se naziva pripadna sjena (zasjenjenje). Ako pada na neku drugu površinu, tada ne pripada predmetu koji baca
sjenu pa se naziva bačena sjena.
6. Relativno kretanje – razlika u brzini dva predmeta može biti znak dubine.

Percepcija kretanja – percipiramo kretanje nekog predmeta kad god se njegova slika kreće preko mrežnice.

37
Percepcija boli ima jaku psihološku komponentu. Bol se poput svakog senzornog ulaza, sastoji od posebnih signala, niza živčanih
impulsa iz receptora za bol u koži. Potencijalna nepovezanost između osjeta i percepcije posebno je izražena kod boli. Način na koji
pacijenti interpretiraju nadolazeće signale boli, ometanjem može stvarno smanjiti intenzitet nadolazećih signala boli.
25
Stroboskopsko kretanje – vidna varka kod koje je percepcija kretanja izazvana nizom nepokretnih slika koje su
prikazane u brzom slijedu.38

Stvarno kretanje je kretanje nekog predmeta kroz sve međutačke u prostoru. Selektivna adaptacija – gubitak
osjetljivosti za kretanje koji se dešava kad gledamo kretanje, adaptacija je selektivna jer gubimo osjetljivost za
promatrano kretanje i slična kretanja, ali ne za kretanje koje se znatno razlikuje po smjeru ili brzini.

Kortikalne stanice koje su udešene za poseban smjer kretanja. Postoje čak i stanice koje su posebno udešene za
detektiranje predmeta koji se kreće prema glavi, sposobnost koja je osobito korisna za preživljavanje.

Informacije o pomicanju naših očiju se šalju iz motornih područja frontalnog dijela mozga u vidni korteks i utječu na
doživljaj kretanja.

C) Prepoznavanje predmeta zahtijeva povezivanje različitih obilježja s predmetom (kao što su oblici i boje) tako da
budu tačno povezani zajedno, proces koji zahtijeva pažnju. Prepoznavanje predmeta znači njegovo pridjeljivanje
kategoriji i temelji se uglavnom na obliku predmeta.

- Th. integracije obilježja39: lik i boja kodirani su odvojeno, i zatim integrirani na sljedećem stupnju procesa pažnje. Opća
ideja jeste da su prvo percipirana, na stupnju pretpažnje, primitivna obilježja, kvalitete kao što su oblik i boja, i drugo,
na stupnju pažnje, korištena usmjerena pažnja kako bi se obilježja integrirala u cjelinu.

Ispitivana je osjetljivost posebnih kortikalnih neurona kad su različiti podražaji prikazivani područjima mrežnice
povezanim s tim neuronima. Takvo područje retine naziva se prihvatno (receptivno) polje. Tipovi stanica koji se mogu
razlikovati prema obilježjima za koja su odgovorne:

a. Jednostavne stanice – reagiraju kad je kao podražaj prikazana crta određene orjentacije i položaja unutar
njihova prihvatnog polja.
b. Složena stanica također reagira na prugu ili rub određenog usmjerenja, ali ne zahtijeva da podražaj bude na
određenom mjestu unutar njezina prihvatljivog polja
c. Posebno složene stanice (hiper složene stanice) – zahtijevaju ne samo da podražaj ima određeno usmjerenje
nego da ima određenu dužinu. Ako podražaj prelazi optimalnu dužinu, reakcija se smanjuje, a može i potpuno
ugasiti.
- Npr. postoje posebno složene stanice koje reagiraju na kuteve i uglove određene dužine. Sve te stanice nazvane
su detektori obilježja.

Obilježje prirodnih predmeta uključuje brojne geometrijske oblike, kao što su lukovi, valjci, kocke, klinovi – ta obilježja
nazvana geoni (geometrijski ioni)

Konekcionizam nudi most između psiholoških i bioloških modela.

Mreže sa povratnom vezom:

- Odozdo prema dolje povratne veze – veze koje idu od viših razina prema nižim razinama. U percepciji postoji
ključna razlika između odozdo – prema - gore i odozdo – prema – dolje procesa.

Odozgo – prema – dolje je upotreba kontekstualnih informacija ili znanja o cjelovitoj tvorevini pri organiziranju
djelova u cjelinu. (usmjereni su znanjem i očekivanjem)
Odozgo – prema – gore je organiziranje dijelova cjeline da bi se prepoznala ili oblikovala slika cjelovite tvorevine koja
se sastavlja. (usmjereni su na ulazne informacije)

38
nastaje najjednostavnije paljenjem svjetla u tami i zatim, nekoliko sekundi poslije, paljenjem drugo svjetla blizu mjesta onog prvog.
39
Anne Treisman
26
Opći izraz za nedostatke ili bolesti u prepoznavanju je agnozija.40 Asocijativna agnozija – pacijent sa oštećenjem
temporalnog lobusa imaju teškoću prepoznavanja predmeta samo kad su prikazani vizuelno.

Gubitak sposobnosti prepoznavanja riječi – čista aleksija, oštećenje lijevo okcipitalnog lobusa.

D) Apstrakcija je proces smanjivanja ogromnog broja informacija koje dolaze iz fizičkog svijeta preko naših osjetila, na
svladiv skup kategorija. Proces pretvaranja početnih osjetnih informacija zahvaćenim osjetnim organom u apstraktne
kategorije prethodno spremljene u pamćenje. 41

E) Konstantnost – znači sposobnost mozga da održava precepciju fizičkih svojstava predmeta čak i kad su se osjetna
svojstva tih predmeta drastično promijenila. Najvažnije su konstantnost boja, oblika i veličine. Konstantnost postoji u
svim senzornim modalitetima.

Različite vrste perceptivnih iluzija mogu se objasniti ustrajnošću perceptivnog sustava u održavanju konstantnosti.

Iluzije su vrsta pogrešnog percipiranja u slučaju, kada percepcija koju imamo nije u skladu sa dražima koje djeluju.
Stvarni podražaji postoje, ali ga osoba pogrešno interpretira, miješajući ono što percipira sa emocijama i maštom. Do
pojave iluzija dolazi iz više razloga. To mogu biti nepovoljne perceptivne prilike, a zatim i nepoznavanje objektivne
stvarnosti izaziva snažno djelovanje emocija.

McGurkov efekt – nastaje zbog konflikta slušnih i vidnih informacija.

Prikazivanje mozga uključuje tehnike poput (potencijala povezanih s događajima ERPs, event – related potentials),
pozitronsku emisijsku tomografiju (PET, positron emission tomograpy) i funkcionalnu magnetsku rezonanciju Fmri,
functional magnetic resonance imaging).

Mozak sadrži dva odvojena sustava koji posreduju selektivnu pažnju.

- POSTERIORNI SUSTAV: se odnosi na perceptivna obilježja predmeta, kao što su mjesto u prostoru, njegov oblik
i njegova boja, a odgovoran je za odabiranje jednog predmeta između mnogih, a na temelju obilježja vezanih uz
predmet.
- ANTERIORNI SUSTAV – namijenjen kontroli kada i kako ta obilježja se koriste za selekciju, jer su uključene
strukture – frontalni korteks i subkortikalne strukture – smješteni u prednjem dijelu mozga.

Stražni posteriorni sustav odabire predmete na temelju mjesta, oblika ili boje, a prednji anteriorni sustav odgovoran je
za vođenje tih procesa, ovisno o ciljevima gledanja.

Vidni korteks dio mozga koji je odgovoran za vid, djeluje sukladno načelu podjele rada: različite regije vidnog kortkesa
specijalizirane su za obavljanje različitih perceptivnih funkcija. Najvažnija regija mozga za vidno procesiranje je primarni
vidni korteks ili V1. smješten je u stražnjem, ili posteriornom, dijelu mozga. Sve druge vidne senzorne regije korteksa
povezane su s očima preko V1.

Sklonost djeteta da gleda neki predmet više neko neki drugi – tehnika nazvana metoda prednosti pri gledanju. Dijete
može razlikovati tj. diskriminirati. Srodna tehnika je metoda habitucije, metoda koristi prednost činjenici da iako djeca
gledaju izravno u nove predmete, uskoro im dosadi isti predmet - tj. habituiraju se.

Da bi netko bio sposoban percipirati neki predmet, mora prvo biti sposoban razlikovati jedan dio tog predmeta od
drugog dijela, sposobnost koja se odnosi na oštrinu vida.

40
Prozopagnozija – gubitak sposobnosti prepoznavanja lica, oštećenje mozga u desnoj hemisferi
41
Apstrahirane informacije zauzimaju manje prostora pa stoga omogućuju brži rad s njima nego s početnim informacijama. Korisna
analogija je mapa na računalnoj slici lica
27
Percepcija dubine počinje u dobi od oko tri mjeseca, ali nije u potpunosti razvijena sve do oko šest mjeseci. S oko 4
mjeseca djeca počinju posezati za bližim od dva predmeta, kad je blizina signalizirana binokularnom disparatnošću.
Mjesec ili dva poslije, počinju posezati za predmetima koji su očito bliži na temelju monokularnih znakova dubine, kao
što su relativna veličina, linerana perspektiva i zasjenjenje. 42

Specifična iskustva utječu na perceptivne sposobnosti.

Bez ikakvog svjetlosnog podraživanja, živčane stanice u mrežnici i vidnom korteksu počinju atrofirati. Postoji kritičan
period za razvoj naslijeđenih vidnih sposobnosti. Kritičan period je stupanj u razvoju za vrijeme kojeg je organizam
optimalno spreman steći određene sposobnosti.

- Aktivna percepcija: učenje igra glavnu ulogu kad se radi o koordinaciji percepcije s motoričkim reakcijama.
- Konstantnost percepcije počinje se razvijati već sa šest mjeseci
- Životinje odrasle u tami trpe od trajnog oštećenja vida, a životinje odrasle s prekrivenim okom postaju slijepe na
tom oku, što upućuje na kritični period u ranom životu, kad nedostatak podraživanja izaziva oštećenje
naslijeđene perceptivne sposobnosti.

Gibson: percepcija dubine razvija se bez vidnog iskustva kod skoro svake testirane životinje: naslijeđenje sposobnosti
percipiranja dubine omogućuju kozjem mladunčetu da izbjegava padanje sa stijene i omogućuje štakorima i mačkama
odraslim u mraku izbjegavanje sudaranja sa preprekama.

VI. POGLAVLJE – SVIJEST

Svijest uključuje motrenje sebe i svoje okoline tako da su percepcije, sjećanja i misli svjesno reprezentirane, i
kontroliranje sebe i okoline tako da možemo započeti i privesti kraju ponašanje i kognitivne aktivnosti.

Selektivna pažnja – usmjeravanje svijesti na određene podražaje.

Funkcija svijesti je i planiranje, pokretanje i usmjeravanje akcije. Tijekom planiranja u svijesti u obliku budućih
mogućnosti mogu biti prisutni i događaji koji se još nisu dogodili. Nisu sve akcije usmjeravane svjesnom aktivnošću, niti
su rješenja svih problema iznađena na svjesnoj razini. Psihički doživljaji uključuju i svjesne i nesvjesne procese, te da se
mnoge odluke donose sasvim izvan svijesti.

Naziv predsvjesna sjećanja odnosi se na upamćene sadržaje koji su dostupni svjesnom doživljavanju.

Freud je smatrao da postoji dio uma, nesvjesno, koji sadrži neka sjećanja, impulse i želje nedostupne svjesnom
doživljavanju. Freud je bio uvjeren da su neka emocionalno bolna sjećanja i želje potisnuti, tj. premješteni u nesvjesno,
gdje mogu i nadalje, iako ih nismo svjesni, utjecati na naše akcije. Potisnute misli i impulse ne mogu ući u svijest, ali
mogu na nas djelovati posredno ili prikriveno u snovima, iracionalnim ponašanjima, manirizmima ili omaškama.
Freudova omaška. Freud je smatrao da su nesvjesne žudnje i impulsi uzrok mentalnih bolesti. Razvio je metodu
psihoanalize, koja nastoji prizvati potisnute sadržaje ponovo u svijest i time izliječiti pojedinca. Većina psihologa prihvaća
zamisao da postoje sjećanja i psihički procesi nedostupni introspekciji, pa se u skladu s tim mogu nazvati nesvjesni.

Habituacija reakcija koje su u početku zahtijevale pažnju – automatičnost.

Pierre Janet – uveo je pojam disocijacije, kod koje se u određenim uvjetima neke misli ili akcije odvijaju ili disociraju od
ostalog dijela svijesti i funkcioniraju izvan svjesnog doživljavanja. Disocijacija se razlikuje od Freudova pojma represija, jer
su disocirana sjećanja i misli dostupne svijesti, a potisnuta sjećanja nisu.

42
Djete dovoljno staro da može puzati (6,7 mjesec) smješteno na ploču, jedno oko mu je pokriveno kako bi se uklonili binokularni
znakovi dubine. Kada ga majka zove ili signalizira s pliće strane, dijete pruža prema njoj, ali kad mu majka signalizira sa dublje strane,
dijete ne prelazi „ponor“. Na temelju tog ponašanja znamo da dijete koje je dovoljno staro za puzanje ima dobro razvijenu percepciju
dubine.
28
Pojava sanjanja pokazuje da mislimo dok spavamo, iako se vrsta mišljenja kojom se bavimo u snu na različite načine
razlikuje od mišljenja u budnom stanju. Analiza obrazaca moždanih valova upućuje na postojanje pet faza spavanja:
četiri različite dubine sna i peta faza, poznata kao faza brzih pokreta očiju (REM – rapid eye movement).

Kad osoba zatvori oči i opusti se, moždani valovi pokazuju pravilan obrazac od 8-12 hertza (ciklusa u sekundi), poznatih
pod nazivom alfa valovi43.

- Kad osoba utone u 1. fazu sna, moždani valovi postaju manje pravilni i imaju manju amplitudu.
- Za 2. fazu karakteristična je pojava vretena44 kratkih sekvenci ritmičkih reakcija od 12-16 hertza s povremenim
izrazitim porastom i padom amplitude cijelog EEG-a što se naziva K- kompleksom.
- Za još dublje faze sna, 3. i 4. fazu, karakteristični su valovi (1 do 2 hertza), poznati kao delta valovi.45 Općenito je
u 3. i 4. fazi spavača teško probuditi, iako ga može probuditi neki poznati zvuk, poput plača djeteta ili izgovaranje
poznatog imena.

Nakon što je osoba bila u snu oko jedan sat, dolazi do nove promjene. EEG postaje vrlo aktivan, čak i više nego kad je
osoba budna, ali osoba se ne budi. Ova faza je poznata kao REM spavanje, dok su ostale četiri faze nazivaju NREM.

U 8-satnom noćnom spavanju postoji 4/5 odvojenih REM razdoblja. Obrasci ciklusa spavanja mijenjaju se u funkciji dob.
Novorođenčad, npr., oko polovinu vremena u spavanju provodi u REM snu. Ta se proporcija do dobi od 5 godina
smanjuje na 20-25% od ukupnog spavanja, i ostaje poprilično stalna do poodmakle životne dobi, kada pada na 18% ili
manje. Stariji ljudi imaju manje dubokog spavanja 3. i 4. faze, a katkad te faze i nestaju i više noćnih buđenja, koja i duže
traju. Tijekom NREM faze, rad srca i disanja su znatno usporeni, mišići opušteni, a moždani metabolizam smanjen na
25% do 30% onog u budnom stanju.

REM faza – pojava brzih očnih pokreta, ubrzan rad srca, a moždani metabolizam je nešto ubrzaniji od onog u budnom
stanju. Kada se osoba probudi za vrijeme REM faze sna, gotovo uvijek izvješćuju da su sanjali, ali kad ih se probudi iz
NREM sna, tada o sanjanju izvješćuju samo oko 50% slučajeva. Vrsta snova o kojima spavači izvješćuju upućuje na
različitu vrstu psihičke aktivnosti u REM i NREM razdoblju.

Theta valovi – polagani mozgovni valovi koji nastaju tijekom hipnagogičkog stanja. Hipnagogičko stanje je razdoblje
drijemeža između budnosti i spavanja karakterizirano kratkim, halucinatornim iskustvima sličnim valovima.

Model suprotstavljenih procesa spavanja i budnosti. Prema tom modelu u mozgu se odvijaju dva suprotna procesa koji
upravljaju sklonošću pojedinca da zaspi ili ostane budan. Ti su procesi:

- Homeostatični nagon spavanja

- O – satu ovisan proces buđenja

Homeostatični nagon spavanja je fiziološki proces koji nastoji postići količinu spavanja koja je potrebna za održavanje
stabilne razine budnosti tijekom dana.

o- satu - ovisan proces buđenja je proces u mozgu koji nas svakog dana budi u određeno vrijeme. Taj proces kontrolira
tzv. biološki sat.Taj sat kontrolira niz psiholoških i fizioloških promjena, uključujući i ritam budnosti i spavanja, tzv.
cirkadijurne ritmove, koji se pojavljuju približno svaka 24 sata (lat. circa – oko, dies – dan)46. Na biološki sat djeluje
danje svjetlo, koje potiče prestanak sekrecije melatonina, hormona koji inducira spavanje.

43
Alfa valovi – su brzi mozgovni valovi male amplitude povezani sa osjećajem opuštenosti.
44
Vretena spavanja – su kratka razdoblja brzih mozgovnih valova nastaju tokom faze spavanja 4.
45
Delta valovi su snažni, polagani mozgovni valovi koji se obično javljaju tokom faze spavanja 4.
46
Cirkadijurni ritam – su ciklusi povezani s 24-satnim razdobljem okretanja Zemlje.
29
Poremećaj spavanja postoji kad nemogućnost dobrog spavanja dovodi tijekom dana do slabijeg funkcioniranja ili
pretjerane pospanosti. Ljudi mogu povremeno ili kronično da samo sebe lišavaju prikladnog spavanja – deprivacija.

Nesanica ili insomnija odnosi se na pritužbe zbog jednog simptoma, ne zadovoljsvo količinom ili kvalitetom spavanja. To
ne znači da nesanica nije stvarno stanje, već samo da subjektivna izvješća o nespavanju nisu uvijek u korelaciji s
objektivnim mjerama. Ljudi katkada precjenjuju količinu izgubljenog sna.

Teški poremećaji spavanja su narkolepsija i apneja. Osoba koja pati od narkolepsije47 ima ponavljajuće napadaje
pospanosti kojima se ne može oduprijeti, pa možemo u bilo kojem trenutku utonuti u san. Narkolepsija je u biti pojava
REM epizoda tijekom dana. Za vrijeme napada žrtve tako ulaze u REM stanje da mogu izgubiti mišićnu kontrolu prije
nego što imaju priliku negdje leći. Osoba koja pati od apneje, prestaje u snu disati. Jedan od razloga je da mozak ne
odašilje u dijafragmu i druge mišiće koji sudjeluju u disanju signal „diši“, pa stoga disanje prestaje. Drugi je razlog
preveliko opuštanje mišića na vrhu grla, što dovodi do djelomičnog zatvaranja dušnika. Tijekom napada apnee snažno
se smjanjuje količina kisika u krvi, što izaziva sekreciju hormona koji se izlučuju u kriznim situacijama. To uzrokuje
buđenje spavača koji tada počinje opet disati. 48

Sanjanje je promijenjeno stanje svijesti u kojem se vizualne priče konstruiraju na temelju sjećanja i postojećih
zaokupljenosti ili na temelju fantazija i predodžbi. Djeca u predškolskoj dobi ne sanjaju, a da djeca u osnovnoj školi
sanjaju mnogo manje nego odrasle osobe.

Lucidni snovi u kojima događaji izgledaju tako normalno, da spavači misle da su budni i svjesni. 49

Freud – „interpretacija snova“ (1900), Freud je iznio tvrdnju da su snovi kraljevski put do spoznavanja nesvjesnih
aktivnosti uma. Smatrao je da su snovi prikriven pokušaj ispunjavanja želja. Time je želio reći da san dotiče želje, potrebe
ili zamisli koje pojedinac smatra neprihvatljivim, pa ih je potisnuo u nesvjesno. Za tumačenje pretvaranja latentnog u
manifestne sadržaje, Freud je koristio metaforu cenzora. Rekao je da cenzor štiti spavača, omogućujući mu da
potisnute impulse izrazi simbolički, pa tako izbjegne osjećaj krivnje ili anksioznosti koji bi se pojavio kad bi se spavačeve
želje osvjestile u neprikrivenom obliku.

Evans – sanjanje odražava obradu informacija koju mozak obavlja za vrijeme spavanja.50 U novije vrijeme su neki
teoretičari zaključili da je sanjanje kognitivni proces, koji odražava zamisli, brige i emocionalne zaokupljenosti pojedinca.

Meditacija je naziv za postizanje promijenjenog stanja svijesti izvođenjem određenih rituala i vježbi.51 Dvije uobičajne
tehnike meditacije su meditacija otvaranja ( u kojoj osoba čisti svoj um kako bi mogla primiti nova iskustva), te
meditacija koncentracijom (u kojoj se blagodat postiže aktivnim usmjeravanjem pažnje na neki objekt, riječ ili ideju). 52

Hipnoza53 je prijemljivo stanje u kojem osobe usmjeravaju pažnju na hipnotizera i njegove sugestije. Neke je ljude lakše,
neke teže hipnotizirarti, iako većina pokazuje određenu osjetljivost.

Pseudosjećanja su pogrešna sjećanja pobuđena hipnozom

47
Postoje dokazi da određeni gen ili kombinacija gena čine osobu osjetljivom na taj poremećaj.
48
Ljudi koji pate od apneje mogu u krevetu provesti 12 sati i više, a da su sljedećeg dana toliko pospani da ne mogu funkcionirati, pa
im se čak događa da utonu u san tijekom razgovora. Apneja za vrijeme spavanja uobičajena je kod starijih muškaraca.
49
Većina istraživača nije dobila rezultate koji bi upućivali na stvarnu mogućnost kontrole sadržaja snova.
50
Sadržaj snova razlikuje se s obzirom na kulturu, spol i ličnost spavača, što upućuje na psihološko značenje snova. U snovima ima i
više negativnih nego pozitivnih emocija.
51
Tradicionalni oblici meditacije slijede jogu, sustav mišljenja utemeljen na hindu religiji ili zenu, koji je proizašao iz kineskog i
japanskog budizma.
52
Meditacija predstavlja nastojanje mijenjanja svijesti pomoću planiranih rituala ili vježbi iz joge ili zena.
53
Poslijehipnotička amnezija – na sugestije hipnotizera osoba zaboravlja šta se događalo dok je bila u hipnozi.
30
 - Teorija uloge je teorija koja objašnjava događanja tokom hipnoze sposobnošču pojedinca da glumi kao da je
hipnotiziran. Teorija uloge razlikuje se od varanja u tome što sudionik sarađuje i usmjerava se na hipnotizerove
riječi umjesto da se pretvara da je hipnotiziran.
- Teorija neodisocijacije je teorija koja događaje tokom hipnoze objašnjava podjelom svijesti.

Superbudan hipnotički trans obilježen je povećanom napetošću i budnošću. Savremeni hipnotizeri ne koriste
autoritativne zapovijedi. S malo vježbe ljudi se mogu i sami hipnotizirati. Osoba ulazi u hipnotičko stanje koje postoje za
to prikladni uvjeti, a hipnotizer samo pomaže u stvaranju takvih uvjeta. Za hipnotičko stanje karakteristične su ove
promjene:

1. Prestanak planiranja
2. Pažnja postaje selektivnija nego inače
3. Lako se potiče bojno maštanje
4. Smanjeno je testiranje realnosti, povećano prihvatanje iskrivljavanja stvarnosti
5. Povećana sugestibilnost, pojedinac mora prihvatati sugestije da bi mogao biti hipnotiziran

Halucinacije pogreške predstave. Kada osoba nije svjesna te razlike šta je predstava, a šta ona percipira, i kad nije
svjesna da nikakve draži ne djeluju u tom trenutku na njene receptore. Halucinacije su reproducirane percepcije, pri
čemu osoba nije svjesna da draži ne postoje. One se javljaju kod duševnih oboljenja i to u vidu mirisa, glasova, zatim
kod izrazito povećane tjelesne temperature, te pod utjecajem alkohola, droga i hipnoze. Postoje dvije vrste halucinacija:
pozitivne (u kojima osoba vidi neke objekte ili čuje neki glas koji nije stvarno prisutan), negativne (u kojima osoba ne
percipira nešto što bi inače percipirala) 54

Pojam skrivenog promatrača nastao je na temelju Hilgardova opažanja da kod mnogih hipnotiziranih osoba dio uma
izvan svjesnog doživljavanja kao da promatra doživljaje osobe kao cjelinu. Pokazalo se da je taj drugi dio sudionikove
svijesti koji je čuo sve što se događalo mogao o tome izvijestiti. Karakteristične reakcije u hipnozi uključuju povećanu ili
smanjenu kontrolu pokreta, iskrivljavanje sjećanja pomoću poslijehipnotičke amnezije, te pozitivne i negativne
halucinacije.

Psihoaktivne droge odavno se upotrebljavaju za mijenjanje stanja svijesti i raspoloženja. Tri ključne karakterističke
ovisnosti o drogama jesu:

1. Tolerancija – uz kontinuiranu upotrebu osoba mora uzimati sve više i više sredstava da bi postigla isti učinak
2. Apstinencijski sindrom – ako se droga prestane uzimati, osoba doživljava neugodne tjelesne i psihološke
reakcije
3. Prisilno uzimanje – osoba uzima više droge nego što je namjeravala, nastoji kontrolirati uzimanje droge, ali u
tome ne uspijeva i provodi sve više vremena nastojeći doći do droge

Zloupotrebe droga – kontinuirane upotrebe droga unatoč teškim posljedicama, od strane osobe koja još nije ovisnik tj.
ne pokazuje znakove tolerancije,sustezanja ili prisilnog konzumiranja.

- Depresori, poput alkohola i sredstava za smirenje smanjuju aktivnost središnjeg NS. Od drepesora najčešće se
koristi alkohol. Umirujuća sredstva: barbiturati – pilule za spavanje, sredstva koja se udišu (različita otapala i
aerosoli); te etilni alkohol.
- Delirium tremens – je stanje koje karakterišu znojenje, nemir, dezorijentiranost i halucinacije. Javlja se kod nekih
hroničnih alkoholičara kad naglo smanje količinu konzumiranja alkohola.
- Fetalni alkoholni sindrom – uzrokovano je pijenjem tijekom trudnoće, što dovodi do mentalne zaostalosti i
višestrukih deformacija dječjeg lica i usta.

54
Negativne halucinacije mogu se koristiti za kontrolu boli. U mnogim slučajevima hipnoza uklanja bol unatoč tome šta je izvor boli –
teška opeklina...
31
Kulturološke razlike u poremećajima izazvanim alkoholom: slaba učestalost problem izazvanih alkoholom u Kini i Tajvanu
možda je djelimično posljedica činjenice da oko 50% ljudi azijskog porijekla nema enzim koji razgrađuju prvi produkt
alkohola – acetildehid. Kada te osobe piju alkohol, one se zarumene u licu i osjećaju snažno lupanje srca, pa ih neugoda
koju im to izaziva navodi na potpuno izbjegavanje alkohola. 55 Znatno povećanje pijenja alkohola – velika količina uz
alkohol vezanih problema u Južnoj Koreji, gdje je uobičajno zajedničko konzumiranje alkohola po završetku radnog
vremena.

- Opijati poput heroina56 i morfija, smanjuju percepciju boli i izazivaju euforiju, nakon koje slijedi pospanost.
- Opijati dijeluju na vrlo specifične neuroreceptore u mozgu. Neurotransmiteri prelaze preko sinaptičke pukotine
između dva neurona i povezuju nerureceptore izazivajući aktivaciju nerona – primatelja.57
- Agonisti se vežu za receptore opijata, izazivajući osjećaj ugode i na taj način smanjujući snažnu upotrebu za
opijatima.
- Antagonisti vežu se na receptore opijata, ali tako da ih ne aktiviraju. Lijek samo blokira receptore, pa postaju
nedostupni za opijate. Ne izazivaju osjećaj ugode i potreba za drogom nije zadovoljena
- Metadon je najpoznatiji antagonistički lijek koji se koristi u liječenju ovisnika o heroinu; Naltrekson dovodi do
oslobađanja endorfina.
- Stimulativna sredstva poput amfetamina58 i kokaina, aktiviraju one dijelove mozga u kojima se registrira nagrada
ili ugoda, izazivaju euforiju, povećanje energije i osjećaj samopoštovanja. Prekid uzimanja ovih sredstava može
izazvati depresiju, nemir i opasne fiziološke simptome.
- Halucinogena ili psihodelična sredstva su droge čiji je glavni učinak promjena preceptivnih doživljaja. Ova
sredstva tipično mijenjaju percepciju unutarnjeg i vanjskog svijeta. Smanjena sposobnost razlikovanja sebe od
okoline. 59
- Perzistirajući poremećaj percepcije (flashback) su iskrivljene percepcije ili halucinacije koje se javljaju danima ili
sedmicama nakon upotrebe LSD-a
- Kanabis izaziva euforiju, kognitivne i motoričke smetnje, a katkad i halucinacije. Marihuana, hašiš – aktivni
sastojak u obje tvari je THC (tetrahidro-kanobinol). 60

Psi pojave predmeti su parapsihologije:

Ekstrasenzorna percepcija (ESP) – reakcije na vanjske podražaje bez bilo kakvog poznatog senzornog kontakta

a. Telepatija
b. Vidovitost
c. Predviđanje budućih događaja

Psihokineza (PK): mentalno djelovanje na fizikalne događaje, bez intervencije bilo koje poznate fizikalne sile.

Ganzfeld postupak služi za testiranje telepatske komunikacije između dvije osobe, od kojih jedna „odašilje“, a druga
„prima“ poruke.

Poremećaji svijesti:

55
Konfucijanska etika koja osuđuje pijano ponašanje
56
Sporije se apsorbiraju droge koje se šmrču jer na putu krvnih žila moraju proći kroz sluzicu nosa
57
Molekularni oblik opijata slični su skupini neurotransmitera koji se zovu endorfini. Ponavljana upotreba heroina dovodi do
smanjene produkcije endorfina, pa tako tijelo za smanjenje boli treba više heroina koji se veće na slobodne receptore opijata.
58
Povećanje budnosti i smanjenje osjećaja umora i dosade.
59
Neke halucinogene droge dobivaju se iz biljaka, poput meskalina koji se dobiva iz kaktusa i psilocibina koji se dobiva iz gljiva. Druge
se sintetiziraju u laboratoriju, kao npr. LSD (dietilamid lizergičke kiseline) i PCD (fenilciklidin)
60
Kada THC jednom dođe u mozak, tamo se veže na kanabinoidne receptore, koji su naročito brojni u hipokampusu. Budući da je
hipokampus uključen u pamćenje novih sadržaja, marihuana inhibira pamćenje novih sadržaja
32
 A. Kvantitativni:
- Samnolencija (pospanost, nezainteresovanost, oslabljena pažnja)
- Sopor (bolesnik kao u snu reaguje vrlo teško, samo na jake draži)
- Koma (ne postoji podražaj koji bi mogao probuditi osobu)
B. Kvalitativni:
- Delitarno stanje (dezorjentiranost)
- Sumračno stanje (suženo polje svijesti)
- Somnabulizam (mjesečarenje, stadij spavanja koji nisu vezani za spavanje)

VII. POGLAVLJE: UČENJE I UVJETOVANJE

Učenje je složen psihički proces koji se očituje u sticanju znanja, vještina i navika, ali i proces u kojem se formira
ličnost, a cjelokupno stečeno iskustvo koristi.

Učenje je relativno trajna promjena ponašanja koja proizlazi iz iskustva. Učenje je prema bihevioristima relativno trajna
promjena ponašanja koja je posljedica iskustva; prema kognitivističkim teoretičarima proces kojim organizmi na
temelju iskustva stvaraju relativno trajne promjene u načinu predočavanja okoline. Te promjene djeluju na ponašanje
organizma, ali ga ne određuju u potpunosti.

- Refleks je jednostavna naučena reakcija na podražaj

- Podražaj je događaj u okolini koji izaziva reakciju organizma

Postoje dvije temeljne vrste učenja:

a. Neasocijativno učenje uključuje učenje o jednom podražaju, te habituaciju i senzibilizaciju.

- Habituacija: karakteristična smanjena bihevioralna reakcija na neki neškodljiv način
- Senzibilizacija: učenje kod kojeg u povodu nekog intenzivnog podražaja dolazi do sve veće bihevioralne
reakcije.
b. Asocijativno učenje (klasično uvjetovanje, instrumentalno uvjetovanje i složeno učenje)

Asocijativno učenje je mnogo složenije od neasocijativnog, jer uključuje učenje odnosa među događajima. Uključuje
klasično kondicioniranje (uvjetovanje), instrumentalno uvjetovanje i složeno učenje

Klasično i instrumentalno uvjetovanje uključuje stvaranje asocijacija, tj. učenje da se određeni događaji pojavljuju
zajedno. Kod klasičnog uvjetovanja organizam uči da jedan događaj slijedi nakon drugog.

- Klasično uvjetovanje je proces učenja u kojem se ponavljanim uparivanjem stvara veza između nekog
neuralnog podražaja s kojim je bio uparivan.
- Klasično uvjetovanje je najjednostavnija vrsta učenja. To je učenje na osnovu asocijacija, povezivanja
sadržaja koji su se nekada javljali zajedno, pa kasnije, pojava jednog izaziva javljanje drugog. U ovom učenju
organizam je pasivan, ništa ne čini osim što pasivno reagira na podražaje i tu reakciju uči.

Podražaj / reakcija Opis

Bezuvjetni podražaj (BP) Podražaj koji automatski izaziva reakciju, tipično neki refleks, bez prethodnog
uvjetovanja.
Bezuvjetna reakcija (BR) Reakcija koju izaziva bezuvjetni podražaj, a postavlja se kao osnovica za uspostavljanje
uvjetovane reakcije na prethodno neutralni podražaj.
Uvjetni podražaj (UP) Prethodno neutralni podražaj koji povezivanjem sa bezuvjetnim podražajem počinje
izazivati uvjetovanu reakciju.
Uvjetna reakcija (UR) Naučena ili stečena reakcija na podražaj koji prije nije izazivao tu reakciju.
Pavlov – ugrađuje fistulu ili cjevčicu koja će omogućiti mjerenje slinjenja.

33
 - Svaka prezentacija uparenih uvjetovanih i bezuvjetnih podražaja naziva se pokušaj. Pokušaji u kojima
organizam uči vezu između tih dvaju podražaja čine u procesu uvjetovanja fazu stjecanja. U toj fazi
ponovljeno uparivanje UP i BP jača vezu između tih podražaja, što dovodi do povećanja UR.
- Gašenje predstavlja učenje da uvjetovani podražaj ne previđa bezuvjetni podražaj. Gašenje pojavljuje se kao
spontani oporavak – s protokom vremena nakon gašenja pojavljuje se orginalna UR.
- Generalizacija djelimično je odgovorna za sposobnost pojedinca da reagira na nove podražaje koji sliče
poznatim podražajima.
- Proces koji je komplementaran generalizaciji je diskriminacija. Generalizacija je reakcija na sličnost, a
diskriminacija je reakcija na različitost. Uvjetovana diskriminacija nastaje diferencijalnim uvjetovanje.
- Faza gašenja je kada kod uvjetovanja neka naučena reakcija postaje inhibirana (zakočena), jer nije bila
praćena očekivanom posljedicom.
- Spontan oporavak – je ponovno javljanje neke ugašene reakcije u funkciji prolaska vremena
- Generalizacija je kod uvjetovanja tendencija da se neka uvjetovana reakcija izazove podražajima koji sliče
podražaju na koji je reakcija bila uvjetovana
- Pavlov i drugi smatrali su da je kritični faktor vremenski dodir ili kognitivitet UP i BP, tj. da bi došlo do
povezivanja ta se dva podražaja moraju pojaviti vremenski blizu.

Etolozi se bave ponašanjem životinja u prirodnom okruženju, ali etolozi stavljaju veći naglasak na evoluciju i genetiku,
nego na učenje. Učenje je strogo ograničeno genskim određenjem životinje. Etolozi nastoje pokazati da različite vrste
uče različite stvari na različite načine. Sposobnost povezivanja podražaja u eksperimentima klasičnog uvjetovanja,
ograničena je biologijom i evolucijom.

- Kod instrumentalnog uvjetovanja određene reakcije bivaju naučene zato što djeluju ili utječu na okolinu.
Ne radi se o tome da neki organizam samo reagira na podražaje, kao kod klasičnog uvjetovanja, već se
organizam ponaša na načine koji u njegovoj okolini izazivaju određene promjene. To znači da je ponašanje
organizma instrumentalno u postizanju određenih ishoda.
- Određeno ponašanje dovodi do postizanja određenog cilja
- Instrumentalno uvjetovanje uključuje učenje odnosa između događaja (poput odnosa između reakcija i
ishoda)
- Instrumentalnim uvjetovanjem životinje uče da njihovo ponašanje ima određene posljedice. Štakor, npr.
može naučiti pritiskati polugu kako bi dobio hranu kao potkrepljenje. Učestalost pritiskanja poluge korisna je
mjera snage te reakcije. Program potkrepljivanja određuje učestalost i obrazac reagiranja tijekom
intrumentalnog uvjetovanja.

E.L. Thorndike – gladna mačka61 (operantno uvjetovanje ili pokušaj pogreška učenje). Kao i klasično uvjetovanje i ono
ide korak po korak, postepeno se uči. Počiva na asocijativnoj vezi. Međutim, tokom ovog učenja organizam je aktivan
(operantan), on može djelovati na ishod učenja i stoga je ovo učenje složeno. Organizam reagira kako bi zadovoljio
nastalu potrebu, a do tačnog odgovora ili reakcije dolazi spontano, ne razumijevanjem i uviđanjem, niti po utjecajem
naslijeđa.

Nakon brojnih pokušaja mačka eliminira brojna nevažna ponašanja i na kraju otvara zasun i oslobađa se istog trenutka
kad je zatvore u kavez. Mačka je naučila otvoriti zasun da bi došla do hrane. Njezina se učinkovitost tijekom niza
pokušaja postupno povećavala. Izgleda kao da se mačka ponaša po načelu pokušaja i pogrešaka, a kad nagrada dolazi
neposredno nakon nekog od tih ponašanja, osnaženo je učenje te akcije. Thorndike je to snaženje nazvao zakonom

61
Bila je stavljena u kavez čija su vrata bila zatvorena jednostavnim zasunom, a ispred kaveza se nalazio komad ribe. Mačka najprije
pokušava dosegnuti hranu pružanjem šape kroz šipke kaveza. Kad u tome ne uspije, počinje hodati po kavezu, pokazujući različita
ponašanja. U nekom trenutku nehotice udari u zasun, oslobađa se iz kaveza i jede ribu.
34
učinka. Tvrdio je da kod intrumentalnog učenja zakon učinka odabire iz niza slučajnih odgovora samo one nakon kojih
dolaze pozitivne posljedice.

Skinnerova kutija ili operantna komora62 - intrumentalno uvjetovanje povećava vjerovajatnost pojavljivanja neke
reakcije tako što nakon tog ponašanja slijedi potkrepljenje.

Potkrepljenje je naziv za proces kojim se davanjem nekog poželjnog podražaja ili uklanjanjem nekog averzivnog
podražaja povećava vjerovatnost pojave određenog ponašanja.

Kazna je suprotna od potkrepljenja. To je proces kojim se zadavanje nekog neugodnog, averzivnog podražaja ili
uklanjanjem nekog poželjenog podražaja smanjuje vjerojatnost pojavljivanja određenog ponašanja.63 Kazna smanjuje
vjerovatnost ponovnog pojavljivanja nepoželjenog ponašanja. Moguća je posljedica da organizam kažnjeno ponašanje
zamijeni još nepoželjnijom reakcijom.

Organizam brže uči ako je veća vjerovatnoća da će zadovoljiti svoju potrebu i biti nagrađen za obavljenu radnju. To je
zakon efekta. Organizam uči zahvaljujući konsekvencama. Vježbanje izostavljanja: uskraćivanje onog što je dijete željelo
(roditeljska pažnja),dovodi do smanjenog ponašanja (plač pri odlasku na spavanje), vezanog uz kaznu.

Vrsta Definicija Učinak Primjer

Pozitivno Zadavanje ugodnog ili Povećana vjerovatnost Ako nakon učenja slijedi dobra ocjena,
potkrepljivanje poželjenog podražaja nakon ponavljanja tog ponašanja povećat će se količina učenja prije
određenog ponašanja ispita
Negativno Uklanjanje nekog neugodnog Povećana vjerovatnost Ako vas izlazak iz vaše sobe u
potkrepljivanje podražaja nakon određene ponavljanja tog ponašanja studentskom domu oslobađa bučnog
reakcije kolege, produžit će se vrijeme vašeg
izbivanja iz sobe
Kazna Zadavanje neugodnog ili Smanjena vjerovatnost Ako vas vaš nastavnik dovede u
averzivnog podražaja nakon ponavljanja te reakcije neugodu zato što ste mu postavili
određene reakcije neko pitanje, smanjit će se
vjerovatnost vašeg budućeg
postavljanja pitanja.
Vježbanje Uklanjanje nekog ugodnog ili Smanjena vjerovatnost Ako vam vaša djevojka uskrati svoju
izostavljanja poželjenog podražaja nakon ponavljanja te reakcije pažnju svaki put kad gledate TV, vi
određenog ponašanja ćete pred televizorom provoditi sve
manje vremena.

Tehnika oblikovanje, potkrepljuje samo one varijacije u reakcijama koje se kreću u željenom smjeru. Oblikovanje je
postupak za podučavanje kompleksnog ponašanja, koji od početka potkrepljuje svako približavanje ciljanom ponašanju.

- Primarni potkrepljivač – zadovoljava temeljne nagone, nenaučeni potkrepljivač

- Sekundarni (uvjetovani) potkrepljivač – podražaj koji postaje potkrepljivač zbog svoje povezanosti s već
utvrđenim potkrepljivačem. Podražaj koji je dosljedno uparivan s primarnim potkrepljivačem.

62
U kutiji nema ničeg osim poluge, ispod koje se nalazi zdjelica za hranu. Štakor, ostavljen sam u kutiji, kreće se istražujući uokolo.
Povremeno istražuje polugu i pritišće je. eksperimentator, nakon što je odredio tu razinu pritiskanja, aktivira spremnik za hranu koji
se nalazi izvan kutije. Sada svaki put kad štakor pritisne polugu mali komadić hrane pada u zdjelicu. Štakor ga pojede i ubrzo ponovo
pritisne polugu. Hrana potkrepljuje to pritiskanje poluge i brzina štakorova aktiviranja poluge sve se više povećava. Ako se spremnik
sa hranom ukloni, pa pritisak na polugu ne dovodi do dobivanja hrane, čestina pritiskanja poluge se smanjuje. Nepotkrepljena
instrumentalna reakcija se gasi, kao što je to bio slučaj i s klasično uvjetovanim reakcijama.
63
Averzivan podražaj (ljutnja) smanjuje učestalog određenog ponašanja (poklanjanje čokolade), a u drugom primjeru uklanjanje
poželjenog podražaja (večernji izlazak) također smanjuje određeno ponašanje (prepiranje s roditeljima)
35
Organizmi generalizuju ono što su naučili, a ta se generalizacija može suzbiti diskriminativnim učenjem.
Programi odnosa – potkrepljivanje ovisi o broju reakcija organizma.

Program
Programi odnosa
Fiksni odnos (FO)
Varijabilni odnos (VO)
Intervalni programi
Fiksni interval (FI)
Varijabilni interval (VI)
Postupak
Potkrepljenje dolazi nakon fiksnog broja odgovora.
Potkrepljenje dolazi nakon određenog broja odgovora, a broj varira na nepredvidljiv
način.
Jer do potkrepljivanja dolazi tek nakon određenog vremenskog intervala.
Potkrepljenje dolazi nakon proteka određenog vremena od prethodnog potkreljenja.
Potkrepljenje dolazi nakon proteka određenog vremena od prethodnog potkrepljenja, ali
je trajanje intervala nepredvidivo.

- Organizmi mogu naučiti svojim reakcijama prekinuti neki averzivni događaj, kao što dijete uči zatvoriti
slavinu iz koje u kadu teče vruća voda. – učenje bijega
- Organizmi mogu naučiti vlastitim reakcijama spriječiti pojavu nekog neugodnog događaja, kao što smo svi
naučili stati na crvenom svjetlu semafora kako bismo spriječili nesreće. – učenje izbjegavanja. 64

Možemo reći da do instrumentalnog uvjetovanja dolazi samo kad organizam precipira postojanje kontigencije između
reakcije i potkrepljenja. Čini se da organizam i u klasičnom i u instrumentalnom uvjetovanju uči određenu povezanost
između dva događaja. U klasičnom uvjetovanju ponašanje je vezano uz određeni podražaj. U klasičnom uvjetovanju
ponašanje je vezano uz određeni podražaj. U instrumentalnom uvjetovanju ponašanje je vezano uz određeni anticipirani
odgovor. Naša se sposobnost učenja vremenske ili prostorne povezanosti (kontingengcije) razvija vrlo rano.

Složeno učenje:

Prema kognitivnom stajalištu65 bit učenja a općenito i inteligencije, leži u sposobnosti organizma da mentalno predoči
aspekte svijeta i tada djeluje u skladu s tim predodžbama, a ne svijetom kao takvim.

Učenje uvidom:

Wofgang Kohler – eksperiment sa čimpanzom (1920)66 – postignuće ovih čimpanzi razlikuje se u nekoliko aspekata od
reakcija Thorndikeovih mački ili Skinnerovih štakora i golubova. Riješenje dolazi naglo, a ne nakon procesa postupnih
pokušaja i pogrešaka. Druga je razlika da kad je čimpanza jednom riješila problem, ona će ga kasnije svaki put riješiti
uz mali broj nepotrebnih pokreta.

Životinja stvara mentalnu predodžbu problema, manipulira sastavnicama te predodžbe dok ne pogodi rješenje i tada
provodi to rješenje u stvarnom svijetu. Kohlerov rad pokazuje da složeno učenje uključuje dvije faze. U početnoj fazi
koristi se za pronalaženje rješenja proces rješavanja problema. U drugoj fazi to se rješenje pohranjuje u pamćenje i
doziva u svakoj sličnoj problemskoj situaciji. Zbog toga je složeno učenje usko povezano sa pamćenjem i mišljenjem.

64
Kako bi pobjegla od šoka, životinja mora preskočiti pregradu i pobjeći u drugi dio kaveza. U početku štakor skače preko pregrade
tek kad započne električni udar (što je učenje bijega). Daljnjim vježbanjem, štakor naučiti preskočiti pregradu čim začuje
upozoravajući zvuk, pa tako potpuno izbjegava udar (učenje izbjegavanja)
65
Edeard Tolman – štakor prolazi kroz složeni labirint ne uči sekvencu lijevih i desnih zavoja, već stvara kognitivnu mapu – mentalnu
predodžbu rasporeda puteva u labirintu.
66
Kohler je svoje čimpanze stavljao pred problem koji su omogućavali uvid, jer su svi dijelovi problema bili izloženi i vidljivi. Stavio je
čimpanzu u neki zatvoren prostor sa bananom, izvan dosega životinje. Kako bi došla do tog voća, životinja je kao oruđe morala
koristiti neke objekte koji su se nalazili u njenoj blizini. Čimpanza bi obično riješila problem na način koji je pokazivao da je životinja
stekla određeni uvid. Sultan – kohlerov najinteligentniji čimpanza
36
Učenje uviđanjem je učenje u kojem uvijek otkrivamo nove veze i odnose koji postoje među pojavama, vršimo
organiziranje i rekonstrukcije odnosa da bismo razumjeli sadržaje. Karakteristike ovog učenja:

a. Učenje je praćeno intenzivnim razmišljanjem i traganjem, a ne pogađanjem

b. Rješenje problema dolazi odjednom, naglo
c. Jednom, naučeno pohranjuje se trajno
d. Rezultat ovog učenja je opće znanje koje se može primjenjivati.

Kad ljudi uče odnose između podražaja koji nisu sasvim predvidivi, često se oslanjaju na svoja ranija vjerovanja.67

Istraživači smatraju da neuralnu osnovicu učenja čine promjene u NS. Nervni se impuls prenosi s neurona na neuron
aksonom neurona koji ga odašilje. Budući da su aksoni odvojeni sinaptičkom pukotinom, akson neurona koji odašilje
nervni impuls izlučuje neurotransmiter, koji se širi sinaptičkom pukotinom i stimulira neuron koji prima nervni impuls.
Ključne zamisli u vezi sa učenjem su da neuralnu osnovicu učenja čine neke promjene u sinapsi i te promjene sinapsu
čine više ili manje efikasnom.

Watson, utemeljitelj biheviorizma, smatrao je da ljudsko novorođenče ima samo nekoliko urođenih strahova, od kojih su
dva glavna strah od glasne buke i strah od gubitka podloge. Tvrdio je da su svi drugi strahovi stečeni uvjetovanjem.
Fobije odraslih osoba temelje se na jednoj ili više davnih epizoda uvjetovanja. Tradicionalno stajalište biheviorista bilo je
da se bilo koji podražaj može povezati s bilo kojom posljedicom. U susretu sa ozbiljnom prijetnjom, strah organizira naše
resurse u zaštitu od te prijetnje. Polazeći od te prednosti, strah postaje bihevioralni sustav koji se razvio s ciljem odbrane
od okolinskih prijetnji. 68

Ako je prirodna selekcija odgovorna za strah, tada se može očekivati da genski faktori oblikuju taj doživljaj. Treba
odrediti uvjete u kojima strah nastaje – što pokreće bihevioralni odbrambeni sustav. Treba detaljno odrediti i ponašanja
koja se mogu smatrati posljedicama straha. Prirodna selekcija je oblikovala odgovore na ta pitanja genskim šiframa koje
određuju strahove s kojima smo se rodili i one koje smo stekli, kao i načine na koje se ponašamo kad smo preplašeni.

Snažno podraživanje uzrokuje povećanje količine neurotransmitera koji izlučuje senzorni neuoron. To povećanje ovisi o
aktivaciji neurona koji na senzorne neurone opuštaju serotonin.

Klasično uvjetovanje slično senzibilizaciji, oboje uključuju promjenu reakcije na slab podražaj, izazvan jačim podražajem.
Obje vrste učenja bi mogle imati sličnu neuralnu osnovicu. Ključno mjesto sinaptičke plastičnosti se nalazi u malom
mozgu. Životinje s lezijama u malom mozgu ne mogu naučiti ili upamtiti uvjetovano kratkotrajno zatvaranje očiju (iako
pokazuju normalnu bezuvjetnu reakciju treptanja). Uvjetovanje treptanja povezano je sa promjenama sinaptičke
transmisije u malom mozgu. Ta se promjena naziva dugoročna depresija, a povezana je sa drugotrajnim smanjenjem
sinaptičke transmisije na sinapsama korteksa u malom mozgu. Smanjenje transmisije uvjetovanog podražaja u korteksu
malog mozga dovodi do bihevioralne uvjetovane reakcije.

Amigdala, struktura limbičkog sistema duboko u sljepoočnom režnju, koja je važna za čuvstva, pa i strah. Amigdala prima
senzorne informacije iz talamičkih i kortikalnih područja mozga, povezuje te podražaje i prevodi te asocijacije u reakcije
straha, koje posreduju hipotalamus, srednji mozak i medula. Životinje sa oštećenjem amigdale ne mogu naučiti ili
upamtiti zastrašujuće doživljaje. Neuroni u amigdali pokazuju u povodu novog učenja straha brojne promjene.

Učenje dovodi do povećane količine izlučenog neurotransmitera, do čega dolazi zbog povećanog broja aksonskih
završnih kvržica koje izlučuju neurotransmiteri.

67
Odozgo prema gore učenje
68
Ako se jedinka ne uspije odbraniti od grabežljivaca, njezina je sposobnost da u budućnosti doprinese i svoje gene populaciji
svedena na nulu, pa stoga i nije iznenađujuće da su u životinjskom svijetu razvijeni vrlo učinkoviti mehanizmi obrane od
grabežljibvaca.
37
U mozgu sisavaca sinapse sudjeluju u pohranjivanju informacija tijekom učenja. Cerebelum je posebno važan za
motorno uvjetovanje, dok je amigdala bitna za emocionalno uvjetovanje. U te su procese uključena povećanja
sinaptičke transmisije, tj. dugoročna potencijacija.

VIII. POGLAVLJE - PAMĆENJE

Primjer - pogrešno sjećanje sa dalekosežnim posljedicama (Ronald Cotton koji je bio osuđen na doživotni pritvor zbog
pogrešne identifikacije. Žena koja je bila silovana je pogrešno identificirala silovatelja).

Tri važne značajke pamćenja:

1. Kodiranje, pohranjivanje i pronalaženje.

2. Različite vrste pamćenja koje se koriste za pohranjivanje informacija na duže i kraće vrijeme
3. Različita pamćenja za pohranjivanje informacija na duže i kraće vrijeme, različitih vrsta informacija.

Faza kodiranja u kojoj se informacije iz okoline prevode u smislene cjeline koje se pohranjuju. 69
Faza pohranjivanja – u kojoj se pohranjene informacije odražavaju u vremenu koji teče.
Faza pronalaženja – u kojoj nastojite izvući i svega pamćenje informacija koje ste ranije kodirali i tamo pohranili.

Novija istraživanja sugeriraju da različita područja mozga sudjeluju u različitim fazama pamćenja. Najzanimljiviji je nalaz
da tijekom kodiranja najaktivnija područja mozga u lijevoj hemisferi, a tijekom pronalaženja ili dosjećanja najaktivnija
su područja u desnoj hemisferi. Razlika između kodiranja i pronalaženja ima jasno određen biološki utjecaj.

Teorija Atkinsona i Shiffrina – osnovicu za razlikovanje različitih pamćenja koja odgovaraju različitim vremenskim
razdobljima. (1968).

1. Informacije koje pristižu i okoline prvo se pohranjuju u senzorno pamćenje. Senzorno pamćenje sadrži sve
informacije iz okoline koje su registrirali osjetni organi. Senzorno pamćenje je kratkog vijeka, što znači da se
informacije iz senzornog pamćenja propadaju u roku od nekoliko desetinski sekundi. Mali dio informacija u
senzornom pamćenju koji se obraća pažnja prenosi se iz senzornog pamćenja u sljedeću sastavnicu
kratkoročnog pamćenja.
2. Kratkoročno pamćenje: informacije u kratkoročnom pamćenju jesu one kojih smo svjesni. To su informacije koje
su lako dostupne. Mogu se koristiti kao temelj za donošenje odluka ili obavljanje zadataka u kratkom roku
(nekoliko sekundi ili manje). Informacije u kratkoročnom pamćenju nestaju (bivaju zaboravljene) u roku od
dvadesetak sekundi. Ponavljanjem ili vježbanjem moguće je spriječiti nestanak tih podataka. Informacije u
kratkoročnom pamćenju mogu biti podvrgnute elaboraciji, tj. drugim oblicima obrade.

Vježbanje – uzastopno ponavljanje nekih informacija.

3. Dugoročno pamćenje – je veliko spremište informacija, koje sadrži sve informacije koje su nam općenito na
raspolaganju. Informacije u njega dolaze iz kratkoročnog pamćenja putem različitih vrsta elaboracije. Veličina
dugoročnog pamćenja je neograničena. Do informacija iz dugoročnog pamćenja dolazimo procesom
pronalaženja i pohranjivanja informacija u kratkoročno pamćenje.

Vrste pamćenja: eksplicitno pamćenje (kad se neka osoba svjesno dosjeća nekog događaja) onako kako se taj događaj
dogodio u određenom vremenu i prostoru). Implicitno pamćenje (kad se neka osoba nesvjesno prisjeća informacija
različitih vrsta).Ikoničko pamćenje (vid)70 i ehoično pamćenje (sluh).

69
Barbara – vi se pohranili informaciju o njezinu imenu i licu u vremenu izmedju dva susreta.
70
Kad u mraku odjednom nakratko zasvijetli žarulja, vi taj prizor pohranjujete u senzorno pamćenje, koje se naziva ikoničko.
38
Sperlingov eksperiment s djelomičnim izvješćem – rezultati pokazuju da ikoničko pamćenje nestaju u razdoblju od jedne
trećine sekunde. 71

Vidna perzistencija eksperiment sa vremenskim integritetom:

1. Na trenutak prikazan vidni podražaj izaziva u nervnom sistemu senzornu reakciju.

2. Količina informacija dobivena iz tog podražaja povezana je sa područjem zahvaćenim funkcijom senzorne
reakcije
3. Vidljivost podražaja povezana je sa brzinom kojom promatrač dobiva informacije iz tog podražaja.

Kapacitet senzornog pamćenja vrlo je velik, ali je njegovo trajanje vrlo kratko. Informacije u senzornom pamćenju na
koje se obraća pažnja prenose se u sljedeću vrstu pamćenja – radno pamćenje.

- Vidna perzistencija je informacija koja u trajanju od nekoliko desetinki sekunde odražava trajnu, svijest vidnu
reprezentaciju.
- Funkcije senzorne reakcije je pojam koji omogućava integraciju senzornog pamćenja i vidne perzistencije.

Radno pamćenje – Atkinson i Shiffrin nazvali su ga kratkoročnim spremištem. Informacije na koje usmjeravamo pažnju
Sastoji se od tri faze: kodiranja, pohranjivanja i pronalaženja.

Naše će radno pamćenje sadržavati samo ono što je bilo odabrano. To znači da veliki dio onog čemu smo izloženi
nikada ne ulazi u naše radno pamćenje, pa, dakle neće biti ni dostupno kasnijem pronalaženju.

Kodiranja: fonološki kod i vizuelni kod. Kad želimo sačuvati podatke ponavljanjem dajemo prednost fonološkom kodu.

Sva sistema radnog pamćenja: fonološko spremište koje kratko pohranjuje informacije u akustičnom kodu i vizuelno –
spacijalni notes koji kratko čuva informacije u vidnom ili prostornom kodu. Rezultati su pokazali da se dva
pretpostavljena spremišta nalaze u različitim hemisferama. Verbalne informacije – lijeva hemisfrera, prostorne
informacije – desna hemisfera.

Radno pamćenje je vrlo ograničenog kapaciteta. Herman Ebbinghaus, koji je započe eksperimentalna ispitivanja
pamćenja 1885. godine izvijestio je o rezultatima koji su pokazivali da je njegova granica bila 7. čestica. Vi možete
upotrijebiti svoje dugoročno pamćenje za tzv. nakupljanje, ili rekodiranje novih sadržaja u veće, smislenije jedinice, te
pohranjivanje tih gomila u vaše radno pamćenje. Takve jedinice zovu se grumeni, a kapacitet radnog pamćenja može se
najbolje pisati kao 7+/-2 grumena.

Opće je pravilo da možemo poboljšati naše radno pamćenje pregupiranjem niza slova ili brojeva u jedinice, koje možemo
pronaći u našem dugoročnom pamćenju.

Do zaboravljanja dolazi bilo stoga što čestice s prolaskom vremena nestaju ili zbog toga što bivaju zamijenjene novim
česticama. Još jedan važan razlog zaboravljanja sadržaja ranog pamćenja je zamjena prije upamćenih čestica novima.
Zamisao o zamjeni u skladu je s idejom da radno pamćenje ima čvrsto određen kapacitet.

Istraživanja su pokazala što je veći broj sadržaja u radnom pamćenju, to je sporije njihovo pronalaženje. Većina takvih
podataka potječe iz eksperimenta koji je proveo Stenberg, a poznat je pod nazivom Sternbergov zadatak pretraživanja
pamćenja. To znači da svaka dodatna čestica u radnom pamćenju produžuje vrijeme potrebno za proces pronalaženja
za tačno određenu veličinu – priblično 40 milisekundi. Serijsko pretraživanje radnog pamćenja, pretraživanje u kojem se
provjerava jedna po jedna čestica. To traženje se odvija brzinom od 40 milisekundi po čestici, što je prebrzo da bi ljudi
mogli biti svjesni toga. Pronalaženje jedne čestice u radnom pamćenju može ovisiti o tome je li aktivacija te čestice

71
Postupak djelimičnog izvješća – u standardnoj situaciji tražen je cjelovit izvještaj, u kojem je promatrač trebao jednostavno navesti
što je više moguće slova koje je vidio. U drugoj situaciji tražen je djelomičan izvještaj, pa je promatrač trebao navesti samo jedan,
nasumice odabran red slova.
39
dosegla kritičnu razinu, a što je više čestica u radnom pamćenju, to manje ima aktivacije za svaku od njih. Takvi modeli
aktivacije mogu tačno predvidjeti mnoge aspekte pronalaženja sadržaja u radnom pamćenju.

Radno pamćenje ima dvije glavne funkcije. Ono čuva kratkoročno potreban sadržaj i služi kao radni prostor za obavljanje
računskih operacija u mislima. Druga je moguća funkcija radnog pamćenja da služi kao postaja na putu u dugoročnom
pamćenju. Iako je prenos moguć na niz načina, jedan od njih koji je mnogo ispitivan je obnavljanje, tj. svjesno
ponavljanje sadržaja u radnom pamćenju. Takvo ponavljanje očito održava česticu u radnom pamćenju i uzrokuje njezin
transfer u dugoročno pamćenje. Naziv ponavljanje radi održavanja odnosi se na aktivno nastojanje održavanje
informacija u radnom pamćenju, elaboracijsko ponavljanje odnosi se na nastojanja da se sadržaj kodira u dugoročnom
pamćenju.

Funkcioniranje kratkoročnog pamćenja kao međupostaje na putu do dugoročnog pamćenja dolazi iz eksperimenata o
slobodnom dosjećanju.

Hipokampus, struktura koja se nalazi ispod korteksa blizu sredine mozga, kritična je za dugoročno pamćenje, ali ne i za
radno.

Ekperiment – odgođene rekacije. U svakom pokušaju naprije se štakorima prikazuje jedan podražaj, a zatim nakon
određenog vremena i drugi podražaj.72 Bolesnici sa oštećenjima hipokampusa i okolnog korteksa pokazuju veliki gubitak
pamćenja. Budući da se hipokampus nalazi u središtu temporalnog režnja, za te se bolesnike kaže da pate od središnje –
temporalne amnezije. Takvi bolesnici vrlo teško pamte sadržaje na duže vrijeme, ali se uglavnom mogu prisjetiti sadržaja
koji su čuli ili vidjeli prije nekoliko sekundi. 73

Dugoročno pamćenje je uključeno kada podaci moraju biti sačuvani na nekoliko minuta ili za cijeli život. Za verbalne
sadržaje dominantna reprezentacija u dugoročnom pamćenju nije ni slušna ni vidna, već se temelji na značenju čestica.
Kodiranje čestica prema njihovu značenju događa se čak i kad su čestice odvojene riječi, ali je mnogo dojmljivije kad se
radi o rečenicama. U dugoročnom pamćenju kodiraju se i vidni i okusni i mirisni, ali se preferira verbalni kod.

Pamćenje se može poboljšati stvaranjem realnih ili umjetnih veza između čestica. Što su bolji znakovi koji nam pomažu u
pronalaženju, to je bolje i naše pamćenje. U testu prepoznavanja od nas se traži odgovor na pitanje jesmo li nešto već
prije vidjeli. Suprotno tome, u testu dosjećanja moramo navesti upamćene sadržaje gotovo bez ikakvih znakova za
pronalaženje.

Među faktorima koji mogu otežati pronalaženje jedan je od najvažnijih interferencija (ometanje). Ugleda se u tome da
usvajanje jednog ometa zadržavanje drugog sadržaja. Dolazi do preplitanja sadržaja. Interferencija može biti
retroaktivna (gdje novo gradivo koje učimo ili pamtimo negativno utječe i ometa staro) i proaktivno (ranije naučeni
sadržaji ometaju upamćivanje i učenje novog sadržaja iz razloga što se prepliću novi i stari sadržaji).

Iako do općeg gubitka pamćenja kod ljudi obično dolazi samo kad su oštećeni i hipokampus i korteks oko njega, samo
oštećenje hipokampusa može dovesti do ozbiljnih poremećaja u pamćenju. Trajno skladište pamćenja gotovo se sigurno
nalazi u korteksu, naročito u područjima u kojima se interpretiraju senzorni podaci.

Postoje dva faktora kodiranja koji olakšavaju pronalaženje:

1. Organizacija sadržaja/informacija u vrijeme kodiranja

2. Obraćanje pažnje na to da kontekst u kojem su informacije kodirane sliče onome u kojem će biti tražene74

72
Životinje sa oštećenjem frontalnog korteksa postižu slabe rezultate, a one s oštećenjem hipokampusa relativno normalne.
73
Bolesnik sa medijalno – tempralnom amezijom možda neće prepoznati svog liječnika kad mu uđe u sobu, iako ga je nekoliko
godina viđao svakodnevno, ali će bez teškoća ponoviti njegovo ime ako mu se liječnik predstavio.
74
Lakše se sjetiti određene činjenice ili događaja u istom kontekstu u kojem smo ih kodirali.
40
Mi više ponavljamo i organiziramo uzbudljiva sjećanja nego ona bezbojna ili neutralna. Brojni istraživači su utvrdili da
ljudi bolje pamte emocionalno obojene situacije nego čuvstveno neutralne.

- Blic sjećanje je živ i relativno trajan zapis okolnosti u kojima je osoba saznala za neki emocionalno nabijen,
značajan događaj. Dosjećanje je najbolje kad je dominantna emocija tijekom dosjećanja odgovarala emociji za
vrijeme kodiranja.

Anksioznost ne uzrokuje direktno neuspješno dosjećanje, već čudne ili nebitne misli, a one dovode do neuspješnog
dosjećanja, jer inferferiraju s pronalaženjem upamćenih sadržaja. 75

Potiskivanje – Freudova teorija nesvjesnog uvodi nova načela. Represija stoga predstavlja maksimalni neuspjeh
pronalaženja, jer je pristup ciljnim sjećanjima blokiran.

Dio zaboravljanja iz dugoročnog pamćenja posljedica je nestajanja upamćenih sadržaja iz skladišta, naročito kad postoje
procesi koji prekidaju konsolidiranje novih sadržaja. Biološko mjesto konsolidacije uključuje hipokampus i okolni korteks.
Novija istraživanja pokazuju da je za potpunu konsolidaciju potrebno nekoliko sedmica. Emocionalni faktori mogu
prekinuti proces pronalaženja.

Pitanje svjesnog dosjećanja prošlosti koje se ekplicitno izražava. Postoji još jedna vrsta pamćenja koja se često
manifestira u vještinama i pokazuje kao poboljšanje izvođenja nekog perceptivnog, motoričkog ili kognitivnog zadatka,
bez svjesnog sjećanja na iskustva koja su dovela do tog poboljšanja. Mi se ne moramo svjesno prisjećati poduke koja je
dovela do tog poboljšanja. U takvim se slučajevima poboljšanje izražava implicitno.

Amenzija ili djelomičan gubitak pamćenja: amnezija može biti posljedica različitih uzroka, među kojima su povrede
mozga, moždane kore, encefalitis, alkoholizam, elektrokonvulzivni šokovi i kirurški zahvati. Neovisno o uzroku,
primarni simptom amnezije je izrazita nesposobnost pamćenja svakodnevnih događaja, pa tako i stjecanja novih
informacija. Ova se pojava zove anterogradna amnezija, koja može biti vrlo opsežna. Sekundarni simptom amnezije je
retrogradna amenzija, nesposobnost dosjećanja događaja koji su prethodili nastanku povrede ili bolesti. Vještine koje
ostaju sačuvane i u amneziji uključuju motoričke vještine.

Dječija amenzija: o toj je pojavi govorio Freud, koji ju je prozvao dječija amnezija.76 Opće prihvaćeno tumačenje je da je
dječija amnezija posljedica ogromne razlike između načina na koji mala djeca kodiraju doživljaje i onog na koji to čine
odrasle osobe. Mala djeca kodiraju svoja iskustva bez povezivanja s drugim događajima. Hipokampus za koji je poznato
da je uključen u konsolidaciju upamćenih sadržaja, ne sazrijeva prije godinu do dvije nakod rođenja. Zbog toga se
događaji koji su se zbili u prve dvije godine života ne mogu dovoljno konsolidirati u pamćenju, pa ih se stoga pojedinac
poslije i ne može sjetiti. Smatra se da su ostali uzroci tog prelaza na odraslo pamćenje psihološke prirode. Ti uzroci
uključuju kognitivne faktore, naročito razvoj govora i početak školovanja.

Ekspicitno pamćenje uključuje svjesno dosjećanje prošlosti, a implicitno se pamćenje očituje kao bolje postignuće neke
vještine, bez svjesnog sjećanja na pouku koja je do nje dovela.

Eksplicitno pamćenje:

- Epizodičko pamćenje odnosi se na pamćenje osobnih doživljaja, epizoda

- Semantičko pamćenje – na pamćenje činjenica i općih istina.

Eksplicitno pamćenje označava vrstu pamćenja koja se očituje u dosjećanju ili prepoznavanju, kad se svjesno sjećamo
prošlosti. Implicitno pamćenje označava pamćenje koje se manifestira kao poboljšanje u izvođenju nekih perceptivnih,
motornih ili kognitivnih zadataka, bez svjesnog sjećanja na iskustva koja su do tog poboljšanja dovela. Iako se eksplicitno

75
Anksioznost često prate nebitne misli poput: „past ću na ispitu“, ili „svi će misliti da sam glup“.
76
Freud je taj fenomen otkrio opažajući svoje bolesnike koji se mahom nisu mogli sjetiti događaja iz razdoblja od 3. do 5. godine
života.
41
pamćenje, naročito dosjećanje i prepoznavanje činjenica gubi u amenziji, implicitno pamćenje obično ostaje sačuvano.
To upućuje na mogućnost postojanja dvaju sustava pohranjivanja za eksplicitno i implicitno pamćenje. Istraživanja u
kojima su skenirani mozgovi normalnih osoba pokazala su da je eksplicitno pamćenje praćeno povećanom neuralnom
aktivnošću u određenim moždanim područjima, dok je implicitno pamćenje praćeno smanjenjem neuralne aktivnosti i u
kritičnim područjima.

Za razliku d videovrpce, naše je pamćenje konstruktivan i rekonstruktivan proces. Pamćenje nekog događaja može
sustavno odstupati i odstupa od objektivne realnosti koja ga je izazvala, i to kako u vrijeme nastanka (pute konstruktivnih
procesa), tako i poslije u vremenu (putem rekonstruktivnih) procesa.

Piagetovo sjećanje iz djetinjstva77

Kodiranje ima svoje dvije fate: početnu percepciju (prijenos informacija u kratkoročno pamćenje) i nakon toga proces
koji su uključeni u prijenos podataka iz kratkročnog u dugoročno pamćenje. Do stvaranja lažnog sjećanja može doći u
bilo kojoj ili u obje ove faze.

Rekonstrukcije upamćenih sadržaja nakon nekog događaja: mi možemo, kao što radimo dok oblikujemo svoja sjećanja,
donositi neke zaključke, možemo odbaciti neke informacije koje nam nisu smislene u odnosu na druge poznate činjenice
ili one o kojima smo čuli. Mi možemo dodati nove informacije koje su nam drugi sugerirali. Rekonstrukcija pamćenja
može se dogoditi u vrijeme kad se pamćenje oblikuje ili u različita vremena nakon što je već oblikovano. Rekonstrukcija
pamćenja čini osnovicu za sjećanja koja, iako sustavno netočna, djeluju vrlo stvarno i iznose se sa velikim stupnjem
uvjerenosti. Utvrđeno je da su predodžbe naročito korisne za povezivanje parova nepovezanih stvari.

Iako ne možemo povećavati kapacitet radnog pamćenja, možemo pomoću shema rekodiranja povećavati veličinu
grumena koje pamtimo, pa time i raspon pamćenja. Jedan od načina na koji se može poboljšati kodiranje i pronalaženje
je pomoću predočivanja i zamišljanja, temeljnih načela na kojima se osnivaju mnemotehnički sustav poput metode
mjesta i metode ključnih riječi.

Ostali načini za poboljšanje kodiranja (i kasnijeg pronalaženja) jesu elaboracija značenja sadržaja koje pamtimo i
organizacija materijala tijekom kodiranja78 (čini se da je najkorisnija hijerarhija organizacija).

77
otkrio je da je to sjećanje iako prividno tako živo, bilo ne samo netačno već i u cijelosti izmišljeno. Da bi došlo do tako dramatičnog
lažnog sjećanja, potreban je poseban niz okolnosti i čak ako su neka sjećanja i izmišljena, ona obično nemaju neke ozbiljne posljedice
u stvarnom životu. Kako nastaju takva sjećanja? Odgovor je da nastaju iz kombinacije konstruktivnih procesa, koji se mogu podijeliti
u one koji postoje u vrijeme originalnog kodiranja događaja koji će biti upamćeni i one koji se pojavljuju nakon što je sjećanje na
upamćeni događaj već oblikovano.
78
Menmotehnički sustav je metoda mjesta (lat.loci – mjesta) ili zamišljanja određenih mjesta. Ta je metoda naročito prikladna za
nizove proizvoljno navedenih čestica, kao što su nepovezane riječi.
42
 PAMĆENJE

RADNO DUGOROČNO
(eksplicitno)

Kodiranje pohranjivanje pronalaženje Kodiranje pohranjivanje pronalaženje

Ograničeni Pogreške u
kapacitet Modeli
pronalaženj
Akustički Vizuelni traženja i
(7+/-2) Dodavanje u; modeli Konsolidacija
kod kod zamjenjivan aktivacije
smislenih veza, traženja i (uloga
je i elaboriranje aktivacije hipokampusa)
propadanje značenja

IX.POGLAVLJE – GOVOR I MIŠLJENJE

Intenzivna tjelesna vježba povećava količinu endorfina, koji su odgovorni za doživljaj transa kod trkača. Iako tjelesna
vježba zaista podiže razinu endorfina u krvi, proizvedeni endorfini ne prelaze iz cirkulirajuće krvi u mozak, pa stoga ne
mogu biti uzrok promjena raspoložena.

Upotreba govora ima dva aspekta: proizvođenje govora i razumijevanje govora.

- Produkcija govora započinje nekom mišlju, koju na neki način prevodimo u rečenicu, a zatim u glasove koji tu
rečenicu izražavaju.
- Razumijevanje govora započinje glasovima koje čujemo, pridavanjem značenja tim glasovima u obliku riječi,
kombiniranjem riječi u rečenicu i izvlačenjem značenja iz te rečenice.

Upotreba govora čini se da uključuje kretanje kroz različite razine. Na najvišoj razini su rečenične jedinice, koji uključuju
rečenice i fraze. Na sljedećoj razini su riječi i dijelovi riječi koji nose značenje. Najniža razina sadrži govorne glasove.

Govor je stoga višeslojni sastav za prijenos misli pomoću riječi i rečenica.

Dodavanjem sufiksa i prefiksa riječima nastaju nove riječi, složenice, koje imaju različito značenje. Naziv morfem koristi
se za bilo koju malu lingvističku jedinicu koja nosi značenje. Većina morfema su riječi, a većina riječi ima neki specifičan
sadržaj. Postoje i riječi koje služe samo tome da rečenicu učine gramatički korektnom. Takve gramatičke riječi ili
gramatički morfemi, uključuju članove i prijedloge, kao što su pored, izda i sl.

Kontekst rečenice čini značenje riječi dovoljno jasnim da svjesno ne doživljavamo bilo kakvo dvostruko značenje.
Ispitivanja su pokazala da ljudi često na trenutak aktiviraju oba značenja neke riječi, ali onda odaberu ono koje određuje
kontekst u kojem se riječ nalazi, a bilo koje od ta dva značenja može tada izazvati učinak pripreme na kasnije
prezentirane riječi.

43
Analiziranje rečenice po njezinim djelovima koji se odnose na imenice i glagole, a zatim rastavljanje tih dijelova u manje
jedinice poput imenica, pridjeva i glagola, zove se analiza sintakse. Sintaksa se bavi odnosima između riječi u frazama,
dijelovima rečenica i rečenicama.

Da bismo razumjeli rečenicu, čujemo fonem, koristimo ih za konstrukciju morfema i dijelova rečenice i na kraju iz svega
toga izvodimo tvrdnju. Radimo odozdo prema gore. Da bismo proizveli rečenicu, krećemo se u suprotnom smjeru:
počinjemo razmišljanjem o nekoj izjavi ili tvrdnji, prevodimo te misli u fraze i morfeme jedne rečenice i na kraju
prevodimo te morfeme u foneme.

- Govor je struktuiran na tri različite razine: rečenične jedinice, riječi i dijelove riječi koji nose značenje, govorni
glasovi.
- Fonemi su kategorija govornih glasova. Svaki jezik ima svoj niz fonema- a ti se nizovi razlikuju od jezika do jezika
– kao i svoj niz pravila za kombiniranje fonema u riječi.
- Morfemi su najmanje govorne jedinice koje prenose značenje. Većina morfema su riječi, ali morfemi su i sufiksi i
prefiksi koji se dodaju riječima.
- Sintaksička pravila koriste se za kombiniranje riječi u fraze i fraza u rečenice.
- Područje mozga koja sudjeluju u govoru nalaze se u lijevoj hemisferi i uključuju Brokino i Wernickeovo
područje.
- Govor je višeslojni sustav za prijenos misli pomoću riječi i rečenica (Chomsky, 1965).
- Osnovni pojmovi: Fonem – glas Morfem – lingvistička jedinica koja nosi značenje
- Sintaksa – bavi se odnosima između riječi u frazama, dijelovima rečenica i rečenicama

Razvoj započinje na razini fonema, napreduje prema razini riječi i drugih morfema, pa prelazi na razinu rečeničnih
jedinica ili sintakse. Zanimljivo je da djeca dolaze na svijet sa sposobnošću razlikovanja različitih glasova koji odgovaraju
različitim fonemima u bilo kojem jeziku. Djeca uče foneme koji su relevantni za njihov jezik, pa gube sposobnost
razlikovanja glasova koji odgovaraju istom fonemu u njihovu jeziku.

Jednogodišnje dijete već ima pojmove za mnoge stvari. Gotovo sva djeca imaju podjednak početni rječnik. Djeca u dobi
od 1 do 2. godine pretežno govore u ljudima, životinjama, prometnim sredstvima, igračkama, hrani, dijelovima tijela,
kućnim potrepštinama. Djeca u dobi od 12 do 30 mjeseci proširuju riječi kojima raspolažu, tj. primjenjuju ih na susjedne
pojmove. Tako npr. dvogodišnje dijete može koristiti pojam „maca“ za pse i mačke, pa i krave.

U dobi od 1,5 godine dijete može imati rječnik od 25 riječi, u dobi od 6 godina taj rječnik iznosi oko 15. 000 riječi. Kako bi
postigla taj nevjerovatan porast rječnika, djeca moraju dnevno učiti oko 10 riječi. Čini se da su djeca pripremljena za
učenje novih riječi. Kada čuju nepoznatu riječi, ona mogu pomisliti da ta riječ pokriva neki od njihovih neoznačenih
pojmova, pa je upotrebljavaju u kontekstu u kojem je bila izgovorena kako bi pronašla taj pojam.

U dobi od 1,5 do 2,5 godine počinje stjecanje pojedinih izraza i rečeničnih jedinica ili sintakse. Djeca započinju slagati
riječi u dvorječne izraze. Taj govor od dvije riječi ima telegrafsku kvalitetu. Dijete ispušta gramatičke riječi, kao i
gramatičke morfeme i izgovara samo riječi koje nose najvažnije značenje.

Jedna je od mogućnosti da djeca uče govoriti imitirajući odrasle. Osim toga, pogreške koje djeca čine, pokazuju da se
trude promijeniti pravila, a ne samo kopirati ono što su čula od odraslih. Druga je mogućnost da djeca stječu govor
uvjetovanjem. Odrasli mogu nagrađivati djecu kad izgovore gramatički korektnu rečenicu, ukoriti ih kad čine greške. Da
bi to funkcioniralo, roditelji moraju reagirati na svaki detalj u dječjem govoru.

Testiranje hipoteza: djeca, međutim često uče nešto općenito poput pravila. Ona kao da postavljaju hipotezu o nekom
jezičnom pravilu, testiraju tu hipotezu i zadržavaju je ako funkcionira. Djeca uče govoriti djelomično pomoću testiranja
hipteza (često nesvjesno). Te hipoteze obično su vođene malim brojem načela, koja usmjeravaju pažnju djece na bitne
značajke onog što je izgovoreno, kao što su završeci riječi. Dijete nauči da je množina od nokat (na nozi) – nokti, pa

44
postavlja hiptezu da se nokat na ruci zove rukat, a njegova množina rukti. Dijete tu tvorevinu nije nikad čulo, pa je s
vremenom i odbacuje, kad nauči da nije tačna.

Kako djeca dolaze do hipoteza?

a. Usmjeravanje pažnje na završetke riječi

b. Usmjeravanje pažnje na prefikse i sufikse koji upućuju na promijenu značenja.
c. Izbjegavanje iznimki, čime se i tumači pretjerano generaliziranje kojem su djeca u početku sklona.

Budući da su djeca imala manje prilika upoznati tačne oblike, njihovo pamćenje neuobičajenih ili drugačijih oblika je
slabo. Uvijek kad se ne mogu dosjetiti nekog oblika, oni ga izvedu proširivanjem oblika kojeg poznaju. Drugi istraživači
tvrde da ono što izgleda kao učenje jednog pravila može ustvari biti učenje brojnih asocijacija.

- Brokine afazije imaju teškoća s gramatičkim aspektima govora, posebice s onima koji slijede pravila.
- Anomični afazičari, koji na prvom mjestu imaju teškoća sa pronalaženjem i prepoznavanjem riječi, imaju više
teškoća s nepravilnim glagolima nego sa pravilnim glagolima.

Dio našeg govornog znanja je naslijeđen. Sva djeca neovisno o kulturi ili jeziku, prolaze kroz istu sekvencu razvoja
govora. U dobi od godine dana dijete govori samo nekoliko izoliranih riječi, oko 2. godine dijete govori rečenice od dvije
ili tri riječi, u dobi od 3 godine djetetove rečenice postaju sve više gramatičke, a u 4. godine djetetovi govorni glasovi sliče
onima odrasle osobe.

Kao i za druga naslijeđena ponašanja, za učenje govora postoje neka kritična razdoblja. To je naročito očito kad se radi
stjecanju sustava glasova nekog novog jezika – učenju fonema i pravila po kojima se kombiniraju. Djeca mlađa od godinu
dana mogu razlikovati foneme bilo kojeg jezika, ali da tu sposobnost gube do kraja prve godine života, pa su stoga prvi
mjeseci života kritično razdoblje za navođenje na foneme maternjeg jezika.

Druge vrste imaju sisteme komuniciranja, ali ti su sistemi kvalitativno različiti od našeg. 79

Kada naučimo govoriti?

- Faza brbljanja počinje oko 4. mjeseca. Beba spontano proizvodi različite zvukove. Brbljanje nije imitacija govora
odraslih.
- Faza jedne riječi počinje oko prvog rođendana. Dijete počinje izgovarati riječi i porodica ga počinje razumjevati.
Riječ cuko npr. može značiti: “pogledaj onog psa tamo”
- Faza dvije riječi počinje prije druge godine. Dijete počinje govoriti rečenice od dvije riječi (telegrafski govor):
“vozi auto” može značiti:”Želio bih izaći vana i vozati se autom”.
- “Duge fraze” faza sa sintaksičnim značenjem, počinje oko treće godine.

Jedna vrsta misli odgovara mnoštvu rečenica koje kao da „čujemo u svom umu“. To su prosudbe ili misli konstatacije,
koje izražavaju neku tvrdnju. Drugu vrstu čine misli predočivanja, koje odgovaraju predodžbama, naročito vidnim, koje
„vidimo“ u našem umu.

- Pojam reprezentira cijelu jednu klasu, a sastoji se od niza svojstava koja vežemo uz tu klasu.
- Kategorizacija se odnosi na proces uvrštavanja nekog objekta u određeni pojam. Kada neki objekt
kategoriziramo, mi s njim postupamo kao da ima mnoga od svojstava koje pridajemo tom pojmu, uključujući i

79
Istraživanja mogućnosti čimpanze da nauče neki jezik. Gardner i Gardner su učili ženku čimpanze, nazvao Washoe, znakove
prilagođene iz Američkog znakovnog jezika, koristili su znakovni jezik jer čimpanzama nedostaje vokalni aparat za izgovaranje
ljudskih glasova. Do svoje 4. godine Washoe je mogla izvesti 130 različitih znakova, a razumijeti čak i više od tog broja. Mogla je i
generalizirati znakove iz jedne situacije u neku drugu. Iako čovjekoliki majmuni mogu steći rječnik koji sliči onome kod ljudi, oni ne
mogu naučiti kombinirati znakove na sistematičan način, kao što to čine ljudi.
45
 svojstva koja nismo neposredno percipirali. Druga glavna funkcija pojmova je da nam omogućuje predviđanje
informacija koje nije lako percipirati.

Svojstva vezana uz neki pojam možemo svrstati u dvije skupine:

- Prototip pojma (to su ona svojstva koja opisuju najbolje primjere tog pojma). Prototip nam obično pada na
pamet kad mislimo o nekom pojmu.
- Srž pojma – načinjena od svojstva koja su najvažnija za članstvo u tom pojmu.

Stupanj u kojem je pojedinačni slučaj tipičan za neki pojam značajno utječe na njegovu kategorizaciju. Načela na temelju
kojih se oblikuju prototipovi – poput usmjeravanja na svojstva koja se često susreću kod članova nekog pojma – mogla bi
biti univerzalna.

Neki objekat može biti identificiran na različitim razinama. Međutim, u svakoj hijerarhiji jedna je razina temeljna ili ona
koju češće odabiremo kao osnovica za klasifikaciju, to je razina na kojoj početno kategoriziramo neki objekt. Podaci u
prilog ovim tvrdnjama dolaze iz ispitivanja u kojima je od ljudi bilo zatraženo da objekte prikazane na slikama imenuju
prvim nazivom koji im padne na pamet. Pojmovi na temeljnoj razini su posebni i na druge načine. Oni su, na primjer, prvi
koje djeca nauče, češće se koriste i imaju kraća imena.

Izvršili smo neku kategorizaciju. Kako koristimo pojmove za kategorizaciju vanjskog svijeta? Odgovor ovisi o tome je li
pojam dobro ili nejasno definisan. Za dobro definisane pojmove, možemo odrediti koliko je neka osoba slična našem
prototipu. Ako nastojimo biti što tačniji, možemo odrediti ima li osoba definirajuća svojstva pojma. Postoji veliki broj
istraživača koji su se bavili kategorizacijama dobro definiranih pojmova na temelju pravila. Ta su istraživanja pokazala da
što više svojstva uključuju neko pravilo, to je sporiji proces kategorizacije i to je veća mogućnost pogreške.

Za nejasno definirane pojmove, kao što su „ptica“ i „stolac“, ne znamo dovoljno definirajućih svojstava kako bismo mogli
koristiti kategorizaciju utemeljenu na pravilima, pa se umjesto toga često oslanjamo na nešto slično. Kao što je već
rečeno, ono što možemo učiniti jest utvrditi sličnosti nekog objekta sa prototipom pojma. Podaci da ljudi kategoriziraju
objekte na taj način, prikupljeni su u eksperimentima koji su bili provedeni u tri koraka.

1. Istraživač naprije određuje svojstva pojmovnog prototipa, kao i svojstva različitih članova tog pojma.
2. Istraživač zatim identificiranjem zajedničkih svojstava određuje sličnosti između svakog pojedinačnog slučaja i
prototipa. To daje rezultat sličnost s prototipom za svaki pojedinačni slučaj.
3. I na kraju istraživač pokazuje da je rezultat sličnosti s prototipom u visokoj korelaciji s točnošću i brzinom s
kojom sudionici mogu korektno kategorizirati taj slučaj. To pokazuje da sličnost s protitipom igra ulogu u
kategorizaciji.

Eksplicitno proučavanje je način na koji učim srž pojmova, a iskustvo je uobičajeno sredstvo kojim stječemo prototipove
različitih pojmova. Djeca moraju naučiti i da je srž bolji pokazatelj pripadnosti nekom pojmu nego što je prototip, ali da bi
to naučila, potrebno im je dosta vremena.

Postoje barem dva različita načina na koje možemo steći neki pojam kroz iskustvo. Najjednostavniji se naziva strategija
primjerka.80 Ali s odrastanjem počinjemo koristiti drugu strategiju, koju čini testiranje hipoteza.

Iako smo istaknuli razliku između dobro i nejasno definiranih pojmova, istraživanja na neurološkoj razini pokazuju da
postoje važne razlike samo između nejasno definiranih pojmova. Mozak pohranjuje pojmove životinja i pojmove o
stvarima u različitim neuralnim područjima.

80
Kada se dijete sretne s poznatim slučajem ili primjerkom namještaja npr. stolom, ono pohranjuje reprezentaciju tog primjerka.
Kasnije, kad mora odlučiti da li neki novi primjerak, recimo radni stol pripada namještaju, oni neće odrediti sličnosti tog novog
objekta s pohranjenim primjercima namještaja, među kojima su i stolovi. Čini se da se djeca često služe tom strategijom, koja je
učinkovitija s tipičnim, a manje učinkovita s netipičnim primjerima.
46
Jedan od smjerova istraživanja pokazuje da određivanje sličnosti između nekog objekta i prototipa pojma uključuje
različita moždana područja od onih koja su aktivna prilikom određivanja sličnosti između nekog objekta i pohranjenih
primjeraka tog pojma. Logika tih istraživanja je ova: proces pronalaženja primjerka uključuje traženje u dugoročno
pamćenje.

Kategorizacija koja se temelji na prototipovima ne ovisi o strukturi koja sudjeluje u dugoročnom pamćenju. Ova nam
rasprava pokazuje da postoje neuralne razlike između kategorizacije koja se temelji na prototipovima i kategorizacije
koja se osniva na pohranjenim primjercima pojma. Šta je sa kategorizacijom koja se temelji na pravilima? Jedno novije
istraživanje pokazuje da pravila uključuju druge neuralne krugove, a ne one koji su uključeni u procese određivanja
sličnosti. Utvrđeno je da procesi kategorizacije koji se na psihološkoj razini smatraju različitim, kao upotreba primjerka
nasuprot upotrebi pravila – zaista počivaju na različitim moždanim mehanizmima.

- Misli se pojavljuju u konstatacijama kao i u zamišljanjima. Ključna sastavnica prosudbe, konstatacije ili tvrdnje
je pojam, a čini ga niz svojstava koja povezujemo s nekom klasom.
- Pojam uključuje prototip (svojstva koja opisuju najbolji primjer tog pojma) i srž (svojstva koja su najvažnija za
mogućnost pripadanja pojmu). Sržna svojstva igraju važnu ulogu u procesiranju dobro definiranih pojmova, kao
što je npr. pojam „baka“, dok u nejasno definiranim pojmovima, poput pojma „ptica“, dominiraju svojstva
prototipa.
- Djeca često uče neki novi pojam koristeći strategiju primjerka: neka nova stvar klasificira se kao primjer,
perceptivna područja mozga mogla biti više uključena u reprezentaciju pojmova o životinjama, a funkcionalna i
motorna područja mozga mogla bi igrati glavnu ulogu u reprezentaciji pojmova o stvarima. Različita neuralna
područja mogla bi biti uključena i u različite postupke kategorizacije.

Kad prosuđujem ili nešto utvrđujemo, tijek naših misli je organiziran. Vrsta organizacije koja nas ovdje zanima očituje se
u procesu rasuđivanja. U takvim slučajevima, naš tijek misli često poprima oblik dokazivanja, u kojem neka pretpostavka
ili tvrdnja odgovara zaključku koji nastojimo izvući. Preostale izjave su razlozi za tu tvrdnju ili premise za taj zaključak.

- Deduktivno zaključivanje: od općeg ka pojedinačnom

- Induktivno: od pojedinačnog ka općem

Konkretna reprezentacija situacije pomoću mentalnog modela. Naša osjetljivost na sadržaj često nas spriječava da
rješavajući problem djelujemo kao logičari.

Heuristik je skraćeni postupak koji se relativno lako primjenjuje i često, ali ne i uvijek, daje tačan odgovor. Procjenjivanje
sličnosti koristi se kao heuristik za procjenu vejrovatnosti. Ljudi koriste heuristik sličnosti, jer je sličnost često povezana s
vjerovatnošću, a lakše se određuje.

Rasuđivanje po sličnosti pojavljuje se u još jednoj uobičajenoj situaciji rasuđivanja, u kojoj znamo da neki članovi
određene kategorije imaju određeno svojstvo, a moramo odlučiti imaju li to svojstvo i drugi članovi te kateogrije.
Sličnost nije naš jedini heuristik. Drugi takav je uzročni heuristik. Ljudi procjenjuju vjerovatnost neke situacije snagom
uzročne povezanosti između događaja u toj situaciji.

Heuristike - jednostavne strategije gdje s malim brojem podataka i ograničenim vremenom dolazimo do funkcionalnih
rješenja.

Heuristik je svjesna ili nesvjesna strategija koja zanemaruje dio informacija radi bržeg, štedljivijeg i/ili tačnijeg donošenja
odluke od kompleksne metode. Štede vrijeme, ali podložnije su greškama.

47
Pozitronska tomografija (PET) za snimanje mozga ljudi koji rješavaju zadatke deduktivnog ili induktivnog rasuđivanja.
Tijekom rješavanja deduktivng zadatka bio je aktiviran niz moždanih područja koja nisu bila aktivna prilikom induktivnog
rasuđivanja. 81

Uz kategoričko mišljenje postoji i mišljenje koje se osniva na predodžbama, naročito vidnim. Jedna od operacija koja je
bila intenzivno proučavana je mentalna rotacija.

Bolesnici koji pate od ozljede u parijetalnom režnju desne hemisfere, što dovodi do vizualnog zanemarivanja lijeve
strane vidnog polja iako nisu slijepi, ovi pacijenti ignoriraju sve što se nalazi na lijevoj strani njihova vidnog polja. Što
pokazuje da oštećena područja mozga sudjeluju u predočavanju kao i u percepciji.

- Misli koje se manifestiraju kao vidne predodžbe sadrže vidne detalje koje nalazimo i u percepciji.
- Mentalne operacije koje se izvode na predodžbama (poput vidnog podraživanja i rotacije) sliče onima koje se
izvode u percepcijama.
- Predočavanje je poput percepcije, jer se oboje odvija u istom dijelu mozga. Eksperimenti sa skeniranjem mozga
pokazali su da su određena područja uključena u zadatak predočivanja uključena i u perceptivne zadatke.
- Rješavanje problema traži rastavljanje cilja u lakše dostižne podciljeve
- Strategije rastavljanja cilja u podciljeve uključuju smanjivanje razlike između postojećeg i ciljnog stanja, analizu
sredstava i cilja (uklanjanje najvažnije razlike između postojećeg i ciljnog stanja) i djelovanje unatrag.
- Neke je probleme lakše riješiti vizualnim prikazivanjem, dok se drugi lakše rješavaju prezentacijom u obliku
tvrdnji. Brojni se problemi mogu podjednako dobro riješiti na oba načina
- Stručnjaci rješavaju probleme drugačije od početnika na više načina:
1. Stručnjaci imaju više pohranjenih reprezentacija problema, koje mogu povezati s problemom koji rješavaju
2. Oni nove probleme prezentiraju pomoću načela koja sudjeluju u rješenju, a ne pomoću površnih svojstava
3. Oni planiraju prije nego što krenu u akciju i
4. Skloni su razmišljati unaprijed, prema cilju a ne unatrag.
- Fiksacija: Nemogućnost da se problem vidi iz nove, svježe perspektive.
- Snimke mozga i EEG studije otkrivaju da “AHA” efekat ima svoju moždanu osnovu: desni temporalni korteks

RASUĐIVANJE:

- Deduktivno rasuđivanje – ako su premise tačne i zaključak je tačan. (Svi ljudi su smrtni.Sokrat je čovek → Sokrat
je smrtan )
- Induktivno rasuđivanje – kada se iz konkretnih primjera izvode opšta pravila. (Pjer ne zna nijedan drugi jezik
osim francuskog. Fransoa, Žan, Mari, Izabel takođe… → Francuzi i Francuskinje ne znaju strane jezike.)

Mentalne operacije koje izvodimo s predodžbama izgledaju analogne onima koje izvodimo na stvarnim vidnim
objektima. Mentalne rotacije

Lingvistički determinizam - Whorf (1956) postavlja hipotezu da jezik determinira način na koji razmišljamo. Npr. Hopi
narod nema prošlog vremena za glagole. Zbog toga, Hopi ne mogu razmišljati o prošlosti.

Da li postoji mišljenje bez riječi? • Vožnja bicikla • Ruka pod vrelom vodom

- MIŠLJENJE Podrazumijeva procese koji uključuju znanje, razumijevanje, prisjećanje i komunikaciju. Misao je neka
vrsta „govora uma“. Misli se sastoje od pojmova koji reprezentiraju cijelu jednu klasu, a sastoje se od niza
svojstava koja vežemo uz tu klasu.
- MIŠLJENJE: Svojstva vezana uz neki pojam mogu se stvrstati u dvije skupine: prototip – svojstva koja opisuju
najbolje primjere tog pojma i srž – načinjen od svojstava koja su najvažnija za članstvo u tom pojmu. O

81
Deduktivno rasuđivanje – aktivirana neka područja u desnoj hemisferi, a induktivno rasuđivanje u lijevoj hemisferi, u području
korteksa u čeonom režnju.
48
 prototipovima i srži pojmova možemo učiti na dva načina: • Eksplicitno poučavanje o nekom pojmu („pljačkaš je
neko ko uzima vlasništvo druge osobe“). • Sticanje znanja putem iskustva.

Poremećaje mišljenja po formi karakterišu: način formiranja i izlaganja misli, logičnost i povezanost misli, kao i tok i
brzina misaonog procesa.

Neki od formalnih poremećaja mišljenja su:

- Patološka opširnost: nemogućnost odvajanja bitnog od nebitnog, gubitak ciljne predstave i mišljenje ima
pravolinijski tok. Javlja se kod intelektualnog deficita ili kod maničnih pacijenata.
- Usporeni misaoni tok: usporen govor, teška promjena ciljne predstave,impuls za govor snižen, glas nemodulisan
i tih. Javlja se kod depresivnih pacijenata.
- Misaoni blok: prekid misaonog toka. Javlja se kod zdravih osoba - podsjećanjem nastavljaju misao, pacijenata sa
shizofrenijom (pacijent ima utisak da mu "kradu" misli), depresvnih pacijenata.
- Ubrzan misaoni tok: reprezentuje se logorejom (neprestano, često brbljanje), impuls sa govorom je pojačan,
ciljna predstava se mijenja, pažnja hipervigilna, makismalno ubrzan tok misli - »bujica ideja«. Javlja se kod
maničnih pacijenata.
- Perseveracija: nevoljno ponavljanje jedne ili više riječi. Javlja se kod zamora ili akutnog stanja koje karakteriše
nemogućnost pamćenja izgovorenih riječi.
- Inkoherentno mišljenje: "salata od riječi„ - uvijek je prisutan poremećaj svijesti, karakterisan raščlanjivanjem
misaonog toka na pojedine pojmove, koji sami po sebi nisu nelogični ali ni ne pružaju utisak cjeline. Javlja se kod
oštećenja svijesti, delirijuma (delrijum tremens) i demencije.

SADRŽAJNI POREMEĆAJI MIŠLJENJA

- Precijenjenje tzv. fiks ideje: ubjeđenja koja su pretjerano afektivno obojena. Javljaju se kod zdravih osoba (kad
osoba pridaje nekom problemu posebnu pažnju i značaj, te pri tome pretjeruje), te kod osoba s poremećajem
ličnosti.
- Prisilne misli: za njih je karakteristično nametanje misli protiv volje, misao je strana, neprijatna, nametnuta,
pacijent se protiv nje bori. Ako su prisilne misli praćene strahom koji dominira, onda takav poremećaj nazivamo
fobijom (grč. phobos strah, bijeg). Većina se ljudi boji npr. visine ili pauka, ali taj ih strah ne ometa u
svakidašnjem životu. Takav strah postaje fobija kada ih onemogućuje u aktivnostima koje su do tada s lakoćom
obavljali ili uživali u njima. Termin fobija odnosi se na grupu simptoma prouzrokovanih određenim objektima ili
situacijama.
- Sumanute ideje: su zablude nastale na bolesnoj osnovi. Uglavnom su znak duševnog oboljenja. Javljaju se kao
prolazne - psihotične epizode, sporedne - kod pacijenata sa shizofrenijom, i glavne - kod paranoidnih psihoza.
Prema mehanizmu nastanka ih dijelimo na intuitivni (po osjećaju), imaginativni (kada se sadržaj maštanja
pretvara u vjerovanje) i halucinatorni. U sumanute ideje spadaju: • Ekspanzive ideje - ideje o veličini, bogatstvu,
aristokratskom porijeklu i slično. • Depresivne ideje - kada osoba sebe optužuje za mnoge nesreće, smatra da
boluje od nezilječivih bolesti... na primjer Kotardov sindrom - nihilističke sumantne ideje koje poriču postojanje
pojedinih dijelova tijela bolesnika, vlastite egzistencije, objekata pa i cijelog svijeta... • Ideje proganjanja -
presekucije: kada osoba smatra da se cijeli svijet urotio protiv nje, da ih vlasti i neprijatelji proganjaju...

U SUMANUTE IDEJE SPADAJU:

- Ideje ljubomore: čvrsto vjerovanje da je partner preljubnik, bolesno se traže dokazi, falsifikati sećanja,
apsurdnost u pronalaženju krivca. Ova sumanuta ideja je često direktna posljedica hroničnog alkoholizma.
Naziva se još i Otelov sindrom.
- Erotičko ludilo: Osoba vjeruje kako su u nju zaljubljene istaknute ličnosti. Naziva se još i De Klerambuov sindrom
(erotomanija).

49
 - Kapgrasov sindrom: bolesnik vjeruje kako su jedna ili više osoba iz njegove okoline zamijenjeni dvojnicima ili
njima sličnim osobama.
- Fregolijev sindrom: bolesnik vjeruje da ga progoni neko ko je preuzeo izgled neke njemu bliske osobe. •
Ekbomov sindrom - uvjerenje bolesnika da se u njegovoj koži ili unutrašnjim organima nalaze insekti ili paraziti.
- Religiozne sumanute ideje: kada pacijent vjeruje da je mesija, prorok, da mu se bog obraća i slično.

X. POGLAVLJE – MOTIVACIJA

Motivacija je stanje koje aktivira i usmjerava ponašanje. Uzroci motivacija kreću se u rasponu od fizioloških događanja
unutar mozga i tijela do nađe kulture i socijalnih interakcija s ljudima oko nas. Motivacija nastaje iz dva izvora:
unutarnjih nagonskih faktora i vanjskih poticajnih faktora.

Motivacijski poticaj (potreba za nečim) tipično su vezani uz ugodna čuvstva (pojedincu se to nešto sviđa). Iako su neki
poticaji, poput slatke hrane kad smo gladni, samo po sebi snažni motivatori, većina poticaja se uči.

- Teorije nagona naglašavaju ulogu unutarnjih faktora na motivaciju

- Teorije poticaja ističu motivacijsku ulogu vanjskih događaja ili predmeta želja. Hrana, piće, seksualni partner,
ciljevi agresivnog napada, odnosi s drugima, ugled, novac i nagrade koje donosi uspjeh, sve su to poticaji.

Učenje i iskustvo kontroliraju motivaciju. Motivacija tipično usmjerava ponašanje prema određenom poticaju koji
izaziva ugodna ili uklanja neugodna stanja, prema hrani, piću, seksu itd. Ugoda je povezana sa podražajima koji
povećavaju našu sposobnost preživljavanja ili sposobnost preživljavanja naših potomaka. Da bi mogle usmjeravati
buduće postupke, trenutačne ugode i neugode moraju biti naučene i upamćene.82

Razina aktivnosti unutar moždanog dopaminskog sustava. Neuroni tog sustava nalaze se u gornjem dijelu moždanog
stabla i odašilju svoje aksone kroz nucleus accumbens u prefrontalni korteks. Kao što im to i samo ime govori, ovi
neuroni za prijenos poruka koriste kao neurotransmiter dopamin. Moždani dopaminski sustav aktivira se brojnim
prirodnim nagradama, ili primarnim potkrepljivačima, kao što su ukusna hrana ili piže ili željeni spolni partner. I mnoge
droge, poput kokaina, amfetamina i heroina.

- Električno podraživanje određenih područja u mozgu (naime, hipotalamus) djeluje kao snažna nagrada, jer su i
životinje i ljudi bili skloni raditi da bi je ponovo dobili.
- Dopaminski neuroni ključna veza unutar tzv. centar za užitak.
- Neuratransmiter dopamin putuje iz ventralnog tegmentalnog područja u nucleus accumbens, pa u
prefrontalni korteks.

Ovisnost je za neke ljude snažna motivacija. Ovisnost postoji tek kad se pojavljuje prisilno i destruktivno uzimanje droge.
Budući da droge djeluju izravno na moždane neurone, one mogu izazvati razinu aktivnosti dopaminskog sustava koja
daleko prelazi onu izazvanu prirodnim poticajima.

Sindrom sustezanja – intenzivno neugodna reakcija na prestanak uzimanja droge. Neuralna senzibilizacija može biti
trajna, što znači da će dopaminski neuroni biti više aktivirani drogama i s njima povezanim podražajima.

Kako bi smo svoj unutarnji svijet održali unutar uskih granica fiziološkog preživljavanja, imamo aktivne kontrolne procese
za održavanje homeostaze – stalnog unutarnjeg stanja (home- jednak, i statis – statičan, stalan). Homeostatski kontrolni
proces je sistem koji radi na održavanju stalnog stanja (tj. homeostaze). Granična vrijednost je vrijednost koju
homeostatski sistem nastoji održati.

Iako ste možda već doživjeli vrlo vruće ili vrlo hladno vrijeme, vaš je mozak i u tim prilikama ostao uglavnom zaštićen
unutar uskog raspona od nekoliko stupnjeva. Homeostatski kontrolni sistem, i fiziološki i psihološki razlog su te

82
Mi anticipiramo neku ugodu ili užitak, kao kad pri pomisli na neki posebno ukusan obrok osjetimo snažnu želju za tim jelom.
Sviđanje je ugoda koju doživljavate u trenutku kad počnete jesti tu hranu.
50
konstantnosti. Fiziološke rekacije poput znojenja i drhtanja, dio su razloga zbog kojih temperatura vašeg mozga ostaje
stalna.83

Promjene temperature otkriva se samo unutar vašeg mozga. Neuroni na nekoliko mjesta u mozgu, naročito u
preoptičkom području (prednjem) hipotalamusu na bazi mozga, čine neuralne termostate. Privremena promjena
granične vrijednosti. Neka bolest može nam na određeno vrijeme podignuti tu vrijednost za nekoliko stupnjeva iznad
normale. Tada temperatura koju ti neuroni „traže“ postaje viša i dolazi do vrućine. Aktivirane su fiziološke reakcije koje
podižu tjelesnu temeperaturu. Počinjete drhtati i tjelesna se temperatura diže iznad normale. Unatoč porastu
temperature, vama i dalje može biti hladno, čak i u toploj sobi, sve dok se hiptalamički neuroni ne ugriju do svoje
podignute granične vrijednosti.

Žeđ je psihološka menifestacija potrebe za vodom, koja je bitna za preživljavanje. Vrste spremišta vode:

1. Prva vrsta spremišta sastoji se od vode pohranjene u stanicama. Ta je voda pomiješana sa molekulama
bjelančevina, masi i ugljikohidrata, koje čine strukturu i sadržaj stanica. Voda unutar vaših stanica je vaše
intercelularno spremište.
2. Druga se vrsta spremišta sastoji od vode koja se nalazi izvan stanica. Ta se voda nalazi u krvi i drugim
tjelesnim tekućinama i čini ekstracelularno spremište. Ekstracelularna žeđ nastaje kad naše tijelo izgubi
vodu jer ju nismo pili ili jer smo intenzivno vježbali. Gubitak ekstracelularne tekućine otkrivaju receptori
krvnog pritiska, neuroni u velikim venama i organima koji reagiraju na pad krvnog pritiska.

Intracelularna žeđ uzrokovana je osmozom – sklonošću vode da se seli iz područja gdje je ima u obilju u ona gdje je
ima relativno malo. Hoće li vode biti mnogo ili malo na prvom mjestu određuje koncentracija „slanih“ iona natrija klorija
i kalija. Njihova aktivacija izaziva osmotsku ili intracelularnu žeđ i potrebnu za pićem. Pijenjem se nadomješta voda u krvi
i potreba za pićem. Pijenjem se nadomiješta voda u krvi i smanjuje koncentracija soli, što omogućava vraćanje vode u
neurone i druge stanice. To je razlog zbog kojeg ljudi ožedne nakon što su jeli slanu hranu, iako možda nisu izgubili neku
količinu vode.

Mozak odašilje bubrezima neuralni signal u povodu kojeg bubrezi oslobađaju hormon renin. Renin hemijskom
interakcijom s jednom tvari u krvi proizvodi još jedan hormon, angiotesin, koji aktivira neurone duboko u mozgu i tako
nastaje potreba za pićem.

Nagonski faktori potiču homeostazu: održavanje stabilnog unutarnjeg stanja. Homeostaza uključuje:

1. Ciljnu ili graničnu vrijednost za idealno unutarnje stanje

2. Senzorni signal koji mjeri aktuelno unutarnje stanje
3. Usporedbu između granične vrijednosti i senzornog signala, te rekaciju koja približava aktuelno unutarnje
stanje ciljnoj vrijednosti.

Okus hrane je najvažniji faktor u preferencijama za određenu vrstu hrane. Zašto nas toliko privlače slatka jela i pića?
Evolucijski psiholozi smatraju da je tome tako što je slatkoća izvrsna „etiketa“ koja je našim precima koji su tražili hranu
među nepoznatim biljkama davala na znanje da je određena hrana ili bobica bogata šećerom, dakle probavljivim
ugljikohidratom. Jedenje slatke hrane je izvrstan način dobivanja kalorija, a u našoj evolucijskoj prošlosti nije postojalo
obilje kalorija. Hrana se nije promijenila, ali vi jeste, jer su vaša nova asocijativna sjećanja uzrok što tu hranu u drugom
navratu doživljavate kao neugodu. Radi se o procesu uvjetovane averzije.

Glavno gorivo moždanih neurona je jednostavno šećer – glukoza.

Uvjetovana sitost koja smatra da je ispunjenost koju osjećamo nakon obroka djelomično posljedica učenja.

83
Kad bi temperatura vašeg mozga pala za 10 stepeni, vi biste izgubili svijest. Kada bi temperatura vašeg mozga porasla za 10
stepeni, vi biste umrli.
51
 - Postoji oblik interakcije hranidbenih poticaja i homeostatskog nagona, nazvan aliestezija, u kojem hrana ima
bolji okus kad je čovjek gladan. Alistezija znači da se bilo koji vanjski podražaj koji korigira neko unutarnje
nepovoljno stanje doživljava kao ugodan.
- Na razinu glukoze posebno su osjetljivi neuroni u određenim dijelovima mozga, naročito u moždanom stablu i
hipotalamusu. Kad je razina glukoze preniska, dolazi do prekida neuonske aktivnosti, što je signal ostatku mozga,
koji tada izaziva doživljaj gladi.

Glad je ono što osjećamo kad nemamo doživljaj sitosti. Tako dugo dok u našem želcu ili crijevima ima kalorične hrane ili
u tjelesnim spremištima ima dovoljno kalorija, osjećamo se relativno sito. Kad se taj osjećaj sitosti smanji ili nestane,
pojavljuje se glad.

Prvo se u moždanom stablu zbrajaju signali iz receptora za glad u samom mozgu i signali sitosti iz želuca i jetre, kako bi se
utvrdila opća razina potrebe. Ova integrativna procjena gladi povezana je u moždanom stablu i sa senzrnim neuralnim
sistemom koji procesira okus. Okusni neuroni u moždanom stablu mogu u nekim oblicima gladi i sitosti promijeniti svoju
reaktivnost, što je možda dio razloga zbog kojeg je u stanju gladi hrana ukusnija. Ključno mjesto za to procesiranje je
hipotalamus.

Manipulacija dvaju dijelova hipotalamusa, lateralnog i ventromedijalnog, može na glad djelovati na dva potpuno različita
načina. Posljedica uništavanja lateralnog hiptalamusa je potpuno pomanjkanje gladi. Ta se pojava zove lateralni
hipotalamički sindrom. Gotovo potpuno suprotan obrazac ponašanja pojavljuje se uz ventromedijalni hipotalamički
sindrom. Lezije u ventromedijalnom dijelu hipotalamusa izazivaju ekstremno povećanje apetita. Životinje s takvim
lezijama podražljivo jedu velike količine hrane, naročito ako je još i ukusna. Električno podraživanje lateralnog
hipotalamusa izaziva, na primjer, pretjerano hranjenje, upravo suprotno ode lezija lateralnog područja. Obratno se
događa s podraživanjem ventromedijalnog hipotalamusa, koje zaustavlja normalno hranjenje gladne životinje.

Odstupanje od homeostaze – gojaznost. Gojaznost je definirana kao ona tjelesna težina koja je za 30% prelazi
odgovarajuću tjelesnu težinu neke osobe. 27% Amerikanaca udovoljava kriterijima gojaznosti. Ona je češća kod žena,
osoba nižeg socioekonomskog statusa nego kod onih koje pripadaju višim slojevima. U zemljama u razvoju situacija je
obrnuta, što je viši socioekonomski status ljudi, to je veća vjerovatnoća da će biti gojazniji. Ona pridonosi većoj
učestalosti dijabetesa, visokog krvnog pritiska i srčanih bolesti. U mnogim slučajevima gojaznost je posljedica genskih
faktora, a ne pretjeranog jedenja. Gojaznost vjerovatno i nije jedan poremećaj, već niz poremećaja kojima je debljina
glavni simptom. Faktori koji dovode do povećanja tjelesne težine dijelimo:

a. Genetika
b. Količina unesenih kalorija (pretjerano uzimanje hrane).

Genska dispozicija da hranjive tvari metaboliziraju u masti, čak ako i ne jedu više od drugih ljudi (metabolički razlozi) ili
zato što previše jedu (psihološki ili sociološki razlozi). U porodicama u kojima nijedan roditelj nema prekomjernu težinu,
samo je oko 10% djece gojazno, ako je jedan roditelj gojazan, oko 40% djece su to također, a ako su oba roditelja
gojazna, tada je gojazno oko 70% njihove djece. Djeca u hranidbenim navikama jednostavno imitiraju svoje roditelje.84

Zanima nas na koje probavne i metaboličke procese koji sudjeluju u dobivanju na težini geni djeluju. Jedan odgovor
uključuje masne stanice, u kojima je pohranjena sva tjelesna mast. Što više kalorija neko uzima, a ne izgori, to većim
postaju njegove masne stanice.

Neki istraživači smatraju da kad je jednom u odrasloj dobi dosegnuta razina masnog tkiva, ta se razina održava. Mozak
možda otkriva promjene u razini tjelesnih masti i u skladu s njima djeluje na glad. „gen za debljinu“ kod miševa kontrolira

84
Količina dobivene težine varirala je od jednog do drugog para blizanaca, pokazuje da genski faktori određuju koliko ćemo se
udebljati kad povećamo unos kalorija. Očito su geni glavna odrednica tjelesne težine i dobitka na težini.

52
sposobnost masnih stanica da proizvode hemijske signale „sitosti“. Miševi koji nemaju tog gena, postaju gojazni. U
pravilu, što je više tjelesne masti netko ima, to se više signala sitosti odašilje u krv.

Psihološki faktori koji pridonose pretjeranom uzimanju hrane uključuju slom svjesnog obuzdavanja i emocionalnu
pobuđenost. Neki ljudi ostaju gojazni jer se nakon pridržavanja određene dijete prepuštaju epizodama pretjeranog
jedenja. Budući da je dijeta bila svjesno obuzdavanje, slom kontrole nad konzumiranjem hrane jedan je do faktora koji
dovode do uzimanja povećanje količine kalorije. Osobe sa prevelikom tjelesnom težinom često opisuju svoju sklonost
pretjeranom hranjenju u stanjima napetosti ili anksioznosti. Može značiti također i da stres može aktivirati osnovne
moždane stanice koje, u nekim okolnostima, dovode do pretjeranog jedenja. 85

Anoreksija i bulimija: oba poremećaja uključuju patološku želju osobe da ne dobije na težini i oba poremećaja mnogo
češće pogađaju žene.

- Anoreksija nervoza je poremećaj hranjenja koji karakterizira izuzetan, samo nametnut gubitak tjelesne težine,
koji iznosi najmanje 15% normalne tjelesne težine.
- Tipična anoreksična osoba negira postajanje bilo kakvog problema i odbija dobiti na težini.
- Anoreksične osobe često misle da izgledaju predebelo. Osim golemog gubitka tjelesne težine, gube i
menstruaciju.
- Vjerovatnost anoreksije kod žena je 20 puta veća nego kod muškaraca, a većinu anorektičnih osoba čine mlade
djevojke ispod 20. godina ili mlade žene u tridesetim godinama.
- Potpuna usredotočenost na hranu i brižljivo brojenje kalorija u svemu što konzumiraju.

Bulimija je poremećaj hranjenja za koji su karakteristične epizode prejedanja (brzo konzumiranje velike količine hrane
u određenom vremenskom razdoblju), nakon čega slijede pokušaji izbacivanja viška pojedene hrane povraćanjem ili
uzimanjem laksativa.

- Tjelesna težina bulimičnih osoba može biti relativno normalna, što im omogućuje prikrivanje poremećaja.
- Povraćanje i korištenje laksativa može poremetiti ravnotežu kalija u organizmu, što može dovesti do problema
kao što su dehidracija, srčane aritmije i infekcije mokrećnih puteva.
- Bulimija, češća od anoreksije. 5-10% Amerikanaca pati od nekog stupnja bulimije, dok se među studenticama taj
postotak penje i do 20%
- Uzroci: socijalni, biološki, porodični faktori, te faktori ličnosti.
- Teorija objektivacije – kako odrastanje u određenoj kulturi koja seksualno objektivira žensko tijelo bitno mijenja
viđenje samih sebe i vlastite dobrobiti kod djevojaka i žena. Seksualna objektivacija događa se svaki put kad se s
nekom osobom postupa na prvom mjestu i iznad svega kao s tijelom čiju vrijednost određuje njegova seksualna
upotreba (ili konzumacija) od strane drugih. Seksualna objektivacija je dehumanizirani oblik interpesonalnog
prihvaćanja.
- Zaokupljenost tjelesnim izgledom, naziva se samoobjektivacija. Samoobjektivacija znači da neka osoba misli o
svom tijelu i procjenjuje ga više sa stajališta neke treće osobe, usmjeravajući se na vidljive atribute, umjesto u
prvom licu, usmjerujući se na neke samo njoj poznate ili nevidljive atribute.
- Anoreksija je uzrokovana poremećenim funkcioniranjem hipotalamusa, dijela mozga koji sudjelujuje u
regulaciji hranjenja.

85
Deprivacija sama po sebi može dovesti do naknadnog prejedanja. Štakori su naprije bili 4 dana lišeni hrane. Ti su štakori jeli više od
kontrolnih štakora, koji prethodno nisu bili lišavani hrane. To znači da lišavanje hrane vodi do prejedanja, čak i nakon što je dijetom
izgubljena težina opet vraćena. Deprivacija usporava metabolizam. Prirodna selekcija možda je davala prednost sposobnosti
prekomjernog jedenja nakon razdoblja lišenosti, čime bi se mogla protumačiti rekacija pretjeranog jedenja. Pa je prirodna selekcija
dala prednost sposobnosti usporavanja metabolizma tijekom deprivacije.

53
 - Kod bulimije postoji nedostatak neurotransmitera serotonina, koji igra ulogu i u regulaciji raspoloženja i u
kontroli apetita.
- Ljudi imaju naslijeđene i stečene okusne preferencije i averzije koje djeluju na njihov izbor hrane. Homeostatski
signali gladi, koji se pojavljuju kad tijelo ima malo pogonskog goriva koje sadrži kalorije, poput glukoze, izazivaju
apetit, što navodi osobu da percipira hranidbene poticaje kao privlačnije i ugodnije.
- Određeni neuroni u mozgu, naročito u moždanom stablu i hipokampusu otkrivaju pomanjkanje glukoze i
pokreću osjećaj gladi. Drugi hranidbeni detektori, naročito u jetri, utvrđuju povećanje rezervi energije i potiču
osjećaj sitosti. Iz crijeva se oslobađa i hormon kolecistokinin, jedan od signala sitosti koji pomaže zaustavljanju
gladi i jedenja.
- Za glad su kritična dva područja u mozgu: lateralni hiptalamusi ventromedijalni hipotalamus. Oštećenje
lateralnog hipotalamusa dovodi do premalog uzimanja hrane, a oštećenje ventromedijalnog dijela dovodi do
prekomjernog hranjenja.
- U tretmanu gojaznosti ekstremne dijete su neučinkovite jer depricacija dovodi do naknadnog prekomjerng
jedenja i usporenih metaboličkih procesa.
- Ljudi postaju gojazni najprije stoga što su genski disponirani za stjecanje viška kilograma ili pretjerano jedu iz
psiholoških razloga. Utjecaj gena ostvaruje se preko njihova djelovanja na masne stanice, na brzinu metabličkih
procesa i na unaprijed određene granične vrijednosti tjelesne težine. Kad se radi o pretjeranom jedenju i
gojaznosti, gojazni ljudi su skloni prekomjernom uzimanju hrane kad prekinu s nekom dijetom, kad su
emocionalno pobuđeni kad jače od ljudi normalne tjelesne težine reagiraju na vanjske poticaje za pokretanje
gladi.

Seksualnost/ spolnost je socijalni motiv, jer tipično uključuje i drugu osobu, dok se motivi preživljavanja odnose samo na
pojedinca. Razlikujemo odraslu seksualnost (onu koja potiče promjene u pubertetu) i rani seksualni razvoj. Druga razlika
postoji između bioloških i okolinskih odrednica spolonog ponašanjai spolnih osjećaja.

Spolni identitet – znači da muškarci o sebi misle kao muškarci, a žene o sebi misle kao o ženama. Taj je razvoj prilično
složen i zapravo počinje prije rođenja. U prvih nekoliko mjeseci nakon začeća, samo hromosomi ljudskog embrija
pokazuju hoće li se razviti u dječaka ili djevojčicu. Sve do te faze, oba su spola po svom izgledu identična i imaju tkiva
koja će se poslije razviti u testise ili u ovarije, kao i genitalnu kvržicu koja će poslije postati penis ili klitoris. Između 2. i 3.
mjeseca nakon začeća, primitivna spolna žlijezda (gonada) razvija se u testise ako je embrij genski muškog spola ili u
jajnike ako je embrij genski ženskog spola.

Kritični hormon u genitalnom razvoju je androgen. Ako embrijske spolne žlijezde proizvode dovoljno androgena,
novorođenče će imati muške spolne organe, ako nema dovoljno androgena, novorođenče će imati ženske spolne
organe, čak ako je genski muškog spola.

Prisutnost ili odsutnost muško Y hromosoma utječe na spolni razvoj jednostavno određivanjem hoće li ili ne embrij
lučitti androgene hormone. Anatomski razvoj ženskog embrija ne zahtijeva ženske hormone, samo odsutnost muških
hormona. Utjecaj androgena nazvan androgenizacija. Androgen počinje utjecati na moždane stanice. Utvrđeno je kako
prenatalni androgen mijenja volumen i strukturu stanice i ljudi i štakora. Ti učinci androgena u biti maskuliniziraju mozak
i mogu biti odgovorni za neke maskuline osobine i ponašanja koja se pojavljuju mjesecima ili čak i godinama poslije,
poput visoke razine agresivnosti. 86

86
Štakori čija je majka bila izložena stresu pokazuju općenito manje seksualnog ponašanja od običnih mužjaka, ali to ne vrijedi i za
heteroseksualne i homoseksualne muškarce.
54
Pripisana oznaka i spolna uloga za koju je osoba bila odgajana imaju mnogo veći utjecaj na spolni identitet nego geni i
hromosomi te osobe.87 Prenatalna hormonalna događanja mogu imati neke posljedice za kasniji socijalni i seksualni
razvoj.

Ispitivanje: 18 genski različitih muškaraca koji su, zbog stanja poznatog od nazivom androgena neosjetljivost, bilo rođeni
s unutarnjim nesumnjivo muškim organima, ali s vanjskim spolnim organima koji su više sličiti ženskim, među kojima je
bio i spolni organ poput klitorisa. Sva su ta djeca (njih 18) bili podizani kao djevojčice, što je bilo suprotno njihovim
genima i prenatalnoj hormonalnoj okolini. Kad su ušli u pubertet, navala muških hormona izazvala je uobičajene tjelesne
promjene i pretvorila njihove klitorisu slične organe u organe koji su sličiti penisu. U ovom slučaju biologija je trijumfirala
nad okolinom.

Par muških identičnih blizanaca imao je potpuno normalnu prenatalnu okolinu. Međutim, u dobi od 8 mjeseci jednom je
dječaku prilikom normalnog postupka obrezivanja bilo potpuno obrezan penis. Deset mjeseci poslije roditelji su pristali
na zahvat koji će to dijete biti pretvoreno u djevojčicu, pa su tom prilikom djetetu uklonjeni testisi i oblikovana vagina.
Djetetu su zatim davani ženski hormoni s njima se postupalo kao s djevojčicom. Nakon nekoliko godina izgledalo je da je
dijete steklo ženski rodni identitet. Djevojčica je preferirala žensku odjeću, igračke i aktivnosti koje se nisu sviđale njezinu
bratu. (pobijedila socijalna okolina). Međutim ispitivanja tog djeteta na početku puberteta otkrilo je da je ishod bio
mnogo složeniji. Neki aspekti njezina govora tijela, poput načina hoda, držanja tijela i kretnji, djelovali su maskulino.
Nedavno praćenje te osobe pokazalo je da je na kraju odbila ženski rodni identitet i da uspješno živi kao muškarac.
Tumačenja uključuju mogućnost da je njegov rani moždani razvoj kao muškaraca odredio granice njegove kasnije
sposobnosti prilagođavanja ženskom rodnom identitetu.

Promjene u tjelesnim hormonalnim sustavima pojavljuju se u pubertetu, koji obično počinje između 11. i 14. godin. U toj
dobi hipotalamus počinje lučiti hemijske tvari poznate pod nazivom gonadotropni faktori oslobađanja, koje podražuju
hipofizinu, neposredno ispod hipotalamusa. Hipofiza luči u krv spolne hormone, nazvane gonadotropini. Gonadotropini
cirkuliraju tijelom do gonada, jajnika u žena i testisa u muškaraca, koji proizvode stanice jajašca ili spermija.
Gonadotropini aktiviraju gonade i potiču ih na lučenje dodatnih spolnih hormona krvotoka.

Kod mnogih je vrsta seksualna pobuđenost povezana s varijacijama u razini hormona. Međutim, kod ljudi hormoni igraju
manju ulogu. Jedan od načina određivanja doprinosa hormona seksualnoj pobuđenosti je ispitivanje učinaka uklanjanja
gonada, postupkom nazvanim gonadektomija. (kod muškarca se uklanjanje testisa zove kastracija). Kastracija dovodi do
naglog smanjenja i na kraju potpunog nestajanja spolne aktivnosti. Kod ljudi, dakako, ne postoje takvi kontrolirani
eksperimenti. Hemijska kastracija (primjenom sintetičkih hormona koji blokiraju androgene). Ta ispitivanja redovito
pokazuju da neki muškarci gube interes za seks, dok drugi nastavljaju normalni spolni život.

Kod žena seksualna želja još manje ovisna o hormonima. Glavnu iznimku čine žene, kod kojih čak i nakon menopauze
(kad ovarij prestanu raditi) većina žena ne doživljava smanjenje spolne želje. Razina je toliko malena da kod većine žena
postoji viša razina hormona u krvi, pa stoga možda razina hormona i ne igra neku važnu ulogu u promjenama spolne
želje. Ustvari neke žene nakon menpauze pokazuju povećano zanimanje za seks, možda stoga što više nisu zabrinute
zbog moguće trudnoće. Postoje podaci da se kod žena spolna želja može potaknuti malim količinama spolnih hormona u
krvi. Razina je toliko malena da kod većine žena postoji viša razina hormona u krvi, pa stoga možda razina hormona i ne
igra neku važnu ulogu u promjenama spolne želje.

Primarni spolni organ je mozak. Kod ljudi se seksualna funkcija mozga proširuje i na kontrolu seksualnih misli, predodžbi i
fantazija.

87
Tako su npr. mnoge žene tijekom 1950-tih i 1960-tih godina bile izložene lijeku protiv spontanog pobačaja, dietilstilbestrolu, koji je
imao neočekivane učinke, slične hormonalnima, na razvoj mozga. Obično se teststeron (glavni androgen), koji izlučuje testis muškog
embrija, u mozgu pretvara u tvar sličnu dietilstilbestrolu. Ženski su fetusi bili izloženi hemijskoj stimulaciji koja je sličila onoj
namijenjenoj muškim embrijima.
55
Spolni hormoni djeluju na nervni sistem na mnogo razina. Na razini kralježničke moždine živčani krugovi kontroliraju
pokrete prilikom spolnog čina. Kod muškaraca to uključuje erekciju penisa, pokrete zdjelica i ejakulaciju. Sve te radnje
mogu biti refleksno izazvane kod mnogih muškaraca čija je kičmena moždina presječena i nemaju svjesnih tjelesnih
osjeta.

Više moždane razine, naročito hipotalamus, sadrže nervne sisteme koji su važni za složenije aspekte spolnog ponašanja.
Lezije hipotalamusa mogu kod mnogih vrsta među kojima su i ljudi, ugastiti spolno ponašanje.

Na seksualnost odraslih ljudi djeluje i okolina. Rano iskustvo glavna je odrednica spolnog ponašanja mnogih sisavaca, pa
može djelovati na specifične spolne reakcije. Mladi majmuni u svojoj igri pokazuju niz položaja koji će im poslije biti
potrebni za kopulaciju. Iako moramo biti oprezni u generalizaciji tih nalaza na ljudski seksualni razvoj, klinička opažanja
ljudske djece upućuju na određene paralele. Ljudska djeca razvijaju svoje prve osjećaje povjerenja i naklonosti u toplom i
brižnom odnosu s osobama koje se za njih brinu.

Ljudsko je spolno ponašanje snažno određeno kulturom. Incest (seksualni odnos unutar porodice) zabranjen je u većini
kultura. Drugi aspekt spolnog ponašanja – seksualna aktivnost među djecom, homoseksualnost, mastrubacija i
predbračni seks – u različitim su društvima dopušteni u različitom stupnju.

Mladići i djevojke razlikuju su po svojim stavovima prema seksu: žene češće od muškaraca smatraju seks dijelom
ljubavnog odnosa. Kod žena je utvrđeno, da žene snažnije reagiraju na mogućnost emocionalne nevjere, neovisno o
tome uključuje li ta nevjera i spolni čin. Razlike među spolovima postoje u ponašanju kao i u stavovima.

Spolna orijentacija neke osobe je stupanj u kojem njega ili nju privlače osobe suprotnog ili istog spola. Spolna orijentacija
uključuje nekoliko odvojenih komponenata, među kojima su erotska privlačnost ili spolna želja, seksualno ponašanje,
romantična privlačnost i samoidentifikacija osobe kao heterseksualne, homoseksualne ili biseksualne. Mnogi ljudi nisu
skloni priznati želje ili ponašanja koja se još uvijek smatraju nemoralnim ili patološkim.

Spolna orijentacija neke osobe nije nešto što ona jednostavno odabire. Homoseksualci i lezbejke ne odabiru erotske
osjećaje prema osobama istog spola, kao što ni heteroseksualne osobe ne biraju erotkse osjećaje prema osobama
suprotnog spola.

- Prenatalni hormoni pridonose spolnom razvoju. Ako embrionalne spolne žlijezde proizvode dovoljno androgenih
hormona, embrij će imati muški obrazac genitalnog i moždanog razvoja. Ako su androgeni niski ili ih nema,
embrij će imati ženski obrazac genitalnog i moždanog razvoja.
- Ženski hormoni (estrogen i progesteron) i muški hormoni (androgeni) odgovorni su za tjelesne promjene koje se
pojavljuju u pubertetu, ali za razliku od ostalih životinja, ti hormoni igraju ograničenu ulogu u ljudskoj seksualnoj
pobuđenosti. Kod primata i ljudi rana socijalna iskustva s roditeljima i vršnjacima imaju veći utjecaj na spolnost
odraslih jedinki, a kod ljudi su utjecajne i kulturne norme.

56
XI. POGLAVLJE – EMOCIJE

- Tijekom 1970-ih godina, Ted Bundy, namamio je jednu ženu na seksualni susret, a zatim je ubio. To je ponovio
još oko 30 puta. On je žudio za posjedovanjem beživotnog ženskog tijela - komatoznog ili mrtvog.
- Ted Bundy nije osjećao kajanje, krivnju ili sram zbog kršenja standarda ljudskosti. Smatra se da ljudi poput Teda
Bundya imaju specifične biološke i socijalno-kognitivne nedostatke. Za njih kažemo da imaju antisocijalni
poremećaj ličnosti (a katkada ih zovemo i psihopatima ili sociopatima), poremećaj za koji je karakteristično
pomanjkanje normalnih emocionalnih reakcija - naročito srama, krivnje i straha - kao i pomanjkanje empatije za
tuđe emocije.
- Iako katkada djeluju hladno i bezosjećajno, skloni su plitkim i kratkotrajnim izljevima osjećaja.
- Moramo razlikovati motive i emocije. Jedna je od razlika da su emocije izazvane izvana, dok su motivi aktivirani
iznutra; to jest, čuvstva su obično potaknuta vanjskim okolnostima, na koje su tada emocionalne
reakcijeusmjerene.
- Suprotno tome, motivi su često izazvani unutrašnjim okolnostima (poput homeostatske ravnoteže) i prirodno su
usmjereni na određene objekte u okolini (kao što su hrana, voda ili partner). Druga je razlika između motiva i
emocija da su motivi obično izazvani nekom specifičnom potrebom, a neka emocija može biti potaknuta
mnoštvom različitih podražaja (sjetite se samo svih stvari koje vas mogu razljutiti ili usrećiti).
- Te razlike nisu apsolutne. Neki vanjski izvor može katkada potaknuti motiv, kao npr. Kad pogled na hranu
potakne glad. A neugoda uzrokovana homeostatskom neravnotežom - naprimjer, snažnom gladi, može izazvati
čuvstva. Ipak, emocije i motivi se dovoljno razlikuju u svojim izvorima, subjektivnom doživljaju i učincima na
ponašanje da zaslužuju odvojen tretman.

SASTAVNICE ČUVSTAVA

Čuvstvo je složena epizoda sastavljena od više komponenata koja stvara spremnost na djelovanje. Emocija tipično
započinje kognitivnom procjenom, osobnom ocjenom značenja koje za pojedinca imaju postojeće okolnosti. Taj se proces
procjenjivanja smatra prvom komponentom neke emocije.

- Kognitivna procjena oslobađa niz reakcija koje čine drugu labavo povezanu sastavnicu neke emocije. Sastavnica
koju najčešće prepoznajemo je subjektivni doživljaj čuvstva - afektivno stanje ili osjećajni ton koji emocija donosi.
Treća i usko povezana komponenta uključuje mišljenje i sklonost akciji ili djelovanju - poticaj na mišljenje i
djelovanje u određenom pravcu. Četvrta sastavnica uključuje unutrašnje tjelesne reakcije, naročito one
autonomnog nervnog sistema, dijela perifernog nervnog sistema koji kontroliše rad srca i drugih glatkih mišića.
Peta komponenta neke emocije uključuje izraze lica, mišićne akcije koje pokreću crte lica na određen načine.
Posljednja sastavnica uključuje reakciju na emociju, to jeste načine na koje se ljudi nose ili na koje reaguju na
vlastita čuvstva ili situaciju koja ih je izazvala.

ŠEST SASTAVNICA PROCESA EMOCIJA

1. KOGNITIVNA PROCJENA Ocjena pojedinca o osbonom značenju

okolnosti u kojima se nalazi
2. SUBJEKTIVNI DOŽIVLJAJ Afektivno stanje ili osjećajni ton kojim je
obojeno privatno iskustvo
3. SKLONOST MIŠLJENJU I DJELOVANJU Poticaj na mišljenje i djelovanje u određenom
smjeru
4. UNUTRAŠNJE TJELESNE PROMJENE Fiziološke reakcije, naročito one koje
uključuju autonomni nervni sistem, poput
promjena u radu srca i znojnih žlijezda
5. IZRAZ LICA Kontrakcije mišića koji pokreću glavne
dijelove lica – poput obraza, usnica, nosa i
obrva – u određene konfiguracije
57
 6. REAKCIJA NA EMOCIJU Kako ljudi upravljaju, reaguju na ili se nose s
vlastitim emocijama ili situacijom koja ih je
izazvala

- Shvatanje emocija kao složenih sistema pomaže u razlikovanju emocija od srodnih stanja, poput raspoloženja.
Emocije se razlikuju od raspoloženja. Prvo, emocije tipično imaju jasan uzrok, pa se odnose na nekog ili nešto.
Raspoloženja su često slobodno plutajuća i difuzna afektivna stanja.
- Emocije su tipično kratke, traju samo nekoliko sekundi ili minuta, dok su raspoloženja dugotrajnija, pa mogu
trajati satima, pa čak i danima. Treća je razlika što emocije tipično uključuju opisani složeni sistem od više
sastavnica, dok su raspoloženja izražena samo na razini subjektivnog doživljaja.
- Čuvstva se često konceptualiziraju kao pojave koje je nemoguće svrstati u odvojene kategorije, poput straha,
radosti, srdžbe ili interesa. Raspoloženja se često konceptualiziraju kao varijacije uzduž dimenzija ugode i razine
pobuđenosti.

KOGNITIVNA PROCJENA I EMOCIJE

- Odnos osoba-okolina, koji označava objektivnu situaciju u kojoj se osoba nalazi – postojeće okolnosti ili odnos
prema drugima.
- Oni ne izazivaju uvijek ili neposredno emocije. Da bi te okolnosti u nama izazvale neko čuvstvo, mi bismo ih
trebali interpretirati kao relevantne za naše osobne ciljeve ili našu dobrobit. Taj proces interpretacije je
kognitivna procjena.
- Takvim procesom procjenjivanja ocjenjujemo ugrožava li postojeći odnos osoba-okolina naše ciljeve ili dobrobit.
Kognitivne procjene su u velikoj mjeri odgovorne za razlikovanje emocija.
- Često je za određivanje kvalitete nekog emocionalnog doživljaja dovoljan kognitivna procjena („Bila sam ljuta jer
nije bila poštena.“)

OTKRIĆE PROCJENA

- Schachter i Singer (1962.) su iznijeli ideju da kad bi se kod ljudi moglo izazvati opće stanje autonomne
pobuđenosti, kvaliteta njihove emocije bila bi određena isključivo njihovom procjenom situacije.
- Njihovo je stajalište nazvano dvofaktorskom teorijom emocija. Prema toj teoriji, emocije se smatraju
posljedicom kombinacije dvaju faktora – početnog stanja neprotumačene pobuđenosti i kognitivnog
tumačenja (procjene) te pobuđenosti.
- Sudionici koji su dobili fiziološko tumačenje svoje pobuđenosti bili su manje pod utjecajem situacije nego
sudionici koji nisu dobili tumačenje za svoju pobuđenost.
- Fiziološka pobuđenost izazvana epinefrinom je u određenoj mjeri neugodna.
- Zaostala fizička pobuđenost – recimo, nakon penjanja na četvrti sprat stepenicama – može biti pogrešno
pripisana postojećim okolnostima – poput nejednoznačne primjedbe „dobra frizura“ – čime se pojačava
emocionalna reakcija na te okolnosti.

DVOFAKTORSKA TEORIJA

- Podražaj → opća fiziološka pobuđenost → kognitivna procjena pobuđenosti → subjektivni doživljaj emocije
- TEME I DIMENZIJE PROCJENE
- Različite teorije procjena razlikuju se u tome kako konceptualiziraju proces procjenjivanja. Te se teorije mogu
podijeliti u:
1. minimalističke teorije procjene, koje broj dimenzija procjene svode n minimum, često određen temeljnim
predmetima procjene
2. dimenzionalne teorije procjene, koje identificiraju raspon dimenzija, koji se smatra dovoljnim za tumačenje
razlika između emocija.

58
 - Sržna tema odnosa je osobno značenje koje proizlazi iz obrasca procjena o nekom specifičnom odnosu osoba-
okolina.
- Dimenzionalne teorije procjena nastoje odrediti različite dimenzije procjena, kao i emocionalne posljedice tih
dimenzija. Jedna je dimenzija poželjnost anticipiranog događaja, a druga je hoće li se taj događaj zbiti. Kad
kombiniramo te dvije dimenzije, dobijamo četiri moguće procjene, od kojih svaka dovodi do posebnog čuvstva.
- Unatoč širokoj prihvaćenosti teorija emocija koje se temelje na procjenama, većina početnih podataka o tim
teorijama se oslanja na korelacije između procjena dobivenih samoiskazima i samoiskaza o doživljenim
emocijama.
- Kognitivne procjene prethode i uzrokuju komponente čuvstva.

SVJESNE I NESVJESNE PROCJENE

- Pojavljuje li se proces procjenjivanja nužno svjesno i namjerno? Neki su tvrdii da se emocije mogu javiti bez bilo
kakvih svjesnih misli koje bi im prethodile. U jednom eksperimentu, slike su bile dovoljno dugo prikazivane da bi
ih sudionici mogli svjesno prepoznavati, a u drugom je bio upotrebljen postupak poznat pod nazivom maskiranje
unatrag. Postupak se sastoji u kratkotrajnom (30 hiljadinki sekunde) prikazivanju slike, koja se zatim maskira
nekom neutralnom slikom pa sudionici nisu svjesni onog što su prije te neutralne slike vidjeli. Takva vrsta
ispitivanja pokazuje da se procjena prijetnje može pojaviti i na nesvjesnoj razini, što dovodi do toga da ljudi
doživljavaju emocije čiji su im uzroci nepoznati.
- Ukratko, kognitivne procjene u procesima emocija sliče drugim oblicima kognicija. One dijelom prizlaze iz
automatskih obrada informacija, izvan svjesnog doživljavanja, a dijelom iz kontrolirane obrade informacija,
koje smo svjesni.

NEURALNA OSNOVICA PONAŠANJA

- Istraživanje moždanih krugova uključenih u procese emocija također podupire stajalište da se procjene
pojavljuju i svjesno i nesvjesno. Jedna od moždanih struktura koja u tom krugu igra ključnu ulogu je amigdala,
mala bademasta tvorevina u donjem dijelu mozga, koja registruje emocionalne reakcije. Amigdala je u stanju
reagovati na neke zastrašujuće situacije prije korteksa, što pokazuje da katkada možemo doživjeti neku emociju
prije nego što znamo zašto.
- Amigdala je na automatskoj, nesvjesnoj razini prati podražaje koji izazivaju čuvstva. Zanimljivo je da zločinci sa
antisocijalnom strukturom ličnosti, poput Teda Bundya, pokazuju u povodu emocionalnih podražaja manju
aktivaciju amigdale nego normalni zločinci ili normalne osobe koje nisu zločinci, što se može smatrati
neurološkim dokazom za postojanje nedostatka u području emocija.

SUBJEKTIVNI DOŽIVLJAJI I EMOCIJE

- Iako se početni proces procjene može dogodit izvan svjesnog doživljavanja, subjektivni doživljaj emocije –
osjećajna komponenta – po definiciji je na razini svijesti. Kad osjećamo neku negativnu emociju, poput straha ili
srdžbe, neugodan osjećaj služi kao znak da nam nešto iz okoline prijeti. te da bismo mogli biti prisiljeni na brzo
djelovanje kako bismo se zaštitili.
- Kad osjećamo neku pozitivnu emociju, poput radosti ili interesa, ugodan nam osjećaj signalizira da smo sigurni i
zadovoljni, te da se možemo slobodno igrati ili istraživati. Općenitije rečeno, smatra se da osjećajna komponenta
emocija usmjerava ponašanje, proces odlučivanja i obradu informacija.

SKLONOST MIŠLJENJU I DJELOVANJU

- Jedan od načina na koji osjećaji usmjeravaju ponašanje i obradu informacija je kroz pobude koje ih prate. Te se
pobude nazivaju sklonost mišljenju i djelovanju ili katkada samo sklonost akciji. Te sklonosti samo opisuju ideje
koje ljudi imaju o mogućim smjerovima djelovanja, te jesu li neke ideje usmjerene samo na neka određena

59
 ponašanja, kao kod negativnih emocija, ili su široke i uključuju širok raspon mogućnosti, kao kod pozitivnih
emocija.
- Hoće li se pobude pretvoriti u akcije, ovisi o složenoj međuigri kontrole impulsa, kulturnih normi i drugih faktora.
Pa ipak, mnogi teoretičari emocija tvrde da su čuvstva postala evolucijski adaptivna upravo stoga što potiču
pojavljivanje određenih misli i akcija. Kod negativnih emocija određene sklonosti mišljenju i djelovanju vode do
akcija koje su našim precima pomagale u preživljavanju za život opasnih situacija.

OSJEĆAJI MIJENJAJU PAŽNJU I UČENJE

- Skloni smo obraćati više pažnje na događaje koji su u skladu sa našim trenutačnim osjećajima nego na one koji
nisu. Eksperimenti to potvrđuju.
- Znamo da ćemo neki novi materijal bolje naučiti ako ga možemo povezati sa podacima koje smo već pohranili u
pamćenju. Osjećaji koje doživljavamo prilikom učenja mogu povećati dostupnost upamćenih sadržaja koji
odgovaraju tim osjećajima, a te će sadržaje biti lakše povezati s novim materijalom, koji također odgovara
trenutnim osjećajima.

OSJEĆAJI MIJENJAJU PROCJENE I PROSUDBE

- -Naši osjećaji mogu utjecati na naše sudove o drugim ljudima. Svakodnevno iskustvo pruža nam niz takvih
primjera. Kad smo veseli, tada nam se navika našeg prijatelja da stalno u ogledalu provjerava svoj izgled može
učiniti samo njegovom osebujnošću, ali kad smo razdražljivi tumačit ćemo to ponašanje njegovom taštinom.
- -Osjećaj straha čini svijet prividno opasnijim mjestom. Takva percepcija može potkrijepiti osjećaje straha. Osim
toga, naši nas osjećaji navode da selektivno obraćamo pažnju na neke činjenice i učimo one koje i same
potkrepljuju početnu emociju.

TJELESNE PROMJENE I EMOCIJE

- Kad intenzivno doživljavamo određene emocije, poput srdžbe i straha, možemo postati svjesni niza tjelesnih
promjena, kao što su ubrzano lupanje srca i disanje, suho grlo i usta, znojenje, drhtanje i čudan osjećaj u želucu.
Mnoge morfološke promjene koje se zbivaju u povodu emocionalne pobuđenosti posljedica su aktivacije
simpatičkog dijela autonomnog nervnog sistema.
- Simpatički nervni sistem priprema tijelo za hitne akcije i odgovoran je za ove promjene (koje se ne moraju
pojaviti sve odjednom):
1. povećava se krvni pritisak i ubrzava rad srca,
2. ubrzava se disanje,
3. šire se zjenice,
4. povećava se znojenje, a smanjuje se izlučivanje sline i sluzi,
5. raste razina šećera, kako bi tijelo dobilo više energije,
6. krv se brže zgrušav, što je važno ako dođe to ranjavanja,
7. krv odlazi iz želuca i crijeva u mozak i tjelesne mišiće i
8. podižu se dlačice na koži, uzrokujući ježenje kože.

Simpatički nervni sistem tako priprema organizam za trošenje energije. Kako emocija polako nestaje, parasimpatički
nervni sistem – sistem koji čuva energiju – preuzima upravljanje i vraća organizam u normalno stanje.

Te su aktivnosti autonomnog nervnog sistema pokrenute aktivnošću u određeni područjima mozga, među kojima su i
hipotalamus (igra glavnu ulogu u mnogim biološkim motivima) i amigdala koja je uključena u proces procjenjivanja.

Tako umjesto povećane pobuđenosti koja podržava specifične akcije, pozitivne emocije mogu biti vrlo prikladne u
pomaganju ljudima da se oporave od bilo kakve zaostale pobuđenosti koja slijedi nakon negativnih emocija.

60
INTENZITET EMOCIJA

- Je li naša percepcija vlastite pobuđenosti – tzv. visceralna percepcija – dio doživljaja emocije?
- Komentari veterana s ozljedama pri vrhu kralježnice pokazali su da oni mogu emocionalno reagirati na uzbudljive
situacije, ali da se pri tome baš ne osjećaju emocionalno. Naprimjer: „To je neka vrsta hladne srdžbe. Katkada se
ponašam ljutito kad vidim neku nepravdu. Vičem, kunem i grmim, jer sam naučio da će vas ljudi ako to ne učinite
nastojati iskoristiti, ali svemu tome nedostaje žara koji je nekad postojao. To je neka vrsta mentalne srdžbe “.
- Zdrave osobe možemo razvrstati u one koji imaju dobru visceralnu percepciju – npr. One koji mogu uspješno
pratiti otkucaje vlastitog srca – i one koji nemaju dobru visceralnu percepciju. Ako visceralna percepcija
doprinosi intenzitetu emocija, tada bi ljudi koji uspješno mogu utvrditi rad vlastitog srca trebali imati intenzivnije
emocije i izraze lica.

RAZLIKOVANJE EMOCIJA

- William James, autor prvog udžbenika psihologije objavljenog 1890. godine. On je smatrao da je percepcija
tjelesnih promjena zapravo subjektivni doživljaj emocije, te da ne možemo imati jedno bez drugog. James-
Langeova teorija tvrdi da budući da percepcija autonomne pobuđenosti (a možda i drugih tjelesnih promjena)
čini doživljaj emocije, i budući da se različite emocije različito osjećaju , mora postojati odvojeni obrazac
autonomne aktivnosti za svaku emociju. James-Langeova teorija stoga smatra da autonomna pobuđenost
omogućuje razlikovanje emocija.

JAMES-LANGEOVA TEORIJA

- Podražaj → fiziološka pobuđenost specifična za neku emociju → subjektivni doživljaj emocije

- Napad je predvodio Walter Cannon (1927.), koji je iznio tri glavne kritike:
- 1. Budući da su unutrašnji organi relativno neosjetljive strukture, koje nisu dobro opskrbljene živcima,
unutrašnje promjene su previše spore da bi mogle biti primarni izvor emocionalnih osjećaja.
- 2. Umjetno izazivanje tjelesnih promjena povezanih s određenom emocijom – npr. Injekcijom epinefrina – ne
izaziva doživljaj prave emocije. U najboljem slučaju dovodi do emocija ''kao da''. Sudionici koji su primili takve
injekcije kažu: „Osjećam se kao preplašen“.
- 3. Čini se da se obrazac autonomne pobuđenosti ne razlikuje od emocije do emocije. Srdžba, naprimjer, ubrzava
rad srca, ali to čini i pogled na voljeno biće.

IZRAZI LICA I EMOCIJE - Očito je da izraz lica koji prati neku emociju služi za komuniciranje te emocije.

- Čini se da određeni izrazi lica imaju univerzalno značenje, neovisno o kulturi u kojoj je osoba odrasla.
- Univerzalnost nekih facijalnih ekspresija podupire Darwinovu tvrdnju da su izrazi lica naslijeđene reakcije, koje
imaju svoju evolucijsku povijest.
- Činjenica da facijalne ekspresije emocija prenose neke važne informacije još se snažnije očituje kada izraz lica
neke osobe sam po sebi mijenja ponašanje neke druge osobe.
- Pravila izražavanja emocija razlikuju se od kulture do kulture i određuju vrste emocija koje ljudi trebaju
pokazivati u određenim situacijama, kao i prikladna ponašanja uz određene emocije.

Ideja da facijalne ekspresije uz svoju funkciju komuniciranja pridonose i našem doživljaju emocija poznata je kao
hipoteza facijalne povratne veze (Tomkins, 1962.) Ta je hipoteza bliska James-Langeovoj teoriji, pa kaže da kao što
dobivamo povratne informacije (ili percipiramo) o našoj autonomnoj pobuđenosti, tako primamo i povratne informacije
o našem izrazu lica, a te povratne informacije mogu uzrokovati ili intenzivirati doživljaj emocija.

HIPOTEZA POVRATNIH IZRAZA LICA Izraz lica → subjektivni doživljaj emocije

REAKCIJE NA ČUVSTVA: REGULACIJA EMOCIJA

61
Regulacija emocija, ili ljudske reakcije na vlastite emocije, mogu se smatrati sastavnicom procesa emocija – jer ljudi
barem od srednjeg djetinjstva nadalje – gotovo uvijek imaju neke reakcije na svoje emocije, kao što imaju i ciljeve koji se
odnose na ono što bi i kada željeli osjećati ili izraziti.

KLASIFIKACIJA STRATEGIJA ZA REGULACIJU EMOCIJA

KOGNITIVNE BIHEVIORALNE
1. ODVRAĆANJE PAŽNJE (isključivanje, Izbjegavanje Izbjegavanje
usmjeravanje na nešto drugo) razmišljanja o problematične
problemu, razmišljanje situacije, bavljenje
o nečem ugodnom i nečim drugim ili
zanimljivom zahtjevnim
2. ANGAŽIRANJE (usmjereno na afekte, Ponovno Izražavanje emocija;
usmjereno na situaciju) procjenjivanje, traženje utjehe,
razmišljanje o tome poduzimanje akcije za
kako riješiti problem rješavanje problema

ČUVSTVO, SPOL I KULTURA

U raspravi o spolu i kulturi imajte na umu da u procesu emocija ključnu ulogu igraju i socijalne razlike i biološke sličnosti.
Jedan od načina konceptualiziranja razlika u emocijama koje se vežu uz spol i kulturu jest smještavanje tih razlika na
„čelo“ ili na „kraj“ procesa. Smještavanje tih razlika na čelo znači da proces počinje tim razlikama ili da one prethode
procesu kognitivne procjene.Suprotno tome, razlike na kraju procesa odnose se na reakcije na čuvstva.

SPOLNE RAZLIKE

Odgovaraju li stereotipi stvarnosti? U višestrukim istraživanjima psiholozi su utvrdili da se muškarci i žene više razlikuju u
izražavanju čuvstava, facijalnom i verbalnom nego u subjektivnom doživljavanju emocija. To sugerira mogućnost da
rodni stereotipi daju određeni tim samoiskazima o subjektivnim događajima. Muškarci bi mogli razmišljati ovako: „ja
sam muškarac, muškarci nisu emocionalni, pa s toga ne smijem biti emocionalan“, a žene ovako: „ja sam žena, žene su
emocionalne, stoga trebam biti emocionalna“. Nalazi pokazuju da emocije mogu biti medij kroz koji muškarci i žene
(dječaci i djevojčice) „izražavaju svoj rod“, tj. ponašaju se na rodno prikladan način.

Žene, kao one sa nižim statusom, izražavaju „nemoćne“ emocije tuge, tjeskobe i straha (emocije koje će kod drugih
stvoriti dojam da se radi o slaboj i bespomoćnoj osobi), a muškarci, kao osobe višeg statusa, izražavaju „moćne“ emocije
srdžbe, ponosa i prezir (emocije koje doprinose održavanju kontrole i dominacije). Ovdje se ponovo radi o izražavanju
emocija, a ne doživljavanju emocija.

Unatoč tome, muškarci djeluju više ljutito od žena jer svoju srdžbu izražavaju na prototipski način, tj. fizičkim i verbalnim
napadima. Suprotno tome, žene svoju srdžbu izražavaju suzama, koje možda olakšavaju zanemarivanje te srdžbe ili
preimenovanje srdžbe u žalost.

Sažeto rečeno, rodne razlike u emocijama mogle bi biti posljedica razlika na kraju procesa emocija, dakle načina na koje
muškarci i žene reguliraju i izražavaju svoje emocije. Te razlike najvjerovatnije potječu iz razlika u procesu socijalizacije
muškaraca i žena, u kojem ih roditelji i kultura općenito potiču u konformnost s rodnim stereotipima.

KULTURALNE RAZLIKE

Psiholozi koji se bave proučavanjem kulturnih razlika u emocijama pretežno su usredotočeni na to kako kolektivizam i
individualizam oblikuju emocije. Kolektivizam se odnosi na kulture koje naglašavaju temeljnu povezanost i uzajamnu
ovisnost između ljudi, a individualizam na kulture koje ističu temeljnu odvojenost i neovisnost pojedinca.

62
 - Uobičajene su varijacije po spolu , socijalnoj klasi i eničkoj pripadnosti. Čini se da su razlike uzduž dimenzije
kolektivizma-individualizma ključne za razumijevanje kulturalnih razlika u emocijama.
- U kolektivističkom kontekstu doživljaj vlastitog ja ugrađen je u odnose sa ljudima, što se očituje i u mnogim
osobnim ciljevima, među kojima je i želja da budemo neovisni i jedinstveni.
- „Dobri osjećaji“ se razlikuju od kulture do kulture. U Japanu, pretežno kolektivističkoj kulturi, dobar osjećaj
najčešće prati interpersonalni angažman, poput prijateljstva, dok u SAD-u, pretežno individualističkoj kulturi,
dobar osjećaj najčešće prati interpersonalnu isključenost, poput osjećaja superiornosti ili ponosa.
- U individualističkim kulturama, naprimjer, smatra se da emocije odražavaju unutrašnji subjektivni svijet
pojedinaca i „pripadaju“ određenoj osobi. U kolektivističkim kulturama smatra se da emocije odražavaju
objektivnu stvarnost i „pripadaju“ odnosima.

AGRESIJA - sa srdžbom je povezana sklonost djelovanju u obliku napada. Ljudi koji djeluju u skladu sa tom pobudom
postaju fizički ili verbalno agresivni. Freudova psihonalitička teorija gleda na agresivnost kao na nagon, a teroija
socijalnog učenja smatra agresiju naučenom reakcijom.

AGRESIVNOST KAO NAGON

- Prema Freudovoj psihoanalitičkoj teoriji brojne akcije koje poduzimamo određene su instinktima, naročito
seksualnim instinktom. Kad je izražavanje tih instinkata frustrirano, pojavljuje se agresivni nagon. Poslije su
psihoanalitički teoretičari proširili ovu hipotezu frustracija-agresija navođenjem pretpostavke da uvijek kad je
nastojanje neke osobe da dođe do cilja zapriječeno, dolazi do pojave agresivnog nagona koji motivira ponašanje
usmjereno na uklanjanje barijere (osobe ili objekta) koji izaziva frustraciju. Frustracija je uzrok agresije, a agresija
ima svojstva osnovnog nagona jer je oblik energije koji postoji dok se ne ostvari cilj, a i nslijeđena je reakcija
poput gladi i seksa.
- Iako smo opskrbljeni neurološkim mehanizmima koji su vezani uz agresiju, aktivacija tih mehanizama obilno je
pod kontrolom prefrontalnog korteksa, područja mozga kojem se pripisuje kontrola emocija. Kod nasilnih
pojedinaca ne funkcionišu dijelovi prefronatlnog korteksa. Kod drugih, koji nemaju nikakvu određenu
abnormalnost u ovom području, situacije u kojimase pojavljuju su većinom određene iskustvom i socijalnim
utjecajima.

AGRESIJA KAO NAUČENA LEKCIJA

- Teorija socijalnog učenja se bavi ljudskim socijalnim interakcijama, ali su njezini počeci u biheviorističkom
ispitivanju učenja životinja. Procesom diferencijalnog potkrepljivanja ljudi na kraju odaberu uspješnije obrasce
ponašanja. Iako teorija socijalnog učenja dijeli osnovna načela potkrepljivanja sa biheviorizmom, od njega se
razlikuje po tome što naglašava kognitivne procese.
- Budući da ljudi mogu situacije mentalno predočiti, oni su u stanju predvidjeti vjerovatne posljedice svojih akcija,
pa u skladu s njima i promijeniti svoje ponašanje. Teorija socijalnog učenja naglašava ulogu modela u prijenosu
specifičnih ponašanja i emocionalnih reakcija. Teorija socijalnog učenja pretpostavlja da je:
1. agresija samo jedna od nekoliko reakcija na neugodan doživljaj frustracije,
2. da je agresija reakcija bez svojstva nagona, pa je s toga pod utjecajem anticipiranih posljedica ponašanja.

Kod djece koja su pokazala najvišu opću razinu agresivnosti, najčešća reakcija nakon agresivnih radnji bila je
pozitivno potkrepljivanje. Kod djece koja su pokazivala manje agresije, najčešća reakcija je bila kazna. Djeca koja u
početku nisu bila agresivna, ali su povremeno uspijevala zaustaviti napade protunapadima, postepeno su i sama
počela napadati (njiova je agresija bila pozitivno potkrijepljena). Očito, posljedice agresije igraju veliku ulogu u
oblikovanuu ponašanja.

63
IZRAŽAVANJE AGRESIJE I KATARZA

- Ispitivanja koja nastoje razlikovati agresiju kao nagon i agresiju kao naučenu reakciju često su usredotočena na
katarzu, uklanjanje emocije intenzivnim doživljavanjem. Ako je agresija nagon, istraživanje agresije trebalo bi biti
katarzično, pa dovesti do smanjenja intenziteta agresivnih osjećaja i akcija (analogno načinu na koji uzimanje
hrane dovodi do smanjenja osjećaja i akcija vezanih uz glad).
- S druge strane, ako je agresija naučena, tada izražavanje agresije može dovesti do veće učestalosti agresivnih
radnji (ako je agresija bila potkrijepljena). Ispitivanja djece pokazuju da sudjelovanje u agresivnim aktivnostima
povećava agresivno ponašanje ili ga održava na istoj razini. Eksperimenti sa odraslim osobama daju slične
rezultate.
- Agresija povećava, a ne smanjuje agresiju. Postoje okolnosti u kojima izražavanje agresije može smanjiti njezinu
učestalost. Tako, npr., agresivno ponašanje može izazvati osjećaj tjeskobe koji inhibira daljnju agresiju, naročito
ako agresori vide da su njihove akcije dovele do ozljeda. U nekoliko eksperimenatalnih istraživanja kontrolirano
je dječije gledanje televizije. U jednom ispitivanju jedna je skupina djece gledala svakodnevno tokom određenog
vremena nasilne crtane filmove, a druga nenasilne. Moguće je da agresivne programe preferiraju djeca koja već
jesu agresivna. Visoka izloženost nasilju na televiziji u dobi od 9 godina je u visokoj korelaciji sa agresivnošću
mladića od 19 godina.
- Zanimljivo je da rezultati ne pokazuju nikakav dosljedan odnos između navika dječka i djevojčica. I njihovog
agresivnog ponašanja. Djevojčice su manje sklone imitiranju agresivnog ponašanja nego dječaci. U poticanje
agresije umiješani su i drugi faktori: siromaštvo, akcije vlasti protiv policije i tako dalje. Mnogi socijalni uvjeti i
znakovi povećavaju ili smanjuju sklonost pojedinca agresivnom djelovanju. Neka situacija može u početku
izazvati samo blagu emociju, ali kad osoba detaljnije procijeni situaciju, emocija može postati snažnija, a
fiziološka pobuđenost veća. S protokom vremena, povratne petlje između bioloških i psiholoških sastavnica
emocije mogu djelovati na samo čuvstvo.

XII. POGLAVLJE – INTELIGENCIJA

POUZDANOST

Ako neki test ili neka metoda ima dobru pouzdanost, tada će dati ponovljive ili dosljedne rezultate. Ako je test pouzdan,
njihov rezultat dobiveni prvom primjenom trebali bi biti u visokoj korelaciji s rezultatima dobivenima drugom
primjenom. Ako je zaista tako, možemo reći da test ima dobru test-retest pouzdanost ili stabilnost u vremenu.

- Kažemo da test ima pouzdanost alternativnih oblika ako su dva oblika testa u visokoj korelaciji.
- Druga uobičajena mjera pouzdanosti je unutrašnja konzistencija, stupanj u kojem odvojena pitanja ili čestice tog
testa mjere istu stvar.
- Općenito vrijedi pravilo da dobro konstruirani, objektivno bodovani testovi sposobnosti trebaju imati koeficijent
pouzdanosti od 0,90 ili veći.
- Za subjektivne sudove mogu u istraživačke svrhe koeficijent pouzdanosti biti i samo 0,70, ali se u tom slučaju
zaključci o pojedincu moraju donositi sa velikim oprezom.
- VALJANOST
- Pouzdanost određuje stupanj u kojem je test mjera nečeg, ali visoka pouzdanost ne znači da test ima dobru
valjanost, tj. da mjeri ono što bi trebao mjeriti.
- Valjanost testa odrediti koreliranjem rezultata u testu s nekim vanjskim kriterijem. Ta se korelacija zove
koeficijent valjanosti, a ta vrsta valjanosti naziva se kriterijska ili empirijska valjanost.
- Moguće je postojanje aspekata inteligencije za koje nije moguće pronaći vanjski kriterij. Ta je pojava poznata kao
problem kriterija u mjerenju, jer ne postoji mjera „istine“ pomoću koje bismo validirali test.
- Zbog toga istraživači nastoje odrediti konstruktnu valjanost kako bi pokazali da su rezultati u testu u korelaciji i
ishodima za koje teorija kaže da bi ih trebali predvidjeti. Istraživač koristi svoju teoriju i za konstrukciju testa i za

64
 generiranje predikcija iz teorije. Tada se provode istraživanja koja koriste taj test i koja testiraju spomenuta
predviđanja.
- Opseg u kojem rezultati nekoliko ispitivanja potvrđuju predviđanja teorije istodobna je mjera valjanost teorije i
testa.
- Najčešće se događa da miješani rezultati upućuju na načine na koje treba mijenjati i teoriju i test.

RANI TESTOVI INTELIGENCIJE

- Galton se zainteresovao za individualne razlike nakon upoznavanja sa teorijom revolucije, koju je utemeljio
njegov bratić Charles Darwin.
- Galton je vjerovao da su određene obitelji biološki superiorne drugima, da su neki ljudi naslijeđeno jači ili
pametniji od drugih. Smatrao je da je inteligencija pitanje izuzetnih osjetnih i perceptivnih sposobnosti, koje se
prenose se generacije na generaciju.
- Što je osjetljiviji i tačniji perceptivni aparat neke osobe, to je ona inteligentnija.
- Na svoje razočarenje otkrio je da na temelju veličine glave nije moguće razlikovati poznate britanske
znanstvenike od običnih građana, te da mjere poput vremena reakcije nisu povezane sa inteligencijom.
- Iako se njegovi testovi nisu pokazali osobito korisnima, Galton je autor koeficijenta korelacije, koji – kao što smo
već vidjeli – igra važnu ulogu u psihologiji.
- Krajem 19. stoljeća, francuski psiholog Alfred Binet, francuska vlada je 1881. godine donijela zakon o obaveznom
školovanju djece. Prije toga su djeca s teškoćama u učenju obično ostajala kod kuće, ali sada su se učitelji morali
nositi sa širom rasponom individualnih razlika. Vlada je od Bineta zatražila da izradi test za otkrivanje djece koja
su intelektualno prespora, da bi mogla imati koristi od redovitih školskih programa.
- Binet je pretpostavio da bi se inteligencija mogla mjeriti zadacima koji zahtjevaju rasuđivanje i rješavanje
problema, a ne perceptivno-motorne sposobnosti. U suradnji sa još jednim francuskim psihologom, Téophileom
Simonom, Binet je 1905. objavio takav test koji je revidirao 1908. i 1911. godine.
- Pomoću te metode, mentalna dob nekog djeteta mogla se uspoređivati sa njegovom hronološkom dobi,
određenom datumom rođenja.

STANFORD-BINET LJESTVICA INTELIGENCIJE

- Stanford i Binet su formirali test inteligencije. Djetetova mentalna dob mogla se odrediti zbrajanjem čestica koje
je dijete riješilo na svakoj dobnoj razini. Osim toga, Terman je prihvatio prikladan indeks inteligencije, koji je
predložio William Stern.
- Taj je indeks koeficijent inteligencije (IQ), koji inteligenciju izražava kao odnos mentalne i hronološke dobi.
- IQ=MD/HD × 100
- broj stotinu se koristi kao množitelj (faktor) kako bi IQ imao vrijednost 100 kada je MD=HD
- ako je MD niža od hronološke dobi, tada će IQ biti manji od 100; ako je MD veće od hronološke dobi, tada će IQ
biti veći od 100
- IQ rezultati obično se grupiraju u zvonoliku krivulju (Gausova kriva) u kojoj većina ljudi ima rezultate oko 100,
dok neki ljudi postižu znatno niže ili znatno više rezultate
- Stanford-Binet testa iz 1986. grupira testove koji ga čine u četiri široka područja: verbalno rasuđivanje,
apstraktno ili vizualno rasuđivanje, kvantitativno rasuđivanje i kratkoročno pamćenje.

WECHSLEROVI TESTOVI INTELIGENCIJE

- David Wechsler razvio je 1939. novi test smatrajući da Stanford-Binet suviše ovisi o jezičnoj sposobnosti, te nije
prikladan za odrasle osobe.
- Wechslerov test inteligencije za odrasle (1939., 1955., 1981.) podijeljen je u dva dijela – verbalni test i neverbalni
test.
65
 - Wechslerov test inteligencije za djecu – WEISC – (1958., 1974., 1991.)
- Zadaci u neverbalnom dijelu zahtjevaju manipulaciju ili razvrstavanje kocki, slika ili drugih materijala.

GRUPNI TESTOVI SPOSOBNOSTI

- Stanford-Binet i Wechslerovi testovi su individualni testovi sposobnosti, koje uvježbani ispitivač pojedinačno
primjenjuje. Suprotno tome, grupne testove može primijeniti jedan ispitivač na velikom broju ljudi. To su obično
testovi tipa papir-olovka.
- Američki testovi kojima se ispituju sposobnosti kandidata za upis na fakultete (SAT - Scholastic Assessment Test)
i koledže (ACT-American College Test) primjeri su grupnih testova sposobnosti koje poznaje većina studenata u
SAD-u.

FAKTORSKI PRISTUP

- Neki psiholozi smatraju inteligenciju općom sposobnošću razumijevanja i rasuđivanja, koja se manifestira na
različite načine. To je bila Binetova pretpostavka. Iako je njegov test sadržavao mnogo vrsta zadataka, Binet je
zapazio da bistra djeca bolje od tupe djece rješavaju sve zadatke. Zbog toga je pretpostavio da različiti zadaci
mjere određenu temeljnu sposobnost, koja sudjeluje u svim tim zadacima.
- Slično tome, unatoč različitim subtestovima uključenim u WAIS, Wechsler je također smatrao da je „inteligencija
globalna sposobnost osobe da svrhovito djeluje, racionalno misli i učinkovito se nosi sa svojom okolinom“
(WECHSLER, 1958.).
- Drugi psiholozi, međutim, dovode u pitanje postojanje „opće inteligencije“. Jedna od metoda prikupljanja
tačnijih podataka o vrstama sposobnosti koje određuju postignuće u testovima inteligencije je faktorska analiza,
statistička tehnika koja je bavi interkorelacijama među nizom testova, te ih – grupiranjem onih s najvažnijim
korelacijama – svodi na mali broj neovisnih dimenzija ili faktora.
- Upravo je začetnik faktorske analize, Charles Spearman (1904.), prvi ustvrdio da svi pojedinci posjeduju
generalni faktor inteligencije (nazvan g) u različitom stupnju. Osobu se može opisati kao općenito bistru ili
općenito stupu, ovisno o količini g-faktora koji posjeduje.
- Prema Spearmanu, g-faktor je glavna odrednica postignuća u testovima inteligencije. Osim g- faktora postoje i
posebni, specifični faktori (s), specifični za određene sposobnosti ili testove. Tako, naprimjer, aritmetičkih testovi
ili testovi prostornih odnosa zahvataju posebne, specifične s-faktore.
- Testom određena inteligencije neke osobe odražava količinu g+ veličina različitih s-faktora koje ta osoba ima.
Kasniji istraživač, Louis Thurstone (1938.), prigovorio je Spearmanovu isticanju generalne inteligencije predlažući
umjesto toga rastavljanje inteligencije pomoću faktorske analize u niz primarnih sposobnosti.
- Thurstone je identificirao 7 faktora koje je koristio u konstrukciji svog testa primarnih mentalnih sposobnosti.

KULTURNA RAZMATRANJA

- To bi se prema pravilima testa moglo interpretirati kao neinteligentno odgovaranje, ali čovjek je u svojim
odgovorima samo slijedio socijalne konvencije svoje kulture. „Kulturno slobodno testovi“ ili „kulturno nepristrani
testovi“, trebali bi sadržavati zadatke koji su podjednako primjenjivi na sve skupine ili različite, ali psihološki
ekvivalentne zadatke za svaku kulturu.

SUVREMENE TEORIJE INTELIGENCIJE

- Sve do 1960-ih godina istraživanjima inteligencije dominirao je faktorsko-analitički pristup. Međutim, razvoj
kognitivne psihologije s njezinim modelima obrade informacija, pridonio je pojavi novog pristupa.
- Osnovna je ideja pokušaja razumijevanja inteligencije u terminima kognitivnim procesa koji djeluju kad se
bavimo nekom intelektualnom aktivnošću (Sternberg i Kaufman, 1998.).
- Proces obrade ili procesiranja informacija pita:
- 1. Koji su mentalni procesi uključeni u različitim testovima inteligencije?
66
 - 2. Koliko se brzo i tačno odvijaju ti procesi?
- 3. Koja vrsta mentalnih reprezentacija je u osnovi djelovanja tih procesa?

GARDNEROVA TEORIJA VIŠESTRUKIH INTELIGENCIJA

- Howard Gardner 1993. je razvio svoju teoriju višestrukih inteligencija kao neposredni izazov onome što naziva
„klasičnim“ stajalištem o inteligenciji kao sposobnosti logičkih rasuđivanja. Njegova su ga opažanja navela na
zaključak prema kojem ne postoji samo jedna mentalna sposobnost ili g, već niz različitih inteligencija koje rade
u kombinaciji.
- On definira inteligenciju kao „sposobnost rješavanja problema ili izrade produkata koji su od značenja u
određeom kulturnom okruženju ili zajednici“.
- Prema Gardnerovoj teoriji višestrukih inteligencija, postoji 7 vrsta inteligencija koje su međusobno neovisne, a
svaka od njih djeluje prema vlastitim pravilima kao poseban sastav ili modul u mozgu. Te su inteligencije:
- 1. lingvistička,
- 2. glazbena,
- 3. logičko-matematička,
- 4. spacijalna,
- 5. tjelesno-kinestetička,
- 6. intrapersonalna i
- 7. interpersonalna.
- Gardner analizira svaku vrstu inteligencije s nekoliko stajališta određene vrste. Moždane ozljede mogu oštetiti
jednu vrstu inteligencije, bez ikakvog učinka na druge vrste.
- Kao što je već rečeno, konvencionalni IQ testovi dobro predviđaju ocjene na studiju, ali su manje valjani u
predviđanju kasnijeg uspjeha na poslu ili postignuća u karijeri.
- Mjere drugih sposobnosti kao što je interpersonalna inteligencija, mogu pomoći u tumačenju razloga zbog kojih
neki ljudi s briljantnim ocjenama na studiju poslije uopće ne uspjevaju u životu, dok neki lošiji studenti postaju
karizmatične vođe.

TABLICA GARDNEROVIH 7 INTELIGENCIJA

VRSTA INTELIGENCIJE OPIS INTELIGENCIJE

1. LINGVISTIČKA INTELIGENCIJA Sposobnost govora zajedno sa mehanizmima
važnim za fonologiju (govorni glasovi), sintaksu
(gramatika), semantiku (značenje) i
pragmatičnosti (primjenu upotrebe govora u
različim okruženjima).
2. GLAZBENA INTELIGENCIJA Sposobnost stvaranja, komuniciranja i
razumijevanja zvukovnih značenja, zajedno s
mehanizmima kojji određuju visinu, ritam i boju
zvuka (kvalitet zvuka).
3. LOGIČKO-MATEMATIČKA INTELIGENCIJA Sposobnost korištenja i razumijevanja odnosa
bez postojanja akcije ili predmeta, tj. sposobnost
apstraktnog mišljenja.
4. SPACIJALNA INTELIGENCIJA Sposobnost percipiranja vizualnih ili prostornih
informacija, njihova mijenjanja i ponovnog
stvaranja vizualnih predodžbi, bez vraćanja na
početni podražaj. Uključuje sposobnost
predočavanja u tri dimenzije, rotiranja i
pomicanja tih predodžbi.

67
 5. TJELESNO-KINESTETIČKA INTELIGENCIJA Sposobnost korištenja svih dijelova tijela u
rješavanju problema ili izradi proizvoda; uključuje
kontrolu finih i složenih motoričkih pokreta, te
sposobnosti manipuliranja predmetima.
6. INTRAPERSONALNA INTELIGENCIJA Sposobnost razlikovanja vlastitih čuvstava,
namjera i motivacija.
7. INTERPERSONALNA INTELIGENCIJA Sposobnost prepoznavanja i razlikovanja tuđih
osjećaja, namjera i vjerovanja.

ANDERSOVONA TEORIJA INTELIGENCIJE I KOGNITIVNOG RAZVOJA

- Jedna od kritika upućenih Gardenerovoj teoriji tvrdi da je visoka razina jedne od njegovih sedam inteligencija
obično u visokoj korelaciji s visokom razinom drugih sposobnosti, tj. nijedna od posebnih intelektualnih
sposobnosti nije sasvim odvojena od drugih.
- Osim toga, psiholog Mike Anderson ističe da su Gardnerove inteligencije slabo definisane, jer su „katkad
ponašanje, katkad kognitivni proces, a ponekad nema struktura u mozgu“. Andersonova teorija inteligencije -
razlike u inteligenciji posljedica su razlika u „mehanizmima temeljne obrade“ koji koriste mišljenje, koje pak
dovodi do znanja.
- Pojedinci se razlikuju po brzini odvijanja tih temeljnih procesa obrade informacija. Anderson, međutim, ističe da
postoje kognitivni mehanizmi u kojima nema individualnih razlika. Naprimjer, osobe sa DOWN-ovim sindromom
možda nisu u stanju zbrojiti dva i dva, ali mogu shvatiti da drugi ljudi imaju neka vjerovanja i da djeluju u skladu s
tim vjerovanjima.
- Mehanizmi koji proizvode takve univerzalne sposobnosti nazivaju se „moduli“. Prema Andersonu, inteligencija
osim modula uključuje i dvije „posebne sposobnosti“ . Jedna od njih bavi se propozicijskim mišljenjem (govori i
matematičko izražavanje), a druga vidnim i prostornim funkcioniranjem.
- Anderson smatra da se zadaci povezani sa tim sposobnostima obavljaju pomoću „posebnih procesora“. Tako
Andersonova teorija inteligencije predlaže dva različita „puta“ do znanja.
- Prvi put uključuje upotrebu mehanizma temeljne obrade, koji s ciljem stjecanja znanja djeuluje kroz posebne
procesore. Prema Andersonovu stajalištu, to je ono što podrazumjevamo po pojmom „rasmišljanje“, čemu treba
pripisati i individualne razlike u inteligenciji (koje su, prema njegovom gledištu, ekvivalentne razlikama u znanju).
- Andersonova teorija može da ilustrira slučajem dvadesetok godišnjeg mladića poznatog kao M.A., koji je kao
dijete patio od konvulzija i imao dijagnozu autizma. Kao odrasla osoba nije mogao govoriti, a u psihometrijskim
testovima postizao je izuzetno niske rezultate. Međutim, utvrđeno je da njegov IQ iznosi 128, te da M.A. ima
izuzetnu sposobnost otkrivanja primarnih brojeva, čineći to tačnije od diplomiranog matematičara.
- Anderson zaključuje da je M.A. imao intaktne mehanizme temeljne obrade, koji su mu omogućivali razmišljanje
pomoću apstraknih simbola, ali da su mu oštećenja lingvističkih modula onemogućila stjecanja svakodnevnih
znanja i mogućnost komuniciranja.

STERNBERGOVA TRIJARHIČNA TEORIJA

- U suprotnosti sa Andersonovnom teorijom, trijarhična teorija Roberta Sterberga usmjerena je na iskustvo i

kontekst, kao i mehanizme temelje obrade.
- Njegova teorija ima tri dijela ili tri podteorije: podteoriju komponenata, koja se bavi procesom mišljenja;
podteoriju iskustva, koja se bavi učincima iskustva na inteligenciju i kontekstualnu podteoriju, koja razmatra
učinke okoline i kulture pojedinaca.
- Teorija komponenata razmatra sastavnice mišljenja. Sternberg je identificirao tri vrste komfonenata:

1. Metakomponentne koje se koriste za planiranje, kontrolu, motrenje i evaluiranje obrade tijekom rješavanja problema.
Sternberg je te komponente preimenovao u analitičke sposobnosti. Ako se, naprimjer, spremate pripremiti novogodišnji

68
objed, morate isplanirati jelovnik, te tada motriti svoje napredovanje u nabavljanju svega što vam za to treba, kuhanje
jela i pripremu svega ostalog, kako bi sve moglo biti istodobno servirano.

2. Komponente postignuća sadrže strategije rješavanja problema. Sternberg ih sada naziva kreativnim sposobnostima.
Kvalificirani mehaničar može iskoristi svoje kreativne sposobnosti za pronalaženje načina na koji će popraviti dijelove
automobila koji ne radi.

3. Komponente stjecanja znanja tijekom rješavanja problema kodiraju, kombiniraju i uspoređuju informacije. Sternberg
ih sada zove praktičnim sposobnostima.

Te su komponente međusobno povezane. Svaka od njih dolazi u igru u procesu rješavanja problema, a nijedna
od njih ne može djelovati neovisno.
- Niz eksperimenata s problemima ove vrste doveo je Sternberga do zaključka da su kritične komponente proces
kodiranja i proces uspoređivanja. Sudionici kodiraju svaku od riječi u analogiju, stvarajući reprezentaciju te riječ –
u ovom slučaju popis atributa te riječi koje pronalaze u dugoročnom pamćenju . U rješavanje analogija uključeni
su i drugi procesi, ali je Sternberg pokazao da su individualne razlike u rješavanju takvih zadataka na prvom
mjestu određene učinkovitošću procesa kodiranja i procesa uspoređivanja.
- -Podteorija komponenti sama po sebi ne daje potpuno tumačenje individualnih razlika u inteligenciji. Prema
Sternbergu razlike u iskustvu utječu na sposobnost rješavanja datog problema. Osoba koja se još nije susrela sa
određenim pojmom, kao što je to neka matematička formula ili problem analogija, imat će više teškoća u
primjeni tog pojma nego neko ko već ima iskustva s upotrebom tog pojma.
- Dakako, izloženost osobe određenim pojmovima utječe u velikoj mjeri na okolinu i tu nastupa kontekstualna
podteorija. Usmjerena je na tri mentalna procesa: adaptaciju, selekciju i oblikovanje okoline u stvarnom svijetu.
Prema Sternbergu, osoba najprije traži načine da se prilagodi, uklopi u okolinu. Ako prilagodba nije moguća,
osoba nastoji odabrati drugu okolinu ili oblikovati postojeću kako bi se mogla u nju bolje uklopiti.

CECIJEVA BIOEKOLOŠKA TEORIJA

- Cecijeva bioekološka teorija smatra da postoje „višestruki kognitivni potencijali“, a ne samo jedna opća
inteligencija.
- Te višestruke sposobnosti ili inteligencije biološki su utemeljene i postavljaju granice mentalnim procesima.
Njihova pojava, međutim, potaknuta je izazovima i prilikama u okolini pojedinca ili kontekstu u kojem živi.
- Cecijevo je gledište da je kontekst bitan za iskazivanje kognitivnih sposobnosti. Pod „kontekstom“ misli na
domene znanja kao i na faktore poput ličnosti, motivacije i obrazovanja. Kontekst može biti mentalni, socijalni ili
fizički.
- Navest ćemo samo jedan primjer iz slavnog longitudinalnog ispitivanja djece s visokim IQ-om koji je ispitivao
Lewis Terman, u kojem se smatralo da će visoki IQ biti povezan s visokim postignućima. Ali detaljnijim
razmatranjem dobivenih rezultata da su djeca iz bolje stojećih obitelji postala uspješnije odrasle osoe od djece iz
siromašnijih obitelji. Ceci kaže: „Bitno je da je... ekološka niša u kojoj neko živi, uključujući i njegov/njezin
individualni i historijski razvoj, daleko važnija determinanta profesionalnog i ekonomskog uspjeha o
njegova/njezina IQ-a“.
- Ceci se protivi tradicionalnom gledištu prema kojem je inteligencija povezana sa sposobnošću apstraktnog
mišljenja, neovisno o području u kojem ulazi predmet razmišljanja. On smatra da je sposobnost kompleksnog
razmišljanja vezana uz znanje o određenom kontekstu ili domenu.
- Ukratko, prema Ceciju se svakodnevno intelektualno postignuće ili postignuće u stvarnom svijetu ne može se
protumačiti samo koeficijentom inteligencije ili samo nekom biološkom idejom o općoj inteligenciji. Umjseto
toga, ono ovisi o interakciji višestrukih kognitivnih potencijala s bogatim, dobro organiziranim znanjima.

UPOTREBA TEORIJA INTELIGENCIJE

USPOREDBA TEORIJA INTELIGENCIJE

69
 TEORIJA OPIS
GARDNEROVA TEORIJA Inteligencija je sposobnost rješavanja problema
ili stvaranja produkata koji se u određenoj kulturi
smatraju vrijednim.
ANDERSONOVA TEORIJA Inteligencija je mehanizam temeljne obrade koji
se, zajedno s posebnim procesorima, bavi
propozicijskim mišljenjem, te vizualnim i
spacijalnim funkcioniranjem.
STERNBERGOVA TRIJARHIČNA TEORIJA Sastoji se od tri podteorije: podteorija
komponenata, koja se bavi mehanizmima
unutrašnje obrade informacija; podteorije
iskustva, koja uzima u obzir iskustvo pojedinaca s
nekim zadatkom ili situacijom, i kontekstualna
podteorija, koja se bavi odnosima između
vanjske okoline i inteligencije pojedinaca.
CICIJEVA BIOEKOLOŠKA TEORIJA Inteligencija uključuje višestruke biološki
utemeljenje kognitivne potencijale, čije
istraživanje ovisi o znanju koje je pojedinac
prikupio u određenom području.

GENETIKA I INTELIGENCIJA Stupanj u kojem se rezultati neke skupine međusobno razlikuju može se matematički izraziti
veličinom koju zovemo varijanca.

NASLJEDNOST

Opseg u kojem jednojajčani blizanci u nekoj osobini sliče međusobno više od dvojajčanih blizanaca, omogućava nam
zaključivanje o nasljednosti komponenti te osobine (pod pretpostavkom da se ostali faktori, poput različitog ponašanja
roditelja mogu isključiti).

U brojnim ispitivanjima blizanaca utvrđeno je da se nasljednost inteligencije (kako je mjere testovi inteligencije) kreću
između 60 i 80%.

XIII. POGLAVLJE – LIČNOSTI

Engleski psiholog Hans Eysenck došao je do dva faktora samoprocjene: introverzije - ekstraverzije i emocionalne
stabilnosti – nestabilnosti, koju je nazvao uroticizam. Poslije je dodao i treći faktor.

- Introverzija – ekstroverzija se odnosi na stupanj u kojem je temeljna orijentacija neke osobe okrenuta prema
unutra, prema sebi ili prema van, prema vanjskom svijetu.
- Introvertirani pojedinci su stramežljivi i više vole raditi sami. Skloni su povlačenju u sebe, naročito ako su
emocionalnom stresu ili konfliktu.
- Ekstravertirane osobe su druželjubive i više vole zanimanja koja im omogućuju neposredan rad sa ljudima. Ako
su u stresu traže druge ljude i društvo.
- Neuroticizam (stabilnost – nestabilnost) je dimenzija emocionalnosti sa zlovoljnim, anksioznim i neprilagođenim
osobinama na jednom kraju (neuroticizam, nestabilnost) i smirenim, dobro prilagođenim ljudima na drugom.
- Cattell je došao do 16 faktora.88
- OSEUN – otvorenost prema iskustvu, savjesnost, ekstraverzija, ugodnost i neuroticizam.

88
1 spearmanov faktor opće inteligencije i 7. Thurstoneovih primarnih mentalnih sposobnosti.
70
Pojedincima se postavlja niz pitanja o njihovom načinu reagiranja u određenim situacijama. Upitnici koji mjere ličnost –
nazvani inventari ličnosti – postavljaju ista pitanja svakoj osobi, a odgovori se obično daju u obliku koji se lako boduje.

- Minnesota multifazičnog inventara ličnosti (MMPI). MMPI je bio prvi veliki i važni inventar sa ugrađenim
ljestvicama valjanosti.89 Iako je MMPI bio na prvom mjestu namijenjen identifikaciji ljudi sa težim poremećajima
ličnosti, on se naveliko upotrebljava u ispitivanjima normalnih populacija.
- Kalifornijski psihološki inventar (CPI) – njegove ljestvice mjere osobine poput dominacije, društvenosti,
samoprihvaćanja, odgovornosti, socijalizacije.
- Q – razvrstavanje – posebna metoda za mjerenje osobina ličnosti. U toj metodi procjenjivač opisuje ličnosti neke
osobe razvrstavanjem skupa od oko 100 kartica u odvojene kupove.

Glavni zadatak psihologije ličnosti: sintezirati brojne procese koji djeluju na interakcije pojedinca s fizičkom i
socijalnom okolinom u jedan integrirani prikaz cijele ličnosti.

- Iako različiti istraživači dolaze do različitog broja faktora, danas većina smatra da su najbolji kompromis pet
faktora, nazvanih pet velikih. OSEUN – otvorenost prema iskustvu, savjesnost, ekstravezrija, ugodnost i
neuroticizam.
- Inventari ličnosti su upitnici u kojima pojedinci izvješćuju o svojim reakcijama ili osjećajima u određenim
situacijama. Odgovori na skupove čestica sabiraju se u rezultate posebnih ljestvica ili faktora unutar inventara.
- Minnesota multifazični inventar ličnosti (MMPI), koji je izrađen s ciljem identificiranja osoba s psihičkim
poremećajima.
- Q – razvrstavanje je metoda mjerenja ličnosti u kojoj procjenjivači slažu kartice s pridjevima koji opisuju ličnosti
u 9 kupova. Kratica koja najslabije opisuje osobu stavlja se na 1. kup lijevo, a ona koja ju najbolje opisuje na
9.kup desno.

Osnovna pretpostavka psihoanalitičke teorije jest da velik dio onog što mislimo i čitamo pokreću nesvjesni procesi.
Psihoanalitički prikaz ličnosti ostaje najcjelovitija i najutjecajnija teorija ličnosti koja je ikad stvorena. Metoda slobodne
asocijacije u kojoj se od pacijenta traži da kaže sve što mu padne na pamet.90

Fredu je ljudski um usporedio sa ledenjakom. Mali dio koji viri iznad površine vode sastoji se od svjesnog – naše
trenutačne svjesnosti i predsvjesnog, svih informacija koje nam u tom trenutku „nisu na pameti“, ali koje možemo
osvijestiti ako je to potrebno. Mnogo veći dio ledenjaka je ispod vode – nesvjesno, spremište impulsa, želja i
nedostupnih sjećanja, što sve djeluje na naše mišljenje i ponašanje.

Psihološki determinizam je doktrina koja tvrdi da sve misli, emocije, akcije imaju svoj uzrok. Freud je smatrao ne samo da
su sva psihološka događanja nečim uzrokovana već i da je većina njih uzrokovana nezadovoljenim nagonima i nesvjesnim
željama. Psihopatoloija svakodnevnog života – Freud u ovom djelu tvrdi da snovi, humor, zaboravljanje i pogreške u
govoru služe smanjivanju psihološke napetosti jer zadovoljavaju zabranjene impulse ili nezadovoljene želje.

- ID – je naprimitivniji dio ličnosti iz kojeg se razvija ego i superego. Id je prisutan kod novorođenčeta i sastoji se
od najosnovnijih bioloških impulsa ili nagona: potrebe za hranom, pićem, eliminiranjem otpadnih produkata,
izbjegavanjem boli i zadobivanjem seksualnog užitka. Freud je i agresiju smatrao osnovnim biološkim nagonom.
Vjerovao je da su seksualni i agresivni nagoni najvažnije instinktivne determinirane ličnosti tijekom cijelog života.

89
MMPI objavljen 1943. godine temelji se na istraživanjima koja su započela 1939. godine. Danas postoji više od 8000 objavljenih
ispitivanja o MMPI, a Inventar je preveden na najmanje 150 jezika. Postoji čak nekoliko privatnih kompanija koje nude kompjutersko
bodovanje i interpetaciju Inventara.
90
Freud, pažljivo slušajući te verbalne asocijacije, otkrio je da dosljedne teme za koje je vjerovao da su manifestacije nesvjesnih želja
i strahova. Slične teme našao je i u dosjećanju snova i ranih iskustava iz djetinstva.
71
 Id traži neposrednu gratifikaciju91 tih impulsa. Poput malog djeteta, id djeluje po načelu užitka, pa stalno i
neovisno o vanjskim okolnostima nastoji doći do užitka i izbjeći bol.
- EGO – djeca brzo nauče da njihovi impulsi ne mogu uvijek odmah biti zadovoljeni. Uz djetetovo učenje uzimanja
u obzir zahtijeva stvarnosti, razvija se novi dio ličnosti –ego. Ego slijedi načelo realnosti: gratifikacija impulsa
mora biti odgođena tako dugo dok situacija ne bude prikladna. Ego je tako u biti izvršni organ ličnosti, on
odlučuje koji će impulsi ida biti zadovoljeni i na koji načina. Ego je posrednik između zahtijeva ida, stvarnosti
svijeta i zahtjeva superega.
- SUPEREGO – koji prosuđuje koje su akcije dobre, a koje loše. Općenitije rečeno, superego je internalizirana
reprezentacija društvenih vrijednosti i morala. To je savjest osobe kao i njezina predodžba moralno idealne
osobe (nazvana ego ideal). Superego nastaje kao reakcija na roditeljske nagrade i kazne. U početku roditelji
nagradama i kaznama neposredno kontroliraju djetetovo ponašanje. Ali inkorporirajući roditeljske standarde u
superego, djeca započinju sama kontrolirati svoje ponašanje. Kršenje standarda superega, ili čak i impuls da se to
učini, izaziva anksioznost, koja započinje anksioznošću zbog gubitka roditeljske ljubavi. Prema Freudu, ta je
anksioznost uglavnom nesvjesna, ali može biti doživljena i kao osjećaj krivnje. Ego odgađa gratifikaciju koju id
smjesta traži, a superego se bori i s idom i s egom, jer ponašanje osoba često ne slijedi moralni kodeks superega.

Pod utjecajem njemačkog fizičara Hermanna von Helmholtza, koji je tvrdio da se fiziološke pojave mogu protumačiti
istim načelima koja su se pokazala uspješnim u fizici, prema kojem energija može poprimiti različite oblike, ali se ne
stvara i ne uništava. Svaka osoba ima određenu konstantnu količinu energije, koju je Freud nazvao libido (lat. požuda,
strast), izražavajući time gledište da je seksualni nagon primaran. Jedan od prirodnih posljedica očuvanja energije je da
ako postoji potiskivanje nekog zabranjenog čina ili impulsa, energija traži izlaz negdje drugdje unutar sistema, pa se
može pojaviti u prikrivenom obliku. Želje ida sadrže psihičku energiju koja se na neki način mora izraziti, a
onemogućavanje tog izražavanja ih ne briše. Agresivni impulsi, na primjer, mogu se izraziti u prikrivenom obliku u vožnji
sportskih automobila, igranju šaha ili sarkastičnih primjedbi. Snovi i neurotični simptomi također su manifestacija
psihičke energije koja se ne može neposredno izraziti.

Freud i njegova kćerka Ana Freud opisali su nekoliko dodatnih odbrambenih mehanizama, ili strategija za sprečavanje ili
ublažavanje anksioznosti.

1. REPRESIJA – Fredu je represiju smatrao osnovnim i najvažnijim odbrambenim mehanizmm. U represiji se impulsi
ili sjećanja koja su suviše zastrašujuća ili bolna isključuju iz svjesnog doživljavanja. Često se potiskuju sjećanja
koja pobuđuju sram, krivnju ili samoosuđivanje. Freud je bio uvjeren da je potiskivanje određenih impulsa iz
djetinjstva univerzalno. Represija se razlikuje od supresije ili zatomljivanja. Zatomljivanje je namjerna
samokontrola, namjerno držanje impulsa i želja u okvirima dopuštenog ili vremenski ograničeno stavljanje bolnih
sjećanja „na stranu“.
2. RACIONALIZACIJA – znači pripisivanje logičkih ili društveno poželjnih motiva onome što radimo, kako bi
djelovalo kao da to učinimo racioanalno. Racionalizacija ima dvije svrhe: olakšava razočarenje kad nismo postigli
cilj.( nisam to ionako želio) i daje nam prihvatljive motive za naše ponašanje. Ako nešto učinimo impulzivno ili na
temelju motiva koje ne želimo priznati čak ni sebi, tada to racionaliziramo kako bismo svoje ponašanje prikazali u
boljem svjetlu.
3. OBRNUTA REAKCIJA – katkada ljudi skrivaju neki motiv i od samih sebe, izražavajući pri tome vrlo snažno
suprotni motiv. Ta se sklonost naziva obrnuta reakcija. Majka koja se osjeća krivom zato što nije željela svoje
dijete, može to dijete previše štititi ili mu sve dopuštati kako bi dijete uvjerila u svoju ljubav, a sebe u to da je
dobra majka.
4. PROJEKCIJA – odbrambeni mehanizam poznat kao projekcija štiti nas od uviđanja naših nepoželjnih svojstava
pripisujući ih drugim ljudima u pretjeranoj količini. Projekcija je u biti oblik racionalizacije, ali ona je toliko
raširena da samim time zaslužuje poseban osvrt.

91
gratifikacija (lat. gratificacio) poklon, dar, darivanje, nagrada.
72
 5. INTELEKTUALIZACIJA – je pokušaj udaljavanja od stresne situacije koji se sastoji u bavljenju tom situacijom na
apstraktan, intelektualiziran način.
6. NEGIRANJE – kada je vanjska stvarnost previše neugodna, pa otežava suočavanje, pojedinac pribjegava
negiranju, poričući postojanje nepoželjne stvarnosti.
7. PREMJEŠTANJE – pomoću ovog mehanizma može se neki motiv koji ne može biti zadovoljen u jednom obliku
preusmjeriti u neki novi kanal. Pr. Rasprava o srdžbi, koja se ne može izraziti prema izvoru frustracije, pa se
preusmjerava na manje prijeteći objekt. Freud je smatrao da je premještanje najbolji način postupanja sa
agresivnim i seksualnim impulsima. Ti se osnovni nagoni ne mogu promijeniti, ali možemo promijeniti objekt
prema kojem su usmjereni. Erotski impulsi, hostilni impulsi mogu naći društven prihvatljiv način izražavanja u
agresivnim sportovima.

Freud je vjerovao da tijekom prvih pet godina života pojedinac napreduje kroz nekoliko razvojnih faza, koje utječu na
njegovu ličnost. Psihoseksualne faze:

- Prva godina života – oralna faza psihoseksualnog razvoja. U tom razdoblju djeca nalaze užitak u sisanju i dojenju,
te počinju sve što mogu doseći stavljati u usta.
- Drugu godinu života – analna faza – u kojoj djeca nalaze užitak u zadržavanju i izbacivanju fekalija. Taj užitak
dolazi u sukob sa roditeljima koji žele dijete naučiti da kontrolira svoje eliminatorne funkcije, što je prvo
djetetovo iskustvo sa nametanjem kontrole.
- U falusnoj fazi (3-6.g) – djeca počinju nalaziti užitak u diranju svojih genitalija. Ona zamjećuju razlike između
dječaka i djevojčica, pa počinju svoje pupajuće seksualne impulse usmjeravati prema roditelju suprotnog spola.
Oko 5. ili 6. godine, seksualni impulsi dječaka su usmjereni na njegovu majku. To ga navodi da svog oca percipira
kao suparnika u natjecanju za majčinu naklonost. Freud je tu situaciju nazvao Edipovim konfliktom.92 Freud je
smatrao da je dječak boji da će ga otac zbog njegovih seksualnih impulsa kazniti kastracijom. Taj je strah nazvao
kastracijskom anksioznošću, koju je smatrao protitipom svih kasnijih anskioznosti, izazvanih zabranjenim
unutarnjim željama. Zadovoljavanje svojih osjećaja prema majci, identificirajući se sa ocem, tj. internalizacijom
idealne percepcije stavova i vrijednosti svog oca. Razrješenje Edipova konflikta završava falusna faza, nakon koje
dolazi razdoblje latencije.
- Za vrijeme tog seksualno smirenog razdoblja, koje traje od oko 7. do 12. godine, djeca se manje bave svojim
tijelom i usmjeravaju svoju pažnju više na vještine koje su im potrebne za suočavanje sa okolinom.
- Na kraju adolescencije i puberteta uvode mlado biće u genitalnu fazu, zrelu fazu odrasle seksualnosti i
funkcioniranja. Freud je vjerovao da određeni problemi u svakoj od faza mogu zaustaviti ili fiksirati razvoj i trajno
djelovati na ličnost. Libido pojedinca ostaje vezan uz aktivnosti prikladne za tu fazu. 93

Freudovi biviši suradnici: Carl Jung, Alfred Adler, Karen Horney, Harry Stack Sullivan i Erih Fromm.

Carl Jung – u početku bio jedan od najoduševljenijih Freudovih sljedbenika, ali se poslije suprotstavi nekim aspektima
Freudove teorije. Osnovao je vlastitu školu analitičke psihologije. Jung je vjerovao da uz osobno nesvjesno koje je opisao
Freud, postoji i kolektivno nesvjesno, dio uma koji je zajednički svim ljudima. Kolektivno nesvjesno sastoji se od
pradavnih predodžbi ili arheotipova, naslijeđenih od predaka. Među tim arhetipovima su majka, otac, sunce, heroj, Bog i
smrt. Kako bi prikupio podatke o postojanju tih arhetipova, Jung je ispitivao snove, mitove i druge kulturne proizvode,
pri čemu je uočio da se određene predodžbe, poput lešinara, često pojavljuju u snovima, ali u religijskim spisima i
pradavnim mitologijama, koje spavač ne poznaje.

92
Starogrčki mit u kojem Edip ne znajući ubija svog oca i ženi se svojom majkom.
93
Osoba koju je majka vrlo rano prestala dojiti, pa kao dijete nije imala dovoljno užitka u sisanju, može postati fiksirana u oralnoj
fazi. U odrasloj dobi ta osoba može biti pretjerano ovisna o drugim i pretjerano vezana uz oralne užitke poput jedenja, pijenja ili
pušenja. Za takvu osobu kažemo da ima oralnu ličnost. Osoba fiksirana u analnoj fazi psihoseksualnog razvoja može biti abnormalno
zaokupljena čistoćom, urednošću i štednjom, te sklona pružanju otpora vanjskim pritiscima.neprikladno razrješenje Edipova konflikta
može dovesti do slabog osjećaja moralnosti, teškoća sa autoritetima i mnogih drugih problema.
73
Američki psiholog Harry Stack Sullivan razvio je vlastitu teoriju ličnosti na temelju svog vlastitog iskustva sa
psihoanalizom. On je primarni naglasak stavio na interpersonalne odnos, tvrdeći da ličnost „nikad ne može biti izolirana
iz kompleksa interpersonalnih odnosa u kojima osoba živi i postoji.“ Prema njegovu gledištu, reakcije ljudi na
interpersonalne odnose uzrokuju kod njih razvoj personifikacije – mentalnih predodžbi o sebi i drugima. Predodžbe
samog sebe ulaze u tri kategorije: personifikacija dobrog – ja, personifikacija lošeg – ja i ne – ja. Posljednja kategorija
sadrži aspekte vlastitog ja koji su toliko prijeteći da ih osoba odvaja o sistema sebe i održava u nesvjesnom. Sullivan je
smatrao da iskustva iz ranog djetinjstva igraju važnu ulogu u razvoju ličnosti. Vjerovao je međutim, da se ličnost razvija i
nakon djetinjstva. On je identificirao sedam faza razvoja ličnosti: rano djetinjstvo, djetinjstvo, kasno djetinjstvo,
predadolescenciju, ranu adolescenciju, kasnu adolescenciju i odraslu dob. Tvrdio je da je svaka od tih faza uglavnom
društveno određena.

Savremeni psihoanalitičari: oni smatraju da je ego prisutan kod rođenja, da se razvija neovisno o idu i da izvodi i druge
funkcije, osim pronalaženja realističnih načina zadovoljavanja impulsa ida, među kojima je i učenje kako se nositi sa
okolinom i kako osmisliti svoja iskustva. Ego satisfakcije uključuju istraživanje, manipulaciju i kompetentnost u izvođenju
zadataka.

Teorija objektivnih odnosa – bavi se naklonostima osobe i njezinim odnosima s drugim ljudima tijekom života.

Eriksonova teorija razvoja u fazama primjer je revidirane prihoanalitičke teorije. Erik Erikson je bio psihoanalitičar koji se
obrazovao kod Ane Frued, pa je svoja stajališta više doživljavao kao proširivanje nego kao mijenjanje Freudove teorije.
Umjesto razvojnih faza koje se odnose na psihoseksualne funkcije, Erikson je te faze smatrao psihosocijalnim fazama,
koje na prvom mjestu uključuju ego procese. Za Eriksona nije važno svojstvo prve godine života usmjerenosti na oralnu
gratifikaciju, već je u toj fazi najvažnije da dijete stekne povjerenje (ili nepovjerenje) u svoju okolinu, kao onu koja
zadovoljava njegove potrebe. Važno svojstvo druge godine života nije usmjerenost na analne funkcije, već stjecanje
dječje autonomije. Stjecanje kontrole nad eliminatornim funkcijama.

Projektivni test sastoji se od neodređenih ili nejasnih podražaja na koje osoba može odgovarati kako želi.94

- Rorschachov test, koji 1920. godine konstruira švicarski psihijatar Hermann Rorschach. Od pojedinca se traži da
pogleda jedan po jedan predložak i za svakog od njih navede sve na što ga ta mrlja podsjeća. Traži se od osobe
da neke od tih odgovora dodatno objasni i pokaže koji ju je dio mrlje potaknu na taj odgovor. Odgovori
pojedinca mogu se bodovati na različite načine. Tri glavne kategorije:
1. Mjesto – uključuje li odgovor cijelu mrlju ili neki njezin dio
2. Odrednice – je li osoba reagirala na oblik mrlje, njezinu boju ili razlike u sjenčenju i strukturi
3. Sadržaj – na šta se odgovor odnosi.
- Test tematske apercepcije – koji je na Hardvardskom univerzitetu razvio Henry Murray 1930-tih godina. Od nje
se traži da o svakoj od slika izmisli priču. Cilj je testa otkrivanje osnovnih tema koje se pojavljuju u izmišljenim
pričama neke osobe. Ako ih muče određeni problemi, ti problemi mogu postati očiti u nizu priča ili u
zapanjujućim odstupanjima od uobičajene teme u jednoj ili dvije priče.
- Široka prihvaćenost Exnerova bodovnog sistema za Rorschachov test omogućila je stotine studija koje su
nastojale utvrditi valjanost i pouzdanost rezultata ocijenjenih tim sistemom. Ali mnogi projektivni testovi nisu bili
dovoljno ispitivani da bi se utvrdila njihova korisnost u mjerenju ličnosti, a oni koji jesu istražni, pokazali su
nedovoljno dobru pouzdanost ili valjanost.

Evaluacija psihoanalitičkog pristupa: gotovo univerzalno prihvatanje Freudovo prepoznavanje važne uloge koju
nesvjesni procesi igraju u velikom dijelu našeg ponašanja, iako se te procese često reinterpretira u teoriji učenja ili u
okviru obrade informacija.

94
Rorschachov test i test tematske apercepcije (TAT)
74
Razvoj ličnosti djevojčica u viktorijansko doba bio je zasigurno više oblikovan njihovom svjesnošću da im nedostaje veća
neovisnost, moć i socijalni status, koji su imala njihova braća, nego njihovom zavišću zbog penisa.

Bihevioralistički pristup ističe važnost okolnih ili situacijskih determinanti ponašanja. Prema ovom gledištu ponašanje je
rezultat trajne interakcije osobe i okolinskih varijabli. Okolinski uvjeti oblikuju ponašanje kroz učenje, a ponašanje osobe
mijenja okolinu.

Prema biheviorističkoj teorije, individualne razlike u ponašanju proizilaze na prvom mjestu iz razlika u vrstama učenja s
kojima su se pojedinci susreli tijekom odrastanja.

- Operantno uvjetovanje: učinci akcija drugih ljudi nagrade i kazne koje nam daju imaju važan utjecaj na
ponašanje pojedinca. Vrsta učenja do kojeg dolazi kad naučimo vezu između našeg ponašanja i određenih
ishoda. Temeljna postavka biheviorističke teorije je da se ljudi ponašaju na načine koji će vjerojatno dovesti do
potkrepljenja, te da su individualne razlike u ponašanju posljedica razlika u vrstama učenja s kojima su se sreli
tijekom odrastanja.
- Učenje opažanjem – kad ljudi steknu neke reakcije opažanja drugih ljudi. Ljudi mogu učiti opažajući akcije drugih
ljudi i uočavajući posljedice tih akcija.

Mjera u kojoj je netko za jedno te isto ponašanje nagrađen u mnogim različitim situacijama, dovodi do generalizacije,
koja osigurava pojavu istog ponašanja u različitim okruženjima.

- Klasično uvjetovanje: vrsta učenja do koje dolazi kad se određene situacije povezuju sa određenim ishodima.
Terminologijom klasičnog uvjetovanja rekli bismo da je ponašanje uparivanjem s bezuvjetnim podražajem,
kaznom, postalo uvjetovani podražaj, a anksioznost uvjetovana reakcija. Bihevioristi smatraju da klasično
uvjetovanje proizvodi unutarnji izvor anksioznosti, koji je Freud nazvao superego.

Ljudi nisu urođeni ni dobri ni zlo, ali se lako mijenjaju pod utjecajem događaja i situacija u okolini. Bihevioristički
teoretičari opisuju ljudski ličnost kao vrlo prilagodljivo, ali uz određenu pasivnu kvalitetu.

Evaluacija biheviorističkog pristupa: Ova nas je teorija navela da na ljudske akcije gledamo kao na reakcije određene
okoline, a ujedno nam je i pomogla da se usredotočimo na to kako okoline mogu kontrolirati naše ponašanje i kako ih se
može mijenjati s ciljem mijenjanja ponašanja. Bihevioralni teoretičari bili su kritizirani zbog prevelikog isticanja
situacijskih utjecaja na ponašanje.

Kognitivni pristup je opći empirijski pristup i skup tema, koje su povezane sa načelima na koje ljudi obrađuju informacije
o sebi i svijetu. Za kognitivne teoretičare razlike u ličnosti proizilaze iz razlika u načinima na koje pojedinci metalno
reprezentiraju informacije.

Prema teoriji socijalnog učenja – unutarnji kognitivni procesi djeluju na ponašanje, kao što na njega djeluje i opažanje
ponašanja drugih ljudi i okoline u kojoj se ponašanje odvija.

- Julian Robert, 1945. godine je predložio pojam bihevioralnog potencijala, misleći pod time na vjerojatnost
pojavljivanja određenog ponašanja u određenoj situaciji, npr. provođenje cijele noći učeći za ispit. Snagu
bihevioralnog potencijala određuju dvije varijable: očekivanje i vrijednost potkrepljenja.
- Bandura – socijalno kognitivnu teoriju – njegova teorija naglašava recipročni determinizam u kojem su vanjske
determinante ponašanja i unutarnje determinante ponašanja dio sistema utjecaja u interakciji, koji djeluju i na
ponašanje i na druge dijelove sistema. U Bandrurinu modelu okolina ne samo da može djelovati na ponašanje,
već i ponašanje može djelovati na okolinu. Zapravo je odnos između ponašanja i okoline recipročan: okolina
utječe na ponašanje, koje onda djeluje na vrstu okoline u kojoj se nalazim, a ona opet utječe na ponašanje i tako
dalje.

75
Bandura napominje da ljudi prilikom odlučivanja o svom djelovanju upotrebljavaju simbole i predviđanje. Kad se
susretnu sa novim problemom, oni zamišljaju moguće ishode i razmatraju vjerojatnost svakog od njih. zatim određuju
svoje ciljeve i razvijaju strategije za njihovo ostvarenje. To je sasvim različito od zamisli o uvjetovanju pomoću nagrada i
kazni. Dakako, prošla iskustva koja je pojedinac imao s nagradama i kaznama utjecat će na njegove odluke o budućem
ponašanju.

Mi učimo kako ćemo se ponašati promatrajući ponašanje drugih ljudi ili čitanjem i slušanjem o tuđem ponašanju. ne
moramo stvarno izvesti ponašanja koja opažam, već uočiti jesu li ta ponašanja bila kažnjena ili nagrađena, pa tada
pohraniti tu informaciju u pamćenju. Kad nastane neka nova situacija, možemo se ponašati u skladu sa našim
očekivanjima koje smo prikupili na temelju opažanja ponašanja modela.

Walter Mischel – pokušao je inkorporirati individualne razlike u teoriju socijalnog učenja uvodeći sljedeći skup varijabli:

1. Kompetencije: uključuju intelektualne sposobnosti, socijalne, fizičke sposobnosti (šta znate učiniti)
2. Strategije kodiranja: ljudi se razlikuju po tome kako selektivno obraćaju pažnju na informacije, kako kodiraju
(reprezentiraju) događaje i kako grupiraju informacije u smislene kategorije. Događaj koji jedna osoba
percipira kao prijetnju, može neka druga osoba percipirati kao izazov. (kako vi to vidite)
3. Očekivanje – posljedice koje pojedinac od različitih ponašanja očekuje, usmjeravat će njegov izbor
ponašanja. Očekivanje o našim sposobnostima također djeluje na naše ponašanje. Možemo anticipirati
posljedice određenog ponašanja, ali ne prijeći u akciju jer nismo sigurni možemo li to ponašanje izvesti.
4. Subjektivne vrijednosti: osobe koje imaju slična očekivanja mogu odabrati drukčije ponašanje jer pripisuju
različite vrijednosti ishodima.
5. Samoregulativni sistem i planovi – ljudi se razlikuju po svojim standardima i pravilima koja koriste za
samoreguliranje svog ponašanja, kao i po svojoj sposobnosti realističkog planiranja ostvarivanja ciljeva.

George Kelly – otrkivanje osobnih konstrukata, dimenzija koje pojedinci koriste za interpretiranje sebe i svijeta. Kelly je
smatrao da na ljude treba gledati kao na intuitivne znanstvenike. Oni promatraju svijet, formuliraju i testiraju hipoteze o
njemu i stvaraju teoriju o tom svijetu. Kelly je tvrdio da svaka osoba u interpetiranju i predviđanju događaja koristi
jedinstveni sklop osobnih konstruktata. Ti su konstrukti u obliku ili – ili, pa je tako neki novi poznanik ili ljubazan ili
neljubazan. Ali dvoje ljudi koji se upoznaju s istom osobom mogu u procjeni te osobe koristiti različite konstrukte. Te
razlike dovode i do razlika u ponašanju. On je izradio test za otkrivanje osobnih konstrukata, test repertoara uloga i
konstrukata ili REP test.

Shema je kognitivna struktura, koja na pomaže percipirati, organizirati, obraditi i upotrijebiti informacije. Korištenjem
shema, svaki pojedinca razvija sistem identificiranja onog što je važno u njegovoj okolini, uz zanemarivanje svega
ostalog. Sheme daju i strukturu unutar koje se organiziraju i obrađuju informacije.

Sheme su relativno stabilne u vremenu, pa stoga dovode do stabilnih načina percipiranja i korištenja informacija. One se
razliku od čovjeka od čovjeka, uzrokujući kod ljudi različitu obradu informacija i različite načine ponašanja. Tako se
sheme mogu koristiti za tumačenje razlika u ličnosti. možda je najvažnija od svih shema ja – shema, koja se sastoji od
kognitivnih generalizacija o sebi, utemeljenih na prošlim iskustvima i usmjeravaju obradu informacija povezanih sa
vlastitim ja.

Budući da su informacije o shemi o sebi dostupnije dosjećanju, riječi koje su se odnosile na sudionike bilo je lakše
upamtiti od riječi koje su bile obrađene izvan sheme o sebi. Sheme o sebi toliko se razlikuju od kulture do kulture da neki
teoretičari tvrdi da je ličnost proizvod kulture.

1962. godina – udruga za humanističku psihologiju. Četiri načela ove udruge:

1. Primarni interes osoba i njezini doživljaji. Ljudi nisu samo objekt ispitivanja. Njih treba opisati i razumjeti njihova
subjektivna gledišta o svijetu, percepcije o sebi i osjećaje vlastite vrijednosti

76
 2. Preferirane teme istraživanja su ljudski odabir, kreativnost i samoaktuelizacija. Ljudi nisu motivirani samo
temeljnim nagonima poput seksa i agresije ili fiziološkim nagonima, kao što su glad ili žeđ. Ljudi imaju potrebu
razviti svoje potencijale i sposobnosti. Rast i samoaktuelizacija trebali bi biti kriteriji psihičkog zdravlja, a ne samo
ego kontrola ili prilagodba na okolinu.
3. Humanistički psiholozi tvrde da trebamo ispitivati važne ljudske i društvene probleme.
4. Najveću vrijednost ima dostojanstvo osobe. Ljudi su bazično dobri. Cilj psihologije je razumijeti, a ne predviđati
ili kontrolirati ljude.

Gordon Allport – bio također humanistički psiholog. (Carl Rogers, Abraham Maslow)

Temeljna snaga koja motivira ljudski organizam sklonost samoaktualizaciji – sklonost prema ispunjenju, aktualiziranju ili
ostvarivanju svih sposobnosti organizma. Organizam koji se razvija, nastoji ostvariti svoj potencijal unutar granica svog
naslijeđa. Uloga terapeuta je da djeluje kao pažljivi slušatelj, pred kojim klijent istražuje i analizira svoje probleme.
Središnji pojam o Rogersovoj teoriji ličnosti je vlastito ja ili pojam o sebi. Vlastito ja sastoji se od svih ideja, percepcija i
vrijednosti koje za svakog čovjeka karakteriziraju njega samog. Pojam o sebi uključuje i svijest o tome „šta sam“ i „šta
mogu učiniti.“ To percipirano je utječe i na to kako osoba percipira svijet, kao i na njezino ponašanje. Prema Rogersu,
pojedinac procjenjuje svako iskustvo u odnosu na pojam o sebi. Ljudi se žele ponašati na načine koji su u skladu s
predodžbom koju imaju o sebi.

Osobe čiji pojam o sebi nije u skladu s njihovim osjećajima i doživljajima, moraju se braniti od te istine jer bi inače ta
istina dovela do anskioznosti. Rogers je smatrao da ljudi funkcioniraju učinkovitije ako su u vrijeme odrastanja bili
bezuvjetno pozitivno prihvaćeni, tj. ako su imali osjećaj da ih roditelji i drugi ljudi cijene, čak i kad njihovi osjećaji, stavovi
i ponašanja nisu idealni.

Rogers je prvi uveo primjenu Q – razvrstavanja kao način ispitivanja pojma o sebi. U Rogersovom postupku pojedinci
najprije procjenjuju sebe kavi jesu, svoje pravo ja, a onda procjenjuju svoje idealno ja. Korelacija između ta da Q –
razvrstavanja je stupanj neslaganja između stvarnog i idealnog pojma o sebi. Niska ili negativna korelacija odgovora
upućuje na veliko neslaganje, koje uključuje i nisko samopoštovanje i pomanjkanje osjećaja vrijednosti. Terapija je
značajno smanjila percipirani jaz između stvarnog i idealnog ja. Do toga može doći na dva načina: neka osoba može
promijeniti svoje viđenje realnog ja, pa će onda biti bliže idealnom ili promijeniti svoj pojam o idealnom ja i učiniti ga
realističnijim.

Tory Higgins – pokazao da su razlike između stvarnog i idealnog pojma o sebi kakve je opisao Rogers povezane sa
teškom depresijom i anskioznošću.

Maslow je predložio postojanje hijerarhije potreba, koje u ulaznom smjeru idu od temeljnih bioloških potreba do
složenijih psiholoških motiva, koji postaju važni tek kad su temeljne potrebe zadovoljene. Potrebe na jednoj razini
moraju biti barem djelomično zadovoljene prije nego što one na sljedećoj razini postanu aktivni motivi za akciju. Samo
kad temeljne potrebe mogu biti lako zadovoljene, imat će pojedinac vremena i energije da se posveti estetskim i
intelektualnim interesima. Najviši motiv – samoaktuelizacija može biti zadovoljen samo nakon što su sve druge potrebe
bile zadovoljene.

Vrhunski doživljaj karakteriziran je osjećajem sreće i ispunjenja – vremenski ograničenim stanjem koji nije usmjereno na
sebe, u kojem se ničem ne teži, a koje prati postizanje cilja. Vrhunski doživljaji mogu biti različitog intenziteta i dogoditi
se u različitim kontekstima, kao što su kreativne aktivnosti, uživanje u prirodi, intimni odnosi, estetske percepcije ili
sudjelovanje u sportskim aktivnostima.

Humanističke psihologe kritizira se i zbog stvaranja teorije samo na temelju opažanja relativno zdravih ljudi. Njihove
teorije najprikladnije su za ljude koji dobro funckioniraju i čije su temeljne potrebe zadovoljene, oslobađajući ih tak za
bavljenje višim potrebama.

77
Evolucijska teorija (Darwin) – iznio je i neke ideje o evolucijskim korijenima ljudskog ponašanja, ali je savremeno
područje evolucijske psihologije započelo Wilsonovim radom (1975) o „sociobiologiji“. Osnovna je pretpostavka
sociobiologije, poslije evolucijske psihologije, da će ponašanja koja povećavaju izglede preživljavanja organizma i
dobivanja potomaka, biti odabrana tijekom evolucijske historije i tako postati neki od aspekata ljudske ličnosti.95
Evolucijska teorija smatra da su muškarci zainteresovani za razmnožavanje s mlađim ženama, a žene sa starijim
muškarcima. Takve su spolne razlike u preferencijama za reprodukciju utvrđene u 37 različitih kultura.

- Evolucijska psihologija pokušava protumačiti ljudsko ponašanje i ličnost prilagodbenom vrijednošću koju su neke
karakteristike imale za preživljavanje i reproduktivnu uspješnost tijekom ljudske povijesti.
- Evolucijska teorija u skladu je s nekim opaženim spolnim razlikama u preferencijama u odabiru partnera

Osobine ličnosti uglavnom su određene genima s kojima se rađamo. Da geni igraju ulogu u ličnosti potječu iz Minnesota
studije blizanaca odgojenih odvojeno.96

Korealacija genotip – okolina: za ostvarivanje učinaka određenih gena potrebni su u nekim slučajevima specifični
„okidači“. Roditelji daju svojim biološkim potomcima i svoje gene i okolinu doma, a to je oboje funkcija roditeljskih gena.
Posljedica je toga da postoji ugrađena korealcija između djetetovih naslijeđenih karakteristika (genotip) i okoline u kojoj
raste. Okolina postaje funkcija dječje ličnosti kroz interakcije, koje mogu biti reaktivne, pobuđujuće ili proaktivne.

Tri dinamička procesa interakcije osoba – okolina jesu:

1. Reaktivna interakcija – različite osobe izložene istoj okolini doživljavaju, interpretiraju i reagiraju na tu okolinu
različito.
2. Pobuđujuća interakcija – ličnost neke osobe izaziva različite reakcije ljudi (pobuđujuća ili evokativna)
3. Proaktivna interakcija – ljudi biraju ili kreiraju vlastite okoline. Kako dijete odrasta utjecaj proaktivne interakcije
postaje važniji. 97

XIV. POGLAVLJE- STRES, ZDRAVLJE I SUOČAVANJE

Izloženost stresu može izazvati bolne emocije kao što su anksioznost i depresija, a može dovesti i do manjih ili većih
fizičkih bolesti. Neki ljudi kad su suočeni s nekim stresnim događajem razvijaju ozbiljne psihološke ili fizičke probleme,
dok drugi suočeni s istim događajem uopće nemaju problema, pa čak i sam događaj smatraju izazovnim i zanimljivim.

Stres je doživljaj događaj koji se percipira opasnim za fizičko ili psihičko dobro pojedinca.
Ti događaji se nazivaju stresorima a ljudske reakcije na njih stresne reakcije.

Područje koje se bavi ispitivanjem načina na koji stres i drugi socijalni, psihološki i biološki faktori zajedno doprinose
nastanku bolesti poznato je kao bihevioralna medicina ili zdravstvena psihologija.

Stresni događaji- traumatski događaji izvan uobičajenih ljudskih iskustava, nepredvidivi događaji ili događaj izvan naše
kontrole, velike promjene u životnim okolnostima ili unutarnji konflikti.

4 karakteristike uobičajenih događaja dovode do toga da se percipiraju kao stresni: mogućnost kontrole, predvidljivost,
velike promjene u životnim okolnostima i unutarnji konflikti.

95
Žena mora posebno brižljivo izabrati muškarca koji će dati kvalitetniji genski doprinos i kod kojeg će otkriti znakove spremnosti i
sposobnosti da joj podigne u podizadnju djece.
96
Općenito su najveće razine nasljednosti nađene u mjerama sposobnosti i inteligencije (60/70%), mjere ličnosti (50%), a na najnižoj
razini su religiozna i politička uvjerenja i profesionalni interesi (30/40%)
97
Kako djeca odrastaju, tako počinju izlaziti i izvan okoline koju im pružaju roditelji, pa počinju birati i konstruirati vlastite okoline.
Proaktivna interakcija je proces kojim osobe postaju aktivni faktori u razvoju vlastitih ličnosti.
78
1. Mogućnost kontroliranja događaja- stepen u kojem se taj događaj može zaustaviti ili izazvati. Što manje možemo neki
događaj kontrolirati, to ćemo ga više percipirati kao stresni.
2. Predvidljivost događaja- stepen u kojem znamo hoće li se i kada će se dogoditi. Bitiu mogućnosti predvidjeti pojavu
nekog stresnog događaja čak iako ga ne može kontrolirati, smanjuje težinu stresa.

3. Holmes i Rahe tvrdili su da se svaka životna promjena koja zahtjeva brojne ponovne prilagodbe može percipirati kao
stresna. Ovi su istraživači razvili ljestvicu životnih događaja od najstresnijeg (smrt bračnog partnera) do najmanje
stresnog ( manje kršenje zakona).

4. Unutarnji konflikti- neriješeni problemi koji mogu biti svjesni ili nesvjesni. Konflikti se pojavljuju kad osoba mora
odabrati između inkompatibilnih, međusobno isključivih ciljeva ili akcija. Konflikt može nastati i kad su suprotstavljena
dva motiva ili dvije potrebe.

Najčešći i teško riješivi konflikti između motiva: (neovisnost-ovisnost), (intimnost- izolacija), (kooperacija-
kompetencija), (izražavanje impulsa- moralni standardi)

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)

Uključuje 4 skupine simptoma
I skupina- snažno povlačenje i odvajanje od svakodnevnog života, ljudi tvrde da nemaju više nikakve emocionalne
reakcije, gube interes za aktivnosti kojima su se prije bavili, satima sjede buljeći u prazno.
II skupina- ponovljeno proživljavanje traume, strepe od odlaska na spavanje, čak i kad su budni mogu mentalno
proživljavati traumu.
III skupina- uključuje poremećaje spavanja, teškoće s koncentracijom i pretjeranu budnost

PTSP može se razviti neposredno nakon traume ili može biti izazvan nekim manjim stresom sedmicama, mjesecima ili
godinama poslije. Ovaj poremećaj može biti vrlo dugotrajan.

Jedna od uobičajenih reakcija na stresnu situaciju je ljutnja, koja može dovesti do agresije. Djeca se često razljute i
agresivno ponašaju kad su frustrirana. Hipoteza frustracija-agresija pretpostavlja da se agresivni nagon pojavljuje svaki
put kad je osobi uskraćeno ostvarenje cilja. Ta se agresivnost očituje kao agresivno ponašanje prema objektu ili osobi
koja je izazvala frustraciju. (čovjek ukoren na poslu iskaljuje se na familiji, student na cimera itd. )

Suprotne reakcija u stresnim situacijama je povlačenje i apatija. Ako se pojedinac ne može nastaviti nositi sa stresnim
situacijama apatija može preći u depresiju. Događa izvan naše kontrole naziva se naučenom bespomoćnošću za koju je
karakteristična apatija, povlačenje i neaktivnost. (zlostavljane žene u većini slučajeva ni ne pokušavaju pobjeći jer se
osjećaju bespomoćno, strahuju od toga šta bi im muževi mogli učiniti ako bi ih pokušale ostaviti)

Tijelo na stres reaguje reakcijom borbe ili blijega. Simpatički nervni sistem ubrzava rad srca, podiže krvni pritisak, širi
zjenice i oslobađa dodatni šećer iz jetre. Adreno-kortikalni sistem uzrokuje oslobađanje adrenokotropnog hormona
(ACTH) koji potječe oslobađanje kortizola u krvi.

Opći adaptacijski sindrom- niz reakcija kojima svi organizmi reaguju na stres
3 faze općeg adaptacijskog sindroma:
Faza alarma- aktivira se simpatički nervni sistem
faza otpora- organizam se nastoji nositi s opasnošću borbom ili bijegom
faza iscrpljenja- nastupa kada organizam nije više u stanju pobjeći od opasnosti ili se boriti, u tom procesu iscrpljuje svoje

79
fiziološke resurse

Psihoimunologija- bavi se ispitivanjem utjecaja stresa i drugih psiholoških varijabli na imunološki sistem.

Postoje 3 osnovne teorije koje nastoje protumačiti zašto su neki ljudi skloni procjenjivanju događaja kao stresnih. To su:
psihoanalitička, bihevioristička i kognitiva teorija.

Psihoanalitička teorija
Psihoanaliza razlikuje
objektivnu anksioznost- razumna reakcija na štetnu situaciju i
neurotsku anksioznost- koja je pretjerana u odnosu na opasnost

Prema psihoanalitičkoj teoriji svi mi imamo nesvjesne konflikte. Kod nekih su ljudi ti konflikti brojniji i teži a posljedica je
da su za njih mnogi doživljaji stresni.

Bihevioristička teorija
Bihevioristi su se usredotočili na načine na koje ljudi uče povezati stresne reakcije s određenim situacijama. ( npr
student koji je pao zavrsni ispit u određenoj uionici moze sljedece godine osjecati anksioznost svaki put kad u toj ucionici
ima predavanje)

Kognitivna teorija
Abramson, Seligman i Teasdale predložili su modifikaciju teorije naučene bespomoćnosti koja je usmjerena na uzročna
tumačenja koja ljudi pronalaze za određene važne događaje. Ovi istraživači tvrde da kad ljudi pripisuju negativne
događaje uzrocima koji su za njih unutarnji, stabilni u vremenu i globalni, pa djeluju na brojna područja u njihovom
životu, tada su skloni na negativne događaje reagirati bespomoćno i depresivno.

Kako pesimizam utječe na zdravlje ?

Ljudi koji su pesimistični skloni su događaje procjenjivati stresnijim od onih koji to nisu. Snažniji događaj stresa doprinosi
slabom zdravlju uzrokujući hroničnu povećanu pobuđenost tjelesne rekacije borba ili bijeg, što dovodi do fizioloških
oštećenja.

Suočavanje- proces pomoću kojeg se osoba nastoji nositi sa stresnim situacijama.

Suočavanje se može javiti u 2 oblika: Osoba se može usredotočiti na specifičan problem ili situaciju koja je nastala,
nastojeći pronaći način da tu situaciju promijeni ili ubuduće izbjegava. To je suočavanje usmjereno na problem. Osoba se
može usredotočiti na ublažavanje emocija vezanih uz stresnu situaciju, čak i u slučaju da se sama situacija ne može
promijeniti. To je suočavanje usmjereno na emocije.

Upravljanje stresom

Biološka povratna veza- prilikom ove metode pojedinci primaju povratne informacije o nekom aspektu svog fiziološkog
stanja, koje zatim pokušavaju promijeniti.
Uvježbavanje relaksacije- sastoji se u podučavanju tehnikama koje ljudima omogućavaju duboko opuštanje mišića, te
usporavaju i usmjeravaju misli.
Meditacija- učinkovita tehnika za induciranje opuštanja i smanjivanja fiziološke pobuđenosti
Kognitivno bihevioralna terapija (KBT)- pokušava pomoći ljudima da prepoznaju vrste stresnih situacija koje izazivaju
njihove fiziološke ili emocionalne simptome, a pomaže im i da pormijene načine suočavanja s tim situacijama.

80
XV. POGLAVLJE-PSIHIČKI POREMEĆAJI

Riječ abnormalan znači onaj koji odstupa od norme.

Ponašanje je abnormalno ako je neprilagođeno, tj. ako ima negativne učinke na pojedinca ili društvo.

Osjećaj boli i patnje pojedinaca je njihov osjećaj tjeskobe, depresije ili uznemirenosti, njihova iskustva poput nesanice,
gubitka apetita ili brojinih manjih ili većih bolova.
Šta je normalnost ?
Karakteristike koje upućuju na emocionalnu dobrobit:
1. Prikladna percepcija realnosti
Normalne osobe su poprilično realistične u procjenjivanju vlastitih reakcija i sposobnosti, kao i u interpretiranju onoga
što se događa oko njih.
2. Sposobnost voljne kontrole vlastitog ponašanja
Normalne osobe su uglavnom uvjerene da su u stanju kontrolirati vlastito ponašanje. Ponekad mogu da reaguju
impulzivno ali mogu obuzdati svoje seksualne i agresivne porive kada je to potrebno.
3. Samopoštovanje i prihvaćanje
Dobro prilagođeni ljudi u određenoj mjeri cijene vlastite vrijednosti i osjećaju se prihvaćeni od ljudi koji ih okružuju.
Njima je ugodno biti okružen ljudima i oni mogu u socijalnim situacijama spontano reagirati.
4. Sposobnost uspostavljanja odnosa u kojima postoji naklonost
Normalni ljudi su u stanju da stvaraju bliske i zadovoljavajuće odnose sa drugim ljudima.
5. Produktivnost Dobro prilagođeni ljudi mogu usmjeriti svoje sposobnosti u neku produktivnu aktivnost. Oni žive
entuzijastično i ne moraju sebe tjerati na obavljanje određenih dnevnih zadataka.

Kriterij za uspostavljanje dijagnoze mentalnih poremećaja nalazi se u „Dijagnostičkom i statističkom priručniku za

mentalne poremećaje“ (eng. DSM) koji objavljuje Američka psihijatrijska asocijacija. DSM je prvi put izdan 1952. godine.
Zadnja veća izmjena je DSM-IV objavljen 1994. godine, dok je njegovo peto izdanje, DSM-V objavljeno u maju 2013.
godine.

Glavne dijagnostičke kategorije

Neuroza- uključuje skupinu poremećaja karakteriziranih anksioznošću, nesrećom i neprilagođenim ponašanjem, koje
rijetko kada zahtjeva hospitalizaciju.

Psihoza- uključuje teže mentalne poremećaje. Ponašanje pojedinca i njegovi misaoni procesi toliko su poremećeni da
gubi kontakt s realnošću, ne može se nositi sa zahtjevima dnevnog života i obično mora biti hospitaliziran.

Mentalni poremećaji su češći prije 45. Godine života. Iako u općoj čistoći poremećaja nema razlika između muškaraca i
žena, postoje razlike u čestoćispecifičnih poremećaja. Muškarci su dva puta češće od žena skloni opijanju i uzimanju
droga. Antisocijalni poremećaj ličnosti tri puta je češći kod muškaraca nego kod žena, ali žene više pate od poremećaja
raspoloženja i anksioznih poremećaja.

Stajališta o mentalnim poremećajima

Biološko stajalište- poznato kao medicinsko ili model bolesti, smatra da su mentalni poremećaji moždani poremećaji.
Smatra se da postoji određene genske nepravilnosti koje dovode do razvoja određenog mentalnog poremećaja.
Pristalice ovog stajališta dau prednost lijekovima u liječenju.

Psihološka stajališta- psihoanalitičko, bihevoralno, kognitivno, kulturno ( socijalno) stajalište- problemi u funkcioniranju
81
uma
Psihoanalitičko stajalište- naglašava nesvjesne konflikte, koji obično nastaju u ranom djetinjstvu,te upotrebu
obrambenih mehanizama kojima se kontrolira anksioznost izazvana potisnutim porivima i emocijama. Osvješćivanje
nesvjesnih konflikata i emocija trebalo bi eliminirati potrebu za obrambenim mehanizmima i ublažiti poremećaj.

Bihevioralno stajalište- istražuje kako strahovi postaju uvjetovani uz udređene situacije, te ulogu potkrepljenja u
nastanku i održavanju neprikladnih ponašanja. Ovaj pristup razmatra mentalne poremećaje sa stajališta teorije učenja,
pa se pretpostavlja da su neprilagođena ponašanja naučena.

Kognitivno stajalište- smatra da neki mentalni poremećaji proizlaze iz poremećenih kognitivnih procesa, pa se mogu
ublažiti promjenom tih pogrešnih kognicija. Ovaj pristup naglašava svjesne mentalne procese.

Kulturno ili sociološko stajalište- smatra da mentalni poremećaji nisu smješteni u mozgu ili umu pojedinca, već u
društvenom kontekstu u kojem živi. Pristalice ovog pristupa ispituju stresove u fizičkoj i društvenoj okolini.

Model ranjivosti-stres- uzima u obzir interakciju između dispozicije koja osobu čini ranjivom na razvoj određenog
poremećaja i stresne okolne uvjete s kojima se osoba susreće.

Anksiozni poremaćaji- uklučuju skupinu poremećaja u koima je anksioznost ili glavni simptom ( generalizirana
anksioznost i panični poremećaji) ili se doživljava kad osoba pokušava kontrolirati određena neprilagođena ponašnja (
fobični i opsesivno-kompulzivni poremećaji).

4 tipa simptoma anksioznosti:

1. Fiziološki simptomi- ubrzano lupanje srca, znojenje, napetost mišića
2. Kognitivni simptomi- sigurno imam infarkt i umrijeti ću
3. Bihevioralni simptomi- ukočenost
4. Emocionalni simptomi- osjećaj užasa i strave

Generalizirani anksiozni poremećaj- osoba doživljava traan osjećaj napetosti i strave. Najčešći tjelesni simptomi su
nemogućnost opuštanja, poremećen san, umor, glavobolje, vrtoglavice i ubrzani rad srca. Osoba se stalno brine zbog
mogućih problema, pa ima teškoće sa koncentracijom ili odlučivanjem.

Panični poremećaj

Napad panike- epizoda akutnog i ogromnog straha i užasa. Za vrijeme napada panike osoba je sigurna da će joj se
dogoditi nešto loše. To prate simptomi kao što su ubrzan rad srca, ubrzano disanje, znojenje, drhtanje, mučnina. Ovi
simptomi su posljedica uzbuđenja simpatičkog dijela autonomnog nervnog sistema.

Kad napadi panike postanu uobičajena pojava i kad se osoba počinje brinuti zbog tih napadaja, tada je moguće
postavljanje dijagnoze paničnog poremećaja. Panični poremećaj se obično javlja između kasne adolescencije i ranih 30-
tih godina.

ataque de nervois (napadaj živaca) karakterističan za ljude sa Karipskih otoka. Simptomi uključuju drhtanje, osjećaj
gubitka kontrole, nagli plač, verbalni u fizičku agresiju i ponekad napade koji liče na epileptične napade ili nesvjesticu, te
suicidalne namjere.

Agorafobija- strah od svakog mjesta na kojem bi ljudi mogli biti zatvoreni bez mogućnosti izlaska ili na kojem ne bi u
hitnim slučajevima mogli dobiti pomoć.
82
Neka istraživanja pokazuju da ljudi sa paničnim poremećajem imaju u limbičkom sistemu i drugim moždanim krugovima
nisku razinu neurotransmitera seratonina, koji je uključen u reakciju borba ili bijeg. Nedostatak seratonina uzrokuje
hroničnu hiperaktivaciju tih područja mozga, zbog čega je ta osoba većinu vremena na rubu panike.

Kako iz paničnog poremećaja nastaje agrofobija ? Prema kognitivno bihevioralnoj teoriji, ljudi sa paničnim poremećajem
sjećaju se mjesta na kojima su imali napade pa zbog toga oni strepe od tih mjesta i taj se strah generalizira na sve slične
prostore.

Fobija- intenzivan strah od podražaja ili situacije koje većina ljudi ne smatra opasnim
jednostavne fobije- strah od specifičnog objekta, životinje ili situacije (strah od zmija, bakterija, mraka)
socijalne fobije- osjeća izuzetne nesigurnosti u društvenim situacijama, pretjerani strah od toga da će se osramotiti

Freud je smatrao da do fobija dolazi kad ljud izmjeste anksioznost zbog nesvjesnih motiva ili želja na objekte koji
simboliziraju te objekte i želje.
Mnoge se fobije pojavljuju nakon nekog traumatičnog iskustva.

Opsesivno- kompulzivni poremećaj

Simptomi: upravlanje radnjama i mislima koje se ponavljanju.
Opsesije- uporne nametljive misli, predodžbe ili impulsi koji izazivaju aksioznost.
Kompulzije- nesavladivi porivi za izvođenjem određenih radnji ili rituala koji smanjuju anksioznost

Kompulzije se pojavljuju u različitim oblicima, a dva najčešća su pranje i provjeravanje.

Zajednička tema svih ponavljajućih ponašanja je sumnja. Opsesivno- kompulzivne osobe ne mogu vjerovati svojim
osjetilima ili prosudbama; ne mogu vjerovati svjim očima, iako vide da nema prljavšine ili da su vrata zaključana.

Većina bioloških istraživača opsesivno-kompulzivnog poremećaja usredotočena je na moždane krugove. Ljudi s tim
poremećajem mogli bi imati manjak seratonina u moždanim područjima koji reguliraju primitivne impulse seksa, nasilja i
čistoće- upravo one koji su često u središtu opsesije.
Kognitivno-bihevioralni teoretičari smatraju da ljudi sa o-kp imaju više teškoće u „isključivanju“ nametljivih misli jer
imaju sklonost rigidnom,miralističkom mišljenju.

Poremećaji raspoloženja

Osobe s poremećajima raspoloženja mogu biti jako depresivne ili manične ( silno ushićene) ili mogu doživljavati razdoblja
depresije i razdoblja manije.
Poremećaji raspoloženja dijele se na depresivne poremećaje- osoba ima jedno ili više razdoblja depresije bez maničnih
epizoda) i bipolarne poremećaje ( osoba izmjenjuje razdoblja depresije i razdoblja manije, obično sa vraćanjem u
normalno raspoloženje između ta dva ekstrema).

Depresija
Blago depresivni simptomi su normalna reakcija na mnoge životne stresove, naročito na velike i važne gubitke. Depresija
postaje poremećaj kad su simptomi toliko teški da interferiraju sa normalnim funkcioniranjem, te kad traju sedmicama.
Depresija kao poremećaj djeluje na tjelesne funkcije, ponašanja i mišljenje, kao i na emocije.

Emocionalni simptomi depresije- nepopustljiva bol i očaj, gubitak sposobnosti doživljavanja radosti čak i u najradosnijim
prilikama ( anhedonija)

83
Kognitivni simptomi- negaivne misli o bezvrijednosti, krivnji, beznađu, misli o samoubojstvu, motivacija je na dnu,
sklonost pasivnošću
Tjelesni simptomi- promjena apetita, poremećaj sna, umor i pomankanje energije

Bipolarni poremećaj
Poznatiji kao manično-depresivni poremećaj, očituje se u izmjenjivanju razdoblja depresije i manije.
Manične epizode- ljudi su puni energije, entuzijastični, puni samopouzdanja, trče iz jedne aktivnosti u drugu, imaju malo
potrebe za snom, prave grandiozne planove.
Kada manični simptomi pređu liniju iz radosnog oduševljenja u hostilno uzbuđenje, ljudi postaju agresivni i nasilni.

Pristupi u proučavanju poremećaja raspoloženja

Biološki pristup- poremećaji raspoloženja se nasljeđuju, naročito bipolarni poremećaj.
Kognitivno stajalište- ljudi postaju depresivni jer su skloni događaje u svom životu percipirati na pesimističan način

Aron Beck grupirao negativne misli depresivnih osoba u tri kategorije, koje je nazvao kognitivna trijada: negativne
misli o sebi, o trenutnom doživljavanju i o budućnosti.

Psihoanalitički pristup- ljudi koji su skolni depresiji naučili su potiskivati svoje hostilne osjećaje jer se boje udaljiti od sebe
one o čijoj potpori ovise.Nisko samopoštovanje depresivnih osoba i osjećaj bezvrijednosti potječu iz dječije potebe za
roditeljskim odobravanjem.

SHIZOFRENIJA
Ljudi sa shizofrenijom imaju velike teškoće u odvajanju stvarnog od nestvarnog, u praćenju vlastitih misli u reagiranju na
događaj iz svakodnevnog života tako da oni često postaju sasvim imobilizirani.

Karakteristike shizofrenije
1. Poremećaji mišljenja i pažnje
Karakteristike shizofrenog pisanja i govora su gomilanje nepovezanih riječi i fraza jednih uz druge, kao i upotreba
osebujnih asocijacija među riječima (što se naziva salata od riječi). Te karakteristike odražavaju labavljenje asocijacija u
kojem ideje obično skaču s predmeta na predmet na prividno nepovezan način.
konfuzni porcesi mišljenja su posljedica opće teškoće usmjeravanja pažnje i filtriranje nebitnih podražaja.
Osjećaj nemogućnosti kontroliranja vlastite pažnje i usmjeravanja misli u središtu je doživljaja shizofrenije.
Osobe sa shizofrenijom pate od sumanutih misli ili deluzija, vjerovanja koja bi većina ljudi smatrala netačnom
interpretacijom stvarnosti. Najčešće deluzije su vjerovanja da vanjske sile kontroliraju nečije misli i djela.
Naziv paranoidan upotrebljava se za osobu koja ima ideje proganjanja.

2. Poremećaji percepcije
Najdramatičniji poremećaji percepcije su halucinacije, senzorni doživljaji koji nastaju bez bitnih ili prikladnih vanjskih
podražaja.

3. Poremećaji izražavanja emocija

Ljudi koji pate od shizofrenije obično ne pokazuju normalne emocionalne reakcije

Pristupi u proučavanju shizofrenije

Biološki pristup- postoji nasljedna dispozicija

Socijalno i psihološko stajalište- stres je uzročnik, naročito stres vezan uz obitelj

84
Poremećaji ličnosti su dugotrajni obrasci neprilagođenog ponašanja. Kad osobine ličnosti postanu toliko nefleksibilne i
neprilagođene da značajno smanjuju normalno funkcioniranje osobe, tada govorimo o premećaju ličnosti. Ti poremećaji
obično nastaju u adolescenciji, a mogu trajati cijeli život.

Granični poremećaj ličnosti- hronično nestabilno raspoloženje, odnos i pojam o sebi samodestruktivna impulzivnost
Histrionski poremećaj ličnosti- hronična snažna potreba za pažnjom i odobravanjem, nastoji se zadovoljiti dramatičnim
ponašanjem, zavođenjem i ovisnošću
Narcisoidni poremećaj ličnosti- često prisutna veličanstvenost uz potpuno zanemarivanje potreba drugih ljudi,
arogancija
Paranoidni poremećaj ličnosti- hronično i općeprisutno a ničin opravdano nepovjerenje prema drugima
Shizoidni poremećaj- hronično pomankanje interesa za interpersonalne odnose, emocionalna hladnoća
Shizotipni poremećaj- hronično neprikladno emocionalo i socijalno ponašanje
Izbjegavajući poremećaj- izbjegavanje socijalne interakcijei ograničavanje interakcije izazvana hroničnim strahom od
kritike
Ovisni poremećaj ličnosti-potreba da se neko za osobu skrbi, strah od odbacivanja
Opsesivno-kompulzivni poremećaj- rigidnost u aktivnostima i odnosima, ekstremni perfekcionizam

Poremećaj ličnosti koji je bio najviše ispitivan je antisocijalni poremećaj ličnosti ( Psihopatska ličnost ili sociopatija)

Ljudi koji imaju antisocijalni poremećaj ličnosti nemaju osjećaj odgovornosti, moralnosti ili brige za druge. Njihovo je
ponašanje određeno njihovim potrebama. Ovakvi ljudi nemaju uopće osjećaj kajanja ili krivnje, neovisno o tome koliko
su patnje prouzrokovali svoim ponašanjem. Takve su osobe često privlačni, inteligentni, šarmantni ljudi koji su vješti u
manipuliranju drugima. Antisocijalne ličnosti rijetko uspjevaju živjeti u skladu a svojim izjavama; ono što govore ima
malo veze s onim što osjećaju ili čine.

Pristupi proučavanju antisocijalnog poremećaja ličnosti

Biološki pristup- ispitivanje jednojajčanih blizanaca pokazalo da ako jedan blizanac pokazuje karakteristike antisocijalnog
poremećaja u oko 50% slučajeva i drugi ih blizanac pokazuje. Kod dvojajčanih blizanaca to se dešava u oko 20%
slučajeva. Jedno od glavnih svojstava antisocijalne ličnosti je impulzivnost koja je uvjetovana niskom razinom
neurotransmitera seratonina u organizmu.

Socijalni faktori- djeca koja se ponašaju na antosocijalan način često imaju neuropsihološke probleme nastale usljed
majčinog konzumiranja droge, slabe prenatalne ishrane, zlostavljanja, komplikacijama pri porođaju i niskoj porođajnoj
težini.

Faktori ličnosti- djeca sa antisocijalnom ličnošću sklona su obrađivanju informacija o socijalnim interakcijama na načine
na koji potiču agresivne reakcije prema tim interakcijama (drug mi je uzeo najdražu olovku namjerno a ne slučajno, pa ja
reagujem agresivno)

Granični poremećaj ličnosti

Ovo je poremećaj koji traje cijeli život a karakterizira ga izuzetna promjenljivosr raspoloženja, odnosa i samopercepcije.
Nestabilnost je ključno svojstvo ovog poremećaja. Ovakvi ljudi se često osjećaju očajnički prazno, pa se u početku lijepe
za svakog novog poznanika ili terapeuta u nadi da će ta osoba popuniti prazninu koju oni osjećaju. Samo-ranjavanje je
često u obliku paljenja ili rezanja. Najveći rizik od samoubojstva je u prvoj i drugoj godini nakon dobivanja dijagnoze.

85
Ovakve osobe su ekstremno osjetljive na mišljenja drugih ljudi o njima. Mnoga istraživanja pokazuju da mnogi ljudi s
ovim poremećajem imaju iza sebe historiju fizičkog i seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu.

Disocijativni poremećaj ličnosti

Poremećaj višestruke ličnosti sastoji se u postojanju dvije ili više ličnosti ili identiteta unutar iste osobe, koje se
izmjenjuju u kontroliranju ponašanja. Za ovaj poremećaj karakteristično je razdoblje neprotumačive amnezije- gubitak
pamćenja na nekolio sati, dana ili čak cijele sedmice. Ovaj poremećaj nije klasificiran kao poremećaj ličnosti nego kao
disocijativni poremećaj jer je srž tog poremećaja hronična skolonost disocijaciji- rastavljanju različitih doživljaja vlastitog
ja, pamćenja ili svijesti. Mnogi istraživači smatraju da ovaj poremećaj nastaje kao odbrana traumatskog događaja u
djetinjstvu ( fizičkog ili seksualnog zlostavljanja).

Ludilo kao pravna obrana

M“Naghtenovo pravilo- optuženi može biti proglašen nevinim zbog ludila samo ako je u vrijeme djela bio toliko snažno
poremećen da nije znao što čini, ili, ako je znao što čini, nij znao da je to što čini loše.

pravilo Američkog pravnog instituta- osoba nije odgovorna za kažnjivo ponašanje ako u vrijeme takvog vladanja, a zbog
mentalne bolesti ili afekta nije imala dovoljno sposobnosti bilo za uviđanjeprotuzakonitosti svog djela, bilo za
usklađivanje svog vladanja a zahtjevima zakona

nalaz kriv, ali mentalno bolestan- optuženi ima znatan poremećaj mišljenja ili raspoloženja, koji je djelovao na njega u
vrijeme zločina i značajno oštetio njegove prosudbe, ponašanje, sposobnosti sagledavanja stvarnosti ili sposobnosti
suočavanja s običnim životnim zahtjevima.

XVI. POGLAVLJE – LIJEČENJE PSIHIČKIH POREMEĆAJA

Neki od najranijih pisanih tekstova o mentalnim poremećajima potječu iz Kine. Kinezi su smatrali da ljudsko tijelo sadrži
pozitivnu i negativnu silu. Ako te sile nisu u ravnoteži, možda doći do bolesti, pa i ludila. Stari kinezi su vjerovali da
emocije mogu nastati kad „vitalni zrak“ dođe do nekih unutarnjih organa.

Hipokrat: je smatrao da su neobična ponašanja posljedica poremećaja u ravnoteži tjelesnih tekućina. Hipokrat, a i grčki i
rimski liječnici nakon njega, zalagali su se za humanije postupanje s mentalno bolesnim osobama. Oni su isticali važnost
ugodne okoline, vježbanja, prikladne ishrane.

Primitivna praznovjerja i vjerovanja opsjednutim demonima ponovo su oživjela u srednjem vijeku. U tom se razdoblju
mentalno bolesne osobe smatralo urotnicima sa sotonom, pripisivane su im natprirodne moći kojima mogu uzrokovati
poplave, kugu...

1905. godine utvrđeno je da je mentalni poremećaj poznat kao progresivna paraliza uzrokovana fizičkim uzrokom:
infekcijom sifilisa stečenom mnogo godina prije pojave prvih simptoma poremećaja. Spiroheta koja uzrokuje sifilis ostaje
u tijelu nakon što početna infekcija spolnih organa nestane, pa polako razara nervni sistem. Posljedica je sindroma
progresivne paralize – postupno propadanje mentalnog i fizičkog funkcioniranja, znatne promjene ličnosti uz
sumanutosti i halucinacije.

86
Cliford Beers prihvati se poučavanja javnosti o mentalnom zdravlju.98

Početkom 1960-tih godina naglasak se s bolničkog liječenja mentalnih bolesnika prebacio na liječenje u njihovoj
zajednici. Taj pokret za deinstitucionalizaciju bio je djelomično motiviran uviđanjem da sama hospitalizacija ima neke
nedostatke, neovisno o tome koliko je inače kvalitetna sama ustanova. U bolnicama su ljudi odvojeni od obiteljske
potpore, prijatelja i uobičajenog svakodnevnog života, a bolnice kod bolesnika potiču i neovisnost.

Tijekom 1950-tih otkriveni su novi psihoterapijski lijekovi, koji mogu ublažiti depresiju i anksioznost, te smanjiti
psihotično ponašanje.

Tijekom djelomične hospitalizacije bolesnici tijekom dana dobivaju tretman u centru za mentalno zdravlje, a navečer se
vraćaju kući. Pokret usmjeren na otpuštanje mentalnih bolesnika iz ustanova postao je poznat kao
deinstitucionalizacija.

Sve veća vidljivost mentalno bolesnih beskućnika, naročito u velikim gradovima, potaknula je javnu brigu i pokrenula
pokret za reinstitucionalizaciju. 99

Psihijatar je liječnik koji je nakon završenog studija stažirao i specijalizirao psihijatriju, uz supervizora koji ga je nadzirao u
dijagnosticiranju abnormalnog ponašanja, liječenju lijekovima i psihoterapiji. Kao liječnik, psihijatar može propisati
lijekove, i u većini država, hospitalizaciju. Psihoanalitičar je osoba koje su posebno obrazovane u nekom
psihoanalitičkom institutu, gdje su učile metode i teorije koje potječu od Freuda.

Psiholozi koji rade kao terapeuti završili su kliničku psihologiju, psihološko savjetovanje ili školsku psihologiju. Obično
imaju doktorat znanosti, što znači da su obrazovani kako za praktičan tako i za naučni rad. Klinički psiholozi rade s
ljudima koji pate od različitih mentalnih bolesti. Psiholozi koji rade kao savjetovatelji usredotočuju se na probleme
prilagodbe, pa se često koncentriraju na specifična područja poput savjetovanja studenata, bračnih parova ili porodice.
Školski psiholozi bave se mladim ljudima koji imaju teškoće sa učenjem. Psihijatrijski socijalni radnici prikupljaju
informacije o bolesnikovoj situaciji kod kuće.
Deinstitucionalizacija je trebala hospitalizirane mentalne bolesti smjestiti u zajednici, gdje bi bili ambulantno liječeni.
Pokret deinstitucionalizacije nikad nije dovoljno finansiran, pa je unatoč dobrim namjerama samo povećao broj
mentalno bolesnih beskućnika, uzrokujući zabrinutost zbog kršenja građanskih prava i nedobivanja prikladne skrbi.

Psihoterapija čini niz psiholoških intervencija, čiji je zajednički cilj ublažavanje ljudskih problema i olakšavanje učinjenih
funkcioniranja u društvu. Neki psihoterapeuti smatraju da je modifikacija ponašanja ovisna o uvidu pojedinca u svoje
nesvjesne motive i konflikte. Drugi usredotočuju se na mijenjanje uobičajenih obrazaca mišljenja i ponašanja, a ne na
nesvjesne konflikte. Sve terapije uključuju odnos pomaganja između dvoje ljudi: klijenta i terapeuta. Klijenat se potiče da
slobodno, bez straha da će ga terapeut osuđivati ili izdati njegovo povjerenje, govori o intimnim brigama i teškoćama,
emocijama i doživljajima. Terapeut, pak, nudi empatiju i razumijevanje, potiče i povjerenje i nastoji klijentu pomoću u
razvoju učinkovitih načina rješavanja problema.

- Psihodinamska terapija – pretpostavka ove terapije je da se postojeći problemi osobe ne mogu uspješno
razriješiti bez razumijevanja njihove nesvjesne podloge iz ranih odnosa s roditeljima i braćom/sestrama. Cilj je
ovih terapija dovesti konflikte (potisnute emocije i motive) u svijest, tako da se osoba s njima može nositi i na
racionalniji i realističniji način. Glavna tehnika ove terapije je tehnika slobodnih asocijacija. Freud je smatrao da
takve blokade ili otpori proizilaze iz nesvjesne kontrole koju osoba ima nad osjetljivim područjima, pa da su
upravo to područja koja treba istražiti. Druga tehnika je analiza snova, koja se sastoji u tome da osoba priča o

98
Beers je razvio bipolarni poremećaj, pa je proveo 3 godine zatvoren u nekoliko prihvatnih i državnih bolnica. Nakon oporavka
Beers je svoja iskustva opisao u knjizi Um koji je sam sebe pronašao (1908), koja je privukla mnogo pažnje, Beers je neumorno radio
na obrazovanju javnosti o mentalnim bolestima, a pomogao je i u organiziranju Nacionalnog odbora za mentalnu higijenu.
99
Neki smatraju da je takav postupak opravdan samo ako je osoba opasna za druge.
87
 sadržaju svojih snova, a onda slobodno asocira na taj sadržaj. 100 Freud je razlikovao manifestni sadržaj sna (očiti,
svjesni sadržaj) i latentni sadržaj (skriveni, nesvjesni sadržaj).

Transfer označava sklonost klijenta da terapeuta učini objektom svojih misli i osjećaja. Klijent izražava prema analitičaru
stavove koje zapravo ima prema drugim ljudima koji su, ili su bili, važni u njegovu životu. Upoznavajući klijente na
njihove reakcije prema sebi, terapeuti im pomažu u postizanju boljeg razumijevanja svojih reakcija prema drugima.

Tradicionalna psihoanaliza je dugotrajan, intenzivan i skup proces. Klijent i analitičar se obično sastaju nekoliko puta na
tjedan na seanse koje traju 50 minuta. Interpersonalna terapija – sesije su manje česte, obično jednom sedmično. Manje
se naglašava potpuna rekonstrukcija dječijih iskustava, a više se pažnje posvećuje problemima koji proizilaze iz načina na
koji osoba ulazi i održava interakcije s drugim ljudima. Slobodne asocijacije često se zamjenjuju direktnom raspravom o
kritičnim pitanjima.

- Bihevioralna terapija – niz terapijskih metoda koje se temelje na načelima učenja i uvjetovanja. Bihevioralni
terapeuti pretpostavljaju da su neprilagođeni oblici ponašanja naučeni suočavanjem sa stresom, te da se neke
od tehnika, razvijenih u eksperimentalnim istraživanjima učenja, mogu koristiti za zamjenu neprilagođenih oblika
ponašanja prilagođenim oblicima. Ova terapija pokušava promijeniti ponašanja koja su u određenim situacijama
neprilagođena. Prvi je korak jasno definiranje problema i rastavljanje tog problema u niz specifičnih terapijskih
ciljeva.

Sustavna desenzibilizacija je metoda uklanjanja straha pomoću reakcije koja je inkompatibilna s anksioznošću:
opuštanja. Klijent je najprije uvježbava u opuštanju. Kod ljudi koji se ne mogu opustiti koristi se katkada lijekovi i
hipnoza.

Izlaganje in vivo – uživo je metoda vrlo slična sustavnoj desenzibilizaciji, koja od klijenta traži da se stvarno suoči sa
situacijama koja od klijenta traži da se stvarno suoči sa situacijama koje kod njega pobuđuju anksioznost. Izlaganje uživo
je učinkovitije od pukog zamišljanja situacija koje pobuđuju anksioznost, ali neki klijenti moraju započeti sa zamišljanjem,
pa tek onda krenuti na stvarno doživljavanje situacija od kojih strepe. Poseban proces učenja koji djeluje kod izlaganja
uživo može biti gašenje. Kad se izlažemo nekom zastrašujućem podražaju i utvrdimo da se ništa strašno nije dogodilo,
dolazi do gašenja reakcije straha.

Naziv preplavljivanje koristi se za taj postupak, vrstu uživo terapije u kojoj se fobičnu osobu duže vrijeme i bez
mogućnosti bijega izlaže objektu kojeg se najviše boji. Taj se postupak pokazao izuzetno učinkovitim u tretmanu
agorafobije i opsesivno kompulzivnih poremećaja.

Sustavna desenzibilizacija i izlaganje uživo temelje se na načelima klasičnog uvjetovanja. Selektivno potkrepljivanje ili
ojačavanje posebnih, željenih oblika ponašanja osniva se na načelima operantnog uvjetovanja. I ova se metoda pokazala
učinkovitom za modificiranje ponašanja, naročito kod djece.

Učinkovit način mijenjanja ponašanja je i modeliranje. Modeliranje je proces pomoću kojeg osoba uči neka ponašanja
promatranjem i imitiranjem drugih ljudi. 101 Modeliranje je učinkovito u prevladavanju strahova i anksioznosti, jer pruža
priliku za opažanje neke druge osobe koja bez štetnih posljedica prolazi kroz zastrašujuću situaciju. U terapijskim
seansama modeliranje se često nadopunjava bihevioralnim isprobavanjem ili igranjem uloga. Terapeut pomaže klijentu u
isprobavanju ili uvježbavanju prilagođenijeg ponašanja. Upotreba bihevioralnog isprobavanja u vrsti terapije koja se
naziva uvježbavanje asertivnosti.

Fredu je smatrao snove kraljevskim putem u nesvjesno, vjerujući da su snovi izraz nesvjesne želje ili straha u prikrivenom obliku.
100

Tako npr. promatranje terapeuta sa zmijom u rukama može kod osobe sa fobijom od zmija smanjiti taj strah, pa toj osobi čak
101

omogućiti da i sama uzme zmiju u ruke.

88
Samonagrađivanje je nagrađivanje samog sebe neposredno nakon postizanja određenog cilja. Samokažnjavanje je
izazivanje neke negativne posljedice zbog nepostizanja cilja, pa osoba sama sebi ne dopušta nešto što je veseli, ili sama
sebi nameće izvršavanje neke neugodne zadaće.

- Kognitivno – bihevioralna terapija je opći naziv za metode tretmana koje koriste tehnike modifikacije ponašanja
ali uključuju i postupke za mijenjanje neprilagođenih vjerovanja. Terapeut pomaže klijentu da kontrolira
neugodne emocionalne reakcije, poput anksioznosti i depresije, učeći ga učinkovitijim načinima interpetiranja i
razmišljanja o događajima.

Većina smatra da na kognitivne procese jače utječu bihevioralni postupci nego samo verbalni. Ova terapija ne samo da
pomaže u preovladavanju zabrinjavajućih misli, već sprečavaju i vraćanje poremećaja po završetku terapije.

- Humanističke terapije ističu prirodnu sklonost pojedinca rastu i samoaktualizaciju. Pretpostavlja se da psihički
poremećaji nastaju kad okolnosti ili drugi ljudi sprečavaju osobu u ostvarivanju njezinih potencijala. Kad se to
dogodi, ljudi započinju negirati svoje prve želje i njihov se potencijal za razvoj smanjuje. Humanističke terapije
nastoje ljudima pomoći da dođu u dodir sa svojim pravim ja i namjerno biraju ono što je važno za njihov život i
ponašanje, umjesto da budu kontrolirani vanjskim događajima.

Terapeuti nastoje povećati svjesnost klijenta o njegovim emocijama i motivima, koji su u osnovi njegova djelovanja. Ali
naglasak je na onome što osoba doživljava ovdje i sada, a ne na prošlosti. Humanistički terapeut ne interpetira klijentovo
ponašanje, a ne pokušava ga ni modificirati, jer bi to značilo nametanje terapeutovih gledišta pacijentu. Cilj
humanističkog terapeuta je olakšati istraživanje misli i osjećaja osobe i pomoći joj da dođe do vlastitih rješenja.
(nedirektivna terapija – o na klijenta usmjerenoj terapiji)

Na – klijenta – usmjerena terapija nastala je tijekom 1940-tih godina, a njezin je začetnik Carl Rogers. Ova se terapija
temelji na pretpostavci da je svaki pojedinac za sebe najveći stručnjak, te da su ljudi u stanju pronaći rješenja za svoje
probleme. Zadaća je terapeuta olakšati taj proces – ne postavljati istražujuća pitanja, ne davati interperacije ili sugerirati
smjer akcije. Rogers je čak umjesto naziva terapeut preferiorao naziv facilitator, pa je ljudima govorio da rade s
klijentima a ne sa pacijentima, jer emocionalne teškoće nije smatrao indikatorima bolesti koju treba liječiti.

Kvalitete terapeuta: empatija, toplina i autentičnost. Empatija je sposobnost razumijevanja osjećaja koje klijent
pokušava izraziti i sposobnost prenošenja tog razumijevanja klijentu. Terapeut mora prihvatitit referenični okvir klijenta i
nastojati vidjeti njegove probleme kako ih on vidi. Rogers je bio prvi terapeut koji je svoje terapijske susrete snimao na
magnetofonsku vrpcu i koji je dopustio da se ti zapisi proučavaju i analiziraju.

Ova terapija je uspješna kod klijenata koji se relativno dobro izražavaju i koje su motivirane raspravljati o svojim
problemima. Koristeći samo klijentove samoiskaze kao jedinu mjeru uspješnosti terapije, na - klijenta - usmjereni
terapeut zanemaruje ponašanja izvan terapije.

Sociokulturni pristupi tretmanu gledanja na pojedinca kao na dio šireg sistema odnosa, na koji djeluju socijalne snage i
kultura. Mnogi emocionalni problemi uključuju teškoće u odnosima sa drugim ljudima, među kojima su osjećaji
izoliranosti, odbačenosti i osamljenosti, te nesposobnost stvaranja smislenih odnosa.

Grupna terapija omogućava klijentima da rade na svojim problemima u prisutnosti drugih, da promatraju kako drugi
reagiraju na njihovo ponašanje, te da iskušaju nove načine reagiranja kad se stari načini pokažu nezadovoljavajućim.
Grupa se tipično sastoji od malog broja ljudi sa sličnim problemima. Terapeut obično ostaje u pozadini, dopuštajući
članovima grupe razmjenu iskustava, uzajamno komentiranje ponašanja i raspravljanja o vlastitim problemima i onima
drugih članova grupe.

U grupnoj terapiji bolje se koriste resursi terapeuta, jer jedan terapeut odjednom pomaže većem broju ljudi. Za
pojedinca postojanje drugih sa sličnim ili čak i težim problemima može djelovati umirujuće, a i kao potpora. Osoba može
promatranjem ponašanja drugih ljudi posredno učiti, može upoznavati stavove i reakcije u interakcijama s različitim
89
ljudima, a ne samo s terapeutom. Grupe su naročito učinkovite kad sudionicima pružaju priliku za stjecanje novih
socijalnih vještina promatranjem modela i vježbanjem tih vještina unutar grupe.

Grupe samopomoći su dobrovoljne organizacije ljudi koji se redovito sastaju kako bi razmijenili informacije i pružili jedni
drugima potporu u nastojanjima da se prevlada neki zajednički problem.

U bračnoj terapiji postoje brojni pristupi, ali se većina usredotočuje na pružanje pomoći partnerima da bolje
komuniciraju svoje osjećaje, razvijaju veće razumijevanje i osjetljivost za potrebe onog drugog, te da rade na
učinkovitijim načinima rješavanja sukoba. Neki parovi ulaze u brak sa vrlo različitim i često nerealističnim očekivanjima o
ulogama supruga i supruge.

Tretiranje cijele porodice posebno je važno u slučaju djece s psihičkim poremećajima. Osnovna pretpostavka porodične
terapije je da je problem koji pokazuje identificirani bolesnik znak, da nešto nije u redu s cijelom porodicom, da obiteljski
sistem ne radi kako treba. Teškoća može biti u slaboj komunikaciji među članovima porodice ili u savezu nekih članova
porodice, koji isključuju druge. Terapeut može roditelje podučiti kako će motriti svoje i djetetovo ponašanje, utvrditi
kako njihove reakcije potkrepljuju problematično ponašanje i kako će pomoću tog znanja kontrolirati potkrepljenja.

Kuća – na – pola – puta, u kojoj se pacijenti koji su bili hospitalizirani privikavaju na neovisan život u zajednici. Postoje i
posebni domovi ili centri za ljude koji se oporavljaju od alkoholizma ili ovisnosti o drogama, za delikvente ili mlade koji su
pobjegli od kuće, za zlostavljane žene. U centrima za mentalno zdravlje često postoji 24-satna služba, u kojoj će se osobi
u nevolji netko odmah posvetiti, predlaže plan akcije i mobilizira potporu drugih agencija ili članova porodice. Ova vrsta
terapije je obično kratkotrajna i pruža potporu koja je osobi nužna u trenutačnoj krizi. Kratkotrajne intervencije često
čine hospitalizaciju suvišnom. U telefonskim kriznim centrima obično rade volonteri, uz pomoć stručnjaka za mentalno
zdravlje. Neki se od tih centara usmjeruju samo na prevenciju samoubojstava, drugi pomažu uznemirenim osobama da
nađu specifičnu pomoć koju traže. 102

Brojne kulturne skupine i u industrijaliziranim i u razvijenim zemljama imaju svoje vlastite oblike terapije za ljude u
nevolji. Latinosti na jugzapadu SAD-a i Meksika savjetuju se s narodnim iscjeliteljima, poznatima kao curanderos ili
curanderas. 103

Oblikovanje i primjena učinkovite terapije kod djece i adolescenata otežani su zbog niza faktora. Prvo, terapija mora
odgovarati djetetovoj razini razvoja. Da bi imala koristi od terapije, djeca moraju biti u stanju razumjeti šta terapeut
govori i biti sposobna sudjelovati u terapiji. Terapeuti koji govore za njih nerazumljivim jezikom, nisu im od pomoći.
Drugo, djeca su dio obitelji, pa često treba tretirati i dijete i porodicu. Međutim porodica katkad odbija tretman ili odbija
uvidjeti u čemu je njezin doprinosu nastanku djetetova problema. I konačno, djeca i adolescenti rijetko sami traže
tretman veći ih dovode njihovi roditelji. To može znatno smanjiti njihovu motivaciju za uključivanje u terapiju.

Evaluacija učinkovitosti psihoterapije je teško procijeniti, jer se treba uzeti u obzir veliki broj varijabli. Neki ljudi sa
psihološkim problemima oporavljaju se sami bez ikakvog tretmana. – spontana remisija. Neki se ljudi sa određenom
vrstom mentalnog poremećaja oporavljaju jednostavnim protokom vremena. Međutim, češće poboljšanja do kojih
dolazi nisu nastala spontano, vez ikakvog liječenja, već zbog utjecaja vanjskih događaja kao što su pomoć neke osobe ili
promjene u životnoj situaciji pojedinca.

102
Volonteri su obično obrazovani za brižljivo slušanje, procjenu mogućnosti samoubojstva, iskazivanje empatije i razumijevanja,
davanje informacija o resursima u zajednici, pružanje nade i umirivanje, te bilježenje imena i telefonskog broja pozivatelja, kako bi
stručna osoba mogla pratiti problem. Telefonski brojevi tih linija objavljuju se u svim medijima, kako bi bili dostupni onima koji
trebaju pomoć.
103
Curanderosi koriste religijske rituale kojima nastoje prevladati bolesti svog puka za koje se smatra da uzrokuju psihološke i fizičke
probleme. Te bolesti mogu biti posljedica uroka ili kletve. Rituali uključuju molitve, upotrebu svetog dlana i izgovaranje magičnih
riječi.
90
Psihoterapija se smatra uspješnom ako je klijentovo poboljšanje nakon terapije, veće o bilo kojeg povećanja do kojeg u
istom vremenskom razdoblju dolazi bez terapije.104 Mjerenje ili procjena poboljšanja mora uključiti tri neovisne mjere:

1. Klijentovu evaluaciju napretka

2. Terapeutovu evaluaciju
3. Prosudbu nekog izvana (npr. članova porodice, prijatelja...)

Značajni faktori psihoterapije: snažan savez psihoterapeuta i klijenta, umirivanje i potpora, desenzibilizacija,
potkrepljenje prilagođenih reakcija i uvid.

Neovisno o vrsti terapije, u dobrom terapijskom odnosu klijent i terapeut se uzajamno cijene i poštuju. Klijent mora
vjerovati da ga terapeut razumije i da se bavi njegovim problemima. Koje će reakcije biti potkrijepljenje ovisi o
terapeutovoj orijentaciji i terapijskim ciljevima. Upotreba potkrepljenja može biti namjerna ili nenamjerna. Potkrepljenje
može biti i vrlo suptilno: smiješak, lagano klimanje glavom.

Biološki pristup abnormalnom ponašanju pretpostavlja da su mentalni poremećaji, poput tjelesne bolesti, uzrokovani
biohemijskim ili fiziološkim disfunkcijam mozga. Biološke terapije uključuju upotrebu lijekova i elektrokonvulzivnog šoka.

Otkriće lijekova koji ublažavaju neke simptome shizofrenije – 1950-im godinama. Prvi lijekovi za koje je utvrđeno da
ublažavaju simptome shizofrenije pripadali su skupini fenotijazina (klorpromazin i flufenazine – Moditern). Ti se lijekovi
katkada ubrajaju u snažna umirujuća sredstva. Ovi lijekovi mogu izazvati pospanost i letargiju, ali čak ni u velikim dozama
ne potiču duboko spavanje. Shizofrenija uzrokovana pretjeranom aktivnošću neurotransmitora dopamina. Anksiolitici
blokiraju dopaminske receptore. Budući da su molekule lijeka strukturalno slične molekulama dopamina, one se vežu na
postsinaptičke receptore dopaminskih neurona, čime dopaminu blokiraju pristup do njegovih receptora. Ako su svi
receptori blokirani, onemogućena je sinaptička transmisija.

Mnogi karakteristični simptomi shizofrenije – emocionalna otupjelost, povučenost od svijeta, otežano održavanje pažnje.
Antipsihotički lijekovi skraćuju dužinu vremena koje bolesnici moraju provesti u bolnici i sprečavaju ponovno vraćanje u
bolest. Ovi lijekovi ne pomažu svim osobama sa shizofrenijom, oni imaju neugodne nuspojave – suha usta, zamagljen
vid, teškoće sa koncentracijom. Jedan od najtežnih nuspojava je neurološki poremećaj poznat kao tardivna (kasna)
diskinezija, koja uključuje nehotične pokrete jezika, lica, usta ili čeljusti.

Novi lijekovi za smanjivanje simptoma shizofrenije, koji nemaju toliko nuspojava, a postali su poznati kao netipični
antipsihotici. (klozapin i risperidon). Ti lijekovi djeluju na druge dopaminske receptore, a utječu i na nekoliko drugih
neurotransmitera, među kojima je i serotonin.

Antidepresivni lijekovi podižu raspoloženje depresivnih osoba. Povećavaju dostupnost dvaju neurotransmitera
(noradrenalina i serotonina), čije su razine u nekim slučajevima depresije snižene. Antidepresivni lijekovi djeluju na
razinu neurotransmitera na različite načine. Inhibitorni monoaminoksidaze (MAO) blokiraju aktivnost jednog enzima koji
može uništiti noradrenalin i serotonin, povećavajući na taj način koncentraciju tih dvaju neurotransmitera u mozgu.
Triciklički antidepresivi sprečavaju ponovnu pohranu serotonina i noradrenalina, podružujući na taj način njihovo
djelovanje. 105

Litij smanjuje ekstremne promjene raspoloženja i vraća osobu u normalnije emocionalno stanje106. Liječenje anksioznosti
– ti lijekovi pripadaju skupini benzodijazapina. (Normabel, Lexaurin i Xanax). Lijekovi za liječenje anskioznosti smanjuju
napetost i uzrokuju pospanost.107

104
Psihoterapija dovodi do većeg poboljšanja nego sam protok vremena bez terapije.
105
Noviji lijekovi – Mirtazapin povećavaju dostupnost serotonina i noradrenalina.
106
Litij može izazvati disfunkciju bubrega, oštetiti plod kod trudnice i izazvati jedan oblik dijabetesa ako su ga buduće majke uzimale
u prvom tromjesečju trudnoće
107
Smanjuju aktivnost CNS.
91
Mnogi psiholozi smatraju da ti lijekovi ublažavaju simptome, ne tražeći od bolesnika da se suoči sa svojim osobnim
problemima koji mogu pridonositi poremećaju ili biti uzrokovani poremećajem od kojeg pati.

U elektrokonvulzivnoj terapiji poznatoj i pod nazivom elektrošok, blaga električna struja pušta se kroz mozak kako bi
izazvala napadaj sličan epileptičkom napadaju. Danas se upotrebljava za slučajeve teške depresije, kad bolesnik ne
reagira na lijekove.

Stimulirajući lijekovi koriste se za liječenja problema pažnje kod djece sa ADHD-om. Najčešće se upotrebljava
metilritalin.

- Etičke razlike koje postoje u traženju pomoći mogle bi biti uzrokovane razlikama u stavovima prema
hospitalizaciji, te u dostupnosti neprofesionalnih izvora pomoći. Osim toga, Afroamerikanci možda češće
dobivaju dijagnozu shizofrenije, što češće dovodi do njihove hospitalizacije.
- Muškarci i žene su podjednako često hospitalizirani, ali muškarci češće čine zbog zloupotrebe tvari, a žene češće
zbog poremećaja raspoloženja. Žene su sklonije od muškaraca o svojim psihološkim problemima razgovarati s
liječnikom opće prakse.
- Neki klijenti žele raditi s terapeutom koji pripada istoj kulturi ili istom spolu, ali još nije jasno je li to nužno da bi
terapija bila učinkovita.

XVII. POGLAVLJE – SOCIJALNI UTJECAJI

Temeljna atribucijska pogreška je sklonost tumačenju akcija drugih ljudi preuveličanim utjecajem ličnosti ili karaktera i
umanjenim djelovanjem situacije ili okolnosti.

Socijalna psihologija – je naučno proučavanje načina na koji se kroz zamišljenu ili stvarnu prisutnost drugih ljudi oblikuju
mentalni procesi i ponašanje ljudi. Socijalni psiholozi započinju osnovnim opažanjem da je ljudsko ponašanje funkcija i
osobe i situacije. Svaki pojedinac unosi u situaciju jedinstven sklop osobnih svojstava, što dovodi do toga da se različiti
ljudi u istoj situaciji ponašaju drugačije. Jedan od najvažnijih doprinosa socijalne psihologije je upravo razumijevanje
snage kojom oblikuju ljudsko ponašanje i mentalne procese. Treba istaknuti da ljudi ne reagiraju na objektivna obilježja
situacija, već na svoju subjektivnu interpretaciju tih situacija.

Norman Triplett – 1898. godina je izvijestio da je veliki broj djece radio brže kad je u prostoriji bio prisutan netko tko je
radio isti zadatak (situacija koja se naziva koakcija, ili paralelno izvođenje neke radnje) nego kad su radili sama.108

Psiholozi su otkrili da prisutnost pasivnog promatrača, dakle, publike,a ne nekog tko paralelno nešto radi – također
facilitira ono čime se netko bavi.

Naziv socijalna facilitacija koristi se za označavanje tog stimulirajućeg učinka paralelnog izvođenja i puke prisutnosti na
postignuće. – smanjuje se tačnost, iako se povećava brzina. Za taj negativan učinak paralelnog izvođenja i publike na
izvođenje radnje uveden je naziv socijalna inhibicija.

Temeljni je nalaz da je prisutnost onih koji paralelno izvode zadatak ili radnju i publike poboljšava brzinu i tačnost učinka
u jednostavnim, dobro naučenim zadacima, ali smanjuje brzinu i tačnost izvođenja u složenim ili slabo naučenim
zadacima. Prvo tumačenje (Robert Zajonc) poziva se na motivacijske teorije nagona. Te teorije smatraju da visoka razina
nagona ili pobuđenosti potiče dominantne reakcije nekog organizma. Ako puka prisutnost još jednog člana vrste potiče
opću razinu pobuđenosti ili razinu nagona nekog organizma, tada će time biti olakšana ili facilitirana dominantna
reakcija. Za jednostavna ili dobro naučena ponašanja dominantna reakcija će vjerovatno biti tačna reakcija, pa će njezino
izvođenje biti facilitirano. Za složena ponašanja ili ponašanja koja su upravo naučena, dominantna ili najvjerovatnija
reakcija će biti netočna.

108
Facilitirajući (olakšavajući) učinak paralelnog izvođenja.
92
Drugo tumačenje socijalne facilitacije i socijalne inhibicije poziva se na faktore pažnje. Ključna je ideja da prisutnost
drugih često dovlači pažnju, što izaziva mentalno preopterećenje koje suzuje raspon pažnje. Socijalna facilitacija trebala
bi se pojaviti kad su zadaci jednostavni i traže da se usmjerimo samo na mali broj ključnih znakova. Socijalna inhibicija
trebalo bi se pojaviti kad su zadaci složeni i traže širok raspon pažnje. 109

- Socijalne norme su implictne ili eksplicitna pravila prihvatljivog ponašanja i vjerovanja.

Često nas prisutnost drugih ljudi spriječava da nešto poduzmemo. Naučnici smatraju da prisutnost drugih ljudi odvraća
pojedinca od poduzimanja akcije time što pojedinac zbog pluralističkog neznanja ne definira situaciju kao hitnu i zbog
toga što dolazi do difuzije odgovornosti za poduzimanje akcije. 110

- Pluralističko neznanje – svako u skupini pogrešno navodi svakog drugog da situaciju definira kao bezopasnu.
Svaka je osoba videći smirenost drugih razriješila nejasnu situaciju odlučivanjem da se ne radi o opasnosti.
- Difuzija odgovornosti – kad svaka osoba zna da su prisutni mnogi drugi ljudi, teret odgovornosti ne pada samo
na nju.
- Situacijske snage imaju silnu moć u oblikovanju ljudskog ponašanja, a ipak te su moćne situacije sile često
nevidljive. Ljudi često pogrešno osmišljavaju ponašanje drugih ljudi povezujući ga sa njihovim osobinama ličnosti
ili karakterom, što se naziva temeljnom atribucijskom pogreškom.

Konformizam – Solomon Asch – eksperiment111 - snaga situacije u oblikovanju ljudskog ponašanja. Situacija u kojoj smo
suočeni sa složenom većinom stvara snažan pritisak, koji vodi do konformnog ponašanja. Mi se ponašamo konformno iz
niza razloga. Katkad se nađemo u nejasnoj situaciji, pa ne znamo kako bi se ponašali. Ova vrsta konformnosti nastaje
zbog informacijskog socijalnog utjecaja. U takvim slučajevima mi smo konformni jer vjerujemo da su interpretacije koje
drugi ljudi imaju o nekoj nejasnoj situaciji tačniji od naših. U nekim drugim prilikama jednostavno se želimo uklopiti i biti
prihvaćeni od grupe. Zbog normativnog socijalnog utjecaja, u takvim slučajevima mi smo konformirani s grupnim
socijalnim normama ili tipičnim ponašanjima, kako bismo se svidjeli članovima grupe ili bili od njih prihvaćeni. Životna
dob igra važnu ulogu u konformnosti. Iako informacijski socijalni utjecaj potiče konformnost čak i u starijoj životnoj dobi,
to pokazuje da i u poodmakloj dobi cijenimo tuđu stručnost, pritisak za uklapanjem i sviđanjem, koji je pogonsko gorivo
normativnog socijalnog utjecaja, smanjuje se u funkciji dobi.

Opći je nalaz o utjecaju manjine da manjine mogu pokrenuti većinu prema svom stajalištu, ako ga zastupaju dosljedno,
ne djelujući pri tome rigidno, dogmatično ili arogantno. Takve se manjine percipiraju kao sigurne i uvjerene, a
povremeno i kao kompetentnije od većine. Manjine su učinkovitije i ako zastupaju gledište koje je u suglasju sa
socijalnim normama koje nastaju u širem društvu. 112

- Implicitni ugovor o obzirnosti u postupanju sa pripadnicima manjine. Taj ugovor podrazumijeva da samo kako bi
djelovali pošteno, pripadnici većine dopuštaju pripadnicima manjine da iznesu svoja stajališta, ali time nehotice
otvaraju vrata utjecaju manjine. Ovi nas nalazi podsjećaju da većine tipično imaju socijalnu moć odobravanja ili
neodobravanja, prihvaćanja ili neprihvaćanja, te da ta moć može dovesti do javnog slaganja ili konformnosti.
Manjine rijetko kad imaju takvu moć. Ali su vjerodostojnije, tada imaju moć proizvesti izvorne promjene stavova,
a time i inovacije, socijalne promjene, pa čak i revoluciju.

109
Čini se da za pojavu facilitacije kritični natjecanje i socijalna usporedba sa paralelnim izvođačima radnje ili zadatka. Istraživanja
socijalne facilitacije i socijalne inhibicije počinju upućivati na snagu situacija.
110
Mnogi eksperimenti pokazuju da nam drugi pomažu ne samo u odlučivanju trebamo li u nekoj opasnoj situaciji nekome pružiti
pomoć, već da nam ti drugi služe i kao modeli koji nam pokazuju kako trebamo djelovati kao dobri.
111
Sudionik je suočen sa jednoglasnim neslaganjem oko jednostavne fizičke činjenice, što je bizarna i rijetka pojava za koju kao da ne
postoji racionalno objašnjenje. Asch je želio propitivati popustljivost, čistu javnu konfomnost, koja nije kontaminirana mogućnošću
da se sudionici predomisle u davanju tačnog odgovora.
112
Pripadnici većine su pokazali promjene privatnog stava, dakle internalizaciju.
93
Sveičiliške Yale – Stanley Miligram – poslušnost prema autoritetu mjerena je maksimalnim intenzitetom šoka koji bi
sudionik zadao učeniku prije odbijanja da nastavi. Miligram je utvrdio da je 65% sudionika nastavilo slušati upute
eksperimentatora, idući do kraja serije šokova. Ni jedan sudionik nije stao prije zadavanja šoka od 300 V tačke u kojoj je
učenik počeo udarati po zidu. Mi pretpostavljamo da ponašanje ljudi održava njihove unutarnje kvalitete, želje i njihove
ličnosti. Podcjenjujemo čak i potpuno predviđamo snagu koju situacija ima nad nama. I tako stavljamo Miligramov
postupak za naše znanje da većina ljudi ne bi željela drugoj, nevinoj osobi nanijeti veliku tjelesnu bol, pa zaključujemo da
bi ih samo nekoliko bilo poslušalo. Većina je izrazila znatnu uznemirenost i otpor prema zadavanju šokova.

Važna obilježja situacije uključuju:

1. Nadgledanje – kad bi eksperimentator izašao iz prostorije i izdavao svoje zapovjedi telefonom, poslušnost bi se
smanjila s 65 na 21%. Neki od sudionika koji su nastavili zadavati šokove činili su to varajući, zadavajući šokove
manjeg intenziteta od dogovorenog. To znači da je trajna prisutnost eksperimentatora jedna od situacijskih
faktora koji potiču poslušnost.
2. Ublaživač – kad je učenik u istoj prostoriji sa sudionikom, tada poslušnost pada sa 65 na 40%. Miligramovi
sudionici su vjerovali da čine nasilna djela, ali su razni ublaživači na neki način činili tu situaciju manje jasnom,
kad su umanjivali taj neposredni doživljaj.
3. Prisutnost modela za određenu ulogu – što je socijalni pritisak bio usmjeren na osamljenog pojedinca.
Neposlušni modeli uloga omogućuju sudionicima da slijede vlastitu savjest. (poslušnost se smanjuje kad kolega
„učitelj“ ili drugi eksperimentator prestaje surađivati)
4. Priroda situacije u nastajanju – ispitanici su pristali surađivati s eksperimentatorom, slijediti njegove smjernice i
dovesti taj posao do njegova završetka. To je vrlo snažna socijalna norma i mi smo skloni podcijeniti koliko je
teško prekinuti takav sporazum i prekršiti pritisak na suradnju koji se podrazumijevao. Sudionici da bi odustali,
moraju pretrpjeti osjećaj krivnje i neugode, priznajući da su pogriješili što su to uopće i započeli. A što su duže
odgađali trenutak odustajanja, to je teže postajalo priznanje da su krivo procijenili u što su se upustili i toliko u
tome ustrajali. (poslušnost ovisi o bezazlenom početku istraživanja, malim povećanjima intenziteta šoka i
pomanjkanju vremena koje je sudionik imao ra zamišljanje).

Ideološko opravdanje: Miligram je smatrao da je potencijal za poslušnost prema autoritetu tako nužno potreban za život
u zajednici da je vjerojatno evolucijski ugrađen u našu vrstu. 113114 ispitanici su posije naveli da su zahvaljujući svom
sudjelovanju u ispitivanju naučili nešto što je za njih bilo od osobne važnosti. Miligram je zaposlio i psihijatra koji je
intervjuirao 40 sudionika kako bi utvrdio je li ispitivanje imalo nekih negativnih posljedica. Ovo praćenje sudionika nije
otkrilo nikakvu dugotrajnu uznemirenost ili traumatske reakcije.

Internalizacija – ljudi žele promijeniti naše privatne stavove, a ne samo naše javno ponašanje, te postići promjene koje
će se održati i kad oni više ne budu na sceni.

Kada biste ljude naveli da pristanu na neki zahtjev koji bi inače odbili, jedan je od pristupa započeti sa malim zahtjevom
koji bi većina prihvatila. U idealnom slučaju, mali zahtjev je minijaturna verzija velikog zahtjeva o kojem već razmišljate.
Kad su ljudi jednom pristali na udovoljavanje tom lakom zahtjevu, oni započinju preispitivati tko su i za šta se zalažu.
Posljedica je da se njihovi privatni stavovi usklađuju s njihovim javnim ponašanjem, što im poslije otežava da kažu ne na
puno veće zahtjeve.

113
Neki kritičari su tvrdili da su Miligramovi eksperimenti artificijelni jer je prestiž naučnog eksperimenta naveo sudionike da slušaju
bez propitivanja sumnjivog postupka u kojem su sudjelovali, a da ljudi u stvarnom životu to nikad ne bi učinili. Kad je Miligram
ponovio svoj eksperiment u zapuštenim prostorijama nekog propalog ureda, uklanjajući na taj način svaku vezu sa Sveučilištem Yale,
poslušnost je sa 65 pala na 48%, upravo je vjerovanje u važnost naučnog istraživanja potaknulo sudionike da svoju moralnu
neovisnost podvrgnu onima koji su tvrdili da rade u ime nauke. Kritičari tvrde da Miligramov postupak izlaže sudionike neprihvatljivoj
količini stresa.
114
Drugi kritičari izražavaju zabrinutost zbog mogućih dugoročnih psiholoških učinaka na sudionike, koji su shvatili da bi mogli biti
spremni zadati potencijalno smrtne šokove drugim ljudskim bićima, kao i manje vjerovati psiholozima i općenito autoritetima.
94
Teorija kognitivne disonance (Leona Festingera) – ova teorija pretpostavlja da postoji poriv prema kognitivnoj
dosljednosti, što znači da će dvije kognicije ili misli koje nisu konzistentne izazvati nelagodu, koja će tada osobu
motivirati da ukloni tu nedosljednost i uskladi te kognicije. Izraz kognitivna disonanca odnosi se na nelagodu koju
izazivaju nekonzistentne kognicije. Jedan od oznaka za nesklad između stava i ponašanja je hipokrizija.

Sržna ideja u teoriji kognitivne disonance je da kad postoji nesklad između stavova i ponašanja, tada se najlakšim putem
pokušavamo osloboditi neugodnog stanja disonance. To znači da stvaramo suglasje ili konzistentnost između stavova i
ponašanja mijenjanjem naših stavova.

- Racionalizacija je drugi naziv za taj proces samoopravdavanja.

- Teorija samopercepcije – tvrdi da stupanj u kojem su unutarnji znakovi slabi, nejasni ili ih nije moguće
interpetirati čini da se pojedinac, poput bilo kojeg vanjskog promatrača, mora osloboditi na vanjske znakove na
temelju kojih zaključuje o unutarnjim stanjima. – osoba na temelju opažanja vlastitog ponašanja zaključuje o
svom unutarnjem stanju.

Ljudi katkada precjenjuju uzroke izazvane situacijom, a podcjenjuju one vezane uz osobu. Neočekivani učinci
nagrađivanja djece besplatnom pizzom ako su mjesec dana pročitali ono što je bilo dogovoreno. Djeca čitaju više ako
time mogu doći do pizze. Ali uživaju li u čitanju? I nastavljaju li čitati i kad program sa nagradama završi? Mnoštvo
ispitivanja utemeljenih na teoriji samoprecepcije, pokazuje da nagrade mogu potkopati intrinzične interese i motivaciju.
To se događa stoga što kad ljudi vide da je njihovo ponašanje uzrokovano nekim vanjskim, situacijskim faktorima, poput
besplatne pizze, oni umanjuju vrijednost utjecaja bilo kakvog unutarnjeg, osobnog faktora, poput vlastitog uživanja u
nekoj aktivnosti. Ovaj potkopavajući učinak nagrade zove učinak pretjeranog opravdavanja, koji se očituje u izuzetnom
nastojanju ljudi da protumače svoje ponašanje prevelikim isticanjem situacijskih uzroka, a premalim naglašavanjem
osobnih.

Gotova svaka grupa kojoj pripadamo ima svoj implicitni ili eksplicitni skup vjerovanja, stavova i ponašanja koje smatraju
korektnim. Pomoću socijalnih nagrada i kazni, grupe kojima pripadamo dobivaju naše privole i slijeđenje. Grupe mogu
poticati i identifikaciju. Ako poštujemo druge i ako se divimo drugim pojedincima ili grupama, tada slijedimo njihove
norme i prihvaćamo njihova uvjerenja i vjerovanja, stavove i ponašanja kako bismo bili kao oni ili kako bismo se s njima
identificirali.

Referenične grupe su grupe s kojima se identificiramo, na koje se pozivamo kako bismo procijenili i regulirali svoja
mišljenja i akcije. Ako prihvatimo ta stajališta i integriramo ideologiju grupe u svoj sustav vrijednosti, tada je referenična
grupa izazvala internalizaciju. Proces identifikacije može biti most između slijeđenja ili pristajanja i internalizacije.
Referenične grupe služe i kao referenični okvir, pružajući svojim članovima nove poglede na svijet. Mi često biramo
referenične skupine zato što dijele naše stavove, a te nam referenične skupine sa svoje strane pomažu da razvijemo i
održimo te stavove.

- Teorija kognitivne disonance smatra da kad je ponašanje ljudi u sukobu sa njihovim stavovima, dolazi do
neugodne napetosti koja ih motivira na mijenjanje stavova i usklađivanje sa akcijama. To je jedno od tumačenja
procesa racionalizacije ili samooopravdanja.
- Teorija samoprecepcije dovodi u pitanje teoriju kognitivne disonance tvrdeći da ne mora nužno doći do
doživljaja nemira i neugode. Ako su unutarnji znakovi slabi, nejasni ili se ne mogu interpetirati, ljudi o svojim
stavovima zaključuju na osnovu prijašnjeg ponašanja.
- U procesu identifikacije slijedimo norme i prihvaćamo vjerovanja, stavove i ponašanje grupe koju poštujemo i
kojoj se divimo. Mi te referenične grupe koristimo za evaluaciju i regulaciju naših mišljenja i djelovanja. Neka
referenična grupa može regulirati naše stavove i ponašanje pomoću socijalnih nagrada i kazni ili dajući nam
referenični okvir, gotovu interpretaciju događaja i socijalnih tema.
- Većina ljudi identificira se s više refereničnih grupa, što može dovesti do sukobljenih pritisaka na uvjerenja,
vjerovanja, stavove i ponašanja. Studenti se često udaljavaju od stajališta svoje obiteljske referenične grupe i

95
 približavaju refereničnoj grupi studenata. Ova nova stajališta obično se odražavaju i poslije u životu jer postaju
internalizirana, i nakon koledža smo skloni birati nove referenične grupe koje dijele naša gledišta.

Grupnim interakcijama često upravljaju institucionalne norme. Institucionalne norme su poput socijalnih normi
implicitna ili eksplicitna pravila prihvatljivog ponašanja i vjerovanja – osim što se primjenjuju na cijele institucije ili
organizacije ili vrste, poput škola, zatvora, vlada... Standfordski zatvorski ekspeiment – Philip Zimbardo. Zimbarda i
njegove suradnike zanimali su psihološki procesi uključeni u preuzimanje uloga zatvorenika i zatvorskog čuvara. 115

Stoner je usporedio grupne odluke s prosječnom individualnom odlukom prije rada u grupi, utvrdio je da su grupne
odluke bile rizičnije od početnih individualnih odluka. – učinak grupne polarizacije. Da grupna rasprava dovodi do odluka
koje nisu nužno rizičnije već ekstremnije od individualnih odluka. Ako su članovi grupe na početku skloni riziku u vezi s
određenom dilemom, tada će grupna odluka biti rizičnija, ako su članovi grupe na početku skloni oprezu, grupa će biti
opreznija.

Normativni socijalni utjecaji djeluju kada se ljudi žele svidjeti nekoj grupi i vidi od nje prihvaćeni. Pod takvim socijalnim
utjecajima ljudi uspoređuju svoja stajališta s normama grupe. Ako su motivirani da ih grupa vidi u pozitivnom svjetlu,
tada će se složiti sa stajalištima grupe ili čak izraziti gledišta koja su ekstremnija od grupnih.

Irving Janis uveo naziv grupna zasljepljenost kako bi njime opisao pojavu u kojoj se članovi grupe navedeni na
potiskivanje vlastitog neslaganja u interesu postizanja grupnog konsenzusa. Grupna zasljepljenost je prema Janiseovoj
teoriji, uzrokovana

1. Kohezivnom grupom osoba koje odlučuju

2. Izoliranošću grupe od vanjskih utjecaja
3. Nepostojanjem sistemskih postupaka za razmatranje pozitivnih i negativnih strana različitih akcija
4. Direktivnim vođom koji se eskplicitno zalaže za određenu akciju
5. Snažnim stresom, koji je često izazvan vanjskom prijetnjom, nedavnim neuspjesima, moralnim dilemama i očitim
pomanjkanjem pravih alternativa.

Teorija smatra da te okolnosti pogoduju, nastanku snažne želje da se postigne i održi grupni konsenzus i izbjegne
„talasanje“ izazvano neslaganjem. Janis je tvrdio da posljedice ili simptomi grupne zaslijepljenosti uključuju:

1. Zajedničku iluziju neranjivosti, moralnosti i složenosti

2. Neposredan pritisak na disedente
3. Autocenzuru
4. Kolektivnu racionalizaciju odluke, umjesto realističnog propitivanja njezinih jakih i slabih strana
5. Samoproglašene nadzornike, članova grupe koji aktivno nastoje spriječiti grupu u razmatranju informacija koje bi
mogle dovesti u pitanje učinkovitost ili moralnost grupnih odluka.

Janis smatra da se ti simptomi grupne zaslijepljenosti kombiniraju i uzrokuju štetne pogreške u procesu odlučivanja,
poput nepotpunog traženja informacija i propusta u izradi planova za nepredviđene okolnosti što na kraju dovodi do
loših odluka.

Grupna kohezija dovodi do slabih odluka samo u kombinaciji s prijetnjom pozitivnoj slici koju grupa ima o sebi. Suočeni s
takvim prijetnjama, članovi grupe sužavaju fokus pažnje na zaštićivanje i održavanje pozitivnog grupnog identiteta, što se
često naušrb učinkovitog odlučivanja.

115
Eksperiment je postao stvarnost. Standfordski zatvorski eksperiment je demonstracija izuzetne moći situacija. Grupne su
interakcije bili negativne, hostilne i dehumanizirajuće, a njihov obrazac začudno je podsjećao na interakcije u stvarnim zatvorima. Ovi
nalazi pokazuju da je situacija kao takva upravo institucija zatvora – toliko patološka da može iskriviti i preusmjeriti ponašanje
normalnih osoba.
96
Još jedna korisna strategija je da grupu čini heterogena mješavina ljudi. Heterogena grupa češće će generirati širok
raspon ideja od homogene. Različitosti unutar grupa ima i drugih dobrih strana.

- Kada grupe donose odluke, one često pokazuju grupnu polarizaciju. Grupne odluke su u istom smjeru, ali
ekstremnije od početnog položaja prosječnog člana grupe. To nije samo javna komfornost, jer je nakon grupne
rasprave tipična promjena i privatnih stavova članova grupe.
- Učinak grupne polarizacije djelomično je posljedica informacijskog socijalnog pritiska, u kojem članovi grupe uče
nove informacije i čuju nove argumente, koji su relevantni za odluku o kojoj se raspravlja. Grupna polarizacija
izazvana je i normativnim socijalnim utjecajem, zbog kojeg ljudi uspoređuju svoja početna stajališta sa normama
grupe. Tada mogu konformistički prilagoditi svoj položaj položaju većine
- Analiza katastrofalnih političkih odluka dovela je do pretpostavke da kohezivne grupe prilikom odlučivanja mogu
upasti u zamku grupne zasljepljenosti, koja dovodi do toga da članovi grupe potiskuju svoje različito mišljenje
kako vi se postigao grupni konsenzus. Kasnija istraživanja pokazala su da grupna kohezija nije toliki problem, već
su to prijetnje grupnom pozitivnom identitetu i grupnoj normi traženja konsenzusa. Podaci pokazuju da se
grupni ishodi mogu poboljšati poticanjem norme kritičkog mišljenja i grupne različitosti.

XVIII. POGLAVLJE – SOCIJALNA KOGNICIJA

- Socijalna psihologija bavi se načinima na koje su ljudsko ponašanje i mentalni procesi oblikovani stvarnom ili
zamišljenom prisutnošću drugih ljudi.
- Socijalne situacije: poput prisutnosti drugih, jednoglasnih većina, zahtjeva autoriteta, socijalnih normi i grupnih
interakcija, mišljenje i osjećaje.
- Proučavanje socijalne kognicije – bavi se ispitivanjem subjektivnih interpretacija koje ljudi donose o svojim
socijalnim iskustvima kao i načinima mišljenja o socijalnom svijetu.
- Dva različita načina mišljenja: jedan je više automatski i nenamjeran, često izvan svjesnog doživljavanja, i drugi
više kontroliran i namjeran, kojeg smo potpuno svjesni.

Uvijek kad percipiramo neki objekt ili događaj,mi ga implicitno kategoriziramo, uspoređujući nadolazeće informacije s
onim što smo upamtili u prijašnjim susretima sa sličnim objektima i događajima.

Sheme organiziraju vjerovanja i znanja o ljudima, objektima, događajima i situacijama. Proces pronalaženja u
pamćenju sheme koja je najkonzistentnija s nadolazećim procesima naziva se shematskim procesiranjem ili mišljenjem
odozgo – prema- dolje. Sheme i shematsko procesiranje omogućavaju nam vrlo učinkovito organiziranje i obradu
ogromnih i potencijalno nesavladivih količina informacija. Umjesto precipiranja i pamćenja svakog detalja svakog novog
objekta ili događaja, mi možemo jednostavno uočiti da je taj objekt ili događaj sličan nekoj od naših shema, pa u tom
slučaju kodiramo i pamtimo samo njegova najistaknutija svojstva.

Kategoriziramo ljude u skupine na temelju istaknutih fizičkih atributa, kao što su rasa spol, dob ili na temelju njihova
odnosa sa našim vlastitim socijalnim identitetom.

- Ekstravertna shema je sklop međusobno povezanih osobina kao što su druželjubivost i toplina, a možda i
impulzivna bučnost.
- Stereotipi su sheme za klase ili podvrste ljudi.
- Sheme o sebi – sklop organiziranih pojmova o sebi, pohranjenih u pamćenju.

Stereotipi mogu također postati poput stečenih navika i automatizama, koji djeluju izvan svjesnog doživljavanja.
Pripremanje odnosi se na slučajnu aktivaciju sheme do koje dolazi zbog situacijskog konteksta. Učinak pripreme može i
automatski, izvan svjesnog doživljavanja, aktivirati stereotipe. Jedan od glavnih izvora pripremljenih stereotipa jesu
vizualni mediji, televizija, filmovi, plakati i sl.

Kada druge karakteriziramo kao osobe izvan naše grupe, tada istodobno i automatski aktiviramo negativne asocijacije,
koje facilitiraju negativne reakcije. Snimke mozga pokazale su da je početno izlaganje svim licima izazvalo aktivaciju
97
amigdale, područja mozga koje je uključeno u motrenje podražaja koji izazivaju emocije na nesvjesnoj razini. Kod
ponovnog promatranja istih lica, smanjila se aktivacija amigdale za lica koja pripadaju istoj grupi kojoj i promatrač, ali je
za lica izvan te grupe ostala i dalje povišena. Ovi podaci pokazuju da se nepoznata lica općenito, neovisno o rasnoj
kategoriji precipiraju kao prijeteća.

- Učinak prvenstva: prva informacija koju primamo ima najveće djelovanje na naše opće dojmove.
- Shematske obrade ili odzgo prema dolje mišljenje. Kad pokušavamo stvoriti dojam o nekoj osobi, mi aktivno u
pamćenju tražimo sheme ili stereotipe koji će biti najbolje usklađeni s nadolazećim podacima. Zatim asimiliramo
daljne informacije koje su u skladu s tom prosudbom, a zanemarujemo one koje se s njom ne slažu,
proglašavajući ih nereprezentativnima za tu osobu koju već poznajemo.

Stereotipi116 određuju kako percipiramo, kako se prisjećamo i kako interpetiramo informacije o ljudima. Mi filtriramo
nadolazeće informacije kroz naše već postojeće stereotipe i aktivno stvaramo naše percepcije, sjećanja i zaključke.
Rijetko kad vidimo ulogu stereotipa u oblikovanju naših interpretacija, već jednostavno vjerujemo da sve vidimo tako
kako jest. Jednom aktivirani stereotipi pokreću lančani niz bihevioralnih procesa, koji iz drugih izvlače ponašanja koja
potvrđuju početni stereotip. I tako dolazi do učinka koje se zove proročantsvo koje samo sebe ostvaruje.

Dominantno tumačenje samoostvarujuće prirode stereotipa poziva se na pojam prijetnje stereotipa, prema kojem već
puka prijetnja identifikacije s nekim stereotipom može podići razinu anksioznosti osobe, što tada dovodi do smanjene
učinkovitosti. Druga tumačenja umanjuju ulogu doživljene prijetnje i pozivaju se na jednostavnu mentalnu
reprezentaciju ponašanja povezanih s aktiviranim stereotipima. Pomoću načela ideomotorne akcije, mentalno
aktiviranje tih pokušajnih reprezentacija jednostavno razmišljanje o njima može pojavu takvih ponašanja učiniti
vjerovatnim.

Stereotipi se mogu automatski aktivirati jednostavnim viđenjem nečijeg lica. Kad su jednom aktivirani, stereotipi mogu
utjecati na naše mišljenje i ponašanje na način koji upravo iz drugih ljudi, a i nas samih, izvlači ponašanja koja potvrđuju
stereotip.
Individualizacija koja označava procjenjivanje osobnih kvaliteta neke osobe na temelju odnosa osoba – osoba.

Učinci stereotipa

Kognitivni učinci Bihevioralni učinci

Automatska procjena Automatsko izražavanje emocija
Pristrane percepcije nadolazećih informacija Automatske bihevioralne sklonosti
Pristrana sjećanja Proročanstva koja sama sebe ostvaruju
Pristrani zaključci i interpretacije

Model kontinuuma opisuje cijeli kontinuum procesa, od stereotipiziranja do individualitacije.

- Automatsko stereotipiziranje o kojem smo do sada govorili, prvi psihološki proces koji se pokreće kad prvi put
sretnemo neku osobu. Unutar nekoliko milisekundi tog prvog susreta, već smo automatski i nesvjesno
kategorizirali osobu po spolu, nadarenosti i dobi. Te se kategorije koriste prve, jer vrijede za većinu ljudi,
neposredno su i fizički raspoložive i često imaju važna kulturna značenja, relevantvna za naše interakcijske
ciljeve. Hoćemo li se maknuti od jednostavnog stereotipiziranja, ovisi o tome je li na osoba koju smo susreli
relevantvna.
- Pažnja usmjerena na ciljna svojstva
- Potvrdna kategorizacija – do koje dolazi kad se osobu interpretira kao prikladnu za kategorizaciju, ali ne u
postojeću kategoriju, uključuju odabir nove kategorije, potkategorije, primjer ili pojam o sebi.

116
Kao općenito mišljenje odozgo prema dolje i shematska obrada
98
 - Raspoložive informacije pokazuju da početna kategorizacija se ne može održati. Sad pronalazite za njega jednu
novu, užu kategoriju – rekategorzijacija ( do koje dolazi kad se osobu interpretira kao prikladnu za
kategorizaciju, ali ne u postojeću kategoriju, uključuju odabir nove kategorije, potkategorije, primjer ili pojam o
sebi.
- Tek sada uviđate da osoba u potpunosti ne ulazi ni u jednu kategoriju, pa sada stvarate dojam o njemu sklapajući
zajedno sve stvari koje ste o njemu saznali, čineći to u procesu nazvanom – integracija malo pomalo. (analiza
osobe svojstvo po svojstvo, radi se kad je procijenjeno da je ciljnu osobu teško kategorizirati)
- Kad nam o nekome postane dostupno mnogo informacija i kad smo motivirani i u stanju podrobno im se
posvetiti, na kraju prosuđujemo ljude po „sadržaju njihova karaktera“ a to je individualizacija.

Istraživanja pokazuju da možemo svjesno odbaciti utjecaj stereotipa, ali samo ako su zadovoljeni određeni uvjeti:

1. Da smo svjesni potencijalno negativnih utjecaja stereotipa

2. Motivirani da smanjimo predrasude
3. Da se možemo s dovoljno pažnje posvetiti kontroliranom i namjernom razmišljanju.

Ljudi koji se snažno identificiraju s ciljem izbjegavanja predrasuda, mogu prevladati i automatsku aktivaciju stereotipa.
Jedan drugi proces kojim stvaramo dojmove o drugim uključuje razumijevanje uzroka njihova ponašanja.

- Atribucija se odnosi na naše intuitivne pokušaje zaključivanja o uzrocima ponašanja.

- Atribucijska zadaća s kojom smo suočeni je odlučivanje o tome da li neko opaženo ponašanje odražava nešto o
osobi ili nešto o situaciji u kojoj smo osobu opažali.
- Interna ili dispozicijska atribucija – mi zaključujemo da je za opaženo ponašanje na prvom mjestu odgovorno
nešto u vezi sa tom osobom. Ova dispozicija označava vjerovanja, stavove i osobine ličnosti neke osobe.
Alternativni izbor je eksterna ili situacijska atribucija. Zaključujemo da su za opaženo ponašanje na prvom mjestu
odgovorni neki vanjski uzroci.
- Fritz Heider – osnivač atribucijske teorije, uočio je da je ponašanje neke osobe za nas toliko zanimljivo da
jednostavno smatramo da je ona prava reprezentacija osobe, pri čemu ne dajemo dovoljno važnosti okolnostima
u kojima se o ponašanje pojavljuje. Podcjenjujemo situacijske uzroke ponašanja, prebrzo dolazimo do zaključaka
o dispozicijama neke osobe.
- Za ljudsko ponašanje imamo shemu uzroka i učinka, koja pridaje previše težine osobi, a premalo situaciji.
- Temeljna atribucijska pogreška nastaje kad podcjenjujemo utjecaj situacije na ponašanje, a pretpostavljamo
da su za to ponašanje odgovorne neke osobne karakteristike pojedinca.

Proces uzročnih atribucija dijeli se u najmanje dva dijela:

1. Korak dispozicijskih zaključaka (koju osobinu uključuje ova akcija?)

2. Situacijska korekcija – (koji bi situacijskih pritisci mogli uzrokovati ovu akciju?)

Mi često činimo temeljnu atribucijsku pogrešku stoga što je prenaučena, što je postala automatski proces koji se često
odvija izvan svjesnog doživljavanja.

- Mi percipiramo i interpretiramo nadolazeće informacije pomoću shematske obrade u pojednostavljenim

strukturama pamćenja koje se zovu sheme. Sheme su miniteorije o svakodnevnim objektima i događajima, koji
nam omogućuju učinkovitu obradu informacija. Stereotipi su sheme o skupinama ljudi.
- Ponovljenim izlaganjem stereotipi mogu postati habitualni i automatski, djelujući izvan svjesnog doživljavanja.
- Budući da sheme i stereotipi pojednostavljuju stvarnost, shematska obrada dovodi do pristranosti i pogrešaka u
obradi socijalnih informacija. U stvaranju dojmova o drugim ljudima, mi smo npr. skloni učinku prvenstva. Prve
informacije koje primamo pobuđuju početnu shemu i tako postaju snažnije u određivanju našeg dojma nego
kasnije informacije. Sheme i stereotipi upravljaju našim zaključcima.

99
Kulturalne razlike u atribucijama odražavaju veću osjetljivost na kontekst i situacijske pritiske kod pripadnika
istočnoazijskog naroda, gdje su ta situacijska ograničenja salijentna. Pripadnici istočnoazijskih naroda skloni su
holističkom mišljenju, dok zapadnjaci analitičkom mišljenju.

- Holističko mišljenje definira se kao orijentacija prema cijelom kontekstu ili polju, te pripisivanje uzročnosti tom
kontekstu uz relativno slabo korištenje kategorija i formalne logike, već oslanjanje na dijalektičko rasuđivanje,
koje uključuje prepoznavanje i nadilaženje očitih kontradikcija.
- Analitičko mišljenje definira se kao orijentacija na objekte, odvojene od konteksta, s mnogo upotrebe kategorija
i formalne logike, te izbjegavanja kontradikcija.
- Kolektivističke kulture naglašavaju temeljnu povezanost i međusobnu ovisnost među ljudima
- Individualističke kulture ističu temeljnu odvojenost i neovisnost pojedinaca.

Ostavština tih različitih davnih orijentacija prema mjestu uzročnosti uključuje kulturalne razlike u kogniciji koje danas
nalazimo u istraživanjima, prema kojima su pripadnici istočnoazijskih naroda u svom mišljenju holistički, dok su
savremeni pripadnici zapadnjačkih kultura više analitički.

Naši stilovi mišljenja su prilagodljivi, oblikovani našom kulturom i potkrijepljeni savremeni socijalni postupcima. Ovaj
novi napredak u razumijevanju kulture i kognicije poništava sve prijašnje tvrdnje o univerzalnosti kognicije i socijalne
kognicije.

Stavovi su sviđanja ili nesviđanja – povoljne ili nepovoljne procjene objekata, ljudi, situacija i drugih aspekata svijeta,
među kojima su i apstraktne ideje i socijalna politika, te reakcije na njih. iako stavovi izražavaju osjećaje, oni su često
vezani uz kogniciju, tačnije rečeno uz uvjerenja o objektu stava. Stavovi su ponekad povezani uz akcije koje
poduzimamo u vezi s objektom stava. Stavovi sadrže kognitivnu komponentu, afektivnu komponentu i ponašajnu
komponentu.

- Negativni stereotipi (negativna vjerovanja i percepcija o nekoj grupi – kognitivna komponentna)

- Predrasude (negativni osjećaji prema grupi – afektivna komponentna)
- Diskriminacije (negativne akcije protiv članova grupe – ponašajna komponentna)

Ključna pretpostavlja je da stavovi ljudi omogućuju predviđanje njihova ponašanja. Ta je pretpostavka toliko široko
prihvaćena da je poslužila kao osnovica u ekonomiji, bihevioralnoj znanosti koja je susjedna psihologiji. Ljudsko
ponašanje je internacionalni i odražava individualne preferencije. To je srž teorije utilitarnosti u ekonomiji i ideje o
slobodnoj volji u filozofiji. Stavovi su zapravo preferencije. Da bismo mogli predvidjeti ponašanje, trebamo samo
pogledati stavove. Tj., ako želimo primijeniti ponašanje ljudi, trebamo započeti mijenjanjem njihovih stavova. U
mijenjaju stavova igraju ulogu i refereničpne grupe.

Neposredni pristupi mijenjanju stavova – persuazivna komunikacija (koja se koristi u političkim govorima, reklamama,
propovijedima i drugim oblicima formalnog i neformalnog lobiranja).

- Model razrade vjerojatnosti jedna je od istaknutijih dvoprocesnih teorija persuazije. Ovaj model želi predvidjeti
kada će određeni aspekti persuazivne komunikacije poput snage argumenta i izvora vjerodostojnosti biti važni, a
kada neće. Ključna ideja tog modela je da ljudi doživljavaju kontinuiranu razradu vjerovatnosti. To znači da smo
katkada motivirani i možemo usmjeriti pažnju, razmišljati i razraditi persuazivne poruke, a katkada sve to nismo.

Prema modelu razrade vjerovatnosti. Ako smo na gornjem kraju kontinuuma – voljni i u stanju duboko se zamisliti, tada
persuazija slijedi središnji put, oslanjajući se na kontrolirano intenzivno mišljenje, ako smo na donjem kraju kontinuuma
– kada zbog bilo kojeg razloga nismo spremni ili u stanju podrobno razmišljati – tada presuazija slijedi periferni put,
oslanjajući se na automatsko i jednostavno mišljenje.

100
Kaže se da persuazija slijedi središnji put kad pojedinac mentalno reagira na persuazivnu komunikaciju i podrobno ju
razrađuje. Kad je pojedinac motiviran da na bitan sadržaj komunikacije reagira novim mislima, te kad ima za to
sposobnosti i prilike.

- Smatra se da persuazija slijedi periferni put kad pojedinac reagira na znakove u komunikaciji koji nisu vezani uz
njezin sadržaj ili na kontekst komunikacije. Periferni put se koristi kad pojedinac – zbog bilo kojeg razloga nije u
stanju ili nije voljan uložiti kognitivni napor koji traži brižljiva razrada sadržaja komunikacije. Klasično uvjetovanje
jedan je od naprimitivnijih načina mijenjanja stavova perifernim putem. Drugi periferni put do persuazije oslanja
se na heuristike, ili jednostavna pravila, pomoću kojih se zaključuje o valjanosti persuazivne poruke.
- Nekoliko faktora može djelovati na to koji će put – središnji ili periferni biti odabran. Jedan od tih faktora je
osobna uključenost. Pojedinac već ima neka prethodna znanja i mišljenja o toj temi. Ako neka tema nema
osobne važnosti za pojedinca, tada nije vjerovatno da će ta osoba uložiti neki napor u smjeru podupiranja ili
osporavanja izloženih argumenata.

Općenito je utvrđeno da stavovi najbolje predviđaju ponašanje kad su:

a. Složni i dosljedni
b. Specifično povezani s ponašanjem koje se predviđa
c. Kad se osnivaju na neposrednom iskustvu osobe
d. Kad je osoba svjesna svojih stavova.

Snažni i dosljedni stavovi bolje predviđaju ponašanje nego slabi ili ambivalentni stavovi. Ambivalentnost i sukob mogu
nastati iz samo osobe. Kad afektivna i kognitivna komponenta nisu usklađene, tada je često teško predvidjeti ponašanje.
Stavovi utemeljeni na neposrednom iskustvu predviđaju ponašanje bolje od stavova koji su nastali čitanjem ili slušanjem
o nekoj temi.

- Učinak puke izloženosti, nalaza koji pokazuju da prisnost sama po sebi povećava sviđanje.
- Transfer – svaki put kad sretnemo nekog novog tko nas podsjeća na nekog tog nam je u prošlosti bio važan, taj
osjećaj prepoznavanja utječe na naše percepcije, pa i na to koliko će nam se ta nova osoba svidjeti. Ovaj pristup
slijedi tradiciju u socijalnog kogniciji, jer smatra da podsjećanje na nekog tko nam je u prošlosti bio važan
automatski aktivira pohranjeno znanje ili sheme o toj značajnoj osobi.
- Samoekspanzije ili povećanje naših potencijalnih sposobnosti i resursa na mnogo načina.
- Strastvena ljubav je definirana kao intenzivno emocionalno stanje u kojem istodobno u mješavini osjećaja
postoje „nježni seksualni osjećaji, zanos i bol, akszioznost i olakšanje, aktruizam i ljubomora“
- Partnerska ljubav se definira kao naklonost koju osjećamo prema onima s kojima su naši životi usko isprepleteni.
- Triangularna teorija ljubavi – ova teorija dijeli ljubav u tri sastavnice
a. Bliskost (intimnost ) je emocionalna komponenta i uključuje bliskost i dijeljenje osjećaja
b. Strast je motivacijska komponenta koja se sastoji od seksualne privlačnosti i romantičnog osjećaja
zaljubljenosti.
c. Obveza (predanost) je kognitivna sastavnica koja odražava namjeru ostajanja u tom odnosu.
- Brojni faktori utječu na to hoće li nas određena osoba privući. Najvažnije među njima su fizička privlačnost,
prostorna blizina, prisnost, sličnost i transfer
- Teoretičari smatraju da je samoekspanzija jedan od razloga zbog kojih se ljudi zaljubljuju
- Ima nekoliko pokušaja klasifikacije vrsta ljubavi. Strastvenu ljubav obilježavaju snažne i sukobljene emocije, dok
su za partnersku ili prijateljsku ljubav karakteristične povjerenje, skrb, toleriranje partnerovih mana i
emocionalni ton topline i naklonosti. Jedna druga klasifikacija dijeli ljubav u komponentne intimnosti, strasti i
predanosti
- Evolucijski psiholozi smatraju da su ljudi tijekom evolucije usvojili stvaranje snažnih, dugotrajnih veza s
partnerom kako bi time osigurali preživljavanje svoje djece do reproduktivne dobi.

101